<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>chantal mouffe &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/chantal_mouffe/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Wed, 18 Feb 2026 17:46:17 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>chantal mouffe &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Promjene se događaju malim korekcijama</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/promjene-se-dogadaju-malim-korekcijama/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Luka Bosanac]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 16 Feb 2026 13:52:36 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[alexander gottfarb]]></category>
		<category><![CDATA[aplauz ne plaća stanarinu]]></category>
		<category><![CDATA[blok]]></category>
		<category><![CDATA[bojana kunst]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[Claire Lefèvre]]></category>
		<category><![CDATA[rad u kulturi]]></category>
		<category><![CDATA[Richard Sennett]]></category>
		<category><![CDATA[SPID]]></category>
		<category><![CDATA[Wiener Perspektive]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=81822</guid>

					<description><![CDATA[S Alexanderom Gottfarbom razgovaramo o inicijativi Wiener Perspektive, problemima kojima se bave i uspješno provedenim prijedlozima za poboljšanje radnih uvjeta na bečkoj nezavisnoj sceni.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph"><strong>Alexander Gottfarb</strong> švedski je plesni umjetnik i koreograf s adresom u Beču te član <a href="https://www.instagram.com/wiener_perspektive_insta/">inicijative</a> Wiener Perspektive, koja okuplja nezavisne izvedbene umjetnike oko pitanja radnih uvjeta i proizvodnje. Ona služi i kao prostor solidarnosti, međugeneracijske podrške i razmjene iskustva, a njeni članovi rade na volonterskoj osnovi.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Zagrebačko <a href="https://www.blok.hr/hr/vijesti/aplauz-ne-placa-stanarinu-wiener-perspektive-predstavljanje-i-diskusija" data-type="link" data-id="https://www.blok.hr/hr/vijesti/aplauz-ne-placa-stanarinu-wiener-perspektive-predstavljanje-i-diskusija">predstavljanje</a> Wiener Perspektive održano je u sklopu BLOK-ovog i SPID-ovog programa <em>Aplauz ne plaća stanarinu</em>, u četvrtak, 22. siječnja, u prostorima Društva arhitekata Zagreba i Udruženja hrvatskih arhitekata, uz uvod i moderaciju <strong>Nine Gojić</strong> i <strong>Dunje Kučinac</strong>. Uz Gottfarba, inicijativu je putem Zooma predstavila i njezina članica, koreografkinja <strong>Claire Lefèvre</strong>.</p>



<p class="wp-block-paragraph">U razgovoru s Alexanderom bavimo se počecima inicijative i njenim razvojem koji je doveo do uspješne implementacije prijedloga koji su poboljšali radne uvjete umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca. Razgovaramo i o izazovima koji su još pred njima, kao i o širem pitanju odnosa između umjetničkog rada i društvenog angažmana, odnosno načina na koji se te prakse prepliću i međusobno oblikuju.</p>



<div style="height:21px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>U Beč si došao 2004., a prije toga, studirao si ples na Baletnoj akademiji u Stockholmu. Po čemu se ta dva grada razlikuju iz tvoje perspektive plesača?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Zapravo sam prvo došao u Linz 2003. godine, gdje sam radio u plesnoj kompaniji <strong>Ex IDA, </strong>koja danas više ne postoji. U Beč sam najprije došao raditi s koreografom <strong>Eliom Gervasijem</strong>, a od 2005. živim u Beču.</p>



