Predstava je nastala iz druge po redu suradnje riječkog Kolektiva Igralke i redateljice Tjaše Črnigoj, a otvara intimne perspektive žena iz triju različitih generacija — kćeri od 30 godina, majki od 60 i baka od 80 — i njihov odnos prema problematikama vezanim uz reproduktivna i seksualna prava.

Ovu dokumentarnu predstavu izvodi snažna glumačka postava Kolektiva Igralke u sastavu: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić koje su u pripremi predstave provele niz radionica sa ženama različitih životnih dobi. O navedenoj predstavi je za Kulturpunkt pisala Nika Krajinović.

“Cure je značajna predstava samim time što otvara pitanje seksualnog odgoja, ali i što u fokus stavlja žensko iskustvo. Pričom o odrastanju žena, koja osvjetljava njihova očekivanja i fantazija, znatiželje i ideala, seksualne (ne)osviještenosti i (ne)snalaženja, raskrinkava se ono o čemu govorimo kada šutimo. Ženske se pripovijesti isprepliću poput pletenice, granja u krošnji, matrilinearnom niti koja otvara prostor za razumijevanje, razgovor i međusobnu solidarnost, za žensko zajedništvo”, istaknula je Krajinović.

Na predstave koje su dio inkluzivnog programa pretplatnicima je ulaz slobodan dok njihova pratnja ostvaruje popust od 50 posto prilikom kupovine ulaznica na blagajni HNK Ivana pl. Zajca. Ovo je četvrta predstava otkako je započeo program inkluzivne pretplate i sveukupno peta inkluzivirana, nakon Glorije, Gospođe ministarke, Božićne priče i Sunset Boulevarda.

Više detalja o događaju možete doznati ovdje.

Festival otvara dokumentarna predstava Cure u režiji Tjaše Črnigoj, koja će biti izvedena 14. i 15. studenog u 19.30 sati u HNK Ivan pl. Zajc. Predstava se bavi odrastanjem, prvim seksualnim iskustvima i spolnim odgojem generacija žena. Selektirana je za Marulićeve dane i ovjenčana s čak sedam regionalnih nagrada, a više o njoj možete doznati u tekstu koji je za Kulturpunkt pisala Nika Krajnović.

Predavanje-performans Spolni odgoj II: Borba na programu je 22. studenog u 19 sati u Exportdrvu. Ovo djelo, nastalo u suradnji sa Slovenskim mladinskim gledalištem, Zavodom Maska i Mjestom žensk iz Ljubljane, bavi se borbom za reproduktivna prava žena u Jugoslaviji. Predstava, dio šireg ciklusa Tjaše Črnigoj, osvojila je niz nagrada, uključujući Specijalnu nagradu “Jovan Ćirilov” i Nagradu publike na festivalu Bitef.

U subotu, 23. studenog, u Palachu će se održati premijera dokumentarnog filma Crna vuna riječke filmske umjetnice Mare Prpić. Film prati proces istoimene predstave Kolektiva Igralke, koja tematizira iskustva beskućništva kroz biografske priče korisnika Udruge Oaza. O predstavi ste također mogli čitati i slušati na ovom portalu.

Najizvođenija predstava kolektiva, Bakice, ponovno će biti izvedena 24. studenog u 20 sati u Filodrammatici. Inspirirana svjedočanstvima starijih žena koje skupljanjem boca preživljavaju u Rijeci, predstava je gostovala od Berlina do Pančeva i doživjela gotovo 40 izvedbi. Jednu od prvih za Kulturpunkt je pratio Bernard Koludrović.

Kazališni crtić Plastika fantastika, namijenjen djeci od 4 godine, održat će se 20. prosinca u 17 sati u Dječjoj kući. Predstava u režiji Alise Debelić tematizira problem plastičnog otpada, dok radionica pod vodstvom Tanje Blašković potiče djecu na pronalaženje kreativnih rješenja za očuvanje okoliša.

Dio programa čini i radionica (p)ODRŽATI ODVAJANJA koju 23. studenog od 15 do 19 sati u Filodrammatici vodi kazališna umjetnica Tina Hofman. Radionica je namijenjena nezavisnim umjetnicima i kulturnim radnicima, a fokusira se na osvještavanje i usklađivanje brojnih uloga koje takav rad zahtijeva.

