Iako su organizacije civilnog društva u kulturi bile nositelji tih projekata te partneri lokalnim upravama u razvoju modela upravljanja javnom infrastrukturom za kulturne i društvene djelatnosti, ispostavilo se da su ti akteri većinom tek sudjelovali u procesima koje su sami inicirali, odnosno da do stvarne redistribucije moći nije nikada došlo. Radi se o inicijativama odozdo koje nastaju kao izraz samoorganizacije građana, no koje se ne mogu ostvariti bez potpore i suradnje s lokalnom samoupravom. S jedne strane, fingiranje partnerstava dok traje projekt radi osiguravanja dijela plaća zaposlenicima gradskih uprava rezultiralo je privremenim suradnjama koje su istekom sredstava prekinute ili je gradska uprava zauzela dijametralno suprotan stav o razvoju tih javnih prostora. U opravdavanju tih reakcija, treba imati na umu činjenicu da su se i veće, iskusnije organizacije tijekom provedbe projekata susrele s represivnim administrativnim aparatom Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji, prema svjedočenjima samih organizacija, kao da je imao svrhu obezvrijediti i otežati provedbu projekata umjesto pružiti podršku njihovom radu.

S druge strane, doprinos financijske injekcije decentralizaciji kulture i osiguranju ravnomjernog regionalnog razvoja bio je privremen, iako obiman, te je nakon isteka projekata ostavio lokalne samouprave da se same, unutar svojih oskudnih budžeta, pobrinu za daljnje funkcioniranje prostora u čiji su razvoj uložili. Decentralizacija je dinamičan proces u kojem se ovlast i odgovornost za javne resurse i usluge prenose sa središnje razine vlasti na niže razine. No, kao što je istaknuto u publikaciji Uradimo zajedno Zaklade Kultura nova (2018), decentralizacija je u hrvatskom kulturnom sustavu prisutna kao strukturni centralizam kojim se politizacija s nacionalne razine spušta na regionalne i lokalne razine, utječući na uvođenje menadžerske logike u upravljanje i uvođenje tržišnih načela u načine gospodarenja lokalnim javnim resursima. “Glavni razlozi promašaja i deficita decentralizacijskog procesa u Hrvatskoj, koji je započet 2001. godine, proizlaze iz nedovoljnog uvažavanja mišljenja, ignoriranja argumenata i nepovjerenja prema civilnom društvu koje uporno zagovara veću horizontalnost, otvorenost i transparentnost”, navodi se u publikaciji. Kao što ističe Katunarić (2006.), stvarna uspješnost decentralizacije ovisi o horizontalnom modelu u procesima donošenja odluka.

Stoga nas primjeri Fabrike 35 u Hvaru ili FUNK-a u Koprivnici mogu usmjeriti razmišljanju da je u manjim gradskim sredinama možda i lakše naći zajednički jezik s lokalnom upravom, no da nalaženje zajedničkog polazišta nije moguće bez budžetnih predispozicija za njega. U Razvojnoj strategiji Grada Koprivnice do 2030. ustanove i udruge u kulturi zajedno su uvrštene u strateški cilj 2.3, što upućuje na cjelovito promatranje kulturnog sustava, njegovog institucionalnog i izvaninstitucinalnog dijela, no kao ključni (i jedini) indikator tog strateškog cilja navodi se povećano samofinanciranje organizacija civilnog društva za 20 posto. Jedini savez udruga u kulturi koji djeluje u Koprivnici i vodi jedini društveno-kulturni centar u prostoru bivše vojarne, Forum udruga nezavisne kulture FUNK, spomenut je u Strategiji kao onaj akter koji je izradio strategiju razvoja nezavisne kulture grada Koprivnice 2020-2025, no ne eksplicira se jesu li mjere iz predložene FUNK-ove strategije uključene u Razvojnu strategiju i na koji način te je li spomenuti akter i na koji drugi način relevantan za razvoj izvaninstitucionalne kulture grada. Zašto je tome tako, može se zaključiti i iz dosadašnjeg odnosa civilnog i javnog aktera u tom odnosu. Od osnivanja 2014., za svoje programe Savez i njegove članice kontinuirano su dobivale prostor kojim sada upravljaju, no isključivo na upit za pojedina događanja. Tek od 2018. godine, kada Savez u partnerstvu s Gradom počinje s provedbom projekta u sklopu poziva Kultura u centru, korištenje prostora više nije upitno. Po završetku tog, počinje provedba novog jednogodišnjeg ESF projekta gdje se iznos najma prebija kroz ulaganje u prostor (oko 380 000 kuna) osigurano kroz projekt. Savez za sada ima mirnih 7 godina korištenja prostora pred sobom, dok sve ostale troškove osiguravaju samostalnom prijavom na druge projekte.

Fabrika 35 u turističkom središtu Hvaru je mali multifunkcionalni prostor dostupan za korištenje svim udrugama i zainteresiranim građanima s područja grada za provedbu javnih programa i internih događanja. Fabrika je rezultat je suradnje Grada Hvara i udruge Savez Platforma Hvar kao partnera na projektu DKC: Plan K, financiranog putem poziva Kultura u centru. Nakon završetka projekta postavilo se pitanje namjene i funkcioniranja prostora: gradska je vlast imala zadršku prema ideji suupravljanja gradskim prostorom u partnerstvu s udrugom. Ipak, intenzivno zagovaranje i prosvjedna akcija urodili su plodom, te je Gradsko vijeće Grada Hvara donijelo Odluku o korištenju prostora na razdoblje od tri godine i postavilo udrugu Platforma Hvar kao odgovornu za koordinaciju i upravljanje prostorom. Grad Hvar osigurava prostor i pokriva troškove režija dok Platforma Hvar koordinira program te kontinuirano provodi društveno-kulturne aktivnosti. Ugovor o korištenju Fabrike 35 ističe krajem 2023. godine te će nastavak djelovanja prostora uvelike ovisiti o mogućnostima Platforme Hvar da privuče sredstva iz drugih fondova, prvenstveno potporu Zaklade Kultura nova, a onda i drugih donatora. Istovremeno, Grad je odlučio osnovati javnu ustanovu u kulturi koja bi zavidan broj prostora u svom vlasništvu trebala programski kapacitirati suradnjom s udrugama tijekom cijele godine. Hoće li Fabrika 35 istekom ugovora o upravljanju potpasti pod gradsku ustanovu, unatoč ulaganjima u prostor koje su udruge poduzele tijekom pet godina korištenja i ulaganjima u razvoj centra zajednice koji do tada nije postojao u Gradu i okolici, ostaje za vidjeti.

Da u većim gradskim središtima, unatoč izdašnijim lokalnim budžetima i prijeđenom putu suupravljanja javnim prostornim resursima, također ne postoje garancije, ukazuju nam primjeri Karlovca i Rijeke. Savez udruga KAoperativa upravlja prostorima Male scene i Urbanog parka Hrvatskog doma od 2016. godine, dok su velika dvorana, podrumski prostori i čitavo lijevo krilo u potpunosti neiskorišteni. Od početka djelovanja, Savez zagovara temeljitu obnovu i uređenje zgrade Hrvatskog doma kao društveno-kulturnog centra prema sudioničkom modelu upravljanja. Napokon, Grad Karlovac tijekom 2022. godine najavljuje rekonstrukciju zgrade, s radovima koji bi trebali započeti u 2023. godini. Tako 1. siječnja 2023. nezavisna kulturna scena ostaje bez ključnih prostora za produkciju programa, a zamjenski prostori i termin povratka u Hrvatski dom nije komuniciran s korisnicima i širom javnosti.

U Rijeci, od 2014. Savez udruga Molekula temeljem javnog poziva suupravlja dijelovima prostora Palacha i Filodrammatice na pet godina, a korištenje prostora produljivano je kroz zajedničku provedbu europskih projekata s Gradom, sve dok sredstava iz projekata nije nestalo. Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013-2020, dok nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke taj model upravljanja stavlja izvan snage jer propisuje da prostorima kulture u vlasništvu Grada isključivo upravlja Odjel gradske uprave za kulturu. Sudionički odnos temeljem kojeg je Molekula upravljala spomenutim prostorima polako je, ali sigurno nestajao tijekom godina – počevši s time što im je 2014. na upravljanje dodijeljen i prostor Hartere koji uskoro nije bio uopće uporaban, potom uvođenjem vanjskog ugostitelja u prostor Palacha koji nije imao obavezu ulaganja u program i prostor, naposlijetku uvođenjem obveze plaćanja režija za prostor koja je potkopala financijsku konstrukciju Saveza koji je uskoro funkcionirao i upravljao prostorima gotovo bez zaposlenih.

Od ostalih relevantnih primjera razvoja društveno-kulturnih centara kojima se upravlja temeljem nekog modela civilno-javnog partnerstva, rijetki su preživjeli na adekvatan način. Rojcem u Puli i dalje upravlja Koordinacija na čije se sastanke ponekad ne pozivaju predstavnici civilnog sektora, Art radionici Lazareti 2025. ističe ugovor o korištenju i nema naznaka kako Grad zamišlja buduću namjenu tog prostora, u Splitu civilna scena okupljena oko Platforme Doma mladih i dalje nije formalni partner gradskoj ustanovi u upravljanju, Grad Čakovec odavno već ne računa na suradnju s nezavisnom kulturnom scenom, dok se Pogon u Zagrebu doslovno jedva drži unutar trošnog i neobnovljenog prostora Jedinstva, bez naznake zamjene za prostor u Mislavovoj stradao u potresu.

