Radnja filma smještena je u Crnu Goru 19. stoljeća te prati “posljednje putovanje umirućeg pjesnika-vladara Morlaka i njegovog odanog sluge Đuka. Njihov odnos postupno se razotkriva kroz putovanje obilježeno bolešću, sjećanjima i slutnjom kraja, otvarajući pitanja moći, odanosti, identiteta i prolaznosti.

Lik vladara djelomično je inspiriran povijesnom figurom Petra II Petrovića Njegoša, no film pristupa temi kroz poetsku i simboličku perspektivu, izbjegavajući klasičnu biografsku strukturu”, istaknuto je u najavi.

Nakon projekcije filma slijedi razgovor s redateljem Ivanom Salatićem i glavnim glumcem Markom Pogačarom.

Film je nastao u produkciji crnogorske kuće Meander Film, u koprodukciji s Nightswim iz Italije, Bocalupo Films iz Francuske, Dinaridi Filma iz Hrvatske i Non-Aligned Films iz Srbije.

Više detalja o filmu i ulaznicama možete pronaći ovdje.

Prije nekoliko godina u Njemačkoj je, kao jedan od bizarnijih slučajeva antiterorističke histerije, jedan sociolog završio u zatvoru samo zato jer je koristio “fraze i ključne riječi” kojima se koristila neka marginalna militantna skupina, a među njima i riječ “gentrifikacija”. Još jedan od razloga zbog kojeg je bio sumnjiv bila je činjenica da ni on ni njegovi kolege na sastancima nisu koristili mobitele. Policija ga je po hitnom postupku uhitila i u spektakularnoj akciji helikopterom dopremila na sud. Kasnije se, naravno, pokazalo da je spomenuti sociolog, imenom Andrej Holm, “gentrifikaciju” koristio naprosto stoga što mu je to struka, a sama ta riječ prilično česta u suvremenim studijama urbanizma. Mobitel nije koristio – jer ga naprosto ne koristi.

Trenutni progon Andreja Nikolaidisa pomalo nalikuje na tu epizodu. Najprije je crnogorski književnik napisao tekst prilikom 20. obljetnice Republike Srpske, u kojem nas je podsjetio na slavnu rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva, misleći time, dakako, na režim koji je zasnovan na genocidu. Potom je najčitanija dnevna novina u Crnoj Gori – koja se, uzgred rečeno, istakla i impresivnom inventivnošću u minimiziranju genocida u Srebrenici – tražila njegovo uhićenje. Pa su Nova srpska demokratija, koja je odbila da u crnogorskoj skupštini glasa za deklaraciju osude genocida u Srebrenici, i njihov koalicijski partner Pokret za promjene osudili Nikolaidisa za “govor mržnje”. Na kraju je beogradski Kurir donio glavnu vijest o “Krivokapićevom teroristu”, s tvrdnjom da se Nikolaidis doslovno zalagao za ubojstvo Tadića, Dodika i Patrijarha.  

Antiterorističkoj histeriji ovdje nije kraj. Dao je izjavu i predsjednik Matice srpske u Crnoj Gori koji tvrdi da se radi o “državnom protežiranju terorizma”. Dodik također nije bio štedljiv na riječima pa je, nakon što su ga novinari uputili da je Nikolaidis nedavno dobio uglednu europsku nagradu za književnost, bez pardona odgovorio: “Napišite slobodno: Jebem mu književnost!”. Očekivano – jer kakav bi to bio dernek bez njega – javio se i Kusturica koji je tom prilikom izjavio da je “Nikolaidis podgorički taliban. On poziva da se aktivira terorizam na Balkanu i to mu ne treba dozvoliti. A to nije poklič samo da se ubije Srbin, već bilo ko. Ponovo ću da ga tužim”. Ako se sjećate one prošle tužbe, jer Kusturica očito nema pametnijeg posla nego da tuži koga stigne a pogotovo Nikolaidisa, naš je crnogorski književnik bio kriv jer je velikosrpskog redatelja prozvao “dželatovim šegrtom”. Nije li ironija u tome da bi sada upravo Nikolaidis mogao tužiti Kusturicu jer ga ovaj bez ikakvih argumenata naziva “podgoričkim talibanom” koji poziva na terorizam? I to isti onaj redatelj čiji bend na koncertima izvodi ode Radovanu Karadžiću!  

