Prije dvije godine grupa izbjeglica smještena u Hamburgu odlučila je organizirati se radi promocije ljudskih prava i slobode izražavanja. Pokrenuli su mrežu Refugee Radio Awareness čiji je središnji dio radijski program Refugee Radio Network (RRN) koji doslovno pojačava glas izbjeglica i tražitelja azila. Mreža je nezavisna društvena inicijativa samorganiziranih izbjeglica čija je misija distribucija sadržaja putem radio stanica i društvenih mreža radi stvaranja informiranijeg i povezanijeg svijeta. RRN je online community radio primarno usmjeren izbjeglicama u Europi, Africi i na Bliskom Istoku.

“Točne informacije važne su gotovo kao čista voda za zdravlje zajednice”, smatraju pokretači radija, “a komunikacija je osnovna ljudska potreba, pa time i osnovno ljudsko pravo. Bez nje, pojedinac i zajednica ne bi mogli opstati ili napredovati. Prepoznavanjem, implementiranjem i zaštitom komunikacijskih prava, prepoznajemo, implementiramo i štitimo sva ljudska prava. To su pitanja inkluzije i isključivanja, kvalitete i dostupnosti. Ukratko, to su pitanja ljudskog dostojanstva”.

Projekt podupire mreža volontera jer nitko nije plaćen za rad, ali se podrška drugih radio stanica u Hamburgu, Berlinu, Marburgu, Stuttgartu, Münchenu, Beču, također ne naplaćuje. Larry Macaulay, inženjer i izbjeglica iz Nigerije, voditelj emisije Refugee Voices koju prenose brojne partnerske radio stanice, osnovao je RRN kao grassroot radijsku stanicu radi suprotstavljanja negativnim i stereotipnim medijskim prikazima izbjeglica. Volonteri koji vode RRN proizvode radijske sadržaje u cijeloj Europi, od Italije do Francuske, i šalju ih kao audio datoteke direktno u emisiju. Centri emitiranja zasad se nalaze u Njemačkoj i Italiji.

Slušanje, interakcija i participacija u RRN-u moguća je putem društvenih mreža, a live stream potražite na službenoj stranici.

Centar za medije, informacije i društvo (Center for Media, Data and Society, CMDS) pri Školi za javne politike Srednjoeuropskog sveučilišta (Central European University, CEU) u Budimpešti objavio je finalno istraživanje o arhiviranju community radijskih i televizijskih medija, u sklopu projekta CAPTCHA.

Autor je izvještaja Joost van Beek, uz doprinose Kate Coyer, a obuhvaća izazove, prepreke, prilike i perspektive arhiviranja online community medija. Naglašava najbolje prakse i naučene lekcije kako bi unaprijedili načine na koje se programi dijele, razmjenjuju i arhiviraju. Studija je, između ostalog, nastala na temelju intervjua s medijskim djelatnicima community radija iz cijele Europe i pregledom njihovih online praksi. 

Osnovna pitanja koja su postavljena su sljedeća: kako su razvijeni uspješni modeli dijeljenja i arhiviranja online sadržaja, kako je online arhiviranje strukturirano i organizirano, kako je organiziran radni proces i tko ga je organizirao, koje su prakse učenja i vodstva potrebne i ustanovljene, koji su tehnički kapaciteti potrebni i na koji način se mediji nose s tim izazovima, postoje li neke promjene u tom polju, koja su najbolja praktična rješenja, a koji problemi se ne rješavaju adekvatno.

Za većinu community emitera u Europi, online dijeljenje i arhiviranje još je u početnoj fazi. Gotovo sve stanice imaju live streamove, ali za mnoge je to domet njihova online sadržaja, dok su neki zapisi dostupni u formi priloga medijskim objavama i člancima. Mnogi su također na osnovnoj razini emitiranja: emisije se integralno uploadaju i objavljuju uz minimalnu kategorizaciju. Uz ograničene vremenske i financijske resurse te sektorsku duboku i emotivnu vezanost uz on-air emitiranje medija, dionici najčešće govore o podcastu kao nečemu “čime će se baviti jednog dana kada budu imali više vremena”.

Istraživanje je ipak identificiralo veći broj zanimljivih primjera u kojima individualni community emiteri razvijaju nove prakse. Među njima, nalazi se francusko-baskijski internetski Radio Kultura, čiji je sadržaj primarno okrenut kulturnim temama. Smješten je u gradiću od nekih 6000 stanovnika. Nemaju reklame, a financiraju se dijelom iz produkcije sadržaja. Internetska stranica radija dobar je primjer kako veliki online arhivi audio sadržaja, s tisućama jedinica, mogu biti lako pretraživi raznovrsnoj publici zahvaljujući dizajnu i jasno strukturiranoj navigaciji i opcijama filtriranja.

Među tri primjera dobre prakse nalazi se i ljubljanski Radio Študent, nekomercijalna i alternativna radijska stanica, osnovana 1969, koja od 1998. emitira i online. Tjedno emitira oko 45 sati glazbe, umjetnosti  i kulture te oko 25 sati društvenog, političkog i obrazovnog programa. Ima pet stalno zaposlenih i oko 200 volontera. Na službenoj radijskoj stanici nalazi se poveznica na staru stranicu koja funkcionira kao arhiv sadržaja do 2012. godine. Internetska stranica radija vizualno je raspoređena na emitirane sadržaje poredane obrnutom kronologijom, no ne sadrži poveznice na posebne projekte ili aktivnosti. Razlog tomu je veliki broj odvojenih stranica i pod-stranica o izdavačkoj aktivnosti, marketingu, festivalima koje Radio Študent organizira.