U pokušaju odgovora na pitanje zašto je tome tako, među češćim odgovorima nadaju se problematika zakonskog okvira u kojem djeluju ti centri i ti modeli upravljanja te nedostatak adekvatnih sredstava koja bi bila uložena u razvoj sudjelovanja građana i udruga građana u upravljanje tim prostorima. I jedan i drugi odgovor legitimni su – praksa koja se razvija u društveno-kulturnim centrima u Republici Hrvatskoj u proteklih desetak godina naprednija je i relevantnija od institucionalnog okvira koji ju omeđuje. Raskorak između teorije i prakse vidljiv je na svakom koraku razvoja tih modela, a podcrtan novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji je u sebe uključio i upravljanje kulturnim centrima na postavkama netransparentnosti, neinkluzivnosti i nesudjelovanja. Ako se vratimo na pitanje decentralizacije koje smo načeli ovim tekstom, odlučivanje o ključnim pitanjima kulturne politike u potpunosti je centralizirano na nacionalnoj razini što sužava prostor za lokalna predstavnička tijela u pogledu uvođenja sudioničkog upravljanja u kulturi – procesi upravljanja na lokalnim razinama u potpunosti preslikavaju procese upravljanja s nacionalne razine. Stoga je usmjeravanje pažnje na načine funkcioniranja civilnih aktera unutar odnosa civilno-javnih partnerstava legitimno ukoliko u svoju artikulaciju uključuje i promatranje uvjeta u kojima ti akteri rade, količinu moći koja im je prepuštena u tim odnosima te mogućnosti razvoja prostora kojima suupravljaju bez direktne podrške lokalnih vlasti kao suvlasnika prostora.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Nerijetko je, nažalost, maksimum suradnje nalik onome u toksičnim vezama; povlačite, gurate, predlažete kompromise, prihvaćate mrvice pažnje i sretni ste što imate barem to. Sretni ste što vas nisu izbacili iz prostorā u kojima ostavljate psihičko i fizičko zdravlje, sretni što možete još jednu, dvije, tri godine (ovisno o odobrenom projektu) preživljavati u prekarijatu i pokušavati dokazati važnost vlastitog angažmana donositeljima odluka. Jer se, na kraju dana, sve u ovim partnerstvima svodi upravo na dobru volju donositelja odluka. Oni su ti koji mogu jednim odbijanjem potpisa srušiti ono na čemu ste radili, što ste godinama zagovarali, što ste pokušali dokazati kao društveno koristan rad. 

Kako onda pristupiti temi? Kao prekarna radnica u kulturi, s iskustvom rada na projektima koji su se usko ticali transformacije jednog takvog prostora u Splitu, Doma mladih, i meni je osobno dosadio taj suhoparni pristup, koji pomalo nalikuje objašnjavanju legitimiteta vlastitog postojanja i djelovanja onima koje, čini se, na kraju dana nije ni briga za to. Potpisati dokument, fotografirati se na nekoj javnoj konferenciji, zbrojiti pluseve koje su omogućili predstavnici JLS-a – sasvim dovoljno za mirnu savjest svake gradske uprave. Nemoj mutiti vodu, dozvoli udrugašima da rade što rade, neka se muče, a ti budi tu kao tihi, pasivni partner. Nažalost, ovo je stvarnost, koliko god bila nevidljiva u medijskom prostoru u kojem se nerijetko upravo mi, oni u podvojenoj ulozi društvenih kritičara, novinara i aktera na nezavisnoj sceni, vrtimo u krug s istim objašnjenjima, vapajima i idejama za bolje sutra.

Gdje su mladi u toj priči?

Razmišljajući o važnosti ovakvih prostora za život jednog grada, za njegovo društvo, za njegovu budućnost, čini mi se logičnim promišljati o novim generacijama, današnjim mladima koji će za nekoliko godina biti lideri civilnog sektora, budući aktivisti koji neće dopustiti da uloženi trud ode u vjetar. Starenje civilnog sektora realni je problem, aktivisti u društveno-kulturnim centrima nerijetko vode bitke za koje ni sami više ne vjeruju da će biti dobivene nekad u skoroj budućnosti, ali ulaganje truda, energije i vremena u ovakva pitanja ne dopušta odustajanje. Starenje civilnog sektora ipak se događa – posjetite bilo koje događanje u kulturi na nezavisnoj sceni pa će vam biti jasna činjenica ne samo da civilni sektor stari, već da i njegova publika poprima obrise incestuoznosti i podvojenosti. Čini mi se da je svatko od aktera nezavisne kulturne scene vječno u više uloga – organizator_ica, provoditelj_ica aktivnosti, publika ili sudionik_ca programskih aktivnosti. Svi se, prije ili kasnije, nađemo u ovim ulogama. Možda najporazniji trenutak rada u kulturi na nezavisnoj sceni: primanje pozivnica na događanja uz tihu molbu za dolazak jer inače “neće biti ljudi”. Pa iz solidarnosti prema organizatorima i izvođačima, umorni od prekarnih uvjeta rada, večeri provodimo posjećujući suvremene izvedbe u neadekvatnim dvoranama, otvaranja izložbi na kojima svatko svakoga zna, koncertima na kojima ćemo vjerojatno sresti cijeli svoj socijalni krug u publici. Gdje su mladi u toj priči?

Pristup mladima kao problematičnoj skupini nije boljka koje smo se uspjeli riješili. Nije rijetkost čuti kako su mladi neambiciozni, letargični, vođeni idejom instantnog uspjeha i željom za društvenom afirmacijom bez mnogo truda. U društvu koje u mladima vidi problem umjesto potencijala, nije nimalo čudno da se upravo područje kulture i umjetnosti svodi na posljednju točku rasprave o mladima i nerijetko je stavljeno, zajedno sa sportom, u kategoriju “slobodnog provođenja vremena”. Ova me činjenica dočekala na prvom sastanku radne skupine za izradu Gradskog programa za mlade Grada Splita, u koju sam bila pozvana da doprinesem svojim iskustvom, mišljenjem i idejama za područje kulture. Pomalo me razočarala sintagma “slobodno vrijeme” jer, iako su teme poput obrazovanja, stanovanja, mentalnog zdravlja svakako bitnije za mlade na egzistencijalnoj razini, ovakav pristup kulturi čini se da samo učvršćuje javno mnijenje – kada obaviš sve ono što je korisno i što će ti koristiti za budućnost, možeš se posvetiti kulturi i umjetnosti. Više od zadovoljavanja vlastitih ukusa i interesa tu za mlade nema. Budućnost i karijera u nezavisnom kulturnom sektoru? Da ne bi slučajno mladima pale na pamet!

Zanimljivo je istaknuti podatak iz Nove europske agende za kulturu; upravo kreativni i kulturni sektori ističu se kao najveći aduti Europske unije, kao oni koji zapošljavaju veći postotak mladih nego većina drugih sektora. Zapošljavanje u kulturi tako se otkriva kao mogući ulazak mladih na tržište rada, iako boljke ovog sektora ne obećavaju sigurne uvjete – pa nije za očekivati da će projektna zaposlenja, rad u nepunom radnom vremenu i prekarijat privući mlade da istraže prostore, udruge i umjetničke organizacije koji će im omogućiti promišljanje buduće karijere upravo u sektoru nezavisne kulture. Kako onda osigurati pomlađivanje scene, nove zagovaratelje promjena koje su jedina konstanta prebivanja u civilnom sektoru? Vratiti se u prošlost, u vlastite priče ulaska u ovo nesigurno polje djelovanja, pronaći sjeme motivacije i imati je na umu ne samo u promišljanju sadržaja namijenjenog mladima, već i pristupu radu s njima.

Vježbanje identiteta, puštanje glasa

Da bih dobila uvid u stanje na terenu, obratila sam se za komentar Lei Štambuk i Tonču Kranjčeviću Bataliću. Štambuk je koordinatorica Platforme Doma mladih, zagovaračke platforme na lokalnoj razini, ali i dugogodišnja volonterka Koalicije udruga Mladih (KUM) koja također djeluje u Domu mladih i koja je izrasla iz skupine umjetnika i aktivista koji su još devedesetih godina prošlog stoljeća uvidjeli važnost i potencijal nedovršenog Doma kao prostora prijeko potrebnog razvoju lokalne nezavisne scene, ali i njene publike. Kranjčević Batalić koordinator je udruge queerANarchive i voditelj projekta LGBT centar Split, kojim upravlja Platforma LGBT centra Split. Dom mladih i LGBT centar su splitski predstavnici društveno-kulturnih centara u RH te se, kao takvi, otkrivaju kao idealna mjesta u kojima mladi mogu provoditi ne samo slobodno vrijeme, već biti uključeni kao aktivni sudionici u programskom i organizacijskom razvoju. 

U srži KUM-a aktivistički volonterski angažman upisan je od početka djelovanja kao princip rada i kao takav zadržan je do danas. U 2022. godini u KUM-u i dalje imate priliku susresti ljude koji već desetljećima aktivno djeluju u Koaliciji, koji nisu izgubili volju ni entuzijazam, ali koji su, a to je u ovoj priči mnogo bitnije, prepoznali prostor Doma mladih kao prostor slobode izražavanja, iskakanja iz predvidljivih tračnica, kao prostor angažmana da si sami skroje ne samo slobodno vrijeme već i budućnost kakvu žele. Ipak, bilo bi smiješno očekivati istu vrstu angažmana, entuzijazma i aktivizma od mladih koji se danas uključe u rad KUM-a. Naime, Koalicija i njezini volonteri danas njeguju strukturirani pristup radu koji je i dalje temeljen na volonterskom angažmanu i koji je, donedavno, bio oslonjen upravo na one pojedince koji su se pomalo možda i umorili od ovih bitki i koji se, neminovno, moraju zapitati tko će ih preuzeti kada se njihovi resursi istroše?

