Ovo će biti moje dosad najduže ljeto u usijanom Zagrebu, potišteno sam pomislila kad sam osvijestila da ove godine možda neću na more. Htjela sam se pripremiti i osmisliti si aktivnosti da ne siđem s uma, pa sam se veselila što Zagreb ima (barem je u prvoj polovici ljeta imao) pristojnu ponudu ljetnih kina na otvorenom. Tako sam se početkom srpnja uputila na plato najpoznatije zagrebačke tržnice gdje su se u sklopu Ljetnog kina na Dolcu, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, mogla pogledati dva kratkometražna dokumentarna filma koje povezuju teme glavnog grada i dokolice. 

Prvi od njih je Povijest zagrebačke dokolice u režiji Mire Wolf; riječ je zapravo o televizijskom prilogu iz osamdesetih godina posvećenom uglavnom kulturi kupališta i kupanja u gradu. Prilog je, u nedostatku boljih riječi, prpošan i vedar, a gledatelje_ice podsjeća na dugu i slavnu tradiciju savskih kupališta te informira o možda manje poznatim zabavama i kupanjima u maksimirskim jezerima. Dio priloga posvećen je i vremenima kad su žene bile proglašavane vješticama zbog druženja s muškarcima koji su se ponašali odveć “slobodno” te se kupali u zagrebačkim potocima i time izazivali zgražanje javnosti.

Najdublje u povijest zašao je dio koji se bavi Andautonijom i termama koje su se nalazile u sklopu tog antičkog rimskog grada. To je ujedno najzabavniji moment priloga u kojem sredovječan muškarac, opušteno sjedeći na zidiću, teatralnim glasom i naglaskom, a gledajući ravno u kameru, zaneseno i gotovo pjesnički pokušava opisati zvukove koje je posjetitelj_ica terma prije skoro dva tisućljeća mogao_la čuti dok se kupao_la. 

Mnogo godina kasnije ljetna dokolica u Zagrebu izgleda bitno drugačije. Moja dokolica počinje svaki radni dan oko pola 5 kad izađem s posla. (Vjerujem da bi opis tih popodneva, na tragu čovjeka u prilogu i njegove dramatične interpretacije, mogao biti dobra radiodrama s unutarnjim monolozima i zvukovima grada. Pišem bilješku u mobitel.) Da bih stigla kući nakon posla, prvo se moram suočiti s bolnom činjenicom da je nužno izaći na uzavrelu ulicu i doživjeti šok zbog zamjene klimatizirane zgrade temperaturom koja se bliži brojci od 40 stupnjeva.

Usprkos nesnosnim vrućinama i svim popratnim nevoljama koje one izazivaju, obično se odlučujem na hodanje radi, tako se bar tješim, svih fizičkih benefita šetnje jer na poslu ionako samo sjedim. Hodanjem će mi trebati nekih 45 minuta, otprilike jednako kao i ZET-om ako uračunam i čekanje tramvaja na suncu i/ili presjedanje. Majica mi se lijepi za tijelo, ali uvjeravam se da je šetnja lijepa i da uživam u razmišljanju, slušanju glazbe, promatranju grada, stanovnika, turista, vrana i mačaka.

Dok se pokušavam držati tankog hlada i spremam se izaći na zadnji potez istočne strane Gagarinovog puta na kojem odnedavno više nema olakšanja pod krošnjama, mislim na svaki onaj put kad sam bila pod drvećem Maksimira ili nekog manjeg parka i nisam to cijenila, kao što ne cijenimo dvije funkcionalne nosnice svaki put kad nismo prehlađeni. To me podsjeti da bi trebalo platiti dopunsko zdravstveno osiguranje. 

S vremena na vrijeme osvježi me pokoja kapljica s nečije klime pa razmišljam o klimatskim promjenama i o prilogu koji je govorio o vremenima u kojima se bilo moguće okupati u gotovo bilo kojem od zagrebačkih vodenih tijela. Obećajem si da ću istražiti ponudu i cijene zagrebačkih bazena (neću) te vjerovati institucijama i mjerenjima kakvoće vode na Jarunu (isto neću).

Padne mi na pamet da je bicikl super stvar i za opuštene vožnje gradom u slobodno vrijeme i za put na posao i da bi ga bilo dobro nabaviti, ali i tu mi pozitivu raspršuje Ozaljska, inače jedna od najdražih mi ulica, na kojoj u pola metra širine između zidova i parkiranih automobila izvodim slalome između vozača i vozačica romobila i bicikala. Oni su te iste manevre odabrali umjesto vožnje po tramvajskoj traci. Ne krivim ih, ja bih odabrala isto, ali ja nemam, a očito neću ni imati bicikl. Draže mi je hodanje.

