Program je, kako stoji na stranicama MKC-a, osmišljen “kako bi povezao novu generaciju izvođača i publike kroz inovativnu, eksperimentalnu i nekonvencionalnu glazbu” te predstavio “raznolike aspekte suvremene alternativne scene, od ambijentalne i bass glazbe do spoken dub manifesta i progresivne elektronike.” Voditelj glazbenog programa MKC-a, Luka Barbić, ističe da ih je na pokretanje programa potakla želja da splitskoj publici ponude mogućnost da čuju novi zvuk i pogledaju nastupe glazbenika_ca koji su izvan radara mainstream medija. S druge strane, htjeli su i umjetnicima_ama koji se bave alternativnijim i inovativnim izričajem omogućiti nastupe u gradu te na taj način dati podršku stvaranju jedne nove glazbene scene. 

O svom žanrovskom izboru i planovima za budućnost Barbić ističe sljedeće: “Poveznica između izvođača koji nastupaju u ovoj sezoni Novog šuma je upotreba elektroničkih instrumenata i suvremeni, eksperimentalni pristup skladanju i oblikovanju zvuka. U budućnosti ćemo pratiti i voditi se novim tendencijama na sceni. Bilo bi sjajno kad bi idućih godina nastupali i neki od polaznika radionica.”

Upravo su spomenute radionice posebna odlika ovog programa. Izvođačice, izvođači i sastavi tako će, osim koncerata, u prostoru Razreda Doma mladih održavati i radionice za mlade glazbenike_ce i producente_ice, ali i za glazbene entuzijaste_ice koji_e iz prve ruke žele učiti od iskusnih izvođača i izvođačica. O radionicama Barbić kaže sljedeće: “Svaka radionica bit će prilagođena specifičnim vještinama i iskustvu izvođača koji je vodi. Teme koje će radionice pokriti su: elektronička glazba i produkcija, koncertna izvedba (live act) i improvizacija, eksperimentalni zvuk, terensko snimanje i autorski rad.” Sudjelovanje na svim radionicama je besplatno, ali je broj sudionika_ca ograničen, pa se za njih potrebno prethodno prijaviti.

Program je otpočeo 14. veljače nastupom Cure i dečka, a dan nakon održali su i radionicu o svom principu rada s elektronskim instrumentima i izvedbom uživo. Sljedeća je na redu Tonota, producentica koja spaja ambijentalnu elektroniku, hip-hop i pop, a koncert će se održati 28. veljače u Beton kinu. Među ostalim potvrđenim imenima nalaze se Toni Starešinić, Kali Kamo, Manja Ristić, Ivan Grobenski, Leo Beslać, Inner Child i Roj Osa. Raspored koncerata i pripadajućih radionica, ali i ostale pojedinosti novog splitskog glazbenog programa, možete saznati ovdje.

Skupina plesnih umjetnika Škvadra, odnosno njezin izmišljen pseudobend The Pogo Dolls, poziva publiku na okupljanje na zajedničkom koncertno-plesnom događaju na kojem se predstava The Pogo Dolls tretira kao uvodni čin ili kao izvedba iznenađenja usred koncerta. Ovaj događaj podcrtava problematiku infrastrukture, izumrlih prostora kulture kao i pitanje brige o kulturnoj ostavštini grada. Organizatori poručuju: “Zamislite proces stvaranja predstave koji se oslanja na okoliš punka, odnosno njegovu prostornost uz crpljenje inspiracije tipičnih elemenata punk koncerta: kruga kao središta energije, mosh pita kao omeđenog prostora, te jasnih procedura unutar svakog punk koncerta, uključujući pogo, izmjenu pozicije izvođača i publike, te kaos.”

Nakon njih na pozornicu stupaju elektronički duo cura i dečko, koji “okruženi analognim i digitalnim mašinama sviraju ljubav”, a zatim i DJ Stankoff, “integralni akter performansa” koji će preuzeti “after”, najavljuju organizatori.