“U 2022. godini dogodio se znatni pomak, ne mogu sa sigurnošću reći je li riječ o reakciji nakon perioda pandemije, potrebi za povezivanjem uživo, ali na poziv za volontere koji smo objavili javio nam se rekordni broj od ukupno 74 volontera. Naravno, to sa sobom nosi nove probleme, od kojih je potkapacitiranost postojećih volontera najočitija. Već spomenuta podvojenost uloga, u kojoj svaki volonter u KUM-u istovremeno i radi, nerijetko upravo u civilnom sektoru, svakako može dovesti do sagorijevanja, do letargije i odustajanja od pomlađivanja scene jer ne postoji količina ljudi koja se može prihvatiti rada s volonterima uz sve organizacijske i programske napore koje obavljaju svaki dan. Ali, svjesni smo da moramo raditi s mladima, da ih moramo uputiti u mehanizme funkcioniranja ovakvog kolektiva, da im možemo i moramo pokazati kako prostori KUM-a i udruge koje djeluju tamo izlaze iz okvira ‘slobodnog vremena’ i ulaze u okvir onoga ‘bavim se onim što volim’. Tek kada iz vlastitog primjera rada u ovakvim kolektivima mladi shvate da su to prostori i zajednice u kojima mogu otkriti i raditi na vlastitim interesima i vještinama, naš je posao obavljen. Kada mladi prestanu dolaziti u Dom mladih isključivo na događanja kojima će ispuniti slobodno vrijeme, možemo govoriti o dobro obavljenom poslu i novim generacijama koje će postepeno preuzeti naše bitke”, pojašnjava Štambuk. 

Kranjčević Batalić se nadovezuje na ovu tezu, ističući bitan faktor koji razlikuje društveno-kulturni centar Doma mladih od LGBT centra Split: “Nama je bitno da mladi koji dolaze na naše aktivnosti osjete da je riječ o zajednici u kojoj su dobrodošli, u kojoj mogu biti ono što jesu, da uvide da je riječ o prostoru koji je otvoren za njih i koji će ih uvijek prihvatiti. U tom smislu, pomlađivanje scene i mladi volonteri koji će preuzeti vodstvo Centra, ipak su sekundarna tema, nešto što je dobrodošlo ako se izrodi iz boravka u Centru, ali nam nije primarni zadatak.”

“Naši volonteri imaju priliku usavršiti vještine koje, zbog strukture odgojno-obrazovnih institucija, kao i izbora izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, ne mogu nigdje izbrusiti. Mentorska podrška ovdje je neizbježna pa tako stariji i iskusniji volonteri uvode nove volontere u rad koji obuhvaćaju pozicije tehničara, kustosa, fotografa, dizajnera, organizatora događanja i slično”, nastavlja Štambuk, i u ovim riječima vidim jedan od načina podizanja svijesti javnosti o ovakvim prostorima i zajednicama. Naime, u društvu koje počiva na usavršavanju vještina, koje teži utilitarnosti čak i u odabiru hobija, zajednica okupljena u KUM-u pruža ne samo prostor za zabavu i provođenje slobodnog vremena, već i prostor za usavršavanje vještina i moguće buduće karijerno usmjerenje. Dobivanje osjećaja “vlasništva” nad prostorom čini se kao nužna nuspojava mladih koji osjete prostor Doma mladih kao prostor u kojem mogu istraživati vlastite interese i raditi na njima. 

S druge strane, ništa manje bitan nije pristup ni koji Kranjčević Batalić opisuje, pogotovo kada uzmemo u obzir prostor o kojem govori. Marginalizacija kao, nažalost još uvijek redovit, bolan nusprodukt pripadnosti manjinskoj skupini, svakako je jedno od težih iskustava koje mlada osoba može doživjeti, pogotovo u životnom razdoblju obilježenom ranjivosti i traženjem vlastitog mjesta u svijetu. Tada se društveno-kulturni centri poput LGBT centra otvaraju kao prostori vježbanja vlastitog identiteta, puštanja glasa i uviđanja da nismo sami, ma koliko to nekad djelovalo u svakodnevici kojom se krećemo. 

Vitalnost je nužna za nastavak rada

Umjesto nabrajanja faktografije o razvoju navedenih centara, opisivanja strukture volonterskog angažmana u ovim kolektivima, umjesto mlakog kritiziranja lokalne vlasti, završit ću ovaj tekst onako kako sam ga i započela, svjesna da više nalikuje promišljanju, postavljanju pitanja, tihom komentaru nekoga tko se nakon godina djelovanja u civilnom sektoru pomalo i zasitio tema sudioničkog upravljanja i javno-civilnog partnerstva. Nikakvog odgovora zapravo ovdje ni nema, njega će dati tek vrijeme, kako to obično i biva.

Ipak, kada zagovaračke aktivnosti, istraživački članci i opsežni intervjui postanu sami sebi svrhom, ili se tako učini umornom pojedincu s civilne scene, osoba se mora zapitati o smislenim načinima djelovanja. Što smo propustili pogledati, uočiti, postoji li način podizanja svjesti, kako javnosti, tako i donositelja odluka, o važnosti ovakvih prostora i inicijativa? Dok aktivisti na civilnoj sceni pomalo umorno spuštaju zastavu na pola koplja i posvećuju se sebi, već pregorjeli od prekarijata, očekivano je zapitati se – kad se ja umorim, kad finalno odlučim stati, tko će nastaviti? Mladi su zaista jedina prava ciljana publika prostora u kulturi koji funkcioniraju po modelu sudioničkog upravljanja. Vitalnost je nužna za nastavak rada, a ona je usko vezana upravo uz mlade. Tu svaka priča kreće i staje. Da, mladima je dovoljno ponuditi zabavan i edukativan sadržaj, ali je potrebno pružiti im mogućnost da uvide vrijednost kulture, umjetnosti, građanskog aktivizma i, naposlijetku, ovakvih mjesta koja opstaju unatoč preprekama kojih ne manjka.

Sigurna sam da će društveno-kulturni centri i dalje biti poželjna tema otvorenih poziva za projektne prijedloge; javno-civilna partnerstva i dalje će imati pozitivan predznak za donatore jer, realno, pokazuju volju za promjenom, za kompromisom, za suradnjom. Ako se u ovakve zagovaračke procese ne uključe mlađe generacije, ako ne uvide da za osjećaj vlasništva nad prostorom nije dovoljan tek pasivan boravak u njemu, provođenje slobodnog vremena bez ikakve strukture, ako ne uvide da je taj prostor nestabilan i nezaštićen ako ne postoji sila koja će preuzeti bitke u budućnosti, čini mi se da će budući tekstovi na ovu temu biti još suhoparniji i imati sve manje i manje čitatelja. 

Savez Platforma Hvar, udruga sa sjedištem u gradu Hvaru nastala iz građanske inicijative s ciljem obogaćivanja društveno-kulturnog života, posebice u zimskim mjesecima, primjer je uspješne implementacije modela civilno-javnog partnerstva u manjoj sredini. Udruga od svog osnutka 2016. godine zagovara otvaranje društveno-kulturnog centra u gradu Hvaru kako bi osigurali provedbu cjelogodišnjeg programa, što je iz perspektive sezonalnosti života u Hvaru nužno za razvoj publike i aktiviranje lokalne zajednice. Naime, hvarska kulturna scena godinama je funkcionirala mehanizmom velikog broja događanja ljeti koje građani nemaju vremena konzumirati i zimskog mrtvila grada s tek povremenim događanjima, što je dovelo do pasivnosti publike, posebice mlađih generacija. Problem istaknut u komunikaciji s građanima odnosio se na neiskorištenost gradskih prostora koji su zimi zjapili prazni, i nedostatak prostora dostupnog udrugama koje su bile nosioci društvenog života zimi. 

Nastojanje udruge Platforma za osiguranjem toliko potrebnog prostora za provedbu kontinuiranog društveno-kulturnog programa, konačno je urodilo plodom otvaranjem prostora zajednice po nazivom Fabrika 35, u svibnju 2019. godine. Fabrika 35 je mali multifunkcionalni prostor dostupan za korištenje svim udrugama i zainteresiranim građanima s područja grada Hvara za provedbu programa, umrežavanja i sastanaka, a rezultat je suradnje Grada Hvara i udruge Savez Platforma Hvar koji su bili partneri na projektu DKC: Plan K, financiranog putem poziva Kultura u centru. Projektom su osigurana sredstva za obnovu i opremanje prostora koji je bio u jako lošem stanju, te je nizom volonterskih akcija pretvoren u malu oazu za kreativce i prvi prostor u gradu Hvaru namijenjen razvoju civilnog društva i provedbi kontinuiranog društveno-kulturnog programa te, jednostavno, mjesto za okupljanje zajednice.

Nakon završetka projekta DKC: Plan K postavilo se pitanje namjene i funkcioniranja prostora. Iako je u kratkom vremenu od otvaranja zajednica prepoznala svrhu i potencijal prostora, gradska vlast imala je zadršku prema ideji suupravljanja gradskim prostorom u partnerstvu s civilnim sektorom. Intenzivno zagovaranje prema gradskim vlastima i prosvjedna akcija ipak su urodili plodom, te je Gradsko vijeće Grada Hvara donijelo Odluku o korištenju prostora svim udrugama s područja grada Hvara za provedbu društveno-kulturnih aktivnosti na razdoblje od tri godine i postavilo udrugu Platforma Hvar kao odgovornu za koordinaciju i upravljanje prostorom. 

Od otvaranja Fabrike 35 svoje projekte i programe u prostoru je provelo više od 40 udruga i zainteresiranih građana te je ukupno održano više od 200 aktivnosti (izložbe, radionice, projekcije filmova, druženja, edukacije, plesne radionice, kviz znanja) što pokazuje koliko je zajednički prostor potreban zajednici. Upravljački odnos uređen je na način da Grad Hvar osigurava prostor i pokriva troškove režija dok Platforma Hvar koordinira program s drugim udrugama te kontinuirano provodi društveno-kulturne aktivnosti. S obzirom da ugovor o korištenju Fabrike 35 ističe krajem 2023. godine, postavilo se pitanje budućnosti jedinog prostora za nezavisnu kulturu i civilno društvo u gradu Hvaru te je na tu temu krajem studenog 2022. organizirana i javna tribina. 

