Stoga nam se može učiniti da pravo na takvu slobodu mogu izboriti samo male skupine u iznimnim situacijama, što bi značilo da se zajednička dobra danas mogu naći samo u manjim, egzotičnim, možda teorijski zanimljivim, ali na širem planu irelevantnim slučajevima. No u današnje virtualno doba zajednička dobra imaju značajno veću moć i doseg. Ne samo da su softverski i internetski prostor dobrim dijelom izgradili upravo programeri koji su radili po principima zajedničkih dobara, nego Internet pruža tehničku mogućnost za razmjenu dobara mimo svake tržišne logike, često i mimo zakona. Na primjerima takvih praksi vidjet ćemo da zajednička dobra nisu teorijska alternativa aktualnom sustavu, nego realna pojava koja bez pitanja i pardona preuzima inicijativu u situacijama u kojima ni politički ni ekonomski režimi ne ispunjavaju javnu potrebu.

Otvoreni pristup “novom kontinentu”

Kao što je slučaj s brojnim drugim inovacijama, računalna tehnologija je nastala kao plod velike slobode, entuzijazma i otvorene suradnje znanstvenika koji su na njoj radili. Inicijalni razvoj računala i Interneta mnogo duguje američkoj javnoj financijskoj potpori (tijekom Hladnog rata kad je tehnološka premoć nad Sovjetskim Savezom bila politički prioritet) i širokoj sveučilišnoj suradnji. U sklopu američkog Ministarstva obrane 1958. godine osnovana je Agencija za napredna istraživanja (ARPA). Premda je ARPA formalno trebala razvijati vojnu tehnologiju, Ministarstvo obrane je toj agenciji povjerilo veliku samostalnost u tehnološkim istraživanjima u raznim područjima. Uz velike resurse i projektnu slobodu, ARPA je ostvarila niz tehnoloških iskoraka, među njima i računalnu mrežu ARPANET iz koje je kasnije nastao Internet.  Na ARPA-inim projektima radili su sveučilišni profesori i doktorandi, a svi su imali otvoreni pristup međusobnim ishodima istraživanja kako bi se međusobno nadovezivali i grupno razvijali tehnologiju. Takav način suradnje doveo je do značajnog tehnološkog iskoraka, a ujedno je stvorio zajednice programera koji su kasnije autonomno, mimo institucija i svojih službi, nastavili zajedno raditi na razvoju softvera.

Kako se tehnologija razvijala i širila (prvo kroz pojavu dostupnih osobnih računala sredinom 1970-ih, kasnije razvojem Interneta), otvarao se pristup “novom kontinentu”, golemom virtualnom prostoru i svim njegovim potencijalnim resursima. Ubrzo su se kristalizirale dvije suprotne tendencije upravljanja tim dobrima. S jedne strane značajan broj programera pokušavao je održati taj prostor sasvim otvorenim kako bi se omogućili daljnji zajednički rad i razvoj tehnologije, a s druge strane korporativni lobi pokušao je zauzeti, parcelizirati i privatizirati resurse kako bi se moglo naplaćivati njihovo korištenje. Obje struje su, unatoč indirektnom sukobu, ostvarile svoje namjere. Korporacije su lobiranjem utjecale na neoliberalne promjene zakona u SAD-u 1980-ih i 1990-ih te su omogućile patentiranje i komercijalizaciju softvera (što se uz pomoć Svjetske trgovinske organizacije raširilo diljem svijeta). Mnogi programeri našli su posao u istim korporacijama, no opstale su i spomenute programerske zajednice, koje su se softverom nastavile baviti van tržišnih okvira. One  su nastavile autonomno kreirati kvalitetni softver, a osnivanjem copyleft licenci pravno su osigurale da njihovi programi ostanu nekomercijalni i slobodno dostupni. Tako je svatko zauzeo svoj dio teritorija, no uz uvijek prisutne tenzije i sukobe: “slobodni” programeri su i dalje smatrali da komercijalizacija softvera narušava kvalitetu i napredak tehnologije, a profitni sektor nije želio imati povoljnu ili besplatnu konkurenciju na tržištu. Uz dvije utvrđene strane, koje su funkcionirale unutar pravnog sustava, tu su i “piratski” programeri koji su zahvaljujući mediju mogli potpuno ignorirati copyright i ilegalno distribuirati zaštićene sadržaje, dakako uz rizik drakonskih zakonskih kazni.

