Kako bi skrenule pažnju na spomenute probleme, 2021. godine osnivaju književnu nagradu Štefica Cvek. Štefica je nekompetitivnog karaktera – ne dodjeljuje se jedna nagradu, već se vrši izbor knjiga. Nagrada je regionalna i postjugoslavenska – prve godine fokusirala se na djela napisana na zajedničkom (BHSC) jeziku, a ove godine proširena je i na makedonski. Sljedećih godina planiraju uključivanje djela napisanih na slovenskom, albanskom, a potom i na drugim susjednim jezicima. U procesu izbora sudjeluje preko 100 književnih kritičarki, autorica, novinarki, urednica i drugih kulturnih radnica i radnika iz cijele regije.

“Da se sledećih 60 godina Ninova nagrada dodeljuje samo autorkama i dalje bi bilo više dobitnika – pisaca. To je samo najilustrativniji podatak o položaju žena na književnoj sceni regiona. Autorke su često znatno slabije plaćene u odnosu na autore. Književne nagrade ih po nepisanom pravilu često zaobilaze, a to znači da su im i nagradni novčani fondovi najčešće nedostupni. Zbog svega toga, njihov rad je i potplaćen i znatno manje cenjen i manje vidljiv”, poručuju iz kolektiva. 

Usprkos velikom odjeku, prva Štefica bila je simboličnog karaktera pa Pobunjene čitateljke ove godine, uz pomoć zajednice, žele premostiti taj nedostatak – “jer književnost posmatramo kao rad, ali pre svega jer nema afirmacije feminističkog i angažovanog stvaralaštva bez finansijske podrške”. Kako bi prepoznale i osnažile što više književnica, kao i pobunjene književnosti književnika, Čitateljke rade na formiranju fonda za stipendiranje autorica i autora čije knjige uđu u ovogodišnji izbor.  

Ako želite podržati pobunjenu književnost regije i podići svoj glas zajedno s Pobunjenim čitateljkama, donirati fondu možete ovdje do 18. svibnja.

U prvom dijelu teksta koji skicira stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. godini te daje pregled ključnih problema i institucija, bavili smo se prilikama i posljedicama ukidanja potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015 godine. Za razumijevanje situacije u kojoj se nalaze neprofitni mediji potrebno je dalje razmotriti funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Možda najveći problem kada govorimo o (ne)financiranju neprofitnih medija u našoj zemlji način je na koji funkcionira Vijeće za elektroničke medije (VEM) – “neovisno regulatorno tijelo u području elektroničkih medija u RH”, kako stoji na internetskoj stranici Agencije za elektroničke medije, pri kojoj VEM djeluje. Naime, Vijeće – čije članove bira Hrvatski sabor – raspolaže s ključnim financijskim sredstvima: Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Taj se Fond puni s tri posto HRT-ove mjesečne pristojbe, što na godišnjem nivou iznosi približno 36 milijuna kuna. Za razliku od spomenutog natječaja za medije zajednice, odnosno sredstava Europskog socijalnog fonda – gdje je riječ o jednokratnim potporama – rečeni je iznos Fondu za pluralizam osiguran svake godine od 2005., odnosno otkako je osnovan. Ukratko, VEM bi zahvaljujući Fondu za pluralizam trebao biti ključna institucija (pre)oblikovanja medijske scene u Hrvatskoj u interesu javnosti. Međutim, “Fond je od početka otvoren i komercijalnim medijima (radiju i televiziji) što ga je učinilo izuzetkom u praksi država Europske unije” – primjećuje u znanstvenom radu o neprofitnom radiju profesorica Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo – “naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije”. U Hrvatskoj su, pak, javna sredstva namijenjena i medijima koji služe stvaranju profita svojim vlasnicima.

“Da bi se ta sredstva mogla dijeliti i neprofitnim medijima, morao se promijeniti Zakon o elektroničkim medijima. To je Ministarstvo kulture i učinilo te su 2014. neprofitni mediji prvi put sudjelovali u raspodjeli sredstava Fonda. Međutim, ta su sredstva bila vrlo mala, svega tri posto vrijednosti Fonda, oko 950 000 kuna. Potom su 2015. sredstva za neprofitne medije povećana na ukupno 7 posto, što je oko 2,5 milijuna kuna godišnje. Portalima je u početku i dalje bilo namijenjeno svega 950 000 kuna, a iznos je tek od 2017. nešto povećan. Sada se portalima distribuira oko 1,700 000 kuna, približno 5 posto ukupnih sredstava Fonda. Sve skupa – mizerno i neodgovarajuće potrebama vremena u kojem neprofitni mediji postaju sve rjeđe oaze relevantnog novinarstva, kaže Vesna Roller, članica VEM-a od 2012. do 2017. godine. VEM je, dodaje, ovlašten da sam određuje koliko će novca dijeliti pojedinim vrstama medija, što je zakonodavac napravio vjerojatno u vjeri da će neovisno tijelo poput VEM-a samostalno odlučivati te biti otpornije na političke i ekonomske pritiske nego Ministarstvo kulture ili neko drugo tijelo državne vlasti.

Taoci političko-komercijalnih interesa

“Nažalost, pokazalo se da to nije tako. Komercijalni nakladnici – lokalni radiji i televizije – Fond su doživljavali kao svoje rođeno pravo. Interesno-klijentelističke sprege nakladnika i politike na državnoj i lokalnoj razini već su bile duboko usađene – te su sprege dugogodišnje, pa i desetljetne. Lokalni mediji jako su važni, bez obzira koja stranka bila na vlasti u određenoj sredini. Kako to funkcionira u praksi moglo se čuti u javnim nastupima predstavnika lokalnih radija i televizija. Njih podupiru i lokalne vlasti – plaćaju ih za prijenose općinskih skupština i tako dalje. Predstavnici lokalnih televizija su otvoreno govorili da je to normalno, a ako oporba želi da se o njima izvještava, da im i oni trebaju plaćati”, nastavlja Roller. Nitko od članova VEM-a, nastavlja naša sugovornica, nije smatrao potrebnim da reagira i objasni kako opisane prakse nikako ne predstavljaju djelovanje u javnom interesu.

Tijekom tih četrnaest godina postojanja Fonda, komercijalni radiji i televizije dobili su otprilike pola milijarde kuna javnih sredstava. Istovremeno je svaki pokušaj da se poveća iznos sredstava namijenjen neprofitnim medijima dočekivan otvorenim neprijateljstvom većine članova VEM-a. Rezultat takve politike je, između ostalog, i činjenica da je u Hrvatskoj 2013. postojalo svega pet neprofitnih radija.

“Moj prijedlog je bio da se krene od 20 do 25 posto za neprofitne medije. To je također nedovoljno, međutim atmosfera je bila takva da nije bilo moguće predložiti veći iznos. Odjednom slušate argumente nakladnika komercijalnih radija i televizija da se time uzima njihov novac, da je to utjecanje na tržišnu utakmicu i da su neprofitni mediji nelojalna konkurencija. Atmosfera na sastancima bila je neprijateljska. Imala sam potporu jedne kolegice, a na drugoj su strani bile ujedinjene političke i korporativne snage. Nijedan prijedlog značajnije promjene raspodjele sredstava Fonda nije dobivao potrebnu potporu većine članova VEM-a, dakle četiri od sedam glasova”, priča dalje Roller. Ukratko, politika Vijeća otvoreno pogoduje interesima komercijalnih nakladnika okupljenih u udrugama HURIN (Hrvatska udruga radijskih nakladnika) i NUT (Nacionalna udruga televizija).

“Bilo je izuzetno teško izboriti da se potpore podignu i na ovu razinu. Otpori su bili ogromni. Ukratko, VEM se prema neprofitnim medijima odnosi kao prema neželjenom i nevoljenom djetetu. Svjedoci smo toga da se broj kvalitetnih medija konstantno smanjuje, novinari gube radna mjesta, unutar komercijaliziranog medijskog prostora demokratske se funkcije medija sve više urušavaju. U takvoj situaciji VEM je odlučio ne učiniti ništa, te su i za 2019. i 2020. godinu neprofitnim portalima podijelili svega 1,680 000 kuna godišnje, pri čemu se dodijeljeni iznosi kreću od 50 do 100 tisuća kuna. To znači obezvrjeđivanje novinarskog rada, jer će za malo novca novinari uložiti mnogo rada”, priča dalje Roller.

Također, urednica Faktografa Sanja Despot još jednom podcrtava kako se u slučaju sredstava iz Fonda za pluralizam ne radi o institucionalnoj, nego projektnoj potpori. “To znači da napišete određeni projekt i točno se obvezujete koliko ćete tekstova napisati, na koju temu i za koliko novaca. Uza sve to, riječ o prilično malim sredstvima koja se dodjeljuju neprofitnim medijima – nedostatnim za preživljavanje bilo kojeg medija, kaže Despot.

Konačno, novac koji raspodjeljuje VEM – uz medije kao što su portali Lupiga.com ili Slobodni filozofski – dobivaju i portali kao što je narod.hr. Taj medij otvoreno krši ustavne odredbe, poput onih o neprihvatljivosti diskriminacije. Većina u VEM-u, kaže Roller, slijedi oportunističku logiku da se “svima da pomalo”, jer se tako izaziva najmanje nezadovoljstava. Što se u budućnosti može očekivati od VEM-a najbolje pokazuje činjenica da je Sabor 14. lipnja 2019. za novu članicu Vijeća izabrao Katju Kušec, predsjednicu paranovinarske desničarske udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP). Kušec je HNiP osnovala zajedno s Markom Juričem, zbog čijeg je govora mržnje VEM oduzimao koncesiju televiziji Z1–- te s notornim glasnogovornikom ekstremne desnice, Velimirom Bujancem. Imenovanju Kušec – koja će u Vijeću dobivati plaću od 15 000 kuna – najoštrije se suprotstavio i HND, podsjećajući da su “javni istupi te udruge (HNiP-a, op.a.) isključivo u službi vulgarnih napada, difamacija i progona njezinih neistomišljenika, najčešće profesionalnih novinara. U pravilu ih potpisuje Kušec”.