Pa u čemu je, dakle, problem? Problem je u tome što je sporan Nikolaidisov odlomak sve samo ne nacionalizam, on je suprotnost nacionalizmu, a “civilizacijski iskorak” o kojem govori upravo je osuda svakog nacionalizma. Neuspjeli teroristički čin bio bi “civilizacijski iskorak” da je “Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni”. Da se Nikolaidisa optužilo za “marksizam”, onda bi ova hajka možda i imala smisla, premda bi i dalje bila groteskna, ali optužiti ga za mržnju Srba i poticanje terorizma doista je farsa. Štoviše, da je Nikolaidis prije nekih četrdesetak godina napisao tu rečenicu, vjerojatno bi ušao u čitanke, danas pak čovjek koji je na petnaestu obljetnicu masakra u Srebrenici ustvrdio da u Srebrenici nije bilo genocida kaže ni manje ni više nego – “Jebem mu književnost!”. I to zato što ne shvaća – ili ne želi shvatiti – da je za Nikolaidisa “civilizacijski iskorak” ne ubijanje ljudi ili mržnja Srba, već upravo suprotno: spoznaja da se iza ubijanja ljudi ili mržnje Srba zapravo krije krivo usmjeren bijes koji ne da je promašio ceo fudbal, nego i dalje skače na lopti koja se zavrtjela prije dvadeset godina i opustošila čitavu regiju tako što se utakmica igrala protiv ovih ili onih nacionalista (srpskih ili hrvatskih), a ne onih koji su doista određivali ishod, a to su, uvijek, bili oni koji suštinski uopće nisu marili za svoj vlastiti (srpski ili hrvatski identitet) nego su prije svega marili za novac.

Upravo je u književnosti i problem i sada se poput “samoostvarenog proročanstva” ostvaruje rečenica koju je Nikolaidis prije dvije godine izjavio nakon što je optužen za nanošenje “duševnih boli” Kusturici: “Brine me i što sam kriv za korištenje ironije i sarkazma, a s obzirom na to da o sebi volim razmišljati kao o piscu, to mi je priznanje pa ću i dalje svoju ironiju i sarkazam usavršavati”. Čini se da se Nikolaidis, na što upućuje i europska nagrada za književnost kao i skorašnji engleski prijevod njegova romana Dolazak, doista usavršio kao književnik, dok je Republika Srpska konačno postigla ono za čime je dugo žudila. Postala je dijelom Europe. Jer je konačno otkrila antiteroristički fundamentalizam koji vlada i u Europi. I ako zbog čega treba skinuti kapu svim kritičarima Nikolaidisa onda je to upravo zanimljiva činjenica da su njegov tekst uspjeli iščitati dijametralno suprotno od autorove intencije. Njihovo povlačenje u sigurnu kulu nacionalizma zapravo je simptom poricanja prave istine koja se – prilično transparentno – krije u tom tekstu. Kako to da baš nitko nije iz konteksta izvukao rečenicu koju je Nikolaidis čak podvukao, a u kojoj se zalaže da “Podgorica smanji pljačku” i da “pohapsi tajkunsku đubrad”? Gdje su sada čak i oni protivnici Nikolaidisa koji su tvrdili da se “prodao” kada je prihvatio mjesto savjetnika predsjednika crnogorske Skupštine? Kako to da baš nitko iz toga nije iščitao suptilnu kritiku crnogorske vlasti? Kao i u svijetu, i balkanski borci protiv fikcijskih terorista namjerno previđaju suštinski problem – pravi su teroristi svi oni tajkuni koji su opljačkali i koji i dalje nesmetano pljačkaju sve države Balkana. Fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima više smisla za one koji sada ponovo proganjaju Nikolaidisa. 