Na tribini Fabrika 35 – jučer, danas, sutra predstavnici lokalne samouprave, civilnog društva i zainteresirani građani raspravljali su o važnosti i održivosti takvog prostora za grad Hvar, lokalne organizacije civilnog društva i građane. Govornici na tribini bili su Pamela Tanjić, predsjednica Platforme Hvar, Nino Pijanović, pročelnik Jedinstvenog upravnog odjela Grada Hvara, Nada Jeličić, vijećnica Gradskog vijeća Grada Hvara i Domagoj Šavor, predstavnik Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR. Govornici su pozitivno ocijenili sadašnji model suradnje Grada i civilnog društva u vođenju prostora Fabrike 35, te izrazili zadovoljstvo količinom i raznolikošću programa koji se u malom prostoru proveo proteklih godina i rastućim interesom sugrađana za sudjelovanje u aktivnostima. Predstavnik Grada Hvara smatra kako je to rezultat profesionalnosti koordinatora prostora u osmišljavanju i provedbi programa, ali ipak ističe kako je nužno povećati suradnju između gradskih udruga kako bi se potencijal Fabrike 35 u potpunosti iskoristio. Vijećnica Jeličić dodatan potencijal razvoju programa, suradnje udruga i javnog sektora vidi u skorom osnivanju javne ustanove u kulturi Grada Hvara koja bi trebala izgraditi partnerski odnos s udrugama te ih potaknuti na međusobnu suradnju pri osmišljavanju društveno-kulturnog programa. 

Grad Hvar ima zavidan broj prostornih resursa za provedbu društveno-kulturnog programa, međutim ne koriste se svi u potpunosti. Za provedbu programa na raspolaganju su prostori Arsenala, Hvarskog kazališta, Venerande – ljetne pozornice sa zatvorenim prostorom “kapelice”, Fortice, Loggie, koji se većinom koriste samo tijekom ljetne sezone. Dosadašnja praksa planiranja kulturnog programa grada u navedenim prostorima bazira se na bogatom kulturnom programu tijekom ljetnih mjeseci te smanjenom broju događanja tijekom zime. Najavljena javna ustanova se vidi kao rješenje tog problema jer bi suradnjom s udrugama i osnaživanjem njihova djelovanja mogla zajednički izrađivati cijelogodišnji program i oživiti navedene gradske prostore i tijekom zime. Društveno-kulturni život grada tijekom zime ipak se posljednjih godina poboljšao, čemu je velikim dijelom zaslužno postojanje Fabrike 35 koja pruža građanima mogućnost konzumiranja nezavisne kulture te osmišljavanja i provedbe vlastitog programa. 

Izazov u narednim godinama prvenstveno će biti razvoj kapaciteta lokalnih udruga, njihovo umrežavanje i suradnja, te definiranje odnosa javne ustanove i civilnog društva u osmišljavanju cjelogodišnjeg društveno-kulturnog programa. Planiranje održivog kulturnog sustava treba uzeti u obzir činjenicu da se trenutno velika većina programa provodi na volonterskoj bazi, odnosno oslanja se na entuzijazam pojedinaca što dugoročno nije održivo. Ulaganje u razvoj ljudskih kapaciteta edukacijama i zapošljavanjem osnažilo bi udruge koje bi tako snažnije djelovale ka razvoju nezavisne kulture, te potaknulo mlade na uključivanje u rad udruga i ostvarivanje karijera u području kulture.

Važan dionik u smislu podrške kod budućih izazova je Mreža društveno-kulturnih centara (DKC-HR) nastala umrežavanjem saveza udruga i platformi koje djeluju u desetak gradova diljem Hrvatske i zagovaraju uspostavu institucionalnog okvira za jačanje postojećih i nastajućih društveno-kulturnih centara. Platforma Hvar jedan je od osnivača Mreže koja može svojim kontaktima i primjerima dobre prakse, iskustvom i znanjem, pozitivno utjecati na razvoj lokalne kulturne politike grada Hvara s ciljem daljnjeg razvoja modela civilno-javnog partnerstva.

Kako bi Fabrika 35 i u budućnosti funkcionirala kao kreativno središte za provedbu cjelogodišnjeg društveno-kulturnog programa nužna je financijska stabilnost i profesionalizacija. Već sada broj korisnika, suradnji i programa premašuje kapacitet koordinatora koji zapošljava dvije osobe na pola radnog vremena i to samo putem programa podrške Zaklade “Kultura nova”. Za profesionalizaciju, izgradnju publike i aktiviranje lokalne zajednice biti će potrebna snažnija podrška Grada, ali i jače povezivanje udruga u suradničkim projektima financiranih iz raznolikih nacionalnih i europskih izvora. Razvoj lokalne kulturne politike mora se planirati u širem kontekstu i u suradnji s udrugama koje su važan dio kulturnog života, posebice u zimskim mjesecima, jedan je od zaključaka spomenute tribine. Jedino se kontinuiranom i otvorenom komunikacijom javnog i civilnog sektora može doprinijeti razvoju povjerenja između različitih aktera s ciljem učinkovitog osmišljavanja kulturne politike grada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U većim gradskim središtima kao što su Rijeka, Pula, Karlovac, Dubrovnik ili Split prostori poput Palacha, Rojca, Male scene, Lazareta ili Doma mladih već su etablirani u kulturnoj memoriji lokalne sredine te se i dalje unapređuju kao relevantni prostori društvenosti grada. Cilj poziva Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, provedenog kroz Europski socijalni fond bio je razvoj dobrog upravljanja u kulturi jačanjem suradnje organizacija civilnog društva i javnog sektora. Potpora ostvarena kroz taj poziv omogućila je financiranje daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u spomenutim sredinama, kao i zagrebačkom Pogonu, ali i čakovečkoj Sheierici, labinskoj Lamparni, koprivničkom Funku, Kinu u Svetom Filipu i Jakovu.

Isti je natječaj financirao i aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u više od dvadeset gradova iz cijele Hrvatske u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja, poput Fabrike u Hvaru ili varaždinskog P4. U istom je segmentu aktivnosti podržano i osnivanje Mreže društveno-kulturnih centara (DKC-HR) kao nacionalne mreže udruga i saveza koji u osam gradova razvijaju infrastrukturu za umjetničko i kulturno te šire civilno-društveno djelovanje. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. 

Iako se poziv od početka financijskog razdoblja Europskog socijalnog fonda 2014-2020 pojavljuje u indikativnim godišnjim kalendarima, objavljen je tek u studenom 2017. s ukupnom alokacijom od 50.000.000,00 kuna. Rezultati natječaja objavljeni su nakon godinu dana, krajem listopada 2018. Ukupno su financirana 34 projekta za financiranje uspostave i/ili daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina A) te razvoj suradnje i umrežavanja u području sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina B).

Za skupinu aktivnosti A prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti te jedinice lokalne samouprave čiji je broj stanovnika manji od 10.000 (u tom slučaju barem jedna partnerska organizacija civilnog društva morala je djelovati u području kulture i umjetnosti). Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju bile organizacije civilnog društva: 7 saveza iz Splita, Karlovca, Zagreba, Pule, Čakovca, Zadra i Koprivnice te 8 udruga koje su aktivnosti provodile u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Labinu, Slavonskom brodu, Dubrovniku te Svetom FIlipu i Jakovu. Dva su projekta kao nositelji provele jedinice lokalne samouprave: Općina Svetvinčenat i Grad Skradin. Za skupinu aktivnosti A partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave bilo je obvezno.

Za skupinu aktivnosti B prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti ili javne ustanove u kulturi kojima je osnivač jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave neovisno o broju stanovnika. Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju (10) bile javne ustanove iz Slavonskog Broda, Šibenika, Rijeke, Zagreba, Petrinje, Šolte, Krapine, Kutine i Vukovara. Projekte je u skupini B provodilo 7 organizacija civilnog društva: jedan nacionalni savez te udruge iz Zagreba (3), Pule (1), Varaždina (1) i Hvara (1). Za skupinu aktivnosti B nije bilo obvezno partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, no u projektno partnerstvo moralo je biti uključeno najmanje pet pravnih osoba, od čega jedan savez udruga ili najmanje tri organizacije civilnog društva od kojih je najmanje jedna iz područja kulture i umjetnosti.

Upravo su slučaju nekih projekata iz obje skupine koji bi se teško mogli svrstati u područje kulture, a kamoli razvoja suradnje u području sudioničkog upravljanja u kulturi, kompozicije partnerstava upućivale da u nekim lokalnim sredinama (Skradin, Slavonski Brod, Šibenik, Petrinja, Krapina, Vukovar) ne postoje organizacije koje imaju dostatne ljudske i financijske kapacitete za vođenje i koordiniranje ovako velikih projekta. Bojazan da će natječaj biti poticaj za jednokratne projektne suradnje, a ne dugoročno osmišljeno povezivanje, proizlazila je iz očekivane nespremnosti lokalnih vlasti na ulaganje u partnerstva s građanima organiziranima u udruge, što je potencijalno otvorilo prostor za puke simulacije sudioničkih procesa i razvoja civilno-javnih partnerstava.

Istekom projekata kroz 2020. godinu, postojala je bojazan da neće biti moguće održati prostore u kojima su organizacije kroz dvije godine razvile česte i raznovrsne kulturne programe te zaposlili ljude da programe i prostor vode. S obzirom da se radilo o prvoj fazi, očekivalo se raspisivanje faze II. poziva, i to tijekom provedbe projekata. U indikativnom kalendaru za 2020. napokon je najavljena Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, faza II, za studeni odnosno prosinac 2020. Te godine poziv nije objavljen, a u 2021. poziv nestaje iz indikativnog kalendara.

