Ivana Dragičević višestruko je nagrađivana novinarka koja se kroz svoju gotovo tri desetljeća dugu karijeru bavila globalnim pitanjima. Među ostalim, dobitnica je ovogodišnje regionalne nagrade Gordana Suša za najbolju TV novinarku u regiji, a nominirana je i za novinarku godine, od strane Hrvatskog novinarskog društva za svoje vanjskopolitičke kolumne Global fokus na N1 portalu, kao i serijal Glasači 2024. koji govori o mladima u Europi, demokraciji i participaciji. Autorica je dviju knjiga o svijetu danas – Nejednaki i Nesigurni, obje u izdanju Naklade Ljevak.

U razgovoru sa Srđanom Sandićem govorit će o problemima teksta, medija, posrednika i našoj stvarnosti koju opisuje u spomenutim knjigama.

Gloria Lujanović rođena je 1993. godine u Novom Travniku u BiH. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru nakon čega je radila kao novinarka na brojnim bh. portalima. Od 2019. godine živi i radi u Zagrebu, a svoju poeziju i kratke proze objavljivljuje u Ajfelovom mostu, online časopisu Miljenka Jergovića.

O njezinom prvijencu Otac Miljenko Jergović piše:
“Ovo je knjiga o ratu i onome što je nastalo poslije rata. Ovo je knjiga o konstitutivnom narodu i jednoj njegovoj obitelji. Ljubavna knjiga između oca, domovine i tuđine. Knjiga o tome kako u čovjekovom životu najprisutnijim biva ono što je upravo iščezlo. Knjiga o poraženim očevima koji bi još nešto da kažu kćerima spašenim u tuđini.”

Tatjana Gromača rođena je 1971. godine u Sisku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju. Od 2000. do 2017.godine radila je kao profesionalna novinarka, publicistica (Feral Tribune i Novi list). Danas djeluje kao samostalna umjetnica. Živi u Puli. Do sada je objavila: Nešto nije u redu? (2000.), Crnac (2004.), Bijele vrane (2005.), Božanska djeca (2012.), Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti (2014.), Bolest svijeta (2016.).

Prema tekstu njenog kratkog romana Crnac riječki je HNK uprizorio nagrađivanu predstavu 2009. godine. Za roman Božanska djeca nagrađena je 2012. godine godišnjom nagradom Ministarstva kulture RH Vladimir Nazor, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Bila je stipendistica berlinske Akademije umjetnosti. Eseje i oglede o književnosti i filozofiji piše za Treći program Hrvatskoga radija. Članica je HDP-a.

Piše: Lana Beović

U Splitu se 23. veljače u 8 sati navečer moglo prisustvovati otvorenju izložbe koja se – osim eventualno prostora LGBT centra – nije mogla postaviti u nijednom drugom galerijskom prostoru osim onog Galerije Praktika. Galerija koja se nalazi u sklopu kluba Kocka, inače kultnog okupljališta alternativne scene, poslužila je tako malobrojnoj publici kao uvod u svijet bogate cruising kulture grada koji, na podlozi sramotnog pridea iz 2011. godine, još uvijek zatvara oči pred svojom brojnom LGBTIQ zajednicom te njeguje imidž izrazito homofobne sredine. Nepoznati razlozi malobrojne posjećenosti otvorenja izložbe Međuprostori [pederluka] – bilo to nedovoljno oglašavanje same izložbe, njena “škakljiva” tematika, vremenske prilike (valjano opravdanje za ostati kući u Splitu), ili pak kombinacija svih faktora – rezultirali su intimnom atmosferom gdje su izrazito pristupačni autori projekta odgovarali na brojne upite posjetitelja, outsidera koji se po prvi put susreću s diskretnim praksama supkulture unutar supkulture. 

