Cilj aukcije jest prikupljanje sredstava za opremanje susjednog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti adekvatnom platformom/dizalom za osobe s invaliditetom, odnosno osobama smanjene pokretljivosti.

Autor poziva sve kolekcionare i zainteresirane institucije da otkupe umjetnički rad Ništa i to na način, da svoje ponude šalju na mail od utorka 9. siječnja do petka 12. siječnja, zaključno do 12 sati. Početna cijena umjetničkog rada Ništa je 600 eura. Na samoj aukciji, sudionici će moći kupiti i numerirane grafike, odnosno plakate izložbe Ništa, s potpisom autora ili bez njega, po cijeni od 20, odnosno 10 eura. Aukcija je otvorena za šire građanstvo.

KP: Riječki klub Palach je deset godina vodila umjetnička organizacija M.M.C. čiji si voditelj i osnivač. Klub Palach je pokrenut davnih 60-ih godina. Možeš li ukratko prikazati njegovu povijest i navesti u kakvom ste ga stanju zatekli kada ste ga počeli voditi?

D. Č.: Povijest kluba Palach je puna kontroverzi i uglavnom se zasniva na usmenoj predaji generacija Riječana koji su ovaj prostor u nekom periodu svog života pohodili ili čak u njemu kreirali neka od zbivanja. Koliko kontroverzi ima oko ovog prostora dovoljno govori nedavno objavljeni tekst riječkog novinara i pisca Velida Đekića u Novom Listu koji je otkrio da klub Palach nije osnovan 1968. već 1964. godine. Pa ipak prije nekoliko mjeseci je ponovno postavljena ploča pored ulaza u Palach s krivom godinom osnivanja Kluba (1968.). Na proslavi su se okupili riječki političari, gradonačelnik, češki veleposlanik te osnivači tog Palacha iz 1968. koji bi sigurno trebali znati pravu istinu. Zašto se to dogodilo, u čijem je  interesu bila ta laž i zašto nakon Đekićevog teksta svi šute veliko je pitanje.

Inače tijekom boravka u prostoru pokušavao sam sakupiti podatke o povijesti Kluba te su neki od njih objavljeni u dva intervjua na portalu ri-rock.com. U intervjuima ima i nekih malih povijesnih netočnosti za koje sam doznao nakon objave, ali uglavnom kratki prikaz povijesti, s fokusom na desetogodišnji rad M.M.C.-a se može pronaći u tim intervjuima (1 dio; 2 dio).

Ovaj razgovor je objavljen na portalu ri-rock.com u meni najtežim trenucima odlaska iz Palacha. Vezano uz razgovor spomenuo bih novinara i osnivača portala na kojem su intervjui objavljeni, Roberta Pauletića čiji je doprinos riječkoj rock i nezavisnoj kulturnoj sceni ogroman. Roberta Pauletića na žalost više nema.

KP: Budući da je M.M.C. prostor kluba Palach dobio na korištenje od Grada Rijeke i da je vođen kao javni prostor, kakav ste sustav upravljanja prostorom uspostavili? Jesu li drugi pojedinci i organizacije mogli koristiti prostor i ako da, na temelju kakvog modela?

D. Č.:  Prostor kluba Palach smo dobili na Natječaju Grada Rijeke koji je raspisan 1997. i na koji su se osim nas javile još dvije organizacije. Prostor je bio prazan i u derutnom stanju te nam je trebalo nekoliko mjeseci da ga preuredimo i opremimo kako bismo stvorili osnovne uvjete za rad. Činjenica je da je 1995. klub Palach zatvoren te je nakon pritiska javnosti 1997. ponovno namijenjen za potrebe nezavisne kulture. Moja je obaveza bila registrirati tvrtku koja se trebala baviti profitnim segmentom djelovanja kluba te je tako i nastao M.M.C.

