Samo događanje organiziralo je Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata (DHFA), a na tribini su sudjelovali producentica Miljenka Čogelja iz Hrvatske udruge producenata (HRUP), redateljica i scenaristica Nikica Zdunić iz Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR), ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Chris Marcich, izvršni direktor DHFA Danko Stefanović te predsjednica DHFR-a, redateljica i scenaristica Jasna Nanut, koja je ujedno moderirala raspravu. Na okrugli stol su bili pozvani i predstavnici HRT-a, Ministarstva kulture i medija te Agencije za elektroničke medije koji se nisu odazvali, ali su, prema riječima organizatora, izrazili otvorenost za dijalog s hrvatskim autorima i producentima.

Razlog okupljanja bila je sve očitija potreba za redefiniranjem uloge javne televizije u proizvodnji i prikazivanju hrvatskog dramskog i dokumentarnog sadržaja, osobito u kontekstu skorog donošenja novog Zakona o HRT-u. Sudionice_i su podsjetili da zakon već danas propisuje jasnu obavezu HRT-a da “proizvodi, suproizvodi i objavljuje igrana, dokumentarna i druga audiovizualna djela, pridonoseći razvoju kulture i očuvanju nacionalnog identiteta”. No ta se zadaća godinama ne ostvaruje sustavno ni transparentno.

“Temeljna postavka mora biti da HRT ne proizvodi dramski i dokumentarni program samo kao zabavan, nego i kao društveno relevantan i odgovoran sadržaj”, poručila je producentica Miljenka Čogelja. U tom kontekstu, sudionici su podsjetili na činjenicu da je Hrvatska televizija kroz desetljeća bila važan koproducent ili samostalni producent niza značajnih igranih filmova, poput Pucnja Kreše Golika i Ritma zločina Zorana Tadića. Imala je ulogu i rasadnika mladih autora, među kojima je i Lukas Nola koji je još kao student režije debitirao televizijskim filmom Dok nitko ne gleda.

“Ni ja ni ostali kolege iz moje generacije ne možemo ni zamisliti slične prilike jer HRT više ne producira televizijske filmove“, kazala je Nikica Zdunić, jedna od scenaristica hit serije Sram, čiji je uspjeh pokazao da publika i dalje prepoznaje i cijeni kvalitetnu domaću produkciju.

U domaći sadržaj ulaže i HAVC, koji već godinama provodi natječaje za razvoj televizijskih serija, no samo rijetke od njih doista i dožive da ih otkupi neka od televizija, a to se prije svega očekuje od javne televizije. “Za odgovor na pitanje kakav treba biti idealan suživot nacionalne televizije i nacionalnog filmskog fonda dovoljna je jedna riječ – partnerstvo. Ono je potrebno da bi suživot bio ne samo idealan nego i normalan. Nažalost, dosta ‘štekamo’ u očekivanom partnerstvu između HRT-a i našeg sektora”, kazao je ravnatelj HAVC-a Chris Marcich.

Na okruglom stolu istaknuti su i dobri primjeri europske prakse – danska javna televizija obavezna je ulagati minimalno 40 % godišnjeg programskog proračuna u nezavisnu produkciju, dok britanski BBC podliježe zakonskoj obvezi ulaganja najmanje 25 posto proračuna u nezavisnu produkciju, uz dodatnih 25 posto dobrovoljnog prostora za tržišno natjecanje između vanjskih i internih producenata, takozvani Window of Creative Competition (Prostor kreativnog natjecanja), čime je ukupno čak 50 posto BBC-jevog sadržaja otvoreno nezavisnoj lokalnoj produkciji. U usporedbi s tim modelima, trenutačni zakonski okvir u Hrvatskoj propisuje da HRT ima obvezu uložiti 15 % svojeg godišnjeg programskog proračuna u nezavisnu produkciju.

U raspravi je naglašeno i alarmantno stanje televizijske i filmske arhive, kao i potreba da se ulaganja u domaći sadržaj definiraju strateški, dugoročno i uz jasne kriterije. “Svi smo mi odrasli na domaćem programu, filmovima kao što je Vlak u snijegu i serijama kao što su Jelenko i Smogovci. Nije istina da hrvatski film i serije više ne mogu biti na toj razini. Kao i u svim kreativnim industrijama, autori mogu stvarati sadržaj ako im se da kvalitetna prilika i sustavi koji to mogu financirati”, rekao je Danko Stefanović dodavši da je potrebno poraditi i na povećanju sekundarnih prava koji bi autorima_cama omogućili dostojanstven život u razdoblju između dva projekta.

