Riječ je o sintesajzeru čiju elektorničku shemu i zvučnu koncepciju potpisuje Igor Brkić, a razvijeni su u sklopu projekta 2014. godine. Dizajn pločice i vizualni koncept Synthomira razvio je Damir Prizmić, a Deborah Hustić je osmislila istraživački okvir projekta i ime sintesajzera.

Kako piše u tekstu najave, “Synthomir je 8-bitni DIY sintesajzer temeljen na ATmega mikrokontroleru, kompatibilan s Arduino razvojnim okruženjem, koji za sintezu zvuka koristi Mozzi library. Omogućuje tri načina rada – ritam mašinu (s loop modom), bas i teremin mode – dok se njegovo minimalističko korisničko sučelje sastoji od samo tri elementa: potenciometra, fotootpornika i tipkala. Takav reducirani pristup osmišljen je kako bi poticao eksperimentiranje te omogućio buduće nadogradnje i modifikacije.”

Polaznici_e će na radionici izrađivati svoje primjerke sintesajzera, a prijave se vrše putem poveznice do četvrtka, 22. siječnja. Kotizacija za sudjelovanje iznosi 40 eura, a svoj uređaj polaznici_e uzimaju sa sobom.

Igor Brkić diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva gdje se bavio digitalnom obradom audio signala. Bavi se embedded i web programiranjem, dizajnom elektroničkih uređaja i glazbom.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovom izložbom predstavit će se alternativni, DIY pristupi elektronici kroz tri linije koje uključuju mikroarheologiju elektroničkih sklopova, otvoreni dizajn i etiku otvorenog harvera, te eksperimentiranje, glitch metode, circuit bending i druge intervencije. Naziv izložbe referira se na PCB (printed circuit board) pločice, “kao fizičku infrastrukturu električnih i računalnih sustava, ali i kao kulturni artefakt otvorenog hardvera. (…) U svijetu otvorenog hardvera hijerarhije se ne podrazumijevaju: znanje cirkulira poput struje, prelazi iz ruke u ruku, iz laboratorija u garažu, iz tutorijala u zajednicu. Korisnici postaju stvaratelji, a stvaratelji postaju održavatelji kolektivnog znanja”, stoji u tekstu najave.

Posljednji sloj izložbe posvećen je predstavljanju laboratorija i radionice za jetkanje i lemljenje, odnosno radionicama koje vraćaju vidljivost procesima koji su u industrijskoj proizvodnji automatizirani. Kako pojašnjava popratni tekst, “u ovom laboratoriju briše se razlika između korisnika i stvaratelja, između onoga tko tehnologiju ‘konzumira’ i onoga tko je gradi. Materijalnost pločice ponovno postaje iskustvena, taktilna i zajednička.”

Svoje radove predstavit će: Igor Brkić, Paula Bučar, Zvonimir Domazet, Neven Lukić, Deborah Hustić, Goran Mahovlić, Mario Pavlić, Damir Prizmić, Hrvoje Spudić, Vlado Vince, Aleksandar Vojnić i Tomislav Zidar.

Više detalja o izložbi koja se može posjetiti do 2. siječnja pronađite ovdje.

U predgovoru je pojašnjeno kako su automate “mehanički i digitalni sustavi koji oponašaju pokret, ponašanje ili misao. Kao surogati, oni preuzimaju fragmente ljudske radnje i pretvaraju ih u algoritam, u ritam koji se ponavlja, u radnju koja se odvija sama od sebe. U tom ponavljanju otvara se prostor između funkcije i fikcije: stroj koji izvršava ono što mu je upisano, ali istodobno proizvodi iluziju volje.”

Izložba istražuje “jesmo li izgubili dio spontanosti i nespretnosti u suvremenom svijetu automatizacije? Ili smo je preoblikovali? Nostalgija ovdje ne funkcionira samo kao sentimentalni dodatak, nego kao ‘okidač’ da se zapitamo kako su rastući kompleksni automatizirani sustavi u koje smo danas uronjeni narušili naš osjećaj za vrijeme, predvidivost ili spontanost”, zaključuju organizatori.

Svoje radove izložit će Igor Brkić, Paula Bučar, Davor Cihlar, Zvonimir Domazet, Ronald Galić, Deborah Hustić, Sandra Maglov, Goran Mahovlić, Fran Masnjak, Mario Pavlić, Damir Prizmić i Aleksandar Vojnić.

Više informacija pronađite ovdje.

Izložba se bavi živom baštinom Trešnjevčanina Saniboja Žugića, kao i suvremenim stvaralaštvom inspiriranim Sanibojevim radom na razmeđi glazbe i elektronike, a predstavit će se i modulski sintesajzer Sanisint koji je i danas u upotrebi.

“Dobro došli u Sanibojev svemir, u fragmente priče o ljubavi prema glazbi i elektronici, o Sanisintu i njegovu autentičnom zvuku koji dobiva nove živote. Ova je izložba posvećena Saniboju, ali i svima onima koji s lemilicom u rukama i glavom u oblacima slažu neke vlastite svemire”, poručuju organizatori_ce događaja.

Autorski tim čine: Anamarija Žugić Borić, Ana Kutleša, Damir Prizmić, Ivan Klisurić, Srđana Vrsalović i Višeslav Laboš.

Na otvorenju u srijedu u 20 sati nastupit će Hamatri Revival band, a popratni program uključuje radionicu DIY Synth u organizaciji Radione koja će se održati 7. lipnja u 11 sati, te tribinu Ima li sluha za glazbenu baštinu? u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku koja je na rasporedu 12. lipnja u 19 sati.

Sav program je besplatan i otvoren svima, a za radionicu su obavezne prijave na blok@blok.hr.

Više informacija možete pronaći ovdje.