Tilos Rádió je prvi i najvažniji mađarski neprofitni, community radio. Program se sastoji od mješavine glazbe i razgovornih emisija, no snažan fokus imaju na nezavisnu kulturu, društvenu održivost i kulturnu raznolikost. U 1991. pokrenut je kao piratska radio stanica i odigrao je važnu ulogu u razvoju civilnog društva u Budimpešti. Nema reklame i u velikom se dijelu oslanja na donacije slušatelja. Internetska stranica sastoji se od live streama i arhiva prošlih emisija koje sežu sve do 1993. godine.

Studija je rezultat istraživanja u sklopu projekta CAPTCHA, partnerstva tri nakladnika community medija (Radio Corax, Njemačka, Near Media Co-op, Irska, Radio FRO, Austrija) i CMDS-a, koji je trajao od rujna 2013, a ciljao je osnaživanju community medija radi povećanja dostupnosti njihovih sadržaja.

Jednostavno koncipiranom, a informativnom i lako pretraživom istraživanju možete pristupiti ovdje.

Osim internetske stranice, zajedničkih akcija i uređenja zajedničke prostorije, Dnevnog boravka, izdavanje novina jedna je od aktivnosti koje Savez udruga Rojc provodi od 2011. godine, pa tako uz novi, deveti broj, Veznik slavi i svoju petu godinu rada. U ovom broju Veznika – Ljudi iz Rojca, najviše pažnje posvećeno je predstavljanju udruga iz DC-a Rojc, kao i temama koje direktno ili indirektno utječu na razvoj organizacija civilnog društva i lokalne zajednice, pregled najzanimljivijih događanja i najave za mjesec svibanj. 

Urednički tim posebno mjesto u ovom broju odlučio je dati i projektima i inicijativama koje promoviraju tzv. dobru ekonomiju – sve ono što kapitalistička ekonomija nije, ekonomiju koja podupire kvalitetu života u cijeloj zajednici, stvara prilike i mogućnosti da zadovoljimo svoje potrebe bez ugrožavanja drugih, koja prihvaća odgovornost, a njeguje solidarnost, pravedno koristi i dijeli resurse te poštuje održivost ekosustava. Među primjerima izdvojene su dječje energetske zadruge, projekt Okus doma koji smjera kreativnoj integraciji tražitelja azila u RH, Zadruga za etično financiranje, projekt Pazi(n), proračun! Grada Pazina, GONG-a i udruge Naša djeca, grupe solidarne razmjene u Puli i Poreču te druge primjere alternativne ekonomije, kao što su buvljaci i banke vremena u Rojcu.

Novi Veznik donosi kratki tekst o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) između EU-a i SAD-a, osnovnim problemima vezanim uz taj najveći trgovinski sporazum u povijesti koji je još uvijek u fazi pregovora. Savez udruga Rojca u partnerstvu sa Savezom udruga Molekula iz Rijeke provodi Društveno poduzetnički generator, projekt fokusiran na poticanje i razvoj društvenog poduzetništva koje podrazumijeva društveno odgovorno poslovanje usmjereno prema stvaranju društvenih koristi. I o njemu možete čitati u novom Vezniku, kao i o tribini održanoj u Domu branitelja o upravljanju javnim resursima i mogućnostima realizacije participativnih modela odlučivanja i upravljanja javnim dobrima. Tribinu je organizirao GONG u suradnji s grupom udruga koje se bave tom temom, a poticaj je stigao od Zelene Istre i zadruge Praksa koji su na tribini predstavili projekt privremenog korištenja područja i zgrada na Muzilu – Muzil starter.

S obzirom da je Veznik community medij, medij koji stvara zajednica usmjeren zajednici, odlična je vijest o pokretanju community radija u Rojcu, koji će se emitirati posredstvom Interneta i donositi najzanimljivije teme o radu udruga, ali i o brojnim drugim događanjima u Puli i Istri. Više o ovoj inicijativi možete pročitati u razgovoru s Marijom Benčićem, novinarom s dugogodišnjim iskustvom rada na radiju i glavnim pokretačem projekta. Benčić je tako istaknuo: “Valja radio transformirati i promijeniti logiku rada, emitiranja i postojanja. I sadržaja! Najvažniji je sadržaj, a taj je katastrofalan u postojećem radijskom programu kojega možemo čuti u našoj bližoj okolici. Rješenje su radio na zahtjev (podcast) i community radio. Za sada većina postojećih radija u Hrvatskoj emitira preko zemaljskih odašiljača (FM), ali neće zadugo”. 

