U dvodnevnoj radnoj grupi Crnčević i Dugandžić će predstaviti svoja istraživanja arhiva Antifašističkog fronta žena (AFŽ) pod zajedničkim naslovom Žena u borbi – danas. Iako se njihove metode razlikuju, obje povezuje interes za očuvanje kolektivne memorije te za obnavljanje i dijeljenje znanja o ovoj često zanemarenoj temi.

Istraživanje sjećanja – institucionalnog i privatnog, kolektivnog i individualnog – usmjereno je na mogućnosti transformacije prema budućnosti: kako se prošla iskustva mogu čitati kao potencijalni priručnici za djelovanje danas. Zajedno ćemo propitati gdje i na koje načine otpor danas živi među nama, kako na njega utječe kolektivna memorija, te kako se takva znanja arhiviraju i prenose.

Radna grupa će biti posvećena mogućim novim interpretacijama arhivske građe o ženama u borbi i o AFŽ-u, kojima ćemo pristupiti kroz metode kolaža, zajedničkih čitanja i reenactmenta. Cilj je zajednički promisliti što nam ova ostavština danas znači, što iz nje učimo, koliko nam je dostupna i na koje se sve načine može praktično koristiti i prenositi dalje.

Radna grupa je otvorena svima bez obzira na prethodna znanja ili iskustva. Za prijavu je potrebno poslati nekoliko rečenica o sebi i motivaciji za sudjelovanje. Prijave se šalju putem maila koji je potrebno nasloviti “Žena u borbi” na prijave.kurziv@gmail.com najkasnije do 5. studenog. Broj polaznica_ka je ograničen, stoga vas pozivamo da požurite s prijavama.

Nakon radne grupe, Karla Crnčević će 8. studenog u MaMi s početkom u 19 sati održati javno filmsko izlaganje u kojemu će uz tekst, sliku i odsustvo slike podijeliti iskustvenu mapu nastalu tokom istraživačkog putovanja arhivima AFŽ-a, o čemu trenutno snima film. Ulaz na izlaganje je otvoren svima i nisu potrebne prethodne prijave.

Program nastaje u suradnji udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta) te Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID).

O voditeljicama:

Karla Crnčević niz godina djeluje kao filmska i kulturna radnica u različitim produkcijskim kontekstima. Jedna je od osnivačica i organizatorica platforme Kino Unseen, koja se bavi prikazivačkim praksama, kulturnim politikama te ponovnim povezivanjima zaboravljenih kino prostora. Njeni filmovi i video radovi prikazivani su u domaćem i međunarodnom kontekstu. Trenutno provodi istraživanje na temu arhiva Antifašističkog fronta žena Jugoslavije pod naslovom Skrile smo sve što je važno! te paralelno radi na nekoliko filmskih projekata. Kroz svoj rad bavi se temom memorije kao prostorom spekulacije i njegovim odnosom prema pokretnoj slici. 

Andreja Dugandžić je radnica u kulturi, aktivistkinja i umjetnica. Živi u Sarajevu i radi u Udruženju za kulturu i umjetnost CRVENA. Već dugi niz godina istražuje istoriju i nasljeđe ženskog antifašističkog pokreta u Jugoslaviji i bavi se njegovim umjetničkim i političkim aplikacijama. Koautorica je online Arhiva antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, te je jedna od urednica zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava. Svoj umjetnički rad razvija kroz tekst, performans i kolaž. Bila je jedna od članica legendarnog benda STARKE i dua Black Water and her Daughter.

Podaci o pristupačnosti:

Radna grupa se održava na BHS jeziku, bez titlova i bez prijevoda na znakovni i druge jezike. U program će biti uključeni vizualni elementi koji su integralni dio sadržaja. Neće biti vrlo glasnih zvukova niti stroboskopskog svjetla. U prostoru MaMe nema stepenica i moguće je u njega ući u kolicima.

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo), Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade Kultura nova.