<p class="wp-block-paragraph">U Stockholmu smo svi imali isto obrazovanje, radi čega se kao plesač teško možeš po nečemu istaknuti. Ono što me privuklo da ostanem u Austriji bilo je to što sam u Beču bio praktički jedini Šveđanin sa svojom vrstom edukacije. To me na neki način ipak izdvajalo te mi je na početku bilo relativno lako pronaći angažmane. Ipak, jedna od mojih prvih spoznaja bila je da je tržište rada ovdje puno manje regulirano nego u Švedskoj. Tamo imamo sindikate s dugom tradicijom, postoji naknada za nezaposlenost koju možeš početi primati i slični sustavi. Sjećam se da smo odmah nakon završnog ispita, cijela klasa s plesnog odsjeka otišli se zajedno prijaviti na burzu rada.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Kada sam došao u Beč, često su postojali samo usmeni dogovori – gotovo nikada ništa nije bilo napisano i službeno dogovoreno. Plaćalo se po tjednu, ali nije uvijek bilo jasno traje li radni tjedan pet ili šest dana. Ni broj sati koji bi trebao odraditi zapravo nije bio jasno određen. To su bila prilično formativna iskustva: doći iz Švedske, gdje je sve dosta regulirano, u Beč, gdje to nije bio slučaj. S jedne strane, to je bilo problematično. S druge strane, bilo je i zanimljivo, jer sam osjetio da ima prostora da se stvari razvijaju i unaprijede.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="2048" height="1366" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/02/623389877_1328449135990414_29401060864201707_n.jpg" alt="" class="wp-image-81835"/><figcaption class="wp-element-caption">Predstavljanje inicijative Wiener Perspektive u sklopu programa <em>Aplauz ne plaća stanarinu</em>. FOTO: Luka Pešun</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Čime se na koreografsko-plesnoj razini baviš ili nastojiš baviti u svojim radovima?</strong> <strong>Što oblikuje tvoj autorski, ali i izvođački rukopis?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Posljednjih gotovo deset godina, zajedno s brojnim dugogodišnjim suradnicima, razvijam jednu praksu pokreta sa skupom pravila na temelju kojih svatko može interpretirati materijal na svoj način, unutar različitih konteksta. Radimo s repeticijom i transformacijom – u tijelu i glasu. Tema kojoj se preko toga stalno vraćam jest ritual. Točnije, njegova periodičnost (činjenica da se nešto uvijek iznova vraća) kao temeljna sličnost s radom.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Sve više radim na izvedbama dugog trajanja. Najčešće su to izvedbe koje traju oko pet sati i odvijaju u prostoru koji se zove <a href="https://www.archipelago.at/projects/der-betrieb/" data-type="link" data-id="https://www.archipelago.at/projects/der-betrieb/">Der Betrieb</a>, što bi se moglo prevesti kao “radni prostor” ili “radionica”. Najznačajniji primjer takve prakse dugog trajanja dogodio se 2018. godine, kada smo napravili rad koji se izvodio cijelu godinu, po osam sati dnevno. Zvao se <em><a href="https://www.archipelago.at/projects/negotiations/" data-type="link" data-id="https://www.archipelago.at/projects/negotiations/">Negotiations</a></em>. U njemu istražujemo upravo temu rada, a snažna inspiracija je bila knjiga <strong>Bojane Kunst</strong>, <em>Artist at Work</em>, <em>Proximity of Art and Capitalism</em>. U tom periodu su mi bili važni i drugi autori, posebno <strong>Richard Sennett</strong>, koji je pisao knjige poput <em>The Craftsman</em> i <em>Together</em>. Oboje, na svoj način, opisuju rad iz različitih perspektiva, Bojana dolazi više iz područja umjetnosti, dok Sennett dolazi iz sociologije, piše o karijerama, ali i o urbanom razvoju i sličnim temama.&nbsp;&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Dakle, plesali smo 365 dana zaredom, po osam sati dnevno. Iz toga se prirodno otvorilo i pitanje načina na koji surađujemo, donosimo odluke i strukturiramo rad<strong> </strong>odnosno<strong> </strong>kako bivamo jedni s drugima, koliko (dugo) radimo te na koji je način ples oblik rada.<strong>&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Navedena pitanja u fokusu su problema kojima se bavi Wiener Perspektive. Kada je krenuo tvoj interes za organiziranjem u svrhu mijenjanja uvjeta u kojima radite, stvarate, razvijate se i educirate?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Ne mislim da postoji jedan točan trenutak. To se događalo kroz niz malih situacija. Na studiju u Stockholmu smo tijekom jedne cijele akademske godine na tjednoj bazi imali salsu. To je bio neki “ostatak” iz vremena kad se smatralo da je plesaču 80-ih godina prošlog stoljeća, iz komercijalnih razloga, korisno znati i salsu. Danas bih na to možda gledao drugačije, ali tada nam se činilo kao gubitak vremena. No, program je bio unaprijed definiran i sve je bilo zaključeno ugovorima i pravilima Akademije te zapravo nismo ništa mogli promijeniti za sebe. Ali svejedno nam je bilo važno otvoriti to pitanje i staviti u fokus promjenu kurikuluma kako bi možda sljedeća generacija mogla dobiti smisleniji program i bolje iskoristiti svoje vrijeme na studiju.