Ispočetka doživljena kao akt vandalizma, intervencija je kolokvijalno nazvana Crveni Peristil te pod tim imenom do danas poprimila kultni status i izvan granica bivše republike. Crveni Peristil bio je jedna od akcija istoimene grupe umjetnika koja je uz Dulčića, Sumića i Kogeja uključivala i Denisa Dokića, Tomu Čaletu i druge fluktuirajuće članove. Grupa nije sustavno dokumentirala svoj rad, nešto dokumentacije sačuvao je Vladimir Dodig Trokut, a iza intervencije po kojoj je dobila ime ostala su samo četiri dijapozitiva fotografa Zvonimira Buljevića snimljena u jutarnjim satima prije nego što je boja isprana. Neki izvori kažu da su boju isprali komunalni redari, drugi da su sami počinitelji prisiljeni ukloniti djelo, neki kažu da je jedna od ideja bila Peristil obojati u crveno-bijeli uzorak šahovnice.

Božidar Jelenić kao idejne autore navodi sebe, Dulčića i arhitekta Nevena Šegvića te kaže kako je Dulčiću rekao da akcija ne mora ni biti izvedena, dok izvođače posprdno naziva “asistentima” i “piturima”. “Pitur” Sumić pak izjavljuje kako je Vladimir Dodig Trokut “u maniri promućurnog Imoćanina” iskoristio akciju za vlastiti interes; Jelenić kaže da je Trokut bio dio “intelektualnog laboratorija” uključenog u “to”, Trokut intervenciju naziva jasnim političkim činom i negira da se radi o umjetničkoj akciji, dok Jelenić ističe političku komponentu, ali i “vjerodostojnu autorsku art-podlogu”. U splitskom časopisu Vidik objavljen je 1968. tekst Filipa Roje pod naslovom Šest stranica Crvenog Peristila u kojem se traži demokratizacija umjetnosti, naglašava važnost uronjenosti umjetnosti u društvenu stvarnost i istupa protiv “posthumne buržoazije”: Roje je, prema navodima Vladimira Dodiga Trokuta, uz Čaletu, Jelenića, samog Trokuta i druge činio frakciju grupe Crveni Peristil nastalu nakon akcije, no u njoj nije sudjelovao. Djelo je postalo utjecajno, a igre moći bezgranične: čije je vlasništvo, patent, tko je imao ideju, koja je prava svrha akcije, tko je tek manualac, a tko umjetnik?

Na koncu, na koji su način ova pitanja povezana s 30 litara crvene boje razlivene po drevnom trgu? Možda je najgenijalniji (namjeran ili slučajan) potez grupe izostanak službenog manifesta ili objašnjenja akcije: svaka interpretacija obznanjuje stoga optiku interpretatora. Nadmetanja oko autorstva i zasluga ilustriraju dinamiku interesnih relacija u umjetničkom svijetu, barem jednako prljavu kod artističke kreme kao i kod običnog puka. Tumačenja su, pak, ponekad radikalna kao u Šest stranica ili Jelenićevom tekstu za Zarez, no često se svode na neelaborirane kovanice poput “šezdesetosmaškog umjetničkog otpora” ili reakcije protiv “crvenog mraka SKJ”; Zlatko Gall govori o “hipijevštini i buntu”; Idis Turato na Vizkulturi piše: “jasan politički čin, ostat će trajna inspiracija za brojne umjetnike i aktiviste te jasna poruka o odnosu ideologije i građana”.

Što se to prema takvim interpretacijama točno subvertira i protiv čega se točno buni ostaje ipak nejasno i kao takvo lišeno potencijala za otvorenu politizaciju čina, no podložno pritajenim ideološkim manipulacijama. Biramo li Crveni Peristil tumačiti kao otpor ondašnjem društvenom uređenju, tada je i naše tumačenje tog otpora kroz neodređene i nedorečene opise “bunta” i “subverzije” političko pozicioniranje. Nije li građanin politički subjekt, samim postojanjem nedjeljivo vezan uz konkretno društveno uređenje? Ne poprima li subverzija sasvim različite oblike vezane uz okolnosti određenog historijskog trenutka? Je li za tumače otpor “crvenom mraku” pobuna protiv režimskog nasilja i perverzije socijalističkih vrednota, poziv na istinski egalitarizam ili puka želja za većom dostupnošću sadržaja za  konzumaciju?

Sumnji ove prirode nije ostavio Igor Grubić koji je 1998. obilježio 30. obljetnicu Crvenog Peristila naslikavši na trg crni krug te zalijepivši na vrata obližnje turističke agencije poruku: “U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti”. Poruku je potpisao s “Crni Peristil”. Grubić ističe kako je čin bio prvenstveno provokacija, rezultat njegove ogorčenosti pasivnošću intelektualaca u Hrvatskoj devedesetih godina pred HDZ-ovim homogeniziranjem kulture kao alata za nacionalističku propagandu i izostankom institucionalne podrške za suvremenu umjetnost.