S obzirom da za poziv nikada nije raspisan nastavak koji bi osigurao kontinuitet barem dijela novorazvijenih programa i kapaciteta organizacija, prema istraživanju koje je 2021. proveo Savez udruga Klubtura, organizacije su nakon završetka provedbe prve faze u velikoj mjeri morale smanjivati radna vremena zaposlenima te smanjivati količinu i raznovrsnost programa koje provode. Istovremeno, iznosi pojedinačnih podrški za javne potrebe u kulturi na nacionalnoj razini i na lokalnim razinama, kao i za ad hoc pozive Ministarstva kulture i medija, nisu porasli već su se kontinuirano smanjivali od 2017. godine. Jedino sigurno mjesto koje organizacije u kulturi imaju za financiranje aktivnosti društveno-kulturnih centara i različitih modela upravljanja njima, nalazi se pri Zakladi Kultura nova. No, sredstva Zaklade usmjerena su i prema drugim tipovima podrške i nisu dostatna da održavaju na životu cjelokupni izvaninstitucinalni kulturni sektor.

U skladu s odlukom Europske komisije, u sljedećem programskom i financijskom razdoblju Europskog socijalnog fonda 2021-2027 nije predviđena prioritetna os Dobro upravljanje. Novo razdoblje obuhvaća područja Tržište rada, Zdravstvo, Obrazovanje i Socijalno uključivanje, te se postavlja pitanje hoće li se i kako daljnji razvoj društveno-kulturnih centara uklopiti u njih. S obzirom da se razvoj kulture i dalje ne promatra kroz ulogu kulturnog polja u cjelokupnom društvenom razvoju, postoji opravdana nesigurnost da će se programi koje provode organizacije u kulturi još snažnije orijentirati u smjeru socijalnog zadovoljavanja potreba ranjivih skupina. Potpore koju organizacije dobivaju iz ESF-a odnose se na vremenski ograničena sredstva kojima Ministarstvo raspolaže, sredstva koja nisu namijenjena održanju kontinuiteta programa organizacija te potpomažu daljnju prekarizaciju radnika u kulturi, a trebale bi biti realizacija unaprijed definirane inkluzivne kulturne politike, ako zaista želimo osigurati daljnji razvoj polja.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Prostori su jedno od ključnih problematskih područja za rad u lokalnoj zajednici. U gotovo svim mjestima u Hrvatskoj svjedočimo infrastrukturi koja stoji prazna, propada ili se jednostavno loše i nedovoljno koristi. Od prostora klubova mladih, do prostorija udruga gdje se pružaju socijalne usluge pa sve do kulturno-društvenih prostora gdje idemo na izložbe, recitale, projekcije i koncerte, potrebe ima gotovo svugdje, a mogućnosti često sve manje.

Operacija grad je platforma 27 organizacija koje se bave nezavisnom kulturom i mladima u Zagrebu. Platforma je osnovala Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kao društveno-kulturni centar koji funkcionira po principu civilno-javnog partnerstva – to jest, osnovali su ga i zajednički njime upravljaju Operacija grad i Grad Zagreb. Kroz rad se fokusiraju na očuvanje i razvoj prostora nezavisne kulture, što rade i kroz Mrežu društveno-kulturnih centara gdje podržavaju osnivanje novih društveno-kulturnih centara i razvoj postojećih – poput već spomenutog Pogona, Rojca u Puli, Doma mladih u Splitu itd.

Kroz vikend program polaznici i polaznice radionice će učiti od stručnjaka_inja koji_e se već dugi niz godina bave razvojem nezavisne kulture, zagovaranjem, javnim politikama te modelima participativnog upravljanja prostorima i javnim dobrima, što Operacija grad aktivno zagovara kao rješenje.

Edukacija će se održavati u Maloj dvorani Pogona – zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade i to isključivo uživo pa je stoga otvorena osobama koje žive na području Zagreba. Svim sudionicima_ama bit će osiguran ručak oba dana. Dodatna pitanja možete poslati putem e-maila.

Za prijavu je potrebno ispuniti online obrazac, najkasnije do 25. studenog.

Već više od deset godina koncept sudioničkog upravljanja u kulturi primjenjuje se u Zagrebu, Karlovcu, Čakovcu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Puli. U tim se gradovima razvijaju društveno-kulturni centri kao novi oblici kulturnih institucija gdje postoji dijeljena odgovornost za prostor i sadržaje između civilnog društva i javne uprave, ali i među korisnicima prostora.

Iako sudionički model upravljanja omogućuje integraciju i interakciju svih pripadnika zajednice, stvaranje sadržaja i sudjelovanje u donošenju odluka, koncept i praksa nedovoljno su prepoznati u široj javnosti, što uzrokuje oskudno i neinformirano praćenje tih tema te, posljedično, nedovoljno sudjelovanje različitih dobnih i interesnih skupina u radu društveno-kulturnih centara. Stoga je osnaživanje medijskih radnica ključno za opće razumijevanje važnosti sudioničkog pristupa upravljanju javnom infrastrukturom.

Udruga Kurziv – Platforma za pitanje kulture, medija i društva, nakladnik portala Kulturpunkt.hr i dugogodišnji provoditelj edukacijskog programa Kulturpunktova novinarska školica, organizira jednodnevnu radionicu za novinare, medijske profesionalce i medijske početnike, vanjske suradnike medija te nakladnike medija, o temama sudioničkog upravljanja, civilno-javnog partnerstva i infrastrukture za kulturno-društvene djelatnosti.

Nakon radionica održanih u Dubrovniku, Rijeci i Karlovcu, jesenski dio radionica bit će održan u Čakovcu (7. rujna), Splitu (30. rujna ili 1. listopada) i Puli (6. ili 7. listopada).

Svaka će radionica obuhvatiti uvod u navedene pojmove i primjere dobre prakse, case study lokalnog primjera sudioničkog upravljanja u kulturi te praktični rad na medijskim sadržajima. 

Za sudjelovanje u radionici potrebno je prijaviti se putem OBRASCA. 

Svim sudionicima radionice osigurani su ručak i osvježenje.

Radionica se održava u sklopu projekta “Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje” koji želi doprinijeti razvoju javne kulturne politike temeljene na sudjelovanju građana i civilnog društva u upravljanju lokalnim društveno-kulturnim centrima kao mehanizmu kojim se jača transparentnost, smanjuje korupcija i osigurava da se javnim resursima upravlja u interesu lokalne zajednice. 

Projekt “Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje” je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. 

Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb). 

Godina 2020. bila je ključna za razvoj lokalnih kulturno-infrastrukturnih priča u nekoliko gradova i općina u Republici Hrvatskoj. Nakon dvije godine provođenja projekta u sklopu natječaja Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi (Europski socijalni fond, ESF), u Hvaru se etablirala Fabrika 35 kao mali multifunkcionalni društveno-kulturni centar, prostor u vlasništvu Grada koji vodi udruga PlatForma Hvar. Nakon digitalizacije kina u Svetom Filipu i Jakovu, prostor koji se sastoji od unutarnjeg (497 m2) i dvorišnog prostora (134 m2) te dnevnog boravka, preobražen je u društveno-kulturni centar kojim se sudionički upravlja. Prostor društveno-kulturnog centra FUNK nalazi se u jednom od objekata bivše vojarne čiji je vlasnik Grad Koprivnica, a kojim upravlja savez udruga Forum udruga nezavisne kulture kao partner Gradu na dva ESF projekta. 

Tako je proveden i projekt ZadrugArt u Zadru koji se pitanjem neadekvatnih uvjeta rada nezavisne kulture scene bavio kroz ideju uvođenja modela sudioničkog upravljanja u planiranju i upravljanju Centrom za mlade, čija je rekonstrukcija započela u veljači 2020. godine. “U svjetlu trajno privremenog karaktera (rijetkih) prostora koje scena nastanjuje, kao potencijalno rješenje navješćuje se dugoočekivani objekt koji je u projekcijama gradskih vlastodržaca prije više od desetljeća ponio naziv Centra za mlade. Najavljen još davne 2007. godine kao svojevrsna kompenzacija za bivši Omladinski dom – kasnije preimenovan u Dom hrvatske mladeži – koji je tada ustupljen Sveučilištu, ovaj objekt s vremenom se u percepciji lokalne zajednice prometnuo u simbol lažnih obećanja i nepromjenjive naravi vladajućih struktura koje nikad nisu pokazale dovoljno sluha i razumijevanja za stvarne potrebe aktera nezavisne scene, ali i šireg civilnog društva”, istaknuo je 2020. Hrvoje Pašalić u tekstu temata o sudioničkom upravljanju u kulturi u Republici Hrvatskoj.

Otada do danas, točnije do srpnja 2022. godine, postojale su naznake da bi se budućim Centrom moglo upravljati sudionički odnosno da će nova ustanova u kulturi koju Grad planira biti osnovana na principima dijeljenih ovlasti i odgovornosti između vlasnika prostora i civilne scene. Realizacija Centra odvijala se u dvama paralelnim procesima izgradnje objekta na zadarskoj Voštarnici te na izgradnji odnosa, komunikacije, suradnje i partnerstva između samih civilnih aktera, a potom između civilnih i javnih partnera. U sklopu programa proslave Dana grada Zadra 17. listopada 2020. predstavljene su Smjernice za uspostavu sudioničkog upravljanja Centrom koje je izradio autorski tim u sastavu Ana Žuvela, Željka Tonković i Krešimir Krolo na temelju radionica i rasprava, opsežno provedenog kvalitativnog istraživanja u kojem je sudjelovala 61 osoba iz 56 različitih udruga i organizacija te rezultata anketnog istraživanja u kojem je sudjelovalo preko 2000 ispitanika – učenika i učenica srednjih škola na području grada Zadra, studenata i studentica Sveučilišta u Zadru te mladih Zadrana i Zadranki.