Izvor: KP / Booksa

• pravo sudjelovanja imaju svi mladi kritičari iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore,  Hrvatske i Srbije;
• sudionici ne smiju biti stariji od 35 niti mlađi od 18 godina;
• sudionici moraju biti spremni obavezati se na edukaciju i rad u trajanju od 4 mjeseca (od 29.9.2011. do 31.1.2012.);
• odlično poznavanje engleskog jezika;
• potrebno je poslati:

Više informacija o projektu potražite ovdje, a tekst Andreja Nikolaidisa u kojem nudi odgovor na pitanje zašto je potrebno kritički razmišljati i pisati možete pročitati na sljedećem linku.  

Dragi budući predsjedniče Hrvatske, dragi budući prijatelju…

Da ne duljim, nego da, ne časeći časa, krenem ka stvari samoj.

Nedavno sam prihvatio dužnost savjetnika za kulturu predsjednika Skupštine Crne Gore. Iz tog, i samo iz tog razloga, nisam u prilici da plaćenim savjetima poduprem i humanijim & mudrijim učinim Vaše predsjednikovanje. Ipak, dozvolite nekoliko besplatnih, prijateljksih savjeta.

Čitajući, manje-više redovno, vaše, a kad kažem vaše, mislim – hrvatske novine, primjećujem da su najpopularnije, a time i najvažnije teme kojima se vaša hrvatska javnost bavi upravo teme iz domena kulture. Strast sa kojom se raspravlja o bosansko-srbijanskim narodnjacima i Thompsonu uveliko nadmašuje strast sa kojom se raspravlja o državnom proračunu, na primjer. To svjedoči o visokoj zrelosti vašeg društva, koje očito funkcioniše po principu: prvo duhovna nadgradnja, pa materijalna baza. Hitro da naglasim: meni se Thompson doima kao veliki dječak koji voli da se igra mačevima, dječak koji je, učeći abecedu, zapeo na slovu U. No big deal, hoću reći…

Čini mi se, takođe, kako je vrlo je vjerovatno da ćete se tokom mandata koji ćete, ne sumnjam, obavljati časno i odgovorno, suočiti sa metastazom nekog od pomenutih kulturnih izazova. Vrlo je moguće da će baš za Vašega mandata Svetlana Ceca Ražnatović održati koncert u zagrebačkoj Areni. Dođe li do toga – a kažem: bojati se da hoće – trebaće Vam mudar savjet. Šta da se radi?, neminovno ćete se zapitati tada. Eto, baš za trenutke poput tog trebaju vam dobri savjetnici. I zapamtitre: od toga kako ćete se ponijeti pred rečenim izazovom, zavisi kako ćete biti zapamćeni u istoriji vašega, a kad kažem vašega mislim – hrvatskog  naroda.

Biću slobodan da Vam, u osnovnim crtama, iznesem svoju kulturnu platformu, koja me je, uostalom, i preporučila za mjesto savjetnika predsjednika Skupštine. U romanu Dolazak, koji je uredio i objavio Kruno Lokotar, pišem:

“Količinu primitivizma kod čovjeka u gradu precizno možemo izmjeriti njegovom nebrigom za druge ljude, njihov mir i potrebe; čvrstinom njegovog uvjerenja da je sam na svijetu, čvrstinom njegovog uvjerenja da ono što namjerava da učini ima pravo da učini odmah i tu, bez obzira na nedaće koje će to izazvati drugim ljudima. Njegovo je mjesto u prirodi; tamo je on naučio da postojati znači zlostavljati; on nema iluzije gradskog čovjeka – za njega priroda nije delikatna ravnoteža, osjetljivi i složeni organizam; priroda je njega i njegove kroz istoriju samo zlostavljala, svojim sušama, olujama, poplavama, mrazevima; oni su od prirode jedva pobjegli, ali sa sobom ništa osim prirode nisu ponijeli, jer oni su priroda. Količinu primitivizma kod čovjeka, kažem, tačno možemo izmjeriti smetnjom koju on predstavlja za druge ljude. Jer primitivan čovjek ne umije postojati u tišini i diskreciji: on uvijek proizvodi buku, ružnoću i smrad. I čini sve da bude primijećen – on svoje postojanje neprekidno emituje. Njegova egzistencija udar je na sva čula i um. On nas zlostavlja samim svojim postojanjem. Ako se on veseli, obziran čovjek od ukusa koji ima nesreću da živi do njega neizostavno će patiti. Ono u čemu primitivan čovjek uživa, u civilizovanom čovjeku izaziva bol.