Ulaz na sve programe je besplatan uz prethodnu rezervaciju mjesta na igralke.kolektiv@gmail.com, osim predstave Cure koja se izvodi u organizaciji HNK Ivan pl. Zajc.

Riječima Davora Miškovića, pokretača festivala i direktora udruge Drugo more, “festival Zoom daje blisku sliku nečega što nam je poznato iz daljine. Ove godine to je slika umjetničkih gibanja u kulturnom području koje se nekad podudaralo sa zajedničkom državom. Taj pregled nužno je nepotpun i sigurno nedovoljan, ali predstavlja važan uvid u produkciju tekstova, predstava, stripova, fotografija i intervencija u javnom prostoru”.

Središnje mjesto za održavanje izvedbenog dijela festivala bit će Exportdrvo na riječkoj Delti, a festival će u četvrtak 23. svibnja u 20 sati otvoriti premijerna izvedba predstave Soft Skills autorskog tima koji čine Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić i Edi Ćelić. Idućeg dana, u petak 24. svibnja, na programu je predstava Sloboština Barbie (20 sati), nastala prema romanu Maše Kolanović u režiji Natalije Manojlović, nakon koje od 21.30 slijedi koncert riječke grupe Marinada. Program se u subotu nastavlja predstavom Spolni odgoj II: Borba slovensko-hrvatskog autorskog tima koji čine Tjaša Črnigoj, Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Tijana Todorović i Lene Lekše. Suvremeno-plesna predstava Pripreme za sadašnje koreografkinje Ane Kreitmeyer održat će se u nedjelju 26. svibnja u 20 sati, dok će izvedbeni program festivala zaključiti predstava Cure riječkog Kolektiva Igralke i slovenske redateljice Tjaše Črnigoj, u utorak 28. svibnja u 20 sati.

Pored izvedbenog dijela programa, značajan dio radova koji će biti predstavljeni na Zoomu nastao je u okviru dva projekta Goethe-Instituta, Present Past i New Stages. Projekt Present Past je kroz različite umjetničke formate promišljao odnos susjedstva koji se transformirao usporedo s transformacijom država koje su nastale na području nekadašnje Jugoslavije. 

U sklopu ovog programa, u petak, 24. svibnja u Gradskoj knjižnici Rijeka održat će se izložba stripova nastalih pod mentorstvom Saše Rakezića, koji je pod imenom Aleksandar Zograf jedan je od najpoznatijih i najnagrađivanijih srpskih strip crtača, ilustratora i karikaturista. Za vrijeme trajanja izložbe trajat će i radionica izrade stripa, a svi zainteresirani mogu besplatno sudjelovati uz prethodnu najavu na e-mail adresu info@drugo-more.hr. Na izložbi će svoje stripove na temu kave predstaviti autori Ana Petrović, Boris Stanić, Dragana Kuprešanin, Danilo Milošev Wostok i Zlata Vojnić Kortmiš, s kojima je od 17 do 18 sati ispred Gradske knjižnice najavljeno druženje uz kavu.

Istog dana u 18 sati, u Galeriji Principij otvara se izložba fotografija bosanskohercegovačkih autora Dijane Muminović i Mitara Simikića, koje su nastale uz mentorstvo Ziyaha Gafića, nagrađivanog sarajevskog fotografa i ravnatelja Fondacije VII Akademija. Izložba fotografija, koje pričaju intimne priče njihovih autora, ostaje otvorena do 29. svibnja.

Na panel raspravi o temi uloge umjetnosti u tranziciji, u subotu 25. svibnja od 11 sati u Gradskoj knjižnici Rijeka sudjelovat će Ziyah Gafić, Zorica Milisavljević (koordinatorica projekta Present Past, Goethe-Institut Beograd), Aleksandar Zograf / Saša Rakezić (autor stripa, Srbija) i Zoran Žmirić (književnik, Rijeka). Raspravu na engleskom jeziku moderirat će riječka novinarka i spisateljica Gordana Brkić Žagar.