Isto tako, Benčić je dao kratak pregled radijske scene u Istri: “U posljednje dvije godine ugašena su četiri gradska radija. Jedan pazinski (radio Pazin, nekadašnji Radio 052), jedan umaški, a tamo još uvijek opstaje Radio Eurostar, rovinjski za koji je nedavno opet dodijeljena koncesija, jedan pulski (nekadašnji Radio Arena promijenio je ime u Gradski radio), dok je drugi pulski promijenio nekoliko puta vlasnika i formate emitiranja (nekad Giardini, pa je promijenio vlasnika, najprije Totalni, pa je sad Soundset, a nema redakcije ni ljudstva – reemitira program matičnog vlasnika iz Zagreba), a tri su od spomenutih bili u vlasništvu Mirka Cetinskog. Radio Maestral teško opstaje. Teško od marketinga zarađuje za osnovno funkcioniranje, a kamoli za napredak. Koncesija za onu frekvenciju u Puli koju je nekad imao Radio Arena nije dodijeljena nikome, jer se nitko nije ni javio na nedavni natječaj”.  

Novi Veznik čitajte na istaknutom linku.

Krajem 2014. godine u Potsdamu, u sklopu Mreže europskih community medija (Community Media Forum Europe, CMFE), održana je konferencija posvećena religijskim emiterima kao community medijima. U Deklaraciji Vijeća ministara EU o ulozi community medija u promicanju društvene kohezije i interkulturalnog dijaloga iz 2009. godine, mediji koje vode religijske institucije eksplicitno su isključeni iz definicije community medija zbog svoje snažne ovisnosti o Crkvi. Kao što je na konferenciji istaknuto, crkveni radiji u određenim zemljama veoma jednostavno dobivaju koncesije za emitiranje, a u nekim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Južnoafričke Republike ili Australije, religijske radio stanice službeno pripadaju community sektoru. U zemljama poput Mađarske i Poljske, ovi emiteri dominiraju nad drugim formama community medija, kako su istaknule Gabriella Velics sa Sveučilišta Zapadna Mađarska i Urszula Doliwa sa Sveučilišta Warmińsko-Mazurski.

U Mađarskoj je novo razdoblje za community medije započelo nakon izglasavanja medijskog zakona 2011. godine. Definicija, kriteriji i osnovni principi funkcioniranja community medija formulirani su drugačije no u spomenutoj Deklaraciji što je rezultiralo time da većina community medija nije uspijevala pronaći sredstva financiranja, a medijska je scena preplavljena religijskim emiterima na lokalnoj i nacionalnoj razini. Katolička i Protestantska crkva osnovale su community radije diljem cijele zemlje tako što su s jednom licencom za emitiranje koristile nekoliko frekvencija u različitim područjima.

Sličan je primjer u domaćem kontekstu, prema istraživanju o medijskom integritetu u zemljama Jugoistočne Europe, mreža Total FM koja emitira na nacionalnoj razini, no ni jedna radiopostaja koja tvori tu mrežu nema nacionalnu koncesiju te stoga plaća nižu naknadu Agenciji za elektroničke medije. Inače, u Hrvatskoj od oko 150 registriranih radiopostaja, šest ih ima licencu za nacionalno emitiranje: javni servisi HR 1, HR 2 i HR 3, te tri komercijalne postaje – Hrvatski katolički radio, Narodni radio, Otvoreni radio. Od 103 radijske kuće u privatnom vlasništvu, 32 su vlasništvo osam osoba, što znači da one posjeduju trećinu cjelokupnog privatnog radijskog tržišta u Hrvatskoj.

Treći sektor medija u Poljskoj, takozvani “društveni sektor”, aktivno i ekskluzivno koriste religijski radio emiteri, istaknula je Doliwa. Nakon što je 2001. legalno prepoznat kao medijski sektor, od njega su profitirali isključivo religijski emiteri – isključenje društvenih medija iz oglašavanja kombinirano s nepostojanjem državne potpore rezultiralo je manjkom interesa, primjerice, organizacija civilnog društva za takav tip medija. U Poljskoj postoji samo osam društvenih medija i svi su vezani uz Crkvu – sedam ih emitira lokalno, a jedan je nacionalna radiostanica Radio Marija. 

U domaćem kontekstu nije prošla nezapažena odluka Vijeća za elektroničke medije iz rujna prošle godine koja je koncesiju za obavljanje djelatnosti radija na području gradova Rijeke i Opatije dodijelila na vrijeme od 11 godina udruzi Radio Marija s obrazloženjem da Radio, “s velikim iskustvom u medijskoj prezentaciji sadržaja, svojom najnovijom ponudom kao i do sada zadržava postignutu kvalitetu programa” jer se Radio obvezao “na visoko sudjelovanje slušatelja neovisno o njihovom svjetonazoru”. 