To je bilo 2017. godine, otprilike pet godina nakon gašenja dnevnog lista Vjesnik i konačne likvidacije istoimenog poduzeća. Kompleks, koji je nekada bio državno središte proizvodnje novina i drugih tiskovina, u to je vrijeme zarobljen u limbu kompliciranih vlasničkih odnosa i prepušten zubu vremena. Premda Vjesnikov neboder, s prepoznatljivom fasadom od smeđega i narančastoga reflektirajućeg stakla, i dalje predstavlja važan primjer hrvatske kasne moderne i nezaobilaznu vizuru na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, danas nije mnogo više od prazne ovojnice.

No, kada je u rujnu prošle godine najavljeno otvaranje novoga multifunkcionalnog prostora udruge KONTEJNER u dijelu Vjesnikovog kompleksa, bila sam oduševljena idejom da se jedan takav prostor nađe baš tamo, na mjestu koje me fasciniralo još kao studenticu arhitekture. Članica KONTEJNER-a, Tereza Teklić, tom je prilikom za Kulturpunkt istaknula da se kolektiv, u narednom periodu djelovanja na novoj lokaciji u Odranskoj 1/1, nada istražiti ogroman potencijal koji taj prostor nudi. Stoga me je posebno obradovala najava nove produkcije udruge, izložbe pod imenom Tri pada / The Three Falls, koju potpisuju autori Nikola Bojić, Miodrag Gladović, Damir Gamulin i Damir Prizmić. Naime, jedan od padova iz naziva izložbe tiče se upravo Vjesnikovog kompleksa, odnosno propasti poduzeća i njegove likvidacije 2022. godine.

Taj pad autori uvezuju s još dva dramatična događaja iz recentne zagrebačke povijesti – potresom u ožujku 2020. i rušenjem bespilotne sovjetske letjelice na Jarunu koje se zbilo dvije godine kasnije. Tri naizgled nepovezana događaja, kako stoji u najavi, poslužila su za oblikovanje “topografije trostrukog pada” kroz medij zvuka u prostoru gdje se nekada nalazila Vjesnikova tiskarska radiona. Sa znatiželjom i blagom idejom o tome što me čeka u izložbenom prostoru, zaputila sam se u KONTEJNER.

Propustivši otvorenje, a time i priliku da saznam nešto više o procesu nastanka instalacije, zadovoljavam se informacijama danima u opisu izožbe, gdje piše: “Seizmički podaci o zagrebačkom potresu sonificirani su i reproduciraju se transdukcijskim zvučnicima pričvršćenim na prozore izložbenog prostora. (…) Prostorni podaci leta sovjetskog drona TU-141 pretvoreni su u zvučni zapis ugraviran u površinu materijalnih krhotina pronađenih u kompleksu Vjesnika. (…) Zvukovi infrastrukture Vjesnika prenose se paraboličnim zvučnicima u izložbeni prostor.”

Dok pišem ovaj tekst, postaje mi jasno da opisati zvuk nije nimalo lak zadatak. Nakon nekoliko propalih pokušaja da zvučno iskustvo instalacije obuhvatim riječima, bilo onomatopejičnim asocijacijama (tupi udarci i struganje metala, rezonantno zujanje mašine, resko pucketanje Geigerovog brojača i prigušena tutnjava podzemlja) ili pamtljivim frazama (zvučna kulisa posthumanističke distopije), odustajem od tog poduhvata uz opravdanje da je prostorno-specifičnu instalaciju poput ove, u kojoj ambijent igra presudnu ulogu, ionako potrebno iskusiti osobno.

Uostalom, kako i sami autori navode u opisu, izložba ne nudi jednoznačnu interpretaciju, već reproducira soundtrack sadašnjeg trenutka, a na posjetiteljima je da zapis nadopune vlastitim tumačenjima. Prihvaćajući tu ulogu, u izložbenom prostoru zadržavam se (po subjektivnom osjećaju) duže vrijeme, koliko je već potrebno da se loop zvučnog zapisa izvrti nekoliko puta. Za to vrijeme jedina sam posjetiteljica, što maksimalno iskorištavam isprobavajući različite pozicije u odnosu na brojne zvučnike koji emitiraju i usmjeravaju zvuk po prostoru.

Pritom kontempliram o Vjesniku i planiram kako ću poslije izložbe obaviti vlastitu forenziku zgrade, što kasnije i radim obilazeći ograđeni kompleks u nekoliko krugova, tražeći znakove propadanja i rupe u ogradi kroz koje bih se mogla provući i pobliže istražiti mjesto kolapsa. Ovo posljednje ipak odgađam za drugu priliku – iako, sudeći po razbacanom otpadu i škrabotinama na zidovima, ne bih bila prva – a svoje istraživačke tendencije zadovoljavam u sigurnijoj sferi internetskog preglednika.

Saznajem da Vjesnikova priča započinje puno prije nego što je izgrađen kompleks na križanju Slavonske avenije i Savske ceste. Naime, još 1940. godine počeo je izlaziti ilegalni tjednik pod imenom Politički vjesnik, a potom i Vjesnik radnog naroda, koji je prenosio izvještaje o razvoju Narodnooslobodilačke borbe i revolucije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Po završetku rata, u idućih je 67 godina nastavio izlaziti kao dnevni list, pri čemu su najproduktivnije godine Vjesnika bile šezdesete, kada se profilirao u najmoćnijeg novinskog izdavača Jugoslavije dostižući naklade veće od 100.000 primjeraka.

Upravo u tom razdoblju, od 1960. do 1972., građeno je poslovno zdanje prema projektu zagrebačkog arhitekta Antuna Ulricha. Kompleks je sastavljen od dva volumena – masivne položene baze s tiskarskim pogonom i 67 metara visokog nebodera u kojem su bili smješteni uredi. Uz pomoću brojnih i, za to vrijeme, naprednih tehnoloških rješenja, novinarske redakcije koje su djelovale u i oko Vjesnika na dnevnoj su bazi proizvodile ogromnu količinu sadržaja, koja se potom i tiskala unutar samog kompleksa.