Grubić nije stao na “pituravanju”: provokaciju je nakon originalne akcije nastavio kontaktiranjem medija kojima je svoj čin objašnjavao u anonimnim intervjuima. Medijsku reakciju na rad zatim je poslao na Zagrebački salon, gdje je u ime fiktivne grupe Crni Peristil primio nagradu, ali i ubrzo dobio poziv Odjela za ratne zločine i terorizam, a kasnije i optužnicu za uništavanje društvenog vlasništva. Za Grubića je jasno: njegov je obojani trg prosvjed protiv nacionalističke represije, ali i protiv pasivnosti promatrača koji znaju bolje, a ništa ne poduzimaju. Njegova je crna rupa očito dirnula u žicu: država je reagirala disciplinski i, naravno, pretjerano, ali valja naglasiti: odjel za terorizam uzbunio se tek onda kad je Grubić odglumio da iza njega stoji grupa neposlušnika. Izgleda da pojedinac treba makar i izmišljenu grupu da bi uzdrmao sistem.

Tuđman je umro, no trećesiječanjske nade s vremenom su izblijedile, a Peristil je bio prekrivan i nakon što liberalna demokracija nije uspjela zapjevati kako su sužnji pjevali o njoj: Torcida ga je prekrivala u dva navrata, imitacijom plastične vrećice iz Kerumovih dućana i članskom iskaznicom Hajduka, protiv ulaska u EU prosvjedovalo se crnim najlonskim pokrovom, obložen je travom kao upozorenje na klimatske promjene; ove akcije nisu izravno vezivane uz Crveni Peristil, ali su očito s većom ili manjom uspješnošću baštinile njen politički potencijal.

Dolazimo napokon i do sadašnjeg trenutka: recentna pedeseta obljetnica Crvenog Peristila obilježena je dvodnevnim programom rasprava i tribina u organizaciji splitskog umjetnika Petra Grimanija. “Mi smo djeca Crvenog Peristila”, izjavio je Grimani na obljetnici: pa ako i jesmo, onda nas je Crveni Peristil po svemu sudeći pojeo. Nakon pola stoljeća od akcije dobili smo dvodnevne razgovore intelektualaca u kavani Lvxor i hommage djelu: Peristil je osvijetljen crvenim svjetlima pod kojima je Nenad Đapić, jedan od osmorice sudionika originalnog čina, zaplesao tango s partnericom uz glazbu Astora Piazzolle, tako da cijela stvar izgleda poput nekog zakašnjelog adventa u Splitu.

Svaka veza crvenila sa sadašnjošću je slučajna: program je tek površno posvećen uspomeni na Predraga Lucića. Nedovoljno. Sve to 2018. godine na svitu, u gradu šampionu hrvatskog turizma, u Dioklecijanovoj palači koja je danas primarno scenografija za još jednu dobru sezonu, čiji se dijelovi rasprodaju u turističke svrhe dok stanovništvo odlazi iz grada zbog apartmanizacije. U gradu koji je ljetos gorio, a premijer požar nazvao “atraktivnim”, praveći se da klimatske promjene ne postoje te da neoliberalna ekonomska politika države nema veze sa zakazivanjem javnih službi poput one vatrogasne. Sve to u gradu (možda i državi!) u kojem najrelevantnija kritika kapitalizma dolazi od skupine navijača koja na tribinama kliče “Ubij Srbina” i “Za dom spremni”, u kojem je ispred mučilišta Lore postavljeno ogromno slovo H u čast mučiteljima: evo, tu mi uz svjetla plešemo tango i prikazujemo Rane radove Želimira Žilnika, u Jugoslaviji zabranjene, danas slobodne.

Čini se da je Peristil zbilja ono Grubićevo ogledalo, a ono što odražava danas nije ništa svjetlije od njegovog crnila 1998.: hommage je pripitomljen, građanski pristojan – HRT izvještava: ovog puta u skladu sa zakonom. Tito i Tuđman su amateri: kapital je jedini zbilja pobijedio. Kapitalizmu nije potrebna kazna od 5000 dinara niti sudska tužba: on subverziju proždire, uklapa je u sebe, čini ju svojim ukrasom. Umjesto sankcija, deklarira se sloboda izričaja, dok se javni prostor pedalj po pedalj privatizira, tako da umjetnosti s vremenom postane nemoguće intervenirati u njega, naprosto zato što ga više nema. Ima li većeg totalitarizma? Ne bi li upravo problematiziranje ovih tema bilo nastavljanje duha Crvenog Peristila u najboljem mogućem tonu?

