Suvremeno digitalno doba širopojasnog interneta i baražna paljba uvijek sve boljih, luksuznijih i dostupnijih digitalnih izdanja inozemnih filmskih djela ubrzano i nepovratno kvare našu omladinu. Kvar ovdje ne proizlazi tek iz upravo besramno lake legalne (ali i ilegalne) dostupnosti suvremenih, već i klasičnih djela njemačke, ruske, engleske, američke i ostalih svjetskih kinematografija. Digitalni razmaženjaci mlađih generacija suočeni su s – moglo bi se reći – nakaradnim bogatstvom opcija: kada, kako i koliko gledati klasična svjetska filmska djela koja ih zanimaju. Možda im se prohtjelo gledati klasične znanstvenofantastične filmove snimane u SSSR-u? Dovoljno je otvoriti službenu internetsku stranicu Mosfilma ili njihov Youtube kanal i po volji se naužiti klasika kao što su Solaris (Солярис, Andrej Tarkovski, 1972), Ivan Vasiljevič mijenja profesiju (Иван Васильевич меняет профессию, Leonid Gajdaj, 1973) i Kin-dza-dza! (Кин-дза-дза!, Georgij Danelija, 1986). Ako im se ushtjedne nešto konzervativnija opcija uživanja u inozemnim DVD ili Blu Ray izdanjima, mogu se okrenuti online trgovinama i poručiti po fizičku kopiju filma kao što je primjerice Hitchcockova Vrtoglavica (Vertigo, 1958). 

Međutim, s čime će se suočiti ovi znatiželjnici ako svoje filmofilske oči okrenu prema hrvatskoj produkciji? Ostanimo u 1958. godini kada je u kinodistribuciju krenula Vrtoglavica, jedan od klasika američke kinematografije. Naime, upravo je te 1958. godine, tada jugoslavenska, a danas hrvatska kinematografija proizvela vlastiti klasik: H-8 Nikole Tanhofera. Osim očitoga, Vrtoglavicu i H-8 ponajprije razlikuje činjenica da je jednoga moguće legalno kupiti u DVD izdanju, dok drugoga nije. Posljedično, Vrtoglavica je za razliku od H-8 dostupna i za posudbu u sustavu gradskih knjižnica Zagreba. To ne znači da hrvatski gledatelji baš nikako ne mogu doći do filma H-8: može ga se pogledati u Hrvatskom državnom arhivu, tj. njegovom filmskom odjelu, na njega je zasigurno moguće nabasati gledanjem programa nacionalne ili privatnih televizija, ali i praćenjem programa nezavisnih kinodvorana u Republici Hrvatskoj.

Ali, to nije dovoljno. Dok svijetom hara pošast digitalizacije hrvatski građani poput ubogara s margina promatraju progres i prose od kontingentnih vjetrova televizijskih i kinematografskih programa da pred njih nanesu hrvatski film. Ukoliko proširimo ovu sliku, zamjećujemo da se problem ne tiče tek domaćih aktera – nedostatak adekvatnih digitalnih distribucijskih puteva efektivno zapečaćuje našu kinematografiju prema svijetu i od nje čini smrdljivu grobnicu, a ne čarobni repozitorij filmski posredovanog povijesnog znanja, vještine i lokalnih stilskih specifičnosti. 

Naročito upadljiva digitalno-distribucijska rupa hrvatskog filma povijesno je razdoblje od 1945. do 1991. u kojem su – uz neke promjene u modelu – dugometražnu produkciju mahom vodila državna poduzeća (o promjenama u upravljačkim modelima jugoslavenskog producentskog sustava vidjeti Škrabalove knjige 101 godina filma u Hrvatskoj i Hrvatska filmska povijest ukratko). Radi se o razdoblju od 46 godina za vrijeme kojeg je snimljeno 185 dugometražnih igranih filmova – svakako veći dio cjelokupne povijesti hrvatske kinematografije. Međutim, ta su djela slabo do nikako dostupna na DVD nosačima filmskog zapisa.

Zašto je tomu tako? Jadran film – najveća hrvatska producentska kuća iz jugoslavenskog razdoblja – bila je početna točka za dosadašnje pokušaje da se iznađe odgovor na ovo pitanje. Naime, Jadran film nakon svoje je privatizacije devedesetih godina pravno naslijedio najveći dio hrvatske dugometražne igranofilmske baštine snimane za Jugoslavije. Ili, je li? Iz opširne i vrlo informativne serije članaka koje je o privatizaciji Jadran filma za portal Lupiga napisao Miroslav Pavičević ustanovljavamo da u ugovorima o prodaji Jadran filma nije nedvosmisleno navedeno da država uz nekretnine i opremu poduzeća prodaje i prava na filmove. Novi se vlasnik pak s ovime ne slaže. 2012. godine skupina je autora filmova angažirala odvjetnika Zorana Bauera, sina redatelja Branka Bauera, da se pozabavi privatizacijom Jadran filma i konačno pokuša razriješiti nastalu pat poziciju. Situacija je, međutim, ostala visjeti u zraku i nisu postignuta nikakva operativna rješenja. Novi je vlasnik de facto ostao nositelj producentskih prava i u skladu s time nastavio ubirati producentsku naknadu za distribuciju. 

Po svemu sudeći, novi vlasnik ne posjeduje kapitalna sredstva i/ili volju da restaurira filmski materijal i da ga u širem opsegu pripusti u digitalnu distribuciju (filmsku građu Jadran filma trenutačno javnim novcem restaurira filmski odjel Hrvatskog državnog arhiva). Međutim, to ne znači da u prošlosti nije sudjelovao u ovakvim inicijativama trećih strana: primjerice, Hrvatski telekom u sklopu je svojeg programa MaxTv Digiteka restaurirao i digitalizirao filmove Breza (Ante Babaja, 1967) i Vuk samotnjak (Obrad Gluščević, 1972), a filmovi su Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984), Breza, Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971), Banović Strahinja (Vatroslav Mimica, 1981), Oficir s ružom (Dejan Šorak, 1987), Seljačka buna (Vatroslav Mimica, 1975) i Okupacija u 26 slika (Lordan Zafranović, 1978) učinjeni dostupnima na DVD-u po bagatelnoj cijeni od 9,90 kn u sklopu izdanja Zlatna kolekcija hrvatskog filma Jutarnjeg lista. Na žalost, oba su projekta zaustavljena i ne postoje naznake da bi mogli obuhvatiti i ostale filmove na koje Jadran film drži producentska prava.