Od samog početka prostor su mogli bez ikakve naknade za svoje programe, a često i uz našu materijalnu pomoć, koristiti svi pojedinci i organizacije čije se djelovanje nije kosilo s nekakvim osnovnim moralnim ljudskim vrijednostima. Bilo je to vrijeme procvata kluba Palach. Veliki broj riječkih udruga tadašnje nezavisne scene je povremeno ili stalno djelovao u prostoru. U Klubu je osnovan i djelovao je GONG, koordinacija udruga GLAS 99 a prostor su za svoju medijsku promidžbu, razne press konferencije, sastanke i drugo koristile i udruge registrirane izvan Rijeke (Koalicija udruga ovčara, Eko-centar Caput Insulae Cres, Hrvatska udruga homoseksualaca i lezbijki, Eko-Kvarner-afera JANAF i mnogi drugi).

KP: Kako bi ocijenio njegovu posljednju dekadu u kojoj je bilo i dosta pritisaka na rad kluba pa i zabrana?

D. Č.: Zanimljivo je da nas, iako je prošlo skoro dvije godine od M.M.C.-ovog odlaska iz Palacha, još uvijek vežu uz taj prostor, na ovaj ili onaj način. Očito je da još uvijek postoje nerazjašnjeni odnosi, nerazumijevanje, pitanja razloga naše borbe i dugogodišnjeg boravka u samom prostoru, pritisaka, zabrana pa i fizičkih i drugih represija od strane mračnih tipova, raznih inspekcija, policije. Vjerujem da se sve se to događalo pod kapom politike, kao i odluka o odlasku iz njega i sve ono što je taj odlazak pratilo.

Cijela priča se mogla donekle objektivno, do neke granice, pratiti kroz medije. Veliku ulogu u cijeloj priči je odigrao i riječki Novi list te razni portali koji su, ovisno o onima koji su ih vodili i za čije su interese radili, različito prezentirali istinu. U svoj toj medijskoj priči oko slučaja M.M.C. bilo je nekoliko novinara koji su se hrabro zauzeli za M.M.C. i čiji tekstovi su nas, duboko vjerujem, spasili od puno gore sudbine. Ovom prilikom bih neke od njih spomenuo i zahvalio im se (Nela Valerijev Ogurlić, Novi List; Nevenka Koščić, Večernji List; Suzana Marjanić, Zarez; Tatjana Gromača, Feral Tribune….). Također bih spomenuo i jedno pismo čitatelja (Globalni teror uzeo je maha i nad kulturom) upućeno i objavljeno u Vjesniku od strane jedne od rijetkih nevladinih organizacija Osječki Zeleni koja je, u nama najtežim trenucima, stala u našu obranu. Ovdje bih u tom kontekstu spomenuo i jednu  zanimljivost – dva poziva na razgovor o M.M.C.-u koja smo dobili od predsjednika RH Stjepana Mesića; prvi upravo radi gore navedene situacije na koji nisam otišao, i drugi radi našeg projekta Goli otok-Novi hrvatski turizam.

Činjenica je da je pritisak na nas (anonimne prijetnje, praćenja, zastrašivanja itd.) nakon prvog predsjednikova poziva naglo splasnuo. Je li to zasluga predsjednika Mesića ili ne, ne znam ali ako je on u tome pomogao zahvaljujem mu.

Ponovit ću opet da je tzv. legendarni prostor riječke tzv. alternative za mene bio samo poligon u realizaciji umjetničkog projekta koji nije slučajno nazvan M.M.C., a koji se bavio i danas se bavi direktnom komunikacijom, jednom vrstom direktne interakcije između suprotstavljenih polova, s ciljem objašnjenja suprotnosti sebi i drugima te pokušajem njihovog prevladavanja.

KP: Iz kojih ste točno razloga odlučili prije isteka Ugovora s Gradom Rijeka napustiti prostor?