“Postojalo je opće uvjerenje stručnjaka da će neovisno tijelo djelovati samostalno. Međutim, sastav Vijeća i profil vijećnika ovisi o saborskoj većini. Inače, ovaj sastav VEM-a je iz svog rada potpuno isključio javnost. Niti objašnjava zašto su sredstva distribuirana tako kako jesu, niti održava javne skupove i radionice, što smo mi radili. Nema mogućnosti da se nadzire rad tijela koje je ključna poluga za medijsku politiku u Hrvatskoj. Mislim da javnost nije svjesna koliko je VEM zapravo moćan i s kolikim novcem raspolaže te koliko bi mogao pomoći pravednom javnom financiranju medija. Niti jedno drugo tijelo ne raspolaže s 36 milijuna kuna godišnje namijenjenih potpori medijima. Unatoč tome, unatoč činjenici da se medijska situacija bitno pogoršala posljednjih nekoliko godina te da su mediji i novinarstvo kao javni interes suštinski ugroženi, aktualni sastav VEM-a očito nije smatrao da tome treba pridati ikakvu pažnju”, zaključuje Roller.

Preživljavajući tako od sitnih dotacija Vijeća za elektroničke medije putem Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, posljednje tri godine neprofitni su mediji krpali kraj s krajem iščekujući natječaj Europskog socijalnog fonda namijenjen “medijima zajednice”. Iako sredstva predviđena u tom Fondu jesu namjenska, odnosno ne predstavljaju nadomjestak za potpore koje je dodjeljivalo ministarstvo, taj novac neprofitnim bi medijima ipak osigurao kakvu-takvu egzistenciju. Međutim, i oko ovog se natječaja isprepleo niz prijepora. 

Napraviti nešto, a da se pritom ne napravi ništa

“Natječaj za sredstva ESF-a gotovo je iznuđen nakon dugo vremena i raznih pokušaja pritisaka na Ministarstvo kulture. Naša je udruga, primjerice, o situaciji obavijestila Judith Purkarthofer iz organizacije Community Media Forum Europe, koja je potom poslala dopis Ministarstvu. Kad je natječaj konačno raspisan, moj je dojam da je on nedomišljen i nedorađen. Nadalje, u čitavom natječaju nema ništa što se odnosi na važnost novinarstva za demokraciju i služenje javnom interesu. Sve se svodi na izvještavanje o posebnim diskriminiranim grupama. Dakle svi mi – H-Alter, Lupiga, Forum i ostali – pisat ćemo samo o ljudima s invaliditetom, Romima ili srpskoj nacionalnoj manjini. To su važne teme. Ali ako se sve svodi na to, to ne znači samo da je sve drugo zanemareno, nego da se i te teme getoiziraju. Zapravo se guraju na stranu. To neće koristiti ni deprivilegiranim skupinama, ni javnosti, a ni novinarima. Konačno, u propozicijama natječaja stoji da se dobar dio novca mora potrošiti na stručno usavršavanje novinara. Ja imam 35 godina iskustva u novinarstvu i ako nisam educiran, neću više ni biti”, kaže Toni Gabrić. Natječaj za medije zajednice Gabrić uspoređuje s natječajem za suzbijanjem korupcije, raspisanim početkom 2019. U sklopu tog natječaja udrugama koje se bore protiv korupcije dodjeljuje se 85 milijuna kuna, također iz ESF-a. Preduvjet je, međutim, da te udruge moraju imati partnerski ugovor s tijelom javne vlasti koje bi trebale nadzirati.

“Dakle da bi se istraživao Milan Bandić, treba imati njegov pristanak. Možete misliti koje će udruge dobiti sredstva i kakvi će biti rezultati toga. Čini mi se da je cilj tih natječaja da se velika sredstva koja dolaze iz EU-a neutraliziraju i ne postignu nikakav društveno korisni efekt. Mi novinari dobit ćemo naše honorare, pa nekako i preživjeti. To je, međutim, tek ispunjavanje naših privatnih interesa. Javni interes natječajem za medije zajednice neće biti zadovoljen, a jako malo će dobiti i novinarstvo. Natječaj je formuliran samo da se nešto napravi, a zapravo da od svega ne bude ništa”, ogorčeno zaključuje Gabrić.

Sanja Despot, pak, pozdravlja činjenicu da je Ministarstvo kulture raspisalo ovaj natječaj.

“Unatoč strahovima da se to nikada neće dogoditi, treba priznati da je Ministarstvo ipak započelo s provođenjem natječaja za medije zajednice. S druge strane, u tom se natječaju težište stavlja na radionice ili edukaciju novinara – trebali bi jedni druge učiti kako se izvještava o ranjivim skupinama – umjesto proizvodnju medijskog sadržaja”, kaže novinarka, ironično dodajući kako su, s obzirom na stanje na sceni, sami novinari ranjiva skupina. I Gabrić I Despot ističu da su neprofitni mediji već toliko osiromašili, a njihovi novinari se rasuli ili napustili struku, da je veliko pitanje koliko će neprofitnih medija uopće biti u stanju povući sredstva iz natječaja, s obzirom da je za prijavu na natječaj potrebno ozbiljno znanje o pripremi projekata te opsežan birokratsko-administrativni rad. S druge strane, postoje i mišljenja da je natječaj namjerno raspisan uz takve uvjete, kako bi što većem broju neprofitnim medijima onemogućio prijavu.

Još jedna potencijalno prijeporna točka je činjenica da je Ministarstvo u propozicijama natječaja napisalo kako se radi o de minimis potporama. Riječ je o potporama vrijednosti do 200 000 eura – dakle milijun i pol kuna – koje po pravilima Europske komisije o zaštiti tržišnog natjecanja pojedini subjekt može dobiti unutar tri godine. Drugim riječima, to znači da neprofitni mediji mogu dobiti maksimalno milijun i pol kuna javnih sredstava u trogodišnjem periodu, odnosno da su ograničeni na pola milijuna kuna godišnje. Jednom kad dođu do tog iznosa neprofitnim bi medijima bili zatvoreni i svi drugi potencijalni javni fondovi. Naravno, ograničenje budžeta uvelike ograničava i količinu medijskog sadržaja koju je moguće proizvesti, pa posljedično i društveni utjecaj neprofitnih medija.

“Šteta što Ministarstvo nije točno objasnilo zbog čega su te potpore formulirane kao de minimis. Naveli su pravila na koja se pozivaju, no postoje i tumačenja da pojedina država-članica Unije može tražiti da se određeno ugroženo područje izuzme iz pravila o zaštiti tržišnog natjecanja. Pri tom, neprofitni mediji su u katastrofalnom stanju. Novac koji bi dobili sigurno ne bi ugrozio medijsko tržište. Čini se da nije postojala politička volja da se to pokuša”, kaže Despot. Slično Gabriću, i ona se boji da “unatoč tome što je natječaj za medije zajednice raspisan, to neće pomoći medijskom sektoru”.

Tezi da je – što se tiče definiranja potpora u sklopu natječaja za medije zajednice kao de minimis – u pitanju ipak politička volja, u prilog ide mišljenje vladinog Ureda za udruge iz ožujka 2014. godine. Ured je tada na upit neprofitnih medija dao mišljenje o pojašnjenju karaktera de minimis potpora Fonda za pluralizam, naglašavajući ipak da nije mjerodavan za tumačenje pravila o državnim potporama. U dopisu se – prema 107. članku stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU-a) – tumači da je svaka potpora koju dodijeli država članica u bilo kojem obliku, a kojom se narušava tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, “nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama”. Međutim, u istom se mišljenju naglašava da, primjerice, potpore koje organizacijama civilnog društva dodjeljuje Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (NZRCD), “nemaju za svoj cilj podupiranje poduzetničkih aktivnosti kojima je nakana stjecanje dobiti, već se njima potiče rad i aktivnosti neprofitnih organizacija od općeg dobra i interesa”. Iako se u nastavku dopisa navodi i dodatna činjenica da se potpore NZRCD-a ne smatraju državnim potporama te se i time ne podvode pod pravila o de minimis potporama, prvi argument – da je riječ o potporama koje nisu usmjerene podupiranju poduzetništva, već javnom interesu – izgledno otvara prostora za to da se isto tumačenje primijeni i na sredstva predviđena za medije zajednice. Kako to nije urađeno, moguće je da su opravdani strahovi prisutni u dijelu organizacija civilnog društva – strahovi da će vlasti ubuduće naširoko koristiti odredbe o de minimis potporama kao sredstvo ograničavanja, financijskog gušenja te ušutkivanja organizacija civilnog društva.

Komercijalni mediji = mediji zajednice?

Oko natječaja za medije zajednice postoje barem još dva prijepora. Prvi je činjenica da je natječaj raspisan u dvije faze – u svakoj po 15 milijuna kuna – što se po prvi puta spomenulo početkom ožujka 2019. godine.

“Razgovori o tom projektu medija zajednice vode se najmanje dvije godine, i do nedavno se nikada nije spominjalo da će natječaj biti raspisan u dvije faze. Prilikom razgovora koje je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) vodilo s Ministarstvom, rečeno je da se čeka donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima. Tim Zakonom, rekli su u Ministarstvu, namjeravaju ‘bolje definirati kako pomoći svim kvalitetnim medijima’ – a pri tom ne misle nužno samo na neprofitne. Takve najave potiču sumnje oko toga što se točno namjerava s preostalih 15 milijuna kuna”, priča Despot. Ministrica Obuljen Koržinek je, naime, više puta isticala da država treba sufinancirati sve medije koji ispunjavaju javnu funkciju, a to su po njoj i komercijalni mediji. Takav njen stav u izravnoj je suprotnosti s podlogom za medijsku strategiju, odnosno Radnim materijalima Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici RH 2015. – 2020. Riječ je o opsežnoj analizi medijskog polja, izrađenoj za mandata njene prethodnice Zlatar-Violić, koja  je za cilj imala određivanje temeljnih smjernica budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj.