Vrata su otvorena od 20 sati, a ulaznice su dostupne ovdje. Više informacija o događaju možete pročitati ovdje.

Od samih početaka, improvizacija i zajedničko istraživanje različitih žanrova čine okosnicu projekta. U medijima najčešće opisivani kao najpoznatiji privatno-glazbeni par alternativne scene, cura i dečko su aktivni u domaćim krugovima improvizirane glazbe, a surađuju i s dizajnerima_cama, plesačima_cama i kazalištima na zajedničkim ili samostalnim projektima – od jamming sessiona i ženskih impro večeri Cure sviraju koje je pokrenula Petrac, do skladanja glazbe za dječje plesne predstave poput Ljubičasto ili Astronauti.  Uz samoizdane pjesme i dva EP-a na Bandcampu i Spotifyu, cura i dečko ponajviše funkcioniraju kao live act te kontinuirano iznalaze nove načine povezivanja s publikama – kroz ples, zezanje, zavodljivu konfrontaciju i live streamove. Kako navode u nedavnom intervjuu za portal glazba.hr, nastupi i jamming sessioni ujedno su prostor za testiranje pjesama u nastajanju i prilika za demistifikaciju samog procesa stvaranja glazbe, njegova približavanja publici kao nečeg zabavnog i pristupačnog što dopušta nesavršenosti, pa i loše ideje. 

Dosad najambiciozniji primjer takve demistifikacije je performans 24 koji su cura i dečko prvi put izveli od 24. do 25. siječnja 2020., a ponovili točno četiri godine kasnije, 24. i 25. siječnja 2024. kao svoj obol borbi protiv siječanjske depresije. Kako naziv daje naslutiti, koncept performansa počiva na ideji jamming sessiona u trajanju od 24 sata. Neprekinutoj izvedbi cure i dečka svaka se tri sata priključuje po troje umjetnika_ca s nezavisne scene, sveukupno njih 24 iz područja jazza, klasične i tradicijske glazbe, rocka, elektronike i njihovih bezbrojnih kombinacija.

Performans je u svojoj prvoj iteraciji emitiran kao live stream iz doma Petrac i Marojevića, dok je ove godine proširen na multiplatformni event koji je bilo moguće posjetiti uživo u prostoru Scene Ribnjak ili pratiti putem live streama na Facebooku i YouTubeu. U takvom se dorađenom aranžmanu performans otvara većem broju publikā te vidova recepcije i interakcije. Ovisno o tipu publike i privatnom kontekstu pojedinog slušača ili slušačice, njegovom_njezinom ukusu, odnosu prema ideji participativnosti, mjestu i dobu dana kada ga odluči upratiti, 24 može funkcionirati kao pozadinska glazba, ali također potiče i direktniji utjecaj na izvedbu i razmjenu energije s izvođačima_cama, bilo u fizičkom prostoru ili kroz ostavljanje komentara online, a onda i potencijalno neograničen niz hibridnih iskustava. 

Činilo mi se najzanimljivijim 24 upratiti upravo hibridno, iskorištavajući i uspoređujući mogućnosti njegova doživljavanja sudjelovanjem u različitim periodima izvedbe u večeri sa srijede na četvrtak. Prvi takav period odvio se neposredno, u prostoru Scene Ribnjak oko 19 sati u srijedu, kada su s curom i dečkom nastupali Brego BBX, Hrvoje Klemenčić i Laura Matijašević. Već prilikom ulaska u prostor mogla se osjetiti domaća i intimna atmosfera, upotpunjena beanbagovima postavljenim ispred pozornice i prigušenim ljubičasto-plavim svjetlom. Mali broj slušatelja_ica smjestio se na stolce u pozadini prostorije dok su sredinom trčkarala djeca. Ovoj opuštenoj, familijarnoj fazi performansa korespondirala je vedra i blago treperava energija izvođača_ica izražena u duhovitoj razmjeni između Brege i Petrac na vokalima, uz psihodelične melodije Klemenčića i Matijašević. To se razvilo u posebno zanimljiv jam između Brege i Marojevića na tragu bedroom produkcija u stilu živahnije verzije ranog Dirty Beaches. Postupno su stvorili sjetno-šašavu masu izblijedjelih post punk, lounge i minimal synth citata, pri čemu vrijedi istaknuti mnoštvo vokalnih varijacija Brege i Petrac, od beatboxanja i vokaliziranja slogova, do ritmičnog mrmljanja, mjaukanja i klasičnog pjevanja.