Moram priznati da prije pisanja ovog teksta nisam bila upoznata sa svim detaljima procesa koji je doveo do kolapsa nekadašnjeg medijskog giganta i zapuštenog stanja u kojemu se kompleks već duže vrijeme nalazi. Kako saznajem, riječ je o vrlo složenom međuodnosu različitih političkih i ekonomskih faktora, dodatno opterećenom širim izazovima medija u digitalnom dobu. Ukratko, Vjesnik je, kao i brojna druga socijalistička poduzeća, žrtva turbulentnog prelaska iz jednog državnog režima u drugi i pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo, koja se sustavno provodila od početka devedesetih. Tih je godina proklamirani stav vladajućih bio da će otvaranje slobodnom tržištu povećati efikasnost i produktivnost poduzeća, a na polju medija uvesti novo razdoblje novinarske slobode. No, proces privatizacije u Hrvatskoj u najmanju je ruku prijeporan, obilježen korupcijom i neodgovarajućim regulatornim okvirom koji bi osigurao zaštitu radnika_ca, potrošača_ica i javnog interesa.

U slučaju Vjesnika, pokušaji privatizacije doprinijeli su smanjenju medijskog pluralizma, komercijalizaciji dnevnog lista i degradaciji novinarskog standarda. K tomu, razvoj novih tehnologija i digitalnih medijskih platformi dvijetisućitih, u kombinaciji s globalnom financijskom krizom 2008., rezultirao je značajnim padom u brojnosti čitateljstva i smanjenim prihodima od oglašivača, dodatno ugrožavajući ionako slabu poziciju tiska. Usprkos različitim unutarnjim restrukturiranjima, uključujući promjene formata dnevnog lista, modernizaciju tiska i digitalizaciju, u Vjesniku se gomilaju dugovi.

Zapleteno u mrežu vlasničkih sporova i političkog manerviranja, poduzeće se ne uspijeva prilagoditi rapidnim promjenama u medijskoj sferi, pri čemu najviše stradavaju novinari_ke, radnici_e tiskare i čitatelji_ce. Godine 2012. pokrenut je stečajni postupak, a dnevni list nakon 67 godina prestaje izlaziti. Deset godina kasnije donesena je odluka o konačnoj likvidaciji Vjesnika, označivši kraj njegovog dugotrajnog pada.

Talasi ekonomskog i institucionalnog kolapsa poduzeća Vjesnik i dalje su prisutni u urbanom i društvenom prostoru, ponajviše se odražavajući u fizičkom propadanju kompleksa. Ovo propadanje nije samo estetski problem, već sa sobom nosi dublje implikacije na kolektivno sjećanje i identitet grada. Vjesnikov neboder danas stoji kao tihi svjedok nekadašnjeg uspona i pada, a prazne prostorije konstantan su podsjetnik na turbulentnu tranziciju vođenu privatnim interesima, koji su rezultirali gubitkom radnih mjesta i degradacijom novinarske profesije.

Dok u izložbenom prostoru KONTEJNER-a slušam kako se odjeci tog kolapsa miješaju sa zujavim zvukovima sovjetske letjelice te prigušenom tutnjavom potresnih vibracija, postajem svjesna treperavih tragova prošloga Vjesnikovog života zaostalih u prostoru i probuđenih umjetničkom instalacijom. Razmišljam o simbolici pada, kao posljednjem nasilnom ekscesu dugotrajnog i neprimjetnog padanja, i počinjem shvaćati kako poanta izložbe nije u njegovoj finalnosti, nego upravo suprotno – u životu nakon.

Svaki od tri pada na svoj način reflektira promjene, gubitke i traume, ali i otpornost te mogućnost preoblikovanja prostora i sjećanja. Nakon potresa uslijedila je obnova, a u krateru od rušenja drona ponovno raste trava. Čudnim spletom okolnosti, krajem ljeta 2022. najavljeno je useljenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine u obnovljeni prostor na drugom katu Vjesnikovog nebodera, s namjerom da se ondje smjesti ni manje ni više nego one stop shop Fonda za obnovu potresom stradalih područja.

Bez obzira na još uvijek maglovitu budućnost, bivši Vjesnik i dalje pokazuje znakove života; rad i proizvodnja nisu sasvim napustili kompleks, a otvaranje izložbenog prostora udruge KONTEJNER te izložba Tri pada, dokaz su tome da prostor, usprkos svim izazovima, zaista može ponovno zaživjeti.

Nastala u sklopu KONTEJNERovog projekta UradiSam_ARTLAB, izložba istražuje tri događaja koja su se dramatično upisala u fizički i mentalni prostor Zagreba – razoran potres koji se dogodio u ožujku 2020., nerazriješen pad sovjetske bespilotne letjelice tipa Tupoljev TU-141 u ožujku 2022. te pad Vjesnika, likvidiranog iste godine, a u čijem se nekadašnjem kompleksu danas nalazi izložbeno-izvedbeni prostor KONTEJNER.

Usprkos razlikama (u trajanju i u mjerilima kojima zahvaćaju neko područje), tri pada imaju jednu zajedničku karakteristiku: razvijaju se neopaženo sve do trenutka svog konačnog, dramatičnog ekscesa – pada koji ostavlja duboki krater u teritorijalnom, urbanističkom i društvenom prostoru. U tenziji između manjih događaja koji se nagomilavaju “ispod radara” i njihovog naglog urušavanja pod vlastitom geološkom, povijesnom i političkom težinom, izložba gradi topologiju trostrukog pada in-situ, u KONTEJNERu, koristeći medij zvuka da reartikulira i deformira prostorne i vremenske koordinate triju događaja koji se na izložbi tretiraju kao primarni zvučni izvori.