Umjesto toga, uvidjeli smo kako je na svojih pola stoljeća Crveni Peristil tek materijal za postmoderni pastiš, roba za komodifikaciju, prilika za event koji će se upisati u turističke brošure grada Splita. I sama boja ovog je puta simulakrum: tango staje, u času se crvena svjetla gase, a mi i dalje sigurno te sukladno zakonu tonemo u kapitalistički mrak.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvor: Fotofestival

Dotjerajte se. Ostavite lažno ime. Budite legendarni. Najbolji poetički terorizam je protuzakonit, ali ne dozvolite da vas uhvate na djelu. Umjetnost kao zločin; zločin kao umjetnost.

Hakim Bey: Poetic Terrorism

U prošlosti, Igor Grubić imao je svojih 15 minuta anonimnosti. Pozivanjem na Banskyjevu ironičnu parafrazu slavnog proročanstva Andyja Warhola mogao bi, dakako, započeti tekst o bilo kojem umjetniku, no čini se da je isticanje anonimnosti u Grubićevom slučaju osobito opravdano s obzirom da se on na hrvatskoj umjetničkoj sceni, koncem 90-ih, pojavljuje kao autonoman, samo-kreirani protagonist, bez legitimacije akademskog zaleđa i sigurnosti – ali često i unificiranosti i sljedbeništva, koju ono podrazumijeva.

Crni Peristil, Igor Grubić (1998.)

Crni peristil

O radikalnosti otklona od onodobnih institucionalno podržavanih umjetničkih praksi svjedoči snažan medijski odjek i recepcija jednog od njegovih prvih radova, akcije Crni Peristil koja je, svojom kritičkom izravnošću, javnost zatekla (manje ili više) nespremnom. Indikativna je i činjenica da je taj rad – koji predstavlja nezaobilazno mjesto u povijesti recentne hrvatske suvremene umjetnosti – u povijest istočno-europske umjetnosti ušao pod imenom “anonimnog umjetnika i njegovog menadžera”, unatoč činjenici da je Grubićevo autorstvo nedugo nakon izvedbe akcije bilo opće poznato. Premda itekako problematičan kao povjesničarsko-umjetnički postupak, činjenica da na taj način Igor Grubić ulazi u pisanu povijest umjetnosti – ako projekt i internacionalnu reputaciju publikacje East Art Map-a iščitamo kao svojevrstan “Novi Zavjet” istočnoeuropske umjetnosti – nije nezanimljiva. Prije više od deset godina on je, tim projektom, na scenu suvremene umjetnosti doista stupio kao anonimni umjetnik, potom kao predstavnik fiktivne grupe umjetnika te, na posljetku, kao umjetnik s afirmiranim imenom na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni.

Crni Peristil u svakom je smislu dakle izlazak, coming out – istupanje iz pojedinačnog u opće, iz nevidljivog građanina u političkog – govorećeg i djelujućeg subjekta, iz sfere privatnosti u sferu javnog i to kroz javni prostor kao fizičku, društvenu i političku činjenicu kasnih devedesetih godina u Hrvatskoj. U čast akciji Crveni Peristil, kojom je antički splitski trg Peristil u siječnju 1968. osvanuo obojen u crveno, istog datuma 1998., Grubić boji trg u crno, odnosno oslikava crni kružni oblik čija simbolika, u poruci koju je ostavio na trgu, “poput čarobnog ogledala odražava stanje društvene svijesti”. Iako se u to vrijeme već bliži kraj dugogodišnjoj vladavini HDZ-a (tijekom koje je, između ostalog, javni i medijski prostor gotovo potpuno homogeniziran, kontroliran i kontaminiran nerijetko ekstremnim nacionalističkim zanosom i privatizacijsko-korupcijskim mrakom) u tom je trenutku još uvijek daleko period koji je uslijedio tek nakon izbora 2000. kada na hrvatskoj kulturnoj i političkoj sceni dolazi do određene pluralizacije u javnoj sferi te značajnijeg zamaha civilnog društva, nezavisne, alternativne, kulturne i društvene scene.