U okviru programa festivala predstavit će se i projekt Goethe-Instituta New Stages. Usmjeren na dramsko i kazališno stvaralaštvo, program podržava rad mladih autora s namjerom stvaranja veza između umjetnika iz Jugoistočne Europe i Njemačke.

Program će u ponedjeljak 27. svibnja ugostiti Hrvatski kulturni dom na Sušaku, u kojem će se održati scenska čitanja i razgovori s mladim kazališnim autoricama i autorima iz Hrvatske, Srbije i BiH. S početkom u 16 sati, na pozornici HKD-a svoju će izvedbu Kiselina predstaviti dramaturginja Asja Krsmanović, nakon koje će uslijediti Dario Bevanda s komadom Tama na rubu grada. Po završetku prvog dijela, s navedenim će autorima razgovarati zagrebačka dramatičarka Jelena Kovačić. Od 18 sati, dramski tekst 35 kvadrata ili 35 Nigdjezemska predstavit će dramaturginja Lucija Klarić, s kojom će razgovor održati riječka kazališna umjetnica Nataša Antulov, a program će u 20 sati završiti scenskim čitanjem Lizistrate dramaturginje i scenaristkinje Mine Milošević, s kojom će razgovarati Sunčica Šido iz Goethe-Instituta Beograd.

Više o programu festivala možete doznati na internetskim stranicama Drugog mora i Goethe-Instituta Kroatien.

Publici već poznata umjetnička organizacija Kolektiv Igralke kao da je baždarena na fino osluškivanje najproblematičnijih fenomena u svom okruženju, kreira predstave koje prihvaćaju izazov i kreću u otpetljavanje svakog tog nerazmrsivog klupka. Svojim radom koji prožimaju ozbiljan pristup i kvalitetna glumačka izvedba, sjajan balans humora i ozbiljnosti, te vizualna atraktivnost scene kroz kostime, rekvizite, multimediju (gotovo da već možemo pričati o stilu), mlade autorice/glumice “igralke” (Vanda Velagić, Ana-Marija Brđanović, Anja Sabol i Sendi Bakotić) uspijevaju doprijeti do publike i približiti joj kompleksne, pa i neugodne teme. Uvijek istim žarom baveći se fenomenima od kojih društvo okreće pogled, Igralke upravo u njima prepoznaju patologiju u kojoj pronalaze umjetničku inspiraciju i motivaciju za stvaranjem, uz ambiciju da dočaraju slojevitost problema i proniknu u njegove uzroke. Nakon dokumentarne predstave Bakice (2020.),kojom stavljaju u fokus priče žena koje su zbog svojeg lošeg imovinskog stanja u starosti primorane po kontejnerima tražiti boce s povratnom ambalažom, članice su jednako popularnom predstavom Crna vuna (2022.) odlučile progovoriti o beskućništvu. U temelju njihova rada je teoretsko i praktično istraživanje odabrane tematike, u koje poniru koristeći elemente etnografske metodologije te rad s pripadnicima skupine čijim pričama grade predstavu, pritom stvarajući svojevrsnu zajednicu. 

Ovoga puta je poticaj kolektivu bio tekst Moje tijelo, moje vlasništvo srednjoškolske učenice Vite Tijan, koja im je pristupila povodom intervjua za školski časopis. Kako su Velagić i Bakotić već ušle u istraživanje problematike ženskih seksualnih prava na našim prostorima s predavanjem-performansom Borba realiziranim u okviru projekta Spolni odgoj II, ideja za novu predstavu gotovo se prirodno razvila kao nastavak tog rada. Tako je u još jednoj suradnji s redateljicom i suatoricom Tjašom Črnigoj – i u koprodukciji s HNK Ivan pl. Zajc i Zavodom VIDNE, uz partnere Slovensko mladinsko gledališče i Masku iz Ljubljane – nastala predstava samo prividno jednostavnog naziva Cure, u kojoj se bave rasvjetljavanjem tabu-teme ženske seksualnosti. 