“Smatram da oni koji informiraju građane i uopće djeluju u području medija apsolutno ispunjavaju javnu funkciju, odnosno pružaju javnu uslugu. Međutim, ono što je velika razlika, a tako ne razmišljam samo ja nego i mnogi, u odnosu na stav iz te Strategije, to je da ne morate nužno biti neprofitni ili javni da biste pružili javnu uslugu. (…) Mislim da je fokus na neprofitne medije kao jedine koji osiguravaju javnu funkciju bio velik nesporazum pa, usudila bih se reći, i svojevrsna zamjena teza koja je stvorila nepotrebne polarizacije i zapravo nas udaljila od postizanja cilja. Smatram da naš cilj treba težiti tome da svi mediji budu relevantni, neovisni, profesionalni i da se to odnosi na sve koji pružaju javnu uslugu informiranja bez obzira kako su registrirani”, rekla je tako ministrica krajem 2017. u intervjuu za portal HND-a. To je ujedno i druga točka oko koje se spore novinari neprofitnih medija i Ministarstvo kulture. Riječ je o samoj definiciji neprofitnih medija. Zbog spomenutih je najava prisutan strah da MK namjerava do druge faze promijeniti definiciju medija zajednice kako bi pod nju potpadali i komercijalni mediji. Njima bi se time omogućilo da sudjeluju na natječaju za podjelu 15 milijuna kuna iz druge faze natječaja.

“Činjenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70-80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”, rekla je Obuljen Koržinek u istom intervjuu. Stvari postaju zanimljive kada uzmemo u obzir da je velik broj lokalnih radio i TV-postaja okupljenih u udruge HURIN i NUT blizak sadašnjoj vlasti.

“Čini mi se da se radi o potrebi lokalnih medija okupljenih u te udruge da se ubace u raspodjelu tih sredstava, što prema sadašnjim propisima ne mogu. Potreban je novi zakonski tekst da bi im se to omogućilo. Mnogi od tih medija osnovani su krajem 1990-ih, kada se tadašnja vladajuća stranka suočila s tim da će sići s vlasti. Započela je izgradnju rezervne medijske infrastrukture koja bi ostala u njihovim rukama i bila nezavisna od javnih medija“, kaže Milan Živković, savjetnik za medije ministrice Zlatar-Violić.

Informacije iz Ministarstva potvrđuju strahove da je namjera novac iz druge faze natječaja dijeliti i komercijalnim medijima, iako je Europski parlament u rezoluciji iz 2008. medije zajednice striktno definirao kao neprofitne medije. Toni Gabrić je odlukom ministrice u ožujku 2018. imenovan za člana radne skupine pri MK-u, koja je trebala raditi na prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima. Inače, sam novi Zakon potreban je zato što je sadašnji formuliran u vrijeme kada nisu bili razvijeni ni internetski mediji ni društvene mreže.

“Rad je trajao otprilike godinu dana i imali smo svega tri sastanka. Bio sam član podskupine koja se trebala baviti neprofitnim medijima i elektroničkim publikacijama. Nikad mi nije rečeno koje još podskupine postoje, tako da mogu govoriti samo o toj skupini. Međutim, kada se pogleda sastav njenih članova, upada u oči da su tu predstavnici komercijalnih medija, Hrvatske udruge poslodavaca i slično, ali da nema nikog iz struke, s politologije, sociologije, Pravnog fakulteta i tako dalje. Kad smo Saša Leković (bivši predsjednik HND-a, op.a.) i ja upitali zbog čega njih nema, odgovor je bio da će oni dobiti priliku uključiti se u raspravu kada Zakon bude dan na javno savjetovanje – znači kad stvar već bude gotova“, priča Gabrić. Aktualne vlasti, kaže, medijski prostor vide kao prostor nakladničkih interesa s kojima se trebaju dogovoriti.

“Njima su legitimni interesi – interesi RTL-a ili Nove TV. Uopće ne žele vidjeti da je smisao medija javni interes za kvalitetnim informiranjem. To se vidi iz sastava radne skupine. Tu su predstavnici raznih lobija, ali nitko tko bi rekao koji je smisao našeg postojanja osim zgrtanja novca”, nastavlja. Polovicom studenog 2018. u MK-u je zaključeno da je rad radne skupine završen te da će se uskoro sastaviti prvi nacrt zakona o kojem će se razgovarati – no to se do danas nije dogodilo.

“Inače, u studenom su nam materijali za raspravu uručeni neposredno prije samog sastanka – a riječ je o vrlo kompleksnoj materiji. U tih godinu dana nigdje se nije povuklo pitanje što bi to trebali biti mediji zajednice. Više su se provlačili kao usputna digresija. Kad smo već bili gotovi s tom sjednicom u studenom, državni tajnik u Ministarstvu kulture Krešimir Partl izjavio je da njemu ne leži moja teza da su mediji zajednici isključivo neprofitni mediji. Na to sam – po ne znam koji put – odgovorio da pogleda rezoluciju Europskoj parlamenta. On je odvratio da je nije stigao pogledati. U ožujku smo imali telefonski razgovor, u kojem je rekao da ‘stoji čvršće nego li ikad kod toga da mediji zajednice mogu biti i neprofitni, ali i niskoprofitni ili neprofitabilni proizvođači radijskog ili televizijskog programa, čiji su nakladnici i trgovačka društva'”, opisuje Gabrić. Cijela stvar je završila tako da mu je obećano kako će biti održana još jedna sjednica na kojoj će moći braniti tezu o neprofitnim medijima, međutim do nje nikada nije došlo.

“Sve skupa se čini kao proturanje unaprijed zadanih političkih stavova kroz formu demokratičnosti”, zaključuje Gabrić. U HND-u je, doznajemo, postojala i ideja da se piše Europskoj komisiji kako bi je upozorili što naše vlasti namjeravaju učiniti sa sredstvima ESF-a. Međutim, isto je pokušao GONG vezano uz spomenuti natječaj za borbu protiv korupcije. Odgovor EK-a bio je, otprilike, da ministar Marko Pavić – za ESF je nadležno Ministarstvo rada – radi dobar posao. Stoga su u HND-u bili obeshrabreni u namjeri da i oni pišu Komisiji. Krajem 2019. Toni Gabrić istupio je iz radne skupine Ministarstva kulture za izradu prijedloga novog Zakona o elektroničkim medijima. Isto je učinilo i samo Hrvatsko novinarsko društvo u cjelini.

Crowdfunding i filantropija: strategije preživljavanja?

Iz do sada rečenog jasno je da su neprofitni mediji bačeni na rub egzistencije – ukinuta im je svaka institucionalna potpora, a postojeće projektne potpore VEM-a ne omogućavaju održivo funkcioniranje, pa ni samo preživljavanje. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva nema nikakav program za neprofitne medije – H-Alter je, doduše, od NZRCD-a dobio trogodišnju institucionalnu potporu, ali – ističe Gabrić – “na H-Alter otpada samo mali dio tih sredstava. Mi smo trebali opisati našu djelatnost mnogo šire, a portal je zapravo samo jedan od nekoliko programa”. Također, treći medijski sektor nema mnogo sreće ni s prihodima od oglašavanja. Naime, kako je za naše istraživanje pojasnila Despot, “reklame se u principu daju u velike tiražne medije. Osim toga, često se dodjeljuju zahvaljujući vezama s vlasnicima medija. Kao neprofitni medij jako je teško dobiti reklamu, ili dobijete neke sitne od kojih ne možete živjeti. Taj način preživljavanja nije bio moguć”.

U tim uvjetima neki mediji okrenuli su se crowdfundingu. U Hrvatskoj je do sada provedeno nekoliko zapaženijih crowdfunding kampanja. Forum.tm je tako krajem 2016. prikupio otprilike deset tisuća dolara, što je portalu omogućilo nekoliko mjeseci života. Drugu kampanju Forum je organizirao kako bi prikupio sredstva da plati sudsku kaznu od 30 tisuća kuna, koja je portalu “odrezana” jer se njegov urednik Goran Borković nije odazvao sudu – premda poziv nikada nije primio. Što se ostalih medija tiče, krajem 2017. zagrebački Radio Student u svega šest dana prikupio je 60 tisuća kuna potrebnih za novi odašiljač. Najuspješnija kampanja, pak, zasigurno je bila ona portala Lupiga.com: tijekom mjesec dana, od 19. prosinca 2017. do 19. siječnja 2018. Lupiga je prikupio više od 255 tisuća kuna, odnosno više od 42 tisuće dolara, što je tom portalu omogućilo preživljavanje – i plaćanje tekstova suradnicima. Naime, realnost mnogih neprofitnih medija u međuvremena je postala ta da se tekstovi pišu na “dobrovoljnoj” bazi, odnosno bez honorara, a u nekim drugim medijima se zarađuje za goli život, odnosno svakidašnju egzistenciju novinara.