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">To sa salsom možda nije neka dramatična priča, ali meni je važna jer pokazuje način na koji razmišljam: promjene se često ne događaju velikim preokretima, nego kontinuiranim malim korekcijama. U tom smislu mi je blizak izraz koji koristi <strong>Chantal Mouffe</strong>, “radikalni reformist”. Umjesto ideje da sve treba srušiti i krenuti iz početka, meni je draže pogledati sustav kakav jest i pitati se: što točno u njemu ne funkcionira i kako ga možemo poboljšati? Bilo da se radi o tome da salsa više nije relevantna, ili o tome da u <em>freelancingu</em> nema jasnih standarda plaćanja pa ljudi ulaze u posao bez sigurnosti i jasnih uvjeta. Za mene je to zapravo ista logika: prepoznati problem i pokušati ga promijeniti.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1366" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/02/622309337_1328449265990401_6584788709864651841_n.jpg" alt="" class="wp-image-81836"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Luka Pešun</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Wiener Perspektive nastaje 2017. godine, iz potrebe da se adresiraju uvjeti rada i proizvodnje na bečkoj nezavisnoj sceni nakon što su</strong><strong> </strong><strong>tri </strong><strong>glavne institucije za ples i izvedbene umjetnosti (Tanzquartier, brut i WUK) zatvorene radi renovacije. Plesnim i izvedbenim umjetnicima_ama time je na pola godine uskraćen prostor za rad</strong><strong><em>.&nbsp;</em></strong><strong>Kako su izgledali počeci inicijative?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Mislim da je važno istaknuti da još od 80-ih i ranih 90-ih u Beču postoji vrlo angažirana skupina autorica i autora iz područja plesa, performansa i kazališta koja se bavi pitanjima umjetničkog rada i uvjetima u kojima on nastaje. To su <strong>Anita Kaya, Claudia Bosse, Barbara Kraus, Daniel Aschwanden, Yossi Wanunu</strong>, <strong>Bert Gstettner, Christine Gaigg </strong>i još mnogi drugi. Upravo je ta grupa ljudi bila pokretačka snaga zbog koje je Grad u jednom trenutku odlučio izgraditi i financirati Tanzquartier. To je bio jedan od velikih uspjeha na prijelazu iz 90-ih u 2000-e. Postoji, dakle, tradicija takvog organiziranja i djelovanja, a često je sve bilo potaknuto vrlo konkretnim problemima. Kad sam došao u Beč, otprilike svakih pet godina se održavao sastanak zbog nečega, jer bi se pojavilo neko važno pitanje koje je trebalo otvoriti i riješiti.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ono što je, po meni, Wiener Perspektive učinilo drugačijim jest to da je inicijativa od samog početka povezivala različite generacije plesača_ica i umjetnika_ca. Uspjeli smo pronaći model organizacije koji je bio dovoljno strukturiran da može opstati i nastaviti djelovati, ali istovremeno dovoljno otvoren i fleksibilan da se u njega može uključiti mnogo ljudi. To nije bilo jednostavno. Govorimo o umjetnicima i individualcima koji često imaju čvrste stavove i snažna mišljenja.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">No da se vratim na pitanje kako su izgledali prvi koraci. Važan okidač je bio trenutak kada smo ostali bez izvedbenih prostora na otprilike pola godine. Istina, još uvijek su postojali radni prostori – privatni studiji i prostori koje su ljudi međusobno dijelili – tako da to nije bio potpuni i nagli prekid. Ali ono što nas je posebno pogodilo bio je nedostatak komunikacije između gradske uprave i nas umjetnika, što je pokazalo ogromno nepoštovanje prema nezavisnoj sceni. Kad smo pokušali otvoriti razgovor i ukazati na taj odnos naišli smo na pokušaje da nas se jednostavno odbaci ili utiša. Mislim da je upravo to dodatno pokrenulo stvari i dalo inicijativi energiju odmah na samom početku.