Prirodni su to okoliši koji u tišini progovaraju o ekološkoj krizi, pejzaži koji ne bi trebali proći nezamijećeni, nalazili se u centru Beča ili tisućama kilometara daleko, podno vulkana u Indoneziji. Krajolici čije fotografije na društvenim mrežama ne bismo trebali filtrirati kao sadržaj koji nas uznemirava, jer nas i trebaju opsjedati. cracks in landscape, najnoviji rad iz spomenute serije, Bosse će izvesti na novom izdanju Antisezone, naslovljenom Pređi rijeku reci ne, pa tim povodom razgovaramo o ambivalentnom odnosu prema ranjenim krajolicima, izvođenju na specifičnim lokacijama te prevođenju prirodnih u tehnički krajolik izvedbe.

Zbog čega ste zaljubljeni u ranjene krajolike¹? Kako je počela ta romansa?

Odrasla sam njemačkom Zonenrandgebietu, zoni četrdesetak kilometara udaljenoj od granice s bivšom Istočnom Njemačkom. Moj rodni grad Salzgitter Bad povijesno je vezan uz iskapanje ruda i soli, kao i uz nacizam te ratnu industriju. U nekim se od rudnika danas skladišti nuklearni otpad. Kao dijete, igrala sam se u ruševinama tvornice za preradu uljane repice. Sve je to u meni proizvelo emotivnu vezu i ambivalentan odnos prema odlagalištima otpada, ruševinama i ranjenim krajolicima, na koje sam bila navikla.

Što razlikuje ranjene od ukletih krajolika? Što ih karakterizira i kako izabirete kojima od njih ćete se umjetnički baviti?

Neke lokacije su samo dio umjetničkog istraživanja, a na nekima je moguće i izvoditi. U mnogim teško ranjenim krajolicima izvedba s publikom nije opcija, ali ih i dalje možemo posjetiti i pokušati razumjeti svojim tijelom, osjetilima. Također, možemo istraživati o njima.

Krajolici koje opsjeda njihova povijest nemaju uvijek rane vidljive golim okom – to su za mene ukleti krajolici. Povijest se taloži u njihovom materijalu i sjećanju, kao i sjećanju okolnog stanovništva ili radništva. Rudnici i onečišćena područja u planinama oko Bad Schlema, iz kojih se vadila ruda, renaturalizirani su i danas se tamo nalaze golf tereni. Parcela na kojoj smo u Beču izvodili haunted landscapes nekad je bila bojišnica, na kojoj su ležali leševi konja i vojnika – danas pripada zračnoj luci.

U svojoj knjizi Ghosts of My Life, Mark Fisher piše: “U postmodernističkoj kulturi nije potisnuta mračna, već svijetla strana. Puno nam je ugodnije u društvu demona no anđela. Demonsko nam se čini kul i seksi, dok nam je oko anđeoskog neugodno i doživljavamo ga kao pretjerano sentimentalno”. Biste li rekli da romantizirate ranjene krajolike u maniri mračnog turizma?

Rekla bih da se moramo suočiti s nasiljem koje nas okružuje, te poetskim razmišljanjem i umjetnošću ponuditi propozicije za drugačije funkcioniranje svijeta. To možda nije tako daleko od pitanja nošenja s vlastitom i smrtnošću svojih voljenih.

Mislim da krajolicima ne treba pristupati samo kao demonskim ili anđeoskim, kao da su takve karakterizacije međusobno isključive. Želim vam ispričati priču žene koju sam upoznala u Indoneziji, u blizini vulkana Semeru, čija aktivnost razorno djeluje na područje.

Tog je dana pljuštalo, a do nje smo stigli motociklima. Pripalila je vatru kako bismo osušili odjeću i pričala kako ne želi otići iz svog doma. Očistila ga je od pepela i lahara u koji se nakon erupcije vulkana povezuju krhotine, pepeo i kišnica. Lahar se kao silovit i destruktivan blatni tok slijeva i guta krajolik oko riječnih obala. Ta je žena provela cijeli život uz silinu prirode koja istovremeno oplođuje tlo i razara kraj. I to je jedan način povezanosti s našim planetom i njegovim ponekad nasilnim artikulacijama.

