U knjizi Buka francuski pisac Jacques Attali raspravlja o glazbi i njenom svojevrsnom negativu – buci. Jasna je polarizacija u konvencionalnom sagledavanju ove dihotomije, pri čemu je glazba poželjni zvuk, a buka nepoželjan antipod i nenamjerni nusprodukt koji treba ukloniti (ili digitalno izbrisati sa snimke). Po Attaliju, buka s vremenom preuzima veću ulogu – društvenu, političku, i onu najzanimljiviju, subverzivnu. U glazbenom smislu, usprkos svojim subverzivnim počecima, noise je izrastao u specifičnu estetiku koja svoje korijene crpi iz futurizma, dadaizma te musique concrète, sve do svog (ne)službenog začetka kao žanra na albumu Loua Reeda Metal Machine Music. Noise je, gotovo po definiciji, uvijek bio blizak eksperimentu te stoga uvijek van mainstreama, privlačeći publiku koja je otvorena za zvučne eksperimente.

ZEZ festival najpoznatiji je nepoznati festival u Hrvatskoj, koji šarolikoj publici predstavlja inovativnu i eksperimentalnu glazbu te čiji moto slušaj drugačije u svojoj programskoj okosnici donosi široku žanrovsku paletu: od jazza i elektronike, preko pop glazbe, do punka i metala, ali i sve između toga. Punim imenom Zavod za eksperimentalni zvuk, ZEZ se od svog osnutka 2013. godine poigrava non-mainstream i eksperimentalnom glazbom, ali na vrlo nepretenciozan način, što se zrcali u igri riječima u njegovom nazivu. Zbog toga se riječ “eksperimentalno” u kontekstu festivala uzima donekle fleksibilno i primjenjuje se podjednako na akademsku glazbu kao i na underground scenu, bez inzistiranja na strogom terminološkom ili stilskom određivanju. Unutar ovako široko postavljenih okvira, ponuđeni se program svakim novim izdanjem festivala nepredvidivo kreće po rasteru izvođača najrazličitijih izričaja.

Od svojih ranih koncertnih, do recentnijih festivalskih izdanja, ZEZ se temeljio na triptihu koncertnog programa, multimedijalne izložbe i radionica otvorenih za publiku. Za novo, 5. izdanje proširen je koncertni program, koji je narastao na pet večeri, te je uveden jedan novitet – prva festivalska rezidencija u koprodukciji s ljubljanskom SONICOM.

Festival su otvorili O YAMA O, japanski improvizacijski duo koji čine umjetnice i glazbenice Rie Nakajima (orkestar udaraljki) i Keiko Yamamoto (vokal). Njima su se ovom prigodom pridružili Billy Steiger na violini, gitari i (dječjoj) fruli te Marie Roux na bubnjevima. Ignorirajući KSET-ovu pozornicu, glazbenice su se smjestile na pod među publikom, koja je zainteresirano promatrala mikroorkestar udaraljki koji je Nakajima rasprostrla oko sebe. Radi se o ideji found object instrumenata, odnosno gomili svakodnevnih predmeta poput kuhinjskih tava i zdjela, igračaka na navijanje, satova i sličnih predmeta koje se može pronaći u (japanskoj) kući. Nakajima u poigravanju svojim instrumentarijem proizvodi spektar različitih ritmova i zvukova (ili, bolje rečeno, buke), a vokalistica Yamamoto pripovijeda, pleše, šapće i pjeva. Nastupom su odavale dojam istovremene izvođačke samodostatnosti i uigrane interakcije pa su Roux i Steiger mogli samo pratiti njihov glazbeno-dramaturški tok, pavši time u drugi plan. Početak nastupa je odavao dojam poteškoća u pronalaženju zajedničkog jezika, tim više što je dominirao glazbeni i vizualni aspekt Nakajiminog instrumentarija. Srećom, problem komunikacije među izvođačima nije se odrazio i na publiku. U svojim nastupima, O YAMA O inspiraciju crpi iz japanskih mitova te glazbenih elemenata folklora, klasične i kazališne glazbe, što se iščitava iz izvedbe vokalistice. Njen scenski pokret, repetitivnost melodijskih fraza na granici s govorom te promjena boje i infleksije glasa grade uvjerljivu dramaturgiju nastupa, jezičnoj barijeri usprkos.