Predložena su dva modela upravljanja, hibridizacija i proširena suradnja, kao modeli koji odgovaraju postavkama lokalne kulturne politike te mogućnostima, potrebama i aspiracijama lokalnih kulturnih aktera. Model hibridizacije odnosi se na zajedničko osnivanje javne ustanove od strane civilnog i javnog sektora čime se formira civilno-javno partnerstvo. Model proširene suradnje podrazumijeva ciljano davanje javne infrastrukture na korištenje organizacijama civilnog društva na određeno vrijeme i bez naknade. U lipnju 2021. iz Grada je najavljeno otvaranje Centra u rujnu, u prosincu iste godine najavljeno je otvaranje za proljeće 2022, da bi u lipnju 2022. objekt bio gotovo pri kraju te je najavljeno useljenje do kraja godine. “Od projekta ZadrugArt je prošlo neko vrijeme, no nismo zanemarili odnose s civilnim udrugama već smo konstantno s predstavnicima udruga održavali sastanke kako bi osluškivali njihove potrebe. Ipak, sada takve sastanke i dogovore moramo intenzivirati kako bi vidjeli što im je sve potrebno za rad”, rekla je pročelnica Odjela za kulturu i sport Dina Bušić u lipnju.

Nekoliko dana poslije postaje jasno koji je model odabrala gradska uprava. Usred turističke sezone, 12. srpnja, Grad Zadar otvara e-savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu Odluke o osnivanju Javne ustanove Centar za umjetnost, kulturu i mlade, s rokom od 30 dana. Prema Nacrtu, novu će ustanovu samostalno osnovati Grad Zadar, a njome će upravljati Upravno vijeće od 5 članova koje će imenovati predstavničko tijelo osnivača. U obrazloženju Nacrta Odluke ističe se ključni razlog za osnivanje ustanove: “ojačavanje kapaciteta na području kulture mladih i za mlade te ojačavanje suradnje javnog i civilnog sektora, koji se bave kulturom za mlade te pružanje prostorne, projektne i programske platforme za razvoj iste”. Ukratko, u prijedlogu Odluke nema spomena civilnog sektora u području suvremene kulture i umjetnosti, sudioničkog upravljanja, dvogodišnjeg procesa u kojem se zajedno s civilnom scenom razvijao model upravljanja i korištenja prostora niti stručnih i znanstvenih analiza i članaka koji su proizašli iz tog procesa. 

S obzirom da se radilo o procesu koji je iniciran odozgo, ovakav razvoj situacije i nije veliko iznenađenje. Model koji je odabrala gradska uprava civilni će sektor svesti na korisnike prostora, a koliki će biti njihov upliv u upravljanje prostorom, ovisit će isključivo o snazi i povezanosti civilnih aktera.

Na karlovačkom predstavljanju nacrta Kodeksa dobre prakse uspostavljanja i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva moglo se saznati da će se od naredne godine i zgrada kina Edison vjerojatno podvrgnuti civilno-javnom partnerstvu, odnosno neće biti dio Gradskog kazališta Zorin dom, kako je prvotno najavljeno. 

Kino Edison se upravo rekonstruira. To je dio dvogodišnjeg projekta Grada Karlovca vrijednog 25.823.352,76 kuna, što se u 85-postotnom udjelu financira iz Europskog fonda za regionalni razvoj, odnosno 18-mjesečnog projekta, kojemu je nositelj također Grad i koji se s 85 posto udjela financira iz istog izvora, vrijednog 7.785.901,23, radi opremanja objekta kao društveno-kulturnog centra. Zgrada je to iz 1920. godine, drugi najstariji namjenski izgrađeni kinematografski objekt u Hrvatskoj – prvi je Urania u Osijeku. 

Karlovac je prije Domovinskog rata imao četiri kina, da bi s novim tisućljećem i gašenjem Edisona, od pretvorbe i privatizacije kada su sva kina postala vlasništvo jedne tvrtke koja nije bila suviše zainteresirana za tu djelatnost, ostao bez kinematografa. I, eto, već umalo dvadeset godina Karlovčani željni kino-ugođaja i sadržaja odlaze autoputom u zagrebačke dvorane. 

Grad Karlovac je krajem 2016. godine povratio za 1,8 milijuna kuna tu zgradu u svoje vlasništvo, ali je nije obnavljao dok za to nije pronašao financiranje iz fondova Europske unije. Projekt je svečano predstavljen nekoliko dana uoči drugog kruga izbora za gradonačelnika, na kojemu je šef izvršne vlasti Damir Mandić iz Hrvatske demokratske zajednice, koji je razvoj grada podredio natječajima za dobivanje sredstava iz fondova EU, obnovio mandat.

Mala scena pak dio je zgrade Hrvatskog doma koja je od 1932. godine do rata, uz Gradsko kazalište Zorin dom, djelovala kao glavni društveni i kulturni centar Karlovca. Najslavnije razdoblje imala je 1980-ih kada su u velikoj dvorani nastupala sva glavna imena domaće popularne glazbe, međutim tu su se zbivale i druge aktivnosti iz svih područja umjetnosti i uopće društvenih aktivnosti. 

Zatim su prolazila desetljeća mutnog, nejasnog statusa te zgrade – kada bi se pitalo zašto se ne obnovi, uputilo bi se po odgovor na adresu Hrvatske seljačke stranke. Zašto? Zato što je pod lažnom tvrdnjom da je ta stranka izgradila dom – gradio je Hrvatski sokol posredstvom Društva za gradnju Hrvatskog doma – Grad Karlovac, kojim HDZ upravlja od 1990. godine s iznimkom razdoblja od 2001. do 2005., 1994. godine HSS-u dao zgradu na besplatno korištenje na 99 godina uz obvezu te političke stranke da objekt privede svrsi i omogući kulturne i javne sadržaje. 

Prostorije HSS-a od tada nadalje nalaze se u zgradi koja još uvijek nije obnovljena pa 2008. godine Grad Karlovac i HSS potpisuju novi ugovor o obnovi i korištenju Hrvatskog doma, na novih 99 godina, također bez plaćanja novčane naknade i uz obvezu da se taj prostor osposobi za kulturu i druge društvene namjene. Naravno, ni tada se to nije dogodilo, pa su Grad i HSS 2011. godine potpisali dodatak ugovoru po kojemu zgrada ostaje HSS-u na stoljetno besplatno korištenje, a obvezu obnove preuzima Grad Karlovac. 

Takvi, nije pretjerano kazati, sumanuti ugovori, koji su godinama priječili da se zgrada stavi u funkciju, razotkriveni su kada je Grad uoči izbora 2013. godine odlučio obnoviti Malu scenu Hrvatskog doma, pa se postavilo pitanje zašto to ne učini HSS. Ubrzo je Državni inspektorat proglasio te ugovore bezvrijednima.

Mala scena je obnovljena i stavljena pod upravljanje Mladosti, tvrtke u vlasništvu Grada Karlovca koja se uglavnom skrbi za sportske objekte. Krajem 2014. godine osniva se Savez udruga KAoperativa koji izražava želju da preuzme upravljanje prostorom, što i čini 2016. godine. 

U suradnji s Gradom kao vlasnikom KAoperativa upravlja prostorom do danas – začetak je to civilno-javnog partnerstva koje se u suštini svodi na to da Grad Karlovac raspiše natječaj za upravljanje Malom scenom, a onda s dobitnikom natječaja, sada KAoperativom, u sklopu Programskog vijeća upravlja programskim sadržajem, financira hladni pogon i održava  mjesečne sastanke na kojima se razmatra kako bolje upravljati Malom scenom Hrvatskog doma. 

U međuvremenu su se na toj lokaciji provodili različiti projekti, a u sklopu jednog se uredio i dio okoliša u takozvani Urbani park Hrvatskog doma koji služi za koncerte, izložbe i slične aktivnosti.  “Europska sredstva su se također usmjerila u razvoj sudioničkog upravljanja i civilno-javnog partnerstva, pa se i lokalna samouprava više zainteresirala”, kaže Domagoj Šavor, nekadašnji čelnik Kaoperative i sadašnji koordinator u Savezu udruga Klubtura.

“Grad je uvidio da može imati povjerenja u Savez, da će Savez upravljati tim prostorom posvećenije od tvrtke koja se u suštini bavi upravljanjem sportskim objektima. Kroz stalnu potporu Kulture Nova i projekta Hrvatski dom u centru dobili smo odskočnu dasku za zadnje programe obnove zgrade. Trebat će zakonski okvir da se usustavi upravljanje. U rujnu ističe mandat Programskog vijeća koje je nastalo u projektu Hrvatski dom u centru. Po meni je to tijelo preveliko i mora biti učinkovitije. Valja i s Gradom raditi na održavanju hladnog pogona te promisliti obnovu zgrade”, dodaje predsjednik Kaoperative Denis Mikšić.

Pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Draženka Sila-Ljubenko opisuje dugogodišnju suradnju s civilnim sektorom kvalitetnom. “Kodeks se priprema u pravo vrijeme. Tužno gledamo u zgradu Hrvatskog doma koja zahtijeva obnovu. Prijavit ćemo na Fond solidarnosti projekt obnove statike, što nam je odskočna daska. Da bi Hrvatski dom uistinu bio kulturno središte, važno nam je da održavamo onu razinu naše suradnje koju smo imali i da je unapređujemo. Nisam sigurna da je nova ustanova, kao što je Pogon u Zagrebu, rješenje u ovom trenutku. Sada je važno zadržati transparentnost i suradnički odnos. Otvoreni smo jedni prema drugima”, ocijenila je.