Fizički prostor omogućuje koegzistenciju s izvedbom, prepuštanje progresiji glazbenih motiva te pojačanu receptivnost za mikroizmjene atmosfere i njihov efekt na performans, poput zaigrane, dirljive razmjene internih šala između Petrac i Marojevića. Takvi trenutci daju novi kontekst njihovoj već poznatoj nesvakidašnjoj kemiji i guraju performans naprijed u jednakoj mjeri koliko i izmjena izvođača_ice ili instrumenta. Kasnije uključivanje u live stream performans pretvara u kulisu privatnog konteksta, uz konstantan potencijal aktivnijeg praćenja kada neki zvuk posebno zaokupi pažnju. Nakon melankolične i meditativne sekvence u kojoj su se stapale ambijentalna i tradicijska glazba, priključivanjem Buge Marije Šimić i Tomislava Tukše negdje blizu ponoći, performans je prešao, u, uvjetno rečeno, DJ set s dominantnim uplivom eurodancea i vođene meditacije. Uz kolizije elektronike i opernog vokala Buge Marije Šimić, ova je faza izvedbe bila zanimljiva zbog življe i zabavne atmosfere, Marojevićeva plesanja i humornih vokalnih eksperimenata Petrac i Šimić.

U ovakvom maratonskom pothvatu i svojevrsnom testu izdržljivosti, i doživljaj cringea – potaknut primjerice razmjenom o sirovim jajima između Petrac i Šimić ili Petracinim periodičnim ponavljanjem “easy peasy lemon squeazy” – postaje dijelom izvedbe. Kad je riječ o recepciji (eksperimentalnih) izvedbi, cringe je gotovo pa bauk onih publika odraslih uz disocijaciju halcionske nostalgije indija i vaweova 2010-ih i pametnih metafora u funkciji društvenih komentara. U svojim su nastupima cura i dečko taj bauk mudro prisvojili, svjesno ga tretirajući kao relacionalnu dinamiku i cijenu slobodne ekspresije, pri čemu ustaljeno konfliktan odnos s konceptom postaje polazište zaigrane konfrontacije. Na taj način su ga neutralizirali kao moguću kritiku vlastitom radu i ponudili neuredno ljudsku alternativu negodovanju i ozbiljnosti s kojom se scena često tretira. U toku izvedbe, tu su dinamiku možda i intuitivno adresirale i Petrac i Šimić ponavljanjem riječi “sram”, povicima, šaptom, razlažući je na slogove i mijenjajući intonaciju uz beatove i futurističku electro podlogu. Taj postupak definitivno nije nov, ali je svejedno efektan jer unosi dozu topline i daje protutežu realnoj zahtjevnosti izvedbe.

U kontekstu performansa 24, cringe je predstavljao i poveznicu između različitih senzibiliteta izvođača_ica. Petrac se ovdje još jednom pokazala kao izvođačica s izraženim intuitivnim smislom za podizanje atmosfere, poticanje stilskih i žanrovskih izmjena, dijaloga i zezanja između izvođača_ica upletenih u jamming, a zna i prepustiti stage. Njena sveprisutna karizma ne opeterećuje i ne nadvladava kolektivnu razmjenu već ostavlja prostora da svi_e izvođači_ce dođu do izražaja sa svojim specifičnim stilom, energijom i umijećem te u mjeri koja im je ugodna, nadopunjući uspostavljenu zvučnu konstelaciju ili decidiranije vodeći improvizaciju u novom smjeru.  