Unatoč manjku inicijative u Jadran filmu za samostalni projekt restauracije, digitalizacije i digitalne distribucije vlastite filmske imovine, ne čini se da uporno okrivljavanje novih vlasnika omogućuje konstruktivno razrješavanje ovog problema. To iz dva glavna razloga. Prvo, u 142. članku Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima stoji: „Prava filmskog producenta traju 50 godina od stvaranja prve fiksacije videograma. Ako je u tom razdoblju videogram bio zakonito izdan ili zakonito priopćen javnosti, prava filmskog producenta traju 50 godina od takva prvog izdanja ili takva prvog priopćavanja, ovisno o tome koje je bilo ranije.“ 

Naime, ako je upravo producentsko pravo Jadran filma odlučujuća kočnica digitalne distribucije hrvatskog filma iz jugoslavenskog razdoblja – zašto se onda digitalno ne distribuira čak ni filmove za koje su Jadran filmu po Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima nakon 50 godina već istekla producentska prava? Vrativši se na Tanhoferov klasik H-8 čiji je distribucijski put započeo prije upravo 58 godina – zašto ovaj film ne možemo nabaviti ni u gradskim knjižnicama (ovo pitanje regulira članak 140. Zakona), ni u slobodnoj prodaji? 

Drugo, umjesto upornog fokusiranja na ono što očigledno ne funkcionira, možda bi upravo posvećivanje pažnje akterima i inicijativama koji se na terenu aktivno bave restauriranjem, digitaliziranjem i digitalnom diseminacijom hrvatskog filma moglo polučiti bolje rezultate. Zato, odlučili smo popisati i kada je to bilo moguće kontaktirati neke od tih aktera i ukratko predstaviti njihove dosadašnje napore, probleme i planove za buduće djelovanje na planu digitalne distribucije hrvatskog filma.

Prva je postaja na ovome putu Hrvatski filmski savez. Krovna udruga neprofesijskih filmskih i video udruga osnovana 1963. godine kao Kinosavez Hrvatske, a koja se između ostaloga bavi i nakladništvom stručne literature o filmu, izdavanjem Hrvatskog filmskog ljetopisa i Zapisa, naročitu pažnju posvećuje eksperimentalnom i avangardnom filmu. U sklopu svojeg digitalno-distribucijskog djelovanja HFS je izdao 13 velikih DVD izdanja (i još nekoliko posebnih izdanja) koja uključuju kompilacije kratkometražnih filmova i neka dugometražna djela. Glavna su izdanja numerirana redom izlaženja i ona su kako slijedi: 1. Ivan Martinac: Monolog o Splitu; 2. Rani eksperimentalni film i video u Hrvatskoj; 3. Hrvatski eksperimentalni film i video 1980-ih; 4. Hrvatski eksperimentalni film i video 1990-ih; 5. Željko Kipke: Šest lakih komada; 6. dugometražni film Slučajni život (1969) Ante Peterlića; 7. Zdravko Mustać: BOUQUET; 8. dugometražni film Živa istina (1972) Tomislava Radića; 9. Iz produkcije FAS-a: Kratki i nezavisni 1967-1971; 10. Miroslav Mikuljan: Druga obala; 11. Mladen Stilinović: Početnica 1, 2, 3; 12. dugometražni film Lov na jelene (1972) Fadila Hadžića; 13. Splitska škola filma.

Razgovor s Dianom Nenadić, voditeljicom izdavačke djelatnosti HFS-a, ovdje se pokazao vrlo otrežnjujućim – ponajviše zbog njezinog vrlo fokusiranog i pragmatičnog pristupa poslu koji obavlja. Nenadić u digitalnom izdavačkom djelovanju HFS-a kao prioritet vrlo nedvosmisleno ističe želju da se zaboravljenu, zapuštenu i zanemarenu filmsku građu učini dostupnom javnosti. Prvih je nekoliko HFS-ovih DVD izdanja proizvedeno u maloj nakladi od svega 150 komada, a primjerke se primarno nastojalo razdijeliti zainteresiranim domaćim i inozemnim djelatnicima u struci. Nakon što su ova izdanja razgrabljena, HFS nastavlja sa svojom izdavačkom djelatnošću i DVD-i su široj javnosti dostupni za kupnju u kinu Tuškanac, kinu Europa – i ovisno o inicijativi pojedinih knjižnica – u knjižničarskim sustavima pojedinih gradova. HFS je digitalnu distribuciju ovih izdanja isprva financirao uštedama i prenamjenom svojih redovnih sredstava, a nakon postupnog širenja djelatnosti – i kroz programska natječajna sredstva.

Zbog oskudnih financijskih sredstava i želje da se barem preliminarno digitalizira i učini dostupnim čim veći broj filmova, HFS je generalno morao odustati od skupljih restauracijskih postupaka i digitalnog skeniranja filma sličicu po sličicu. Međutim, iako su završne digitalne verzije ponekad niže kvalitete nego što bi bile u optimalnim financijskim uvjetima – Nenadić smatra da prednosti tog djelovanja uvelike nadilaze njegove nedostatke. Naime, postiže se onaj osnovni cilj – široka dostupnost filmova – što ni u kojem slučaju ne sprječava kasnije dodatne restauracijske i skuplje digitalizacijske postupke. Digitalna izdanja ovih filmova omogućuju hrvatskim i stranim studentima, profesorima i filmskim profesionalcima uvid u eksperimentalni i avangardni dio naše kinematografske povijesti koji bi bez ovakvog sustavnog pothvata, svakako (za)ostao u zaboravu. Što se tiče širih institucijskih problema u distribuciji starijeg hrvatskog filma općenito, Nenadić smatra da je nužan jedan sustavni projekt digitalizacije i restauracije, temeljen na jasno sređenim vlasničkim odnosima. Pozicija HAVC-a u smislu njegove rascijepljenosti između uloge financiranja aktualne filmske produkcije, ali i istovremenog pokušaja da se brine o hrvatskoj filmskoj baštini ne čini se odveć sretnim rješenjem. Djelatnost spašavanja i digitalne distribucije hrvatskog filma trenutačno se ne čini ugrađenom u sustav, već marginaliziranom. 

HFS planira nastaviti svoju digitalnu izdavačku djelatnost i najavljuje se kompilacijsko izdanje filmova Tomislava Gotovca pod radnim nazivom Strukturalna tetralogija, a radi se i na restauraciji kratkih filmova i videoradova Ivana Ladislava Galete. Prisutni su i prijedlozi dodatnog osnaživanja internetske stranice HFS-a kroz postavljanje kratkih inserata ili pojedinih čitavih filmova u otvoreni dostup.