Iako se radi o posveti akciji Crveni Peristil i grupi umjetnika koja ju je izvela, simptomatično je da akciju Crni Peristil u Splitu, ovoga puta izvodi Igor Grubić – pojedinac. U tom smislu, njegova radikalna gesta nije nagovještaj perioda grupnih dinamika nove kreativne scene koji će uslijediti koncem devedesetih i početkom dvijetisućitih i koji će se, jednim dijelom, nadovezati i premostiti prekinute veze s konceptualističkim praksama iz povijesti jugoslavenske umjetnosti a za koju su upravo kolektivnost i grupni identitet nerijetko bili jedna od temeljnih karakteristika. Premda u samom početku fingira postojanje grupe, kroz javne i medijske istupe ubrzo postaje jasno da Grubić iza sebe nema skupni program, manifest, ili “partnera u zločinu” i da se ne može sakriti iza krinke kolektivne odgovornosti. On u ostvarenje ove snažne citatne akcije koja evocira i reinterpretira akciju bojanja trga u crveno revolucionarne 1968., ide posve sam, trideset godina kasnije, kada je njegova generacija, umjesto snivanja mladalačkog sna o boemštini i disidentstvu, bila suočena s preuzimanjem ili uloge ratnika ili subjekta društva koje se raspalo a zatim iznova sastavljalo. Svoj glas kao glas subjekta takvog društva, čiji moral i savjest Crnim Peristilom dijagnosticira kroz veliku “crnu mrlju” , izriče kao sam-svoj-umjetnik i znakovito – sam-svoj-menadžer.

Iako se ovakav narativ može činiti suviše mitologizirajućim i romantiziranim, iz današnje se perspektive ovakav podvig ukazuje kao jedinstveni istup anonimnog, nezadovoljnog građanina-umjetnika koji se koristi jezikom vizualne umjetnosti u javnom prostoru i koji se takvom metodom – bliskom upravo onome što Hakim Bey naziva poetskim terorizmom – suprotstavlja mraku statusa quo onodobnog jednodimenzionalnog društva, zakoračivši tako ujedno na nepoznati put društvenog i umjetničkog imenovanja.

Knjiga i društvo – 22% (1998.)

Knjiga i društvo te ostale akcije

Zanimljivo je da je upravo sljedeći projekt koji je Grubić izveo, akcija Knjiga i društvo – 22%, imala naoko potpuno suprotnu formu: postavši dijelom svijeta umjetnosti, Grubić ne nastavlja svoju karijeru još jednim samostalnim istupom umjetnika-menadžera, nego svoje menadžerske sposobnosti koristi za pokretanje skupine umjetnika u zajedničku akciju, kojoj je cilj ovoga puta bio protestirati protiv novo uvedenog dodanog poreza na knjige. Na neki način, ovakvom grupnom akcijom, Grubić “umnaža” sebe – pojedinca, odnosno testira zakon velikih brojeva – ima li umnažanje gesti neposluha i otpora nužno i veći transformativni potencijal? Snaga jedinstvene akcije Crnog Peristila koja je medije i javnost ostavila zatečenima, u akciji Knjiga i društvo konstruira se drukčijom vrstom vidljivosti, kao snažan skup “manjih”, molekularnih umjetničkih gesti koje se akumuliraju oko zajedničkog cilja – čija je srž opet neposluh, beskompromisnost i otvareno suprotstavljanje hegemonijskoj, jednosmjernoj artikulaciji društvenog prostora.

Druge akcije koje Grubić izvodi u istom periodu također se kreiraju kroz oblike agitacije i infiltracije u javni prostor, poput primjerice akcije No-ki-teka ili akcije Poziv za smjenu uprave SC-a. Oba projekta uključuju distribuiranje letaka s porukama koje, za razliku od općenite poruke Crnog Peristila, “crnu mrlju” lociraju unutar specifičnih kulturnih institucija grada Zagreba: Kinoteke i Studentskog centra, koji su nekoć bili među središtima alternativne kulture, da bi zatim postale potpuno pasivne ili, u slučaju SC-a, institucije koje cenzuriraju i guše već postojeće, kao i svaki nagovještaj novih, kritičkih kulturnih projekata i ideja. Grubićevi letci koji pozivaju na smjenu uprave SC-a iniciraju promjenu, ili barem ideju o promjeni, ali istovremeno sadrže i važan autorefleksivni element – poput anketnog listića, “da, ne i možda” ponuđeni su kao odgovori na pitanje može li ovakva akcija utjecati na bilo kakvu promjenu. Osim što preispituje vlastitu umjetničku gestu i sam transformativni potencijal umjetnosti, “anketni listić” je i sredstvo preispitivanja indiferentnosti i neaktivnosti novih generacija studenata koji, za razliku od generacije kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih (kada je žarište studentskih rasprava i protesta bio upravo SC), ne samo da ne vjeruju u mogućnost promjene, nego su je možda zaboravili i priželjkivati. Upravo ovakav pristup, kroz upitnik kao sastavni dio agitacije koja poziva na smjenu uprave jedne institucije (neposredno povezane s vladajućim političkim strukturama), onemogućuje pasivnoj, “postpolitičnoj” mladeži da olako odbace letak kao tek još jedan zalutali fosil obmanjujuće i anakrone vjere u društvenu promjenu već ih neposredno suočava s preispitivanjem vlastitih uvjerenja i vlastite (ne)odgovornosti kao subjekata društva.