D. Č.: Posljednje godine našeg boravka obilježene su stalnim prisustvom policije i raznih inspekcija koje su nas zatvarale zbog banalnih razloga – prekoračenja radnog vremena od desetak minuta, prekoračenja dozvoljene razine buke od nekoliko decibela itd. Osim toga, vlasnik prostora Grad Rijeka skratio je radno vrijeme do 23 sata, a uz to je došla i zabrana koncertne djelatnosti. Ako uzmemo u obzir da smo se uglavnom sami financirali, skraćenjem radnog vremena i onemogućavanjem održavanja koncertne djelatnosti kao jedine donekle komercijalne kulturne djelatnosti, onda se može pretpostaviti da je cilj bio ekonomski nas uništiti i na taj način nas otjerati iz prostora. Zanimljivo je da danas novi zakupnik prostora kluba Palach radi do 05 sati te mu je dozvoljena koncertna djelatnost iako je prostor ostao potpuno isti, tj. po pitanju famozne zvučne izolacije kluba Palach ništa se nije napravilo.

Te godine su poznate i po mnogim medijskim sučeljavanjima gradonačelnika i mene, brojnim anonimnim komentarima po forumima kojima nas se htjelo dodatno ocrniti te pripremiti situaciju kako se više ne bismo, prilikom isteka Ugovora o zakupu prostora, mogli javiti na novi Natječaj. Tek kasnije sam doznao da je ta kampanja uglavnom vođena od strane budućih zakupaca prostora, čija me parola “budi dobar s političarom ako želiš uspjeti” iskreno najviše zabrinula, a i danas me brine jer je postala sasvim normalan životni moto. Također sam siguran da su oni instruirani i instrumentalizirani od strane politike jer se sami toga ne bi sjetili i ne bi se usudili bez njene podrške. Upravo je drugi riječki glazbeni portal Ri Rock.net u tome odigrao veliku ulogu.

Posljednjih godinu dana pritisak je bio najžešći te se počeo odražavati i na mene i na moje prijatelje te sam odlučio otići. Bilo je to nekoliko mjeseci prije isteka Ugovora i svi su bili pomalo zatečeni. Odluku je pratila ogromna medijska pozornost, različiti komentari te za kraj akcija pokušaja samospaljivanja glumca HNK Ivan pl. Zajc Bosimira Ličanina ispred Gradskog poglavarstva u znak protesta zbog stanja nezavisne kulture u Rijeci.

D. Č.: Projekt nije nikada napravljen, osim što smo mi izdali knjigu Riječke devedesete kojom smo pokrili cjelokupnu vizualnu scenu u Rijeci tih godina te neke segmente našeg djelovanja. Za realizaciju projekta, knjige o djelovanju M.M.C.-a, bilo je nekoliko prilika od kojih bih izdvojio samo jednu.

Na molbu i u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci M.M.C. se 2007. predstavio retrospektivnom izložbom 10 godina MMC-a. Iako je u početku od strane Muzeja predložen naziv izložbe 10 godina MMC-a u susret 40 godina kluba Palach, mi smo to odbili prepoznajući u tom činu pokušaj neke vrste institucionalizacije M.M.C.-a koja ga ograničava na okvire odavno institucionaliziranog prostora kluba Palach. Vjerujem da je banalna akcija tiskanja majici s našim nazivom izložbe i velikog bannera s našom najavom izložbe (10 godina MMC-a), bio vjerojatno dovoljan razlog da naglo nestane interes za tiskanje našeg kataloga od strane organizatora. Kada se uzme u obzir da je otvorenje izložbe obilježila i akcija riječkog umjetnika Davora Dundare koji je izložbom prošetao s ruksakom na leđima, ispunjenim iznutricama i ribama starim desetak dana i iz kojeg se Muzejom širio odvratni smrad, mislim da je svima bilo jasno da od tiskanja “čitulje” za sada nema ništa.

Što se tiče objektivnog sagledavanja i praćenja našeg djelovanja od strane teoretičara, u prvom redu bih spomenuo dvoje ljudi: Suzanu Marjanić i Branka Cerovca koji je uz to i dugogodišnji aktivni član M.M.C.-a.

Nadamo se da ćemo uskoro dobiti i nekakav prikaz našeg dosadašnjeg djelovanja u vidu knjige ili nekog drugog medija prvenstveno iz razloga upoznavanja drugih s našim idejama o i oko umjetnosti. Iskreno se nadam da će takav projekt pokrenuti riječki MMSU, jer na kraju krajeva njima je to važnije nego nama. Mislim da je došlo vrijeme za to. Vidjet ćemo.