Reformistička nastojanja i njihove granice

Ako govorimo o stvaranju otvorene i legalne alternative komercijalnom sadržaju, programerske zajednice stvorile su pokret koji možda nije naročito inovativan u širem smislu, ali koji je izrazito utjecao i na polje softvera i na druge inicijative koje se bore protiv komercijalizacije pristupa kulturi. Riječ je o pokretu Free Software (kasnije poznat i kao Open Software) koji je 1985. pokrenuo američki haker Richard Stallman, frustriran činjenicom da su komercijalni programi postali poslovne tajne. S ciljem da opet potakne otvoreni rad na svima dostupnom softveru, Stallmanova inicijativa ubrzo je okupila veliki broj programera koji su počeli volonterski izrađivati kvalitetne programe, sasvim konkurentne profesionalnom softveru. Slobodni programi tvorili su temelj infrastrukture Interneta 1990-ih (što može dijelom objasniti zašto Internet omogućuje toliku otvorenost i lakoću dijeljenja), a pokret postoji i danas te okuplja preko 12 000 zajednica koje  rade na određenom softveru (najpoznatiji je rad na operativnom sustavu Linux). Osim pokreta, Stallman je kreirao i GNU General Public License, zakonsku copyleft licencu koja obvezuje kreatore programa da omoguće dijeljenje svog projekta. Uz to, programi nastali na temelju GNU GPL licenciranog softvera morali su također imati istu otvorenu licencu. Tako su stvoreni uvjeti za izradu programa koji nisu mogli biti stavljeni pod copyright.

Stallmanovi projekti su inspirirali niz drugih inicijativa, među ostalim GNU GPL bio je uzor za Creative Commons licencu, a cijeli pokret Free / Open Software inspirirao je akademski izdavački projekt Open Access. Po sličnoj logici, Open Access pokušava omogućiti opći pristup akademskim sadržajima kako bi se omogućio daljnji znanstveni razvoj i kako bi svi znanstvenici imali iste mogućnosti. Protivi se tretmanu znanstvenih publikacija kao “intelektualnog vlasništva” što je u akademskom polju dovelo do problematičnog oligopola: dok nekoliko izdavačkih kuća zarađuje milijarde dolara na prodaji pretplata na akademske publikacije, brojni znanstvenici i znanstvene institucije diljem svijeta ne mogu si priuštiti pristup tom znanju. Open Access tome pruža otpor legalnim kanalima: licencira i okuplja otvorene znanstvene publikacije te lobira za zakonske promjene po kojima bi javno financirana znanstvena istraživanja trebala biti javno dostupna. Slično kao Free / Open Software, i ova inicijativa uspijeva stvoriti oazu javno dostupnog i vrijednog sadržaja, no ne uspijeva osloboditi pristup svim ostalim publikacijama ni ukloniti tržišnu logiku iz akademske distribucije znanja. Pritom se susreće s predvidljivim problemima: bogati izdavači imaju daleko više resursa i ulažu ih da bi očuvali status quo, pa znanstvenicima nude značajno bolje uvjete za objavu sadržaja i ulažu više u zakonsko lobiranje, što čini sustavne pomake prilično sporima.

Organiziranje protiv ustaljenih oblika moći

Značajniji utjecaj stoga imaju one inicijative nastale po uzoru na piratske prakse koje djeluju u sivoj zoni ili u potpunom nesuglasju sa zakonom. I ovaj tip “pobunjeništva” karakterističan je za hakersku zajednicu. Etnologinja Gabriella Coleman (inače vrlo pouzdana istraživačica hakerskih kultura) navodi da hakeri međusobno čine jake i povezane zajednice, ali da su pritom buntovni prema vanjskom autoritetu i skeptični prema formalnim institucijama i drugim ustaljenim formama moći. Budući da im “domaći” teritorij Interneta omogućuje popriličnu tehničku slobodu i relativnu sigurnost, hakerske zajednice sklone su kršenju pravila u znak građanskog neposluha ili naprosto u svrhu zaobilaženja nepoželjnih ograničenja.

Piratstvo je utjecalo na kulturnu distribuciju pukim brojevima – masovno i nekontrolirano internetsko dilanje sadržaja uzdrmalo je sve ustaljene oblike distribucije – no i svojim je stavom ostavilo pečat na aktiviste u drugim poljima koji su preuzeli i metodu i političku drskost hakerskih kolega. U izlaganju Against Innovation aktivisti i istraživači Tomislav Medak i Marcell Mars navode da su nakon iskustva s reformističkim inicijativama ipak zaključili da je piratstvo mnogo efikasnije: “U doba kad tržišne sile neometano vladaju i kad se sve može ograditi i komodificirati, piratstvo je pokazalo da se politizacija ne mora dogoditi alternativnim pristupima stvaranju nečeg novog, nego organiziranjem direktnog načina da se razbije staro.”