Na tragu dosadašnjih projekata, Igralke idu korak dalje u smjeru dokumentarističkog kazališta iznoseći ovog puta vlastite priče, one najintimnije, kao i priče svojih majki i baka. Autobiografskim prikazom svojih sjećanja i sjećanja pripadnica svojih obitelji problematiziraju poziciju žene u društvu upravo kroz prizmu seksualnog odgoja i prvih seksualnih iskustava, i to promatrajući tri generacije žena te različite socio-ekonomske kontekste koji su oblikovali njihova iskustva. Poput kazališnog vremeplova, vode nas na putovanje od sredine prošlog stoljeća do danas, kroz prizmu u kojoj se tok velike povijesti lomi u perspektivi pojedinke, žene i njenog tijela. Na sceni nas tako Igralke dočekuju u tradicijskim nošnjama ovih krajeva, donekle stiliziranim, svaka u različitoj inačici (kostimografkinja je Tijana Todorović, suautorica predstave), te pozivaju da osluhnemo zvukove koji dopiru do Exportdrva i zamislimo kako je grad izgledao i zvučao u prošlosti.

Već prvom rečenicom tako razbijaju četvrti zid, stvaraju kontakt s gledateljima i omogućuju nam da lakše uronimo u svijet predstave, a nije izostala ni referenca na samu halu u kojoj se nalazimo, izgrađenu 60-ih godina u tadašnjoj Jugoslaviji. Na mjestu gdje se nekada skladištilo drvo za izvoz, kažu, one sada portretiraju jedno obiteljsko drvo, referirajući se na obiteljske pripovijesti koje će nam ispričati. Na zidu scene projekcijom zatim vidimo riječ CURA, koja podsjeća na glagol curiti, odnosno na menstrualno krvarenje. Već ovdje se na pomalo autoironičan način otvara problematiziranje ženske seksualnosti u društvu, odnosno svođenja ženskog bića isključivo na njen spolni organ i reprodukcijsku funkciju. Element krvi kao simbola ženskog tijela bit će prisutan do kraja predstave, pogotovo u zanimljivoj relaciji s pojmovima čistoće i (gubitka) nevinosti.

Dok se u loopu vrti tradicijska narodna pjesma Alaj, alaj, Jano sjetne melodije koja doprinosi dočaravanju minulih vremena, odlazimo u selo Vukosavljevica 1956., na livadu gdje je Anjina baka, nakon sadnje krumpira, izgubila nevinost. Ona je bila iz imućnije obitelji, a on siromašan; zatrudnjela je sa 16 godina. “Njen jedini seksualni odgoj bile su očeve batine”, izgovara Anja te vadi remen kojim zatim udara o pod, odlučno i ustrajno, sve do trganja papirnatog sloja kojim je prekriven – papira koji je zapravo njena koža. Ta scena odražava svu težinu povijesne boli koju su generacije žena, i puno prije Anjine bake, prolazile samo zato što su žene. Dočarava sve nasilje i neutaživu potrebu za kontrolom ženskog tijela i seksualnosti, utisnute u metafori prava prve bračne noći i pokazivanja krvave plahte kao dokaza ženske nevinosti, čednosti i časti. Krv na plahti kojom se sveukupno vrednuje žena. 

Višegeneracijskim portretiranjem ženske seksualnosti Igralke nadilaze puku kronologiju i upozoravaju da, “koliko god se vremena mijenjaju, istovremeno se i ne mijenjaju”, otvarajući prostor za šire promišljanje i raspakiravanje asocijacija. Možda više ne pokazujemo plahte rodbini nakon prve bračne noći, ali i dalje osjećamo dvostruke standarde seksualnosti za žene i muškarce, suočavamo se s poražavajućim statistikama rodno uvjetovanog nasilja, svjedočimo hodovima protiv izbora i klečanjima za duže suknje, otežanom pristupu sigurnom prekidu trudnoće, općenito dovođenju u pitanje prava koje su izborile naše pretkinje. Igralke se u Curama pritom pitaju je li odrastanje djevojaka danas bolje u odnosu na odrastanje njihovih baka od 80-ak godina, mama od 60-ak i njih samih koje su u tridesetima. Kroz desetljeća se selimo promjenom glazbe, svijetla (Marin Lukanović) i raznim rekvizitima, uz impresivno efektnu scenografiju (Ivan Botički, Tijana Todorović), fotografijama, video projekcijama (Mara Prpić) i snimkama telefonskih razgovora između glumica i njihovih mama i baka.