Bilo da ostavlja “crnu mrlju” u reprezentativnom javnom prostoru kao prijeteći trag nevidljivog počinitelja/terorista, okuplja zajednicu u kolektivnu akciju ili se pak, putem dijeljenja letaka, obraća svakom građaninu/građanki pojedinačno, Grubić je uvijek u funkciji onoga koji donosi jasno oblikovanu i društveno relevantnu poruku; njegovo djelovanje je na neki način mesijansko: on “propovijeda” (kao umjetnik) simbolima i gestama te navješćuje novo vrijeme ili potrebu za njim. Osim toga, ove su umjetničke geste gotovo šamanske, iscjeljiteljske: ritualno upisivanje “crne mrlje” u javni prostor, “umnožavanje” umjetničkih iskaza nezadovoljstva, distribucija letaka – ne samo da ukazuju na problem, već nastoje biti barem dijelom njegova rješenja, odnosno njegov prvi korak: ukazivanje na mogućnost ali i nužnost promjene.

Velvet Underground, Igor Grubić

Serije fotografija

Ritualistički i “iscjeljiteljski” pristup (koji proizlazi kako iz umjetnikovog osobnog interesa za psihologiju i duhovnost kao i iz referiranja na njihovu relevantnost u radovima i manifestima ključnih umjetničkih ličnosti 20. stoljeća – Malevicha, Duchampa, Kleina, Beuysa, itd.) prisutan je i u Grubićevim fotografskim radovima. Riječ je redovito o serijama fotografija koje nikad nisu samo dokument, već su uvijek i integralni dio same “akcije” ili rituala kojemu su pridružene. Jednako tako, one uvijek imaju funkciju povezivanja ili premošćivanja raskinutih ili proizvodnju novih veza, kao što je eksplicitno primjerice u naslovu jedne od Grubićevih prvih serija fotografija Premošćivanje međuprostora. U njoj umjetnik snima praznu roditeljsku spavaću sobu, pri čemu način kadriranja i rasvjeta stvaraju nelagodnu atmosferu koja ne samo da evocira raskinute veze između roditelja, nego i potrebu za vraćanjem na vlastite početke ali i neuhvatljivost veza s vlastitim djetinjstvom.

Ovaj proces prizivanja (izgubljenih) ideala djetinjstva doslovno je proveden u seriji fotografija Velvet Underground čiji protagonist više nije on sam, već nekolicina zatvorenika zatvora Lepoglava. U razgovoru sa zatvorenicima umjetnik (ponovno kroz paradigmu umjetnosti kao iscjeljenja) sakuplja priče o njihovu djetinjstvu, o vizijama budućnosti koje su priželjkivali kao djeca kao i o junacima iz svijeta popularne kulture kojima su se divili. Sakupljene iskaze povezuje s fotografijama u kojima sam pozira unutar i ispred zatvorskih ćelija odjeven u kostime likova iz animiranih filmova. Ovdje uloga glasnika, umjetnika koji donosi poruku, svoga recipijenta ne nalazi u zamišljenom općem društvenom i javnom tijelu kao u ranijim akcijama u javnom prostoru (u kojima su javni mediji iskorišteni kao nesvjesni sudionici u pronošenju poruke) već u tijelu pojedinačne ljudske sudbine, koja je, na koncu, jednako tako prefiguracija mogućeg scenarija svakog od nas i odraz “crnih mrlja” samoga društva.

Vrhunac ove taktike Grubić ostvaruje u seriji fotografija i videu Anđeli garavog lica, kada se umjetnik- iscjelitelj doslovno pojavljuje u liku anđela, koji, “naoružan” srebrenim krilima dolazi među rudare rudnika Kolubara u Srbiji da bi, kasnije i njih same portretirao kao anđele, ispred pozadine na kojoj su kredom iscrtana krila. Ovakav scenarij rad je opet zadobio kroz razgovore sa samim rudarima, u kojima se kao jedna od tema našao film Wima Wendersa Nebo nad Berlinom, koji je umjetniku poslužio kao snažna referenca za ulogu koju su kolubarski rudari odigrali u rušenju Miloševićeva režima u Srbiji, kada su 2000. organizirali masovni štrajk. Kao i plišane igračke, krila su ovdje “rekvizit”, znak koji upućuje na nevinost, odnosno duhovnu snagu naoko minornih pojedinaca na dnu društvene ljestvice naspram korumpiranosti vladajućih elita i opresivnih društvenih režima koje opslužuju.