U najavi se dodatno kontekstualizira pad Vjesnika koji “ne označava samo posljednje poglavlje postsocijalističkog pada, već i konačni slom McLuhanovskog svemira. U vremenu kada je ‘model postao poruka’, McLuhanova izvorna fraza postala je ispražnjeni povijesni artefakt. Izložba tretira arhitekturu propalog medijskog diva kao goli medij, a njegove krhotine kao materijalnu površinu za upisivanje događaja kao sirovih podataka, jednako nečitljivih i ljudima i strojevima.”

Ispreplitanjem dnevne politike s geološkim procesima i planetarnim ratovanjem, izložba ne nudi jednoznačnu interpretaciju niti forenzičku egzaktnost, već gradi afektivni kolaps koji se odvija u beskrajnim, nepravilnim petljama. “Umjesto rastvorenih dnevnih novina, izložba je oštećena crna kutija koja reproduira soundtrack sadašnjeg trenutka”, dodaje se u najavi.

Izložba Tri pada ostaje otvorena do 13. srpnja, a može se posjetiti u radno vrijeme KONTEJNERa: od ponedjeljka do petka između 17 i 21 sat, a subotom od 11 do 15 sati.

Možete li približiti središnju ideju Remote Laba i opisati na čemu se temelji metodologija suradnje na ovoj platformi?

N.B.: Posljednje tri godine su nas natjerale da nanovo promislimo načine na koje radimo zajedno ili uopće zamišljamo suradnju koja je sasvim ovisna o tehnološkoj medijaciji. S druge strane, iako čitamo sadržaje na linearan način, zapravo većinom razmišljamo i stvaramo kroz formu mreže. Ovo su dva polazišta na kojima počiva Remote.Lab kao medijska platforma za kolaborativno istraživanje i kuriranje. Svjestan sam da je riječ “kuririranje” već krajnje bastardizirana, ali mrežno mišljenje zapravo podrazumijeva neki oblik kuriranja sadržaja. Ova je aktivnost pritom mišljena kao otvoren i dinamičan proces, jer u našem slučaju ne rezultira fiksnom formom “izložbe“ već upravo dijeljenom mrežom koncepata, slika, tekstova, podignutih dokumenta, videa i različitih online resursa. Da bismo kuriranju u digitalnom okruženju vratili (ili pokušali izgraditi) legitimitet, unutar suradničke platforme su nam se pridružili neki od naših najistaknutijih kustoskih kolektiva: WHW, Kontejner, Radiona, Drugo more, Domino i Greta. Njihovi fokusi i pristupi su različiti, što je bilo savršeno za sadržajni i funkcionalni razvoj i testiranje platforme. Remote.Lab je trenutno u beta fazi, zatvoren za aktivne korisnike, no otvoren za preview.

Koji su glavni izazovi prenošenja kompleksnih odnosa i potencijalno izuzetno guste mreže odnosa u vizualno jasan i pregledan sustav?

D.P.: Svakako je najveći izazov informacijskog dizajna veliki raspon, raznolikost podataka i različiti potencijalni scenariji korištenja jedne ovakve platforme. Svako uspješno rješenje podrazumijeva generalizaciju – kontrolirano pojednostavljivanje koje isključuje neke, potencijalno manje bitne elemente nauštrb važnih ili učestalijih. Zato je važno da se ciklus razvoja i redizajna događa kontinuirano, dok god se pojavljuju nove informacije. Primarni cilj prve faze projekta stoga je upravo bio taj da uz pomoć partnera, kao mogućih stvarnih power-usera, dođemo do novih realističnih uvida, koje smo možda previdjeli. Trenutno rješenje za prikaz i unos sadržaja prilagođen je za manje space-ove, no u planu već imamo i rješenja za druge modele prikaza prilagođene različitim mjerilima npr. obrada veće količine sadržaja kao i različitim modalitetima rada.

Mihael, na koji je način tvoja umjetnička praksa, u kojoj također koristiš vizualizacije istraživanja i veza između različitih podataka i konteksta, utjecala na rješavanje izazova ove platforme?

M.G.: Proces izrade mojih radova najčešće uključuje prikupljanje i obradu podataka, a na kraju i neki oblik vizualizacije tih podataka. S obzirom da Remote Lab nije klasična web stranica koja suhoparno prikazuje podatke, iskustvo stečeno kroz umjetnički rad s podacima u ovom projektu pokazalo se kao dobra podloga za osmišljavanje funkcionalnosti platforme te vizualiziranje podataka Remote Laba. Za vlastite radove inače razvijam kodove koji prikupljaju i obrađuju podatke te pokreću završni vizualni dio rada. Često isti kod koristim u više radova uz eventualne nadogradnje, prema specifičnosti svakog rada. Fragmenti koda ugrađeni u Remote Lab platformu nastali su iz ranije programiranih kodova za neke od mojih radova poput Sunčano uz mogućnost razbojništva, Arheologija rada te serija digitalnih pejzaža Status podataka, naravno sada prilagođenih potrebama platforme Remote Lab.

Deborah, Radiona je uz Kontejner, Drugo more, Domino i WHW diljelom partnerskog tima uključenog u Remote Lab platformu, ali također ima zadatak i ulogu prvih korisnika platforme. Možeš li se iz obje perspektive osvrnuti na proces prvih koraka izgradnje ovog sustava?

