Drugim riječima, suzbijanje dezinformacija neraskidivo je povezano s borbom protiv isključenosti iz informacija. Za one koji nemaju priliku doći do jasnih, razumljivih i pristupačnih sadržaja, informacijski prostor često ostaje nedostupan, što ih čini ranjivijima na poluistine, manipulacije i propagandu. Stoga razvoj inkluzivnih komunikacijskih praksi – od prilagodbe jezika i vizualnih materijala do aktivnog uključivanja osoba s invaliditetom – nije tek pitanje etičkih standarda, nego i temelj stvaranja medijskog prostora koji omogućuje informirano i ravnopravno sudjelovanje svima.

O temi medijske reprezentacije osoba s invaliditetom i njihova uključivanja u prostor javnog medijskog servisa raspravljalo se na panel-diskusiji Osobe s invaliditetom u medijima – s obje strane objektiva, održanoj sredinom svibnja u organizaciji Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO i In Portala. Tijekom razgovora novinarka HRT-a i Radio Studenta Iva Habek istaknula je da je važno inzistirati na vidljivosti osoba s invaliditetom, “ne samo kada se radi o problematici OSI populacije, nego i o svim ostalim društvenim pitanjima – od unutarnje i vanjske politike, do kulture, sporta, društvenog života“.

Mjesec dana kasnije, neovisno o panel-diskusiji, objavljena je informativna knjižica Smjernice za inkluzivno komuniciranje, koju je udruga Kultura svima svugdje izdala u okviru projekta Mediji svima. Autorski tim, koji čine Maja Krištafor, Tino Vodanović, Damir Herega i Maja Ogrizović, u uvodu ističe da je povod za njezino nastajanje upravo razdoblje takozvane superizborne godine, tijekom koje su predsjednički, europarlamentarni i parlamentarni izbori u Hrvatskoj dodatno istaknuli duboko ukorijenjene prepreke pristupu informacijama. Nedostatak titlova, prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika i prilagođenih informacija tijekom kampanja i izbornih programa mnogim je osobama s invaliditetom onemogućio pravodobno praćenje političkih procesa i sudjelovanje u raspravi o temama koje ih se neposredno tiču.

U okviru istog projekta prethodno je izdana knjižica namijenjena kulturnim radnicima i radnicama, dok je novo izdanje proizašlo iz zaključka da značajan dio naših sugrađana_ki i dalje nailazi na strukturne prepreke u pristupu informacijama od javnog značaja. Kroz devet poglavlja autori_ce u ovoj knjižici donose niz smjernica i preporuka za poboljšanje komunikacije novinara_ki i urednika_ca, prijedloge prilagodbe medijskog sadržaja, pregled zakonskog i etičkog okvira, rječnik preporučenih termina te literaturu za daljnje informiranje. 

Pojašnjavajući osnovna načela inkluzivnog komunicranja na kojima se Smjernice temelje, autori_ce navode da je riječ o pristupu koji kombinira socijalni i ljudskopravaški model invaliditeta. Ti modeli polaze od stajališta da “invaliditet nije isključivo posljedica oštećenja ili bolesti, već rezultat prepreka i barijera u društvu koje onemogućuju osobama s invaliditetom potpunu ravnopravnost i sudjelovanje.” 

U tom kontekstu ističu važnost uključivanja osoba s invaliditetom kao izvora i sugovornika, te priznavanje širine njihova identiteta. Upozoravaju na loše prakse svođenja invaliditeta na jedini ili najvažniji aspekt nečijeg identiteta, kao i na senzacionalistički ili patetični ton izvještavanja. Suprotno tome, potiču ravnopravno sudjelovanje u razgovoru i zagovaraju jasnu i konkretnu komunikaciju koja ostavlja vremena za odgovor i uvažava tuđu privatnost ne namećući vlastite interpretacije. 

Središnja poglavlja knjižice nadovezuju se na savjete iz prošle godine izdanih Smjernica za inkluzivne kulturne prakse, donoseći niz uputa za komunikaciju i prijedloge prilagodbi ovisno o vrsti invaliditeta, te ističu važnost pristupačnosti sadržaja.

Kod pristupačnosti digitalnog i online sadržaja, autori_ce navode niz konkretnih uputa za prilagodbu sučelja, poput promjene veličine i prilagođavanje vrste fonta, postavljanja jasnog i prilagodljivog kontrasta između teksta i pozadine, alternativnih tekstualnih opisa za slike, grafove i druge vizualne elemente, jasno označenih poveznica, titlova te pregledne strukture sadržaja. Također preporučuju implementaciju widgeta za individualne postavke pristupačnosti te poštivanje međunarodnih standarda. 

Zaključno, autori_ce apeliraju na informiranje i dosljedno poštivanje zakonskog i etičkog okvira pri izvještavanju, ističući dokumente poput UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, Europskog zakona o pristupačnosti, te hrvatske zakone i propise kojima se jamči ravnopravnost svih građana i zabranjuje diskriminacija. Uz postojeće obvezujuće dokumente, u publikaciji je predstavljen i mali rječnik pojmova vezanih uz različite vrste invaliditeta.

Smjernice za inkluzivno komuniciranje mapiraju važan dio medijskog prostora koji često previđa značajan dio naših sugrađana_ki. Osim što nude niz savjeta kojima medijski profesionalci_ke mogu doskočiti jezičnim ejblizmima i stereotipima u reprezentaciji, opetovano podsjećaju na potrebu za uključivanjem osoba s invaliditetom u procese informiranja. Postavljanjem Smjernica u kontekst minule superizborne godine, autori_ce podsjećaju da na rješenjima treba raditi strukturno i dugoročno. 

Da bi društvo bilo inkluzivnije, neophodno je razvijati alate kojima su relevantni sadržaji – kao što su informacije o političkim programima i procesima – jasni, dostupni i razumljivi svima, a previđeni glasovi ravnopravno zastupljeni u kreiranju javnih politika. To je, riječima autora_ica, moguće jedino ako na njima radimo zajedno jer inkluzija ne smije biti privilegija, već civilizacijska norma.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.