366 rituala oslobađanja, Igor Grubić (2008.)

Neposlušan

U 2008. Igor Grubić načinio tri znaka na vlastitom tijelu: izbrijao oblik zvijezde na glavi, tetovirao riječ “neposlušan” na rame te urezao žiletom oblik srca na prsima. Ne radi se, naravno, o radikalnom zaokretu prema ekstravagantnom body art-u čije se akcije ispunjavaju u samom činu tjelesne intervencije, vizualnoj gesti ili postizanju šoka. Upravo suprotno – Grubićeve intervencije na tijelu (izvedene kao privatni rituali, promatračima dostupni tek kao gotov čin, u vidu insceniranih fotografija) ritualne su akcije pročišćenja, markiranja samog sebe kao onog koji ne pristaje na kompromise, na društvenu i političku pasivizaciju. Riječ je o fragmentima cjelogodišnje mantre koju Igor Grubić upućuje svom unutarnjem poetičnom teroristu koji se s jedne strane bori protiv vlastite letargije a time i protiv letargije društva u kojem živi.

Neposlušni umjetnik/glasnik/iscjelitelj tako se – nakon desetogodišnjeg neposrednog obraćanja javnosti (na ulici, kroz medije) ili rada s pojedincima unutar specifičnog konteksta – okreće ovdje samome sebi, surečući se prije svega, sa vlastitim demonima. Ovo suočavanje odvija se kroz propitivanjem vlastite ideološke podloge kroz vraćanje na vlastita benigna kriva iščitavanja u mladosti (kao mladić umjetnik je kometu koju je Marcel Duchamp izbrijao na glavi iščitao kao komunističku zvijezdu petokraku), priznavanje vlastite sentimentalnosti i potrebe za odmakom od svake intelektualizacije (urezivanjem srca) te konačno – provodeći legitimaciju na prvoj razini, vlastitim imenovanjem kroz samo-atribuiranje u gesti svjesne srednjoškolske naivnosti – deklaracije vjere u vlastitu društvenu neposlušnost. Gotovo da bi oko trojstva ovih inkrustracija na vlastitom tijelu mogli ispreplesti cjelokupni iskaz o ovom umjetniku koji se kroz svoj projekt 366 rituala oslobađanja (a čiji su navedene akcije sastavni dio), upustio u radikalno suočavanje i obračunavanje sa samim sobom a time i društvenim bolestima oko sebe.

366 rituala oslobađanja

Projekt obuhvaća seriju “mantri” oslobađanja, mikro-političkih akcija i intervencija koje Grubić učestalo provodi tijekom godine dana i koje, na više razina objedinjavaju sve taktike korištene u njegovim ranijim projektima: citatnost, utjecaj pop kulture, bliskost sentimentu historijske konceptuale, šamanistički pristup umjetnosti, gerilske/ilegalne akcije, izravnost susreta s ulicom, performativnost, građanski neposluh, poetski terorizam. Rituali, kako ih naziva, u javnosti djeluju kao skup opozicijskih signala i usko su povezani u svom pokušaju da isprovociraju i konfrontiraju suvremeno neutralizirano društveno i političko stanje građanske (i umjetničke) pasivnosti, infiltracijom virusa u postojeći poredak stvari. Grubić u njima, baš kao i u “inicijacijskoj” akciji Crnog Peristila, preuzima ulogu “usamljenog revolucionara” koji se, u prvom redu, bori protiv svog vlastitog potencijalnog utišavanja i defetizma i stoga samog sebe tetovažom podsjeća da je on taj, izabrani – neposlušan, ali i onaj koji je opet, umjetnošću kao stalnim vježbanjem neposlušnosti, nositelj poruke i za druge. Riječ je o borbi protiv sebe i za sebe: krenuvši od sebe Grubić ulazi u bojno polje na kojem se, oboružan vjerom u transformativni potencijal umjetnosti, bori protiv letargije, političke pasivizacije kasnog kapitalizma, konzumerističkih strasti i drugih stanja sadašnjosti. Odlučivši, nakon razdoblja kada se iz egzistencijalnih razloga posvetio materijalno isplativijim načinima djelovanja, najmanje godinu dana posvetiti intenzivnom, ritualnom i za širu javnost često nevidljivom bavljenju umjetnošću, Grubić, paradoksalno, svojim akcijama izlazi iz povlaštenog svijeta umjetnosti i ulazi u sferu javnog i političkog.