Zagreb film, jugoslavenski gorostas animiranog filma, osnovan je 1953. godine i od tada je proizveo na stotine animiranih, dokumentarnih, reklamnih, edukativnih i neke igrane filmove. Jedan od vrhunaca djelovanja ove institucije nagrada je američke filmske akademije Oskar 1961. godine u kategoriji najboljeg kratkog animiranog filma za Surogat Dušana Vukotića. Od 1990. godine, Zagreb film je u vlasništvu Grada Zagreba – tj. nije privatiziran – za što aktualni ravnatelj Vinko Brešan smatra da se pokazalo: „dobrim rješenjem s obzirom na očuvanje baštine i brige za nekomercijalnu promociju hrvatske kulture“.

Što se tiče digitalnih izdanja Zagreb film je do sada na DVD-u izdao svoju međunarodno uspješnu animiranu seriju Profesor Baltazar i DVD izdanja: The Best of Zagreb Film, Dragulji Zagreb filma, Dušan Vukotić, Borivoj Dovniković – Bordo, Restaurirani dokumentarni filmovi Krste Papića. Također, preko platforme Carnet, osnovne i srednje škole mogu pristupiti ZF-ovim naslovima iz obrazovnog programa. Riječima ravnatelja Brešana, Zagreb film digitalizacijom svojeg arhiva sustavno se bavi već 20 godina i proces još uvijek traje. S digitalnom restauracijom, ustanova je započela 2008. godine i od tada prosječno restaurira oko 120 minuta filma godišnje. Do sada je restaurirano preko 20 sati materijala i 140 naslova. Trenutno se radi na restauraciji desetak naslova i u periodu od 2017-2020 u planu je izdavanja DVD box setova: Zagrebačke škole crtanog filma, te dokumentarnih filmova i antologijskih kratkometražnih naslova. Također, u planu je i video on demand distribucija naslova Zagreb filma.

O samom procesu restauracije i digitalne distribucije Brešan piše sljedeće: „Proces restauracije podliježe Zakonu o javnoj nabavi, te se svake godine na pozivne Natječaje javljaju tvrtke koje se time bave. Cijene su tu različite. Ima i drugih primjera. Naime, restauracija serije Profesor Balthazar Ustanovu Zagreb film nije koštala ništa jer je Ugovorom o poslovno tehničkoj suradnji s DVDlab-om iz Rima kompenzirana cijena restauracije za prava distribucije iste serije za talijansko govorno područje do 2019. godine. Ritam restauracije i brzina ovise o sredstvima koje Ustanova Zagreb film skuplja preko Javnih natječaja za potrebe u kulturi (Grad Zagreb, HAVC). Ustanova Zagreb film nije profitna tvrtka te joj naš razlog postojanja nije ostvarivanje dobiti već isključivo skrb za nacionalnu baštinu te promocija iste.“

Privatna tvrtka Croatia film bila je pravo malo iznenađenje ovoga istraživanja. Pod imenom Croatia film poduzeće radi od 1954. godine, bavi se izdavanjem filmskog časopisa Filmski vjesnik, uvozi i distribuira, a od kraja 60-ih godina i proizvodi filmove. Jedan od najpopularnijih filmova hrvatske kinematografije Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika producirao je upravo Croatia film. Croatia film iz društvenog je vlasništva pretvoren u dioničko društvo početkom devedesetih. Nakon suočavanja s privatizacijskom močvarom Jadran filma i mirijadom razloga kojima se nastojalo opravdati zanemarivanje naslijeđenog filmskog fonda, začuđuje da Croatia film, također privatno poduzeće, u digitalnoj distribuciji svojih filmova snimljenih za vrijeme Jugoslavije jednostavno – uspijeva. Tako, u simpatičnoj su trgovini „Hlapićev dućan“ u Katančićevoj ulici kod sjedišta tvrtke, osim raznih predmeta ukrašenih animiranim likovima iz Hlapićevog svijeta, po cijeni od 69 kuna dostupna DVD izdanja: Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970), Tajna starog tavana (Vladimir Tadej, 1984), Tko pjeva zlo ne misli, Vlak u snijegu (Mate Relja, 1976), Čudesna šuma (Milan Blažeković, 1986), Čarobnjakov šešir (Milan Blažeković, 1989) i postsocijalističke Čudnovate zgode šegrta Hlapića (Milan Blažeković, 1997). Na žalost, do vremena izdavanja ovog članka nismo bili u mogućnosti dobiti službeni odgovor Croatia filma o dodatnim pojedinostima ovog digitalno-distribucijskog djelovanja i budućim planovima – međutim – u neslužbenom smo razgovoru s gospođom koja radi u Hlapićevom dućanu došli do podatka da prodaja DVD-a ide dobro i da se događaju i ponovljena izdanja. 

Hrvatski filmski arhiv, osnovan 1979. pod nazivom Hrvatska kinoteka, odjel je Hrvatskog državnog arhiva, a za ovaj je tekst neobično važan dosadašnji filmsko-izdavački aspekt njegove djelatnosti. Hrvatski državni arhiv i Hrvatski filmski arhiv u javnu su distribuciju pustili vrijedna DVD izdanja filmskih djela iz razdoblja, Škrabalovom terminologijom – od „pretpovijesti“ hrvatskog filma do početaka organizirane kinematografije u NDH i njezine propasti 1945. Ova izdanja obuhvaćaju prvi hrvatski dugometražni igrani film Lisinski (1944) Oktavijana Miletića i kompilacijske DVD-e: Amaterski filmovi 1. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Amaterski filmovi 2. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 1. dio; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 2. dio (izdanja su dostupna i u sustavu KGZ). Međutim, posljednje je od ovih izdanja, Zagreb na filmu 2, staro četiri godine – i ne čini se da će uslijediti nova. Da bi se  odgovorilo na pitanje „zašto?“ koje se samo nameće – stvari valja promotriti iz jedne šire perspektive. Ta perspektiva obuhvaća (barem) dva dodatna velika aktera – Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske – koji zajedno s Hrvatskim državnim arhivom nastoje razriješiti pitanje financiranja Hrvatskog filmskog arhiva i pitanje osamostaljenja HFA od HDA.

