Dvije velike cirkuske organizacije, zagrebačka Cirkorama i beogradska Cirkusfera, već trinaestu godinu zaredom organiziraju Cirkobalkanu s ciljem promocije i razvijanja cirkuske umjetnosti u regiji. Ovogodišnje zagrebačko izdanje festivala odvilo se u suradnji s Pogonom i kolektivom Komikaze, a od 19. do 28. rujna sličan program odvijat će se i u Beogradu. Festival u svojim počecima nije stavljao naglasak na određeni koncept ili disciplinu, no ovo je već treća godina u kojoj se fokus stavlja na zajedničku temu programa nastojeći odraziti političko-društveni kontekst svog vremena. Ovo izdanje posvećeno je manipulaciji objektima i žongliranju.

Kako to izgleda kada se sportski elementi poigravaju s izvedbenim, spajajući vještinu, kreativu, zaigranost i suradnju, najbolje se vidjelo na cirkobalkanskom novitetu, Cirkolimpijadi. Pomalo neispavana i u žurbi dolazim na Savski nasip nadajući se da neću biti jedina koja će kasniti, ali točno u minutu natjecatelji_ce su u niskom startu. Brzo postavljam dekicu na travnjak pored zemljanog dijela nasipa koji označava područje za utrku dok analitičkim okom pokušavam što prije pohvatati što se to događa oko mene. Na crnoj tabli nalik onoj iz boksačkih mečeva, umjesto rundi organizatori najavljuju imena disciplina, a ona prva, “100 metara žongliranje pojedinačno” nagovještava borbenost ove naizgled ležerne olimpijade.

Počinje utrka, loptice lete, padaju, odskaču i poskaču, prašina leti posvuda – atmosfera je napeta. Taman razmišljam o hrvatskoj žonglerskoj adaptaciji Mad Maxa, kada crveno-bijelu vrpcu na cilju kida pobjednik. Dok suci bilježe rezultat, natjecatelji_ce se pripremaju za sljedeću disciplinu, a publika se premješta par metara niže u područje oko cirkobalkanskog šatora na kojem će se odviti većina preostalog programa.

Tek sada počinjem uviđati puni spektar uloga u ovom cirkuskom metropolisu. Sudac u neobičnom šarenom kostimu lažnom strogoćom dočekuje rulju, tri žene u šiltericama za kladioničkim stolom glasno zovu na kocku, odnosno “sportsku prognozu”, a natjecatelji_ce se spremaju za “Zombi apokalipsu”. U ovoj disciplini žonglira se u hodu, a pad loptice istovremeno označava gubitak i preobrazbu u hodajućeg mrtvaca koji drugima otežava zadatak. Realistični zvukovi samrtnog hroptanja i potpuna posvećenost tjelesnoj imitaciji daju dojam da nekima uloga zombija bolje sjeda od samog žongliranja.

Dok je publika potpuno uronjena u ovaj prizor, Viktor Mijatović, član cirkorganizacijske obitelji i jedan od sudionika natjecanja, govori mi kako je cilj ovog događanja da se ljudi zabave i upoznaju s žonglerskim vještinama, ali da je na kraju ipak bitno tko je najbolji.

Polako primjećujem da su to uvidjeli i drugi – natjecateljski duh naglo kreće rasti. Poput ishitrenih loptica koje sad tu sad tamo lete po zraku, discipline se brzo i napeto smjenjuju. Iako svaka od njih zahtjeva sličnu vještinu izvođenja, postavljene su drugačije – svaka disciplina traži prilagodbu tehnike prostoru, vremenu, timu i protivnicima.

Natjecatelj_ica ovdje nikada nije sam_a. U limbo žongliranju u kojem se žonglirajući pokušava spustiti tijelom ispod špage, on_a uči iz taktičkih grešaka prethodnih natjecatelja_ica koji su se okušali u prolasku. U karijola cirkusu, gdje ljudskim “tačkama” u kojima dva člana žongliraju držeći noge trećeg u ulozi kotača, on_a je u bezuvjetnoj ovisnosti o svome timu. U žongliranju s tri kovanice tuđi pad puni njegov, odnosno njezin proračun, a u žongliranju na tisuću metara spašavaju je poklici publike koja želi imati prste u rezultatu (ili vratiti svoja dva eura uložena u klađenje).

Iznenada otkucava sedam sati, a nakon izmjene šest intenzivnih disciplina priprema se teren za “Čunjobojku”, zadnju i najiščekivaniju disciplinu koja će potrajati dugo uvečer. Došlo je vrijeme da svoje umorno gledateljsko tijelo malo odmorim u hladu. Uto mi prilazi jedna žena, pruža mi presavijeni papir i pita me želim li crtati. Premda joj odgovaram da zaista ne znam crtati, ona me pokušava ohrabriti, nakon čega pristajem na izazov i sjedam za stol. Ubrzo saznajem da sam se igrom slučaja našla na radionici Exquisite Corpse kolektiva Komikaze te da je žena koja mi je prišla ilustratorica Ivana Armanini. 

Ivana mi objašnjava da se na ovoj radionici crta po uzoru na koncept exquisite corpse (predivni leševi ili predivna čudovišta) – oblik grupnog, automatskog pisanja ili crtanja koji su izmislili nadrealisti. Radi se o crtežu tijela koji zajednički oblikuju troje ljudi, pri čemu svatko crta drugačiji dio ne znajući što su drugi napravili, tako intuitivno gradeći djelo koje će na kraju rezultirati sasvim neočekivanim oblikom. 

Ulazeći u likovnu meditaciju, počinjem graditi kako vizualnu, tako i mentalnu sliku cijelog prostora u kojem sam se danas našla. Koncept crtanja u kojem svaki “leš” svjedoči o zajednici umjetnika_ca koji provode vrijeme zajedno odjednom se pokazao kao ključan u cijeloj ideji ovogodišnje Cirkobalkane. Iako je kompetitivnog karaktera, u samoj srži njenih disciplina je stupanje u odnos s drugima, bilo to pomaganje ili sabotiranje drugih natjecatelja_ica.

Cirkolimpijada je i sama jedno lijepo čudovište, svjedok postojanju novonastale zajednice koja ne ostavlja puno prostora individualističkim pothvatima. Nisam li i ja ovdje da gradim to čudovište s njima? Je li zaista bitno, bez obzira na Viktorovu opasku, tko je bolji? Ne gradimo li skupa jednu sliku, ne težeći uvijek da nadjačamo druge, već da učimo s njima i od njih? Istovremeno pazeći da i u kolektivnoj slici ostanemo svoji?

I tako dok razmišljam o egzistencijalnoj prirodi i namjeni svoje nove čudovišne crtačke trupe, novopridošla publika kreće se okupljati ispred šatora. Sudeći po najavi “ultramodernog pop-punk žonglerskog showa” i darovitog cirkusanta Wesa Pedena koji od pete godine razvija svoju svestranu žonglersku umjetnost, sprema se veliki show.

Jadranka Žinić Mijatović, suorganizatorica festivala, otkriva mi da je Pedenova ideja u predstavi Rollercoster da korištenjem i bacanjem nebrojeno mnogo rekvizita stvori suvremenu žonglersku predstavu u kojoj prikaz vještina prati određena priča. Takva vrsta, često intimne, naracije među glavnim je obilježjima suvremenog cirkusa koji, za razliku od tradicionalnog, publici ne pruža samo spektakl. A Rollercoster vrlo spretno balansira između pomnog razvijanja dramaturške strukture i utjelovljenja pravog spektakla.

Krcati šator ispunjen je napuhanim konstrukcijama koje podsjećaju na rolerkoster, daščicama nalik klopkama za miševe, dugačkim prozirnim cijevima, raznim lopticama i drugim žonglerskim predmetima. Pedenovo tijelo uz te objekte gradi svojevrsnu poluimaginarnu konstrukciju koja pruža sliku nezaboravnog iskustva u zabavnom parku.

