Piše: Bernard Koludrović

Nerado komplimentiram suvremene performanse jer se nerijetko odigraju prema jednom od dva scenarija: ili olako i površno propituju društvenu zbilju ili nekritički recikliraju umjetnički izričaj etablirane umjetnice, umjetnika ili kolektiva. Štoviše, držim kako neki izvođači olako shvaćaju tezu o potrebi šokiranja publike i gotovo da nas žele uvući u političko-psihološku argumentaciju Naomi Klein. To ne znači da ne živimo u vremenu gdje nas šokantne stvari više ne šokiraju i gotovo ravnodušno čitamo svakodnevne reportaže iz Aleppa, Idomenija ili s Lampeduze, pritom ugodno uljuljkani u rutinu svakodnevice. No, suvremeni performans ipak pruža tolike mogućnosti prenošenja emocije i znanja i zaista je osvježenje kada sam performativni izričaj ne prelazi preko ruba dobrog ukusa s isključivom namjerom šokiranja. Ne bježeći od činjenice da sam osobnom poviješću i obiteljskom tradicijom kontaminiran morem i pomorstvom, stoga i razmjerno pristran u prosudbi, ipak vjerujem da sam dovoljno objektivno uspio procijeniti performans Said to contain, održan u sklopu festivala Moje, tvoje, naše u Rijeci, od 20. do 22. travnja.  

Društvo iz Drugog mora u dvanaestom izdanju festivala pomaknulo se iz svoje tematske udobnosti i barem na prvi pogled zašlo u neka nova pitanja i nove probleme. Naziv ovogodišnjeg festivala bio je Brodovi, vlakovi, kamioni, a zajednički nazivnik svih umjetničkih, diskurzivnih i radioničarskih programa – logistika, njena politička i ekonomska uloga u današnjem svijetu te mogućnosti njezinog kooptiranja, korigiranja ili razlaganja. Cijelom festivalu neodvojivi šmek davala je i činjenica kako se odvija u Rijeci, perjanici austro-ugarske i jugoslavenske logistike, odnosno smetištu tranzicijskih privatizacija i promašenih transportnih politika nezavisne Hrvatske. Spomenuti performans nastalo je u suradnji organizacija/kolektiva neue Dringlichkeit, Teorija koja hoda i Nada Especial Tanz, a u koprodukciji Umjetničke akademije u Zürichu, Kulturnog centra Magacin iz Beograda te La Darsene iz Buenos Airesa. Autori performansa su Laura Kalauz, Maja Leo, Bojan Đorđev, Christopher Kriese, Lisa Schröter i Miriam Walther Kohn, a na riječkom lukobranu izveli su ga Maja Leo, Bojan Đorđev i Stephan Stock.

Said to contain istraživački je i umjetnički projekt započet 2013. godine, koji proizlazi iz analize globalne trgovine i njenih manifestacija na konkretnim lokalitetima od kojih svaki unosi vlastitu specifičnost, u Beogradu, Hamburgu, Buenos Airesu i Zürichu. Istraživački projekt prati rute kontejnera, kompanije koje se bave prijevozom i špedicijom te državne regulative i carinske barijere. Ta faza projekta završava ukrcavanjem dijela autorskog tima na kontejneraša u Hamburgu koji plovi za Buenos Aires, kako bi iz prve ruke doživjeli put, ali i uspjeli pronići u društvene i radne odnose na brodu, koji se skrivaju onkraj granica teritorijalnih voda i nacionalnog zakonodavstva. Sam performans, “sesija javnog razmišljanja”, izveden u večernjim satima 21. i 22. travnja na vjetrovitom i nimalo proljetnom riječkom lukobranu, sadrži tri osnovna izvedbena elementa – diskurzivni, igrani i interaktivni, a sve se odvija unutar i okolo brodskog kontejnera riječkog kolektiva Kombinat, ustupljenog za ovu progodu jer je to bilo logistički jednostavnije od prijevoza kontejnera iz Švicarske.

Uvježbanost visokog stupnja, očita poglavito u trenucima stvaranja buke i šuma, donosi dozu simpatičnosti ako možemo zamisliti džunglu podražaja u luci ili na brodu. Kao što je cijeli festival predstavio logistiku kao preciznu i mjerljivu djelatnost, tako je i umjetnički prikaz tog svijeta u jednakoj mjeri izračunat, ponavljan i uvježban do štivadorske preciznosti. Prije uvođenja kontejnera u logističke lance transporta roba, efikasnost brodskog prijevoza ovisila je o manualom i intelektualnom radu štivadora, lučkih radnika koji su istovarivali i utovarivali robu u teretni prostor, štivu. Preciznost i redoslijed slaganja omogućavali su kvalitetu i kvantitetu samog prijevoza, a iste vrijednosti, kojima je punio i praznio brodski kontejner, predstavio je i trojac u riječkoj izvedbi. 