Riječima Dinka Majcena, pročelnika HFA: „Filmski arhiv djeluje u sastavu Hrvatskog državnog arhiva, a smješten je od svog osnutka u neprikladne uvjete (bivša tvornica olova), te već 37 godina nema adekvatne uvjete za rad. Sredstva za rad osiguravaju se putem resornog Ministarstva kulture – materijalna sredstva putem HDA, a sredstva za stručni rad putem posebnih programa. Do sredstava za zaštitu gradiva dolazimo prijavljujući tzv. posebne programe zaštite AV baštine na natječaje Ministarstva kulture, te Hrvatskog audiovizualnog centra o čijim odlukama ovisi hoće li sredstava uopće biti i koliko.“

O činjenici da HFA posljednjih godina od HAVC-a ne dobiva navedena sredstva za zaštitu gradiva, Majcen ustanovljava sljedeće: „HDA/HFA 2015. se i 2016. godine javio na natječaj, no odbijeni smo uz jednu rečenicu umjetničkih savjetnika, koja glasi: ‘Pitanje Hrvatske Kinoteke čiji status i dalje nije riješen’. Iz obrazloženja umjetničkih savjetnika za komplementarne djelatnosti za rok u 2014. razvidno je kako isti smatraju da bi izvor financiranja zaštite AV baštine trebala biti sredstva osigurana kao zasebna stavka u okviru državnog proračuna za zaštitu kulturnih dobara. Ujedno, smatraju da sadašnji status Kinoteke u okviru HDA ne zadovoljava potrebe audiovizualne zajednice, no da inicijativu za odvajanje Kinoteke iz sustava HDA trebaju pokrenuti zaposlenici HDA u HFA, a HAVC će pružiti podršku javnom raspravom o tome.“

U HAVC-ovom posljednjem Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. (novi je još uvijek u izradi) stoji sljedeće: „Klasični hrvatski film je velikim dijelom nerestauriran, a kamoli digitaliziran ili raspoloživ na novim formatima. Nedostupnost hrvatskoga kinotečnog blaga ne zakida samo hrvatsku javnost za dodir s domicilnim filmskim vrijednostima već nas odvaja od slike vlastite prošlosti pridonoseći ukupnomu memorijskom deficitu hrvatskoga društva. Hrvatska kinoteka nalazi se u neodgovarajućem financijskom i institucionalnom položaju te, unatoč naporima, nema mogućnosti ispuniti ovu prazninu. Rješavanje ovih okolnosti valja promatrati kao prioritet.“ (12. str.)

Nastavljajući se na ovu ocjenu stanja, unutar trećeg strateškog cilja HAVC-a naslovljenog Očuvanje audiovizualne baštine i unaprjeđenje javne dostupnosti kulturno vrijednoga domaćeg i svjetskog naslijeđa prvi je posebni cilj: „dovršavanje nacionalnog projekta Hrvatske kinoteke rješavanjem njezina neodgovarajućega rezidentnog statusa u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva te osiguranje dodatnih spremišnih prostora kao i sredstava nužno potrebnih za očuvanje i obnovu domicilne građe i adekvatnoga kataloga svjetske klasike“ (43. str.) 

Za ukupnost audiovizualnog sektora u Republici Hrvatskoj od siječnja 2008. godine brine se HAVC, a Ministarstvo kulture 2010. godine usvaja njegov Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. O izvođenju ovog programa u Strateškom planu Ministarstva kulture 2016. – 2018. (Revidirana verzija, ožujak 2016) u okviru posebnog cilja 1.4. Unaprjeđenje audiovizualnih djelatnosti i medija zaključuje se sljedeće: „Tri godine od donošenja Nacionalnog programa konstatirano je da su ostvarena četiri od pet ciljeva akcijskog programa (…) Jedini cilj akcijskog programa koji nije ostvaren u razdoblju od donošenja Nacionalnog programa jest osamostaljenje Hrvatske kinoteke i osiguranje adekvatne zaštite, restauracije i prezentacije hrvatske audiovizualne baštine, kao važnog uloga za budućnost i preduvjeta za razvijanje opće audiovizualne kulture što pretpostavlja javnu dostupnost klasičnog filma jer je on i dalje uglavnom nerestauriran i nedigitaliziran te kao takav nije raspoloživ na novim formatima. Premda su se u posljednje dvije godine dogodili pozitivni pomaci na senzibilizaciji javnosti o važnosti stvaranja pravih uvjeta za očuvanje, restauraciju i javnu dostupnost audiovizualne baštine, Kinoteka Hrvatske tj. Hrvatski filmski arhiv se i dalje nalazi u neadekvatnom institucionalnom položaju u sklopu Državnog arhiva Hrvatske i pati zbog neadekvatne razine financiranja svojih redovitih djelatnosti (pohrana, očuvanje i restauracija) budući da su sredstva koja dobiva na godišnjoj razini od Hrvatskog audiovizualnog centra kroz Javni poziv za komplementarne djelatnosti (2.400.000 HRK u 2013. godini) neadekvatna za svrsishodno obavljanje njene osnovne djelatnosti te daljnji razvitak u skladu s proklamiranim ciljem omogućavanja javne dostupnosti vrijedne audiovizualne baštine.“ (28. str.)

U prethodnom se Strateškom planu Ministarstva kulture 2014. – 2016. o istoj temi u okviru istog posebnog cilja 1.4. zaključuje: „U Hrvatskoj se podjednako osjećaju nedostatci na razini opće audiovizualne  kulture.  Za  poticanje  filmske  kulture  manjka  klasični  film  koji  je uglavnom  nerestauriran  i  nedigitaliziran  te  kao  takav  nije  raspoloživ  na  novim formatima.  Kinoteka  Hrvatske  nalazi  se  u  neodgovarajućem  financijskom  i institucionalnom  položaju,  te  unatoč  naporima,  nema  mogućnosti  ispuniti  ovu prazninu.“ (24. str.)

Strateški plan Ministarstva kulture 2013. – 2016. i Strateški plan Ministarstva kulture 2012. – 2014. (Revidirana verzija, siječanj 2012.) posjeduju navlas istu formulaciju. U Strateškom planu Ministarstva kulture 2011. – 2013. (Izmijenjena i dopunjena verzija) također ista formulacija, ali sada u okviru posebnog cilja 2.4. Stariji strateški planovi trenutačno nisu dostupni na internetskoj stranici Ministarstva kulture.

Zaključno, riječima pročelnika HFA: „Smatram da je u osnovi bitno odrediti što se želi. Da li u RH treba postojati filmski arhiv, kinoteka ili institut za film ili neka druga institucija. Nadalje temeljem toga što se želi, odrediti kontinuirani izvor financiranja djelatnosti i zaštite AV gradiva izravno, a ne putem institucije zadužene za AV industriju. Da li će se navedeno odvijati u sadašnjem organizacijskom obliku ili samostalno je zapravo po mom mišljenju potpuno irelevantno. Ono što je bitno jest zaštititi AV baštinu koju imamo, te ju učiniti dostupnom u današnjem digitalnom dobu. Bez osiguranja uvjeta za navedeno, sutra ćemo ostati bez tih filmskih djela, te neće biti ni potrebe za raspravom treba li Kinoteka biti dio HDA ili ne, jer neće biti ni potrebe za postojanjem iste. Trošenje energije na potpuno nebitnu stvar nas je i dovelo u slijepu ulicu.“

Na žalost, do trenutka objavljivanja ovoga članka nismo dobili odgovor Ministarstva kulture o razlozima višegodišnjeg zastoja na izvršavanju strateškog projekta osamostaljenja HFA.