Dok gledamo kako loptice kruže oko Wesova tijela i vadičep-efektom iskaču iz konstrukcija, uz nostalgično-zabavnu zvučnu pozadinu javlja se i glas koji nas uvodi u dramaturgiju djela. Wesov voice-over otkriva nam njegovu ljubav prema rolerkosterima u djetinjstvu i usput govori o raznim tipovima petlji i spirala tih gigantskih struktura. U jednom trenutku otvara i pitanje rizika koji uzimamo kada se nalazimo u prostoru zabavnog parka koji je uvijek pomalo zastrašujuć. Isto tako, pitanje rizika prisutno je u kreiranju uspješne (žonglerske) predstave – hoće li Wes uspjeti izvesti vrlo zahtjevne trikove ili ne? Pita se sam autor, ali u trenucima i publika. Jer poput iskustva na rolerkosteru, penjanjem na velike visine riskira se i veliki pad.

Čini se da se rizik isplatio, jer tijekom cijele predstave Wes gotovo bez greške odrađuje zahtjevne i repetitivne trikove, barem koliko jedna neispavana gledateljica može popratiti. Iako su šarene i glasne pozorničke komponente ono što je u ovoj dinamičnoj vožnji donijelo spektakl, ono što me zaista poljuljalo na sjedalu bila je potpuna autorova prisutnost. Autor se poigrava s pripovjednim vremenom i granicama fikcije – malo je u prošlosti, malo u sadašnjosti, malo na pozornici, a kada na trenutke ispada iz lika ulazeći u kontakt s publikom, malo je i s nama.

Iako razbijanje četvrtog zida svakako nije jedinstveno cirkuskoj umjetnosti, Rollercoster pokazuje kako to u cirkusu može biti jedno drugačije iskustvo. Ono se čini nenamjernim i povrh svega iskrenim, jer tijekom predstave umjetnik često reagira na publiku, pa shodno tome, četvrti zid nikada nije u potpunosti postojao. 

Takvom izvedbom umjetnik otvara neku novu priliku za bliskost s publikom, a pozornica se na samom kraju predstave čini kao prostor koji zajednički okupiramo. Izlaskom iz šatora, uviđam da je u dvorištu to još više istina – isti oni umjetnici i umjetnice koje gledamo na pozornici, jednom kad s nje siđu, sjeckaju povrće za večeru, obavljaju volonterske zadatke ili čiste prostor, u ovom kolektivu oni ne zauzimaju jedno, isključivo mjesto. Baš kao i publika koja nakon predstave samoinicijativno uči nove vještine s istim rekvizitima koje je prije deset minuta Wes imao u ruci, premda “malčice” nespretnije.

Tu se rađaju ta neobična čudovišta s repom na glavi i glavom pod repom. Ona su predivna jer su načinjena od naizgled nepovezanih dijelova, sastavljenih od osoba koja naizgled nemaju veze jedna s drugom. Ali, bez obzira na vještinu, skupa stvaraju nešto lijepo. Viziju ovogodišnjeg izdanja festivala obilježava otpor manipulaciji i vjerovanju da se u ovom svijetu moramo individualistički boriti jedni protiv drugih kako bi napredovali. No, u ovoj močvari znanje se ne gatekeepa već se širi poput lopoča, za kojeg se simbolički kaže da podsjeća širenju duše. Zato predivna čudovišta ne skrivaju svoja znanja i ne manipuliraju ljudima, već objektima.

Dio programa pod sloganom Cirkus je u gradu, pazi da te ne ukradu! odvija se i u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Izvedbeni program u travnju, u ponedjeljak, 7. travnja otvara prezentacija rada u nastajanju, Fragmentos, laureata mreže circusnext La Víspera.

U četvrtak, 10. travnja program nastavlja (Ne)magično otvorenje cirkusa 3u1 izvedbom No Magic kolektiva My! Laika. Iduća prezentacija rada u nastajanju održat će se u subotu 19. travnja, kada će nastupiti Cirkusfera s projektom Srž.

Izvedbeni program u travnju zaključuju dvije izvedbe. Laboratorij cirkuske rezidencijalne mreže predstavit će 27. travnja u 18 sati radove selektiranih umjetnika_ca nakon šest dana mentoriranog rada s Darraghom McLoughlinom. Isti dan u 20 sati Damir Bartol Indoš i Kuća ekstremnog muzičkog kazališta predstavit će šahtofonski program O slobodi slušača i predavača.

Osim izvedbenog, u travnju se održava i bogat radionički program koji 2. travnja otvara radionica zračnih akrobacija, zatim radionica slobodne animacije dijelova tijela naziva Glasovi zarobljeni u tijelu, radionica namijenjena svim cirkuskim umjetnicima_cama pod nazivom No! i, za kraj, Laboratorij cirksuske umjetnosti za mlade.

Više detalja o ciklusu i načinu prijave za radionički segment programa možete pronaći na društvenim mrežama Cirkorame.

Kao izdvojeni segment Cirkobalkana festivala i Festivala neobičnih obitelji koji u partnerstvu organiziraju udruge Cirkorama iz Zagreba i ROOM 100 iz Splita te kao dio veće turneje u suradnji s Cirkusferom iz Beograda, na zagrebačkom Velesajmu gostovala je francuska cirkuska predstava Out of the Blue. Na prvu, Vernier i Davis-VanGelder ne mijenjaju mnogo, kao i inače u cirkuskim predstavama igraju s rekvizitom, istražuju podrške među dva tijela… Ali biti u vodi i u izvedbenoj situaciji zahtjeva cijeli niz adaptacija koje, kako to obično i biva kad promijenimo samo jednu stavku, postanu vrtložno kompleksne. Kako mi pojašnjava Vernier – jednom kad su odlučili raditi predstavu u vodi, počeli su razmišljati kako da ju publika, na najjednostavniji način, vidi. Od prve ideje da dovedu gledatelje u bazen, došli su do zaključka da je ipak lakše dovesti vodu u kazalište. Tako je krenula izgradnja velikog, prijenosnog akvarija u koji će stati i u njemu se kretati dva odrasla muška tijela, a koja je (ne)iznenađujuće trajala godinu i pol’ dana. Tu tehnički impresivnu konstrukciju akvarija za ljude (i to pritom virtuozne, cirkuske ljude) izgradio je Franz Clochard, a dosad je putovala čak 80 puta diljem Francuske i djelomično Belgije te svoj prvi, pravi međunarodni izlet doživjela u Zagrebu. Out of the Blue ni u kojem slučaju nije svakodnevno kazališno iskustvo, a u svakom je slučaju produkcijski impresivna, pa je i sam ulazak u prostor i prolazak pored te velike staklene instalacije zaiskrio određene impresije.

U razgovoru s Vernierom saznajem potankosti o umjetničkoj motivaciji dvojca da se upuste u takvu ambicioznu avanturu – nazivajući sebe i svog partnera “cirkuskim umjetnicima i vodenim ljudima”, žar za radom u vodi i reprezentacijom vode poprima novi smisao. Kolege iz cirkuske škole i zaljubljenici u vodene sportove (Davis-VanGelder se svojedobno profesionalno bavio plivanjem dok je Vernier hobistički počeo roniti) doista posjeduju sve potrebne kvalifikacije da se ljudskim kretnjama u vodi mogu baviti na estetičan i kohezivan način, što sa strane virtuoznosti i tehničkih zahtjeva rada u vodi, što sa strane razumijevanja prirode i duha tvari u kojoj se kreću i koja se zauzvrat (jer je riječ o vodi) kreće oko njih.