U području kulture, spomenuti je dvojac 2011. pokrenuo “knjižnicu iz sjene” Memory of the World gdje je besplatno dostupan digitalni katalog raznih publikacija za koja nisu osigurana autorska prava. To je u skladu s logikom knjižnica iz sjene koje su, kako Medak navodi, “u neposluhu spram autorskopravnih ograničenja, pomažu čitateljima u izrazito nejednako razvijenom svijetu obrazovanja i znanstvenog istraživanja da svi jednako ostvare pristup.”

Na sličnom principu funkcioniraju slične opće knjižnice Aaaaarg.fail i Library Genesis te umjetnički arhivi UbuWeb i Monoskop. Sve one namjerno zaobilaze copyright kako bi omogućili jednostavan pristup inače zaštićenim publikacijama. Time odmah uspijevaju izvući kulturne sadržaje van tržišnog polja i potiču distributere na prilagodbu, no zbog toga se svi ti projekti i njihovi voditelji redovito susreću s pravnim tužbama i logističkim problemima.

U slučaju većih knjižnica iz sjene, doista se može govoriti o vrlo značajnom utjecaju na izdavačko polje. Sci-Hub je znanstvena knjižnica iz sjene koja je nastala iz istih motiva kao Open Access – s ciljem da omogući svima jednaki pristup akademskom znanju – no ne funkcionira unutar sustava, nego naprosto ilegalno objavljuje sve znanstvene članke do kojih može doći. Trenutno Sci-Hub omogućuje otvoreni pristup preko 80 milijuna znanstvenih radova iz cijelog svijeta. Pritom se radi o vrlo maloj i jednostavno pokrenutoj organizaciji: knjižnicu vodi Aleksandra Elbakjan iz Kazahstana koja je bazu pokrenula 2011. kao 23-godišnja studentica. Sci-Hub svoj opstanak može zahvaliti zakonskoj neujednačenosti na globalnoj razini, točnije činjenici da Elbakjan živi u Rusiji i da se pristup knjižnici može ostvariti preko domena iz država s blažom zakonskom regulacijom. Iako je američki sud presudio da Elbakjan mora platiti izdavačima Elsevieru i ACS-u ukupnu svotu od 19,8 milijuna dolara, kazna je bezvrijedna jer Rusija neće izručiti aktivistkinju SAD-u. Ipak njen status i rad Sci-Huba ovise o političkim okolnostima i zakonima u Rusiji i svijetu, o čemu svjedoči i recentna odluka Twittera da blokira račun Sci-Huba na svojoj platformi (o čemu je detaljnije pisao Lujo Parežanin).

Iako djelovanje Sci-Huba besramno krši zakone o intelektualnom vlasništvu, iznenađuje koliko je široka akademska potpora radu ove knjižnice, što je vezano uz nezadovoljstvo spomenutim izdavačkim oligopolom. Godišnja pretplata na znanstvene časopise može iznositi do 2 milijuna dolara, a čak je i Harvard još 2012. objavio da ne može priuštiti daljnji rast cijena publikacija. Cijene pretplata su u posljednjih osam godina nastavile rasti unatoč brojnim reakcijama američkih i europskih sveučilišta. Sci-Hub stoga odražava bijes akademske zajednice, ali često naprosto služi i kao jedini slobodan izbor relevantne literature. Lanjsko istraživanje pokazuje da najveći broj korisnika Sci-Huba doista dolazi iz siromašnijih zemalja kao što su Iran, Indija, Rusija ili Tunis. Tim podacima uvjerljivost daje i komentar argentinske povjesničarke Paule Seiguer:  “U Argentini javna sveučilišta i knjižnice obično nemaju čime platiti izuzetno skupe cijene koje veliki izdavači žele iznuditi od njih, a moji kolege i ja nismo dovoljno plaćeni za taj trošak. Ako ne možemo hakirati pristup nekom članku, pitamo kolege koji su na rezidenciji u Prvom svijetu da nam ga nabave. Ako ni to ne možemo, onda naprosto ignoriramo članak. (…) Država mi je platila obrazovanje, plaću i istraživačke projekte, dok se istovremeno neuspješno pokušava pobrinuti za 30 % populacije ispod granice siromaštva. U takvim okolnostima, privatizirati rezultate istraživanja trebalo bi biti krivično djelo.”