Iz do sada izloženoga jasno je da u RH trenutačno postoji i strateška svijest na razini državnih institucija, ali i osobna predlagačka inicijativa da se hrvatski film kroz digitalne nosače AV zapisa učini dostupnim domaćoj i svjetskoj javnosti. Međutim, isto je tako jasno da državne institucije vlastitu stratešku svijest i osobnu inicijativu trećih aktera ipak u praksi ne podupiru na sustavan način. Akteri poput Hrvatskog filmskog saveza, Zagreb filma i Croatia filma koji unatoč sustavnim ograničenjima ipak rade i doprinose digitalnoj distribuciji hrvatskog filma čineći ga dostupnim zainteresiranoj javnosti predstavljaju vrh avangardnog koplja. Ne valja zdvajati nad sramotnom činjenicom što smo u našem nacionalnom kontekstu avangardnim prisiljeni označavati sporu i nepovjerljivu implementaciju već dvadesetak godina stare tehnologije DVD-a, a da uopće ne govorimo o svjetlosnim godinama udaljenim konceptima poput korištenja internetske diseminacije ili usvajanja aktualnog Blu-Ray standarda. Međutim, ono nad čime zaista valja zdvajati, činjenica je da državne institucije kaskaju čak i za ovom, iz globalnog rakursa, zakašnjelom avangardom. Osnivanjem HAVC-a država u praksi ozbiljuje svoju stratešku svijest o nužnosti institucionalne potpore našoj suvremenoj kinematografskoj djelatnosti – ali istovremeno – djelatnost zaštite onoga što smo kao društvo i/ili nacija do sada proizveli i prikupili okrutno se gura u stranu, a bogatu se filmsku baštinu zapečaćuje u prašnjava spremišta bivše tvornice olova. Ova se baština mora nadisati zraka – općiti s našom aktualnošću i kroz lako nam dostupne nosače AV zapisa konstantno predavati svoja teškom mukom stečena povijesna saznanja! 

Filmski program u svim kinodvoranama počinje u 18 sati, a svečano otvaranje manifestacije je u kinu Europa u Zagrebu u 20 sati – ulaz na otvaranje je također besplatan. Noć hrvatskog filma i novih medija u Zagrebu se održava na devet lokacija (kino Europa – velika dvorana i dvorana Müller, kino Grič, kino Tuškanac, Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Cineplexx Centar Kaptol i Cineplexx City Center one East), a filmovi se prikazuju i u karlovačkom Zorinom domu, pulskom kinu Valli, Kristalnoj kocki vedrine u Sisku, osječkom Cineplexxu, Ružičkinoj kući u Vukovaru, na šetalištu Stari Grad u Požegi te u splitskom Cineplexxu. 

U dvorani Müller kina Europa prikazat će se izbor najzanimljivijih radova u kategoriji Novi mediji, a održat će se i filmska tribina pod nazivom Hrvatski film između umjetnosti i publike?, čiji su voditelji filmski kritičar Boško Picula i povjesničar filma Daniel Rafaelić, a gosti redatelji Veljko Bulajić, Lordan Zafranović i Vinko Brešan, filmska kritičarka Diana Nenadić i producent Stanislav Babić.

Osim toga, Noć hrvatskog filma i novih medija u Cineplexx Centar Kaptol premijerno dovodi debitantski dugometražni igrani film Glazbena kutija 19-godišnjeg Brune Mustića, studenta prve godine Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, u kojem glavne uloge igraju Robert Kurbaša, Ana Gruica i Dara Vukić.

Umjetnička voditeljica manifestacije je Irena Škorić, a selektori programa su Borivoj Dovniković – Bordo (animirani film), Branko Ištvančić (dokumentarni film), Željko Sarić (eksperimentalni film) i Leila Topić (novi mediji). Ovu manifestaciju organizira umjetnička organizacija Noć hrvatskog filma i novih medija, u suradnji s Hrvatskim filmskim arhivom, Jadran filmom, Cineplexxom, Hrvatskim društvom skladatelja, Croatia filmom, Hrvatskim filmskim savezom i Zagreb filmom. 

Ulaz na sve projekcije je besplatan. 

KP: Pred ljeto ste otvorili prvo kino za dokumentarni film u Jugoistočnoj Europi. Pored Restartovog entuzijazma, znanja i ljubavi prema dokumentarnom filmu, za otvaranje kina je zaslužna i suradnja koju ste ostvarili s Croatia filmom. Kako je došlo do nje?

O.S.: Kako sam po prirodi stvari dosta opsesivan lik, onda mi je u zadnjih godinu i pol dana bila opsesija imati kino s kafićem. I evo, sada su se ostvarile neke moje opsesije, što je naravno genijalno. No, šalu na stranu. Prvotno smo htjeli raditi nešto s Discovery filmom, pa je bila neka priča s kinom Grič koja se nije dogodila ni njima, ni nama… pa smo prije par godina imali dogovor s MM centrom u SC-u što isto nije upalilo… imali smo dakle mnogo pokušaja. Mnogi nisu bili isključivo vezani uz dokumentarni film, ali je on u svim ovim neuspjelim pričama zauzimao važno mjesto.

No, onda se igrom slučaja baš dogodilo kino za dokumentarni film. Naime, tražili smo prostor za Restart. I jedan dan smo došli na vrata Croatia filma, pokucali i izložili im svoju ideju. Nakon nekog vremena, komuniciranja putem dopisa i razgovora s nekoliko ljudi, postignut je dogovor. Sve skupa se odvilo u rekordnom vremenu. Za mjesec i pol dana dogovorili smo prostor za ured za koji plaćamo najam, besplatne prostore za radionice te da Croatia film dobiva trećinu od ulaznica i dio programske potpore koju mi osiguramo za kino. Tako smo osigurali temeljne preduvjete za otvaranje kina. Dobili smo mogućnost za korištenje opremljenog prostora – kino ima nove fotelje, novi zvuk, platno i projektor, koji je istina, zbog suludog napretka tehnologije sada već zastario, iako je kupljen prije svega nekoliko godina. I eto, poklopilo se da nekretnina koja je u posjedu Croatia filma ne stoji prazna, već da se pojavio zainteresirani partner koji radi program.