Uz već spomenute, “nevidljive” akcije kojima osnažuje prije svega svoj poriv za neposluhom, 366 rituala oslobađanja obuhvaćaju raspon od malih, nepretencioznih intervencija u javnom prostoru poput: “korigiranja” uličnih grafita s fašističkim i nacionalističkim elementima, lijepljenja naljepnica s agitacijskim sadržajima na tramvajske stanice i druge javne prostore, postavljanja crvene zvijezde petokrake na odbačene borove nakon božićnih blagdana kojim nostalgično priziva ikonografiju socijalizma, ritualnim ispisivanjem rečenice “Odupiri se epidemiji pohlepe” na novčanice i njihovim odašiljanjem u sustav cirkulacije novca do mnogo vidljivijih, konfrontirajućih, ilegalnih akcija poput postavljanja transparenata političko-poetičnog sadržaja na spomenike u javnom prostoru, preljepljivanja reklamnih jumbo plakata, bojanja u crveno vode u fontani pred Hrvatskom narodnom bankom u kontekstu ekstremnih mjera sigurnosti nametnutih građanima tijekom posjeta Georgea Busha Zagrebu. Ovakvom praksom malih gesti, svakodnevnih rituala oslobađanja, Grubić skreće pažnju na različite aspekte društvnih i političkih pitanja, kao što su korumpirani privatizacijski proces ili sudbina radničke klase nakon pada socijalizma, prozivajući istovremeno stanje građanske pasivnosti u odnosu na društvene probleme ili pak nagovješćujući globalno relevantne političke procese koji utječu na sve nas.

366 rituala oslobađanja, Igor Grubić (2008.)

Glasnik, prosvjetitlje, iscijelitelj, guru

U ovim akcijama, često odjeven u prepoznatljivo plavo radničko odijelo, umjetnik sije klice dijaloga poput proroka iz sjene koji upozorava na uvijete određene urgentnosti. Upravo stoga Grubić je Crnim Peristilom i postao umjetnik: on počinje djelovati upravo u trenutku političke i društvene urgentnosti, u trenutku kada društvo treba u najmanju ruku ogledalo koje će razotkriti njegove “crne mrlje”. Grubić tako djeluje kao glasnik, prosvjetitelj, ukazatelj, ali i kao iscijeljitelj, guru – netko tko, kako je sam to formulirao u obrazloženju akcije Crni Peristil, unosi određenu mantru u sistem s nakanom da ona što duže ostane u opticaju i tako uđe u svijest društva mijenjajući individualno i kolektivno psihološko stanje.

Interpretacije Grubićeva rada koje redovito (i s pravom) naglasak stavljaju na njegov društveni angažman često zapostavljaju upravo ovaj element psihologije, tj. umjetnosti kao svojevrsne kolektivne ili individualne psihoterapije, koja je zapravo srž njegova djelovanja – on dijagnosticira i upućuje na društvene bolesti vjerujući u osobnu evoluciju i u postavku da je jedina revolucija duhovna evolucija. U tom smislu, kada radi s određenim društvenim skupinama, kao što su zatvorenici ili rudari, on ne koristi strategije (česte u sličnim participatornim projektima i umjetnosti u zajednici) udruživanja s tim skupinama s ciljem unaprjeđenja njihovih socijalnih prava ili egzistencije, već s ciljem unaprjeđenja njihove svijesti i vjere u vlastitu vrijednost i mogućnost duhovne revolucije.

Što je međutim potrebno da bi se vjerovalo? Za 366 rituala oslobađanja Grubić se svjesno promeće u figuru “jurodivog” – onog koji odbacuje sve norme i pretvara se svjesno u ludu, ponekad i naivnu, donkihotovsku figuru posvećenu isključivo umjetnosti, i to onoj koja ne donosi financijsku dobit već ukazuje na probleme društva. U ovakvom individualnom otporu revolucionarno-romantični subjekt mora vjerovati, mora biti otporan na kritiku, prihvatiti vlastitu poetičnost i lišiti se i najmanje natruhe cinizma. Radi se na neki način o testiranju stvarnosti u kojoj akter postaje svjestan i samog sebe i svijeta oko sebe. U tom dijalogu između umjetnosti i ‘stvarnosti’ – života, reflektira sam o sebi, konfrontira se s vlastitim mogućnostima, strahovima, traumama.

Riječ je o procesu katarze u kojima “rituali oslobađanja” oslobađaju, između ostalog, i naučenu ili prihvatljivu koncepciju o sebi kao umjetničkom subjektu, kao i oslobađanju od modela umjetnosti blagoslovljenih dominantnim kritičkim diskursima. Pozivanje na crvenu zvijezdu petokraku i bivši socijalistički režim lako bi se moglo osuditi kao nekritičko i nostalgično, urezivanje srca kao djetinje i naivno, možda čak i patetično. Grubić je potpuno svjestan mogućnosti takve recepcije i upravo zbog toga što je toga svjestan, nije ga briga, uostalom – jedan od ciljeva rituala je oslobađanje od te “brige”, od očekivanja, od nametnutih diktata koji se često svode na traženje okrilja u ironiji i cinizmu, uslijed nedostatka vjere u vlastitu umjetničku snagu, odnosno – snagu same umjetnosti.