D.H.: U sklopu Remote Laba Radiona.org razvija svoj koncept Open Source Curating koji već više godina prototipiramo u različitim kontekstima – fizičkim i digitalnim. Za početak upoznavanja i ulaska u područje izabrali smo koncept prebacivanja kompletne povijesti našeg laba u digitalno sučelje. Nešto kao startna pozicija iz koje učimo o sučelju, otkrivamo njegove bugove i učimo o kulturi razumijevanja koegzistiranja u digitalnim prostorima, koji nisu samo društvene mreže. Nešto poput suvremene medijske arheologije koja je u kontinuiranom nastanku i ne staje samo prebacivanjem prošlosti u drugi interfejs, već upravo kroz Remote Lab nastaje novi entitet digitalnog laboratorija unutar kojeg možemo dalje razvijati suodnose s drugim organizacijama i stvoriti vizualno sučelje temeljeno na podacima (eng. data) za nove realnosti i sukreiranje inovativnih praksi.

Kroz Remote Lab zanima nas stvaranje paralelnih odnosa koji mogu postojati u nekoliko varijanti: 1) medijska arheologija i povijest organizacije, 2) digitalni entitet laba u prostoru kao samostalna jedinica i/ili u suodnosu s drugim korisnicima platforme, 3) upotreba platforme u organizacijskoj kulturi, 4) platforma kao digitalni prostor ili platno za nove umjetničke radove, 5) participativni koncepti za građane i 6) nadogradnja platforme na nove tehnološke prakse. Sve su to područja kojima bismo voljeli sa svoje strane unaprijediti iskustva Remote Laba. S druge strane, rad na platformi kao beta testerima nešto je što iziskuje vrijeme i upornost, proces je jednak praktičnim umjetničkim ili bilo kojim drugim praksama poput pisanja, stvaranja diskurzivnih artefakata ili teoretskim kustoskim praksama. Jasno, ono traži vrijeme za upoznavanje sa sučeljem, za shvaćanjem gdje u tom digitalnom prostoru možete sebe smjestiti i na koje sve načine te iziskuje razumijevanje medija. Za nas zaista nema razlike između djelovanja u fizičkim ili digitalnim teritorijima, ne pokušavamo jedno zamijeniti drugim, već nam se jedno nadograđuje na drugo, kao neki produžetak fizičkog/digitalnog entiteta organizacije. U tim procesima, jasno nam je da to nije platforma kratkoročnih rezultata s brzim rješavanjem zadataka, već nešto u što ulažete vrijeme i kapacitete dugoročnije. Ponekad mislite da vam ništa nije jasno, da bi u sljedećem trenutku imali jasno kristalizirane poveznice pred sobom s beskonačnim mogućnostima stvaranja jednadžbi koje uz to posjeduju nevjerojatnu digitalnu poetičnost.

Proces prvih koraka i „popikavanja” kroz platformu za nas je značio angažman članice laba Layle Munitić koja sigurno pliva u vodama UX dizajna i odlično poznaje različita digitalna sučelja „ispod haube”. Znači, ključan nam je bio odabir osobe koja ima motivaciju za duboki zaron u digitalne sfere koje su često kompleksna područja i za koje treba strpljenja pri otkrivanju bugova. Imati priliku prototipirati nešto u takvom sučelju smatramo nevjerojatnim privilegijem, jer zapravo možete vidjeti kako funkcionira digitalno gradilište i kako ga možete kroz svoj rad i unos podataka unaprijediti.

Nalazimo se u dobu gdje velike tvrtke i korporacije stvaraju digitalne prostore skoro kao nadomjestak za stvarni život, i Remote Lab nekako vidim kao art&tech&culture&education strike back. Sama činjenica da možemo stvarati suradničke prakse ili makar samo refleksije prethodnih suradnji kroz digitalno sučelje je vrlo uzbudljivo i motivirajuće. Uz meta aspekt, Radioni se platforma nadovezuje na gamifikacijski i istraživački pristup koji njegujemo kroz prototipiranje s pravom na grešku i kontinuirano učenje kroz rad i dokolicu. Činjenica da platforma u budućnosti može dovesti do suradničkih praksi između organizacija u digitalnoj sferi u različitim formatima, jednostavno je nadahnjujuća. Zbog toga Remote Lab.

U posljedenje dvije godine primjećujemo “eksploziju” digitalnog sadržaja. Kako balansirati potrebu i nužnost online povezivanja s pitanjem (energetske) održivosti?

N.B.: Eksplozija online sadržaja i potreba za povezivanjem nisu nužno vezani. Dominantne online platforme temelje se na ideji pasivne konzumacije u stilu tik-toka, kojom se korisnike uvlači u dopaminske slapove digitalnog sadržaja iz kojih je teško izaći. Ideja hipnotičke konzumacije zamijenila je ideju povezivanja. Danas kada svjedočimo kraju njihove tehnološke ere, društvene platforme su zapravo otvoreno odustale od ideje povezivanja jer ono je i onako od početka bilo tek izlika za ekstrakciju osobnih podataka i targetirano oglašavanje.

S druge strane, platforme poput zooma, u post-pandemijskom vremenu povezivanje su odvele do suprotnog apsurda. Oba principa su dugoročno neodrživa, u psihološkom, društvenom, a posljedično i ekonomskom smislu. Međutim, dok spomenute paradigme i dalje dominiraju, učinilo nam se zanimljivo krenuti u suprotnom smjeru, i zamisliti platformu koja se ne temelji na linearnom scrollu, već na dijeljenom prostoru povezanih sadržaja. Ono što se na Remote Lab-u objavljuje nisu nužno sadržaji nego smislene veze među sadržajima. Rekao bih da je Remote nešto između medijske platforme, kuriranog repozitorija i relacijskog note-taking alata.

Kako održati kontinuirano korištenje ovakvog sustava od strane kreatora sadržaja i potencijalnih istraživača u kontekstu u kojem ne samo društvene mreže preuzimaju ulogu primarnog izvora informacija, oglašavanja i umrežavanja, već se i zbog sve većeg iscrpljivanja kulturnih praktičara u komuniciranju svog rada teži automatizaciji ovakvih procesa?