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Pretpostavljam da je trebalo djelovati velikom brzinom. Kako ste organizirali i okupili ljude?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Vrlo jednostavno: ljudi su se počeli međusobno zvati. Već u proljeće 2017. održano je nekoliko sastanaka. Zatim je u kolovozu 2017. došlo do velikog sastanka, koji je bio najavljen puno ranije, kako bi što više ljudi moglo doći. Sastali smo se u velikom krugu. Na tom okupljanju prepoznali smo brojne problematične točke i konkretne teme. Također, bilo nam je važno od početka da prema van nastupimo ozbiljno i profesionalno, s jasnom porukom. Zato smo napravili popis svih pitanja i problema koje smo tada prepoznali. Prije svega, nepoštovanje koje su gradske institucije pokazale prema sceni kroz lošu komunikaciju, ali i šire – pitanje pristupa prostoru, nedostatak studijskih prostora, razine honorara, uvjeti rada u edukaciji, i mnogo toga drugog.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Odlučili smo sazvati konferenciju za medije. Nismo imali financijsku podršku, ali smo se nekako snašli. Unajmili smo <em>press </em>dvoranu glavne novinske agencije u samom centru Beča. Pozvali smo ljude sa scene, a u tom smo trenutku, čini mi se, imali oko stotinu potpisnika pisma. Zatim smo iza tog službenog stola posjeli otprilike osam do deset ljudi različitih generacija i svatko je pročitao dio zajedničke izjave. Nakon te konferencije, inicijativa je dobila novi zamah, ljudi su se počeli uključivati. Tada smo krenuli razmišljati o tome koje organizacijske modele možemo koristiti. U tom trenutku nam je kao inspiracija poslužila sociokracija – model koji nudi različita pravila i alate za organiziranje, vođenje sastanaka i komunikaciju unutar grupe.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1366" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/02/625144852_1328448629323798_609975746791409402_n.jpg" alt="" class="wp-image-81841"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Luka Pešun</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Opiši nam detaljnije kako ste oblikovali strukturu inicijative i kako izgleda vaša podjela rada?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Preuzeli smo nekoliko elemenata iz tog sociokratskog organizacijskog modela. Jedan od njih bio je rad u manjim radnim grupama koje se bave vrlo specifičnim konkretnim aspektima, a između njih postoji koordinacijska grupa koja sve te manje radne grupe povezuje. Ta koordinacijska grupa nema ovlasti donositi odluke – njezina je uloga isključivo koordinacijska.<strong> </strong>U svakoj radnoj grupi postoji predstavnik ili predstavnica koja sudjeluje u koordinacijskoj grupi. Osim toga, u svakoj radnoj grupi postoji osoba koja saziva sastanke i pokreće dogovore unutar te grupe. U jednom trenutku, imali smo četiri ili pet radnih grupa koje su paralelno mogle raditi na različitim problemima. Zatim bi se, jednom mjesečno, svi okupili kako bi podijelili rezultate rada.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Takav princip se pokazao korisnim. Jer uglavnom bi se dogodilo da na primjer šezdeset ljudi kaže da je zainteresirano, ali na sastanku se pojavi jedva njih dvadeset. Naposljetku, sav posao i većina odluka postala bi odgovornost svega pet ljudi. Na ovaj način, diobom na radne i koordinacijske grupe, energija se rasporedila: oko dvadeset i pet ljudi je radilo na pet različitih, ali konkretnih pitanja, a uz to bi se još pet do deset osoba sastajalo u koordinacijskoj grupi.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Druga stvar koju smo preuzeli iz sociokratskog modela bila je metoda razgovora. Razgovor se vodi tako da se ide u krug – riječ dobiva jedna po jedna osoba, redom. Ne možeš upadati drugima u riječ niti se ubacivati, govoriš isključivo kada dođe tvoj red. Prolazimo cijeli krug, što znači da u nekom trenutku red dođe na svakoga. Ako nemaš što za reći u trenutku kada dođe red na tebe, ne moraš govoriti. Važno je da je svima ponuđen prostor i vrijeme da kažu što misle. Takav pristup iziskuje puno vremena, ali stvara određenu samodisciplinu i ponekad smanjuje prenagljene emocionalne reakcije. Naravno, ljudi ponekad prekrše pravila i prekinu taj tok. Ali kao model, većina ga je razumjela i pokazalo se da može funkcionirati.