Isti trag slijedi projektom i izložbom Stvarno, ali ne i istinito, nastalim 2017. koji će, nakon Ljubljane i Sarajeva, u ponešto izmijenjenom obliku biti predstavljeni i u Splitu, u sklopu programa NMG@PRAKTIKA udruge Mavena – 36 njezinih čuda. Opsežni projekt obuhvaća radove u različitim medijima, baveći se upravo razdobljem od početka Drugog svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, u kojem je došlo do drastične promjene u politici prema ženama.

“Pedesetih godina 20. stoljeća žene su pozvane da uz ulogu udarnice-radnice na sebe preuzmu i ‘prirodne’ uloge majke, domaćice, odgajateljice i njegovateljice. Ovim se pitanje opće emancipacije društva zaustavilo na pragu procesa ženske emancipacije, čime je nepovratno, barem u Jugoslaviji, žene iz aktivnih revolucionarnih subjekata pretvorilo u pasivne subjekte lišene političke moći, konzumentice i potrošačice uglavnom suštinski patrijarhalnih sadržaja”, stoji u najavi izložbe. Jušić smatra kako je time emancipacijski proces žena na području bivše Jugoslavije uvelike umanjen, na neko vrijeme čak i zaustavljen, te je njen umjetnički i aktivistički fokus usmjeren na načine (re)kreiranja politika sjećanja, povezanih s ulogom žena u ovom vremenu.

Izložba koja se 15. listopada otvara u Galeriji kluba Kocka predstavlja nekoliko recentnih radova kojima se Jušić aktivno bavi u posljednjem desetljeću te ih konstantno nadopunjuje i nadograđuje. O njima će biti riječi i u okviru Maveninog programa Kustoske platforme, na kojem će, osim umjetnice koja će prezentirati svoj rad, predavanje pod nazivom Političke putanje ženskog pitanja i organiziranja: od AFŽ-a do danas održati filozofkinja i teoretičarka Tijana Okić, jedna od urednica zbornika o AFŽ-u Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (2016). “Predavanje za cilj ima postaviti pitanje o ženskom pitanju danas. Podijeljenost feminističkog pokreta oduvijek je bila rak-rana kada govorimo o ženskom organiziranju. Što nam te lekcije govore danas? Koliko su naša prava koje su afežeovke izborile danas samorazumljiva; koliko su predmetom političkih trgovanja i potkusurivanja; i gdje uopće danas stojimo s razumijevanjem uloge, funkcije i položaja žena u post-jugoslavenskim društvima? Svjedočimo li općoj regresiji i zašto?”, stoji u najavi.

Izložba Stvarno, ali ne i istinito ostaje otvorena do 22. listopada 2021.

Šetnja koja kreće s Britanskog trga obuhvaća više lokacija ženske borbe i antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, a vode je autorice projekta Ana Lovreković i Barbara Blasin.

Kako stoji u najavi organizatorica, “drugu polovicu tridesetih godina, uz jačanje sindikalnog pokreta i niza štrajkova, obilježilo je djelovanje više ženskih organizacija koje se bore za politička i radnička prava te se suprotstavljaju političkoj represiji. Predan rad na uključivanju žena različitih društvenih slojeva, potpomognut djelovanjem partijske Komisije, suradnja sa ženskim sekcijama sindikata, studentskim i građanskim ženskim organizacijama te štampom, održavanje uličnih aktiva, omogućilo je Društvu za prosvjetu žene stvaranje velike baze članica i simpatizerki. Upravo će se iz kruga najaktivnijih u Društvu formirati Inicijalni odbor AFŽ-a za Hrvatsku, koji će ubrzo svoje djelovanje ograničiti na Zagreb. Odbori AFŽ-a su se tijekom rata često suočavali s hapšenjima i drugim poteškoćama u okupiranom gradu, zbog čega neprestano iznova grade organizacijsku strukturu političkog rada sa ženama. Istovremeno, sve više jača doprinos žena ilegalnom radu, pri organizaciji i u odborima Narodne pomoći.”

Šetnju organizira Centar za ženske studije Zagreb u sklopu projekta Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata, a odvija se u sklopu proširenog programa Trnjanskih kresova 2018.