N.B.: Velik napredak na polju umjetne inteligencije (AI) posljednju godinu dana, posebno kroz sustave za generiranje slika poput DALL-E-a i Stable Diffusion-a, ili nedavno objavljenog ChatGPT-a za generiranje teksta, u pitanje dovodi većinu postojećih modela kreacije digitalnog sadržaja. Odgovori neurualnih mreža na naše upite (prompts) toliko su sofisticirani da ih uzimamo s divljenjem i nekritički. Za neke djelatnosti ovakva automatizacija ima savršenog smisla. No u nekim situacijama i za određene društvene skupine, AI već neko vrijeme predstavlja instrument daljnje društvene segregacije, a potencijalno i životnu ugrozu. Unutar Remote ekipe već neko vrijeme traje razgovor o AI-u, no bilo kakav korak u tom smjeru ne bi trebao proizvoditi “zatvorena, gotova rješenja” koja bi se mogla copy-pastat, već dijagramirane prijedloge koji zahtijevaju daljnji, kolaborativni angažman. Na kraju, ljudi trebaju biti ti koji povezuje točkice, a kontrola korisnika nad vlastitim podacima, sadržajima i vezama će presudno utjecati na perspektive korištenja platforme.

Koji je sljedeći korak u razvoju platforme?

N.B.: Do sada smo bili usmjereni na dizajn sučelja te razvoj osnovnih funkcionalnosti i sadržaja kroz suradnju s partnerima. Na ovom polju nas čeka još dosta posla jer je sve još u procesu. Međutim, sljedeću godinu posebno ćemo se posvetiti infrastrukturi u pozadini platforme. Pritom mislim na kreiranje open-source standarda koji bi korisnicima omogućio punu kontrolu nad njihovim podacima i sadržajima, što bi razvoj platforme odvelo u smjeru kojeg trenutno možda ne možemo ni zamisliti.

Njihov putujući (otvoreni) laboratorij ispituje na koji su način povezane suvremene urbane prakse, intermedijalna umjetnost, građanska znanost, DIY scena, tehnologija i priroda, a krenuo je iz Đakova gdje su početkom kolovoza održane prve radionice i javne prezentacije. Kako je u svakom od gradova umreženih projektom naglasak na pojedinom prirodnom elementu, tako je krovna tema događanja u Đakovu bio urbani, ruralni i prirodni okoliš, flora i fauna. Primjerice, radionica Gorana Mahovlića LoRaWan – IoA – Internet of Animals bavila se smart city tehnologijama koje su postavljene tako da sakupljaju podatke vezane uz konje lipicance. Razvijanjem takve tehnologije mogu u stvarnom vremenu pratiti događanja u prirodnom okolišu, a na osnovi njihovih rezultata, objavljenih u formi otvorenih podataka (open data) realizirati vizualizacije podataka, analize, planovi te sustavi neovisne kontrole i alarmiranja.

Na radionici Damira Prizmića polaznici su sudjelovali u kolaborativnom mapiranju grada pri čemu su se upoznali s osnovama digitalne kartografije i rada u OpenStreetMapu. Riječ je o otvorenoj bazi prostornih podataka koja se koristi za unaprjeđenje terenskog istraživanja i omogućuje slobodno korištenje mapa i podataka bez ugrožavanja privatnosti, naplate korištenja ili drugih ograničenja. Electro Djakowo Road AV izložba i community performans kojim je zaokružena đakovačka dionica, predstavio je DIY elektroničke glazbene instrumente i otvorio prozor u kreativne mogućnosti “uradi-sam” kulture.

Istraživanje suvremenih urbanih i umjetničkih praksi u kontekstu znanosti građana nastavljeno je u Karlovcu, gdje su radionice upoznavanja i unaprjeđenja maker i hacker vještina nijansirane u skladu s prirodnim elementom koji obilježava grad, a to su četiri rijeke. Tako su na radionici podvodne elektronike polaznici mogli saznati što je sve potrebno za izradu DIY senzora za praćenje parametara rijeka, a na radionici Mobili i kinetičke skulpture traženjem optimalnog odnosa između elemenata stvarali su kinetičke objekte inspirirane radovima umjetnika poput Alexandera Caldera, dizajnera Bruna Munarija i drugih.

Završna postaja Hacktory laba je Zagreb gdje će se u trodnevnom radioničkom programu polaznici kroz kreativno korištenje tehnologije baviti temom odnosa grada i svjetla. Poseban je fokus stavljan na problem svjetlosnog onečišćenja pa će na radionici Gorana Mahovlića uz pomoć IoT (Internet of Things) tehnologije i senzora tijekom večernje šetnje polaznici otkriti koliko zapravo svjetlosnog otpada gradovi proizvode. Drugi tematski smjer radionica posvećen je gamifikaciji te igraćim objektima, a cilj im je, najavljuju organizatori, upoznati zainteresiranu javnost s mogućnostima kreiranja narativa kroz jednostavne pojave i objekte iz svakodnevice. Program kojim se zaokružuje cjelina vezana uz znanost građana i hibridne nove prakse održava se od 18. do 20. rujna u Radioninom labu.

“Laboratorij” je na raspolaganju građanima u subotu, 15. rujna, na Korzu ispred zgrade Filodrammatice, i u nedjelju, 16. rujna, na Cvetkovom trgu u riječkom naselju Drenova, oba dana od 11 do 14 sati. 

Program kojim se potiče djelovanje samih građana sastoji se od četiri zanimljive radionice. Na radionicu Popravi svoju mašinu! građani mogu donijeti svoje neispravne uređaje i naučiti, uz pomoć stručnog vodstva, kako da ih sami poprave. Polaznici radionice Textil{e}tronics izrađivat će svjetleću narukvicu od tekstilnih materijala i posebnog konca koji provodi struju. Polaznici će svladati osnove elektronike i naučiti što je to LED dioda i kako napraviti strujni krug, pri čemu ne trebaju imati nikakvo predznanje u elektronici.