I vaše izvedbe na neki način opsjedaju uklete krajolike – što u njima ostaje nakon kraja izvedbe, ostavljate li neki trag?

Ostavljamo tragove svojim tijelima, postajemo dio krajolika i dio njegovih substanci uzimamo sa sobom, htjele to ili ne, jer smo dio porozne razmjene kakva je u prirodi uobičajena. Trebamo paziti što ostavljamo iza sebe i kakve narative budimo u mašti onih koji svjedoče i sudjeluju u našim poetskim intervencijama. Moramo imati na umu da je ljudska samo jedna od mogućih perspektiva na svijet oko nas.

Imaju li vaši radovi aktivistički podton, političke ciljeve? Pokušavate li spriječiti društveni zaborav iskapanjem povijesti krajolika?

Krajolik je, poput ljudi, živa materija. Pod utjecajem je klimatskih i planetarnih uvjeta, u neprekidnoj transformaciji koju se ljudi trude negirati. Krajolike su oblikovale njihove povijesti; oni, poput ljudi, imaju sjećanja, i takvo razmišljanje otvara put k shvaćanju vremena širem od ljudskog životnog vijeka. Zemni plin i nafta su milijune godina stari organski ostaci koje izvlačimo da bismo napajali napredak, ostavljajući pritom nepopravljiv trag u okolišu.

Svjedoci smo ogromne destrukcije infrastrukture i ljudstva, svjedoci smo rata u Gazi (koji mora prestat odmah) i svih drugih područja koja upravo gore, radi nečijeg interesa, eksploatacije i/ili rata. Krš koji ostavljaju iza sebe zatrpava ljude, biljni svijet, infrastrukturu, a rezultirat će, osim u žrtvama i traumi, u dugom globalnom nasilju – kako ga Rob Nixon naziva, “sporom nasilju”.

Priroda liječi samu sebe, zarasta, no ljudi običavaju održavati rane i ožiljke vidljivima, ne bi li ih mogli komemorirati – na neki način, nikad ne dopuštamo da te rane zacijele. Što mislite kakav je odnos zacjeljivanja i društvenog zaborava u kontekstu prirodnih krajolika?

Zanimljivo pitanje. Planet može izliječiti sam sebe pod uvjetom da pritom ostane okoliš otvoren za ljude. Ironično, uništavamo atmosferu koja nam je potrebna da bismo preživjeli. Kaže se da je povijest učiteljica života, no ako pogledamo trenutnu globalnu političku situaciju, kakve su se političke promjene dogodile u mnogim državama, imamo razloga sumnjati u to da doista učimo iz prošlih grešaka.

Iako se HAUNTED LANDSCAPES or the breathing out of earth izvodi u konvencionalnoj izvedbenoj dvorani, većina radova iz serije Haunted Landscapes su site-specific izvedbe. Što vam u bavljenju vanjskim specifičnim okolišima donosi, tj. oduzima jedno, a što drugo? Koji je kriterij izbora?

Kad radiš istraživanje o onečišćenoj vojnoj zoni ili aktivnom vulkanu, razmišljaš kako u izvedbi udaljene krajolike učiniti prisutnima. Ali kad radiš na lokaciji, uvijek je puno specifičnog materijala, informacija, omjera veličina, svjetla, ljudi i drugih živih bića na koje treba misliti. To zahtijeva osjetilni pristup koji ostaje otvoren za nepredvidivo i, bar u nekoj mjeri, izmiče kontroli, što mi se sviđa.

Izvedba predstavlja os u vremenu, posebnu koncentraciju u određenom okolišu, i mora biti porozna, propuštati stvarnost koja se u/oko izvedbe nastavlja odvijati i kokreira ju. Konvencionalni izvedbeni ili umjetnički prostori pretvaraju se da su neutralni, ali naravno da to nisu – oni pokušavaju zadržati vanjski svijet izvan svojih zidova kako bi izvedbeni elementi tvorili značenje izolirano od vanjskog konteksta. Takav prostor za izvedbu je artificijelan krajolik u kojem organiziramo materijal (izvođače i gledatelje) bez kiše i vjetra. Volim obje opcije, sviđa mi se prevođenje iz jednog u drugo, što je uvijek prilika za učenje. Možda konvencionalni prostori za izvedbu omogućuju intimnost jer gledatelji_ce mogu ustuknuti i bježati samo do granica zidova.