Na probleme postojećeg sustava ukazuje i činjenica da hrvatski producenti sve češće lakše ostvaruju otkup i prikazivanje na stranim televizijama nego na HRT-u. Tako je Hrvoje Osvadić, producent dokumentarca Paviljon 6, upozorio kako je film već otkupio i prikazao BBC, a još se pregovara hoće li ga i pod kojim uvjetima otkupiti domaći javni servis.

Kako bi se osigurao minimalan standard suradnje, filmska zajednica formulirala je konkretne prijedloge: obvezivanje na prikazivanje domaćih filmova i serija u udarnim terminima, besplatno emitiranje filmskih trailera tijekom kino distribucije, besplatnu arhivu za potrebe proizvodnje filma, transparentne podatke o gledanosti na HRTi platformi, poštivanje autorskih cjenika rada, definiranje minimalnog postotka domaćeg programa u prime time terminu, veći udio koprodukcija i sustavne kampanje za promociju hrvatskog filma.

Poticanje hrvatske kinematografije i kvalitetnog televizijskog programa, složili su se sudionici_e, nije samo obveza, nego i jedini način da HRT ostane relevantan kao javni servis.

Milan Bandić zna što su prioriteti. Fontane, četverometarski Tuđmani, privatizacija javnog prostora u višemilijunskim muljažama, pješački centri izvrsnosti, nekontrolirana turistifikacija – sve je to sa sigurnošću upregnuto u davanje prednosti kapitalu pred javnim interesom i dobrobiti građana. U takvoj slici jasno je kako prolazi kultura kao posebno beznačajna oblast – kao što smo već pisali povodom smjene Ane Lederer s mjesta pročelnice zagrebačkog Ureda za kulturu, u odnosu na 2018. godinu, gradski proračun za kulturu za 2019. godinu smanjio se za 29 159 000 kuna. Uzevši u obzir podređivanje kulturne ponude logici ugostiteljsko-turističkih evenata i “kreativne industrije” – uočljivo i na državnoj razini u naglašenoj važnosti koju ministrica Obuljen Koržinek pridaje poduzetništvu u kulturi dok eutanazira nezavisne projekte – ne čudi da se kulturnopolitički okvir počinje i institucionalno transformirati na način koji preferira takve procese.

U tom je pogledu filmska i audiovizualna proizvodnja posebno atraktivna – ne samo da je riječ o industriji uvjerljivo najvećih produkcijskih gabarita, nego je i njezin turistički odjek potencijalno izuzetno plodonosan, kao što Igra prijestolja potvrđuje u slučaju Splita i Dubrovnika. To su, čini se, shvatili i ovdašnji krojači kulturne politike usmjereni na komercijalizaciju kulture, a orijentaciju na privlačenje velikih inozemnih – ponajprije američkih – produkcija nauštrb interesa za strateški razvoj domaće audiovizualne produkcije pokazao je i natječaj za novog ravnatelja HAVC-a na kojem je bez programa rada u travnju izabran lobist američke filmske industrije Chris Marcich.

U svjetlu te je činjenice znakovito da je Grad Zagreb u suradnji s Ustanovom Zagreb film početkom ovog mjeseca objavio pokretanje Filmskog ureda Grada Zagreba koji će, kako je najavljeno, služiti kao službeni centralni servis i prva adresa za sve produkcije koje namjeravaju snimati u Zagrebu. Kako prenosi niz medija, na predstavljanju Ureda – na kojem je sudjelovao i sâm Marcich – govorilo se o “koraku dalje” kojim Zagreb unapređuje svoju ionako dobru bilancu kada je riječ o snimanju filmova. Naime, Ured će davati punu logističku podršku produkcijama, poput pribavljanja lokacijskih dozvola, komunikacije sa svim potrebnim službama, ali i pomoći oko osnovnih organizacijskih potreba kao što su smještaj, prijevoz itd. S druge strane, funkcionirat će i kao svojevrstan katalog lokacija za snimanje u Zagrebu, i to ne samo gradskih, nego i privatnih – građani će tako, primjerice, moći prijaviti Uredu i vlastite nekretnine u tu svrhu, pod uvjetom da mogu dokazati vlasništvo.