Stoga se i povlačenje u poznate, sigurne uzorke, kao i hvatanje tračaka novih ideja odvijalo uglavnom neopterećeno i bez forsiranja, rezultirajući vrlo fluidnim i ujednačenim doživljajem. Periodi pojedinačne inspiracije umjetnika_ca u toku izvedbe bili su jednako prihvatljivi kao i periodi zamora, što je otvorilo prostor da proizvedu nešto novo ili jednostavno postoje u trenutku. Upravo zbog sposobnosti suradnje u uspostavljenim okvirima, uspjeli_e su ih iznijeti jednako graciozno kao i one uzbudljivije, koji su više nalik mitskom poimanju kreativnog procesa kao nepresušne inovacije. 

Zahvaljujući neopterećenom a promišljenom pristupu koncepciji performansa Petrac i Marojevića i njihovom talentu za okupljanje zajednice, performans 24 pružio je presjek svestranih estetika izvođača_ica i omogućio publici da otkrije neke dosad joj nepoznate umjetnike_ce iz opuštene, prvenstveno ljudske perspektive, olabavljujući tako još jednom granice između različitih scena, ali i one između umjetnika_ca i publike. Skromnost i šarm kojim cura i dečko dijele sebe i svoj proces povrđuju se kao ključ njihovih kontinuiranih transformacija, ali i efektnog iznošenja ovako fizički i emocionalno zahtjevnog pothvata. 

Glazbeni duo pozvao je niz gostiju glazbenika, koji će povremeno uskakati u improvizirane jam sesije i dodatno rasplesati publiku. Publika se može uključiti u bilo kojem trenutku – uživo ili online.

Cura i dečko pozivaju publiku na praćenje i ističu: “Ovo ogromno umjetničko djelo gotovo je nemoguće konzumirati odjednom, a potpuno je nemoguće je organizirati bez uključene zajednice! Morali smo uposliti njihove različite vještine, zamoliti za ljubav i uloženo vrijeme kako bismo sa sigurnošću mogli prezentirati slobodnu ekspresiju.”

Cura i dečko su Vanesa Petrac i Ivan Marojević Rojla, pioniri primijenjene improvizacije na nezavisnoj sceni u Hrvatskoj. Njihovi projekti C+D, BRLOG, Cure sviraju, Ninabu i ostali proaktivno nude “drugačiji” pogled na uvriježene forme kazališta i koncerta, dok njihova neporeciva karizma uživo razoružava. Izazov pronalaze u otvaranju svoje dinamike prema društvu, žele jasno poručiti da nisu “sami sebi dovoljni”.

Događaj se može pratiti besplatno, ali donacije su dobrodošle.

Više informacija pronađite ovdje.

Cura i Dečko je ime dvojca koji čine Ivan Marojević i Vanesa Petrac, muzički i privatni par aktivan u različitim oblicima na ovdašnjoj sceni improvizirane glazbe. Marojević i Petrac su dio stalne “postave” kolektiva Nomad Jam, ali također rade i na nizu vlastitih projekata – što zajedničkih poput Tu za to, što individualnih – koji su, prema njihovim vlastitim riječima, uvijek u orbiti njihovog središnjeg glazbenog identiteta, Cure i Dečka. Surađuju sa širokim krugom glazbenica i glazbenika, ali i sa suvremenoplesnom scenom, osobito kolektivom Škvadra. U njihovom je pristupu improvizaciji upadljivo slobodno igranje različitim stilskim slojevima i spretno unošenje pop estetike u glazbeni eksperiment, zbog čega su s uspjehom nastupili i na prošlogodišnjoj Sine Linei. Od petka, 24. siječnja do subote, 25. siječnja u vlastitom će stanu održati 24-satni improvizacijski jam, u kojem će ugostiti niz glazbenica i glazbenika, poput Roka Crnića, Melite Lovričević, Lea Beslaća, Die Zoone i drugih, uz prijenos uživo na njihovom Facebook profilu i YouTube kanalu. Tim smo povodom zabilježili jednu njihovu izvedbu i razgovarali o tom ambicioznom projektu, važnosti improvizacije za njihov rad te međusobnim sličnostima, ali i različitostima kada je riječ o njihovim pojedinačnim pristupima glazbi.