Sama predstava započinje upravo demonstracijom vještine. Davis-VanGelder zaranja u veliki akvarij i ostaje pod vodom više od četiri minute zadržavajući dah. Za to vrijeme, Vernier je u ulozi njegovog čuvara, provjeravajući da je njegov partner stabilno i dobro, čime od prve radnje u predstavi dobivamo uvid u nježan profesionalan i prijateljski odnos ovog dueta koji će nastaviti njegovati do zadnje minute. Minimalnim i staloženim pokretima ruke kojima jedno drugom signaliziraju “OK – OK”, instantno otkrivamo koliko su ova dva cirkuska umjetnika povezana te koliko duboko seže ta vrsta izvođačkog povjerenja (koja u cirkuskoj disciplini zapravo često iskače zbog njene specifične prirode budući da skoro uvijek nosi neki rizik, ili se to barem tako pričinjava gledatelju). Kad sam pitala kako se njihova komunikacija i zajednički proces rada promijenio na ovom projektu u usporedbi s drugim, “konvencionalnim” predstavama na zemlji i u zraku, Vernier se samo nasmijao i rekao: “U vodi ne možeš govoriti tako da smo morali pronaći neki način komunikacije tijelom”. To komunikacijsko znakovlje koji je dvojac razvio, nama koji ih gledamo izvan vode je katkad očito (kao što je navedeni znak za “OK” ili neko tapšanje po ramenu), ali u drugim trenucima ono je izrazito suptilno i vidi se samo u otporu vode čiji valovi upućuju da se neka vrsta kontakta, laganog guranja ili povlačenja, dogodila. Iako impozantna sama po sebi, konstrukcija ispunjena vodom u kojoj Davis-VanGelder i Vernier operiraju, jednom kad se zapuni volumenom njihovih tijela, odjednom postaje skučena. Nama koji nismo unutra postaje odmah jasno da je svako kretanje koje se odvija u toj vodi precizno koreografirano i promišljeno. 

Od trenutka kad ugledamo taj ljudski akvarij, kao gledatelji_ce očekujemo trenutak kad će dva izvođača ući unutra – stoga je zanimljivo kako si Davis-VanGelder i Vernier daju prostor da maksimalno odgode taj svečani čas kad će se akvarij ispuniti. Naime, nakon što zavidne četiri minute Davis-VanGelder izdrži ispod vode, ostavljajući publiku bez daha već u samom preludiju (pri čemu to nije floskula budući da je zbilja svakom minutom rasla nevjerica i udivljenje među svima nama), dvojac se nađe ponovno izvan bazena. Davis-VanGelder priča priču kako je jednom kad je bio dječak, vozeći se trociklom pored vode, nespretno u nju upao. S Vernierom se potom prima u “klinč”, hrvajući se i doslovno balansirajući na rubovima prije no što se dogodi ono što smo čekali od samog početka – ulaz u vodu. Tada započinje sekvenca u kojoj dvojac više gotovo ne proviruje iz vode, osim u nekim kratkotrajnim trenucima, uistinu istražujući sve mogućnosti i zadatosti bivanja u podvodnom svijetu. 

Ulazimo u drugi dio predstave koji je jedan laboratorij toga kako sve možemo biti u vodi i što sve možemo ili ne možemo s vodom. Davis-VanGelder i Vernier dječački su znatiželjni oko medija u kojem se kreću, isprobavaju skoro pa banalne stvari kao npr. što znači držati kamen u tvari kao je voda ili što se događa sa slikom tijela kad želi dohvatiti kamen s dna akvarija. Beskrajno su šarmantni u toj postepenoj i detaljnoj izgradnji vodenog svijeta u kojoj odjednom i igra stvaranja mjehurića postaje scena za sebe. Ta zaigranost izvođačkog para omogućava im da usustave montažu pokreta u kojoj glatko prelaze iz jednog eksperimenta u drugi. Referirat će se tako komično i na nemogućnost govorenja u vodi pa će za čas kratko izviriti kako bi nešto rekli da bi ponovno u vodi postali nijemi. Sekvence pokreta s podrškama i preskakanjima koje bi pod gravitacijskim utjecajem zemlje bile zadivljujuće, pretvaraju u neku vrstu podvodnog slapsticka. No, i onda kad su autoironični, i kad je posrijedi geg ili šala, Davis-VanGelder i Vernier uvijek pažljivo misle sliku koju za publiku projiciraju.

U našem razgovoru, Vernier spominje kako su silno htjeli izbjeći osjećaj distance koji u publici može izazvati ta omeđenost staklom i pogled kroz staklo, kao u televizijski ekran. Iz tog razloga uveli su ozvučenje akvarija kako ne bismo kao gledatelji zaboravili da se pred nama kreću živi ljudi u sadašnjem vremenu. Detalj je to koji nisam ni primijetila dok sam se im se smijala i divila, ali koji mi se poslije naše kratke razmjene vratio u sjećanje. Nisam samo gledala u čarobnu sliku čovjekovog kretanja u vodi, već sam i cijelo to vrijeme upijala živi zvuk vode koja se talasa i mrmori i bučka odgovarajući na ta dva vješta tijela koja se isprepliću. Ta predanost estetičnosti slika koje gledamo mi koji smo izvan vode, vjerojatno je razlog zašto sam zvuk prihvatila skoro “zdravo za gotovo”, jer doista je impresivno kako je francuski duo promislio čak i uzimanje zraka kao dio estetike. Svako primicanje površini bazena kao i svaki zaron, impresivno su fluidni i koreografirani tako da ni u jednom momentu nije ugrožena ljepota tableaua u našim očima. Toliko su skladni i precizni u svoj kontroli pokreta pod vodom da sam na trenutke osjećala kao da više ne gledam ljudska bića: da možda Atlantis nije mit i vodeni ljudi postoje ili smo se ubrzanom evolucijom poput kitova vratili u more te sada postoje ljudi čije su noge izdužene u “riblje” repove, a ruke su vesla. Istovremeno ostala sam apsolutno svjesna njihove humanosti, djelomično i zahvaljujući tome što se autori nisu susprezali uvoditi komiku u tu izrazito estetsku i povišenu situaciju – od kostima koje bi birali do toga kako bi uvijek pronašli način za igru u vodi i s vodom.

Vjerojatno najzačudniji dio predstave događa se kad se u akvariju intenziviraju rekviziti. Izvođači uzimaju dva vrča za vodu i jednu prozirnu plastičnu kutiju i počinju, umjesto vode, grabiti vrčevima zrak i unositi ga u bazen stvarajući prostor kisika unutar te velike, plastične kutije. Tako Vernier, iako u vodi, dolazi do zraka obitavajući pod krovom te kutije napunjene kisikom i možemo čuti i razumijeti što ovaj put pobjedonosno govori. Pomalo je nevjerojatan taj cijeli proces pumpanja i nastajanja zraka u vodi i to ni više ni manje nego zahvaljujući dva vrča za vodu (ili zrak?). U jednom času dvojac se pokušava igrati i balansiranjem vrčeva i čaša pod vodom što je, zbog zakona fizike, evidentno jalov posao (sve će se kad tad izvrnuti). Međutim, zbog te igre, kao i nekih sljedećih slika kao što su uvođenje šarenih marama i druge rekvizite u vodu, scene djeluju kao da su pretrčane. One se neće stići izgraditi i razviti kao pojedine izvedbene sekvence za koje se čini kao da je bilo više strpljenja i prostora. Dijelom je to posljedica i dramaturgije predstave koja se većinom temelji na gomilanju različitih materijala i spontanom pretakanju iz jednog u drugi eksperiment – od igre s kamenom i mjehurićima do igre s govorom i zrakom i akrobacijama koje postaju “lake” u vodi. Logika naslagivanja koja je na neki način posljedica izvođačkog izazova “što nam sve voda (ne) dopušta” funkcionalna je i neupitno zabavna. Sam Vernier u našem razgovoru ističe kako voda i u odraslima izvlači ono nešto djetinje i jasno je da je to otkrivanje čudesnih mogućnosti fizičkih svojstava vode bilo inspirativno. Ipak, do pojave Davis-VanGeldera u šljokičastom kostimu sirene u kojem  sam apsolutno vizualno uživala, zapitala sam se bi li radije nastavila gledati kako očajno pokušavaju dovesti u ravnotežu “stolić” za kavu s vrčevima i čašama koje su uveli u prijašnjoj sceni, dovodeći taj slapstick do vrhunca (kao vodeni Chaplini) umjesto toga da mi je servirana još jedna anegdota ili atrakcija iz vodenog svijeta.