Od “sive zone” do solidarnih praksi

Dok se reformističke inicijative relativno neuspješno trude provesti dugoročno rješenje, piratske prakse relativno efikasno uvode kratkoročna rješenja. One dugoročno mogu utjecati na promjenu svijesti i stvoriti pritisak na promjenu sustava (kako se to donekle dogodilo u muzičkoj industriji), no njihova duža perspektiva je dakako upitna iz praktičnih razloga. Osim salonskog pitanja jesu li takve prakse načelno prihvatljive, uvijek je upitan opstanak svake stranice, kao i sudbina njihovih voditelja koji se suočavaju s drakonskim kaznama. Elbakjan je (zasad) na sigurnom, no brojni drugi hakeri su završili u zatvoru, a najtragičniji je slučaj američkog hakera Aarona Swartza koji je, suočen s mogućom maksimalnom 35-godišnjom zatvorskom kaznom zbog masovnog skidanja akademskih članaka s JSTOR-a, počinio samoubojstvo neposredno prije početka suđenja.

No piratske prakse doista uspijevaju otvoriti pitanje odnosa prema distribuciji kulture jer se moćniji politički i ekonomski režimi trebaju prilagoditi njihovoj praksi (umjesto obrnuto). Uz to one funkcioniraju upravo kao commons od kojih smo krenuli: pronalaze javnu funkciju koju država i tržište ne ispunjavaju te je same vrše neposredno, brzo, samoinicijativno i samoorganizirano. Stoga ne čudi što je “piratstvo” prešlo iz virtualne sfere u fizički prostor gdje postoji potreba za istim tipom organizacije. Medak i Mars su lani, zajedno s istraživačicom Valerijom Graziano, pokrenuli Pirate Care, transnacionalni istraživački projekt i mrežu za prakse “iz sive zone” koje potiču solidarnost i zajedničku brigu. U kontekstu dominantne neoliberalne politike koja je demontirala javne oblike zajedničke brige (zdravstvo, obrazovanje, smještaj, azil, socijalna pomoć…), Pirate Care okuplja neformalne prakse koje ispunjavaju te funkcije. Mreža povezuje ljude koji takvu skrb nude ili organiziraju, a kroz #silabuse i ostale edukativne materijale nudi niz različitih primjera i modela za slične prakse.

Dakle, ideje otvorenog pristupa i samoregulacije, koje su u računalni svijet došle iz starijih akademskih principa rada, sada se vraćaju iz virtualnog u fizički dio društvenog aktivizma. Upravo sada, kad postaje očito da dominantne političke i ekonomske institucije ne uspijevaju adekvatno reagirati na zdravstvene i ekonomske posljedice pandemije, “piratska skrb” postaje aktualna, prvenstveno u siutacijama gdje treba momentalno i direktno pomoći ugroženim pojedincima ili skupinama koji ovise o skrbi drugih. Ne znamo nudi li Pirate Care dugoročan, sustavan i “revolucionaran” odgovor na dvojbe političkog sustava, ali možda se upravo kroz činove momentalne i neformalne solidarnosti u svakodnevici polako počnu graditi temelji povezanih i funkcionalnih društvenih zajednica kakve liberalni politički programi dugo pokušavaju rasturiti.

Izvor: SEEcult.org

Kako je sve počelo i što se sve izgranalo iz mi2 i kluba MAMA pobrojao je Tomislav Medak, predsjednik Multimedijalnog instituta.

Mnogo toga se od tih prvih dana izmijenilo i danas, retrospektivno, možda je bitnije vidjeti kontinuitete koji su karakterizirali naš rad tijekom tih deset godina nego oko čega smo se okupili u tom času. Rekao bih da su tu tri, četiri elementa. Prvo, raznolikost interesa koje je svaka osoba unosila u djelovanje organizacije, tako da se polaznom interesu za digitalnu kulturu i širi društveni angažman ubrzo pridružio interes za socijalnu teoriju, slobodni softver, slobodnu kulturu, kulturnu politiku, politiku prema mladima, eksperimentalnu muziku, film itd. Drugo, zajednički interes za otvaranje novih polja djelovanja. Treće, želja da djelovanje rezultira društvenom promjenom, što se najčešće ogledalo u izgradnji širokih platformi u cilju transformacije kulturnog i društvenog sistema odozdo. Konačno, okupljanje zajednica entuzijasta oko naših aktivnosti: DJ-a, muzičara, hakera, teoretičara itd., zajednica čije smo pokretanje i rad potpomagali, ali koje su imale zaseban život. Teme i ljudi modularno su se nakupljali oko organizacijske jezgre.