Podcast je snimio, zvučno obradio i pripremio Lujo Parežanin.

Vizual: Klasja Habjan

Podcast je dijelom projekta Kultura kritičkog slušanja podržanog od strane Ministarstva kulture.

No usprkos trenutnom beznađu, scena se i dalje ne da, živa je i kvalitetna, raznorodna i raznovrsna. Upravo je to pokazao i dvodnevni program ovogodišnje Sine Linee, koja se održala u četvrtak i petak, 24. i 25. listopada, u podrumu Kulturnog centra Mesnička, predstavivši šest programa sasvim različitih stilistika. Jedini koji se posebno istaknuo, u potpunosti podbacivši, je Villi. Zanimljiv setup koji je sadržavao i kazetofon, odnosno kazete sa snimkama glazbe radiopostaja s nekog neodređenog prostora Kariba, koje je njegov otac snimio prije 40 godina, obećavao je. Međutim, u realizaciji se pokazao formom nezgrapan, a muzički nedovoljno iskorišten.

Još jedan program koji je posegnuo ispod prašine obiteljskog ormara je i suradnja Ane Horvat i Ivane Pinjušić Bužančić čija je baza rada bila reinterpretacija, odnosno poigravanje sa i oko metrike čitane poezije Karin Boye, nedovoljno poznate švedske međuratne književnice čija je poezija ispala s police djeda jedne od izvođačica. Horvat, koja je kao akademski obrazovana skladateljica već dulje vrijeme prisutna i na sceni eksperimentalne glazbene scene, ujedno je i jedna od suradnica DIY udruge Radiona, te je ovom prilikom i posegnula za instrumentima koji su nastali u njezinom kombinatu. Pinjušić Bužančić, koja prije svega ipak iza sebe ima iskustvo interpreta, ovom je duetnom kreativnom sklopu zasigurno doprinijela svježinom i spremnošću da se ti jednostavni, ali efektni instrumenti iskoriste puno hrabrije nego što je njihov pasivni inicijalni potencijal. Ova izvedba svakako je pokazala da treba poticati njihovu sve češću upotrebu, ne samo unutar scene iz koje potječu, već načelno kao još jednu, jednakovrijednu varijantu proizvodnje instrumenata. Upravo bi takvo istraživanje DIY instrumenata, pogotovo od strane izvođača koji su klasično obrazovani – a koji nose u sebi interes, razumijevanje i znanje potrebno i za alternativno u glazbi, kao što Pinjušić Bužančić ili Horvat nose – otvorilo nove mogućnosti iskorištavanja svih njihovih karakteristika, prije svega boje i timbra.

Sine Linea je ove godine ispod radara izvukla i Branimira Štivića (Die Zoone) koji se predstavio audiovizualnim radom kod kojeg je interaktivnost elemenata –  kako zvuka, tako i slike – osnovni gradbeni element. Štivić je vrlo čist u formi, tehnički higijeničar, muzički talentiran i dosljedan, no ipak ostaje dojam da je ovom izvedbom igrao malo previše na sigurno te da u ladici čuva neke bolje ideje i radove.