Iako ne postoji jedinstveni europski zakonodavni okvir koji bi definirao što točno community radio jest, UNESCO ga tretira kao “radio stanicu koja nastaje u zajednici, za zajednicu, vodi je zajednica i bavi se problemima zajednice” s time da ta ista zajednica uopće ne mora biti geografski omeđena već jednostavno okupljena oko zajedničkog interesa. Na konferenciji je istaknuto da su religijske radio stranice okrenute zajednici, no “zajednica” se ne nalazi u upravljačkim strukturama medija niti osmišljava njihov program. Također, zakonska je regulacija vezana uz community medije iznimno nepovoljna, od zabrane oglašavanja do nepostojanja državne potpore, što ove medije stavlja u nepovoljan položaj nasuprot onima s jakom i moćnom infrastrukturom, ali i budžetnom potporom države.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Splitu je 2012. kao prvi hrvatski community radio, odnosno radio zajednice, osnovan KLFM. Radio od osnivanja egzistira u virtualnom, toplom domu mnogih community radija. Unatoč prijavama na natječaje, nadležna institucija nije im dodijelila radio koncesiju. Entuzijazam i volontiranje glavno su pogonsko gorivo KLFM-ovaca, usmjereni su na nezavisnu kulturu, a dugoročan im je cilj pokrenuti mrežu community radija širom Hrvatske te stvoriti zajedničku platformu. U međuvremenu bi željeli podići prepoznatljivost ovog medija i dodatno animirati nove suradnike. U suradnji s Klubturom prošle i ove godine organizirali su promotivnu turneju. Ovogodišnja, pod nazivom Radio na cesti, sastojala se od tribina i koncerata održavanih na cesti ne bi li se približili lokalnoj zajednici. Nakon izlaska iz virtualnog etera na splitske i riječke ceste, posljednje odredište KLFM-ove promotivne turneje bio je Zagreb, legislativni, administrativni, financijski i medijski epicentar.

Sudionici tribine u zagrebačkoj Booksi, Ante Frankić, novinar KLFM-a, Gordan Antić s Radija 808, Borjan Batagelj iz OSA media iz Labina te predstavnici institucija, Vesna Roller iz Agencije za elektroničke medije i Milan F. Živković iz Ministarstva kulture, pokušali su detektirati stanje, mogućnosti i perspektive community medija i medijske (ne)prilike u Hrvatskoj.

Frankić, Antić i Batagelj osvrnuli su se na prednosti, potencijale i probleme community radija, financijsku samoodrživost te na kaotičnu zakonodavnu regulativu i prilično slabašan i nonšalantan odnos institucija spram one vrste medijskih kanala koji su, prema Frankiću, fokusirani na kulturnu manjinu. Komentirajući prednosti korištenja internetskih tehnologija koje omogućavaju stvaranje radio programa bilo gdje, kao i umrežavanje community radija po interesnim, a ne ograničavajućim geografskim koordinatama, Antić je naglasio: “Vrlo je jednostavno i vrlo jeftino napraviti radio koristeći internet tehnologije, ali je istovremeno vrlo teško i skupo proizvoditi kvalitetan radio program. Jednostavno, nije jednostavno ako radite radio koji nije jukebox”, te nastavio: “Što je zajednica kojoj se obraćamo šira, financiranje će biti lakše, ali ne smije biti preširoka jer to u konačnici znači povlađivanje i snižavanje kriterija”. Nadovezujući se na probleme financiranja, naglasio je kako je u Hrvatskoj problem to što nema praćenja slušanosti radio stanica što je u konačnici glavni kriterij i putokaz radijskom marketingu, “gospodaru” opstanka i održivosti radija. 

“Praćenje slušanosti radija je potpuno marginalno i voluntarističko”, složila se Vesna Roller te komentirajući presudnu i pogubnu ulogu marketinga u medijskoj proizvodnji, dodala: “U zadnje dvije godine se ugasilo jedanaest radio postaja pri čemu je većina, njih devet, vratilo koncesije svojevoljno”. Regulatorni tržišni mehanizam ih je financijski slomio. Međutim, osim tržišta i marketinga kao regulatora upitna je i kompetentnost i volja državnih institucija, ureda, sektora, agencija i službi nadležnih i odgovornih za osiguravanje poštene distribucije javnih sredstava unutar neprofitnog sektora. “Usmjereni smo na kulturnu manjinu i koncentrirani na nezavisnu kulturu, nezavisnu glazbu, nezavisnu riječ i trenutno radimo radio o vlastitu trošku, od države očekujemo minimalnu pomoć ili ćemo se emitirati po mesnicama i kafićima”, poručio je Ante Frankić govoreći o trenutnom institucionalnom tretmanu i pritom istaknuo očigledno: “Hrvatski katolički radio je u istoj kategoriji kao i mi, a to nije isti nivo neprofitnog medija niti isti nivo communityja te ima prilično dobre načine financiranja, mimo onog javnog”.

Prema riječima Vesne Roller, upitna je primjena kriterija na aktere neprofitnog sektora te uopće njihovo terminološko, sadržajno i vrijednosno poimanje. Uglavnom, sve manje-više opća mjesta i opće teme, kako je Roller iskreno i priznala prisjećajući se prošlogodišnje tribine održane na istom mjestu. “Pokušala sam rekapitulirati što se od zadnji puta napravilo. Zapravo, u tom smislu se nije napravilo mnogo pa sam se, pokušavajući smisliti neki alibi za danas, pitala zašto je to tako. To me je dovelo do vrlo općih mjesta”, konstatirala je Roller te nastavila: “Od rasprava o vrijednostima medija zajednice bježimo kao i što općenito izbjegavamo rasprave o vrijednostima u svim segmentima društva. Rasprave o neprofitnim medijima te shvaćanje važnosti uloge i svrhe medija nigdje u hrvatskoj javnosti ne čujem. Bojim se da osnovni koncepti shvaćanja uopće ne postoje tamo gdje bi morali postojati. Ovakvih rasprava bi trebalo biti više kako bi oni koji bi trebali razumjeti o čemu mi to zapravo pričamo, konačno razumjeli”.