KP: Početkom ove godine pokrenuo si klub K.U.N.S. (Klub umjetnika na Sušaku), koji je izmješten iz centra grada. Kako zasad idu aktivnosti Kluba i kakvi su vam odnosi s gradskom vlašću, s obzirom na financiranje?

D. Č.: Nakon kratkotrajnog odmora i neke vrste unutarnjeg prestrojavanja (mnogi od nas su u prošlih desetak godina, a upravo zbog svojih stavova te načina djelovanja, prolazili teške životne trenutke, od gubitka zdravlja, posla, porodičnih problema, odbacivanja i prezira, zatvaranja, kažnjavanja, nekih više niti nema) krenuli smo iz početka. Ovog puta smo ušli u privatni, derutni prostor na Sušaku kojeg smo sami obnovili te priveli nečemu što će nam koristiti kao osnovni fizički prostor našeg ponovnog djelovanja. Samom odlukom da ovog puta to bude privatni prostor željeli smo i ostalima pokazati da alternativa uvijek postoji.

Možda ovaj čin izgleda banalno, ali oni koji razumiju znat će da nije. Odnosi s gradskim institucijama su uvijek isti. Mi pišemo zahtjeve i dopise, a oni ih usvajaju, na njih odgovaraju ili ne odgovaraju. Moram priznati da je komunikacija našim odlaskom iz njihovog prostora, kluba Palach, malo splasnula no vjerujem da ćemo je obnoviti. Što se tiče financiranja, nismo financijski podržani od Grada, jer im se i nismo nešto posebno javljali, ali hoćemo, a možda i oni dođu do nas.

KP: U znak podrške nedavnim studentskim prosvjedima, izveo si performans tijekom kojega si zasadio drvo masline pred zgradom Filozofskog fakulteta u Rijeci. U tvom umjetničkom radu upravo su  performansi i akcije posebno zanimljivi, a neki su  prerasli i u projekte, npr. Goli otok – novi hrvatski turizam ( 2000-2006.).

D. Č.: Performans, akcija, happeninng, art turizam, site-specific projekti su institucionalno priznati pojmovi, forme, koji su možda bili najbliže mom pokušaju razumijevanja sebe i svog umjetničkog djelovanja. No počeo sam osjećati da sve to više nema smisla. Uvijek mi je bio cilj pojednostaviti, neki bi i rekli banalizirati, svaki svoj takav iskaz kako bi, po mojem shvaćanju, bio što razumljiviji i čišći i meni i drugima te kako bi dosegao onaj stvarni trenutak vremena i života. Taj trenutak sam za sada samo uspio konceptulizirati u rečenici: Moje ruke ništa ne rade. Kada dođete u ovakvu situaciju predstoji vam jedino da pokušate doprijeti do suštine vašeg novog “ludila”.

Svoje umjetničko djelovanje još uvijek ne mijenjam. Također ga sebi još uvijek objašnjavam kao potragu za istinom, no ono što znam je da svaki umjetnik samo koristi svoju umjetničku poziciju stvarajući bezvrijedne artefakte, ekvivalente novcu, moći ili tko zna kakvim drugim priznanjima ili nastranostima koje će za njih dobiti od strane spomenutog mehanizma zaštite Sustava. Veličina tih ekvivalenata ovisi o vrijednosti i kvaliteti duhovnog oružja kojeg je napravio u slavu tog istog Sustava.

Na kraju ću morati odustati ili prihvatiti evoluciju kao nužnost. Suočiti se s vrijednošću svoje umjetnosti, kako bih procijenio svoju vrijednost i na kraju puta, proglasiti ili ne, sebe ili svoj rad umjetničkim.

Sađenjem masline ispred zgrade Filozofskog fakulteta u Rijeci, na neki sam uvrnuti način pokušao izbjeći direktan sukob s istinom ostavljajući ovog puta živu biljku na zadatku čuvanja te istine. Jesam li u tome uspio, sumnjam, još uvijek nisam otišao vidjeti što je s njom. Kažu studenti da je dobro i da su je zaštitili željeznom ogradom.

***

Foto: Tamara Duganžija