U fokusu izložbe feminističko je kolažiranje svakodnevice koja se tiče društevnog, političkog, ekonomskog, afektivnog, zdravstvenog, reproduktivnog, privatnog i javnog života žena u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji u periodu od 1946. do 1953. godine. Polazeći od dokumentacije i materijala iz online arhiva, pored nužnih pitanja koje donosi njihov sadržaj kada je riječ o revolucionarnim promjenama i istorizaciji samog pokreta, Andreja Dugandžić, iskorakom u kolažiranje, odgovara i na pitanje koje se tiče izlagačkih formata arhiva i arhivske dokumentacije. 

Povodom otvorenja izložbe na istom mjestu, u 17.30 sati održava se i razgovor s Tijanom Okić, jednom od urednica zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (Sarajevo, 2016). U razgovoru koji moderira Renata Jambrešić Kirin pokušava se odgovoriti na pitanje što ostaje kao trag (prisutnost odsutnosti) nakon ukinuća AFŽ-a 1953. godine. Kako najmasovniju feminističku platformu i njezinu emancipatorsku agendu misliti danas, nakon “kraja historije”? Kako interpretirati biografije (bosanskohercegovačkih) revolucionarki u kontekstu kontradiktornih i nekonzistentnih politika jugoslavenskog “državnog feminizma”? Što nam danas znače iznevjereni ideali i neviđeni entuzijazam (nevidljivih) žena u socijalističkoj epistemi, modernizaciji, urbanizaciji i razvoju javnih politika i praksi (proizvodnih, društvenih, umjetničkih, medijskih)? Koja je uloga digitalnog arhiva Crvene za feminističko razumijevanje diversifikacije rodnih uloga i krize progresivnih ideja u društvima koja vlastito pamćenje i dalje oblikuju kroz mit i/ili amneziju? 

Razgovor i izložbu organiziraju Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA i Centar za ženske studije Zagreb u sklopu projekta Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata. Program se organizira u sklopu proširenog programa Trnjanskih krijesova 2018. 

Izložba je otvorena do subote, 12. svibnja 2018. u 20 sati.

Namjera projekta je istražiti i mapirati intenzivan društveni, kulturni i umjetnički utjecaj koji je ovaj dugotrajan val migracija ostavio kako na zemlje Zapadnog Balkana, tako i na zemlje koje su najčešće predstavljale finalnu migrantsku destinaciju. Panel diskusije, izložbeni program i filmske projekcije održavat će se tijekom 2017. godine u četiri grada: Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Beču. 

Zagrebački segment programa održava se od 2. do 11. svibnja u Kulturno informativnom centru (KIC). 

Okosnica i polazišna točka projekta je EUROPOLY – The European Union Identity Trading Game, umjetnička instalacija srpsko-austrijskog umjetnika Dejana Kaludjerovića inspirirana društvenom igrom Monopoly, koja preispituje položaj imigranata u EU, kao i samu ideju EU te jaz između ideala i prakse. Građani zemalja koje nisu članice EU, a koji rade u zemljama članicama EU fotografirani su i zastupljeni u igri zajedno sa svojim profesijama. Sreća u velikoj mjeri određuje moguć uspjeh ili propast “igrača” koji žele postati dio EU i preuzeti novi europski identitet. Europska unija definira europski identitet kao nešto što se može steći samo unutar EU i što je rezervirano isključivo za građane Europske unije iako se Europa ne okončava na granicama Unije. Ipak, EU ima moć da definira identitete, moć da uspostavlja pravila igre kojima se drugi moraju povinuti. Potrošačko društvo Europske unije stvorilo je pravilo po kojem je sve na prodaju uključujući i naše identitete. 

Instalacija će biti izložena do 11. svibnja, do kada svi zainteresirani mogu odigrati partiju ove igre trgovanja europskim identitetom nalik na Monopoly. 