Međutim, ne i Hartera, zapušten industrijski kompleks u kojem su se posljednjih godina uglavnom priređivali partiji. Ona više nije sigurna zbog mogućnosti odrona, pa je njene vanjske prostore danas moguće koristiti u poprilično ograničenom obujmu. Ne zna se tome konkretan razlog, osim generalne zabrinutosti za sigurnost nakon recentnih hrvatskih potresa, no prigodno je za uvod u stanje riječke nezavisne kulturne scene spomenuti i Harteru. Njena je hala Marganovo ugovorom iz 2013. nezavisnoj kulturnoj sceni dana na upravljanje, u paketu s Filodrammaticom i OKC-om Palach. U međuvremenu je, zbog nesigurnosti, izuzeta iz upravljanja; tada se nešto zaista i urušilo.

Možda je pretjerano reći da se, poput opasnosti u Harteri, u opasnosti nalazi i riječka kultura, jer za njen su se institucionalni segment od 2020. kad je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture ipak dogodile neke pozitivne, ponajviše infrastrukturne promjene. Skladište Exportdrva na riječkoj Delti prepušteno je na upravljanje Gradu i ugošćuje veće izložbe i programe (doduše, po ključu “kome treba”). Dječja kuća, prostor koji programima pune Art-kino, Gradska knjižnica, Gradsko kazalište lutaka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, posljednjih je tjedana vrvio djecom u sklopu dječjeg festivala Tobogan. Čini se da Dječja kuća zaista živi kao novi gradski prostor kulture, u kojem mjesta za svoje programe mogu naći i počinju nalaziti akteri s nezavisne scene. Pored Dječje kuće gradi se nova knjižnica, uređena je Palača šećerane – Muzej grada Rijeke, od 2017. u sklopu tog istog kompleksa Benčić djeluje (i svojom začudnom crveno-oronulom fasadom strši) Muzej suvremene umjetnosti. Preko puta, obnovljena je fasada Željezničkog kolodvora, otvoren je popularni kafić, stanovnici Rijeke pomalo s ciljem komjutaju i tim dosad zaboravljenim dijelom grada.

S druge strane, (lokalne) medijske naslovnice pune intendant HNK Ivana pl. Zajca i njegovi suradnici. U gradskim planovima i proračunima kultura nakon 2020. više nije u fokusu, novu kulturnu strategiju nismo još ugledali iako je stara istekla prije dvije godine, a čak se ispuhuje i srdžba što smo od Europske prijestolnice kulture očekivali previše, a dugoročno dobili gotovo ništa osim spomenutih objekata. Šira je javnost gebelsizirana: kad čuju riječ kultura, sve ih se više hvata za revolver.

Unutar ovako grubo i brzinski ocrtanih riječkih kontura, krajem lipnja je u Filodrammatici organiziran moderirani međugeneracijski javni razgovor “kako znanja, iskustva i informacije o nastanku društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj ne bi ostali samo u nestalnom sjećanju organizacija, pojedinaca, grupa i kolektiva” te tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse sa smjernicama za uspostavu civilno-javnog partnerstva. Oba su događanja organizirana u sklopu projekta Kulturne politike odozdo gdje je Savez udruga Molekula partner.

Posljednji put kada se u Rijeci odvio razgovor o društveno-kulturnim centrima i participativnom upravljanju, davne 2011., Rijeka je bila srdit i srčan grad. Na tribine se dolazilo masovno, da bi se argumentiralo, vikalo, gađalo jajima, predlagalo ili odbijalo prijedloge. No, tome više nije tako. Pokazala je to i nedavna tribina o “stanju u HNK Ivana pl. Zajca” koja je, ma koliko taj skupi krumpir bio vruć, ispala samo prilika za apologiju kazalištu, bez da je okupila neku značajniju publiku ili da je iz te publike upućeno bilo kakvo opasnije pitanje.

Tako je i tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse uspostavljanja i funkcioniranja civilno-javnih partnerstava bila mlaka u smislu da se, osim predstavnica gradskog Odjela za kulturu za koje nikako ne bi bilo dobro da su odbile poziv, na nju odazvalo tek desetak “dežurnih krivaca”. Autorica ovog teksta sjeća se drugačijih rasprava o prostorima kulture i kulturi općenito, pogotovo u periodima ključnih promjena kakav je sada. Naime, tribina je održana u jeku javnog savjetovanja o novoj Odluci o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke.

Legalni okviri i legacy

Vratimo se na trenutak u 2013. godinu kada je Savez udruga Molekula na natječaju dobio na upravljanje prostore Marganova, Palacha i Filodrammatice. Taj je ugovor bio važeći do 2019., a njegov aneks potpisan u sklopu projekta Žiroskop do listopada 2020. godine. U 2022. potpisani ugovor o korištenju Filodrammatice i Palacha više nema nitko iako se prostori za programe regularno koriste. Tijekom cijelog tog perioda na snazi je bio tzv. riječki model upravljanja objektima kulture čije osnovne postulate nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke očito stavlja ad acta, a da o tome nitko ništa nije komunicirao sa zainteresiranom javnosti.

Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013.-2020. Ideja je bila da Palach, Filodrammatica i Marganovo postanu novi centri nezavisne i studentske kulture, a nezavisna kultura definirana je tada kao ona koja se bavi suvremenom umjetnošću i kulturom, socijalno angažiranim sadržajem i kritičkim društvenim praksama za mlade.

Kompleksan projekt Žiroskop – Civilno-javno partnerstvo u upravljanju prostorima kulture u Rijeci, gdje je Grad Rijeka bio partner te za koji su dobiveni nemali EU novci, osmislio je nekoliko participativnih alata radi rješenja nestabilnosti korištenja prostornih resursa za sve izvaninstitucionalne aktere u kulturi te radi razvoja civilno-javnog partnerstva u upravljanju prostorima Filodrammatice, OKC Palach i HKD-a na Sušaku. Među njima su Vijeće korisnika, tijelo koje su trebali činiti predstavnici onih udruga/inicijativa koje već koriste prostore i tzv. vanjski korisnici. Osmišljeni su i kriteriji za korištenje prostora OKC-a Palach i Filodrammatice.

Naime, kako Savez udruga Molekula prostorne resurse kojima upravlja besplatno dodjeljuje udrugama, umjetničkim organizacijama, pojedincima i skupinama koje se bave specifičnim kulturno-umjetničkim praksama, tako su i prostori Filodrammatice i OKC-a Palach trebali biti namijenjeni svima onima koji odgovaraju tom programskom profilu. Model je trebao jamčiti stabilnost i perspektivu korištenja ovih prostora, kao i uspostavljanje procedura uključivanja aktera u kulturi u upravljanje prostorima i povećanu participaciju građana u kulturnim aktivnostima. Paralelno se odvijao i proces razvoja participativnog upravljanja HKD-om na Sušaku, koji služi jednom dijelu nezavisne kulture scene, onome koji je za programe sredstva osigurao kroz javne potrebe u kulturi.

Također, Rijeka je tada na snazi imala i Odluku o davanju na privremeno ili povremeno korištenje poslovnog prostora u objektima kulture u vlasništvu Grada Rijeke, konkretno HKD-a na Sušaku koji je u međuvremenu postao javna ustanova, prostora u Križanićevoj 6 te prostora na adresi Delta 5.

Što je potencijalno problematično u novoj Odluci

Nacrtom Odluke o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke nominalno se sad nanovo žele osigurati sigurnost, stabilnost i održivost za konkretno popisane prostore.

U uvodu Odluke na savjetovanju navodi se da su uvjeti i način davanja na korištenje prostora dosad bili određeni Odlukom o davanju na privremeno ili povremeno korištenje, no da potonja ne sadrži jasne kriterije koje zahtijevaju trenutne potrebe. Možda će netko pomisliti da su dosadašnji dionici upravljanja po riječkom modelu Palachom i Filodrammaticom, Savez udruga Molekula, koji su, kako je na spomenutoj tribini rekla Helena Semion-Tatić iz Odjela za kulturu Grada Rijeke, “s Gradom već 20 godina usko povezani te rade i educiraju se zajedno”, o ovoj promjeni kursa znali i prije javnog savjetovanja o novoj Odluci, međutim taj bi se netko prevario.

Prevario bi se i kad bi pomislio da je Odluka proizašla iz strategije razvoja kulture jer strategije još uvijek nema, no ne bi se prevario u predviđanju nekog novog narativa. U uvodu nove Odluke piše da su prostori u fokusu “prostori od važnosti za sve ljude koji žive u Rijeci”. Po čitanju autorice ovog teksta, već ta formulacija podcrtava da se fokus Grada s izgradnje snažne i kritične nezavisne kulturne scene okrenuo nekim drugim, ne tako klasterski definiranim programima i akterima. Ukratko, ideja je, čini se, zadovoljiti sitnim mnoge.

Nacrtom prijedloga Odluke o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke predlaže se da se prostori kulture daju na korištenje udrugama na temelju provedenog javnog natječaja koje bi provodilo posebno osnovano peteročlano povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka iz reda predstavnika kulturnih vijeća (dva člana) i izvaninstitucionalne scene (dva člana, birana javnim pozivom) te osobe iz Odjela za kulturu. Odlukom je predviđena univerzalna naknada za korištenje svih prostora kulture (kao i troškova), uz iznimke galerije i dvorana na 1. katu te ”ex-gal” dvorane i garderobe na 2. katu Filodrammatice, kao i zajedničkih prostorija Kluba Palach.