Komentirajući prošlo i sadašnje stanje medija, Živković je istaknuo kako smo nešto nalik konceptu community radija već imali: “U bivšoj državi, lokalne radio postaje započele su svoje programe u sklopu programa Kultura narodu i Tehnika narodu i zapravo su inicijalno bile zamišljene kao radio za zajednicu. Takva vrsta razvoja komunalnog radija je prekinuta 1994. Naime, nakon donošenja Zakona o telekomunikacijama, 1995. započinje dodjela radio koncesija i tržište postaje regulatorni mehanizam. Međutim, umjesto promicanja lokalnog pluralizma, dobili smo velik broj jukeboxova”. Iako medije trećeg sektora smatra slabo razvijenima, relevantnost neprofitnih medija istaknuo je statističkim podacima: “Neprofitni sektor se sastoji od stotinjak medija, u njemu radi oko tri posto novinara i novinarki na koje odlazi tek oko jedan posto ukupnog financiranja medija”. Zaključio je kako su za održivost radija, bez obzira na platformu putem koje emitira program, potrebne veoma ozbiljne poticajne mjere. S njim se složio Antić, naglasivši samoeksploatatorsko djelovanje radnika KLFM-a: “Volonterizam dođe, ali i prođe. Mi ovo radimo iz fajta, ali potrebna su nam minimalna sredstva”.

Roller i Živković složili su se da lokalni mediji u Hrvatskoj od 1990-ih naovamo bilježe pad relevantnosti u lokalnim zajednicama, pri čemu se paralelno događa i njihovo financijsko propadanje i rastuća neprofitabilnost. Živković je istaknuo kako je, s obzirom da se komunalni mediji oslanjaju na javne izvore financiranja, važno da distribucija javnih sredstava bude poštena. “Ovakav razgovor o medijima u zadnjih godinu dana vodim samo ovdje”, zaključila je predstavnica Agencije za elektroničke medije. Domaćin Frankić ustanovio je kako s kolegama s Radija 808 dijeli puno interesnih momenata te kako oni općenito trebaju biti umrežavajući, a ne konkurentno razdvajajući faktor. “Htio bih da nađemo zajednički val s kolegama”, izrazio je želju za umrežavanjem, a Anić se nadovezao: “Možemo se osloniti na iskustva prethodnika koji su se bavili internet novinarstvom, a koji su u nedostatku novina osnivali internet portale te su shvatili da su mali i da ih ima puno te izlaz našli u umrežavanju i ujedinjavanju”. Batagelj je zaključio tribinu: “Razmjena informacija i teme potaknute ovim tribinama se trebaju zalaufati, a kad se pridoda održivost i razvoj platforme – to će biti community”.

Kako sve ne bi završilo u govorima i pričama o institucijama koje (ne) rade svoj posao, nakon tribine je uslijedio koncert, inače glavni događaj turneje Radio na cesti. Nastupili su Dino Santaleza (Pridjevi), a potom bend Svemir. Naime, svirka nakon tribine je koncept kojeg su KLFM-ovci prakticirali u Splitu i Rijeci, dovodeći tako scenu na cestu i promovirajući domaće glazbenike koji zaslužuju pažnju. Projekt Radio na cesti sugerira inkluzivan radio koji se nastoji približiti zajednici. Uz razborito ponašanje nadležnih institucija taj bi cilj trebao biti ostvariv – kako i radio i zajednica ne bi zaglavili, ostavljeni na cesti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Smješten u Ljubljani, Radio Študent (RŠ) jedna je od najstarijih i najsnažnijih nezavisnih i nekomercijalnih urbanih radio stanica u Europi. Godine 1969. godine osnovala ga je Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani (ŠOU), a danas ima preko dvije stotine suradnika koji redovito pridonose njegovom 24-satnom programu koji pokriva Ljubljanu i okolicu, odnosno 500 000 potencijalnih slušatelja. Od 6. svibnja 1998. Radio Študent moguće je slušati i preko web streama. Uz stvaranje i emitiranje različitih glazbenih, umjetničkih, obrazovnih i informativnih programa, Radio stavlja snažan naglasak na edukaciju svojih mladih suradnika – budućih novinara, inženjera zvuka, DJ-a, spikera – za radio i druge medije.

Založba Radija Študent (ZARS) njihov je izdavački label, a godišnje produciraju dva glazbena festivala, TRESK i Klubski maraton. Platforma RADAR okrenuta je suradnji u polju suvremenih istraživačkih umjetničkih praksa, a Radio je član međunarodne radijske mreže Radia. Osim radijske produkcije, web stranica Radija Študent ujedno je i jedini slovenski nezavisni elektronički medij, a posljednjih godina sve više jačaju vlastitu video produkciju.

Politika emitiranja Radija Študent objedinjuje koncepte community radija i javnog servisa. Za sebe kažu da promoviraju “inicijative civilnoga društva posebno u vezi s urbanim načinom života, slobodom izražavanja, nezavisnim mišljenjem, slobodarskim vrijednostima, kulturnom različitosti, društvenom kritikom, tolerancijom, društvenom solidarnošću i ljudskim pravima”, a isto nam potvrđuju Robert Mohorič, zamjenik direktora i administrator Radija Študent, i Robert Bobnič, urednik redakcije za kulturu i humanističke znanosti. Radio je odgojio preko četrdeset i četiri generacije i nebrojene individualce te odigrao ključnu medijsku ulogu u razvoju nezavisne kulture u Sloveniji, etablirao se kao kritički medij jer je uistinu i bio jedini medij koji je komentirao aktualnu problematiku i informirao stanovništvo, neopterećen ideološkim matricama. 