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Radne stipendije za umjetnike_ce jedan su od ključnih problema kojima se Wiener Perspektive bavi. Kako se njihovo uvođenje odrazilo na nezavisnu scenu?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Ta tema se pojavila na više mjesta u isto vrijeme, ali Weiner Perspektive je svakako bila jedno od ključnih mjesta. Radi se o radnim stipendijama koje dodjeljuje Grad Beč. Najavljene su još 2019., a uvedene 2021. godine,<strong> </strong>kada ih je bilo 84. Danas su smanjene na 48 zbog rezova u proračunu. Dodjeljuju se za različita umjetnička područja: ples i performans, kazalište, vizualne umjetnosti, glazbu,… Stipendija iznosi oko 1.500 eura mjesečno tijekom cijele godine, a umjetnik_ca pritom ne mora dati konkretan umjetnički rezultat, osim što na kraju mora predati izvještaj o tome kako je taj novac iskoristio. </p>



<p class="wp-block-paragraph">To je u jednom trenutku bilo kritizirano: zašto netko dobiva 1.500 eura mjesečno, a ne mora ništa konkretno napraviti. No važno je reći da se za tu stipendiju pojedini umjetnik ili umjetnica može ponovno prijaviti tek nakon pet godina. Nije riječ o stalnoj potpori. Ono što smo vidjeli u praksi jest da su mnogi koji su dobili stipendiju, godinu ili dvije kasnije napravili iznimno snažne radove. Ta stipendija često bude odličan “međuprostor” za ljude koji su već imali neku podršku, ali žele se reorganizirati, ponovno fokusirati i razvijati ideje. Zapravo, neki od najuspješnijih radova u posljednjim godinama nastali su upravo zahvaljujući tome što su ljudi imali cijelu godinu da zaista razmišljaju i rade bez pritiska stalne produkcije. I onako se proizvodi previše plesnih komada, a s ovakvom vrstom potpore radovi su dobili više vremena da sazriju i, naposljetku, postanu kvalitetniji. </p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Bavili ste se i pitanjem umjetničkih honorara koji se poprilično razlikuju kada radite na nezavisnoj sceni i kada ste zaposleni u instituciji. Kako ste definirali minimalnu razinu honorara?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Da, ključna tema bila je i minimalna razina honorara. Ukratko, na nezavisnoj sceni nije postojala stvarna regulacija odnosa između uloženog vremena i novca. Postojali su neki nepisani standardi, usmeni dogovori i priče o tome kako bi to trebalo izgledati, ali ništa nije bilo formalizirano. Zato smo vidjeli potrebu za uvođenjem jasnijih okvira. S jedne strane, željeli smo zaštititi radnike i radnice u kulturi i poboljšati njihovu pregovaračku poziciju (da znaju što bi trebali dobiti naspram uloženog vremena). S druge strane, a to je bio i najuspješniji argument, ako možemo jasno pokazati koliko naš rad košta, onda možemo uvjerljivije argumentirati zašto nam treba veće financiranje.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Proces je izgledao tako da smo krenuli s nizom intervjua među kolegama_icama. Pitali smo ih koliko zarađuju i koliko bi htjeli zarađivati<em>.</em> To je pokazalo velike razlike u očekivanjima. Neki su govorili da bi bili potpuno zadovoljni kad bi dobivali iznos koji je tada odgovarao granici siromaštva u Austriji, a to je oko 1.200 eura mjesečno. Drugima to nije bilo dovoljno: govorili su, primjerice, da bi željeli ponekad otići na odmor, planirati život dugoročno ili jednog dana kupiti stan. Time se otvorila šira tema stabilnosti i normalnog života za umjetnike<em>. </em>Nakon tog kruga shvatili smo da su ti brojevi zanimljivi i da daju nekakav smjer, ali da su istovremeno previše neodređeni.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Zato smo uzeli tri postojeća platna modela i sustava: jedan je kolektivni ugovor iz Staatsoper Wien (Bečka državna opera), gdje smo gledali stvarnu zaradu članova baletnog ansambla i njihovih solista, drugi model se oslanja na preporuke Berlinskog državnog udruženja za nezavisne izvedbene umjetnosti <a href="https://www.laft-berlin.de/">LAFT Berlin</a> i treći na preporuke tadašnjeg austrijskog Ministarstva za žene (koje danas više ne postoji).