U sklopu izložbenog programa bit će predstavljen i video uradak GUESTures | GOSTIkulacije, dio dugotrajnog projekta Margarete Kern o ženama koje su krajem 1960-ih emigrirale iz Jugoslavije u Zapadni Berlin kako bi radile u tvornicama koje proizvode video i televizijsku opremu. Žene su sačinjavale velik dio populacije migrantskih radnika, no njihove priče uglavnom su odsutne iz službenih povijesti i arhiva kao i kolektivnog imaginarija. Margareta Kern vizualna je umjetnica, kulturalna aktivistkinja i predavačica na sveučilištu Falmouth, koja se izražava u medijima fotografije, videa, instalacije i kritičkog pisanja. 

U sklopu konferencije 2. i 3. svibnja u 19 sati održat će se dva panela, jedan posvećen društveno angažiranim umjetničkim praksama kritičnim prema migracijskoj i kulturnoj politici EU, a drugi politikama identiteta i migracijskim praksama na (ne)imaginarnom Balkanu. U prvom panelu sudjeluju umjetnice Andreja Kulunčić i Tanja Ostojić te dizajner i likovni kritičar Bojan Krištofić. U drugom panelu sudjeluju filozofkinja, teoretičarka i umjetnica Marina Gržinić Mauhler (istraživački centar Slovenske akademije znanosti i umjetnosti), Marijana Hameršak (znanstvena suradnica pri Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu), politolog Viktor Koska (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu) i antropolog Duško Petrović (Filozofski fakultet u Zagrebu). 

Osim izložbenog programa i panel diskusija, od 4. do 6. svibnja u KIC-u će se održati filmski ciklus osam recentnih filmova i kultnih klasika koji preispituju hibridni položaj gastarbajtera i migranata u balkansko-europskoj svakodnevici: od etnološke studije Halo München Krste Papića, preko crnohumornog dokumentarca Dragan Wende West Berlin Lene Müller i Dragana von Petrovića do subverzivnog Montenegro Dušana Makavejeva. Tu su i doku-drama Druga generacija Želimira Žilnika o petnaestogodišnjem Pavli koji se iz Stuttgarta vraća u Jugoslaviju gdje prolazi identitetsku i ideološku krizu; još jedan Papićev kratkiš Specijalni vlakovi te intimni prikaz jednog Pogrebnika na povratku iz rada u Njemačkoj i Austriji redatelja Dragana Nikolića. Katzelmacher je komad iz Fassbinderove radikalne faze o grupi mladih u Münchenu čiju rutinu uzdrma dolazak grčkog migrantskog radnika (glumi ga sȃm Fassbinder); dok Flotel Europa Vladimira Tomića govori o redateljevu odrastanju na istoimenom izbjegličkom brodu usidrenom u kopenhaški kanal. 

Ulaz na sva događanja je slobodan, a točan raspored potražite ovdje.

Commons, zajednička prirodna i kulturna dobra jednako dostupna svim članovima društva, s naglaskom na zajednička dobra u urbanom kontekstu bila su tema seminara u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Zelene europske fondacije. Seminar je organiziran kako bi se prezentirali i raspravili primjeri održivih zajedničkih prostora, institucija i infrastrukture u Europi i našoj regiji te predstavile neke od borbi za zajednička dobra u Madridu, Berlinu, Beogradu, Sarajevu, Mariboru i Zagrebu. Legalna dostupnost, ali i svijest o mogućnosti slobodnog korištenja javnih prostora posebno je važna u trenucima privatizacije, komodifikacije i komercijalizacije gradova koji kao kolektivna produkcija u njemu živućih ljudi, predstavljaju commonse kao takve.

Lucia Lois iz višenamjenskog samoupravljačkog autonomnog prostora El Patio Maravillas na seminaru je pričala o madridskom skvoterskom pokretu koji skvotanje koristi kao oruđe zbog potrebe za praznim prostorom, ali i za lociranje napuštenih i iskoristivih prostora diljem grada. Djeluju tako da zauzmu neku napuštenu zgradu i otvore ju lokalnoj zajednici za različite sadržaje. Na žalost, takve aktivnosti ograničenog su roka trajanja zato što ih prije ili kasnije, u trenutku kada privatni investitor ili grad zgradu odluči podrediti komercijalnom interesu, policija izbaci iz zauzetog prostora. Lois ističe kako takvu situaciju ne smatraju idealnom, zbog čega je jedan od njihovih ciljeva legalizacija, odnosno stavljanje društvenih aktivnosti u skvotiranim prostorima unutar zakona. 