Danas je Radio Študent u teškoj situaciji zbog drugačijeg tipa kontrole: ideološko neslaganje s državnim aparatom u drugom je planu, ukoliko uopće i figurira kao bitan moment, a financijska kontrola nadređenih instanci stavljena je u prvi plan. Unatoč važnoj ulozi na ljubljanskoj i slovenskoj medijskoj sceni, Radio nije nikada pronašao sistemsko rješenje koje bi mu omogućilo razvoj bez uplitanja interesa svojih osnivača ili vanjskih faktora. 

Glavna problematika oko opstanka Radija svakako je odnos krovne Študentske organizacije (ŠOU) prema Radio Študentu. Radio Študent jedan je od osam zavoda ŠOU-a, a ujedno i organizacija koja ima najveće prihode među njima. Budžet se dogovara godišnje, no daleko od toga da bi se moglo govoriti o fiksnim iznosima. Naime, svake godine potrebno je pregovarati zbog toga što se studenti u sazivu Študentske organizacije izmjenjuju u intervalu od svake dvije godine, tako da ne postoji nekakav postojan tip prijenosa znanja i iskustva koji bi pomogao boljem razumijevanju situacija podređenih organizacija, ističu Mohorič i Bobnič. Radio Študentu nezavisnost nikada nije osporavana od strane Študentske organizacije, no sukobi oko financiranja su konstanta. Na pitanje o specifičnosti situacije Radija Študent, slovenska medijska teoretičarka i aktivistkinja Sandra Bašić Hrvatin ističe: “Na okruglom stolu o budućnosti Radija Študent ŠOU je rekao “mi imamo manje sredstava i sada smo se odlučili da važnije projekte financiramo”. No tko je to odlučio, tko je napravio taj spisak prioriteta, tko? O tome nije bila rasprava. Čini mi se da novinari, a tako i ovi u Radiju Študent ne razumiju da su zadnja barikada. Kad izgubiš medije, onda je ovima sve dozvoljeno”.

Problemi s financiranjem samo dijelom proizlaze iz neuređenog odnosa Radija i ŠOU-a, a s godinama se pogoršavaju. Sudeći prema podacima o financijama ŠOU-a, slika se neće ubrzo popraviti. Študentska organizacija je prije četiri godine imala budžet od 7 milijuna eura, a ove godine budžet je iznosio 4 milijuna eura. Već za sljedeću godine najavljeno je rezanje budžeta na 2.5 milijuna eura, što se svakako loše odražava na organizacije u nadležnosti ŠOU-a. Rezanje budžeta usko je povezano s tekućim legislativama u Sloveniji koje su usmjerene na povišenje stope oporezivanja studentskog rada. “Upravo u ovim postupcima vidljiva je ambivalentna pozicija države spram studentskog organiziranja jer ovakvo postupanje polako pridonosi njegovom polaganom propadanju”, ističe Bobnič. U svjetlu toga, bitno je naznačiti da je trenutno u tijeku priprema novoga zakona o studentskom radu koji će dodatno povisiti poreze na osobne prihode. Neminovno će to dovesti do situacije gdje će studentski rad postati neodrživ jer će poslodavcima biti isplativije zapošljavati radnike na minimalcu. Taj model svakako nije održiv kada je u pitanju Radio Študent koji trenutno u svojstvu suradnika ima 75 studenata.

Negativni trend financiranja koji je doveo u pitanje održivost Radio Študenta nužno je promotriti kroz studentsko organiziranje u slovenskom kontekstu. Studentsko organiziranje u Sloveniji ima dugu povijest, budući da je i sama Študentska organizacija proizašla iz nekadašnjih omladinskih organizacija bivše Jugoslavije. Studentsko organiziranje u svojoj osnovi nema problema s pitanjem autonomije, već je “problem u tome što studentsko organiziranje u Sloveniji nema kompas. Oni nikada nisu imali nekih smjernica, samo potpuno neoliberalno – svaku stvar koju imaju smatraju troškom”, objašnjava Robert Bobnič. Ono što još više komplicira tu poziciju jest realna situacija gdje je jedan dio nezavisne kulturne scene u Sloveniji izravno vezan uz Študentsku organizaciju, poput Galerije Kapelica. “Studenti na univerzi ne znaju ništa što se događa u ŠOU”, ističe Robert Bobnič, a jedan od načina na koji bi se mogla osvijestiti ova situacija jest “da se studenti aktiviraju i da dođe do nekakve studentske mase koja bi pozvala na reorganiziranje”. Prema dosadašnjem modelu, Študentska organizacija posve provizorno dodjeljuje novac svojim organizacijama jer nikada nisu razvili odnos s njima, kao ni bilo kakav tip mreže koja bi omogućila bolju suradnju između samih organizacija. Stoga, pitanje oko financiranja Radio Študenta djeluje kao svojevrsna cenzura, naglašava Bobnič, s obzirom na to da se fokus samog medija pomiče prema područjima koja bi u idealnoj konstelaciji trebala biti već uređena. 