Kako prirodni okoliš, zajedno sa svim njegovim materijalima, promjenama, odnosima, poviješću i mitovima, prevesti u izvedbeni okoliš?

To je ono što ću pokušati izvedbom cracks in landscape u Zagrebu. Želim stvoriti izvedbeni okoliš koji uključuje gledatelje i u koji će postojeći prirodni okoliš ući recikliran kao tekst, zvuk, pokret, ljudi te materijali.

U jeku ekološke krize, ulazak u dvoranu kao zatvoreni, konvencionalni prostor izvedbe, možemo interpretirati kao traženje utočišta, surogata stvarnih krajolika u virtualnom i tehničkom krajoliku izvedbe. Hoće li serija haunted landscapes završiti ulaskom u izvedbenu dvoranu?

Rad u vanjskom prostoru nema infrastrukturne uvjete zatvorenog prostora, ali je baš to što ovisiš o, na primjer, prirodnom svjetlu i temperaturi zanimljivo. Trebaš manje energije, ali vjerojatno susjedima više ideš na živce. Cracks in landscape, koji ćemo izvesti u Zagrebu, idući je korak, kulminacija, zbir svega što se dosad u seriji dogodilo i što mogu ponuditi. Rad izvodim sama, sa zvučnim oblikovanjem Günthera Auera, i materijalima koji su suizvođači u prostoru. Tu izvedbu vidim kao artificijelni, izvedbeni okoliš kroz koji propitujemo upotrebu prostora, vrijeme i proizvodnju značenja u izvedbi, kao i uvjete sklapanja ugovora pri susretu s publikom.

Nakon toga, 24. rujna na pustopoljini iza glavnog kolodvora u Beču imamo premijeru WASTElanda. Taj rad je kulminacija koreografskih procesa koji su u susretu s ovim lokalitetom, okruženim novogradnjama i prometom, nastali u periodu od ožujka do rujna, u suradnji s pet fantastičnih plesača. 

Mislite li da je tehnološka, virtualna muzealizacija prirodnih krajolika izgledna budućnost?

Možda ćemo zaboraviti na prirodne krajolike, postati zarobljeni u artificijelnim apstrakcijama aplikacija. U idealizacijama okoliša koje iskorištavaju fosilna goriva zato da bi animacije savršeno radile. U narativima koji su kontrolirani odozgo, usmjereni stvaranju idealnog korisničkog iskustva.

Ali to bi za mene bio strašno tužan svijet.

1.  parafraza replike iz HAUNTED LANDSCAPES or the breathing out of earth ↩︎

Program donosi izvedbe i izlaganja koja propituju tijelo, prostor i jezik kao živa i promjenjiva polja značenja. Kako stoji u najavi događaja, umjesto odgovora, u središtu su pitanja, prijelazi između tišine i izraza, izrečene i potisnute stvarnosti.

Treći blok Antisezone 25 uključuje niz događanja: otvara ga čitalačko-gledateljski klub Društvo 11 lisica 11. lipnja u Botaničkom vrtu, a zatvaraju gostovanja poput cracks in landscape 1. srpnja u TALA PLE(j)S-u. Između tih datuma nizat će se izvedbe, reprize i istraživačka izlaganja koja oblikuju Antisezonski lipanj kao prostor eksperimenta i dijaloga.

Više detalja o programu pronađite na ovom linku.

Thoughts meet space multimedijalni je prostor misli koji proizvodi različita određenja sadašnjosti te ih formulira u različitim materijalima – zvukovima, projiciranim slikama, snimljenim mislima, preuzetim fragmentima medijske stvarnosti, isprepliće ih i oblaže u različitim medijima. Novonastale slike stvaraju fiktivne minijature mogućih odnosa.