KP: Možemo li u skoroj budućnosti očekivati više ovakvih suradnji između predstavnika nezavisne kulturne scene i javnog ili privatnog sektora. Je li došlo vrijeme istinskog dijaloga i zajedničkog rada ili misliš da je ovo jedna od iznimki te da će i dalje predvoditi praksa odvojenih i paralelnih života? Dakle, je li ovaj potez Croatia filma ujedno i rezultat njihovog strateškog promišljanja ili pak čista igra slučaja?

O.S.: Suradnje se temelje na interesima i tu ima jako malo altruizma. U pravilu, sve suradnje koje su nam se dogodile na privatnoj razini imale su neki emotivni ili ideološki predznak na temelju kojih se zaključivalo po principu – Aha ti si mi ok, s tobom hoću ili Tvoj projekt mi je ok pa mi je u redu da surađujemo. U ovom slučaju ni mi, ni Croatia Film nemamo novčani interes. Ne znam koji je njihov interes, nisu mi rekli, ali moram priznati da smo super zadovoljni s njihovim odnosom prema svemu što predložimo.

Mislim da će se još neko vrijeme na Balkanu suradnja između NGO-a i privatnog sektora događati i dalje na nivou interesa i tu ne treba stvarati nikakve mitove. NGO scena na žalost još uvijek nije, prije svega, financijski dovoljno jaka da bi sve mogla do kraja održati pod svojom kapom i samostalno sve gurati sama. Prvenstveno tu mislim na ljudski kadar. Moja iskustva s bivšim NGO-ovcima je da je tu izuzetno puno strašno pametnih, inteligentnih i sposobnih ljudi, daleko više nego onih koji rade u poslovnom sektoru, a došli su, recimo, direktno s Ekonomskog fakulteta. Pa, kad neka firma ponudi stalni posao ‘tvom’ sposobnom čovjeku, što ti često ne možeš, ne možeš se ljutiti što će otići tamo. A računi se moraju plaćati.

Suradnja će se događati upravo tako, dok ti ne ukradu dobrog čovjeka otprilike ili dok postoji neki kraći partikularni interes. S druge strane, jačanjem NGO scene i njenim profiliranjem kroz neke jake projekte i programe, neki bitni ljudi će ti ostati, a imat ćeš i bolji pristup ostalim resursima. Na kraju krajeva, ne žele svi raditi u firmama s fiksnim radnim vremenom i ako osiguraš minimum standarda, čitaj novaca, možemo puno profitirati kao zajednica s ipak nešto drugačijim vrijednostima. Da završim, suradnje će biti, ali će se događati više kao eksces nego kao nešto što se može vidjeti kao strateški model. No, bit će je više, jer ljudi s NGO scene postaju sve relevantniji, obrazovani su i imaju mnogo profesionalnog iskustva i znanja, ali i puno veću organizacijsku kulturu i kontakte nego što ih imaju firme ili javni sektor.

U filmskom svijetu se događaju suradnje između sektora jer ih je teško razgraničiti –  pola produkcijskih kuća su zapravo udruge.

KP: Koji je konceptualni plan za program kina? Gdje će biti fokus, na predstavljanju autora, tema, stilskih pravaca ili zemalja?



O. S.: Pošto prvi otvaramo kino za dokumentarni film, onda moramo izvidjeti tržište, grubo rečeno tržište. Za početak želimo dati kontinuitet dokumentarnim filmovima do kojih možemo doći. Kontinuitet znači da neće biti jedna projekcija, nego više njih. Želimo pokriti sigurno većinu festivala u regiji koji imaju dokumentarni program, a kad kažem regija, onda mislim na zemlje bivše Jugoslavije. Namjera nam je dovesti nešto što ljudi nisu vidjeli pa čak i po cijenu da to bude jedna ili dvije projekcije. Radit ćemo neke autorske retrospektive ili partnerski s pojedinim festivalima. Tako smo npr. u suradnji sa Zagrebi! Ekofestivalom doveli sjajnog američkog dokumentarista Michaela Mierendorfa, održali Masterclass, individualno savjetovanje mladih autora i prikazali dva njegova filma. U suradnji s ambasadama pokušat ćemo organizirati retrospektive pojedinih nacionalnih kinematografija.

Trenutno mi je posebno zanimljiv danski dokumentarni film. Sve što oni naprave, kao da je zlatom optočeno. Danski i Nordijski filmski instituti su organizacije koje imaju dosta novaca, ali isto tako i veliku naklonjenost dokumentarnom filmu. Pored njih, posebno su mi zanimljivi i Rumunji koji u zadnje vrijeme rade genijalne filmove. Naime, oni imaju sve više sjajnih obrazovnih programa na koje se javljaju mladi ljudi. Tako je, recimo, prošle godine u Vukovaru u konkurenciji dokumentarnog filma pobijedila Adina Pintilie, debitantica iz Rumunjske, sa sjajnim filmom Nemoj me shvatiti pogrešno / Don’t Get Me Wrong. Bugari su također sve bolji, a uskoro otvaraju i svoj Institut za dokumentarni film. Dakle, prikazivat ćemo i filmove iz regije, ali nastojat ćemo uvijek prikazivati zanimljive i kvalitetne dokumentarce vrijedne pažnje. Za sad smo definirali program do kraja godine. Dogovorili smo projekcije svih dokumentaraca iz konkurencije 7. ZFF-a uz razgovore s autorima, izbor filmova iz Sarajeva, Širokog Brijega (Mediteran film festival) i beogradske Slobodne zone. Imat ćemo ženski vikend sa slovenskim Babice revolucije, a u prosincu bi promociju svoje knjige i DVD roma uz projekcije doksa trebao imati Želimir Žilnik. Nastavljamo s distribucijom filmova u našem izdanju, pa ćemo tako prije svega pojačati distribuciju dokumentarca Engleski Kirurg, a u planu je i novi, libanonski The One Man Village.

KP: Ako je suditi prema posjećenosti filmskih festivala, kako onih koji su u potpunosti posvećeni dokumentarnom filmu tako i onih koji mu otvaraju vrata tek kroz koju projekciju ili poseban program, čini se da hrvatski gledatelji sve više uvažavaju ovaj rod kao relevantan i ravnopravan igranom filmu. Pa ipak, je li to doista tako? Je li publika uopće educirana za praćenje dokumentarnog filma ili je ova pomama samo rezultat jednog sveopćeg trenda festivalizacije kulture? Što u ovom kontekstu znači otvaranje kina za dokumentarni film?