Početkom prosinca ŠOU je, na inicijativu studentske grupe Iskra, organizirao referendum o reorganizaciji koja bi uključivala transparentno funkcioniranje, temeljnu financijsku racionalizaciju, stvaranje nezavisnog nadzornog odbora i posvećivanje širim interesima studentske populacije. Od 5735 studenata koji su izašli na referendum, njih je 5352 glasalo za promjene statuta Studentske organizacije. No, referendumski prijedlog nije prihvaćen jer na njemu nije sudjelovala petina glasačkog tijela, koliko je potrebno da referendumska odluka bude prihvaćena.

Za širi komentar stanja na slovenskoj medijskoj sceni zamolili smo Sandru Bašić Hrvatin. “Problem je u tome što se stvorila klima da postoji lijevo i desno, postoje lijevi i desni mediji, postoji lijevo i desno novinarstvo, lijevo i desno društvo novinara. I svi se deklariraju da su nezavisni, a ja tvrdim da je problem s njihovom nezavisnošću taj da su se odrekli jedine zavisnosti koje mora biti, a to je zavisnost od građana. Građane su svi pustili na cjedilu. Prije tri ili četiri godine predlagala sam da bi novinari trebali otkupiti medije ili da bi, kao Ignacio Romanet iz Le monde diplomatique, pozvali svoje čitatelje u pomoć, ali ovdje su se svi obrnuli na državu kao kravu muzaru, a država ništa ne daje besplatno. Svaki dogovor s državom ima neki aneks koji treba ispuniti. Ako pogledamo što se događalo prošle godine sa svim tim protestima u Sloveniji, jasno je da prosvjednici nisu imali nikakav medij iza sebe. Imamo nevjerojatnu ideju da govorimo o državi kao da bi to bio neki apstraktni entitet koji negdje postoji. Država su građani koji u njoj žive i novac kojim ta država operira naš je novac. Imam apsolutno pravo reći da se dio tih novaca namjeni financiranju medija koji će ispunjavati tu ulogu”. 

Izgledno je da bi jedan od mogućih pristupa cijeloj problematici moglo biti udruživanje svih studentskih organizacija radi vršenja pritiska na vladajuće strukture. No, svakako je problematično to što se ni sama Študentska organizacija ne uspijeva organizirati kako bi se borila za svoja prava, pogotovo u kontekstu u kojem krovna Študentska organizacija Slovenije ne poduzima ništa po pitanju aktivnog lobiranja za sprječavanje dodatnog oporezivanja studentskog rada, smatraju Bobnič i Mohorič. S obzirom na to da je Radio Študent ipak jedinstvena medijska institucija koja i nadilazi kapacitete studentskog medija, jedna od mogućnosti o kojoj se trenutno razmišlja je i pronalazak nekog novog okvira funkcioniranja. No, sve je izglednije da je bilo kakav tip potpune samostalnosti nemoguć, pogotovo u kontekstu rada medija kao neprofitne organizacije. U svjetlu toga, pojavljuju se pitanja o primjeni modela financiranja dijelom koji bi dolazio od regularne RTV pretplate, kao i pitanja bi li država dopustila da Radio Študent, kao bitan medij u domaćem kontekstu, propadne.

No, problem s kojim bi se Radio Študent mogao suočiti kada bi postao javni medij studenata, smatra Bašić Hrvatin, jest činjenica da je “studenata oko 700 000 te se može dogoditi da odjedanput taj isti Radio postane, recimo, Katolički radio. Ne bi me to iznenadilo. Zato su oni u procjepu. Ako idu u tu varijantu, veoma se lako može dogoditi da to postane tvrđava nečeg drugog. Ali to treba raščistiti, moramo se suočiti s time. U cjelokupnoj medijskoj slici Slovenije Radio Študent svakako iskače. On je vrijednost koju se isplati braniti, ali isto tako bi trebalo razmišljati o promjeni vodstva. Iz zakona o visokom školstvu jasno je da na studentskom radiju mogu raditi oni koji imaju status studenta. No, kod njih se na menadžerskim funkcijama nalaze ljudi koji su na Radiju već dvadeset godina. Treba pustiti pozicije! Kako će mladi koji sad za te pozicije nemaju iskustva to iskustvo steći?”. 

U peticiji, koju je do sada potpisalo oko 10 000 ljudi, Radio Študent zahtijeva nekoliko stvari. Od svog osnivača, Studentske organizacije, traže da ŠOU djeluje u javnom interesu, da organizira kratkoročnu i dugoročnu redistribuciju sredstava svim neprofitnim institucijama i aktivnostima kojima upravljaju studenti. Od Sveučilišta u Ljubljani traže završetak formalnog dijela procesa pristupanja u sporazum o suosnivanju Radija, a od grada Ljubljane stvaranje mehanizma financiranja Radija kao jedine gradske javne radio postaje. Od Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta zahtijevaju dugoročna pravna rješenja za stabilno i ujednačeno financiranje radija i drugih kulturnih proizvoda Radija Študent te obrazovne programe i praktični trening koji na Radiju obavljaju. Naposljetku, alokacija frekvencija radi širenja slušateljstva po cijelom teritoriju i kampusima Slovenije, zahtjev je upućen Agenciji za poštanske i elektroničke komunikacije.