KP: radio.active je zamišljen kao politička provokacija i umjetnički eksperiment, a Multimedijalni institut je bio uključen u proces iniciranja ovoga projekta. Možeš li nam reći nešto više o tome?

T. M.: Kad već govorim o kontinuitetima kroz desetljeće djelovanja, valja reći da na početku to nije izgledalo sasvim tako, ambicije su dijelom bile drukčije. Neke od njih nisu se ostvarile. Neke jesu. A neke su zaživjele i onda u međuvremenu zamrle. Primjerice, veliki zamašnjak na početku bila je suradnja s udrugom Labinary na pokretanju neprofitnog, prvo internetskog, a kasnije kratkovalnog civilno-društvenog radija radio.active. Inicijativa je okupila tada veći broj aktivista, mladih novinara, teoretičara, stvaraoca…, međutim sam radio nikada nije pokrenut. radio.active je pokazao da hibridne forme djelovanja prihvaćaju i u njima nalaze izazove primarno ljudi s iskustvom rada u polju novih medija. Većina ljudi okupljena oko radio.activea nije se mogla zamisliti u internetskom radio streamingu, a vrijeme je pokazalo da su bili u pravu: internetski radio, osim kao platforma za distribuirane playliste, nije zaživio. Podcasti su i dalje poprilična margina u ekonomiji pažnje. Međutim, iz te zajednice prvo je proizašao jedan zanimljiv portal, a kasnije je, zajedno sa zagrebačkim Studentskim radijem, ljubljanskim Radio studentom i beogradskim Radio B92, pokrenuta platforma za prekograničnu razmjenu kulturnih programa u regiji Cross Radio.

KP: Spin-offiranje Multimedijalnog instituta dovelo je do otvaranja kluba MAMA. Kakav ste koncept osmislili za net.kulturni klub MAMA? Klub je od samih početaka zamišljen i kao javni prostor koji koriste druge organizacije na nezavisnoj kulturnoj sceni. Što leži u pozadini ove ideje?

KP: Djelovanje Multimedijalnog instituta ide u 4 smjera. Jedan od njih je vezan uz kritičku digitalnu kulturu i medijski aktivizam.

T. M.: Naše polazište bilo je snažno usidreno u novomedijskome. S jedne strane željeli smo posredovati najnovije tendencije u novomedijskoj umjetnosti, a s druge strane promjenu koju su digitalne i mrežne tehnologije unijele u društveno-političku dimenziju javnog govora i zajedničkog djelovanja. Nakon smiraja Novih tendencija i Bit Internationala prelamanje kulture i društvenosti u kibernetici na duže razdoblje postalo je zaboravljena tema. Izuzetak su tu bili rijetki umjetnici i nekolicina osoba okupljenih oko Splitskog filmskog festivala, a zamjetna promjena došla je tek tijekom olovnih devedesetih nadiranjem mrežnih tehnologija. Zamir i Arkzin otvorili su teren našeg djelovanja. Nama su pritom bila bitna tri aspekta: tokovi suvremene medijske umjetnosti, međusobno približavanje društvenog aktivizma i tehnološke prakse te taktičko djelovanje u kontekstu u kojem jednosmjerni dominantni mediji gube monopol nad javnim govorom i društvenim značenjima. Zanimali su nas lukavstvo net.arta, solidarnost alter-globalističkih pokreta, semantička igra culture jamminga.

Međutim, partikularni problemi lokalnog konteksta i izgradnja suradničkih praksi postupno su udaljile naš interes od tih globalnih tema kraja 1990-ih, početka 2000-ih. Oko 2001. naš tehnološki interes kreće zaokupljati pokret za slobodni softver, copyleft  i GNU Opća javna licenca kao kompleksan pothvat suradničke proizvodnje bez vlasništva. Otvara nam se praktično pitanje kako proizvodni model slobodnog softvera – gdje svi pridonose i slobodno razmjenjuju, a nitko ne privatizira zajedničko dobro – prenijeti na druge kulturne i šire društvene prakse u koje smo uključeni.

S druge strane, naš aktivizam kreću zaokupljati strukturna pitanja kulturnog sustava i organiziranja kulturne scene, zaštite javnih dobara, a kasnije i održivog urbanog razvoja. Pritom se u našim akcijama često služimo taktikama koje smo promovirali na početku. Naše djelovanje danas bilo bi zanimljiv predmet našeg proučavanja nekad.