Thoughts meet space dio je serije performativnih pokušaja u pristupanju dokumentarnom materijalu koje Claudia Bosse u suradnji s Güntherom Auerom od 2011. sakuplja kroz intervjue u potrazi za razumijevanjem načina na koji se misao i djelovanje oblikuju u različitim geopolitičkim kontekstima i poljima, a kroz promišljanja o slobodi, životu, terorizmu i demokraciji. U instalaciji u Zollemtskantini, dijelovi prikupljenih materijala nastalih na ovoj lokaciji ulaze u dijalog s konkretnim prostorom, šire se, generiraju misli i povezuju. Temeljna pitanja koja otvara ovaj rad tiču se metode i razumijevanja umjetnosti kao prakse koja pristupa realnosti i u nju intervenira.

Thoughts meet space dio je otvorenog procesa koji u nekoliko faza i formata zahvaća samog sebe s društveno-političkim događajima od 2011 do 2015, sakuplja ih, organizira, interpretira i suprotstavlja.

Zagrebačka je publika imala priliku upoznati Claudiju Bosse u sklopu 26. Eurokaza gdje je u sklopu ovog ciklusa izvela projekt Biografski krajolici Novog Zagreba, od svibnja 2011. Claudia Bosse sa stanovnicima Novog Zagreba razvijala je koreografije dnevnih rutina unutar tlocrta njihovih stanova u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti.

U projektu Thoughts meet space uz Claudiju Bosse sudjeluju Günther Auer, Marco Toelzer, Marijeta Karlović, Anna Etteldorf i Margot Wehinger. Produkciju projekta potpisuje theatercombinat u koprodukciji s Tanzquartier Wien. Intervjui su nastali u suradnji sa zagrebačkim MSU-om, Goethe institutom u Alexandriji i Tel Avivu, Austrijskim kulturnim forumom u Cairu, Školom za vizualni teatar iz Jeruzalema te mnogim drugima.

theatercombinat / Antonija Letinić

dominant powers. what is to be done then? / instalacija, performans / koncept/režija: Claudia Bosse, zvuk: Gunther Auer, produkcija: theatercombinat, Beč / Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / Eurokaz, Zagreb

biografski krajolici Novog Zagreba / umjetničko/urbanistički transfer, live instalacija / instalacija/koncept/režija: Claudia Bosse, video/dokumentacija: Guenther Auer, produkcija: theatercombinat, Beč / Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / Eurokaz, Zagreb

Izvođačica dočekuje skupinu posjetitelja na ulazu u izložbeni prostor Muzeja suvremene umjetnosti. Počinje ih voditi kroz izložbu na dvije etaže, dok su iz njenih uzvika na nerazgovijetnom engleskom razabiru riječi “povijest” i “revolucija”. Na podu su razbacane upute za “pametnu revoluciju” koje egipatskim pobunjenicima savjetuju kako uspješno svrgnuti Mubarakov režim. Ne zna se jesu li autentične. 

Bučna izvođačica dovodi posjetitelje do stolova prekrivenih fotografijama iz osobnih albuma na kojima leži desetoro Novozagrepčana, izvođača koje je za potrebe svoje izložbe/predstave dominant powers. what is to be done then? odabrala njemačka redateljica Claudia Bosse, članica theatercombinata. Fotografije su mahom starije, prikazuju prizore iz djetinjstva ili mladenaštva desetoro odabranih, tu i tamo je na njima neki natpis, ime osobe ili mjesta kojeg prikazuju. Čini se kao da prizivaju neku nostalgičnu prošlost koju je nemoguće rekonstruirati i ponovno proživjeti. 

Zagrebačka inačica dominant powersa dio je projekta kojem je u centru istraživanje nedavnih revolucija u Sjevernoj Africi, a nastala je na poziv MSU-a i Eurokaza. Bosse je odabrala desetoro stanovnika kvartova susjednih Muzeju, dokumentirala njihove intervjue o demokraciji, kapitalizmu i urbanizmu, te ih pripremala za izvedbu. Intervjui se mogu pročitati, pogledati i poslušati. Pitanja su vrlo generička, poput onih o mogućnosti revolucije, ali u odgovorima stanovnika ponekad se mogu pronaći tračci duhovitosti i nade u pravednije društvo. Njihovi su stanovi na nekoliko dana transformirani u galerije, jer su u njima izložena djela iz stalnog postava MSU-a, po izboru kustosa Tihomira Milovca. Lista stanova bila je dostupna posjetiteljima, pa su mogli biti gosti tih privremenih galerija.