No, negdje točno u tom trenutku kad se pojavi tračak sumnje da cijela struktura može skliznuti u zatrpavanje “forama”, Davis-VanGelder i Vernier zaokreću ploču i finiširaju s dvije vizualno i značenjski najsnažnije scene. Prvo, svjetlosnim efektom “spuštaju” Verniera do podzemlja, dajući dojam da se pred nama ispod akvarija stvorila cijela još jedna dimenzija u koju je Vernier zaronio. A onda na površinu ispliva plastika. U završnom, maestralnom plesu, autorski se duo vrti u spirali sa slojevima i slojevima plastičnih vrećica, stvarajući predivan i zastrašujuć vrtlog blistajuće plastike i ljudski tijela. Poruka je i više nego jasna. Kao iskusni ronioc, Vernier će mi poslije reći da je jednom prilikom u Africi morao preplivati oko 500 metara kako bi od plastike stigao do oceana. “Ako danas želimo stvoriti sliku vode onda moramo uzeti u obzir i plastiku”, kaže Vernier. 

Za ove cirkuske umjetnike i vodene ljude, kako sebe nazivaju, voda ostaje predmetom interesa. Uz dva nova izvođača, Davis-VanGelder i Vernier spremaju se u veljači za novu produkciju koja će se baviti pitanjem konzumacije vode, upozoravajući da vodu koristimo, ali ne i iskorištavamo. Povod je ujedno i sam Out of the Blue u kojem izvedbeni akvarij svaki put i to kroz tri dana moraju puniti bistrom tj. pitkom vodom. “Želimo staviti akvarij unutar ciklusa vode”, kaže Vernier, najavljujući novu predstavu u kojoj će pokušati adresirati važnost očuvanja vode u njenom prirodnom ritmu transformacija koje nisu ometane ljudskim utjecajima. Promatrajući Davis-VanGeldera i Verniera iza stakla tog gigantskog akvarija u Out of the Blue, hvatam se na trenutke u osjećaju voajerizma, kao da promatram kakav živi svijet u koji se ne bih trebala uplitati i koji živi za sebe. Osjećam tu očuđujuću distancu sličnu onoj kad promatram i drugi živi svijet iza barijera i ograda koje smo mi, ljudi, oko njega stavili. Jedna je slika dovoljna, kad u vodu uđu predmeti ljudske djelatnosti, da osjetim i zaključim koliko je opasna naša želja da ulazimo i nepovratno, sebično mijenjamo biotope oko sebe. Out of the Blue jedno je beskrajno zavodljivo i šarmantno putovanje u svijet vode koje ima zadivljujući efekt, ali još važnije – ono ne propušta reći, kratko i jasno, da vodu ne smijemo izgubiti u plastičnoj magli. 

O ovogodišnjem programu, regionalnoj cirkuskoj sceni, značaju edukacije te uvjetima rada u polju razgovaramo s Nikolom Mijatovićem, suosnivačem festivala i jednim od voditelja Cirkorame, udruge koja ove godine obilježava desetu godišnjicu ustrajnog rada na promociji suvremene cirkuske umjetnosti.

KP: Kroz svojih šest izdanja CirkoBalkana se profilirala u festival u kojem se miješaju različite inovativne umjetničke forme, od akrobacija do suvremenog plesa i eksperimentalnog teatra. Što nas ove godine očekuje u šatoru i oko njega? 

Cirkobalkana je na prvom mjestu festival suvremenog cirkusa koji postavljamo u šator kao tradicionalni objekt za cirkusku izvedbu. Suvremeni cirkus je kao takav zapravo jedan veliki hibrid, utemeljen na cirkuskoj tehnici koja vrlo često izlazi iz svojih konvencionalnih okvira i nerijetko koristi druge medije poput kazališta, plesa, fizičkog teatra, videa i zvuka, što je slučaj i s većinom predstava koje gostuju na festivalu. Selekcija predstava za ovogodišnji festival je vrlo interesantna – u prvom dijelu festivala akcent stavljamo na regionalne izvođače pa ćemo tako imati čak dvije premijere u izvedbi Malinade kolektiva i Petroleje Štulić. Čekaju nas i dvije ovosezonske kreacije: prvu potpisuju umjetnice Danka Sekulović i Ana Popović, dok drugu izvode Tricycle Trauma u suradnji s D.B. Indošem i Kućom ekstremnog muzičkog kazališta. Nastavljamo, naravno, i s vrlo raznovrsnim odabirom predstava iz čitave Europe, od ovogodišnjih laureata circusNext PLaTFoRMe – umjetnice Laure Murphy i kompanije Random, do poznatih kompanija poput Side Kunst Cirque, Un loup pour l’homme, Solana Barbala i umjetnice Nikite Val. Popratni program oko šatora je dosta intenzivan i on je zapravo zabavno-edukativnog karaktera. Tu je i vrlo raznovrstan glazbeni program koji će se gotovo svako večer odvijati u šatoru i klubu Močvara, s kojim proslavljamo njihovih dvadeset godina rada.

KP: I u dosadašnjim izdanjima Cirkobalkana je, uz renomirane umjetnike/ce iz svijeta suvremenog cirkusa, ustrajno zastupala male i neafirmirane regionalne produkcije, a ovogodišnjim programom stavljate poseban naglasak na njihov rad. Na koje sve načine podržavate mlade umjetnike iz regije? 

Izvedbeno gledano, dosta mladih lokalnih umjetnika i umjetnica, kao i onih iz okruženja, selektirani su sa svojim predstavama i uvršteni u program festivala, a isto tako svi cirkuski umjetnici imaju priliku prijaviti se na Open stage program i nastupiti s drugim kolegama u formi kolaž cabaret večeri. Ove je godine festival Cirkobalkana partner u projektu Ride&Camp koji za cilj ima  razvijanje suradnje između francuskih i regionalnih cirkuskih umjetnika. Voditelji ovog projekta su spomenuta svjetski poznata kompanija Un loup pour l’ homme, koja će u sklopu festivala izvesti dvije svoje predstave Face Nord u Pogonu Jedinstvo i Rare Birds na Trnjanskom nasipu. Za vrijeme boravka u Zagrebu započinju i s radom na međunarodnom mentorskom projektu Circle of Creativity koji okuplja mlade cirkuske i plesne umjetnike iz Francuske, Slovenije, Srbije i Hrvatske. Projekt u fokus stavlja umjetničku kreaciju, odnosno, na koji način kreirati zaokruženu cjelinu poput cirkuske predstave – koje izvedbene alate koristimo, koji pristup, kako unapređujemo ili odbacujemo tehniku kojom vladamo… Projekt se nastavlja u rujnu na beogradskom izdanju Cirkobalkane, na kojemu će sudionici imati priliku prezentirati skupnu kreaciju. Ovaj svojevrsni laboratorij u Zagrebu realiziramo u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom i našim dugogodišnjim suradnicima, zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade Pogon.