Nema veze, tješim se opet kad dođem doma. Moje vrijeme za odmor i dokolicu zapravo tek sad počinje. Ali u kuhinji cimerica sprema hranu i napa je glasna, a moja je soba okrenuta na zapad i nema rolete. Trebalo bi napokon kupiti zastore. Palim Netflix u boravku i gledam The Office. Zaključujem da bi trebalo gledati nove serije i filmove. Kliknem na novi Bridget Jones. Zaključujem da bi trebalo gledati kvalitetne serije i filmove. To ne pronalazim, a skidanje će dugo trajati. Rana večera. Zaključujem da treba čitati, no pažnja mi se osipa kao nekoliko prethodnih rečenica. Zurim u zid i borim se sa snom. Trebalo bi šetati ili trčati, ali još je prerano. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

Kako se večer bliži, i moje raspoloženje se popravlja. Sad je zapravo najbolje vrijeme za iskoristiti sav potencijal dokolice. Živim u glavnom gradu, mogućnosti su na svakom koraku. Ali ljeto je i festivali se i koncerti polako sele na jug zajedno s ljudima, knjižnice imaju ćudljivo radno vrijeme, u kinima nema ničeg zanimljivog, likovnoj umjetnosti ionako nisam sklona, a i kazališta su već prazna. Trebalo bi šetati ili trčati, ali već je prekasno. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

I onda, u sumrak, stvarno svjetlo notifikacije i metaforičko svjetlo prijedloga koji rješava moje probleme. Dvije najljepše riječi koje osoba u ljetnu zagrebačku večer može pročitati. “Oćemo Krivi?” Dan će biti spašen. Spremam se. Tuš je moja Andautonija. 

Odmaknimo se od mene na trenutak. Razmišljajući o ljetnoj dokolici u gradu, htjela sam provjeriti kako drugi o njoj razmišljaju, pa sam posegnula za džokerom pitaj frendicu. Kad sam se za pomoć obratila svojoj Zagreb-based Whatsapp grupi od šest prijateljica, odgovorile su mi dvije. Jedna je napisala “ljudi koji se sunčaju na Zrinjevcu hehe”, a druga “oni sajmovi razne hrane na štrosu i tuđmancu i sl.” te “ljetna kina”. To mi i nije puno pomoglo, pa sam se ponovno okrenula sebi i počela se prisjećati onih proljetnih tjedana 2020. godine, netom nakon što je proglašena pandemija.

Tad sam, skrolajući Instagramom, provela svojevrsno kvalitativno istraživanje nakon što sam na storijima prijatelja_ica i poznanika_ca primijetila nagli porast interesa za aktivnosti koje u nekim uobičajenijim okolnostima s tim ljudima nikad ne bih spojila. Uglavnom je to bila pomama za trčanjem i vježbanjem općenito, ali bilo je i konkretnijih i zanimljivijih hobija. Nekoliko mojih poznanica počelo je, na primjer, peći kruh pa mi je neko vrijeme feed bio prepun fotografija raznih faza rekreacije recepata za sourdough, a uglavnom su ih objavljivali ljudi koji su dotad u kuhinji provodili jednako vremena kao i ja: gotovo nimalo.

Čak i moja persona, koja je sve to, priznajem, određeno vrijeme promatrala s određenom mješavinom prezira i ljubomore, ubrzo se, iz očaja i dosade, počela hvatati u koštac s korpusom tekstova za diplomski rad. Zaključila sam da je, u tadašnjim okolnostima, bilo lakše usredotočiti se na neki hobi ili rad nego zdvajati nad koronom, ali zanimalo me kakva je situacija s viškom slobodnog vremena danas, pa sam se ponovno okrenula svom krugu prijatelja.

Jedna je frendica rekla da je zima dostojanstvenija od ljeta i tom sam izjavom bila oduševljena: oduvijek preferiram jesen i zimu i dobila sam potvrdu da zbog toga nisam luda. U jednom je razgovoru frend, kad sam mu citirala tu rečenicu, rekao da to možda jest istina, ali da su prednosti najtoplijeg godišnjeg doba, čak i bez mora i plaža, generalna sporost, opuštenost i više mogućnosti da ljudi u svoje slobodno vrijeme, temperaturama usprkos, izlaze van i samo se opušteno druže i čilaju. I to je istina, mora se priznati. Na tragu druženja i čilanja, a kao odgovor na moje pitanje o zagrebačkoj dokolici, jedna je frendica jednostavno i točno rekla “Krivi put”.