Polaznici radionice 3D printanje olovkom upoznat će se s osnovama 3D printanja uz pomoć olovke koja printa dvodimenzionalne i trodimenzionalne objekte, poput bedževa, okvira za naočale i sl. Konačno, za one malo naprednije tu je radionica Kolektivno mapiranje i alternativne kartografije, na kojoj će polaznici, koristeći internetsku platformu OpenStreetMap i njezine alate, učiti o osnovama mapiranja i stečena znanja primijeniti na njima zanimljivim mjestima u Rijeci. 

Voditelji radionica su Goran Mahovlić, Deborah Hustić, Paula Bučar i Damir Prizmić. Sudjelovanje na radionicama je besplatno i svi im se svojim dolaskom mogu slobodno priključiti.

Više o programu i radionicama saznajte na poveznici.

Malo kojim umjetničkim poljem toliko neprikosnoveno vlada mistifikacija izvedbe kao poljem instrumentalne glazbe. Posebno je to naglašeno kada je ona improvizirana: apsolutna spontanost, sloboda i demokratičnost sviranja stalni su refreni govora o muzičkoj improvizaciji, a u takvoj vizuri kao jedino se ograničenje povremeno javlja individualistički elitizam kategorija talenta i inspiracije, osobito u pseudomističkom samorazumijevanju džezera poput Keitha Jarretta. Zavodljivi jezik otvorenosti improvizacije je presudan – izvedba kao da ne ovisi ni o jednom elementu materijalnoga okvira u kojem se odvija. Njena jedina mjera je trenutna domišljatost izvođača ili čak njegova navodna sposobnost da sviranje odvede onkraj domišljatosti, pa i bilo kakvog mišljenja.

Neobično, jer ne treba ulaziti ni u kakve posebne analize konteksta izvedbe i glazbenog rada da bi materijalna ograničenja sviranja općenito, ne samo improviziranog, postala vrlo razvidnima – dovoljno je susresti se s osnovnim sredstvima za proizvodnju glazbe. Već jedan pogled na složene mehanizme instrumenata poput saksofona, puko osvještavanje elementarne fizikalnosti sviranja bubnjeva, kompliciranosti pijanističke koordinacije ruku i nogu ili preciznosti potrebne za postizanje pravilne intonacije na violini trenutno nameće jasan dojam: instrumenti su isključivi. Ne samo klasno – ima li ičeg stereotipnije srednjeklasnog od posjedovanja klavira, čija cijena teško da je dostupna potplaćenom radniku? – nego i fizički. Poput kakve komplicirane građevine sa zahtjevnim stepeništima, klasični instrumenti nisu izrađeni da budu pristupačni, nego vješto korišteni u rukama tjelesno i motorički sposobnih.

Na ovo njihovo svojstvo, između ostaloga, odgovara vrijedno djelovanje zagrebačke umjetničke udruge Radiona.org, koja u okviru svojih labova i radionica istražuje izrađivanje zvučnih i glazbenih instalacija, uređaja i uže shvaćenih instrumenata. Kao ključan poticaj u tom smjeru, navode njeni predstavnici, poslužila je “radionica inkluzivne muzike” Pristup glazbi za sve koristeći glazbenu tehnologiju – inkluzivna glazbena elektronika britanskoga glazbenog inovatora i pedagoga Phila Heeleyja, koja se održala u travnju u prostorijama Društva distrofičara Zagreba u sklopu Doma zdravlja Kruge.

Kako stoji u najavi radionice, Heeley je pionir tzv. asistivne glazbene tehnologije, namijenjene osobama s posebnim potrebama, čije fizičke i motoričke specifičnosti na vrlo različite načine onemogućuju ili otežavaju uporabu klasičnih instrumenata. Već je potonja činjenica na radionici podcrtala složenost izrade takvih uređaja – dok su orkestralni instrumenti u načelu izrađeni na način koji ne vodi računa o konkretnom izvođaču, nego o prosječnim proporcijama i standardnoj ergonomiji, asistivna glazbena tehnologija se, dakako, izrađuje prema mogućnostima svojih specifičnih korisnika. Primjerice, na radionici su, uz članove DDZ-a, sudjelovali i članovi Društva osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb. Znatno različite amplitude uobičajenih pokreta jednih i drugih znače da je potencijalno potreban drukčiji, koncepcijski gotovo suprotan pristup izradi instrumenata da bi ciljani korisnici na njima mogli izvoditi s minimalnim poteškoćama.

Na iskustva Heeleyjeve radionice nadovezala se Radionina izložba Nova Atlantida zvuka, realizirana u sklopu serije Zvučne geometrije – Od analognih do digitalnih glazbenih instrumenata, koja se održavala od 4. do 10. rujna u Galeriji Miroslav Kraljević. Autori u svom najavnom tekstu uspostavljaju poveznicu između “zvučnih kuća” i njihovih uređaja iz Baconove utopističke Nove Atlantide i radnih i tehnoloških načela koji čine osnovu Radionina djelovanja: kulture otvorenoga koda, Creative Commons licence, inzistiranja na široko dostupnoj tehnologiji i sl. Svoje radove tom su prigodom prezentirali Igor Brkić, Marko Jovanović, Damir Prizmić, Ivan Marušić Klif i Deborah Hustić.