Od pitanja kako bi se pojedinim bakama ii mamama život odvio da nisu rodile sa 17 godina, ili glumici da je umjesto prekidanja trudnoće rodila s 20 (priznaje da najvjerojatnije ne bi bila tu gdje je), preko vremena kada su žene pobačaj pokušavale obaviti “privatno” koristeći biljne napitke i nesigurne metode, do liberalnijih vremena kada je uveden siguran abortus i promovirana kontracepcija, svjedočimo o utjecaju društvenih prilika na ženske sudbine. Samoosuđivanje u tinejdžerskim dnevničkim zapisima zbog paralelnog viđanja s više mladića ili poremećaji u prehrani zbog zadovoljavanja nerealnih standarda ljepote koje s nama dijele glumice, neki su pak primjeri kako žene perpetuiraju patrijarhalne obrasce kojima su okružene. Paralela koja se povlači među generacijama seže i do današnjih djevojaka čija lica vidimo na videoprojekciji. To su srednjoškolke s kojima su autorice kroz svoje istraživanje održale radionice i, premda bismo očekivali napredak u njihovom odnosu prema seksualnosti, poražavajuće je suočavanje sa stvarnošću u kojoj mlade djevojke za ljubljenje koriste izraz “prokurvati” i nisu sigurne je li abortus legalan u Hrvatskoj. Ako naše bake nisu imale nikakav spolni odgoj, naše se mame snalazile na temelju satova biologije, a generacija nas u tridesetima o seksu “učila” kroz filmove i serije, danas bi već trebali moći mladima pružiti zdraviji odnos prema svim tim velikim promjenama koje donosi seksualni aspekt života. 

U svakom slučaju, Cure je značajna predstava samim time što otvara pitanje seksualnog odgoja, ali i što u fokus stavlja žensko iskustvo. Pričom o odrastanju žena, koja osvjetljava njihova očekivanja i fantazija, znatiželje i ideala, seksualne (ne)osviještenosti i (ne)snalaženja, raskrinkava se ono o čemu govorimo kada šutimo. Ženske se pripovijesti isprepliću poput pletenice, granja u krošnji, matrilinearnom niti koja otvara prostor za razumijevanje, razgovor i međusobnu solidarnost, za žensko zajedništvo. Na svom putu naišle su na bol, sram, neugodu, strah, autodestrukciju, ali i žudnju, užitak, buntovništvo, prve ljubavi, demistificiranje ženske anatomije, ljepotu odrastanja i otkrivanja sebe i svijeta. Pokazavši cijelu paletu različitih iskustava, svako od njih postaje dokučivo i relevantno, a slojevitim uvidom u žensku intimu zahvaća se u ono univerzalno i opće, poznato i blisko svakoj od nas. Povijest se možda ne mijenja preko noći, niti jednom predstavom, no ova apoteoza femininog utoliko je moćna jer kao najjači aktivistički alat potiče empatiju i time doprinosi iscjeljivanju kolektivne ženske traume. Na raskršću privatnog i javnog, potvrđuje da je sloboda odlučivanja o vlastitom tijelu ujedno i sloboda odlučivanja o vlastitoj sudbini. 

Nekoliko dana nakon svjetske premijere u Locarnu, dugometražni igrani film Cure Andreje Štake svoju će međunarodnu premijeru imati u konkurenciji 20. Sarajeva. Cure su prvi film koji je ova nagrađivana redateljica snimila u Hrvatskoj. Radnjom smještenom u Dubrovnik 1990-ih, Cure su drama s elementima misterije u čijem su središtu dvije 14-godišnje djevojčice. Projekt je nastao u koprodukciji triju europskih partnera, Hrvatske (Živa Produkcija), Švicarske (Okofilm Productions) te Bosne i Hercegovine (Deblokada), a dobio je i potporu Saveznog ministarstva za kulturu Švicarske, Filmske fondacije Zürich, švicarske televizije SF, njemačke televizije ZDF/Arte, Fondacije za kinematografiju Bosne i Hercegovine, Eurimagesa te Hrvatskog audiovizualnog centra.