O. S.: Hrvatska još uvijek nema obrazovanu publiku za dokumentarni film koja bi mogla prepoznati sinopsis, temu ili nešto treće zbog čega dolazi ili želi gledati dokumentarne filmove. Ona se još uvijek obrazuje. Festivali svakako tu jako puno pomažu. Ljudi dolaze na festivale jer su trend i to je ključno. Festival koji se ne reklamira kod nas, koji se ne reklamira dobro ili ima slab PR jednostavno neće proći. Ljudi ga neće posjetiti pa makar prikazivao najbolje filmove. Motovun je zapravo sjajno pokazao kako se obrazuje publika, ekipa koja je pila i padala s brda, sada ide u kino. To je napravio i ZFF kao i ZagrebDox, jer su pokazali da postoje i drugačiji jednako kvalitetni, po meni i kvalitetniji, filmovi nego oni koji se nude u multipleksima. Mislim da je to dobar moment, koji pokazuje da se preko zabave može doći do važnih pomaka. Iz tih sam razloga zastupnik ideje da se festivali rade u kombinaciji sa zabavom, zbog te socijalne komponente. Dox, doduše, nema zabavni dio, ali leti na krilima ‘drugačijeg filma’.

Čini mi se da publika sve više prati dokumentarni film i izvan okvira festivalskih zidova. O njemu se razgovara na forumima, filmove se prebacuju na Divixe, u novinama je sve više recenzija… U javnosti se dakle sve više pažnje obraća dokumentarnim filmovima što je dovelo i do toga da imamo sve više gledatelja koji su im istinski posvećeni. No, da bi rekli da doista imamo obrazovanu publiku, na tome moramo još malo raditi. Stoga mislim da je jako važno što smo dobili priliku otvoriti kino za dokumentarni film jer će to omogućiti publici kontinuitet susretanja s dokumentarcima. No, svjesni smo toga da će na pojedinim naslovima i autorima trebati više raditi, da ćemo ih morati dobro reklamirati, jer, kako sam već rekao, naša publika još uvijek nije dovoljno obaviještena da bi mogla prepoznati sve kvalitetne i važne naslove i autore. Znaju za Cannes i Berlin, ali ne i za IDFA-u, Sheffield, Hot Docs ili DocLisboa što su jaki dokumentarni festivali.

Mislim da će pored prikazivačke djelatnosti biti važno sve više insistirati na tzv. Q&A formama koje su u inozemstvu sasvim uobičajena pojava svih festivala, ali ne i kod nas. Radi se zapravo o razgovorima koji se nakon projekcije filma događaju između autora filma i publike. U Hrvatskoj niti jedan festival nema Q&A i to je nešto što doista treba uvesti. Kada govorimo o aktivnoj publici, ona podrazumijeva onu zainteresiranu publiku koja ostaje na Q&A formama i vodi razgovor s autorom/ima, slobodno i bez zadrške postavlja pitanja. Npr. može ti biti zabavna neka tema i želiš produbiti neke stvari koje nisu bile odgovorene u filmu i naprosto pitaš kako je autor došao do tog i tog protagonista ili zašto je to nešto autoru bilo bitno prikazati i sl. pitanja.

Dokumentarni filmovi donose životne teme, nerijetko su njihovi protagonisti ljudi koji žive u ulici pored tebe ili u zemlji pored tvoje i često obrađuju iznimno važne teme i društvene probleme. Vidio sam mnogo filmova o Palestini i Izraelu, neki su bili bolji, neki lošiji, ali svaki od njih je uhvatio neki posebno važan segment. Jer dokumentarci jednostavno mogu donijeti nešto novo, što nas može potaknuti na akciju i promišljanje o nekim temama, idejama, problemima koji nam prije nisu pali na pamet.  

KP: Restart je početkom ove godine pokrenuo distribuciju dokumentarnih filmova, o čemu smo kratko razgovarali u lipnju ove godine. Otvaranjem kina za dokumentarce Restart je samo dodatno potvrdio svoje ozbiljno bavljenje dokumentarnim filmom. Ti osobno radiš kao selektor dokumentarnog filma za Liburnia Film Festival. Stoga možemo reći da imaš dosta dobar uvid u dokumentarnu scenu, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj regiji. Možeš li nam reći nešto više o tome kako se stvari kreću na sceni.

O. S.: Dokumentarna scena u cijeloj bivšoj Jugoslaviji je produkcijski dosta slaba. Najbolje kotiraju Srbi, jer su oni pronašli nišu gdje se isfurati, kome prijaviti film, na koji market otići i na kojim pitching forumima biti. Oni jako puno putuju i nastoje posjetiti sve važnije festivale. Stoga ni ne treba čuditi da postižu bolje rezultate od drugih. Konkretnije rečeno, Srbija proizvede po dva-tri izvanredna filma svake godine, a Hrvatska po dvije tri godine niti jedan međunarodno relevantan. Hrvatski dokumentarni filmovi ponekad imaju naznake dobre teme, ali je ona najčešće lišena svakog preciznog dramaturškog procesa. Tako je tema nedovoljno obrađena ili je patetična i podilazi najnižim emocijama gdje protagonist najednom pusti suzu bez razvijanja neke jasno artikulirane emocije kroz cijeli film. Za ovakvo stanje stvari nisu krivi samo autori. Nekoliko razloga leži u pozadini ovog problema.

Za početak, ne postoji nikakva strategija vezana za dokumentarni film koji je kod nas jako podcijenjen. Ne samo što nema termina na HRT-u, ne samo što se na HRT-u prikazuju vrlo hermetični, zatvoreni i reportažni televizijski dokumentarci ili oni bolje produkcije, ali o životinjama ili cvijeću, nego na HRT-u ne postoji niti otkup kreativnih autorskih dokumentarnih filmova što postoji bilo gdje u Europi. Za ilustraciju, evo jednog primjera, Restart je čak i s televizijom Federacije BiH dogovorio prikazivanje filma Nepovratno Igora Bezinovića, ali ne i s HRT-om. Jednostavno je u vodstvu HRT-a prisutan neki generalni autizam kada je riječ o suradnji s nezavisnim autorima. U tom smislu, mi FACTUM-ov prosvjed apsolutno podržavamo, a upravo on jako dobro govori o tome kakvo je stanje na Hrvatskoj televiziji. Na žalost, ovaj naš slučaj nije izolirani i usamljeni primjer. Jedan od ključnih razloga što HRT ne otkupljuje dokumentarne filmove, proizlazi iz činjenice da imaju glomaznu redakciju dokumentarnog programa kojoj treba pokriti plaće i koja treba nešto i proizvesti, a ta se produkcija najčešće svodi na određivanje snimanja unutar tri dana, površnu obradu teme bez istraživanja, s temeljnim ciljem da se popuni famoznih 26 minuta.

KP: Kakav je tvoj uvid u stanje na Akademiji dramskih umjetnosti po pitanju dokumentarnog filma?