KP: Pokrenuli ste i izdavački projekt za slobodne digitalne sadržaje – EGOBOO.bits, a ubrzo nakon njega ste realizirali i nekoliko izdanja festivala Sloboda stvaralaštvu! Kroz ove projekte zagovarate razvijanje tehnoloških i pravnih rješenja koja omogućuju pristup digitalnim alatima i kulturnim dobrima (slobodni softver, otvoreni tehnološki standard i slobodna kultura).

T. M.: Kao što sam rekao, negdje oko 2001. našu pažnju kreće privlačiti slobodni softver. U istom tom periodu u klubu MAMA se kreće okupljati mlada generacija muzičara koji muziku skladaju i izvode na osobnim računalima. Zvuk Broda, Blashko, Aesque… Priređuju tjedne svirke. Nastaje neki kolektivni duh razmjene i zajedničkog rada. Marcell tu uviđa nenadanu priliku da pokuša primijeniti suradnički proizvodni model slobodnog softvera na širu kulturnu proizvodnju i pokreće izdavački projekt za slobodne digitalne sadržaje – EGOBOO.bits. Ni po čemu klasična izdavačka etiketa, EGOBOO.bits će tijekom godina okupiti 50-tak pojedinaca i grupa iz Hrvatske i drugih zemalja koji svoju muziku, video, film i tekst objavljuju prvo pod GNU Općom javnom licencom, a kasnije i licencom Creative Commons Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima – kao slobodno djelo koje svatko, bez naknade ili upita može, kopirati i prerađivati. Bit će tu većih i manjih uspjeha, pored već spomenutih, Ghetto Booties, Plazmatik, Labosh, Dada Jihad, No Name No Fame, MistakeMistake, Ana Hušman, OXO i mnogobrojni drugi.

Uspjeh EGOBOO.bitsa navest će nas da se usrdnije angažiramo oko pitanja slobodne kulture, pravnih alata i tehnoloških standarda. Godine 2004. lokaliziramo Creative Commons javne licence u hrvatski pravni sustav, a 2005-2007. organiziramo trogodišnji festival slobodne kulture, znanosti i tehnologija Sloboda stvaralaštvu!. Priređujemo predavanja Richarda Stallmana, Ebena Moglena, Lawrencea Lessiga i drugih prvaka slobodnog softvera, slobodne kulture i informacijskih sloboda.

Istovremeno krećemo s razvojem vlastitih slobodnosoftverskih alata, od kojih svakako treba izdvojiti TAMTAM koji nastaje, programerskim radom Aleksandra Erkalovića, u rano doba wiki platformi. TAMTAM kreiramo iz potrebe da razvijemo vlastitu wiki platformu u doba kada Mediawiki, primjerice, još ne nudi dobro sučelje prema velikom broju multimedijskih datoteka, kakvo nam je bilo potrebno za rad stranice EGOBOO.bitsa, kao ni mogućnost prilagodbe vizualnog identiteta brojnim inicijativama i projektima koji su trebali platformu poput wikija.

Slobodna kultura u međuvremenu je postala sveprisutna. Svatko tko se koristi internetom danas zna barem za Wikipediju – slobodnu internetsku enciklopediju koja nastaje zajedničkim radom bezbrojnih anonimnih pisaca na wiki platformi. EGOBOO.bitsu više nisu potrebni naši serveri i naša promocija, jer ta zajednica, ti umjetnici i njihovi radovi danas mogu živjeti na mnogobrojnim društvenim servisima i mrežama na internetu, a EGOBOO.bits ne treba biti više od zajedničkog nazivnika, taga.

KP: Organiziranjem predavanja, konferencija, izdavanjem knjiga i nizom drugih aktivnosti posredujete najnovije tendencije na području filozofije i socijalne teorije. Koja su ključna polazišta vaših odabira i kako se vaša nastojanja reflektiraju na zajednicu?