Na osmišljavanju projekta Circle of Creativity radilo se više od godinu dana. Projekt je osmišljen tako da su u prvi plan stavljene potrebe regionalnih umjetnika i stvarni problemi s kojima se mladi umjetnici susreću pri radu na umjetničkoj kreaciji, a također je dosta dobro isplaniran i mentorski rad i vodstvo čitavog projekta, pogotovo zbog neprocjenjivog iskustva koju Un loup pour l’ homme imaju u svom dosadašnjem umjetničkom stvaralaštvu.

KP: Pored glavnog izvedbenog, najavili ste i zanimljiv popratni program koji realizirate u suradnji s organizacijama nezavisne kulture, ali i nekim institucijama. Što posjetitelji mogu očekivati?

Ove je godine popratni program u dosta širokom opsegu i zapravo je već započeo otvorenjem dviju izložbi fotografija Ivana Marenića u Francuskom institutu i u galeriji Siva, te izložbom plakata prethodnih šest izdanja festivala koja je postavljena u gradskoj knjižnici Marija Jurić Zagorka. Tu je i niz radionica iz našeg programa Laboratorij cirkuske umjetnosti koje će se održavati u Pogonu Jedinstvo, Klubu Močvara i Zagrebačkom plesnom centru, a namjenjene su profesionalcima koji se žele usavršavati u poznatoj tehnici ili se oprobati u potpuno novoj. U suradnji sa Francuskim institutom, u Medijateci će se održati okrugli stol na temu cirkuske umjetnost kao važne umjetničke forme. No ono najzanimljivije je, naravno, oko i unutar samog šatora. Tu publiku očekuju različite radionice za djecu i mlade, Cirque Boutique buvljak, vizualne instalacije, zabava uz bradatu gataru, tatoo lutrija – besplatno live tetoviranje motiva koje vam kolo sreće dodijeli, cijelodnevno druženje za 1. maj, Chillibar u cirkusu, live sitotisak otiskivanje na majice, Chip Bordello Pizzeria, i puno zabavnog i opuštenog druženja.

KP: Ove godine obilježava se i deset godina Cirkorame – udruge koja, osim što suorganizira festival, kroz različite programe promiče suvremenu cirkusku umjetnost. Vidite li neke pomake u lokalnom kontekstu u odnosu na 2009. godinu kad ste počinjali? Kako se u tom razdoblju razvijala scena, a kako institucionalna podrška ovoj izvedbenoj formi? 

Trenutak kada smo odlučili osnovati udrugu koja će se baviti isključivo promocijom i razvojem cirkuske umjetnosti na ovim prostorima, zapravo je bio ključni moment u našem daljem radu. Kada smo se profilirali kao cirkuska udruga stvari su se počele razvijati puno jednostavnije, iako i dalje uz velike poteškoće s kojima se svakodnevno susrećemo. Recimo da i dalje, nakon deset godina, koristimo prostor za trening cirkuskih vještina u sklopu AKC Medika koji egzistira u stalnoj prijetnji pred izbacivanjem, nismo priznati kao umjetnici od strane institucija što nam u mnogo čemu otežava dugoročna planiranja i rad uopće, a na kraju i samu egzistenciju. Zbog svega toga nam je onemogućeno da prijavljujemo projekte koji se tiču produkcije cirkuskih predstava pa se takvi projekti uglavnom samofinanciraju od strane umjetnika ili su u programu potpore od programa poput Pogonatora ili SubScene. Festival nam je slabo ili nikako financiran od strane institucija. Ministarstvo kulture se oglušuje na svaki poziv za konstruktivnim razgovorom, a vrlo bitan korak koji očekujemo s njihove strane je taj da i mi – cirkuski umjetnici – jednog dana dobijemo status umjetnika.

Zbog svega toga scena u Hrvatskoj se jako sporo razvija i trenutno smo pri samom dnu ljestvice Europske unije po odnosu zemalja članica spram cirkuske umjetnosti. Međutim, situacija nije tako crna kao što izgleda, baš zbog entuzijasta iz različitih cirkuskih udruga, kolektiva i inicijativa koji su odlučili uložiti svu svoju snagu u razvoj i promociju cirkuske umjetnosti kroz različite programe. Danas se cirkus prakticira na nekoliko različitih mjesta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli, Zadru, Samoboru. Sve više je roditelja koji se odlučuju da svoje dijete upišu na cirkuske vještine, što je ogroman napredak od prije deset godina. Mladi se u adolescentskoj dobi odlučuju za poziv cirkuskog umjetnika te odlaze u inozemstvo na studije, rade se rezidencijalni programi u cirkuskim prostorima diljem Hrvatske, a street art festivali postaju sve brojniji. Pozitivnih primjera je puno, primjetan i veći broj udruga koje apliciraju i dobivaju financijsku potporu, ali su iznosi koji se dodjeljuju za programe koji se tiču suvremenog cirkusa prilično minimalni.

Pozitivno je i to da je Cirkoramin rad prepoznat i u europskim cirkuskim krugovima, te smo kroz godine rada postali članovi najveće europske cirkuske mreže Circostrada Network, partneri smo u circusNext PLaTFoRMi, radimo suradničke projekte s cirkuskom školom Turbul iz Francuske, a ono što nas osobito veseli je povezivanje s regionalnim partnerima kroz projekt CPuP koji za cilj ima umrežavanje organizacija i umjetnika s prostora Jugoistočne Europe. Ipak se može reći da je naš najveći projekt kupovina cirkuskog šatora, zajedno s kolegama iz beogradske Cirkusfere, jedan dugoročan projekt koji zapravo pred nas postavlja nove izazove s kojima se moramo i želimo nositi.

KP: Za razvoj cirkuske umjetnosti i vještina, kao i drugih oblika izvedbenih umjetnosti, ključna je edukacija. Često se kao pozitivan primjer navodi Francuska, sa stoljetnom tradicijom cirkuske umjetnosti i Federacijom cirkuskih škola iz kojih se nakon četverogodišnjeg programa izlazi s državnom diplomom. U našem kontekstu razvoj se temelji na inicijativi vaninstitucionalnih aktera, pa tako i Crikorama od samog početka provodi Laboratorij cirkuske umjetnosti. Koliko je taj program važan za generiranje novih umjetnika i razvoj čitave scene?

Francuska je jedna od zemalja koja svojim primjerom pokazuje da cirkus kao izvedbena umjetnost potpuno ravnopravno stoji rame uz rame s kazalištem, suvremenim plesom, baletom i svim drugim, ne samo izvedbenim umjetnostima. Za njom ne zaostaju ni Belgija, Danska, Nizozemska, Švedska, Finska, Španjolska i Italija. Te države imaju jasnu kulturnu politiku, a uz dobar dio budžeta koji se izdvaja za kapitalne cirkuske projekte, financiraju i manje, nezavisne cirkuske kompanije, i nerijetko se radi o potpori u milijunskim iznosima po godini. Ovoj skupini visoko razvijenih i umjetnički osviještenih zemalja ubrzanim koracima pridružuju se i Njemačka, Austrija, Češka, Poljska, Mađarska, Litva i Estonija, koje vide veliki potencijal u cirkusu kao izvedbenoj umjetnosti, pa je tako posljednjih godina primjetan veliki pomak u institucionalnoj edukaciji na polju cirkusa, otvaraju se cirkuski centri, povećava se broj izvođača i cirkuskih kompanija.