Prvu festivalsku večer zatvorio je prvi ZEZ-ov rezidencijalni duo. Slovenski perkusionist Jaka Berger i audiovizualni umjetnik Branimir Štivić premijerno su izveli elektroakustičko djelo koncipirano u okviru rezidencijalnog programa. Rezultat kombinacije Štivićeve live elektronike te Bergerovih synthova i bubnjeva bila je skladba čiji su elementi bili zanimljivi, ali nerazvijeni. Blokovi popraćeni droneom nizali su se gotovo minimalistički u vrlo sporim promjenama, ostavljajući dojam da glazbenici ne znaju što bi s materijalom koji su imali. Bubnjevi su bili gotovo višak jer ritamski nisu donijeli ništa zanimljivo, što djeluje kao propuštena prilika jer je Berger istaknut udaraljkaš i improvizator. Dub ritmovi u udaraljkaškoj dionici bili su izmješteni iz konteksta skladbe, gotovo postavljajući pitanje funkcionira li ova žanrovska referenca u kontekstu čitavog festivala kao provokacija ili muzički humor. Rezultirajuće djelo ostavilo je dojam neskladne cjeline čije su mehaničke izmjene elektronike i syntheva s ponekad banalnim bubnjarskim dionicama stvorile dojam nehomogene cjeline bez jasne razvojne putanje.

Kao neizostavni dio festivala, i ove se godine održala izložba zvuka posvećena elektroničkim i multimedijalnim djelima. Predstavljen je niz zanimljivih elektroničkih i audiovizualnih radova poput MP3ggerS, modularne interaktivne instalacije Lavoslave Benčić. Elektroničke elemente triju mp3 konzola umjetnica je sašila u provodne tkanine s mekim okidačima. Ova tekstilno-elektronička instalacija poziva slušatelje da se poigraju upravljanjem trakama na kojima su nasnimljeni i elektronički obrađeni zvukovi ptica, otvarajući DIY pristup eksperimentiranju i kreiranju skladbe. Novitet izložbe bilo je predstavljanje radova studenata Muzičke akademije nastalih u sklopu novog kolegija Elektronička proizvodnja zvuka pod mentorstvom Antonija Pošćića i Gordana Krekovića. Radovi su uključivali raznolike pristupe poput mixed music skladbe Lovre Stipčevića za violončelo – u ovom slučaju sintetizirano – i elektroniku, algoritamsku elektroničku kompoziciju Sare Jakopović ostvarenu manipulacijom Markovljevim lancima te sound design i manipulaciju akustičnim objektima Ivana Makara. Njihovi mentori i autorski dvojac Pošćić i Kreković zatvorili su izložbu izvedbom projekta Anastatica, rijetkog live coding performansa koji je imao zanimljiv interaktivni moment. Upućena publika je putem mobitela sudjelovala i utjecala na generiranje oblika skladbe. Sam proces nastanka djela i njegove mogućnosti u konačnici su se ispostavili kao zanimljiviji aspekt od krajnjeg zvučnog rezultata. Ova suradnja Muzičke akademije i ZEZ-a posebno je važna jer se njome otvorio komunikacijski kanal između dviju glazbenih scena koje su se do sada uglavnom mimoilazile. 

Ovogodišnja ZEZ edicija izborom izvođača dala je prednost heavy zvuku koji se najviše ogledao u nastupu legendarnog dua Nadja, koji čine multiinstrumentalist Aidan Baker i basistica Leah Buckareff. Uz drone glazbu, Nadja evocira velik broj stilskih odrednica: doom, dreamsludge, metalgaze, noise i industrial, a svojim sporim riffovima, gustim zvučnim teksturama i glasnoćom ovaj su nastup podigli na razinu fizičkog osjeta zvučne mase. Uz njih je nastupio CZLT, odnosno Guillaume Cazalet, čija je ritualistička performativnost oslikala sablasnu atmosferu okultne ceremonije. Idiosinkratični spoj dronea, indijske klasične glazbe i tibetanskog grlenog pjevanja rezultirao je zanimljivim prožimanjem estetike metala s ezoterijom. Riječ je o posebnoj vokalnoj tehnici za koju su potrebne godine svladavanja, a rezultira višeglasjem jer se uz osnovni ton čuju njegovi harmonici. Amplificirajući glas, CZLT je postigao specifično opor i metalan zvuk glasa koji se stapao s droneom. Nastup je ponešto izgubio na dojmljivosti u instrumentalnom djelu, u kojem je CZLT svirao prvo na sitru, a zatim na drvenoj flauti. Ovim se izborom nastup kretao ka zvučno i dramaturški manje zanimljivim rezultatima, čemu svjedoči i činjenica da publika slab završetak nije ni percipirala kao kraj pa je na koncu sam CZLT morao reći da je nastup gotov.