</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1366" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/02/623239099_1328448655990462_8108271012102810218_n.jpg" alt="" class="wp-image-81838"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Luka Pešun</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Usporedili smo ta tri sustava i pokušali izvući prosjek, uzimajući u obzir dob i slične faktore. Ključno je bilo razumjeti da su ti sustavi predviđeni za puno radno vrijeme, dok <em>freelanceri</em> gotovo nikada ne mogu imati ugovore jedan za drugim tijekom cijele godine. Zato smo model sveli na realniji scenarij: procijenili smo da bi normalna situacija nezavisnog plesača bila otprilike sedam mjeseci ugovora godišnje, uz određeni broj izvedbi, okvirno 28 godišnje. Na temelju toga smo preračunali godišnji prihod. Primjerice (brojke su simbolične, nisu stvarne), ako baletni plesač zarađuje 1.000 eura mjesečno, a u Austriji postoje i 13. i 14. plaća, ukupno bi imao 14.000 eura godišnje. Ako <em>freelancer </em>radi samo sedam mjeseci godišnje, onda bi morao zarađivati oko 2.000 eura mjesečno tijekom tih sedam mjeseci kako bi došao do istog godišnjeg prihoda.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Radno vrijeme samostalnih izvedbenih umjetnika je uglavnom fleksibilno. Nekada se nakon probe u dvorani rad nastavlja u obliku razgovora sa suradnicima ili u obliku samostalne rekapitulacije, analize, ali i pripreme za sutrašnju probu. Dakle, radni dan nekada može potrajati i preko 8 sati. A nekada može trajati najviše 4 sata, a možda i manje. Jeste li i kako pristupili izračunu rada na dnevnoj bazi?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Nismo se zaustavili samo na godišnjoj i mjesečnoj razini. Sve smo sveli na dnevni, a čak i satni iznos, kako bi bilo moguće što preciznije izračunati honorare. Što se tiče same satnice, situacija je bila, da, proizvoljna: neki su radili 6 sati dnevno, 5 dana u tjednu (što se smatra realnim za probe), a drugi su radili 8 ili čak 10 sati dnevno, 6 dana u tjednu. Neki su u to ubrajali i trening i zagrijavanje, što je u plesu nužno kako bi se spriječile ozljede, dok drugi to nisu uzimali u obzir.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Dobili smo raspon od grupa koje rade 30 sati tjedno do onih koje rade 60. Naš cilj nije bio reći da postoji samo jedan ispravan model rada, nego da bilo koji model mora imati odgovarajuću financijsku fleksibilnost. Došli smo do standardne tarife i definirali donju granicu, minimalni honorar koji bi svi trebali poštovati. Osim toga, htjeli smo da se taj minimalni honorar povećava kroz radni vijek, pa smo razmatrali različite modele ljestvica rasta. Na kraju smo se odlučili za model u kojem do povećanja dolazi nakon pet godina iskustva. Uz to smo definirali i razinu <em>fair paya</em>, razinu koja ne znači samo preživljavanje, nego koja pruža i mogućnost da se živi pristojno. Tako smo dobili tri razine: minimum, razina nakon pet godina i <em>fair pay</em>.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Nakon što ste izračunali i definirali minimalne honorare za izvedbene umjetnike_ce, koji su bili sljedeći važni koraci?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Primarni cilj je bio da se te brojke koriste pri prijavama za financiranje. To je zahtijevalo puno razgovora, puno analiza budžeta i procjene te, možda i najvažnije u pogledu praktične provedbe, stvaranja solidarnosti unutar scene. Bilo je potrebno da svi stanemo iza traženih honorara i da se ne radi previše kompromisa, da se ne spuštamo ispod određenog minimuma. Od bilo kojeg sustava financiranja treba tražiti novac koji ti stvarno treba za rad, a ne više zato što očekuješ da ćeš dobiti manje, niti tražiti manje zato što misliš da ćeš zbog te “skromnosti” imati bolje šanse. Takve spekulacije sustav čine neprofesionalnim i dugoročno štete svima. Ako će umjetnički budžeti biti stalno drugačije artikulirani i individualno interpretirani onda teško da će oni koji dodjeljuju novce vjerovati našim izračunima i kriterijima na koje se pozivamo.