Drugu večer veselo je otvorio dvojac Cura i Dečko. Ovaj glazbeno-privatni par bio je – u žanrovskom smislu – iznenađenje programa. Vrlo specifičan pop background, koji u eksperimentalu ide samo kako bi naglasio vlastiti glazbeni karakter, ipak odlično se uklopio u koncept programa Sine Linee. Dobar groove, opuštena i uigrana izvedba, bili su samo kontekst za vrlo zanimljiv spoj melodike koja dolazi iz zone s jedne strane vrlo raspjevanog i melodijski bogatog sevdaha, pa sve do tonski skučenog i repetitivnog popa. Posebno treba istaknuti Curin (Vanesa Petrac) vokal koji je vrlo dobro kontroliran i čist što je nužnost kod upotrebe istog za potrebe sempliranja, dočim se Dečko (Ivan Marojević) pokazao vrlo muzikalnim i spretnim u vrlo bogatom i slojevitom kolažiranju zvukova.

Nažalost, nedovoljno dosljedni sebi bili su duo Madaktari, odnosno Miro Manojlović na udaraljkama i Marin Živković na saksofonu, čiji prvi dio nastupa nije bio dostatno profiliran, niti svojom zvučnom materijom funkcionalno prilagođen nekoj potencijalnoj razradi. Uz previše praznog hoda, dosta nedorečenosti i nezgrapnosti u kontroli samog izraza, iskustvo ovog dvojca na impro i/ili jazz sceni nažalost nije bilo prezentno ovom prilikom. Šteta, jer se u drugom dijelu nastupa, čim su počeli koristiti više tonskog materijala, a manje improvizacije na saksofonskim klapnama, pokazalo da je narasla i razina njihove međusobne komunikacije, ali i kvaliteta glazbenog produkta.

Sine Lineu su zatvorili Marina Džukljev, Richie Herbst i Miodrag Gladović, koji su ponaosob međunarodno ili barem regionalno prepoznati, a i kao trojac već imaju zajedničkog iskustva. Premda je i bilo za očekivati da će njihova izvedba biti kvalitetna, Džukljev, Herbst i Gladović su oduševili. Idejno pregnantno i snažno, potresno i meditativno, inteligentno postavljeno i formalno u odličnom odnosu sa samim sadržajem i njegovim pojedinim elementima. Ovi epiteti nisu samo nacrt perceptivnog dojma, već su oni pokušaj mapiranja glazbene ideje ili glazbenih ideja koje su se mogle nalaziti iza odlične realizacije ovoga trojca. Njihova glazba se ovaj put temeljila na zvuku orguljske klavijature za kojom je sjedila Džukljev. Odličan instrument, kao i mnogi koji su s nepravdom ostali zapostavljeni u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća, a čiji zvuk – naravno uz rad Richieja Herbsta i Miodraga Gladovića – nadilazi vintage zvuk na koji smo navikli kod suvremenih pokušaja revitalizacije sličnih instrumenata. Otišlo se pak kompletno u smjeru pojačavanja efekta dronova, koji proizlaze iz materije samih električnih orgulja, a koje su Herbst i Gladović na najbolji mogući način istaknuli i prenijeli u neku drugu glazbenu zonu učinivši ovu izvedbu dobro balansiranom i zaokruženom.

Iako po izboru vlastitog naziva žanrovski neopredijeljena (“bez linije”), ova manifestacija na najbolji je način, konceptom sadržaja, izborom izvođača i programa, definirala svoju poziciju te se utjelovila po 11. put kao poligon žanrovsko-stilske slobode, ali i osobnih kreativnih prepoznavanja te ukrštavanja. Jer to upravo jest Sine Linea: iako možda po broju programa mala, samozatajna i nenametljiva, kakvom smo je uvodno opisali, istovremeno je i jedna od najvažnijih platformi zagrebačke (i hrvatske, pa čak i regionalne) eksperimentalne glazbene scene, koja svake godine, kao i sami njezini akteri, istražuje, propituje, eksperimentira, donosi nove izvođače, otkriva i vraća na scenu stare, spaja raznorodne i promišlja nove perspektive.