Potonje je znakovito jer kao kakav filmski Airbnb specifično odjekuje u lokalnom kontekstu turistifikacije, čija je jedna od bitnih značajki orijentacija na preživljavanje od različitih oblika najma nekretnina. A da primarno iz perspektive profita od turizma gradske vlasti razumiju pokretanje Filmskog ureda pokazao je i gradonačelnik Bandić koji je na predstavljanju od svega odlučio istaknuti kako se time u Zagrebu “podiže ljestvica u pružanju turističkih usluga” (?). Taj je refren ponovila i prva voditeljica Ureda, producentica Mia Pećina Drašković, koja je prethodno iskustvo stekla, između ostalog, kao direktorica Fantastic Zagreb Film Festivala i Libertas Film Festivala, ali i direktorica programa Weekend Media Festivala kao hrama korporativnokomunikacijskog besmisla. Te tri natuknice iz biografije Pećine Drašković pokazuju da je riječ o osobi koja posjeduje organizacijsko iskustvo u području filma i izvan njega. S druge strane, to čini još teže objašnjivom činjenicu da Pećina Drašković na predstavljanju nije znala reći koliki je – budžet Ureda! Što da se misli o producentici koja treba voditi središnju službu za filmske produkcije u Zagrebu a da ne zna vlastiti proračun ipak prepuštamo svakom čitatelju da odluči prema vlastitim predodžbama o svijetu i životu – do nekog posebnog uvida o smislu i funkciji Filmskog ureda ionako nećemo doći iživljavajući se nad jednim gafom njegove prve voditeljice.

Jer iako pokretanje takvog logističkog servisa u Zagrebu samo po sebi ne djeluje sporno, sagledano u kontekstu šire kulturne politike ono ne daje puno razloga za veselje. Umjesto da bude dio širokog ulaganja u kulturu – kako u film, tako i u ostale sektore – osnivanje Filmskog ureda prije djeluje kao još jedan znak da razvojnu perspektivu u kulturi imaju samo oni njezini dijelovi uklopivi u logiku tržišta i turističke ponude. Dok, primjerice, ostajemo bez vrijedne filmske infrastrukture poput one u SC-u i kinu Europa, dok nezavisne i eksperimentalne filmske i druge umjetničke prakse ostaju bez osnovnih uvjeta za rad i proizvodnju, dok neka umjetnička područja nemaju ni ravnopravna kulturna vijeća na gradskoj razini – o financiranju da ne govorimo – osnivaju se uredi za servisiranje inozemnog filmskog kapitala. Iako u načelnom smislu te stvari ne moraju biti međusobno isključive, u (kulturno)tržišnoj vizuri ljudi poput Milana Bandića ili Nine Obuljen Koržinek one to sistemski jesu, a koji će dio kulturnog polja pritom biti isključen sasvim je jasno. Tako nas i nagovješteni smjer financiranja kulture podsjeća na naš širi ekonomski “razvoj”: serviranje Zagreba i ostatka zemlje kao filmske kulise samo je prirodan zaključak procesa našeg pretvaranja u turističku kulisu na zgarištu industrije. Ali bar ćemo Uljanik moći gledati u holivudskim filmovima.

Da je nakon produktivnog, turbulentnog i medijski eksplozivnog razdoblja pod Hrvojem Hribarom HAVC na svaki način gurnut u drugi plan bilo je jasno s dolaskom majstora neprimjetnosti Daniela Rafaelića na njegovo čelo. Nakon nepune dvije godine relativne anonimnosti, HAVC-ovu je tihu krizu potvrdila i Rafaelićeva bizarna, sanaderovski iznenadna ostavka, koju je objavio putem intervjua u jednom tjedniku, ne navodeći precizne razloge za svoj odlazak.

Dva mjeseca kasnije, ta je institucija dobila novog ravnatelja za kojeg se može reći da je, umjesto nade u stabilizaciju, samo eksponencijalno povećao broj upitnika nad njezinom budućnošću. Jer za Christophera (ili jednostavno “Chrisa”, kako ga se najčešće navodi) Marcicha malo je tko čuo sve dok ga se nije počelo spominjati u kontekstu preuzimanja HAVC-a. Pokazuje to, uostalom, priprema terena koju su mu tijekom zadnjih mjesec dana odradili standardno proročki korporativni mediji informirajući javnost o tome tko čovjek uopće jest i odakle se pojavio. Zabavan primjer takvog angažmana dolazi nam, kao i uvijek, iz Jutarnjeg lista koji je krajem ožujka objavio poduži tekst o Marcichu, navodeći i kako je riječ o čovjeku koji izbjegava intervjue jer “smatra da bi javnost mogla steći dojam da koristi novine kako bi se promovirao”, što nipošto nije slučaj s tim istim člankom u Jutarnjem.

Riječ je, ukratko, o američkom lobistu, koji je svoje iskustvo stekao u nizu savjetničkih i pregovaračkih uloga, ponajprije u Ministarstvu gospodarstva, a potom i Ministarstvu vanjske trgovine SAD-a. U potonjem je, prenosi niz medija, obnašao niz važnih funkcija poput ravnatelja za poslove sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, pomoćnika ministra za Europu, Afriku i Bliski istok, pomoćnika ministra za pitanja okoliša, zatim načelnika Sektora za Europu te trgovinskog predstavnika u Misiji SAD-a pri Europskoj zajednici.

