Nijedna rasprava o umjetničkoj praksi u suvremenoj Južnoafričkoj Republici (i, nadamo se, ne samo tamo) ne može izbjeći pitanja o vlasništvu i radu u odnosu na ono o čemu je John Locke davno govorio kao o commonwealthu. Bez obzira na imperijalni leksik predobro poznat ovom djelu svijeta, u ovom bismo slučaju mogli misliti na zajedničko kulturno dobro u društvu koje se očigledno pokušava ponovo izgraditi. Što da radimo s tim ideološkim ciglama i političkim granicama koje se posljednjih desetljeća tako neobuzdano/svojevoljno podižu i rastavljaju? Što da radimo s nepoželjnim tradicijama koje se prelijevaju na našu stranu, u novo stoljeće? 

Zidovi mogu služiti kao površina za projekciju i kao podupirači, a mogu funkcionirati i kao “anti-iluzijski uređaji” koji prokazuju konstruiranu prirodu svih uključivanja i isključivanja, onog što je korisno i od opće vrijednosti, onog što je važno zaštiti i onog što je važno izložiti. Da, dok pokušavamo izgraditi novi teritorij za umjetnički rad, morat ćemo se suočiti s nekim razdjelnicama. No to je možda i vrijeme za popravljanje, kada se pomoću čarolije za postizanje ravnoteže i malo proljetnog nestašluka Roberta Frosta opet upuštamo u etiku dobrosusjedskih odnosa; onih koji uspostavljaju nova savezništva, povezuju, ali i narušavaju ušminkanu površinu političke zajednice i prava na pripadanje. 

Clare Butcher (Harare, 1985) je kustosica i istražiteljica pri Centru za kuriranje arhiva na Sveučilištu u Cape Townu, a trenutno se bavi modernom južnoafričkom poviješću izložbi. Tijekom 2010. bila je kustosica platforme Your-Space u Van Abbemuseumu u Eindhovenu, Nizozemska, i organizatorica Autonomy Project. Završila je de Appelov kustoski program u Amsterdamu 2009., a kurirala je izložbe u Južnoafričkoj Republici, Egiptu, Danskoj, Švedskoj i Njemačkoj. Redovito piše za časopise o suvremenoj umjetnosti te povremeno predaje, radi kao urednica i kuha. 

Više potražite ovdje.