Za Srce Sarajeva borit će se i dva kratkometražna igrana filma: Manjača Tina Žanića, kojem će ovo biti svjetska premijera, i Kokoška Une Gunjak, koja je svoju svjetsku premijeru imala u Tjednu kritike 53. Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu.

Manjača je priča o mladiću koji po prvi puta odlučuje uzeti svoj život u svoje ruke; glavne uloge tumače Matija Ferlin i Vjenceslav Kapural. Film je nastao u produkciji Kinokluba Zagreb, a sufinanciran je sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra. Žanić je studirao produkciju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a svojim redateljskim debijem Komba osvojio je Zlatna kolica u hrvatskom programu Zagreb Film Festivala 2011. godine.

Kokoška govori o šestogodišnjoj djevojčici Selmi kojoj, u ratnom Sarajevu, otac kao rođendanski poklon šalje kokoš. Uz Cannes, Kokoška je u međuvremenu prikazana na više svjetskih festivala, a nagrađena je na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Palm Springsu kao najbolji film u kategoriji kratkog metra do 15 minuta trajanja. Una Gunjak je rođena Sarajka koja djeluje u Londonu, primarno kao montažerka, a ovo joj je redateljski prvijenac. Kokoška je u cijelosti snimljena u Zagrebu, a nastala u njemačko-hrvatskoj koprodukciji, s Nukleus filmom kao hrvatskim producentom. Također je podržana od Hrvatskog audiovizualnog centra.

U programu Open Air sarajevska će publika moći pogledati Otok ljubavi, prvi hrvatski film bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić. Kao i Štakine Cure, nekoliko dana prije Sarajeva i ovaj će film svoju svjetsku premijeru doživjeti na Filmskom festivalu u Locarnu o čemu možete više doznati ovdje.

Na CineLinku, koprodukcijskom marketu koji je okosnica industrijskog programa Sarajeva, bit će predstavljen Hotel Zagorje, projekt u razvoju redatelja i scenarista Alda Tardozzija i kuće Produkcija Živa. Riječ je o adaptaciji autobiografskog romana Ivane Simić Bodrožić u kojem ona govori o svom odrastanju nakon što je bila prognana iz Vukovara. CineLink je platforma za razvoj i financiranje odabranih filmskih projekata predodređenih za europske koprodukcije, a Tardozzijev film naći će se u društvu još 17 naslova. Selekcija se tradicionalno fokusira na Jugoistočnu Europu, a nudi i nagradni fond u vrijednosti preko 160 000 eura u gotovini i uslugama. S prosječnom stopom konverzije projekata iz razvoja u produkciju od 60 posto, u posljednjih jedanaest godina CineLink je izrastao u jednu od najuspješnijih platformi za razvoj i financiranje projekata u Europi.

Izvor: HAVC

Glavna pitanja knjige i njihova sistematizacija utemeljena su u činjenici da je to manje-više pionirski izdavački pothvat kad su u pitanju regionalne ženske/feminističke izvedbene umjetničke prakse. Tako i autorice mahom ističu da im nedostaje širi korpus literature vezan za temu, te stoga pristup koji predlažu kao cilj postavlja mapiranje tih praksi i uvođenje pojedinih zapažanja koja mogu poslužiti kao osnova za daljnji rad i istraživanja. Njihovo ekstenzivno mapiranje i alternativne i institucionalne mainstream scene ženskih/feminističkih izvedbenih praksi smatra se početnim korakom, radom na početnoj platformi za uspoređivanje i pozicioniranje različitih umjetnica i umjetničkih grupa u regiji.

Predstavljanje zbornika Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadnog Balkana 1990-2010, razgovor i druženje, bit će održani u četvrtak, 13. lipnja, u 18 sati u Centru za ženske studije, Memorijalni stan M. J. Zagorke, Dolac 8.

Razgovaraju i zbornik promoviraju Tanja Marković (Beograd), jedna od koordinatorica međunarodnog projekta i ko-urednica zbornika radova te dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić (Zagreb), koordinatorica projekta i autorica jednog od istraživačkih tekstova objavljenih u zborniku.