U Beču, čitao sam u novinama, neki je Austrijanac ustrijelio susjeda Bosanca. Kako se kasnije ispostavilo, Bosanac je godinama Austrijanca izluđivao glasnom balkanskom narodnom muzikom koju je svakoga popodneva puštao u svom stanu. Austrijanac se nekoliko puta žalio policiji koja je intervenisala u skladu sa zakonom, ali to Bosanca nije spriječilo da i dalje zlostavlja Austrijanca. Kada je uvidio da su sve zakonske mogućnosti zaštite mira i privatnosti iscrpljene, Austrijanac je pucao Bosancu u glavu i mirno se predao policiji.

Priču sam zapamtio jer govori o tome kako zakon ne uspijeva da nas sačuva od primitivnog čovjeka, koji nije drugo nego prirodna nepogoda. Ma kako brutalan bio, zakon ne doseže brutalnost prirode. Kada zakon znači odmazdu, kao u slučaju smrtne kazne, on je najbliži prirodi – samim tim i najdalji od zakona.”

Ako pretpostavimo da je ovaj odlomak moj diskretni savjet, zapazićete da on ima osobinu svakog dobrog savjeta: primjenjiv je u svakom slučaju, što ga čini apsolutno neprimjenjivim.

Ako ste, pretpostavimo, kandidat desnice, jasno vam je da je vaša kultura istinska kultura, dok je kultura Drugih – primitivizam. Ovaj bi vas odlomak mogao ponukati da vaš kulturni prostor nizom administrativnih mjera zaštitite od nasilnih upada stranih, neevropskih kvazi-kulturnih praksi.

Ako ste, pretpostavimo opet, kandidat ekstremne desnice, citirani bi Vas odlomak mogao insipirisati da vaš kulturni prostor pročistite od nanosa primitivizma stranog vašoj hrišćanskoj i evropskoj kulturi. Ne govorim, nužno, o interniranju i eksterminaciji slušatelja bosanske i srpske narodne muzike – jer to bi značilo da u logor morate poslati baš one građane koji glasaju za Vas, baš one koji se zalažu za čistoću vaše, a kad kažem vaše, mislim – hrvatske kulture. Mala digresija: to sa logorom, razmislite, nije loša ideja sa stanovišta izvjesnosti Vašeg drugog mandata – jer kao što znamo, na izborima u logoru, uprava je siguran pobjednik.

Ako ste, konačno, kandidat ljevice, za Vas je citirani odlomak upozorenje – kako su duboke kulturne predrasude, i kako još mnogo toga treba učiniti na otvaranju kulturnog prostora i njegovoj dekontaminaciji.

SM – to nije tek oznaka iz porno-kataloga, nego i inicijali odlazećeg predsjednika Hrvatske. Umjesto SM uskoro će stajati vaši inicijali. Mislite o tome. Neka Vaš mandat prođe u znaku emancipacije i promišljenosti. Imajte na umu: do opštega se dolazi preko pojedinačnog. Ako Vašim radom usrećite samo jednog jedinog čovjeka, već ste dovoljno učinili za čovječanstvo. Usrećite, stoga, svojim predsjednikovanjem nekoga – pa makar i sebe.

Sa najljepšim željama, srdačno vas pozdravljam,

Andrej Nikolaidis 

****

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Pročitajte pisma Marinka Koščeca, Zorana Tomića, Franje Janeša i Gordana Nuhanovića u kojima su se obratili predsjedničkom kandidatu.