Sociološka relevantnost mog “istraživanja”, korištena metodologija i reprezentativnost uzorka možda jesu upitni i nedostatni za izvlačenje konkretnih zaključaka, ali su mi se zato nametnule nove teorije. Prva je da bi sljedeći put, za “istraživanje” s prijateljima i prijateljicama, trebala uzeti u obzir da će biti responzivniji ako im pitanje pošaljem ili izgovorim direktno umjesto u grupni inbox. To, doduše, vrijedi samo u slučaju kad su i sami u gradu i nikakvo im more ne odvlači pažnju. Druga je da dokolica (pa onda i dokolica u Zagrebu) često podrazumijeva da se s vremenom nešto može raditi, bilo na organiziranim događanjima u gradu, bilo na privatnim druženjima, a podjednako često i da se, osim što se može, treba.

Upravo tu leži uzrok mojih problema. U svojoj dokolici često ništa ne radim (i u tome uživam), ali zbog te ideje da bih nešto morala ili trebala užitak mi je gotovo uvijek popraćen grižnjom savjesti zbog pritiska da vrijeme trebam provoditi na “bolji”, “produktivniji”, “smisleniji” način. S druge strane kratka analiza riječi, definicija i pojmova kojima opisujemo dokolicu pokazuje da joj je česta odrednica upravo izostanak posla: slobodno vrijeme ili vrijeme u kojem se ne radi, ugodna dosada, razbibriga, razonoda, zabava, besposličarenje, neproduktivna potrošnja vremena.

Jedina odrednica s prizvukom neke akcije jest rekreacija koja često podrazumijeva neki oblik sporta i fizičku aktivnost, ali to mi, nažalost, otkako sam na drugoj godini faksa prekinula svoju rukometnu karijeru kad mi više nije trebala za potpis iz tjelesnog, nije odveć primamljivo, barem ne ljeti. Moji su sinonimi za dokolicu pak oduvijek bili čitanje, pisanje, gledanje, slušanje. Sve redom glagolske imenice koje ipak podrazumijevaju određeni tip (mentalne) radnje. Dokolica bi, zaključujem, također nešto morala, a to je biti negdje između, i uključivati najbolje od oba svijeta: djelovanje i odmor. Moje bi idealno slobodno vrijeme podrazumijevalo opuštenost i nerad, ali i dovoljno stimulacije za izostanak bilo kakvog osjećaja krivnje.

Pripremajući ovaj tekst, proživljavala sam tešku prokrastinacijsku dokolicu dok sam pokušavala dokučiti kako sva ova zapažanja pretvoriti u nešto smisleno. Odgovor mi se iskristalizirao u obliku još jedne poruke na mobitelu: “ja se opet nudim za šetnju, jednostavno sam nemirna otkad ne moram raditi cijeli dan, baš mi je šok”. To je potvrdilo dvije moje sumnje: sa svojim vremenom svatko nešto mora, a najbolja je za to šetnja: rekreacija i razonoda u jednom. Frendica i ja tako smo se našle u parku.

To me vraća na drugi film koji se prikazivao na Dolcu. Slijepčevićev Crveni tobogan je nastao četrdesetak godina nakon priloga o dokolici, a donosi priču o građanskoj borbi za očuvanje parka na Savici i protivljenju izgradnji crkve na tom mjestu. Tonom svakako manje prpošan i nostalgičan od priloga koji mu je prethodio, a u skladu s vremenima o kojima govori i činjenicom da se u Zagrebu i dalje borimo za javne prostore koji bi nam, umjesto da služe investitorskim interesima, trebali omogućiti uživanje i dokolicu.

U parku iz filma ni nakon šest i pol godina života u Zagrebu još uvijek nisam bila, ali znam da izgleda kao i livada pokraj Parka pravednika među narodima, kao i Fallerovo, kao i ugao Žajine i Nove ceste koji je ovih dana također u opasnosti od nestajanja, kao i druge trešnjevačke lokacije po kojima se često krećem i koje i same nude odgovor na pitanje što je to gradska dokolica: bicikli, igra skrivača, piva na klupici, tračanje susjeda, vrećice iz dućana, psi i, naravno, šetnja. Trebalo bi se prošetati i po parku na Savici.

Oba su filma, dakle, svakodnevni Zagreb negdje između nostalgije, opuštanja, nezadovoljstva i otpora. Riječi koje bi se mogle upotrijebiti i za sve (ne)sretnice koje će, poput mene, cijelo ljeto provesti na dragom nam uzavrelom asfaltu. Trebalo bi se prošetati, zauzeti prostor u opuštenosti i neradu (važno je zapamtiti da je odmor otpor), posvetiti koju misao gradu, pa se i pridružiti aktivistima_kinjama koji_e se trude sačuvati ga za njegove građane. Tko zna, možda budemo svjedoci nekom novom filmu; možda scenarij same smislimo. U svakom slučaju možemo ga prokomentirati u Krivom.