U suradnji s udrugom Kontraakcija, tijekom prošle godine umjetničko-istraživački kolektiv queerANarchive proveo je istraživanja štajgi u Zagrebu i Splitu. U ovom kontekstu, štajga je naziv za prostore na kojima se muškarci nalaze uglavnom radi seksa. QueerANarchive – kolektiv koji se bavi razvojem, istraživanjem i propitivanjem queer kulture – od 2010. godine bavi se umjetničkim i kustoskim istraživanjem kulture cruisinga, čina kretanja prostorom radi pronalaženja seksualnog partnera, potom queer tijela i queer prostora te je najaktivniji kolektiv tog tipa na ovim područjima. Kolektiv je prakse cruisinga, osim u Splitu, istraživao i u urbanom tkivu Madrida, Visbyja i Zagreba te kao cilj istraživanja istaknuo “prepoznavanje što više lokaliteta koji se mogu dovesti u vezu s postojanjem LGBT zajednice, te na osnovu iskustava pojedinaca na tim lokalitetima definiranje identiteta samog prostora”. Osim radova direktno vezanih uz kulturu cruisinga, kolektiv se široj splitskoj umjetničkoj sceni predstavio serijom radova (pre)Pleteni identiteti iz 2013. godine, kojima je preispitivao sfere privatnog i individualnog te seksualnog i rodnog identiteta. Poigravajući se kategorijama muževnog i ženstvenog te trendom fetišiziranja, kolektiv je tada reproduciranjem dilda, butt plugova, harnessa i jock strapa u tehnici pletenja vraćao seksualnost u sferu privatnog. Izložbom Međuprostori [pederluka], putem fotografija, video rada i pripadajućih artefakata nađenih na lokalitetima, kolektiv izlazi u prostor javnog te predstavlja rezultate istraživanja prostora štajgi koje su poslužile kao uvid u prikrivene prostorne prakse grada. 

Vodeći se riječima Michela Foucaulta, autori ove prostore “direktnih gesti, besramnog diskursa i otvorene transgresije” koriste za istraživanje seksualnosti koja je temelj društvenih odnosa unutar maginalizirane zajednice njihovih korisnika, ali ujedno i temeljna odrednica prostora. Na jednoj razini štajge su prakse svakodnevnice, rezultat otpora strukturama moći; na drugoj se unutar gradskog tkiva po pravilu materijaliziraju na prostorima koji su izvan planiranih struktura grada, najčešće zelenih površina koje pružaju zaklon i diskreciju. Iako su zelene površine urbanistički planirane, nakon što “postanu” štajge njihova se namjena kosi s predviđenim korištenjem propisanim generalnim urbanističkim planom. Na takve transgresivne prostorne manifestacije društvo će, a i grad kao njegova metafora, reagirati represijom – Foucault karakteristike represije vidi u afirmaciji nepostojanja, što implicira prihvaćanje “da se o takvim stvarima nema što reći, nema što vidjeti, i nema što znati”. Na izložbi, moment diskrecije je sveprisutan – nedostatak legendi pokraj fotografija koje bi indicirale mjesta koja prikazuju, video zapis bez prepoznatljivih oznaka lokacije te kodna imena pri izloženim artefaktima skupljenim na područjima cruisinga indiciraju veliku važnost diskrecije za korisnike prostora. Kartografski predlošci na kojima su vizualno vrlo atraktivno zabilježena kretanja korisnika također ne otkrivaju previše informacija o konkretnim mjestima koje prikazuju – oni su u potpunosti čitljivi samo pripadnicima zajednice. Iako su elementi točke, linije i plohe kao osnova kartografskog izričaja prepoznatljivi svima, pojedini izlošci koji su trebali funkcionirati kao amalgam različitih trenutaka kretanja u finalnoj su verziji djelovali dosta konfuzno. Publici se tek na upit usmeno objasnilo kako su kretanja na karti podaci prikupljeni od više različitih osoba u različito vrijeme, što se lako moglo izbjeći crticom teksta koja bi to indicirala.