Lobističku karijeru Marcich nastavlja kao zastupnik interesa američke filmske industrije – točnije, kao direktor Motion Picture Associationa, koji okuplja najveće holivudske studije i streaming servis Netflix i zastupa njihove interese u Europi. MPA je napustio kako bi došao živjeti u Hrvatsku, gdje mu je i obitelj, a zadnjih je sedam godina bio na čelu uprave Udruženja za međunarodno kolektivno upravljanje audiovizualnim djelima (AGICOA), posvećenog kolektivnoj zaštiti autorskih prava u području filma i audiovizualne djelatnosti.

Riječ je, ukratko, o međunarodno umreženom lobistu koji za naš horizont slijepog tehnokratskog fetišizma vjerojatno predstavlja ideal “nepristranog stručnjaka”, osobito u kontekstu antikorupcijske histerije koja vlada oko HAVC-a. Na tom tragu treba čitati i (ne)suptilno isticanje njegove slabe povezanosti s lokalnim filmskim i audiovizualnim poljem – dok bi ga u zdravorazumskim uvjetima takva činjenica morala diskvalificirati iz natječaja za ravnatelja krovne institucije za audiovizualnu djelatnost, u ovom je slučaju ona poslužila kao politički alibi. U oštro polariziranom polju pritom izloženom agresivnim napadima od strane različitih konzervativnih inicijativa, odabir prividno neutralnog autsajdera potez je kojim se, na Rafaelićevom tragu, prije svega vodi računa o izbjegavanju političkog zamjeranja bilo kojoj od brojnih strana zainteresiranih za diktiranje HAVC-ovog rada – prije svega, za raspodjelu njegovih sredstava.

No izbor čovjeka poput Marcicha na ekstreman način postavlja temeljno pitanje o funkciji HAVC-a i razvojnim prioritetima hrvatske kinematografije. Ako je smisao svega u brojanju gostovanja naše mainstream produkcije na “prestižnim” festivalima i pogodovanju američkom filmskom kapitalu, tada je Marcich idealan kandidat – takvo što se, uostalom, savršeno uklapa i u našu ulogu perifernog (turističkog) servisa za velike euroameričke igrače. Ako je pak smisao promišljeni razvoj filmske umjetnosti i audiovizualne djelatnosti u svoj njezinoj umjetničkoj raznovrsnosti, tada se moramo zapitati što HAVC-u donosi čovjek koji prema eufemističkom priznanju predsjednika Upravnog odbora Brune Kragića “stanje u hrvatskoj kinematografiji sada primarno poznaje više kao promatrač nego kao sudionik” te “nije previše unutar same situacije u praktičnom smislu”.

U konstelaciji prioriteta i znanja kojom barata Marcich, dakle, možemo se zapitati – kako će proći oni dijelovi filmskog polja koji se ne uklapaju u suženi horizont novog ravnatelja, poput eksperimentalne produkcije? Koji će biti odnos HAVC-a prema nezavisnim programima i produkcijama udaljenima od mainstream komercijalnih interesa jednog trgovinskog lobista? Ključan je indikator programskog razvoja HAVC-a jedan fantastičan detalj koji je Boris Postnikov još prije Marcicheva izbora, a u kontekstu glasina da je upravo njemu namijenjena ravnateljska fotelja, uočio u tekstu novog Natječaja za imenovanje ravnatelja: u odnosu na natječaj iz 2017., naime, ove godine se od kandidata više ne traži dostavljanje programa rada Centra za mandatno razdoblje. U prijevodu, sa sudjelovanje u natječaju za mjesto ravnatelja jedne od najvažnijih institucija u kulturi koja upravlja razvojem produkcijski i financijski najtežeg dijela umjetničke i kulturne produkcije dovoljno je priložiti samo – biografiju!

Takva neobjašnjiva promjena ne samo da evidentno ide na ruku kandidatu poput Marcicha – koji možda ima teškaški životopis, ali ne poznaje hrvatsku kinematografiju iznutra – nego i vrlo dobro pokazuje razvoj HAVC-a u post-hribarovskom tehnokratskom pravcu koji zasigurno odgovara ministrici kulture Obuljen Koržinek. Iz eurobirokratske perspektive, što se radi i zašto ionako nikada nije bilo najvažnije – bitno da su mjerljivi pokazatelji poput gostovanja i stranih produkcija dobri. Nakon sanaderovskog odlaska Rafaelića, oreškovićevski dolazak Marcicha tako manje djeluje kao pokušaj spašavanja HAVC-a izvana, a više kao vrlo sporan kompromis čije je moguće rezultate u ovom trenutku teško nazrijeti. S obzirom na političku dinamiku oko HAVC-a tijekom zadnjih godina, nikog ne bi trebalo začuditi ako Marcichev mandat okonča na način sličan kanadskom korporativnom delegatu na čelu Vlade.