Hrvatska je još uvijek na razini vaninstitucionalne edukacije koju provode udruge i pojedinci. Cirkorama se kroz projekt Laboratorij cirkuske umjetnosti, usmjeren profesionalnoj edukaciji umjetnika kao i edukaciji za početnike, profilira u svojevrsni cirkuski edukacijski centar. Kroz godine se razvija i projekt Cirkuski inkubator namijenjen korisnicima od 6 do 14 godina koji iz godine u godinu ima sve više polaznika. Kako bismo što kvalitetnije provodili programe cirkuske edukacije uspostavljamo suradnju s cirkuskom školom Turbul iz Francuske s kojom radimo na razvijanju cirkuske pedagogije na prostorima naše regije. Tako kroz dvogodišnji projekt educiramo sebe kao i kolege iz drugih udruga kako podučavati cirkus – metodologiju rada, praktična iskustva, kao i rad s ugroženim skupinama djece i mladih. Ovaj projekt prerasta u jak partnerski projekt koji u posljednjih šest godina pruža mogućnost mladim ljudima s ovih prostora da odlaze na jednogodišnju edukaciju u cirkusku školu Turbul, iz koje se vraćaju s državnom diplomom za cirkuske pedagoge. Trenutno se na jednoj takvoj edukaciji u Francuskoj nalazi i mlada umjetnica Petra Drmić koja je s dvanaest godina prvi put došla na Cirkoramine treninge, a kroz godine upornog rada i nakon završene srednje škole u Zagrebu, odlazi u cirkusku školu u Francuskoj gdje se, osim za cirkusku pedagoginju priprema i za upis na višu cirkusku umjetničku školu.

U Hrvatskoj postoji nekoliko centara u kojima se kontinuirano provode različiti programi vezani uz cirkusku edukaciju, produkciju, kreaciju, rezidencijalne potrebe. Uglavnom se radi o udrugama koje već dugi niz godina rade na promociji ove izvedbene umjetnosti i svojim entuzijazmom i ustrajnošću prkose svim poteškoćama s kojima se svakodnevno susreću. Samo takvim načinom rada se mogu dogoditi određene promjene u društvu s kojima će cirkuska umjetnost dobiti mjesto koje joj zaista pripada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Peti festival Cirkobalkana pod vlastitim krovom, odnosno šatorom smještenim u dvorištu Jedinstva i Močvare od 25. rujna do 1. listopada posvećen je izvođačima i izvođačicama, pedagozima i pedagoginjama iz regije kao i obaveznim cirkuskim gostima iz ostatka svijeta

Zagrebačkoj se publici pruža prilika pogledati predstavu splitske cirkuske trupe HRAM pod nazivom Montaža trupe, predstavu The Ceremony u izvedbi Tomi Soko-a (Fr/Arg), predstavu za djecu Milica putuje po svijetu  Petre Bokić, Cirkobalkana Kaos Cabaret za male i velike, te predstavu novosadskog udruženja Kreativni Pogon Work in progress. Jedna od večeri posvećena je predstavljanju radova u nastajanju domaćih cirkuskih umjetnika/ca, u kojoj će publika osim prezentacije moći sudjelovati i u razgovoru s autorima/icama.

U suradnji s udrugom Restart, za ljubitelje/ice filma i cirkusa, odvija se i zagrebačka premijera filma Benedikta Erlingssona The Show of Shows: 100 godina vaudevillea, cirkusa i karnevala, te projekcija dugometražnog dokumentarnog filma Petre Seliškar Moj svijet je naopačke.

Uz predstave, zainteresirani/e imaju mogućnost sudjelovanja u cirkuskim radionicama Laboratorija cirkuske umjetnosti; radionici kontorcionizma i handstandova (voditeljica: Antonia Kuzmanić, ROOM 100, RH), manipulacije objektima (Tomi Soko, TomiSoko Company, Fr/Arg), te radionici zračnog pokreta (Dana Auguštin, RH/SLO).,

Ovogodišnji festival se bavi i pitanjima prostora u kojima rade i djeluju cirkuski umjetnici/e u regiji, putem javne tribine pod nazivom: Cirkuski prostori u sklopu centara nezavisane kulture; povezivanje i jačanje, kao i predstavljanjem projekta Circus Next, jednog od vitalnih projekata za razvoj suvremenog cirkusa u Europi koji na različite načine podupire neafirmirane inovativne cirkuske umjetnike/ce.  

Ulaz je od 0 do 40 kuna, a više o programu i rasporedu događanja potražite ovdje. 

Razgovarao: Vatroslav Miloš

Festival Cirkobalkana dio je istoimene regionalne platforme za razvoj suvremenog cirkusa, a održava se u organizaciji Cirkusfere iz Beograda i Cirkorame iz Zagreba. Festival će biti otvoren u utorak, 4. listopada, u dvorištu Zagrebačkog plesnog centra umjetničkom instalacijom kolektiva Trash Will Smash koji će promijeniti izgled dvorišnog prostora te ga učiniti pozornicom za performans lokalnih cirkuskih snaga. O ovogodišnjem festivalu, suvremenoj regionalnoj cirkuskoj sceni, povezivanju te uvjetima rada u sektoru i nužnoj podršci razgovaramo s Jadrankom Žinić Mijatović, predsjednicom i izvršnom producenticom u Cirkorami, a selektoricom programa i organizatoricom u Cirkobalkani.

KP: Festival Cirkobalkana dio je istoimene regionalne platforme za razvoj suvremenog cirkusa. Prvenstveno, radi se o suradnji zagrebačke organizacije Cirkorama i beogradske organizacije Cirkusfera koja traje od 2013. godine. Koji su temelji i ciljevi te suradnje? 

Cirkobalkana se kroz četiri godine egzistencije definirala kao platforma za razvoj suvremenog cirkusa u regiji. Voljeli smo je najavljivati kao autonomni cirkuski prostor za edukaciju, kreaciju i izvedbu, pokušavajući na taj način istaknuti kako cirkus u regiji nema adekvatan prostor koji mu je potreban za razvoj i da je cirkuski šator koji je Cirkobalkana prethodnih godina dovodila u Hrvatsku i Srbiju na tragu zadovoljenja potreba regionalnih cirkuskih umjetnika jer pruža adekvatnu prostornu opremljenost, vrijeme za rad neovisno o satnici institucija u kojima se obično vježba, ne zahtjeva protuusluge ili novčanu nadoknadu i pruža mogućnost samoodrživosti. 

Ove godine ističemo da je Cirkobalkana zapravo od dva do tri tjedna programa prerasla u cjelogodišnju aktivnost s planom pozitivnog razvoja, platformu kroz koju bi se realizirao cirkuski prostor za regiju i otvorila dvosmjerna komunikacija s europskim cirkuskim centrima kroz edukaciju, predstave, rezidencijalne prostore, koprodukcije… Drugim riječima, ne samo da bi inozemni cirkuski umjetnici, pedagozi, tehničari, menadžeri i drugi dolazili u naše krajeve i educirali zainteresirane, već bi se pružila mogućnost umjetnicima i kolektivima iz regije da plasiraju svoje znanje, iskustvo i produkcije, kao i da nadograđuju svoje znanje u inozemstvu. 

S kolegama iz beogradske Cirkusfere surađujemo na raznim projektima već desetak godina i kroz zajednički projekt Laboratorij cirkuske umjetnosti ugostili smo francuski kolektiv Le Cirk’Oblique, koji su vidjevši prostore u kojima djelujemo u Zagrebu i Beogradu spomenuli svoj cirkuski šator i opisali neke festivale na kojima sudjeluju s njim, pa smo došli na ideju Cirkobalkane. Prva Cirkobalkana odvijala se 2013. godina i ovo je četvrta godina održavanja i iako najkraća do sada, ujedno i najintenzivnijeg programa – u tjedan dana igrat će 6 predstava, održat će se petodnevne radionice za odrasle i dvodnevne za djecu, a nudi se i raznoliki popratni program. Sve će se to odvijati od 4. do 10. listopada u Zagrebačkom plesnom centru i Autonomnom kulturnom centru Medika.

KP: Možete li istaknuti ključne točke ovogodišnjeg programa Cirkobalkane? 