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">U prvih par krugova financiranja se možda nije odmah promijenila ukupna količina novaca namijenjena nezavisnoj umjetničkoj produkciji, ali se dogodilo nešto drugo, ako ne i ključno: oni koji dodjeljuju novce shvatili su da isti iznos novaca koji je namijenjen nezavisnoj sceni nije proporcionalan uloženim radnim satima. Odnosno, uočili su koliko sati rada ostaje neplaćeno s dotadašnjim budžetom namijenjenim za nezavisno umjetničko stvaralaštvo.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1366" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/02/624659074_1328448602657134_6986033681099194697_n.jpg" alt="" class="wp-image-81837"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Luka Pešun</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>IG Freie Theaterarbeit, jedna od ključnih <a href="https://freietheater.at/about/mission-statement/" data-type="link" data-id="https://freietheater.at/about/mission-statement/">strukovnih organizacija</a> nezavisne izvedbene scene u Austriji, koordinirala je izradu <em>Fairness Cataloguea</em> – <a href="https://freietheater.at/wp-content/uploads/2023/06/2023-06-28-Fairness-Catalogue.pdf" data-type="link" data-id="https://freietheater.at/wp-content/uploads/2023/06/2023-06-28-Fairness-Catalogue.pdf">praktičnog dokumenta</a> s preporukama za ostvarivanje radnih prava i potreba u sektoru. U tom ste procesu sudjelovali i Claire Lefèvre i ti. No suradnja Wiener Perspektive s IG Freie Theaterarbeit bila je i šira. Na kojim ste konkretnim aspektima surađivali?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">IG Freie Theaterarbeit je udruga s više od 5000 članova, koja djeluje gotovo poput sindikata. S njima smo dalje razvijali sustav. Tu su bila dva ključna koraka. Prvi korak bio je uvođenje kalkulacijskog alata – Excel tablice s unaprijed pripremljenim izračunima – koji se koristi pri prijavi za financiranje od Grada Beča. Uspjeli smo postići da gradska uprava taj alat službeno uključi u proces prijavljivanja i jasno ga preporuči. Iako nije zakonski obavezan, u praksi je postao važan standard, čak i članovi žirija koji odlučuju o dodjeli sredstava uzimaju u obzir koristi li se taj alat. Projekti koji budžet ne izrađuju prema tom modelu često se doživljavaju manje ozbiljnima i time si smanjuju šanse u procesu evaluacije.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Drugi korak bio je uključiti, pored kolektivnog ugovora Staatsoper Wiena te preporuka tadašnjeg Ministarstva za žene, više kolektivnih ugovora iz Austrije koji dolaze iz umjetničkog sektora. Tako smo dobili puno širi pregled plaća u kazalištima, baletnim kompanijama i srodnim institucijama. Ti su sustavi već rezultat pregovora i zato dobro odražavaju realne vrijednosti rada. To nam je dalo dodatnu snagu u argumentaciji: ne želimo biti plaćeni drugačije od drugih u umjetnosti zato što nismo stalno zaposleni u instituciji, nego radimo kao <em>freelance</em> umjetnici. Osim toga, međugeneracijska razmjena danas je puno jača nego prije. To mi se čini jako vrijedno. Imam osjećaj da se podržavamo umjesto da se stalno međusobno natječemo.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Što se pokazalo najučinkovitijim u komunikaciji s Gradom i institucijama i koliko je vremena trebalo da se vaši prijedlozi pretvore u konkretne promjene?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Žiri ne može promijeniti ukupnu količinu sredstava koja mu je dodijeljena. Ali ako se i žiri i mi složimo da nešto nije u redu, onda možemo zajednički otići političarima i tražiti promjenu. Važno je razumjeti da voditeljica kulturnog odjela ima budžet oko kojeg mora pregovarati s financijskim odjelom grada. Što joj mi damo bolji argument, to ona ima jaču osnovu kada pregovara o novcu. Sve se svodi na to da razumiješ tko treba kakav argument.