Međutim, crowdfunding nikako nije izvor koji bi neprofitnim medijima omogućio stabilno, a kamoli srednjoročno preživljavanje. Kao što je istaknuto na tribini o crowdfundingu, novčanu pomoć uplaćuju isti ljudi koji prate te medije – a ta publika najčešće, također, nema previše sredstava: oni zaista imućni radije financiraju utjecajnije medije od kojih mogu imati makar neizravne koristi. Kao što je istaknula i Gordana Vilović, profesorica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, “crowdfunding nije dugoročno rješenje problema ovih medija, koji će se za određeno razdoblje ponovno naći u sličnoj situaciji”; istaknula je i da “neprofitni mediji, poput Lupige i Foruma, dugoročno ne mogu preživjeti bez potpore države.” Bez obzira što su ove kampanje demonstrirale čvrste veze između pojedinih neprofitnih medija i njihove publike koja ih je voljna podržati, teško je očekivati da bi, primjerice, uspješan rezultat prvog crowdfundinga, portal Lupiga mogao ponoviti svake godine, pa i u dužim vremenskim periodima. U nekim zemljama postoje mediji koji funkcioniraju na zadružnoj osnovi i koje velikim dijelom financiraju njihovi čitatelji – primjerice njemački dnevni list die Tageszeitung, odnosno taz. Međutim, vrlo je neizvjesno da li bi takav model funkcionirao na osiromašenom jugoistoku Europe.

Tijekom 2016. u Hrvatskoj je pokrenut još jedan pokušaj da se pomogne financiranje neprofitnih medija. Naime, 49 građana pokrenulo je zakladu Nezavisna – zaklada za slobodu medija. Među njima su – reći će jedna od osnivačica, Vesna Roller – “medijski radnici, sveučilišni profesori, aktivisti te umjetnici, i to doniranjem osobnih sredstava”. Riječ je o pojedincima svjesnim da se medijsko stanje u Hrvatskoj ne može popraviti bez razvoja neprofitnih medija, odnosno snažnog trećeg medijskog sektora.

“Do tog se cilja može doći samo osiguravanjem trajnih i stabilnih financijskih potpora za medije. Mi smo dovršili proces formalno-pravnog ustroja Zaklade te sada radimo na stvaranju inicijalne donatorsko-filantropske mreže. Ideja je da se osiguraju dugoročne potpore koje bi se dijelile putem natječaja”, kaže Roller. Izrazila je nadu da će Zaklada, odnosno njene potpore, početi funkcionirati do kraja 2019. Ideja je da se prikupe značajnija sredstva – i da se pritom svakako izbjegnu metode poput crowdfundinga, koje rade sami mediji.

“Želimo osigurati velike donatore, koji su spremni na duži rok davati sredstva. Također, želimo stvoriti zakladnu imovinu koja će sama stvarati dodatne prihode. No sve to zahtjeva vremena, naročito kako bi se izgradila stabilna mreža donatora. Radi se manje o pojedincima, a više o tvrtkama i međunarodnim akterima poput fondacija i drugih institucija. Želimo dijeliti solidnije iznose – ako pogledamo donacije od desetak tisuća kuna, nisam sigurna kolika je to pomoć, a koliko zapravo omča oko vrata. Svjesno smo da naša zaklada ne može nadoknaditi sustav javnog financiranja, ali namjera nam je da barem pomognemo da se taj medijski sektor održi na životu”, zaključuje Roller.

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

Razgovarala: Martina Domladovac

Do 19. siječnja traje crowdfunding kampanja portala Lupiga.com koji prikuplja sredstva za nastavak neovisnog novinarskog rada i u 2018. godini. Lupiga je treći neprofitni medij koji je u manje od godinu dana krenuo u crowdfunding kampanju pozivajući svoje čitatelje da im pomognu premostiti razdoblje u kojem je ovim medijima uskraćena javna podrška. Forum.tm i Radio Student u svojim kampanjama premašili su zadani cilj.

Nakon što je i Lupiga u deset dana kampanje prikupila zacrtani iznos, postavili su i drugi cilj. Nadaju se prikupiti još 9 999 dolara koje u potpunosti namjeravaju uložiti u rad novih autorica i autora. Pred kraj kampanje, o njenoj uspješnosti, izazovima rada u financijskoj oskudici i ohrabrujućoj podršci čitatelja, razgovarali smo s glavnim urednikom Ivorom Fukom.

KP: U deset dana crowdfunding kampanje skupili ste zacrtanih 19 999 dolara, polovicu iznosa potrebnog da bi portal i u 2018. godini mogao nastaviti objavljivati relevantne istraživačke tekstove. Jeste li očekivali tako velik i brz odaziv zajednice? Kako ste općenito zadovoljni recepcijom kampanje u javnosti?

Da se ne lažemo – nismo. Znali smo da je Lupiga dosta čitana, ali nismo očekivali sve ovo što se dogodilo. Na sreću, podcijenili smo i sebe i naše čitatelje. Kada smo planirali kampanju odlučili smo, po prvi puta nakon više od 16 godina rada, provjeriti koliki je broj onih koji zapravo cijene ono što radimo, onih koji su spremni posegnuti u svoj džep kako bi nam pokazali da je to što radimo dobro. U tom smislu kampanja je nadmašila naša očekivanja. Dvojili smo je li previše postaviti cilj na 19 999 dolara, ali smo ga ipak postavili i pokazalo se da smo ga ispunili u vrlo kratkom roku. Moj je dojam da je kampanja u javnosti dobro primljena i da na koncu nismo podržani isključivo od naših čitatelja, nego, manjim dijelom, i od ljudi koji nas nisu ranije čitali, ali su prepoznali našu priču i uvidjeli da je vrijedi podržati. Na kraju je ipak bitno da smo ostvarili prvi cilj, ali iskreno to nisu sredstva s kojima medij može normalno funkcionirati. Recimo da je tih 19 999 dolara otprilike dovoljno da se na godinu dana zaposli jedan novinar s prosječnom hrvatskom plaćom. A što medij može s jednim novinarom? Dakle, i dalje ćemo morati raditi s dobro stegnutim remenom, ali barem naše autorice i naši autori neće više morati volontirati ili dobivati sramotno niske, usudio bih se reći, čak i uvredljive honorare. 

Sada pokušavamo dosegnuti i drugi postavljeni cilj. Kada smo ispunili prvi, ljudi koji imaju više iskustva od nas u crowdfundingu, sugerirali su nam da postavimo i drugi cilj te da održavamo kampanju do termina koji smo na startu odredili jer su jednostavno pravila “igre” takva. Stoga sada pokušavamo prikupiti dovoljno sredstava da ove godine, pored postojećih suradnika, na Lupigi angažiramo i neke nove autorice i autore, provjerena novinarska i književnička imena. Sva sredstva koja se prikupe iznad prvotnog cilja otići će baš u tu svrhu. Već smo dogovorili neke nove suradnje, a želja nam je da ih bude što više.

KP: Portal su podržale i brojne osobe iz javnog života koje su pozvale čitatelje da doniraju sredstva za rad portala. Koliko je njihova podrška i brojni perkovi koje su ponudili u zamjenu za donaciju bila važna za širenje kampanje i entuzijazma među publikom?

Planirali smo da za svaki dan kampanje imamo jedan video podrške, a na koncu su se ljudi počeli sami javljati i slati videosnimke, tako da ih imamo daleko više od predviđenog, pa ćemo u ova tri preostala dana kampanje vjerojatno biti i naporni s neprestanim stavljanjem novih videa. Te su stvari vrlo bitne, kao što su važni i dobri, zanimljivi perkovi, iako oni koji vam uplaćuju neka sredstva to ipak rade radi vas, a ne zbog perkova. Čini mi se da je u tom smislu najvažniji dobar glas koji se krene širiti od “usta do usta” i važno je dobro startati, to su nam svi govorili, a nama se dogodilo da smo imali neočekivano sjajan start i da smo u prvih 12 sati kampanje skupili već trećinu traženog iznosa.

KP: Kakva je budućnost neprofitnog medijskog sektora u situaciji u kojoj ministrica Nina Obuljen nastavlja politiku svog prethodnika koji je ukinuo potpore za neprofitne medije? Mislite li da dugo iščekivani, ali još neobjavljeni poziv za Medije zajednice unutar ESF fonda ima potencijal zaštititi i dati šansu za održanjem neprofitnih medija, ili su crowdfunding kampanje budućnost financiranja neprofitnih medija?

Ministrica se silno uvrijedila kada smo je u tekstu koji se bavi temom o kojoj govorite nazvali “Hasanbegovićem u janjećoj koži”. Odmah se gotovo plačnim glasom, šokirana, požalila pred kamerama Hrvatske radio televizije pokušavajući se prikazati žrtvom koju se bez ikakvog razloga napada. No, činjenice nisu na njenoj strani, što je ne smeta da u javnost iznosi brojne neistine. Ne sjedi Obuljen Koržinek u ministarskoj fotelji od jučer. Tamo je udobno zavaljena već 15 mjeseci i iz nje nastavlja vrlo dosljedno provoditi plan Zlatka Hasanbegovića, svog prethodnika koji je i zametnuo bitku protiv nepoćudnih neprofitnih medija. Po svemu sudeći, ako se pita ministricu, budućnost neprofitnih medija je baš nikakva. Bilo bi zgodno da je moja procjena pogrešna, ali bojim se da nije i da je ministarstvo već duže vrijeme usredotočeno samo na to da definira termin medija zajednice tako da u njemu potpuno marginalizira neprofitne medije, iako je jasno da su mediji zajednice po svojoj prirodi neprofitni. 

Upravo jučer je skupina neprofitnih medija, među kojima je i Lupiga, odaslala otvoreno pismo, u kojem se podsjeća da je Europski parlament još 2008. godine prihvatio Rezoluciju o medijima zajednice gdje se mediji zajednice definiraju kao “neprofitne organizacije odgovorne zajednici kojoj služe” i “čija neprofitna priroda znači da je njihov primarni cilj angažirati se oko aktivnosti javnog ili privatnog interesa bez ikakvog komercijalnog ili monetarnog profita”. S obzirom na to da crowdfunding kampanje jednostavno ne mogu biti jedini način financiranja ovakvih medija, uistinu strahujem da njihova budućnost nije nimalo ružičasta.