Ključne točke ovogodišnje Cirkobalkane svakako su cirkuske predstave gostujućih izvođača. Naglasili bismo predstavu AL CUBO francusko-talijanske grupe Cie Betti Combo 7. i 8. listopada u ZPC-u, koja je 2014. godine nagrađena nagradom SACD za inovaciju, u sklopu 35. festivala Mondial du Cirque de Demain, jednog od najprestižnijih mainstream cirkuskih festivala. Tu su klaunice iz francuske putujuće grupe Fouxfeuxrieux koje će u dvorištu AKC Medike izvesti svoju “partituru za jednu kokoš i tri lutajuće klaunese” KAMIN’E, i naravno goste iz Beograda Cirkusferu sa dvije hrvatske premijere Upakovane i Demagog, vrlo interesantne upravo zbog specifičnosti cirkuskog izričaja i humora koja se počela razvijati u našem krajevima. Ove godine konačno smo uspostavili suradnju i s jednom od slovenskih cirkuskih grupa – Rogor cirkus, koja će svoj zračno glazbeni performans Somiru izvesti na otvorenju Cirkobalkane. Osim navedenih predstava tu je i Cirkobalkana Cabaret u sklopu kojeg nastupaju gotovo svi izvođači/ce Cirkobalkane, a treba spomenuti i edukativni dio – petodnevne intenzivne radionice pod vodstvom Betti Combo i dvodnevne radionice za djecu koje će voditi mladi cirkuski pedagozi/ginje Cirkorame. Važno je upozoriti publiku i na CirkOFFbalkana popratni program koji će se odvijati u AKC Medici, svaku večer nakon predstava. 

KP: U najavi festivala ističe se da će se ovogodišnji program održati bez cirkuskog šatora. Kako je do toga došlo? Koji su uopće uvjeti rada za aktere sa suvremene cirkuske scene? 

Jedan od glavnih ciljeva Cirkobalkane jest kupovina cirkuskog šatora za regiju, a kako posudba šatora svake godine potroši većinu proračuna kojim raspolažemo u projektu, ove smo godine, kako bismo uštedjeli, odlučili napraviti verziju bez šatora, ali usmjereni smo prema prostorima koji na neki način pokušavaju održati vlastitu autonomiju, pa se tako program u Beogradu odvijao u Centru za kulturnu dekontaminaciju i Rex-u, a u Zagrebu predstave igraju u Zagrebačkom plesnom centru i Autonomnom kulturnom centru Medika. Uvjeti u kojima radimo su ti zbog kojih smo uopće došli na ideju kupovine cirkuskog šatora. Kao što svi znamo, postoje brojni napušteni ili nekorišteni civilni i vojni objekti koji bi bili savršeni za cirkuske prostore zbog visine i prostranosti, međutim do njih se nikako ne može doći. Mi u Zagrebu radimo u AKC Medika, u dvije prostorije visine 3,70 m koja ne dozvoljava pretjerano napredovanje kad su u pitanju zračne akrobacije, koje su kod nas najzastupljenije. Ponekad, kad imamo sreće, uspijemo za dio programa koristiti veliku dvoranu Pogona Jedinstvo, koja je zauzeta po godinu dana unaprijed jer su uvjeti pogodni i prilagođeni proračunima nezavisne scene. Neke cirkuske grupe surađuju s centrima za kulturu i prilagođavaju se njihovim programima, dok neke grupe plaćaju vrlo skupo prostore. Takve grupe su osuđene na komercijalne djelatnosti kako bi se održale.

U AKC Medika je nekoliko cirkuskih grupa koje dijele prostor i trudimo se da jednako sudjelujemo u svemu te dijelimo troškove. Iz tog prostora izašlo je dosta predstava i performansa, edukacija i konvencija, međutim potreban je veći prostor koji će biti namijenjen suvremenom cirkusu kako bi se moglo napredovati. Bez adekvatnog prostora potrebno je potrošiti dosta vremena na organizaciju i smještanje predstava i radionica i na kraju se potencijalni umjetnici/ce bave organizacijom, pronalaženjem sredstava, promocijom, komunikacijom, administracijom te nemaju vremena za kreaciju i trening. Vrlo je teško napraviti cirkusku predstavu, na njoj se radi godinu do dvije kako bi bila zaokružena, smislena i tehnički savršena, a onda je se odigra dva puta te čeka po šest mjeseci do godinu dana da se ponovo igra jer nije na repertoaru neke institucije. Takvu predstavu potrebno je obnoviti, a kako izvođači/ce nemaju adekvatan prostor za vježbu moraju na brzinu ući u formu i odigrati predstavu opet jednom ili dva puta. Ta situacija na kraju odbije izvođače/ice od rada na predstavama pa se okreću malim uličnim izvedbama, gažama i samostalnom radu. Slična je situacija i u Beogradu. Tamo se jedno vrijeme koristio prostor Bigz-a, ali se skupo plaćao, zatim je par godina postojao cirkuski prostor u INEX-u, a bilo je i raznih pokušaja suradnje s kazalištima i centrima za kulturu. Cirkusfera trenutno koristi hodnik i malu plesnu prostoriju u Magacinu. 

KP: Na koji način strujanja na lokalnoj cirkuskoj sceni – i estetički i organizacijski – korespondiraju s trendovima u suvremenim svjetskim cirkuskim praksama?

Velik broj cirkuskih umjetnika/ca dolazi u Hrvatsku i regiju kako bi nastupalo ili držalo radionice. Prateći Festival novog cirkusa publika se u Hrvatskoj mogla upoznati s najsuvremenijm cirkuskim trupama. Lokalna cirkuska scena se trudi održati produkcijski stupanj u kvantitativnom smislu, no upravo zbog nedostupnosti prostora dosta se predstava radi površno i na brzinu, što se očituje i u estetici i izvedbi. Teško se može uspoređivati situacija na lokalnoj sceni gdje se u travnju saznaju rezultati javnih poziva za tekuću godinu i ako imate sreće da vam je projekt financiran morate ta sredstva potrošiti do studenog i napisati izvještaj, dakle u pola godine napraviti predstavu i izvesti je. U Francuskoj ili Finskoj gdje država financira cirkus kao zasebnu umjetničku granu i beneficije idu do tih razmjera da pojedini gradovi daju cirkuskim trupama zemljišta na dugogodišnje korištenje i financiraju im projekte na tri ili više godina. U tom se slučaju cirkuski umjetnik/ca može posvetiti detaljnom istraživanju i usavršavanju tehnike za potrebe predstave za koju je angažiran/a i te predstave izgledaju sasvim drugačije od naših lokalnih, koje su više amatersko kazalište s elementima cirkusa nego suvremeni cirkuski izričaj. Naime, izvrsnost u nekoj cirkuskoj vještini dozvoljava ti da se uputiš u eksperiment, a eksperiment je danas sastavni dio cirkuske umjetnosti. Isto tako cirkuski umjetnici/ce u zemljama koje uvažavaju cirkus kao umjetnost, nisu samo vješti u svojoj tehnici, oni su i plesači/ce, glazbenici/ce, glumci/ice, video umjetnici/ce… Pred lokalnom cirkuskom scenom dugi je put u kreiranju vlastite estetike, ali i usavršavanja vještina. Naravno, treba istaknuti i primjer splitske trupe ROOM 100 koja je osvojila Europu svojim izričajem i koja je primjer kako bi trebalo djelovati van komercijalnih smjerova, kako bi se usmjerilo na vlastito umjetničko napredovanje u suvremenom cirkusu koji je u Hrvatskoj još uvijek nužno alternativan.

KP: Cirkobalkana ima i svoj edukacijski program. Možete li nam reći više o tome i ima li prostora za razvoj edukacije u ovom odvjetku izvedbenih umjetnosti koji nije vezan isključivo za festivalski program, već se na njemu radi kontinuirano tijekom cijele godine?