Dok posjetitelji obilaze stolove na kojima leže stanari, najzanimljivije je prisluškivati fragmente razgovora njihovih prijatelja. Susprežu smijeh gledajući svoje polegnute prijatelje, potiho razgovaraju o njihovim fotografijama, sjećaju se nekih zajedničkih trenutaka. Uto se izvođačici s početka pridružuju još tri, pa buka u Muzeju postaje kakofonična. Glumice vode posjetitelje na drugu etažu. Na podu su tlocrti stanova u mjerilu 1:1, na zidovima projekcije intervjua sa stanarima, natpisi poput “Is there any way you can escape from yourself”. Sa stropa vise zvučnici iz kojih se zvuk može čuti samo iz neposredne blizine. Stanari kasnije ustaju sa stolova i počinju “živjeti” u tlocrtima stanova na drugoj etaži. Repetitivno izvode svoje svakodnevne rituale: peru ruke, šeću po stanovima, kuhaju ručak, plešu. 

Tekst koji prati izložbu/predstavu tvrdi da se projekt dominant powers bavi “pitanjima identiteta, kontroverzama demokracije, političkim vizijama i zajedništvom kao takvim”, te da autorica “propituje kako se stvara povijest”. Iako projekt ima sve pobrojane sastojke, nije se ni s jednim uspio ozbiljnije pozabaviti. U središnjem dijelu dominant powersa Bosse videodokumentaciji prikupljenoj u sjevernoj Africi dodaje tri izvođačice čija izlaganja variraju od  uzvikivanja revolucionarnih parola do karikiranog opisivanja stradanja prosvjednika u uličnim neredima. Na zidovima su još i tekstualni dijelovi koji propituju poziciju revolucionara kao nasilnika. U Zagrebu je Bosse na navedeno nakalemila i site-specific komponentu, tj. koreografije dnevnih rutina spomenutih Novozagrepčana.

Sudeći po cjelini, autorica nam nesuptilno želi priopćiti da ju zanima kako nastaje povijest i kako se pojedinačno pretvara u zajedničko i javno. Na zahtjevni zadatak odgovara vrlo banalnim prisupom. Obimna dokumentarna građa u magrepskom, a posebice u zagrebačkom dijelu izložbe/predstave nije učvršćena jasnijim konceptom. Ni veza između dva navedena dijela nije jasno definirana. Eksperiment rekontekstualizacije u kojem su stanari i eksponati zamijenili mjesta nije pretjerano domišljat. 

Zagrebačka inačica dominat powers skupa je vježba iz prosječnosti u kojoj se izvedbeni element bazira na pokušaju korištenja karikirane tragedije i koreografiranja svakodnevice u svrhu propitivanja političkih problema. Od amaterskih izvođača-stanara daleko je zanimljivije bilo gledati reakcije njihovih bližnjih, blago prigušene činjenicom da se nalaze u muzej. U tim se trenucima najjasnije zrcalila kolizija privatnog i javnog. 

Njemačka kazališna redateljica Claudia Bosse radila je na mnogim lokacijama diljem svijeta. Više od 15 godina vodi Theatercombinat – eksperimentalnu produkcijsku kuću za nezavisnu umjetnost i kazalište koja se nalazi u Beču. Njezini su projekti site specific, ostvareni su u suradnji s likovnim umjetnicima, plesačima, arhitektima, teoretičarima, glazbenicima i strastvenim amaterima. Claudia trenutno radi na suvremenoj tragediji dominant powers, what is to be done then? na kojoj surađuje sa stanovnicima Novog Zagreba.  

Predavanje je zakazano za ponedjeljak, 18. lipnja, u 19 sati, u Skladištu 41 u Demetrovoj ulici u Rijeci.