Riječ “radovi” pritom se, dakako, koristi u najširem smislu – prije bi se moglo reći da je riječ o prezentacijama različito usmjerenih umjetničko-inženjerskih skica i alata koji potiču na neposredno korištenje, ali i tehničko iskorištavanje u eventualnom daljnjem radu zainteresiranih posjetitelja. Primjerice, Klifov rad REWEREHERE, dio njegove bavljenja analognim osciloskopima, zapravo je prezentacija patcheva razvijenih na Max/MSP platformi. Na osnovi koju čine zvučna kartica, računalo, osciloskop i MIDI kontroler Klif je razvio svojevrstan softverski audiovizualni sintesajzer kojim je moguće uzajamno modulirati i zvučni i ulazni videosignal, što na vizualnom planu rezultira projekcijom inspiriranom Rutt/Etra videosintom. Iako je u slučaju Maxa riječ o komercijalnom (i relativno skupom) softveru, Klifovo predstavljanje rada u formi edukativne prezentacije, improvizatorska narav njegove izrade i uporabe, kao i mogućnost programiranja sličnog sustava na nekomercijalnim platformama poput Pure Data pokazali su da ispod naoko komplicirane konstrukcije leži nastojanje da se ponudi umjetnički vrlo poticajan, otvoren i prilagodljiv alat.

Od Klifovog je konvencionalnije koncipiran rad Daphne Plays Ray’s Synth glazbenice, konstruktorice instrumenata i zvučne umjetnice Deborah Hustić. Riječ je o sintesajzeru inspiriranom, kako stoji u njegovu opisu, Weird Sound Generatorom čuvenoga Raya Wilsona. Uz Wilsona, Hustićina inspiracija je i naslovna Daphne Oram, podjednako glasovita pionirka elektroničke glazbe iz BBC-jeve Radiophonic Workshop. Odbijajući tehnološku isključivost često vezanu uz analognu muzičku opremu, Hustić kontrole na svom instrumentu prezentira “anonimno” – sve što korisnik vidi, uz portrete Oram i Ade Lovelace u gornjim uglovima ploče, je desetak lako korištenih rotirajućih gumba i nekolicina sklopki, bez uobičajenih pojašnjenja njihovih funkcija. Eliminirajući strah od nepoznavanja tehnologije sintesajzera, Hustićin rad dozvoljava korisniku da se prepusti uhu i osjećaju za oblikovanje zvuka. Budući da instrument proizvodi kontinuirani zvučni signal, korisnik može uzeti vremena za novu odluku prema vlastitom tempu i fizičkim mogućnostima.

Još su jednostavniji za korištenje radovi Samokontrola Igora Brkića i Kovrčavi solenoidi Marka Jovanovića. U slučaju prvog, riječ je o sustavu s povratnom vezom; konstrukciji koja na 3D-printanom postolju povezuje joystick s bazičnom robotskom rukom. Izdvojeni gumb omogućuje kontrolu brzine rotacije sustava, a u kombinaciji s manipulacijom joystickom utječe se na izlazni grafički i audiosignal koji funkcionira kao vizualni i zvučni otisak kretanja. Upečatljiv je i debitantski rad Marka Jovanovića, svojevrsna udaraljkaška glazbena kutija izrađena od solenoida, koji služe pretvaranju električne energije u mehaničko gibanje, i kuhinjskih pomagala pričvršćenih za drveno kućište. Jednostavnim pritiskom na neku od tipki na vrhu kutije uređaj počinje “svirati” nasumičnim udaranjem metalnih batića o posuđe, proizvodeći zanimljive i zbog svojeg zvučnog karaktera zabavne ritmičke efekte.

Među ovim interesantnim radovima, međutim, posebno se s obzirom na uvodnu temu izdvaja Zraka zvuka Damira Prizmića. Svojevrstan je to prototip instrumenta za osobe s posebnim potrebama koji funkcionira na način sličan tereminu – mijenjanjem udaljenosti od senzora na vrhu također 3D-printanog, jednostavnog kućišta. S obzirom da se radi o kontroleru izvanjski generiranog zvuka, moguće je ne samo mijenjati vrste zvukova, nego i ponuditi artikulaciju nota u odabranim tonalitetima. Time bi se osobama koje nisu u mogućnosti, primjerice, koristiti tipkovnicu ili zahtjevan mehanizam nekog instrumenta moglo omogućiti znatno lakše izvođenje glazbe, pa čak i ravnopravno sviranje s “običnim” instrumentima.

Podjednako važna odlika Zrake zvuka je njena tehnološka otvorenost i proizvodna dostupnost. Kako se ističe u opisu, za razliku od neusporedivo skupljih komercijalnih uređaja, za izradu Zrake u njenom osnovnom obliku dovoljni su amaterski uvjeti i jeftini elementi pa se čini da u Radioni s pravom smatraju da bi Prizmićev rad mogao poslužiti kao izuzetno vrijedna osnova za projekte sličnoga tipa. Instrumenti poput Zrake, koliko god se činili rudimentarnima, otvaraju mogućnost široko dostupnih uređaja koji mogu imati nemjerljive rehabilitacijske i socijalizacijske učinke za osobe s posebnim potrebama. Na pamet padaju i drugi smjerovi, poput proširenja rada na osobe sa slušnim problemima – primjerice, zanimljivo bi bilo istražiti na koji način bi se gluhim osobama mogla omogućiti glazbena interakcija korištenjem kombinacija vizualnih informacija i fizičkog osjeta određenih frekvencija.

No neovisno o smjeru u kojem će se ono razvijati, u trenutku kada se tehnologija Arduino mikrokontrolera i Raspberry Pi računala – koju, primjerice, koriste Brkić i Prizmić – u našem kontekstu najizrazitije povezuje s dvojbenim ulaskom Nenada Bakića u naš obrazovni sustav, Radionino djelovanje čini se posebno važnim. Umjesto podređivanja komercijalnim interesima investitora-filantropa, predstavlja ono jedan važan pokušaj da se inzistira na otvorenosti, nekomercijalnosti i javnoj korisnosti nove tehnologije.