Ljetno kino na Dolcu, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, drugo se ljeto zaredom vraća na gornji plato najveće zagrebačke tržnice. U srijedu, 2. srpnja u 21 sat prikazuju se dva kratka dokumentarna filma koja se bave javnim prostorima kroz prizmu dokolice, rekreacije i građanskog angažmana. Prvi je Povijest zagrebačke dokolice, dvadesetominutni dokumentarni prilog o zagrebačkim zelenim površinama, nastao je sredinom osamdesetih godina u produkciji HRT-a, u režiji Mire Wolf i prema scenariju arhitekta Krešimira Ivaniša. Drugi je Crveni tobogan iz 2025., film Nebojše Slijepčevića o borbi građana za očuvanje parka na Trnjanskoj Savici. Nakon projekcija slijedi razgovor s autorima.

Tržnica ostaje središnje mjesto i ovogodišnjeg Kina Trešnja, koje u organizaciji BLOK-a desetu sezonu zaredom pretvara taj prostor u ljetno kino na otvorenom. Uz trešnjevački plato, program u selekciji kustosice Dine Pokrajac odvija se i na drugim zagrebačkim lokacijama – na Munjarskom putu, nekadašnjoj trasi Samoborčeka, te uz zelenu površinu pokraj bazena Mladost. Program Kino na pruzi 4. srpnja evocira duh željezničke estetike kroz animirani film Narančina kora Isidore Vulić i igrani film Tajanstveni vlak Jima Jarmuscha. Ciklus završava 11. srpnja Kinom Mladost, s diptihom posvećenim odrastanju kroz filmove Dole plotovi Dušana Makavejeva i Zmija u njedrima Carlosa Saure.

Nakon godinu dana pauze, dokumentarni filmski ciklus Doksi u Kleti vraća se u dvorište Studija-galerije Klet na Ilici 73. U suradnji s mrežom KineDok prikazuje se pet autorskih dokumentaraca iz istočne Europe, svakog četvrtka od 19. lipnja do 17. srpnja. Okupljanje počinje u 19 sati, a projekcije pod nebom u 21 sat. Ovaj tjedan na rasporedu je film 66 sezona Petera Kerekesa, film koji kroz priče posjetitelja popularnog bazena u slovačkom gradu Košice povezuje intimne fragmente svakodnevice s ključnim događajima povijesti srednje i istočne Europe.

Ovotjedni izbor filmova na otvorenom zaključuje Kino u dvorištu, koje 4. srpnja u Pogonovom Jedinstvenom dvorištu prikazuje igrano-dokumentarnim film Igora Bezinovića Fiume o morte!. Bezinovićev film kroz atipičan stil progovara o (široj javnosti) nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke, tematizirajući 16-mjesečnu okupaciju grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika i dandyja Gabrielea D’Annunzija. Početak ove filmske večeri na otvorenom je u 20:30 sati.

Za one koji o filmovima vole i raspravljati, novo izdanje Booksinog Filmsko-čitateljskog kluba, koji vodi filmska kritičarka i urednica Iva Rosandić, donosi razgovor o romanu Pijanistica Elfriede Jelinek (Oceanmore, 2003., prev. Helen Sinković) i istoimenoj filmskoj adaptaciji Michaela Hanekea iz 2001. Oboje autora kroz priču o pijanistici Eriki oštro razotkrivaju sukob između unutarnjih želja i društvenih normi, oslanjajući se na psihoanalitičke motive i kontrast između vanjske uglađenosti i potisnute žudnje. Spoj književnog i filmskog medija, ističu organizatori, otvara prostor za dublju interpretaciju i intenzivnije gledateljsko i čitateljsko iskustvo.

Ulaz na sva događanja je besplatan.

Organizatori najavljuju kako će se ovoga puta prikazivati “dva kratkometražna dokumentarna filma, nastala s vremenskom razlikom od četiri desetljeća, a donose različite poglede na grad kroz prizmu povijesti, planiranja, očuvanja i obrane javnih prostora dokolice, rekreacije i sporta”.

Na programu su Povijest zagrebačke dokolice u režiji Mire Wolf, dokumentarni prilog o zagrebačkim zelenim javnim prostorima nastao sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u produkciji HRT-a i prema scenariju arhitekta Krešimira Ivaniša. Zatim slijedi Crveni tobogan (2025), film o građanskom otporu gradnji u parku na Trnjanskoj Savici, čiju režiju i scenarij potpisuje Nebojša Slijepčević, a premijerno je prikazan na 21. izdanju festivala ZagrebDox. Nakon projekcije održat će se kratki razgovor s autorima.

Ulaz na projekciju je slobodan, a više informacija potražite ovdje.