Cirkobalkanin edukacijski program nastavak je Laboratorija cirkuske umjetnosti u sklopu kojeg gostujući umjetnici/ce vode radionice vještina kojima vladaju. Paralelno smo od prošle godine počeli razvijati i edukaciju za cirkuske pedagoge jer smatramo da je potrebno moći ponuditi kvalitetnu edukaciju u regiji, a ne nužno u cirkuskim školama u inozemstvu koje su često preskupe. Kada pričamo o kontinuiranoj edukaciji, koja bi se svodila na npr. dječju cirkusku školu dva puta tjedno, opet nailazimo na nedostatak prostora. Mi imamo tri puta tjedno treninge uz intenzive koje organiziramo dva do tri puta godišnje, ali isto tako imaju i ostale korisnice prostora u Mediki, tako da je jako teško organizirati dodatni edukacijski program. Da bi se edukacija razvijala potrebno je više od povremenih radionica. Međutim, dok ne riješimo pitanje prostora, moramo se zadovoljavati upravo formom intenzivnih radionica. Problem je u tome što na radionice dolaze ljudi koji bi se nastavili baviti određenom vještinom i nakon radionice ponekad s istom grupom ljudi, ali nemaju gdje. 

KP: Što biste, ako se o tome uopće može govoriti u vašim uvjetima rada, željeli predstaviti publici u budućnosti i postoji li uopće relevantan institucionalni interes za ovo područje umjetničkog izražavanja?

Mi se nadamo da ćemo sljedeće godine imati cirkuski šator u kojem će se održavati edukacija za sve uzraste i u kojem će Cirkobalkana tim raditi na novoj kreaciji koja će igrati i putovati zajedno sa šatorom. Iako to podsjeća na tradicionalni cirkus, nomadska cirkuska pozornica/škola trenutno je jedni način da se pokuša povezati scena u regiji kako bi napredovala u umjetničkom i obrazovnom smjeru. Lokalne institucije ne pokazuju preveliki interes za podupiranje razvoja suvremenog cirkusa. Mi jesmo financirani od strane Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH za programe koje provodimo tijekom godine koji su objektivno mali projekti, pa im je takvo i financiranje. Cirkobalkana je u neku ruku prvi veći projekt koji zahtijeva puno više financija nego što dobivamo. Tu imamo sreću što je Francuski institut prepoznao ovu platformu kao zanimljivu za suradnju, najviše u okviru svog programa Teatroskop i pomaže nam u pronalasku šatora. Prošlog mjeseca i Cirkorama i Cirkusfera primljene su u mrežu Circostrada, pa nam to pruža nadu u bolju umreženost sa inozemnim kolegama i pomoć pri jačanju cirkuske scene u regiji. 

Cirkuski umjetnici iz Hrvatske ovaj tjedan gostuju na drugoj Nedelji savremenog cirkusa u organizaciji beogradske Cirkusfere, gdje će aktivno sudjelovati u programu ovog mini festivala posvećenog suvremenom cirkusu. Pošto je naglasak stavljen na cirkusku pedagogiju, Morana Radočaj, Jadranka Žinić Mijatović, Domagoj Šoić i Nikola Mijatović iz zagrebačke Cirkorame, te Tatjana Vuletić i Matija Vuletić iz samoborske Razbibrige sudjelovat će u edukativnim radionicama za djecu. Njih je osmislio i u djelo će provesti Pierro Chartier, voditelj cirkuske škole Turbul iz Nimesa (Francuska), a svi će umjetnici direktno biti uključeni u rad s djecom koja žele učiti cirkus. 

Nedelja savremenog cirkusa uspostavljena je 2015. godine, kako bi se kroz predstave, predavanja i radionice, namijenjene svim uzrastima, podigla svijest o značaju suvremenog cirkusa i njegovom utjecaju na razvoj pojedinaca i društva. Manifestacija se ove godine održava od 21. do 26. ožujka, na nekoliko različitih lokacija: Magacin u Kraljevića Marka, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Francuski Institut u Beogradu, Dom kulture Studentski grad, a radionice su dio projekta Cirkobalkana platforma. Ove je godine naglasak stavljen na cirkusku pedagogiju, koja se u svijetu posljednjih dvadesetak godina razvila do sistemskog obrazovanja i osnivanja mnogih nacionalnih cirkuskih akademija. Le Centre national des arts du cirque (CNAC) i Academie Fratelini iz Francuske te National Centre for Circus Arts iz Velike Britanije, samo su neki od primjera.

Uz beogradske kolege svi navedeni umjetnici iz Zagreba i Samobora, u sklopu zatvaranja manifestacije, sudjelovat će u izvedbi Cirkobalkana Cabareta, kratkim cirkuskim točkama izvođača s Balkana. “Predstava sadrži presjek klasičnih cirkuskih točaka – od žongliranja i hula hoop manipuliranja do akrobacija u zraku i na tlu – a protkana je diskretnom interakcijom i vještom improvizacijom”, stoji u najavi predstave.

Cirkobalkana je projekt međunarodne suradnje cirkuskih organizacija – Cirkusfere iz Srbije, Cirkorame iz Hrvatske i Cirk’Oblique iz Francuske, a ove godine se kao partner u projektu pridružio i Čarobnjakov šešir iz Pule. Osnovna namjera projekta je da se, pored postavljanja cirkuskog šatora kao neovisnog edukcijskog, kreativnog i izvedbenog prostora, poduče lokalne cirkuske organizacije i umjetnici po pitanju funkcioniranja, kreiranja i održivosti kako “putujućeg” performansa, tako i cirkuskog šatora, te uspostavi kontakt s lokalnom publikom i cirkuskim umjetnicima u regiji kroz predstave, open stage programe i radionice.

U šatoru i oko njega bit će predstavljena umjetnička ostvarenja lokalnih cirkuskih umjetnika i francuskih umjetnika, partnera u projektu, prezentacija regionalne cirkuske scene te cirkuska edukacija za sve uzraste. Predstave 10, 11. i 12. listopada ispred Društvenog centra Rojc izvode Cirk’ Oblique, Duo Šik Šok, Triko cirkus Teatar, Kazalište Mala scena i udruga Korak. Program potražite ovdje.

Teatroskop je projekt Francuskog instituta, francuskih ministarstava kulture i vanjskih poslova, a cilj mu je potaknuti razmjenu između Francuske i zemalja jugoistočne Europe na polju izvedbenih umjetnosti. Za vodstvo projekta izabran je Francuski institut u Srbiji koji na realizaciji surađuje s ostalim Francuskim institutima u regiji. 

Predstava Cirkobalkana cabaret/Oldness uvrštena je u Teatroskop nakon premijernih izvedbi u Zagrebu i Beogradu, kojima su prisustvovali predstavnici Francuskih instituta iz navedenih gradova, kao primjer uspješne projektne i izvedbeno umjetničke međunarodne suradnje. 

Premijera se očekuje u rujnu 2014. u Beogradu u sklopu projekta Cirkobalkana, nakon čega će uslijediti turneja po regiji koja će uključiti Zagreb i Pulu – grad domaćin hrvatskog dijela Cirkobalkane u 2014.

Izvor: Cirkorama

U dvadesetak dana boravka u Zagrebu, od 7. do 30. travnja, na pozornici šatora odigrati će se osam predstava lokalnih i gostujućih cirkuskih umjetnika iz Francuske i Srbije, te odvijati edukacija iz cirkuskih vještina za sve zainteresirane svih dobnih skupina.

Novi izvođači i nove cirkuske točke dobit će priliku predstaviti se javnosti kroz program Open stage, a za vrijeme projekta u Zagrebu umjetnici partnerskih organizacija Cirk’Oblique, Cirkusfera i Cirkorama raditi će na novoj koprodukciji koja će se zagrebačkoj publici predstaviti na samom kraju projekta u Zagrebu.

Detaljan program potražite ovdje.