KP: Planirate li se i u sljedećoj godini nastaviti oslanjati na financijsku potporu čitatelja i koliko je takav način rada dugoročno održiv?

Za sada takvih planova nemamo, ali nikad ne reci nikad. Mi smo crowdfunding pokrenuli isključivo kao jednokratno rješenje. Ne znači da nekada u budućnosti, možda za dvije ili pet godina, nećemo biti prisiljeni posegnuti ponovno za tim ili nekim sličnim rješenjem. Podrška čitatelja ne donosi samo materijalnu korist, već vas ohrabruje i daje vam snage za daljnji rad, i to je možda i najveća vrijednost svega toga. Ipak smatramo da je država obavezna njegovati ozbiljno i kritičko novinarstvo, za svoje vlastito dobro, za bolje društvo. A to ova naša ne radi. Republika Hrvatska je na razne načine izašla u susret komercijalnim medijima, ali to u ovom društvu nije zamijećeno kao problem, jer problem je kada se bace mrvice neprofitnim medijima, u koje spada i Lupiga, pa kada se zbog uistinu skromnih potpora od lutrijskih sredstava ili pretplate HRT-a pokrene hajka protiv takvih. Nije dakle problem u veličini donacija, nego u sadržaju koji njegujete, zbog toga vlast gleda kako neprofitne medije odsjeći od bilo kakvih sredstava i ušutkati ih jednom zauvijek. Prve žrtve takve državne medijske politike već su pale.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Punoljetnost! Ah, taj magični trenutak naših života kada preko noći možemo činiti sve one stvari koje su nam do tada bile zabranjene. Močvara je tih osamnaest formativnih godina svog života provela dosta aktivno: koncerti, slušaone, predstave, tribine, izložbe, promocije i ostala događanja kojih je bilo nekoliko tisuća, zabavljali su, ali i odgajali generacije posjetitelja. Gradske zidove uljepšavali su naši plakati prepoznati i nagrađivani od struke, knjige i stripovi tiskani u našoj produkciji osvajali su srce i umove svojih čitatelja, a naša glazbena izdanja širila su horizonte domaće diskografije.

Močvara je uspjela istovremeno biti i “enfant terrible” domaće scene, iskreno progovarajući o neuralgično bolnim točkama domaće stvarnosti ne pristajući se uklopiti u standardne kalupe mediokriteta, i “štreber” čije žedno uho je uvijek usmjereno ka novim i inovativnom kulturnjacima kako iz lokalne sredine tako i iz cijelog svijeta. Nismo, kao neki drugi, pali pod trendovima dovođenja ziheraških programa “tribute” bendova svaki vikend, već smo pokušavali hodati po neoznačenim i opasnim terenima pa makar ponekad naletili na mine u obliku financijskih minusa.

I što sad kad smo punoljetni? Nastavit ćemo istim, neprokrčenim putem, ali s više odgovornosti za svoje djelovanje. Neki od osnivača i prvih posjetitelja Močvare, nekoć čupavi i šašavi studenti, danas su roditelji i djeca im ulaze ili su već debelo zašla u pubertetske godine te počinju i sama izlaziti. Program koji stvaramo izravno utječe na to u kakve će ljude mnogi od njih izrasti. Okružena političkom korumpiranošću, gospodarskom gramzivošću i ideološkom mržnjom te suočena s rapidnim odljevom mozgova u inozemstvo, Močvara ima odgovornost nastaviti raditi kvalitetan program te ostati jedna od rijetkih oaza zdravog razuma i dobrog ukusa. Nadamo se da će nas stara publika nastaviti pratiti na tom putu te da će nam se sustavno pridruživati i generacije koje dolaze!

Za kraj napomenuli bi da uskoro izdajemo knjigu Močvara i priča o URK-u uz koju dolazi i 7″ vinilna ploča Mancea. Ideja ove knjige je da u svojih 400-tinjak stranica detaljno predstavi djelovanje URK-a (Udruženja za razvoj kulture) i kluba Močvara kao inkubatora kroz koji je u 18 godina djelovanja prošlo na tisuće umjetnika i posjetitelja. Priprema knjige je u završnoj fazi, ali troškovi tiska i ostali troškovi su nešto što ne možemo pokriti, pa smo se odlučili napraviti crowdfunding kampanju. Ako vam se ova priča sviđa i želite biti dio nje, pomognite nam i sudjelujte u ovoj akciji o kojoj uskoro objavljujemo više informacija”, najava je događanja u sklopu Močvarine punoljetnosti, koja će trajati od 3. do 20. svibnja.

Program proslave 18. rođendana Močvare, koji uključuje stalne programe poput Filmskih večeri, Kazališta u Močvari, Galerije Močvara, Začarane Močvare, Močvarnog laboratorija, ali mnogo toga drugog, potražite ovdje.

U Grčkoj je trenutno gotovo 50000 izbjeglica odsječeno od ostatka svijeta. Izbjeglice su smještene u kampovima po cijeloj zemlji, a najveći broj ih se nalazi u Idomeniju na graničnom prijelazu s Makedonijom. U većini kampova uvjeti su iznimno loši i nedostaje osnovnih stvari za život. 

Zemljani – Are you Syrious? udruga je nastala iz građanske inicijative za pomoć izbjeglicama duž čitave balkanske izbjegličke rute. U dosadašnjem radu, zahvaljujući brojnim građanima i donatorima koji su prepoznali i poduprli rad inicijative te brojnim volonterima pružena je pomoć tisućama obitelji u tranzitu prema sjeveru Europe, ali i onima koji su pogođeni neimaštinom ostali u ratnoj Siriji. U vrlo kratkom vremenu, građani i donatori iz zemlje i inozemstva prepoznali su udrugu kao pouzdanu organizaciju koja pomoć dostavlja izravno u ruke izbjeglica te kao nezaobilazan izvor informacija na izbjegličkoj ruti.

Više informacija o kampanji nalazi se na poveznici.

Već u prvom danu kampanje prikupljena su sredstva za slanje kontejera, a na današnji je dan potrebno još 10 posto sredstava da bi uz kontejner u Grčku otputovala i dva tima udruge Are You Syrious.

Područje niskog tlaka zraka uzrokovalo je u periodu od 14. do 16. svibnja 2014. poplave na području Balkana. Oborine u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini bile su najobilnije u proteklih 120 godina. Kiše, aktivirane bujice i klizišta podigle su vodostaje rijeka što je dovelo do poplavljivanja okolnih nizina. Poplavne vode uzrokovale su 2000 odrona diljem jugoistoka Europe. U poplavama iz 2014. indirektno je pogođeno preko 2 milijuna ljudi. Tisuće životinja ostalo je pod vodom. Biljni svijet mjesecima kasnije pokrivalo je blato.

Poplave je prouzročila priroda. No, za posljedice u velikom su dijelu krivi izvršna vlast i ljudi. Zbog nedostatka sredstava, preventivne mjere gotovo se ne provode. Nasipi oslabljeni iskopima šljunka stari su pedeset i više godina. Korita rijeka, odvodni i oborinski kanali neredovito se čiste. Stanovništvo baca u kanale i rijeke različiti otpad, plastične boce, vrećice, papir, staklo, ostatke hrane i higijenskih proizvoda. Direktno si ugrožavamo život i okoliš, zagađujemo vodu, zemlju i zrak. Stvaraju se plutajući otoci smeća koje poplave rijekama raznesu po cijeloj planeti.

Tijekom ljeta 2015. Udruga ljubitelja stripova StripOs iz Osijeka održala je u Gunji (RH), Obrenovcu (RS) te Maglaju i Doboju (BiH) radionice crtanja stripa s djecom na teme poplava iz 2014. Uz stripove, na radionicama su nastale i priče o životu za vrijeme poplava, fotografije šteta prouzročenih poplavama i fotografije korita onečišćenih rijeka. Udruga StripOs sav materijal želi objaviti u knjizi A4 formata od 156 stranica u boji, uz prijevod na engleski. Knjiga bi se u proljeće 2016. djelila djeci i mladima u spomenutim mjestima, u zamjenu za pet iskorištenih plastičnih boca ili pet komada PE-LD ambalaže (fleksibilne boce, vrećice za kruh i smrznutu hranu). Osnovna je ideja postupno graditi svijest među djecom i mladima da se otpad više ne baca u rijeke i na taj način preventivno djelovati na štete od poplava.

“Organiziranim radionicama pomogli smo djeci da se na kreativan način oslobode trauma i strahova od poplava, skupljanjem otpada dajemo im priliku da nauče nas starije kako poštivati prirodu”, kažu iz udruge. Ukupno planiran budžet za provedbu projekta iznosi 4000 dolara od kojih se 3000 planira pribaviti putem grupnog financiranja na crowfunding platformi. Skupljena sredstva utrošit će se za tisak 1500 knjiga. Sva dodatno prikupljena sredstva ulažu se u daljnji tisak knjiga, promocije, izložbe i prikupljanje plastične ambalaže u nizu mjesta uz tok rijeke Save koja prolazi kroz sve tri zemlje.

Udruga ljubitelja stripova StripOs Osijek osnovana je 2009. godine s ciljem očuvanja baštine stripa i poticanja kreativnog stvaralaštva djece i mladih. Radeći Festival dječjeg stripa u Gunji 2015, nastala je ideja izrade regionalnog humanitarno-ekološkog projekta koji bi obuhvatio područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije pogođena poplavama 2014. 

Tri dana prije isteka roka, članovi kulinarsko-jezičnog kolektiva Okus doma uspjeli su u crowdfunding kampanji sakupiti novac potreban za pokretanje cateringa specijaliziranog za afričke, arapske i bliskoistočne okuse.