Osim Foucaulta, autori su se referirali na rad Michela de Certeaua što uvodi novu razinu na kojoj izložba funkcionira. U deplijanu izložbe navode da “štajge, od običnih mjesta, prostorima čine upravo prakse svakodnevnice koje zajednica korisnika tu realizira”. Kod de Certeaua, takve prakse – koje on imenuje taktikama – opiru se funkcionalističkoj racionalnosti gradskog rastera te jednokratno postoje u vremenu. Naprotiv taktikama, geste vladajućeg poretka koje definiraju mjesto, naziva strategijama. Obilježja taktika su trenutnost i nepostojanost u prostoru i vremenu. Autori su trenutnost vrlo dobro predočili ilustracijom na kartama, dok ostali izlošci djeluju kao dokazni materijal minulog vremena i radnje koja se odvila u prostoru. De Certeau također stavlja važnost na samo kretanje subjekta kroz urbani prostor; koncept kretanja pješaka kroz tkivo grada koračanjem, hodanjem ili lutanjem je temeljni oblik iskustva te prostor iskazivanja. Od flâneura, preko de Certeauovih koraka do gay cruiseanja, hodanje vodi do susreta i susret do neizbježne interakcije. Prema autorima, štajge odbacuju kategorije javnog i privatnog te uvode kategorije zajedničkog; one su subverzivni odgovor na normalizaciju LGBTIQ zajednice u vrijeme neoliberalnog upravljanja gradom, prema tome zajednica koja ih koristi spada u supkulturu unutar šire LGBTIQ supkulture. “Zajedničko” je kategorija kojoj u kontekstu izložbe valja pristupiti s dozom odmaka – dok su prostori štajgi  zajednički u smislu da ih koristi određeni broj ljudi jedne zajednice, ti korisnici su isključivo gay muškarci. Izložba se ne referira na nedostatak i isključenost žena iz priče o štajgama. Nevidljivost ženske perspektive u problematici prisvajanja gradskog prostora može se povijesno objasniti distinkcijom između sfera privatnog i javnog – javno je prostor podređen patrijarhalnom svijetu, dok je privatno domena feminiteta – što se reflektiralo i na pojedine odnose unutar LGBTIQ zajednice.

Osim već spomenutih fotografskih i video izložaka te kartografskih predložaka cruising punktova i kretanja, prostorom izložbe su dominirali i artefakti skupljeni na štajgama, većinom u obliku iskorištenih kondoma, maramica te opušaka cigareta. Ostaci rituala su znakovi života na određenim područjima; baštinjenje predmeta legitimira identitet u izuzetno važnoj borbi za samoodređenje koju zajednica vodi. Korištenje alata muzealizacije nadopunjuje ostatak izložbe u građenju cjelovite priče, no nedovoljno propituje granice tradicionalne muzealizacije na koje se autori pozivaju. Muzealizacija recentne povijesti koju ovdje imamo prilike vidjeti pruža platformu marginaliziranim i onesnaženim skupinama, što joj je i glavni cilj, no “propitivanje granica same znanosti koja je uzela na razmatranje takve skupine” nije dovoljno artikulirano, odnosno nažalost potpuno izostaje. Izložba i cijela priča bi u potpunosti funkcionirale i bez tog aspekta jer je cilj arheoloških akcija ispunjen – prikupljeni i obrađeni materijali su izuzetno interesantan dio postava koji daju uvid u prostorni i društveni kontekst. Usprkos tome, izložba Međuprostori [pederluka] uspijeva u nakani propitivanja odnosa između ljudi i grada te uvodi u dijalog jedan od načina otpora koje svakodnevne nevidljive društvene prakse čine u urbanoj strukturi grada.

Razgovarat će se o antropologiji izvedbe te “cruisati” do pitanja zašto sudjelujemo u izvedbama, koje je njezino podrijetlo, koje su teorije izdvedbe relevantne te kakva je veza izvedbe i religije ili politike.

Dokazano je da izvedbene prakse postoje beziznimno u svim ljudskim zajednicama tijekom cijele poznate povijesti ljudskoga roda. Već su i najranija antropološka istraživanja uočila postojanje kazališnih elemenata u svim društvima te izdvojila tri ključna čimbenika kazališta: publiku, igranje uloge, jezik.

Kako bi to Marco de Marinis rekao: “Tijekom dvadesetoga stoljeća antropološka i teatrološka istraživanja uistinu su se susretala, a njihov je dodir često bio obostrano veoma koristan…”. Na jednoj su strani kazališni praktičari i teoretičari posezali za antropologijom kako bi pronašli nove izvedbene prostore ili odgovore na neka izvedbena pitanja, dok su s druge strane ugledni antropolozi posezali za izvedbama kao predmetom svojih istraživanja ili terminologijom izvedbenosti u svrhu opisivanja ili označavanja antropoloških pojava.