Navodi se da je cilj ovakve odredbe podržati kulturno-umjetničku scenu te istovremeno osigurati maksimalnu popunjenost prostora kulture. U tom kontekstu, navedeni prostori kulture trebali bi biti otvoreni širem krugu zainteresiranih osoba za privremeno korištenje, što bi trebala biti iznimka od dosadašnjeg pravila da se prostori kulture ne smiju davati na korištenje trećim osobama. Stalni korisnici stoga se upućuju da osmisle moduse korištenja prostora i za treće zainteresirane osobe (gdje su nestale preporuke Žiroskopa?). Također, s obzirom da je Odlukom predviđeno dugoročno korištenje prostora kulture (pet godina), za korisnika je predviđeno da sam snosi troškove tekućeg održavanja prostora. I ovdje se postavlja pitanje što će se smatrati troškovima tekućeg održavanja, i iz kojih izvora bi se oni trebali osigurati budući da nacionalni izvori (prvenstveno Ministarstvo kulture) ne podržavaju troškove hladnog pogona odnosno još uvijek podržavaju samo programe.

Za koga Kodeks?

Je li riječka nezavisna kulturna scena prostore koristila loše pa ih sada trebaju pokušati koristiti neki drugi? I što je uopće ostalo od te scene? Ova se autorefleksivna pitanja uistinu i jesu postavila u sklopu tribine o Kodeksu i u sklopu međugeneracijskih razgovora jer – kao što to najčešće bude – nezavisna scena mnogo lakše od institucionalne istražuje vlastite greške.

Međugeneracijski javni razgovor i tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse otvorili su nekoliko lokalnih, ali i nekoliko univerzalnih tema. Može ih se podvesti pod kategorije homogenosti zajednice, izvora financiranja, infrastrukturne potpore radu nezavisne scene i post-EPK efekata. U odnosu na homogenost zajednice, nezavisna riječka scena sama sebi zamjera što nije osigurala smjenu generacija ili što generacija do koje je smjena došla, a ta je ponajviše okupljena oko studentske Galerije SKC, ne osjeća povezanost s vrijednostima nezavisne kulturne scene. Požalilo se da nekim drugim akterima nezavisne scene naši “dežurni krivci” služe tek kao pružatelji usluga – prvi trebaju prostore, ali istovremeno ne žele sudjelovati u zajednici koja prostorima upravlja niti za prostore koje koriste snositi odgovornost.

Što se izvora financiranja tiče, zaključeno je kako su organizacije u kulturi kroz Europski socijalni fond postale organizacije koje zadovoljavaju potrebe u području socijalnih usluga, što im nije primarni cilj djelovanja. Konstatirano je da sredstva javnih potreba u kulturi Grada Rijeke nikad nisu bila niža te da je “scena”, koja nikako nije jedan entitet već unutar njega postoje različiti klasteri, u kompeticiji za ta ista oskudna sredstva.

Što se infrastrukturne potpore radu nezavisne scene tiče, besplatno korištenje prostora Filodrammatice uistinu jest dalo vjetar u leđa nekim novim organizacijama, no promjene u načinu upravljanja Filodrammaticom donose veliku neizvjesnost i mogle bi urušiti ove pozitivne efekte.

Zaključeno je i da je EPK negativno ili nikako utjecao na prostore izvedbe, da oprema kupljena za EPK nije na raspolaganju sektoru (a mogla bi biti), kao i da EPK generalno nije ostavio pozitivan legacy. Konačno, izrečeno je i da prije dvadesetak godina, kad su nastajale riječke organizacije u kulturi, nije bilo govora o komercijalnom aspektu njihova rada, dok se danas od organizacija očekuje osiguravanje neke vrste resursa za kulturne i kreativne industrije, komercijalni aspekt i interesno povezivanje.

U ovaj je i ovakav kontekst sjelo predstavljanje Kodeksa dobre prakse koji, uvodno je naglasila predsjednica Operacije grad i članica skupine za izradu Kodeksa Mirela Travar, nije dovršen dokument jer su praktičari koji se bave ovim temama pozvani da ga nadopunjavaju. Predstavila je povijesni okvir za donošenje Kodeksa, do kojeg je došlo nakon osnivanja Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade kojim sudionički upravljaju Grad Zagreb i Operacija grad te čija infrastruktura služi društveno korisnim programima nezavisne kulturne scene. Nadalje se ukazala potreba za udruživanjem nacionalnih društveno-kulturnih centara (ostvareno: danas postoji Mreža DKC-a kao formalna udruga), te za popisivanjem elemenata dobre prakse u dokument koji bi služio svim dionicima zainteresiranim za javno-civilno partnerstvo (Kodeks). Kao treći se korak vidi upisivanje društveno-kulturnih centara u kulturni sustav koji ih sada tek površno prepoznaje novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi. Stoga je izrađen i nacrt zakona o (društveno) kulturnim centrima kojim se pored ostalog traži i njihovo izdvajanje iz novog Zakona i koji bi trebao urediti legislativu za sve subjekte koji trenutno nemaju svoje mjesto u pravnom okviru.

Davor Mišković, također član radne skupine za izradu Kodeksa, kratko je predstavio sam dokument, kazavši da je prije svega bilo važno donijeti tip smjernica kako bi se civilno-javno partnerstvo održalo u okvirima javnog interesa. Kodeks je rađen kao dovoljno općenit dokument, otvoren za sugestije javne uprave i objavljen na stranicama svih partnera u projektu. Kodeks taksativno navodi elemente civilno-javno partnerstva, definira ga, navodi njegove oblike i modele uspostave. Modeli se, kazao je Mišković, razlikuju prema stupnju suradnje javnog i civilnog sektora. U Rijeci, na primjer, civilni je s javnim sektorom dosad surađivao u upravljanju prostorima, a da ta suradnja nije formalizirana, što se također pokazalo kao model koji u praksi funkcionira. Radi očuvanja javnog interesa u civilno-javnom partnerstvu, propisane su i mjere za osiguravanje transparentnost i sprečavanje sukoba interesa.

Za kraj – Armada

Kako je ideja predstavljanja Kodeksa bila prodiskutirati ga i s javnim sektorom, na tribini su sudjelovale i zaposlenice gradskog Odjela za kulturu. Tako je ravnateljica Direkcije programa Odjela za kulturu Grada Rijeke Helena Semion-Tatić pohvalila Kodeks radi ostvarivanja javnog interesa, dijeljenja odgovornosti (počevši od financijske), ostvarivanja prava na sudjelovanje u korištenju resursa i provedbi aktivnosti, a transparentnost rada i upravljanje sukobom interesa izdvojila je kao posebno važne teme.

Sjajno je da javna uprava u Rijeci prepoznaje vrijednosti Kodeksa. No, nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke već je na stolu, i teško da će implementirati išta od Kodeksa. Odluka jest bila na javnom savjetovanju, no o tome još ne znamo ništa jer se izvješća s javnih savjetovanja na stranicama Grada Rijeke ne objavljuju baš ažurno.

Drugim riječima, autori Kodeksa možda više neće imati ni razloga dolaziti u Rijeku jer je pitanje hoće li Rijeka nastaviti biti na popisu gradova s uspostavljenim javno-civilnim partnerstvom, ovakvim kakav se čita iz Kodeksa.

Za kraj, crtica koju je autorici teksta nemoguće ne spomenuti jer je vezana za događaj koji se odigrao doslovno u momentu ispisivanja ovog posljednjeg paragrafa. Riječ je o divljaštvu mladih predstavnika riječke Armade koji su u noći 20. srpnja navalili na Korzu na navijače švedskog kluba Djurgården, divljaštvu koje se rijetko viđa na ulicama Rijeke. Upravo je ono okidač za postavljanje pitanja o važnosti dosadašnjeg narativa riječkog modela kulture: nije li među svim ovime što je u tekstu spomenuto ipak bilo ključno zadržati ulaganje u socijalno angažiran sadržaj i kritičke društvene prakse za mlade?

Već više od deset godina koncept sudioničkog upravljanja u kulturi primjenjuje se u Zagrebu, Karlovcu, Čakovcu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Puli. U tim se gradovima razvijaju društveno-kulturni centri kao novi oblici kulturnih institucija gdje postoji dijeljena odgovornost za prostor i sadržaje između civilnog društva i javne uprave, ali i među korisnicima prostora.

Iako sudionički model upravljanja omogućuje integraciju i interakciju svih pripadnika zajednice, stvaranje sadržaja i sudjelovanje u donošenju odluka, koncept i praksa nedovoljno su prepoznati u široj javnosti, što uzrokuje oskudno i neinformirano praćenje tih tema te, posljedično, nedovoljno sudjelovanje različitih dobnih i interesnih skupina u radu društveno-kulturnih centara. Stoga je osnaživanje medijskih radnica ključno za opće razumijevanje važnosti sudioničkog pristupa upravljanju javnom infrastrukturom.

Udruga Kurziv – Platforma za pitanje kulture, medija i društva, nakladnik portala Kulturpunkt.hr i dugogodišnji provoditelj edukacijskog programa Kulturpunktova novinarska školica, organizira jednodnevnu radionicu za novinare, medijske profesionalce i medijske početnike, vanjske suradnike medija te nakladnike medija, o temama sudioničkog upravljanja, civilno-javnog partnerstva i infrastrukture za kulturno-društvene djelatnosti.

Radionice se od lipnja do listopada 2022. održavaju u Dubrovniku (20. lipnja), Rijeci (27. lipnja), Karlovcu (30. lipnja), Čakovcu (rujan), Splitu (kraj rujna) i Puli (početak listopada).

Svaka će radionica obuhvatiti uvod u navedene pojmove i primjere dobre prakse, case study lokalnog primjera sudioničkog upravljanja u kulturi te praktični rad na medijskim sadržajima. 

Za sudjelovanje u radionici potrebno je prijaviti se putem obrasca. 

Svim sudionicima radionice osigurani su ručak i osvježenje.

Radionica se održava u sklopu projekta “Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje” koji želi doprinijeti razvoju javne kulturne politike temeljene na sudjelovanju građana i civilnog društva u upravljanju lokalnim društveno-kulturnim centrima kao mehanizmu kojim se jača transparentnost, smanjuje korupcija i osigurava da se javnim resursima upravlja u interesu lokalne zajednice. 

Projekt Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. 

Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb).