Izložba je održana u sklopu projekta Kvartovski objektiv, koji Živi Atelje DK provodi u suradnji s Uredom za fotografiju. Učenici su, uz mentorsku podršku Ivana Gundića i profesora Srđana Jelisića, fotografirali Črnomerec i snimali zvukove koje su za izložbu kolažirali.

O projektu Kvartovski objektiv i njegovom tijeku, razgovarali smo s koordinatoricom programa UzF-a, Tenom Starčević, a svoje dojmove o radionici s nama su podijelili učenici Vida Krlin i Sven Fritz te profesor Srđan Jelisić.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić

Kako bismo osvijestili važnost Jelenovca, ali i potaknuli publiku na posjet ovom području, u Park-šumi Jelenovac će od 12. listopada do 12. studenoga biti postavljena umjetnička intervencija pod nazivom Krletka za svjetlost, a koju će realizirati umjetnički duo Marina Brletić i Srđan Laterza. Riječ je o privremenoj prostornoj instalaciji u kojoj su jednostavnim zahvatom trupci stabala preoblikovani u nastambe za kukce, s posebnim interesom za jelenka. Planirana intervencija privremenog je karaktera i ni na koji način neće ugroziti biljni i životinjski svijet šume, a pri odabiru smo posebno vrednovali prijedloge koji se oslanjanju na istraživački pristup i stvaralačku inventivnost.

Gordana Dragičević diplomirala je na Studiju fizike pri PMF-u, ali se posvetila izgradnji pravednijeg i solidarnijeg svijeta kroz ekoaktivizam, permakulturu i tranziciju u niskougljično društvo. Supokretačica je nekoliko urbanih inicijativa, bavi se edukacijom te mentorira permakulturne aktiviste i građanske inicijative u zajednici. Jedan od posebnih interesa joj je urbana bioraznolikost i identifikacija prirodnih resursa u susjedstvima. Godine 2011. započinje održavati tematske šetnje i radionice prepoznavanja samoniklog bilja na raznim lokacijama u Zagrebu. Od 2013. godine je i nositeljica diplome u području permakulturne. Održala je 50-ak intenzivnih tečajeva permakulturnog dizajniranja, tečajeva dizajniranja šumskih vrtova, te prepoznavanja samoniklog jestivog bilja. Od 2015. je i certificirana tranzicijska trenerica i facilitatorica.

Tematska šetnja održava se u organizaciji Ureda za fotografiju, u sklopu projekta Kvartovski objektiv sufinancirane su sredstvima Grada Zagreba u okviru programa Kultura i umjetnost u zajednici te sredstvima Turističke zajednice Grada Zagreba u okviru platforme Artupunktura.

Potok Črnomerec jedan je od rijetkih zagrebačkih potoka koji je sačuvao otvoreni tok u gotovo cijeloj dužini od Medvednice do Save. Trasa potoka iznosi čak 11 kilometara, a iako bez ikakve komunalne opreme, izrazito je popularna šetnica i izuzetno važan dio zagrebačke zelene infrastrukture.

Aktualni GUP za dio trase potoka Črnomerca od Krčelićeve ulice do Horvaćanske ceste predviđa izgradnju produžene ulice Črnomerec. Tako kako se planira danas, ta bi izgradnja u potpunosti poništila sam potok i vrijedni zeleni koridor te ukinula potencijal važnog javnog zelenog šetališta zapadnog dijela grada.

Ideja zatvaranja potoka za potrebe izgradnje ceste datira iz prve polovice 20. stoljeća kada su mnogi gradski potoci nadsvođeni za potrebe novih ulica. Od tada do danas stvari su se bitno promijenile: od toga da su izgrađene nove prometnice do toga da mnogi europski i svjetski gradovi sada otvaraju ranije nadsvođene vodotoke, prepoznajući u njima vrijednost kroz urbane, ekološke, društvene i druge aspekte.     

Kako bi skrenuli pažnju na postojeće vrijednosti i mogućnosti trase te potrebu prostornog planiranja grada koje uključuje, a ne poništava potok, u šetnju uz potok Črnomerec vodi nas glazbenik Darko Rundek. Cilj šetnje je skretanje pažnje na taj vrijedni javni prostor koji treba sačuvati i urediti. 

Uz pomoć aktivista Spasimo potok Črnomerec i 1POSTOZAGRAD, Darko Rundek vodit će zainteresiranu javnost duž najugroženije rute šetnice, od Ilice do Save, a koja bi idejnim gradskim projektom u potpunosti nestala i bila pretvorena u prometnicu.

Trasa koju se planira staviti u podzemlje je stanište mnogih vrsta životinja od kojih su neke zakonom izričito zaštićene. Njihova staništa je najstrože zabranjeno uništavati. Utoliko se projekt ceste preko potoka i ne može ostvariti bez kršenja zakona. Dio trase je i zaštićeno arheološko područje s ostacima iz Kamenog doba.

Šetnica uz potok Črnomerec povezuje gradske četvrti Črnomerec, Trešnjevku-sjever i Trešnjevku-jug i dio je identiteta nekoliko zagrebačkih kvartova, a na niz mjesta i jedina javna zelena površina koja funkcionira kao javni park, primjerice u Zaprešićkoj ulici. Spasimo potok Črnomerec i 1POSTOZAGRAD pokrenuli su inicijativu da se potok spasi od betonizacije te primjereno uredi kao javno šetalište u punoj trasi od Medvednice do Save. Zagovara se alternativno rješenje od onoga koje u potpunosti poništava potok. 

U sklopu izmjena GUP-a zatraženo je da se potok sačuva kao važan dio zagrebačke zelene infrastrukture. U perspektivi, trasu potoka Črnomerca vidimo kao uređenu šetnicu ali i dio mreže zelenih koridora javnih šetnica s biciklističkim stazama, koje (već sad) povezujuPark prirode Medvednicu s Jarunom tj. nasipom uz Savu, uključujući i brojne druge smjerove kretanja,  poput uređene trase Samoborčeka i veze sa šetnicama uz druge gradske potoke.

Novu mrežu šetnica koje bi uključivale i biciklističke staze vidimo i kao važan doprinos boljoj mobilnosti u gradu. Očuvanje zelenog i plavog koridora izuzetno je značajni doprinos i ublažavanju negativnih klimatskih promjena. Kroz male komunalne akcije za 2019. godinu već su prihvaćene naše građanske incijative za etapno uređenje šetnice na prostorima gradskih četvrti Črnomerec, Trešnjevka-sjever i Trešnjevke-jug. Vijeće Gradske četvrti Črnomerec jednoglasno je donijelo i zaključak da zabranjuje da se potok nadsvodi te je odbijen gradski idejni projekt o pretvaranju zelene oaze u prometnicu.  

Pozivaju se Zagrepčani i Zagrepčanke i sve prijatelje Zagreba da nam se pridruže u šetnji trasom potoka Črnomerca s Darkom Rundekom i iz prve ruke dožive taj vrijedni, ali zapušteni prostor s ogromnim potencijalom. Šetnjom će se skrenuti pažnja i na problem (ne)održavanja ono malo postojeće komunalne infrastrukture uz potok te sagledati taj važni javni prostor kroz njegove sadašnje vrijednosti i mogućnosti.    

Vašim dolaskom podržavate nastojanja da se potok Črnomerec sačuva, a Zagreb uvede prostorno planiranje po standardima 21., a ne 20 stoljeća!

Na potok treba gledati kao na prednost, a ne kao prepreku!

Čini se kao da je riječ o malenom dodatku postojećoj ponudi koju čine ljetna kina na Tuškancu i Gradecu ili projekt Screen on the Green. Međutim, valja izdvojiti upravo ovo ljetno kino, prvenstveno zbog simbolične lokacije na kojem će se odvijati: na Trgu Franje Tuđmana (koji je građanima poznatiji pod imenom susjednog, manjeg Trga Francuske Republike), na nevidljivoj granici između centra grada i kvarta na nekadašnjoj gradskoj periferiji.

O vezanosti ovog projekta za lokalnu, kvartovsku zajednicu govori činjenica da je organizator Centar za kulturu i film Augusta Cesarca koji se predstavlja kao “svojevrsni animator kulture na području četvrti Črnomerec”. Riječima suradnice na projektu Sandre Šimundić, “Centar već dvadesetak godina na prostoru Trga održava programe najrazličitih vrsta i oblika”, a ovim projektom reagira na činjenicu da “nekad omiljena kvartovska kina danas gotovo i ne postoje”. Stoga se može reći da Centar ne pokreće Kino u mom kvartu tek da bi proširio turističku i kulturnu ponudu grada općenito (ili zaradio novac), nego smatra da bi ovaj projekt, kako se navodi u opisu, “obogatio život stanovnika Črnomerca te znatno pridonio kulturnoj ponudi ovog dijela grada”.

Osim kvartovske obilježenosti, znakovito je i da se Kino u mom kvartu održava upravo na ovom Trgu koji zbog svoje “praznine” vječno predstavlja trn u oku gradskih vlasti i privatnih poduzetnika. Značaj Trga Francuske Republike dodatno dobiva na težini s obzirom da pojam “trga” posljednjih godina okupira i brojne građane koji onda, opet, tokom prosvjeda okupiraju konkretne gradske trgove. Iako Kino u mom kvartu predstavlja tek mikroskopski dio ove globalne priče, ono ipak privlači pozornost kao jedna od rijetkih organiziranih manifestacija na Trgu Francuske. U kakvom se kontekstu zapravo nalazi Kino u mom kvartu? I što nam ono prikazuje?

Značenjem gradskog trga ponajviše se bavio (i bavit će se) UrbanFestival koji se odlučio tri godine zaredom (2013-2015) posvetiti temi Natrag na Trg! Kustosice Ivana Hanaček i Ana Kutleša (iz udruge [BLOK] koja organizira UrbanFestival) u uvodnom festivalskom tekstu navode da je kao povod ovoj temi poslužila problematična politika Grada Zagreba (u slučaju Cvjetnog trga, Trga Europe, Starog placa u Dubravi, gornjogradskih trgova, Devetog parka…). Da bi se artikulirao promišljen protest protiv takve politike, bilo je potrebno vratiti se osnovnim pitanjima: “što je danas trg i koje kriterije mora zadovoljavati da bi u svakodnevnoj praksi trgom (p)ostao”. (str.22)

Na ovo pitanje ubrzo slijedi i “sokratovski” zaključak: “trg treba biti javan, svima dostupan prostor, na kojem se korisnici različitog klasnog porijekla dogovaraju i pregovaraju o zajedničkom korištenju ovisno o širokom rasponu potreba, na kojem se oni ujedno mogu okupiti kako bi u takvom prostoru, koji ne pripada nikome od njih pojedinačno ali pripada svima, mogli politički djelovati.” (ibid.)

I dok filozof Stavros Stavrides tvrdi da “zajednice u pokretu ‘izlučuju’ vlastiti prostor” (ibid., str.23), čini se da vrijedi i obrnuto: ukoliko su postojeći gradski trgovi uistinu zajedničko vlasništvo, onda automatski otvaraju mogućnost za uključenost građana, interakciju, stvaranje solidarnosti i kolektivne odgovornosti. Tim putem zajednički prostori uspijevaju izolirane individualce povezati u zajednice.

UrbanFestival ove je godine posebnu pozornost posvetio upravo Trgu Francuske. Ukratko, čini se da, unatoč tome što se doima ispražnjenim od sadržaja, Trg trenutno u bitnoj mjeri ispunjava navedene kriterije: daje slobodu građanima da se bave raznim “malim” aktivnostima (od šetanja pasa preko igranja balota na boćalištu pa sve do malog nogometa ili pukog sjedenja na klupi), ali i lokalni građani osjećaju odgovornost brinuti za taj zajednički prostor (što vidimo na primjeru građanske inicijative “Za Keglić” koja se usprotivila gradskim planovima za preuređenje trga). Trg doista okuplja kvartovsku zajednicu koja uzvratno kreira identitet i funkciju trga.

Međutim, navedene funkcije trga obično se poklapaju s interesima političkih i ekonomskih moćnika: oni trg vide prvenstveno kao prostor za stvaranje profita, uspostavljanje političke kontrole ili podizanje spomenika vlastitoj taštini (o čemu svjedoči i službeno ime Trga). U tom vidu, nezamislivo je građanima prepustiti veliki, zeleni, prazan prostor u centru grada. Kako dopustiti da po trgu koji nosi ime Franje Tuđmana kakaju pesi? I kako propustiti komercijalni potencijal prostora kojim prolaze tisuće građana dnevno? Stoga ne čudi što Grad Zagreb među strateške projekte ubraja i “Integrirani grad“, vrlo problematičan predložak za spajanje Trešnjevke i Črnomerca te preuređenje Trga Francuske (o čemu je pisao Bojan Mucko).

U tom kontekstu pojavljuje se Kino u mom kvartu, sadržaj koji nema politički artikuliranu poziciju, ali koji iskorištava pozitivan potencijal Trga: djelatnici lokalnog Centra organiziraju besplatne projekcije za građane u kvartu, i to na lokalnom trgu. Same filmove odabrali su filmski glumci koji žive na Črnomercu. U tom smislu, ma kako Kino bilo maleno i lokalno ograničeno, takvi projekti predstavljaju jasnu alternativu megalomanskim gradskim projektima i put prema obilježavanju zajedničkih prostora, kao i prema stvaranju same lokalne zajednice.

Naposljetku, valja obratiti pozornost i na samo “kino” koje trenutno prolazi kroz sličnu krizu kao i sami trgovi. Naime, pojedinačna kina se danas suočavaju s dvostrukom prijetnjom na tržištu: s multipleksima te skidanjem filmovima s interneta. Kino u mom kvartu se, kako nam je rekla ravnateljica Centra Maja Jurić Ivoš, referira na “kultno kino Cesarec, kino u kojem se nekada davno, u zadnjim redovima moglo uz dim cigarete i piće u ruci gledati omiljene filmove… To sjećanje nije izblijedilo. Svatko malo zrelijih godina koga sretnete u kvartu pa i šire, na spomen kina Cesarec duboko će uzdahnuti.” Za razliku od art kina i kinoteka koje prikazuju kvalitetne filmove, program ovih projekcija ne donosi alternativna ili kanonska djela, nego relativno nove i popularne američke filmove. Dakle, Kino u mom kvartu ne nudi alternativno kino, nego (kvartovsko) kino kao alternativu. Umjesto preskupog (multipleks) ili individualiziranog filmskog iskustva (“kućno kino”), Kino u mom kvartu daje mogućnost besplatnog, zajedničkog gledanja filma na velikom platnu.

Samo Kino pokušava okupiti lokalnu zajednicu tako što, kako navodi Šimundić, nudi “zabavu za sve. Svaka od projekcija koncipirana je tako da prvo ide sadržaj za najmlađe, a onda za starije.” Tako prvo ide animirani film o profesoru Baltazaru, potom slijedi film iz radionice Centra za osnovnu školu, a na kraju dolazi dugometražni film.

Da se vratimo na početak, projekt Kino u mom kvartu doista jest jednostavan i malen događaj. On lokalnim građanima pruža tek priliku da se prošeću sto metara od kuće i besplatno sa susjedima pogledaju film. Stoga činjenica što nam Kino ipak ovoliko znači pokazuje u kakvoj se krizi nalaze kulture lokalnih, kvartovskih zajednica u Zagrebu, te koliko će nam takve male građanske inicijative trebati u budućnosti.