El Patio Maravillas od početka se želio pozicionirati kao politički pokret i otvarati pitanja o zajedničkim dobrima. Na lokalnim izborima u Madridu 2015. godine odlučili su se pridružiti platformi Ahora Madrid, kada je predstavnica koalicije Manuela Carmena postala gradonačelnicom. Iako sama organizacija El Patio Maravillas nije dio platforme, neki njeni članovi postali su gradski zastupnici, zbog čega je Lois imala priliku pričati o zamkama političkog djelovanja “iz unutra”. Njihov cilj stvoriti je legalni okvir unutar kojeg bilo tko može zatražiti slobodan prostor za okupaciju i rad, no u djelovanju javnih institucija ima jako malo mjesta za javna dobra, tvrdi Lois. Problem je i činjenica da je većina pogodnih prostora već privatizirana, a spominjala je i problem prioritiziranja aktivnosti unutar širokih koalicija. Zajednički prostori tako nisu pri vrhu liste prioriteta trenutne koalicije, dok istovremeno unutar vlasti ne mogu biti do kraja radikalni.

Marco Clausen predstavio je Nachbar­schafts­akademie, samoorganiziranu otvorenu platformu za urbano i ruralno dijeljenje znanja, kulturne prakse i aktivizam. Objasnio je kako su urbanistički planovi iz doba modernizma omogućili stvaranje slobodnih prostora na ondašnjim granicama Berlina, pa tako i praznu parcelu gdje se danas nalazi njihov vrt. Nakon krize u građevinskoj industriji 2009. godine u gradu je nastao vakuum neiskorištenih prostora, a jedan takav unajmila je njihova organizacija kao privatni entitet, no ostavili su ga otvorenim svima za različite načine upotrebe, pogotovo ako je riječ o neprofitnim i aktivnostima vezanim za učenje. Prostor tako dijeli više različitih korisnika koji se samostalno financiraju. 

Nakon što se tržište nekretnina oporavilo, a zbog aktivnosti vrta prostor u njegovoj okolici je gentrificiran, parcela je ponovno dobila veliku vrijednost, kao i stanovi u blizini. Vrt je s vremenom postao jako popularan pa unatoč tome što mu je više puta prijetilo zatvaranje, lako ga je održavati na životu jer im u tome pomažu čak i mediji. Ipak, Clausen smatra da je došlo vrijeme kada takve stvari više ne mogu operirati u “zrakopraznom prostoru”. “U današnjim situacijama vlasništva samo se privatno nešto može posjedovati pa to onda otvoriti zajedničkoj upotrebi. U Njemačkoj nam treba zajedničko vlasništvo i također ne smijemo dopustiti da nitko drugi od takvog djelovanja profitira”, zaključuje Clausen. 

Iz regionalne borbe za zajednička dobra Iva Čukić iz Ministarstva prostora predstavila je pokret Ne davimo Beograd koji se bori protiv devastacije centra grada u svrhu krupnog kapitala i privatnih investitora, a koji smo detaljno pratili. Pokret je također utjecao na stvaranje Građanskog fronta koji okuplja inicijative iz drugih gradova Srbije s različitim fokusima borbe za zajednička dobra. Možda još zanimljiviji bio je primjer građanske inicijative iz Sarajeva koja je početkom 2016. godine započela borbu Ne damo našu bolnicu! kojom se opiru privatizaciji jedine javne bolnice u gradu. U početku je akcije organiziralo desetak ljudi bez sredstava, no uspjeli su proizvesti atmosferu u kojoj su se građani osjećali slobodni doći i sudjelovati, a u prosvjedima im se pridružilo i osoblje bolnice. Za sada su se akcije pokazale uspješne, no Alma Midžić najavljuje kako sljedeće godine “slijedi pakao jer se očekuje privatizacija zdravstvenog sustava”. Ipak, nadaju se uspjehu i to isključivo zbog velikog broja političkih opcija koje međusobno ne surađuju i teško im je donositi bilo kakve odluke. O ostalim pokretima za zajednička dobra na tom području Midžić kaže da su još uvijek u eksperimentalnoj fazi.