Podsjetimo, Okus doma nastao je kao istraživačko-gastronomsko-kulinarski projekt bilježenja recepata i azilantskih odnosno izbjegličkih priča, a nakon višegodišnjeg istraživanja, u siječnju ove godine objavljena je kuharica istog naziva. Projekt je nastavljen pokretanjem zadruge i cateringa koji bi izbjeglicama i migrantima trebao omogućiti integraciju u društvo i osamostaljivanje na tržištu rada. 

Kako bi opremili kuhinju i nabavili osnovna sredstva potrebna za pokretanje posla, 15. listopada pokrenuta je crowfunding kampanja, kojom je do 7. studenog od predviđenih 17 000 prikupljeno 18 830 dolara, što će kolektivu osim opremanja kuhinje, omogućiti i unajmljivanje vozila kojim će naručenu hranu dostavljati kupcima. Iz Okusa doma najavljuju kako će svi kontakti i sve informacije biti dostupne kada kuhinja bude uređena i kada s radom počnu punom parom, što bi se trebalo dogoditi do kraja godine. Nadaju se kako je ovo tek početak, te da će jednog dana imati priliku otvoriti i svoj restoran u kojem će gostima uz pripremljenu hranu, moći ispričati nešto o kuhinji svoje zemlje. 

Svi su izrazito zadovoljni uspjehom koji je polučila kampanja, u čemu je zasigurno ulogu imala njena velika vidljivost u medijima i općenito pozitivno ozračje koje je oko ovog projekta stvoreno za vrijeme trajanja kampanje. Uigrani tim kuhara i volontera koji već godinama rade zajedno i gerilski pripremaju obroke za razna događanja, sada će konačno imati sve potrebne uvijete za rad. Uspješnost kampanje posebno je važna ako uzmemo u obzir njenu društvenu korisnost, odnosno priliku za uključenost u društvo i bolji život izbjeglica u Hrvatskoj, ali isto tako i moguće stvaranje sličnih prilika i projekata u budućem radu s ranjivim društvenim skupinama. 

Osim toga, uspješnost projekta veseli nas i zato što pokazuje kako je hrvatsko društvo – ili barem jedan njegov dio – spremno prigrliti različitosti i dati priliku običajima i hrani iz raznih dijelova svijeta da nas osvoji.

U tom duhu treba spomenuti kako se u subotu, 14. studenog održava 8. Marš solidarnosti: Za otvorenu Europu, u znaku solidarnosti prema izbjeglicama, ali i ostalima koji bježe od društvenih nepravdi. Marš su organizirali Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) i Inicijativa Dobrodošli!, a počinje točno u podne na Trgu žrtava fašizma, te završava na Trgu Europe.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Martina Domladovac

Pokrenuta je crowdfunding kampanja kulinarsko-jezičnog kolektiva Okus doma, koji okuplja tridesetak izbjeglica i volontera, s ciljem prikupljanja sredstava za otvaranje cateringa koji će izbjeglicama i azilantima dati priliku brže integracije u društvo. Ovom kampanjom se kroz razmjenu kulinarskih umijeća radi na razbijanju predrasuda o azilantima koji žive u Hrvatskoj. 

Okus doma nastao je kao istraživačko-gastronomsko-kulinarski projekt bilježenja recepata i azilantskih odnosno izbjegličkih priča, pomoću kojih smo se mogli upoznati s kulturom, običajima i društvima podrijetla izbjeglica u Hrvatskoj. Kao rezultat višegodišnjeg istraživanja, u siječnju ove godine objavljena je kuharica istog naziva, koju je uredila voditeljica projekta Emina Bužinkić. Osim recepata, kuharica donosi kratke zabilješke o podrijetlu pojedine hrane i začina, te njihovog puta do naših stolova, ali i životne priče izbjeglica koji su podijelili svoja sjećanja na mirise, okuse i hranu doma koji su bili prisiljeni napustiti. 

Projekt se sada nastavlja pokretanjem zadruge i cateringa specijaliziranog za afričke, arapske i bliskoistočne okuse. Međusobnom suradnjom, kuhanjem i interakcijom izbjeglice i migranti imaju priliku postati dijelom lokalne kulture, ali i osamostaliti se na tržištu rada. Kako bi opremili kuhinju i nabavili osnovna sredstva potrebna za pokretanje posla, u sklopu projekta pokrenuta je crowfunding kampanja koja će trajati sve do 5. studenog, a cilj je skupiti 100 000 kuna (15 000 eura). Svi koji su u mogućnosti donirati, mogu to učiniti ovdje, a zauzvrat mogu očekivati simbolične zahvale u obliku promotivnih materijala, kao što su kuhače, pregače, kuharice, škole kuhanja, organizacije rođendanskih zabava i poslovnih ručkova. 

Kao uvod u kampanju, predstavnici Okusa doma iz Senegala, Etiopije i Nigerije će 16. listopada u Splitu, u Ghetto clubu pripremiti domjenak kao sjećanje na okuse svog doma iz kojeg su morali otići. U pripremi jela pomagat će im korisnici Centra za beskućnike udruge MoSt, a kuhinju je besplatno ustupio Savez kuhara mediteranskih i europskih regija.

Stotine platformi za crowdfunding svakog dana raste i prikuplja sve veće iznose, a polako postaju i alternativni pristup financiranja novinarskih projekata. U trenutku kad se mediji bore s osiguravanjem financiranja za ozbiljno istraživačko novinarstvo, crowdfunding čini se kao dobrodošla ideja, iako na taj način financirani projekti raspolažu uglavnom skromnim iznosima. Ipak, poznati su slučajevi iz 2013. godine kada su De Correspondent u Nizozemskoj, Krautreporter u Njemačkoj i El Español u Španjolskoj prikupili milijun eura za svaki od predloženih projekata.

U domaćem su kontekstu još nerazjašnjeni pojava i nestanak public commissioninga – inicijative Ministarstva kulture kojom su 2013. dodijeljena bespovratna sredstva neprofitnim medijima za javno ugovaranje novinarskih radova. Njih petnaest dobilo je jednomjesečnu podršku za rad na predloženoj temi, tri projekta dobila su tromjesečnu podršku, dok su odlukom ministrice dodijeljene još četiri jednomjesečne podrške. Na taj su način po prvi put izravno financirani novinarski radovi te je prvi put o dodjeli javnih sredstava odlučivala cjelokupna zainteresirana javnost. Nakon objave rezultata glasanja, Ministarstvo je rezimiralo da “projekt nije dobio veliki medijski publicitet i da odaziv glasačica i glasača nije bio naročito visok te bi, u skladu s tim, vrijedilo preispitati mehanizme njegove provedbe, ne gubeći iz vida važnost javne financijske podrške nezavisnom novinarskom radu”. No, do evalucije projekta, kao ni do raspisivanja novog, za sada nije došlo.

Nedavno je lansirana anketa u sklopu istraživanja o navikama i mogućnostima doniranja hrvatskih građana, koje će biti iskorišteno za izradu platforme za doniranje i pomoć društveno korisnim inicijativama u Hrvatskoj. Model platforme kombinirao bi pretplatu, doniranje, crowdfunding i crowdsourcing, a prvenstveno je orijentirana na manje i mlade organizacije civilnog društva koje trebaju pomoć u pokretanju inicijativa manjeg opsega i budžeta. Prema konzervativnim projekcijama, u prvoj godini dana platforma bi mogla privući 1890 donatora, prikupiti i raspodijeliti oko 3 milijuna kuna te tim sredstvima financirati 365 različitih društveno korisnih inicijativa. Anketa je najviše podijeljena na portalima koje vode organizacije civilnog društva te sam taj čin ukazuje na potrebu osmišljavanja i organiziranja novog načina financiranja, a koje će se obratiti građanima zainteresiranim za društveno korisne projekte. Ipak, s obzirom da je građanin opterećen poreznim davanjima koja se onda raspodjeljuju na subjekte koje građanin ne podržava ili ne želi financirati, bez sveobuhvatne politike koja bi uključila određivanje prioriteta financiranja i koordinaciju raspodjele budžeta među njima, teško je očekivati veće izdatke za društveno korisne projekte organizacija civilnog društva.

Što se novinarskog crowdfundinga tiče, Global Investigative Journalism Network objavio je popis svjetskih i regionalnih platformi za crowdfunding, savjete ako se odlučite za takav način prikupljanja novaca, nekoliko vodiča za organiziranje kampanja te besplatne alate za stvaranje video i audio promotivnih spotova i infografika koje vam mogu pomoći u organiziranju kampanje. Više potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Možete li našim čitateljima predstaviti kolektiv koji stoji iza portala Feministisk Perspektiv?

J.R.: Zamjenica sam glavne urednice Anne Klare Bratt i obje zapravo dijelimo dužnosti vezane uz portal. Na početku sam bila urednica vanjskopolitičke rubrike, ali kada smo bili prisiljeni reorganizirati se, shvatile smo da bi bili učinkovitiji kada bismo obje radile puno radno vrijeme. U međuvremenu su neki ljudi otišli tako da smo se takoreći organski reorganizirali. Međutim Anne je glavna odgovorna, tako da u slučaju da napišemo nešto neprimjereno ona kazneno odgovara. Imamo puno vanjskih suradnika, oko 100 koji su surađivali s nama u posljednje 3 godine i oko 20 koji redovito doprinose portalu, pišu kolumne itd. S obzirom na to da naš budžet nije velik, isplaćujemo honorar koji je isti za sve i iznosi oko 120 eura po tekstu. Međutim, standard života je u Švedskoj doista visok tako da je ovo simbolični iznos. 

KP: Kakva ideja i urednička politika stoji iza Feministiskt Perspektiv? 