O. S.: Akademiju dramskih umjetnosti možemo navesti kao drugi problem. Naime, studenti još i dan danas ne mogu diplomirati s dokumentarnim filmom. Drugdje u svijetu je to sasvim normalna stvar. Ovdje profesor kaže da je dokumentarac priprema i pita kad će student snimiti pravi film, misleći na igrani. Dokumentarni film se tako obezvređuje, a tijekom godine ih se snimi jako malo. Mnogo je više kratkih igranih formi, čak i eksperimentalnih i televizijskih. Osim toga, na Akademiji se kod studenata, budućih mladih redatelja, njeguju osjećaji da moraju postati veliki, bitni i važni redatelji igranog filma. Tako mnogi studenti čak ni nemaju volju napraviti nekoliko kraćih filmova kroz koje bi stekli iskustvo, nego odmah žele raditi dugometražni igrani film. Ova igra taštine i ega nikome ne donosi dobro, ni ljubitelju filma, ni filmskim profesionalcima, a najmanje kulturi ove zemlje. Zapravo je Nenad Puhovski jedini čovjek koji je na Akademiji uspio dokumentarni film dići barem na neku razinu o kojoj će se moći pričati tek za par godina, kada će se vidjeti rezultati. Kako čujem od studenata, preporuke dokumentaraca daje još samo profesorica montaže Maja Rodica-Virag.

KP: Što je s financiranjem dokumentarnih filmova kod nas?

O.S.: To bi bio treći problem. Dokumentarni film dobiva užasno malo novaca što onemogućava provedbu normalne produkcije. Autori dobiju nekih tridesetak tisuća kuna s kojima mogu otići na 4-5 snimanja, napraviti par intervjua i u konačnici imaju nešto što nazivaju dokumentarcem, a zapravo se najčešće radi o proširenim reportažama i lošim filmovima. Često se također događa da autori, kako bi zadovoljili duljinu od 26 ili 52 minute i bili otkupljeni od strane HRT-a, premalo zanimjivog materijala razvlače na ove dugačke minutaže. Tako da je i izostanak adekvatne financijske potpore razlog zbog kojeg je kod nas dobar dokumentarac eksces. Dakle, nije baš da nema redatelja koji bi znali napraviti dobar dokumentarac, ali mnogi snimaju reklame i tek kad im dođe, naprave nešto izuzetno.

KP: Za filmsku industriju je iznimno važno postojanje producenata. Ima li dokumentarna scena u Hrvatskoj dobrih producenata?

O.S.: Na žalost, u Hrvatskoj postoji svega nekoliko profesionalnih producenata dokumentarnog filma. To je prije svega Siniša Juričić koji je postao izuzetno uspješan i priznat izvan granica Hrvatske. U inozemstvu ga poštuju, od producenata, preko buyera s televizija do redatelja i to zato što ima viziju, gura film i nalazi novce. Tako ne treba čuditi što je dokumentarni film Plati i ženi / Cash&Marry u kojem je upravo Juričić glavni producent, imao budžet veći od 200 tisuća Eura, što je inače kod nas apsolutno nezamislivo. Međutim, ti se novci nisu dogodili sami od sebe, niti su dobiveni od Ministarstva kulture RH koje je dalo svega 50 tisuća. Budžet je osigurao Juričić, koji je neumorno išao na pitching forume, radio trailere, putovao po Europi i skupljao novce za film. Nenad Puhovoski nema toliko puno koprodukcija, ali on se valjda može osloniti na ovo što dobiva iz domaćih fondova i nešto sitno od stranih fondova. Dakle, kod nas gotovo da ne postoji format profesionalnog producenta koji će se posvetiti filmu i doista istinski raditi produkciju dokumentarnog filma, a ne sjediti u uredu i črčkati po nekim projektima.

Osim toga, kod nas se najčešće filmovi ne prijavljuju na festivale u inozemstvu. U zadnjih nekoliko godina ipak imamo nekoliko dobrih dokumentaraca koje nitko nigdje nije poslao. Ne znam je li FADE IN bio na više od tri festivala, iako imaju zanimljivih radova, tematski ili tehnički. S druge strane ima autora i producenata koji su shvatili da moraš biti dio scene i da bez obzira što si iz Hrvatske možeš figurirati kao partner. Tako se dogodio Kenges (sada Bonobo produkcija) koji prijavljuje filmove po festivalima ili Pangolin i Ana Hušman koji su prijavili njezin Plac na brojne festivale, prošli na njih 100 i dobili nekoliko desetaka nagrada. Upravo takva priznanja Anu Hušman dodatno potvrđuju kao relevantnu eksperimentalnu umjetnicu i animatoricu koju znaju i u inozemstvu. I to je proces kojem treba težiti. Moraš naći formu. Nećeš naravno prijaviti svoj niskobudžetni film na Cannes, ali možeš naći nišu gdje ćeš ga prijaviti, na neki studentski ili low budget festival ili ga staviti na internet. Potruditi se daleko više nego je to sada slučaj.

KP: I za kraj još jedno pitanje s kojim ćemo se na tren odmaknuti od priče o dokumentarnom filmu. Restart je jedan od dvadeset dobitnika Nagrade Erste Zaklade za socijalnu integraciju. Koliko ti se čini da je važna ova nagrada, što ona dugoročno može potaknuti? I naravno, koliko će Restartu pomoći nagrada od 10 tisuća Eura koju ste dobili?

O. S.: Novci kao novci, pomoći će nam da kupimo dio opreme koja nam treba i dokrpamo neke edukacijske projekte koje smo pokrenuli, dakle, u ovom trenutku puno. Drago nam je da je prepoznat naš aktivističko-medijski projekt i na krilima toga, počeli smo aktivnije aplicirati i drugim fondacijama za dodatni razvoj Restart Media Centra, baze za edukaciju, produkciju i distribuciju socijalno angažiranog videa. Drugi projekti koji su dobili novce su, istina, puno više na terenu i bave se rješavanjem konkretnih problema, ali i medijski, kao ovaj može doprinijeti osvještavanju na neke društveno relevantne teme. Mi smo se čudili kako smo uopće prošli, ali smo naravno zadovoljni da je to netko prepoznao. Mislim da bi i sljedeće godine nekoj sličnoj medijskoj inicijativi trebalo osigurati pomoć, ili ako baš hoćete, nagradu, jer znamo koliko su mediji snažni, pa čak i ako ciljaju na community video na portalima, lokalne televizije ili obučavanje ljudi da se sami koriste videom kao alatom za postizanje ciljeva. To i mi radimo i nastavit ćemo to raditi.