Matic Primc objasnio je kako je nastala Inicijativa Mestni zbor u Mariboru koja istovremeno predstavlja aktivni politički angažman i nestranačku, grassroots snagu zajednice. Inicijativa je izrasla iz velikih slovenskih prosvjeda koji su počeli baš u Mariboru zbog korumpirane lokalne uprave, a danas okuplja samoorganizirane zajednice koje održavaju tjedne sastanke na razini gradskih četvrti na kojima se donose odluke o kvartovskim aktivnostima. Sastanci su nehijerarhijski, a odluke se donose isključivo konsenzusom zbog čega su procesi odlučivanja često iscrpljujući i dugački, no sa samopouzdanjem građana da zajednički mogu promijeniti vlastitu okolinu i prijedlozi aktivnosti postali su sve kompleksniji, kaže Primc. Hrvatski kontekst borbe za zajednička dobra ukratko je predstavilo više sudionika iz različitih organizacija i pokreta na raspravi koja je uslijedila, a za koju na žalost nije ostalo više vremena da bi se dotaknulo njihove uspješnosti i budućih ciljeva. Tako je seminar završio tek kao uvodna diskusija za neka buduća promišljanja zajedničkih dobara u urbanim i drugim kontekstima.

S jedne strane, malen prostor kojeg svakodnevni prolaznici u žurbi i ne primjećuju na prvi pogled nije adekvatan za potrebe agilne umjetničke galerije, no s druge, valja podsjetiti da je G-MK osnovana još 1986. u sklopu Udruge građana KUD INA, te je kao takva izvanredan primjer očuvanja tradicije inkluzivnog kulturnog aktivizma u radničkim kolektivima – tradicije čija se neprocjenjiva emancipatorska vrijednost, u međuvremenu gotovo ugušena, danas iznova otkriva. Stoga, primjerice, nije nimalo slučajno što je kustoski tim G-MK (poimence, voditeljica Ana Kovačić i njene suradnice Sanja Sekelj i Lea Vene) ove godine surađivao s umjetnikom Marijanom Crtalićem i kustosicom Natašom Kadin u organizaciji Festivala Željezara u Sisku, gradu čija je umjetnička scena bila u velikoj mjeri potaknuta i inspirirana radom njegove ključne tvornice – u vremenima kada “šljaka” na takvom mjestu nije podrazumijevala samo “rintanje”, već i stjecanje kulture i obrazovanje. Uglavnom, ako su WHW istraživanje ideologije umjetničkog polja istaknuli kao svoj stvaralački credo, a [KONTEJNER] začudno umrežavanje umjetnosti i prirodno-računalnih znanosti, tada G-MK s aktualnim vodstvom (nakon mandata Branka Franceschija i Antonije Majače) na dnevni red uvodi zadiranje u suptilne svakodnevne pojave i stanja, pak ih dovodeći u izravnu vezu s političkim mehanizmima koji određuju naše živote.

Nije u tome iznimka ni aktualna skupna izložba Skretanje pogleda, dio dugoročnog projekta Srami se! koji je G-MK pokrenula zajedno s Centrom suvremenih umjetnosti iz Celja (CELEIA) i Udruženjem za kulturu i umjetnost CRVENA iz Sarajeva. Izložbu su kurirale Ana Kovačić i Irena Borić, a predstavljeni su radovi umjetnica i umjetnika Ivane Pipal i Nicole Hewitt (Hrvatska), louie+jesse (Ujedinjeno Kraljevstvo), Olivera Resslera (Austrija) i Chloe Turpin. Prema riječima kustosica, “projekt Srami se! uspostavlja platformu za umjetničko i teorijsko istraživanje pojma srama uvjetovanog specifičnim političkim, ekonomskim i društvenim kontekstom. (…) Koji identiteti i prakse se smatraju sramotnima i koje strukture ili pozicije imaju moć označiti ih takvima?”. Mada je ovakav koncept potpuno univerzalan s obzirom na vrijeme i prostor, dojam je da je sada i ovdje posebno bremenit značenjima. Osjećaj srama u neposrednoj je korelaciji sa strahom koji također proizvode skriveni ili očiti društveni mehanizmi, bilo oni duboko usađeni u nama samima tijekom godina reprodukcije neupitnih normi ponašanja, a njih se ne može riješiti preko noći, bilo oni koji danas eksplicitno emaniraju moć.