T. M.: Samostvoreni okvir omogućio nam je da se posvetimo temama za koje akademski svijet, iz kojeg smo netom prije izašli ili dropali, nije imao interesa i nije imao resursa. Mogli smo odjednom uvoditi teme, izdavati knjige, pozivati predavače, surađivati s organizacijama koji su nama bili formativni ili novina u pogledu teorije i prakse. Oko teorijskog programa past:forward krenula se okupljati i skupina teoretičara-prijatelja. Naši su interesi bili sinkretički: biopolitička teorija, teorije globalizacije, normativna teorija, mediologija, filmologija, itd. Premda ne možemo reći da nismo radili na etabliranju nekih naših teorijskih preokupacija, uvijek je bitnija bila raznorodnost mišljenja i popularizacija novih tema. Pored ‘velikih imena’ koja su privlačila javnost, uvijek su nam bila važna ‘skrivena imena’ na koja je trebao nagovor. Bitnu ulogu tu igra i naša javna biblioteka u kojoj ima nekih 1500 recentnih teorijskih i publicističkih naslova. Međutim, ako bih morao svesti ta nastojanja na jedno polazište, jedan prioritet, onda je to rad na tome da se ponudi novi teorijski aparat, mogućnost rediskripcije, drukčijeg promišljanja naše društvene zbilje.

KP: Od samih početaka radite na jačanju nezavisne kulture i zagovaranju progresivnih kulturnih politika. Kako bi definirao te progresivne kulturne politike i na koji način djelujete u ovom polju? Ujedno kakva je uloga Policy_foruma?

T. M.: Poznato je da je naš kulturni sistem obilježen podjelom na dva posve odijeljena podsistema – javne institucije u kulturi i nezavisne kulturne organizacije – i da su kulturna politika i financijski okvir krojeni prema mjeri javnih institucija u kulturi. Riječ je o jednom naslijeđenom sistemu kojim dominiraju učmalost, zatvorenost, mastodontizam, reprezentativnost, politička podobnost i logika interesa. Što ste veći to se više kačite, bez obzira na kvalitetu vašeg rada. Ta polarnost kulturnog sistema dodatno je zakitana i političkim nasljeđem devedesetih godina, kada su se institucije spremno upregnule u politički projekt izgradnje hrvatskog duha. To je kontekst u kojemu treba shvatiti progresivne kulturne politike i nastojanje nezavisnih da, kroz široko okupljanje, artikuliraju potrebu promjene sistema odozdo i istovremeno grade autonomne mehanizme za vlastiti razvitak. Nakon gotovo deset godina razvidno je da se sistem u cjelini neće mijenjati, da smo na duže vrijeme osuđeni da manje-više stojimo na mjestu i da je jedini prostor pomaka u nalaženju mehanizma održivosti nezavisnog kulturnog sektora, a ne promjene sistema u cjelini. Policy_forum nastao je u prvoj polovici 2000-ih, nakon početnog uspjeha Klubture, upravo kao takvo neformalno okupljanje pojedinaca i organizacija koji su bili zainteresirani raditi na kulturnoj politici odozdo.

KP: Multimedijalni institut je inicirao formiranje mreže Klubtura. Možeš li nam opisati kontekst toga vremena? Zašto je bilo važno pokrenuti mrežu nezavisnih organizacija na nacionalnoj razini?

T. M.: Negdje 2001. ili 2002. Institut otvoreno društvo molio nas je da pomognemo pri stvaranju fondacijske strategije financiranja kulturnih projekata. U to doba u Zagrebu već je bio zamjetan zamah nezavisne kulture, koncentracija kvalitete i kvantitete, a i tadašnje lokalne kulturne vlasti na čelu s Andreom Zlatar napravile su pomake u financiranju nezavisne kulture. Učinilo nam se potrebno iskoristiti taj moment i predložiti metodologiju kojom bi se potaknuo razvoj organizacija izvan Zagreba, koje su bile prisiljene djelovati u oskudnijim uvjetima i manje dinamičnim sredinama, i razbiti centralističku koncentraciju kulturne proizvodnje u Zagrebu, koja je podjednako bila izražena u nezavisnoj kulturi koliko i u kulturnom sistemu u cjelini. Institut otvoreno društvo je odlučio poduprijeti početno djelovanje mreže. Ideja je bila jednostavna: svaki kulturni program u sklopu mreže Klubtura morao je putovati između barem tri organizacije u barem tri različita mjesta u Hrvatskoj, Klubtura bi nalazila sredstva za aktivnosti razmjene, predlagači programa bi suodlučivali o optimalnoj raspodjeli sredstava. – Izgradnja autonomnog mehanizma na djelu. I nakon kratkog vremena od pokretanja mreže Klubtura programska razmjena pokazala se uspješnom, vidljiva je bila velika geografska i sadržajna disperzija, broj članica porastao je na nekoliko desetaka, članovi su krenuli kulturno-politički djelovati na lokalnoj razini. Klubtura se pojavila na početku jednog ciklusa naglog razvoja nezavisne kulture. Danas nam treba novi.