Said to contain, tj. STC, međunarodna je oznaka na teretnici, pisanoj ispravi, deklaraciji tereta koja ograđuje brodara od sadržaja zatvorenog kontejnerom. Umjetnici u diskurzivnom dijelu objašnjavaju povijest kontejnerskog prijevoza i principe na kojima se temelji taj oblik logističke revolucije. Taj metalni artefakt prepoznaju kao simbol “neprozirne ljušture globalnog kapitalizma” koji skriva logiku proizvodnje, potrošnje i cirkulacije dobara koja oblikuje naše živote. Oni su uniformirana, modularna, zamjenjiva i potrošna plastičnost koja nam iz vida izmiče potplaćeni rad istočnoazijskih “sweatshopova”, klasnu i rasnu segregaciju pomoraca, trgovinu ljudima te globalnu snagu kapitala koji je nadjačao i nacionalna zakonodavstva omogućivši carinsku propusnost. Kontejnerom se zatvara sve ono što ne smije biti vidljivo, sve ono što bi ugrozilo prividni sjaj kapitalizma. 

Sve to umjetnici potkrepljuju dokazima koje su prikupili tijekom svojeg istraživanja. Kada bismo se vratili na početnu tezu o olakom posezanju suvremenih umjetnika za šokom, ovaj performans to radi kroz male pukotine kojima u umjetnički aranžman ulaze artefakti iz brodarske svakodnevice. Šok se događa pri uvidu u carinske dokumente kojima se deklarira sadržaj kontejnera, pri čemu je globalni kapital uspješno utjecao na zakonodavstvo, tako da se ne deklariraju stvarni predmeti već prilično neutralna i općenita zbirna imenica. Tako se kineska pirotehnika deklarira kao “božićni ukrasi” te zbog neadekvatnog slaganja dolazi u doticaj s izvorom topline, a kontejner eksplodira na otvorenom moru. Zamislite samo kako se deklariraju kontejneri s istočnoeuropskim prostitutkama ili bliskoistočnim izbjeglicama. Umjetnici poput carinika otvaraju “kontejner” kapitalizma i prokazuju njegov sadržaj, koji se time prazni i otvara za novi, kulturni sadržaj u interakciji autora i publike.

Spontani dovitljivi komentari publike, koji su pomagali u zagrijavanju promrzlih udova, prirodni su folklor lučkog i brodskog prostora rada i dopunili su producirani interaktivni dio. Izuzev razgovora s publikom o nekim nama bliskim ili bitnim problemima koji se tiču luke i vezanog gospodarstva, morali smo ispuniti deklaracije o tome nosimo li na sebi robu s vrijednošću, robu bez vrijednosti, vrijednost bez robe, robu koja se razmjenjivala i tome slično. Potom smo zatvoreni u kontejner, uz čitanje melankoličnog paragrafa iz zbirke eseja The Undercommons Stefana Harneyja i Freda Motena, kako bismo osjetili kako je to biti u nevidljivom kutku globalnog kapitalizma, zajedno s kineskim dječakom koji radi za jedan dolar dnevno, bjeloruskom djevojkom koju šalju u Baltimore kao seksualno roblje, filipinskim mornarom kojega ne štiti nikakvo radno zakonodavstvo. Među nama je tada bio i jedan kamen – iako sam se ponadao kako je netko bio dovitljiv i deklarirao bubrežni kamenac, na sreću se samo radilo o kamenčiću s riječkih plaža.

Autori svoj performans deklariraju kao “hibridni format između performansa, radionice i rasprave u kojem teretni kontejneri postaju središnjim mjestima dijaloga i izvedbene proizvodnje znanja”, mjesto koje se svakom novom izvedbom puni “nematerijalnim dobrima koja se nastoje materijalizirati putem izvedbenih sesija javnog razmišljanja”. U opisu i izvedbi vidljiva je akademska pozadina autora te potkovanost suvremenom teorijom, kao i razumijevanje političke ekonomije, no oduševljava njihova lakoća izvedbe, koja niti u jednom trenutku nije zastranila u akademizam ili diskurzivni kič. Zbog toga kompleksnost izvedbe – različiti oblici komunikacije, širina sadržaja i količina informacija – ne strši kao otežavajući faktor, a publika može sudjelovati s lakoćom. Za što smo u konačnici bili nagrađeni srdelama i bevandom.