Sandra Bašić Hrvatin smatra da po pitanju problematike financiranja javnih medija “nema zakona na ovom svijetu koji bi ovdje funkcionirao osim zakona o nacionalizaciji. Treba napraviti od svih takvih medija javne medije. U pozadini svog tog kolapsa je europska ekonomska politika koja više ne govori o medijima već govori o uslugama, o kreativnim industrijama, u pozadini nije više sloboda izražavanja već pitanje autorskih prava. Ono što je meni strašno za gledati, ovo što se dogodilo s grčkim javnim servisom, ovo što se sad događa u Španjolskoj, umjesto da se napravi koalicija na europskom nivou, vojne čete koje će dignuti glas kad se takve stvari događaja, mi jednostavno dozvoljavamo da šaptom padaju jedan, drugi, treći i četvrti”.

Kada se Radio Študent usporedi s ostalim community medijima na ovim prostorima, jasno je da je u mnogočemu izašao iz takvih okvira te da obavlja funkcije javnog medijskog servisa. No, kako njihova situacija ostaje upitna, medij se okreće alternativnim metodama financiranja. Tako je velikim dijelom trenutno posvećen sponzorstvu i marketingu koji bitno pomažu situaciji medija te se otprilike 25% prihoda ostvaruje putem marketinga. U široj slici, to je nedovoljno za financiranje rada medija koji zahtijeva velik broj vanjskih suradnika, a pogotovo za daljnje razvijanje određenih projekata: veća produkcija zahtijeva mnogo bolju financijsku podlogu. Radio je uz peticiju pokrenuo i crowdfunding kojim su do sada skupili oko 40 000 eura, novac se skuplja i na benefitima koje od listopada organiziraju u Ljubljani, a kojima izravno apeliraju na slušatelje i zainteresiranu javnost. No, kako Robert Bobnič upozorava, postoji i druga strana medalje kada je u pitanju takav vid financiranja: “Mislim da su i crowdfunding kao i kickstarter načini da se javne institucije i sama država maknu što dalje od financiranja, stoga je to veoma ambivalentno”. Za Roberta Mohoriča to je test “skupnosti”, ako ona postoji, te rezimira: “Ne možemo funkcionirati na isti način kao u prošlosti. Osamdesetih je to bilo potpuno drugačije nego sada. Radio Študent mora u ovo novo doba pronaći svoj prostor”.

O community radijima govorit će Otto Tremetzberger, suosnivač i direktor community radija Free Radio Freistadt, Sandra Bašić Hrvatin, bivša savjetnica generalnog direktora RTV Slovenije za strateška pitanja dugoročnog razvoja i nezavisna stručnjakinja na pripremi zakona o medijima u Sloveniji, te Ante Frankić, predstavnik radija KLFM, prvog projekta stvaranja community radija u Splitu. Tribinu će moderirati Marko Kostanić, dramaturg i glavni urednik magazina Frakcija.

Temi će se pristupiti iz teorijske, praktičke i zakonske perspektive, komparativno sagledavajući primjere iz različitih europskih konteksta. Teorijskim rakursom osvijetlit će se povijesna dimenzija community radija, njegova distinktivna obilježja u odnosu na ostale modele radio-programa, te politička i društvena funkcija unutar zajednice. Kroz praktične primjere analizirat će se problematika proizvodnje programa u različitim materijalnim i financijskim kontekstima, kao i zakonski okviri koji ih uvjetuju.

Tribina će se održati u srijedu 9. listopada 2013. u 12 sati u književnom klubu Booksa, a organizirana je uz podršku Zaklade “Kultura nova” i u suradnji s mrežom Clubture kroz koju se realizira projekt “Radio zajednice” splitskog KLFM-a. U sklopu tog projekta u četvrtak 10. listopada bit će održan i besplatan koncert grupe Mayales u klubu Močvara s početkom u 21 sat.

Platformu Novi prostori govora čini šest organizacija s područja neprofitnih medija i produkcija te nezavisne kulture. Nositelji projekta su Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (nakladnik portala Kulturpunkt.hr), Udruga za promicanje kultura Kulturtreger (nakladnik portala Booksa.hr), nezavisna produkcije Fade In, Prostor rodne i medijske kulture K-zona (nakladnik portala Vox Feminae), Savez udruga za razvoj neprofitnih medija N-mreža, te Centar za dramsku umjetnost (nakladnik časopisa Frakcija).

KLFM je splitski projekt nezavisnog community radija koji se emitira hi-fi streaming kanalom s adrese klfm.org.

Urednički tim novina čine Marino Jurcan, Rudija Pavličević, Svetlana Stojanović i Irena Burba dok je za dizajn zadužen Vjeran Juhas. Novine su nastale u produkciji udruge Metamedij. Više o njenim aktivnostima možete saznati saznati u razgovoru koji smo nedavno vodili s Marinom Jurcanom.

Mislim da je najvažnije kod organizacija kao što je naša to što daju podršku lokalnim scenama, koje znaju da nisu same i da dijele probleme s drugima.  

– – –

Intervju s Kate Coyer, ravnateljicom budimpeštanskog Centra za medije i komunikacijske studije, s kojom smo u srpnju razgovarali o poziciji community medija u Europi pročitajte ovdje.