366 rituala oslobađanja, Igor Grubić (2008.)

Poetski terorizam

Ako bismo, na trenutak, skrenuli pozornost od “dijagnosticiranja” stanja društva na dijagnosticiranje stanja same umjetnosti, jednakim – oslobođenim stilom, mogli bismo zaključiti da je suvremena umjetnost vrlo često u stanju duboke “iskompleksiranosti”, nelagode oko vlastitog značaja, mogućnosti, misije i određenja. Nemali broj kritičkih tekstova započinje ili u nekom trenutku postavlja pitanje koje čitatelje stavlja u poziciju da se odluče jesu li “vjernici” ili “nevjernici”, postavljajući dilemu o tome može li suvremena umjetnost danas imati transformativni društveni učinak ili se topi, zajedno s ostalim “smrtnicima” u loncu globaliziranog marketinga, kapitala, spektakla itd. Takva pitanja još su jedna sigurnosna mreža od nesigurnosti ali i način da se preduhitre i nadmudre oni koji bi nas mogli osuditi da smo naivni, nerealni i “zabludjeli”.

Kroz 366 rituala oslobađanja, pored samog umjetnika i svijet umjetnosti se (činom ‘legitimacije’ njegovog projekta) oslobađa od cinizma. Iako, dakle, nema potrebu postavljati pitanje o relevantnosti umjetničkog djelovanja, akcijama i gestama (koje se vrlo često pozivaju na umjetničke strategije šezdesetih i sedamdesetih), Grubić ipak daje odgovor: umjetnost ima nadu u povratku u (vlastito) djetinjstvo, u vrijeme povjerenja u vlastite mogućnosti u smislu preobrazbe individualnog i kolektivnog imaginarnog te konačno- u vrijeme preuzimanja rizika.

Može li se na trenutak učiniti mogućim da upravo ovim, malim koracima, možda krećemo u smjeru poticanja kritike statusa quo, bez obzira koliko obespravljene? Poetski terorizam Igora Grubića proizlazi iz doba post-kritike i vraća se poetičnom jeziku konceptualne umjetnosti.

Kako nas upućuje Julija Kristeva, poetski jezik uznemiruje, frakturira značenja i time prekida inerciju (jezičnih) navika. Poezija je kritika jezika, svojevrsni zločin u odnosu na postavljene jezične norme, jednako kao što je poetični terorizam intervencija u status quo – oblik djelovanja svjestan transgresije postojećih konvencija. Međutim, što se događa kada takva transgresija – umjetnost kao zločin, zločin kao umjetnost – ne prođe, kao što Hakim Bey savjetuje na početku ovog teksta, nekažnjeno? Grubić se nekoliko puta, tijekom svog djelovanja, našao u sukobu s policijom, a u slučaju Crnog Peristila upravo na Odjelu za terorizam. Uz pomoć intervencije i podrške od strane stručne javnosti nije osuđen, te je policija uvidjela da je navodni terorizam, ustvari, tek poetski terorizam, odnosno – umjetnost.

Upravo je ova mogućnost umjetnosti da poetizira društveno sankcionirani čin istovremeno njezina najjača i najslabija točka. Umjetnost je mjesto u kojemu su, inače manje ili više neprihvatljive, pa čak i ilegalne, stvari dozvoljene i opravdane te joj upravo ta pozicija šekspirijanske lude nerijetko omogućuje da kritizira autoritete i postojeće stanje. Istovremeno, upravo taj “alibi lude” ubada u bolno mjesto u kojemu se umjetnost sama proglašava nedužnom, odnosno benignom i beznačajnom. Međutim, u opresivnom svijetu u kojemu su mogućnosti opozicijskog djelovanja sve suženije i u kojemu paranoični sigurnosni režimi terorizam vide i sankcioniraju gdje i kako požele, pozivanje na nedužnost umjetnosti je laž čije izricanje ne mora značiti slabost, već upravo još jednu opozicijsku taktiku koja čuva i nadgrađuje, tijekom povijesti umjetnosti stvarani, skup osnažujućih strategija za one koji vjeruju u njezinu važnost i transformativni potencijal, a među kojima je Igor Grubić bez sumnje nepokolebljiv.

***

Objavljeno u publikaciji Igor Grubic: 366 rituala oslobadjanja, Institut za trajanje, mjesto i varijable (DeLVe), Zagreb, 2009

Zahvaljujemo autoricama na ustupanju teksta za objavu.