U tom smislu, strah se najčešće manifestira kao ekstremna odbojnost prema Drugom i drugačijem, koja u sebi nosi natruhe nasilja, a ti Drugi logično su zrcalo naših vlastitih osobina kojih se iz određenih razloga sramimo, pri čemu sram nipošto ne treba shvaćati kao sinonim za savjest. Dapače, dok im je konkretan emotivni učinak možda sličan, savjest predstavlja sukus čovjekovih moralnih uvjerenja koja su nominalno najčešće u skladu sa službenim etičkim principima u demokratskim državama (ne kradi, ne ubij, ne kleveći, i slično u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom). Ipak, porijeklo i uloga srama manje su jasni, a za razliku od savjesti, on se najčešće tumači kao okidač negativnih emocija i stanja, kao uznemirujuća reakcija na pojave ili situacije koje same po sebi ne moraju biti sporne. Odnosno, onaj koji u Hrvatskoj ni kriv ni dužan nosi stigmu Drugog (a tko je to, može se vrlo dobro vidjeti prateći pogrdne grafite upućene Zdravku Mamiću, od “Mamiću Srbine!”, do pederu, Cigane i najnovijeg – Turčine, dakle susjed, homoseksualac, Rom i odnedavno izbjeglica islamske vjeroispovjesti) će u doticaju s prosječnom osobom najvjerojatnije osjetiti neku vrstu srama, samo zato što je Drugi i što se onaj Prvi, logično, prepoznaje u njemu Drugom. Doduše, nedovoljno da bi se potpuno identificirao, ali dovoljno da bi se osjetio ugroženo, tj. izmješteno iz sigurnog okrilja zajedničkih nazivnika.

Umjetnici/e na izložbi Skretanje pogleda su rječito i slikovito progovorili o ovim temama i mnogim njihovim implikacijama, pa se uspješnost izložbe ogleda i u tome koliko su studiozno pojedini aspekti fenomena srama istraženi i prikazani. Mlada umjetnica, ilustratorica i strip-autorica Ivana Pipal je u svom prepoznatljivom, nježnom i dojmljivom crtaćem stilu ispripovijedala intimnu priču o vlastitim “sramotnim” stanjima, kombinirajući dnevničke zabilješke s preciznim crtežima u kojima analizira svojevrsnu arhitekturu međuljudske komunikacije – njezinu labavu statiku, ali i neophodne nosive konstrukcije. Rad Upute za upotrebu (ljudsko tijelo) se osim niza crteža i bilježaka sastoji i od seta obrazaca sa savjetima o korektnom ponašanju u pomalo apsurdnim, repetitivnim svakodnevnim situacijama kao što su razgovori sa susjedima ili hinjena ljubaznost pri susretima na ulici ili primanju neželjenih poklona. Veoma duhovit i sistematičan, rad Ivane Pipal nas na samom početku postava uvodi u onu samorazumljivu, naizgled osobnu dimenziju srama, istodobno pokazujući koliko je ona slična od individue do individue te vidljivo društveno uvjetovana. K tome, naprosto je užitak razabrati vještinu kojom Ivana Pipal fiksira njoj interesantna stanja, ističući se kao prvakinja u međuvremenu gotovo kanoniziranog pristupa ilustraciji, a koji se ipak pomiče dalje zahvaljujući talentiranim stvarateljima poput nje. Setove obrazaca s pet kartica posjetitelji mogu slobodno ponijeti sa sobom, koristeći ih kao nezaobilazni vodič za svagdanju borbu.