J.R.: Osnovna je premisa portala da su vijesti inače jednostrano predstavljene, napravljene tako da se često zaboravi na mnoge čiji se glasovi posljedično ne čuju. Kada započnete pričati o promjenama ljudi će vas često optužiti da napadate slobodu govora. Ono što mi predlažemo jest ideja da način na koji se donose i predstavljaju vijesti već stoljećima jesu samo izbor koji reflektira prevladavajuće strukture moći. Ako želimo promijeniti strukture moći moramo ne samo odražavati trenutnu situaciju u društvu nego i prikazati ono što je skriveno u društvu, ono što se ne prikazuje i ne zauzima poziciju koju bi trebalo. Mi smo odlučili pisati vijesti iz feminističke perspektive. Nama to znači baviti se novinarstvom kao i bilo koji drugi medij, istovremeno se trudeći pronaći glasove koje se ne konzultira kada se raspravlja, na primjer, o donošenju budžeta ili koje nitko iz nekog razloga ne smatra stručnima. Pokrivamo na isti način i teme iz sporta, kulture, gospodarstva. Osnovna ideja jest kompenzirati sve ono što nedostaje u drugim medijima, ali i prikazati da su stvari kompleksnije nego što se prikazuje. 

Kada osporavate patrijarhalne strukture borite se protiv više vrsta opresija koje proizlaze iz tih struktura. Primijetili smo da su neke priče koje donosimo uočene i kod drugih ili drugačijih platformi. Tu je također važno ne samo davati mišljenja, pogotovo jer danas, s društvenim mrežama, postoji toliko načina da se ljudi izraze. Naša misija je zapravo osporiti ne samo strukture društva, nego i samih medija. A to pokušavamo napraviti tako da pišemo tekstove koje bi i same htjele čitati. 

KP: Koliko razumijem, vaša perspektiva, feministička perspektiva, nudi mogućnost izražavanja i drugim pozicijama i drugim glasovima pod istim imenom. U tom smislu, što je onda feminizam? 

J.R.: Naš portal ima sve dijelove kao i bilo koje druge novine, ali imamo i sekciju koja je naslovljena “feminizam”, a koja je prostor za sve interne debate o feminizmu i aktivizmu bilo koje vrste. Ovdje se može vidjeti da postoji više vrsta feminizma i kako nekada postoje problematike oko kojih se ne slažu svi. Imali smo nekoliko žustrih rasprava o hidžabu, ubojstvima iz časti, surogat majkama, prostituciji itd. 

Također, pišemo tekstove o tim temama i u drugim dijelovima portala. U početku nam je bilo teško navesti feministkinje i feministe na raspravu upravo zato što postoji percepcija feminizma kao nečeg ekstremnog od strane mainstream medija, koja nas potiče da budemo ujedinjeni. Feministkinje su dobrodošle u mainstream medije jedino kada se međusobno napadaju. Mi smo pokušali odvesti takvu raspravu u pozadinu našeg portala u svrhu otvaranja zaista konstruktivne rasprave. To je otvorilo prostor za sve, prostor na kojem želimo nastaviti raditi, ali koji je u isto vrijeme i problematičan prostor koji izaziva nepovjerenje kod mnogih.

Percipira nas se kao ljevičarsku publikaciju i to je točno. Pišemo priče iz feminističke perspektive, ali i priče o ljudima koji djeluju na ljevici. Međutim, trudimo se nikoga ne isključiti, pa tako na primjer pratimo sastanke ženskih grupa na desnici, voditeljica press ureda kršćanskih demokrata također je otkrila naš prostor i sudjelovala u debatama. Razgovarale smo i sa ženskim grupama konzervativnih stranaka, ali nam oni nikada ne šalju svoja priopćenja za tisak. Ne trudimo se previše to promijeniti, ali s obzirom na to da je naša osnovna ideja stvoriti prostor za one čiji glas se ne čuje, surađujemo na primjer s anarho-feminističkim grupama koje imaju dobrih ideja. 

KP: Primjećujete li promjene u društvu, u svakodnevnom životu i na radnom mjestu?

J.R.: Švedska je poseban slučaj. Toliko je godina bila predvodnica u raspravi o jednakosti, a sada su se stvari promijenile. Percipiramo vlastitu zajednicu kao da smo već ostvarili sve ciljeve jednakosti i kao da ne moramo više puno raditi na tome. Ljudi ne vide potrebu za feminizmom i postanu agresivni čak i kada spomenete feminizam. I kada postavite zahtjeve za promjenama počinju vam govoriti “nemojte dirati u ovo ili ono, žene žele jednu stvar, muškarci drugu, feministička utopija je nemoguća”, itd. Ali ako pogledamo statističke podatke u posljednjih tridesetak godina, stvari se nisu puno promijenile kada pričamo o poziciji žena.

Najveći napredak se dogodio sedamdesetih godina kada smo dobili puno novih zakona. U devedesetima se također pojavio feministički pokret, kao posljedica frustracije zbog niskog udjela žena u političkim strankama, koji je zaprijetio osnivanjem vlastite stranke u slučaju da se ne počnu otvarati mjesta za žene unutar stranaka. Tako smo dobile prostor za žene prvo u stranci socijalnih demokrata, a uskoro su se počele otvarati i druge stranke da ne bi bile prikazane u lošem svjetlu. Međutim, prema podacima još uvijek postoje velike razlike u plaćama, mali broj žena radi u medijima, a unatoč tome da se žene više obrazuju i imaju sve više radnog iskustva. Na primjer, trenutno u novinarskoj branši otprilike je omjer 50-50 između žena i muškaraca, ali ako pogledamo rukovodeća mjesta tu još uvijek dominiraju muškarci. 

Mnogo se takvih priča ne pokriva, danas sam na primjer vidjela u novinama tekst o mirovinama gdje je priopćeno da polovica žena umirovljenica u Švedskoj prima mirovinu koja je toliko niska da ih smješta ispod razine siromaštva u Europi. Novinar koji je napisao tu priču upitao je državnog dužnosnika kako je to moguće, i zašto nitko nije šokiran tom činjenicom. Da je čitao Feministisk Perspektiv ta ga činjenica ne bi previše iznenadila. Promjene koje trebamo provesti da bi popravili takve stvari utjecat će na cijelu strukturu našeg društva i to je razlog zašto ljudi ignoriraju neugodne činjenice.

KP: Kada ste već spomenuli medije, možete li nam reći koja je pozicija i uloga portala Feministisk Persperktiv u širem medijskom polju?

J.R.: Mislim da u svakom uredništvu imate par ljudi koji su feministi i feministkinje i koji se bore da uključe tu perspektivu u svoj rad te nailaze na dosta otpora. Propituje se jesu li te stvari koje oni rade stvarno vijesti i koje su vijesti vrednije. Mnogi od tih ljudi dio su naše zajednice, članovi Facebook i Twitter grupa i pretplatnici. Smatram da je portal postao neka vrsta grupe podrške koja govori “da, i to su vijesti” i neke od priča koje smo donosili imale su velikog odjeka u drugim medijima, kao na primjer spomenuta priča o ženskim mirovinama. 

Međutim, mislim da još nemamo utjecaj kakav bismo htjeli imati. Uglavnom sudjelujemo u raspravama s ljudima koji su nam naklonjeni, kao naprimjer na društvenim forumima i feminističkim forumima. Idemo kamo god nas pozovu.

Od početka se znalo da pokrećemo feminističke online novine. I to pretplatničke online novine, ono u što mnogi mediji sada pokušavaju ući s obzirom na to da broj pretplatnika za tiskana izdanja pada. Postojale su i mane i prednosti. Prvo smo trebali stvoriti cijeli sustav pretplata što nas je prilično zaokupilo. Zatim smo imali neke tehničke probleme kada su pretplate počeli stizati u spam. U isto vrijeme, sve to čini naš proizvod zanimljivim. Svake godine dolaze nam studenti medija i pišu o nama, sve češće u posljednje vrijeme jer se radi na novom sustavu sufinanciranja medija. Ovakav rad je pionirski i u vidu feminističke perspektive i u vidu samih online pretplatničkih novina.

KP: Možete li nam približiti švedski sustav financiranja medija?

J.R.: Početkom dvadesetog stoljeća imali smo toliko novina u Švedskoj da je svatko tko je imao političko mišljenje mogao osnovati i izdavati vlastite novine. Nakon toga, u pedesetim godinama je uslijedio tzv. period smrti novina, čemu smo i danas opet svjedoci. U mnogim gradovima tiskalo se dvoje novina, ali postojao je strah da jedne od tih novina neće preživjeti tako da je tijekom sljedećeg desetljeća razvijen sustav poticaja koji su omogućavali i malim izdavačima da prežive. Taj sustav je očuvao pluralnost političkih mišljenja. Tako je započeo sustav sufinanciranja novina. Da bi primali tu potporu morate izdavati barem jednom tjedno, morate producirati 1000 metara teksta svake godine (što se još uvijek mjeri ravnalom!) i ti kriteriji su isti i za nas. 

Prošle godine sredstva za sufinanciranje su iznosila sveukupno 440 milijuna kronora, što je otprilike 40 milijuna eura i naš portal je primio 150 000 eura. Da ostvarite pravo na ta sredstva morate imati minimalno 1 500 pretplatnika. Tako smo i mi započeli. Naša glavna urednica je imala odličnu ideju da pokrenemo lažnu web stranicu na kojoj je pisalo da ćemo pokrenuti portal ako dobijemo 1 500 pretplatnika. U to vrijeme ona je radila za sindikalne novine, poznavala je sustav i čula je da će proširiti sustav sufinanciranja i na internetske medije. U samo tjedan dana prikupili smo potrebnih 1 500 pretplatnika. Naša urednica je također bila jako povezana s feminističkim pokretom i uočila je kako su ljudi zasićeni medijima. Mnogi su govorili “da, upravo zbog ovakvih stvari potrebne su nam feminističke novine”. I bili smo šokirani kada se sve tako brzo odigralo. Neke ljude smo izgubili kada su počeli primati naš newsletter jednom tjedno sa svim člancima jer im je jednostavno bilo previše sadržaja! Nismo imali prigovore na sam sadržaj, većina njih se zapravo osjećalo krivima jer nisu stizali sve pročitati. Tako da trenutno radimo na tome da kontinuirano objavljujemo tekstove, iako postoji puno stvari koje su nezgodne za izvesti i ne mogu se mjeriti na tradicionalan način na Internetu. 