Programski lajtmotiv zida buke potvrdio se u nastupu poljske umjetnice Agnes Gryczkowske, koja s Alexandrom Johnstonom čini noise duo NAKED. Njihov novi EP Killed by Roses Gryczkowska izvodi sama na sceni i njome potpuno dominira ogromnom količinom sirove energije u mračnoj, (sado)mazohističkoj atmosferi nastupa. Spajajući naizgled nespojive elemente opere i fetišističkog performansa sa zvučnom eksplozijom hardcorea, screama, industriala, eksperimentalne elektronike i noisea, Gryczkowska u nastup ulaže i posljednji atom snage.

Iako se doimalo da će koncert NAKED biti nenadmašen, nemoguće se ipak dogodilo na zatvaranju festivala. Energičnost nastupa i njegova vizualna dojmljivost značajka je koju Gryczkowska dijeli sa svojim zemljacima, duom SIKSA, čija glazba ima naglašenu aktivističku crtu, a čine ga pjesnikinja i vokalistica Alex Freiheit i basist Piotr Buratyński. Materijal koji su izveli u KSET-u moderna je bajka nastala kao posljedica razočarenja i burnouta koje je Freiheit doživjela nakon nedavnih prosvjeda protiv zabrane abortusa u Poljskoj i nasilja nad LGBTQ+ zajednicom. U svojoj bajci Freiheit je, u već poznatom spoju punka, slam poezije i teatra, iznijela sve emocije s kojima se kao aktivistica suočila u borbi protiv poljskih vjetrenjača,apsolutno vladajući pažnjom i emocijama publike tijekom razmjerno dugačkog nastupa. Usprkos jezičnoj barijeri, snažnim performansom uspjela je publici vjerno dočarati tragikomediju, apsurd, tjeskobu i mučninu. Live izvedba jedini je pravi način slušanja i doživljavanja SIKSINE glazbe jer ništa ne može zamijeniti energiju koja je prštala KSET-om i hiperaktivnu i veoma sugestivnu Freiheit koja je izvrsno komunicirala s publikom.

Za kraj bih izdvojila koncert kanadske violinistice Jessice Moss. Izmješten iz programskog konteksta festivala kojim je dominirao noise, ovaj koncert postklasične i minimalističke glazbe pokazao je širinu programske koncepcije festivala, neopterećene stilskom ujednačenošću ili inzistiranjem na eksperimentalnosti. Moss je izvela autorske skladbe s albuma Entanglement, na kojem se nalaze melodije iz židovskih pjesama u jednostavnom aranžmanu nenametljivih efekata pedala, loopova i njenog vokala. Moss svojom glazbom uvlači u jednostavan ali hipnotizirajući i meditativan zvuk. Ipak, noise se provukao i na ovaj koncert, ali u vidu feedbacka koji je nastao kao rezultat tehničke poteškoće s jednom od pedala. 

Ovogodišnje izdanje ZEZ-a pokazalo je snagu programske koncepcije te uspješno proširilo trajanje koncertnog programa na pet večeri. Usprkos pojedinim slabim točkama, program nije zapao u monotonost, a može se pohvaliti i s par izuzetnih izvedbi, prije svega fantastične SIKSE i NAKED. Kao dominantnu žanrovsku odrednicu treba istaknuti visoku zastupljenost noisea, koji se iz akustičke premetnuo u estetsku odrednicu ovog izdanja festivala. Predstoji vidjeti hoće li se programski koncept nastaviti razvijati u ovom smjeru ili će pak načiniti zaokret, tim više što će se radizi o 10., okrugloj godišnjici osnutka ZEZ-a, koji je ovim izdanjem dokazao kako nas još uvijek itekako zna iznenaditi.