Duo louie+jesse odlučio se pak na potpuno drugačiji pristup, kreirajući ni više ni manje nego društvenu kartašku igru Haaška istina, u kojoj se igrač u ulozi pritvorenika i optuženika za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije mora riješiti svjedoka kako bi se oslobodio, sam ili surađujući s drugim haškim uznicima. Apsurdno zabavna igra za četvero uznika nije pretjerano kompleksna ni zahtjevna, stoga partije traju kratko (osoblje G-MK rado će s vama odigrati jednu), taman toliko da se posjetitelji užive u uloge ratnih zločinaca i zakratko borave u koži onih koji nemaju srama, a vjerojatno ni savjesti. Igra je nazvana prema fragmentu iz posljednjih stihova pjesme Sime Zarića, napisane u Schevenginenu 1998., optuženika koji je beskonačno trajanje suđenja kratio, očito, umjetničkim izražavanjem. Zanimljivo je što smo doživljavajući ovaj rad mi, promatrači, oni koji se srame zločina počinjenih od strane Drugih, i premda je naš sram opravdan, ali nepotreban jer iskupljuje one koji to ne zaslužuju, mehanizam posramljenja isti je kao u slučaju srama potaknutog strahom – naposljetku, sramimo se samo onog što poznajemo, što nam je blisko. Baš kao što se onaj koji na cesti prođe pokraj stranca srami jer ga se boji, a boji se uistinu sebe sama, dok se stranac srami jer nehotice budi strah i boji se preplašenog, tako se i mi u tišini sramimo zbog zločinaca jer ih se bojimo javno prozvati, jer nas je strah suprotstaviti se. Naoko benigno slikovit i vrckavo ilustriran, rad tandema louie+jesse nepokolebljivo izriče ovu neugodnu istinu.

Ako izuzmemo performativno predavanje Nicole Hewitt Ova žena zove se Jasna 06, održano samo na otvorenju izložbe kojem nažalost nisam prisustvovao (a također se tiče srama svjedoka na Haaškom sudu), preostala dva rada znatno su manje eksplicitna i meditativnog su tipa. Oliver Ressler u filmu Vidljivo i nevidljivo svojom kamerom progovara o kompleksnim odnosima moći u navodno rajskoj zemlji poput Švicarske, prikazujući jedno od središta svjetskog financijskog mešetarenja kao varljivu koprenu iza koje prolaze nebrojene kolone radničke klase bez odlaska u raj na kraju pjesme. Hrabar koncept, ali nedorečena realizacija u kojoj se teško uhvatiti za određeni motiv ili misao čine ovaj film vrijednim pokušajem koji ipak nije ostvario sve svoje političke potencijale. Naposljetku, Mora Chloe Turpin, video snimka plesnog performansa u tri čina, s plesačicom Nikolinom Komljenović u glavnoj i jedinoj ulozi, na samom kraju postava u određenom smislu vraća nas na početak, u pretpostavljeno intimno, pa čak i podsvjesno. Prema zacrtanoj koreografiji, plesačica se senzualno kreće u tamnom, neodredivom interijeru, u jednom navratu mijenjajući kostim, od prvog koji ju stapa s pozadinom do drugog – erotski namjerno izazovne zlatne haljine čiju zavodljivost performans propituje u kontekstu “čudovišne ženstvenosti”, reference iz drame Milana Begovića Pustolov pred vratima (1925). Repetitivna struktura videa svjesno utječe na opuštanje racija, stoga smo performans potaknuti doživjeti intuitivno, prepuštajući se nagonu koji je, naravno, u katoličkoj sredini usko povezan sa sramom. Autorica i izvođačica performansa pozivaju nas da podlegnemo iskušenju čitanja izvedbe u kontekstu dominantnih patrijarhalnih klišeja, ali je istodobno konstantno prisutan i odmak. Namjerna artificijelnost koreografije, kostimografije i scenografije pri kraju performansa bez daljnjega sugerira brehtijanski efekt začudnosti, podsjećajući nas da iza erotskog aspekta života (pa čak i pogotovo njega!) također čuče zamršeni rodni i klasni odnosi. I da se, na kraju krajeva, nemamo čega sramiti.