Europskoj uniji ne odgovara nordijski sustav sufinanciranja jer smatraju da čini natjecanje između raznih medija nejednakim. Međutim, cijela ideja sustava i jest da se održi pluralnost, da se omogući različitim glasovima da se čuju. Trenutno postoje još tri online medija koji primaju potporu kao i mi, a jedan od njh je i ekstremno desničarski portal koji se zapravo modelirao na našem primjeru. 

KP: Dakle, sustav funkcionira tako da prvo morate osigurati pretplatnike i nakon toga možete početi objavljivati?

J.R.: Morate pokazati da imate pretplatnike. Kada počnete izdavati, prate vas prvih 6 mjeseci i nakon toga, ako ste ispunili sve uvijete, primite sredstva za cijelu godinu. Sredstva se isplaćuju jednom mjesečno i postoji više razina. Ako imate 1 500 pretplatnika dobijete sredstva u iznosu kojeg mi dobivamo, ako imate 2 000 pretplatnika idete na višu razinu. U prvoj godini izdavanja imali smo oko 3 000 pretplatnika tako da su sredstva koja smo primili za 2012. godinu bila veća. Tijekom ove godine izgubili smo neke pretplatnike pa nam se u isto vrijeme smanjio prihod i od pretplata i od potpore. U slučaju da se broj pretplatnika smanji ispod 1 500 gubite potporu. Nitko vam ništa ne garantira tako da morate stalno raditi da bi zadržali pretplatnike. 

KP: Vaš sadržaj nije dostupan ljudima koji nisu pretplatnici? Stvara li vam to probleme?

J.R.: Stvara. Odlučili smo da će dio portala namijenjen izražavanju stavova i komentarima biti besplatan. Tko god želi sudjelovati u debati slobodan je to činiti. Nedavno nam je rečeno da možemo jednom godišnje otvoriti i dio sadržaja iz arhive. Također možemo otvoriti i 20% našeg sadržaja s obzirom na to da nam je to izvor marketinga. Kontinuirano moramo pregovarati oko toga! Voljeli bismo sav sadržaj otvoriti za sve. Na primjer, kada radimo neko posebno istraživanje pokušavamo otvoriti taj sadržaj da ga svi vide. Nekada izdajemo priopćenja s objavljenim dijelovima toga materijala da omogućimo pristup drugim novinarima. Imamo različite načine širenja informacija o onome što radimo. 

KP: U slučaju da otvorite sav sadržaj, mislite li da biste još uvijek imali pretplatnike?

J.R.: To je zanimljivo pitanje. Zašto bi se netko pretplaćivao na sadržaj koji je besplatan? To je kao da nekome poklanjate novac. U Norveškoj imaju drugačiji sustav koji su razvili upravo zbog novih medija. Ne daju sredstva na temelju broja pretplatnika nego na temelju uredničke politike i sadržaja. Glavni uvjet je ono što producirate. Mislim da je to bolji sustav za online novinarstvo barem za sada s obzirom na to da ljudi nisu navikli plaćati. Mnoge tiskane novine su bile započele objavljivati sadržaj online besplatno i sada pokušavaju retrogradno naplaćivati. Smatram da je to loše za novinarstvo jer ljudi počnu plaćati za sadržaj koji u njima budi znatiželju, poput tračeva, seksa, nesreća, poznatih ljudi koji pričaju o svojim životima. Provedu istraživanje, vide što dobiva više klikova i znaju da je tako. U isto vrijeme toliko dobrih stvari je besplatno. I ako je dobro novinarstvo besplatno, veliki dio medija neće biti. Ono što omogućava isplaćivanje plaća dio je nekog medija. Mislim da je ovo čudan razvoj stvari. Pravi izazov za medije jest pronalaženje načina financiranja dobrog novinarstva koje se bavi temama koje trebaju doći do publike. 

KP: Postoje li još neki drugi načini financiranja medija u Švedskoj koji bi bili zanimljivi hrvatskim čitateljima?

J.R.: Postoji još nešto što smo i mi sami htjeli napraviti. Postoji portal na kojem objavite nešto poput “saznali smo da se određene stvari događaju u tom i tom sektoru i želim napisati istraživačku priču o tome i to bi nas koštalo ovoliko” i ako kao čitatelj želite da se ta priča objavi, donirate novac. Ovo je neka vrsta crowdfundinga, način kako doći do dodatnih sredstava. Slično je onome što smo mi učinili kada smo prikupljali 1 500 pretplatnika. Na ovaj način ljudi koji su zaista zainteresirani za temu na neki način plaćaju za taj sadržaj. Ne znam funkcionira li to u potpunosti, nisam još ni sa kim od tih novinara razgovarala. Tu se radi o grupi koja je financirana od strane sindikata, koja između ostalog izdaje knjige, organizira tečajeve i ima dnevnu publikaciju na Internetu. Uglavnom se radi o objavljivanju komentara i otvoreno je svima. Oni su poprilično slobodni u svom djelovanju i ovo im je nova metoda financiranja. Smatram da je bilo koja vrsta crowdfundinga dobra stvar, pogotovo u zemljama u kojima nema sustava državnog sufinanciranja. Tiskane novine se uglavnom financiraju kroz reklame i pretplate. One manje isto dobivaju potporu, ali do sada baza financiranja je bio marketing koji u zadnje vrijeme opada u tiskanim novinama, ali raste na Internetu. 

KP: Kojim se još temama bavite u svom svakodnevnom poslu na Feminstisk Perspektiv?

J.R.: Jedna od stvari kojima se između ostalog bavimo i o kojima raspravljamo je rasizam. Od 2010. u švedskom parlamentu imamo rasističku stranku Sverigedemokraterna. Njihove političke smjernice kao i sve novosti o njima objavljuju se jako oprezno. U posljednje vrijeme se i rasprave okreću u njihovu korist i to postaje sve gore. Tako je na primjer 9. studenog, što je dan obljetnice Kristalne noći, nasilna nacistička organizacija Švedski pokret otpora marširala ulicama. 

Vođa Sverigedemokratema je kao provokaciju organizirao potpisivanje knjige o svom životu u jednoj od najliberalnijih četvrti Stockholma gdje apsolutno nitko ne glasa za njega. Jedna gospođa u svojim šezdesetima gađala ga je tortom nakon čega je većina mainstream medija podigla hajku da se radi o prijetnji demokraciji. Mnogi političari su prije dobili tortom po glavi pa nitko to nije smatrao prijetnjom demokraciji. Ovaj slučaj samo pokazuje kako se novinari uzbude oko ove stranke. Pišući o tome želimo malo zaokrenuti stvari. 

Najvažniji zadatak za nas u ovom je trenutku djelovati i povezati se s drugim feminističkim grupama u cijeloj Europi zato što je situacija svugdje ista. Suprotnost feminizmu je rasizam. Mainstream mediji rade na očuvanju postojećih struktura moći i ne žele progledati, što olakšava takvim ljudima da uđu u parlament. I Hitler je bio izabran u parlament na legitimnim izborima i smatram da ljudima nije jasno što to znači. Mnogi alternativni mediji uviđaju važnost kontraakcije i potrebu da se ovakve stvari učine vidljivima i to ne pod njihovim uvjetima. Realnost nas prisiljava da se bavimo tim stvarima. 

KP: Na koji način gradite zajednicu oko svog portala?

J.R.: Ono što se nama dogodilo, dogodilo se toliko brzo da zapravo još o tome nismo imali vremena razmisliti. Rekla bih da su društvene mreže moćan alat u povezivanju ljudi. Imamo grupu na Facebooku koja broji 10 000 pripadnika i tamo objavljujemo neke otvorene članke jer ako objavite nešto što nije dostupno samo naživcirate ljude. Također stavljamo linkove na priče drugih medija za koje mislimo da su zanimljive, a za koje možda mi nemamo vremena. Pri tome pokušavamo dati prednost našim suradnicima i feminističkim zbivanjima. Na društvenim mrežama se svašta događa svaki dan, ljudi dolaze i raspravljaju, komentiraju i smatram da je to najvažnija grupa za širenje informacija i nije prestala rasti od kada je počela. Tu su nam se na primjer žalili čitatelji na način plaćanja, koji je u jednom obroku, tako da se sada pokušavamo prebaciti na sustav plaćanja u mjesečnim obrocima. 

Koristimo i Twitter i Instagram i stavljamo fotografije i neke zanimljive stvari kojima se bavimo. Kada objavimo dobru priču i imamo velik broj posjetitelja, na društvenim mrežama ponudimo pretplatu. Nekada priče privuku veliku pozornost. U prosjeku imamo 40 do 50 000 posjeta mjesečno, a ako se radi o zanimljivom tekstu onda skupimo i do 100 000 posjetitelja. Trenutno pokušavamo uvesti oglase institucija i sveučilišta koja žele doprijeti do naše publike. 

Smatram da su društvene mreže puno važnije u stvaranju zajednice nego što mi mislimo i da su naš glavni alat za stvaranje i izgradnju zajednice.

Objava ovog teksta omogućena je temeljem financijske podrške Zaklade ‘Kultura nova’. Mišljenja izražena u ovom tekstu mišljenja su autora i ne izražavaju nužno stajalište Zaklade ‘Kultura nova’.