KP: Pored mreže na nacionalnoj razini, Multimedijalni institut je sudjelovao u pokretanju mreže na lokalnoj razini – Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000. S kojim ste namjerama pokrenuli ovu mrežu i o kakvoj je platformi riječ?

T. M.: Igra riječima capital/kapital (prijestolnica/kapital) u engleskom imenu platforme Zagreb – Cultural Kapital of Europe 3000 bolje ukazuje na početnu namjeru. Zagrebačke gradske vlasti bile su jedno vrijeme saživljene s idejom da žele Grad kandidirati za Europsku prijestolnicu kulture ne bi li iskoristili taj povod da dodatno ulupaju novac u institucionalnu infrastrukturu i predstavljanje svega onoga čime se eto Hrvatska može predstaviti. U okrilju te dominantne reprezentativne logike, koja je od ranih devedesetih ustrojavala hrvatsku kulturu, istovremeno se događao bankrot društveno-kritičke uloge kulture. Eklatantno nestajanje socijalnog kapitala u društvu i razgradnja javnog ostajalo je van horizonta kulture u službi nacionalne ideologije.

Stoga se nekolicina zagrebačkih organizacija nezavisne kulture –  početno četiri organizacije: Centar za dramsku umjetnost, Što kako i za koga/WHW, Platforma 9,81 i Multimedijalni institut, a kasnije još četiri: Kontejner, BLOK, Community art i Bacači sjenki – odlučila na eksperiment polazeći od jedne drukčije vizije kulture: nova društveno-kritička uloga kulture mora krenuti od suradnje. Tri godine intenzivno ćemo djelovati na interdisciplinarnim suradnjama, pokušavajući proizvesti maksimalno iz naših raznorodnih kompetencija, ali onda transdisciplinarno uložiti tu novu praksu i znanje u djelovanje na zaštiti javnoga i promjeni sistema. Taj eksperiment dobio je podršku Njemačke savezne fondacije za kulturu i današnje fondacije Erste banke, što je u razdoblju 2003-2006. omogućilo realizaciju velikog broja programa među tim organizacijama.

Međutim, stvarni značaj i uspjeh te platforme pokazat će se u djelovanju na zaštiti javnih dobara i promjeni gradske politike. Aktivnosti kao što su Nevidljivi Zagreb i Operacija:grad u kompleksu Badel–Gorica u direktnoj su vezi s procesom donošenja deklaracije Nezavisna kultura i mladi u Gradu Zagrebu, kojom se gradska vlast pod gradonačelnikom Bandićem obavezala rješavati loš položaj nezavisne kulture i mladih, čuvati industrijsku baštinu za javnu namjenu i surađivati s civilno-društvenim akterima. Danas, nakon četiri godine sukoba s tom vlašću, koji su, između ostalog, rezultirali političkim progonom i zatvaranjem Močvare, znamo da je to bilo obećanje dano s jednom velikom figom u džepu. Iz tog procesa, međutim, rodio se početni impuls inicijative Pravo na grad, a nakon još jedne predizborne kampanje četiri godine kasnije, u kojoj su se ‘padavičarski’ ispunjavala obećanja iz prethodne, osnovana je napokon mješovita civilno-društveno-javna institucija Centar za nezavisnu kulturu i mlade. To je politika malih koraka do konačnog iscrpljenja.

KP: Koji su planovi za budućnost i je li ih uopće moguće imati kada još uvijek nisu osigurani uvjeti za dugoročnu stabilnost scene pa tako i Multimedijalnog instituta?

T. M.: Jednogodišnji financijski ciklusi i jednogodišnji produkcijski ciklusi nisu osnova za stabilnost. U programskom radu mi dijelimo sudbinu scene. Također, naša prostorna situacija i dalje je neizvjesna, iako je gradska vlast dala obećanje da će riješiti prostore Centra za nezavisnu kulturu i mlade, Močvare, Attacka i Mame. Institucionalni planovi dugoročno su više okrenuti jačanju pojedinih programa, proizvodnji znanja i policy ekspertize. Nadamo se da će novootvoreni Hacklab i zajednica tehničkih entuzijasta nastaviti kontinuitet rada u polju slobodnog stvaralaštva i suradnje. Našu budućnost, međutim, uvijek smo vezivali uz pomake u kontekstu. Danas, naše oči uperene su u Varšavsku.

***

Foto: Marcel Marcell