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">U Beču je, naravno, kultura izuzetno važna. Grad je u tom smislu kulturno središte i poznat po mnogim kulturnim institucijama. Baš zato možemo ukazati na, primjerice, velike orkestre ili festivale i reći: ako <strong>Wiener Symphoniker</strong> (Bečki simfonijski orkestar) sam dobiva 20 milijuna eura godišnje, zašto nezavisna scena prima izravnu potporu za projekte te jednogodišnje i dvogodišnje financiranje u iznosu od oko 4,5 milijuna godišnje?&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1366" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/02/622352289_1328448795990448_355529190691966642_n.jpg" alt="" class="wp-image-81844"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Luka Pešun</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Imali smo sreće i s političkim okolnostima. U jesen 2018. bili su izbori, a na čelo gradskog odjela za kulturu došla je <strong>Veronica Kaup-Hasler</strong>. Mislim da je s mandatom započela krajem 2018., a s njom smo prvi put razgovarali u siječnju 2019., nakon što smo već godinu i pol radili na svim tim temama. Ona dolazi iz konteksta festivala <em>Steirischer Herbst</em> u Grazu, velikog festivala izvedbenih umjetnosti i imala je vrlo dobro razumijevanje onoga što umjetnosti treba da bi se razvijala. Budući da smo počeli na vrijeme, u trenutku kad je došla nova osoba, mi smo već imali popise problema, zahtjeve i jasne argumente. To pokazuje da je velik dio ovog rada dugoročan: radi se godinama kako bi bili spremni u pravom trenutku.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Gdje je inicijativa danas? Koji se zadaci nalaze pred vama?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Beč trenutno ima veliki manjak u proračunu, a mi smo i dalje plaćeni vrlo malo u usporedbi s velikim institucijama. Jedna od ključnih točaka na našem popisu zadataka je održavanje argumentacije kako bi odluke gradske uprave u pogledu financiranja išle i dalje nama u korist. Drugo važno pitanje je jačanje komunikacije i suradnje upravo s institucijama: kako možemo bolje raditi zajedno, i to ne samo u sklopu pojedinačnih projekata, nego i dugoročno. Treća tema je mogućnost stvaranja mreže za gostovanja. Austrija realno ima kapacitete za uspostavu boljeg sustava gostovanja, o čemu se već dugo govori. To bi ujedno olakšalo problem da se većina predstava odigra svega tri ili četiri puta. Kada bi postojala mogućnost redovitog izvođenja diljem Austrije, pa možda i u susjednim zemljama, životni vijek predstava bio bi znatno duži, a uloženi rad i sredstva imali bi više smisla.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Četvrto pitanje na kojem radimo odnosi se na mirovine umjetnika_ca. Generacija koja je stvarala scenu tijekom 80-ih i 90-ih ne profitira u potpunosti od sustava socijalne zaštite koji je uveden tek oko 2000. godine, kroz fond Künstler Sozialversicherungsfonds – specifični fond koji pokriva dio osiguranja za umjetnike. Zato sada pokušavamo potaknuti rješenje kojim bi se mirovine tih ljudi dodatno podržale kroz isti fond, čak i ako su već u mirovini. Riječ je o relativno maloj skupini ljudi, pa bi se trošak mogao precizno izračunati. Taj bi dodatak njima značio mnogo jer bi ih približio razini mirovine koja predstavlja državni prosjek.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Kako je specifično Wiener Perspektive utjecala na tebe kao umjetnika?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Prije nekoliko godina, kolege u Švedskoj, postavili su zanimljivo pitanje: kako bi naši gradovi izgledali kada bismo na razini ulice imali radne prostore dostupne svima? Kao što odeš u knjižnicu, posudiš knjigu, pročitaš novine ili učiš, da na sličan način možeš ući u nekakav prostor koji je pretvoren u otvoreni radni studio. Ideja je bila da se dio grada namjeni aktivnostima koje nisu povezane s potrošnjom. Da svaki treći prostor bude posvećen nečemu drugom, a ne kupovanju. Inicijatori ideje su bili <strong>Johan Thelander</strong> i <strong>Anders Jacobsson</strong>. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Njihova ideja me jako inspirirala radi čega se i moj rad posljednjih godina odvija upravo u sličnim okolnostima. Spomenuti Der Betrieb, prostor koji vodim s <strong>Annom Mariom Nowak</strong>, upravo je takvo mjesto. Naravno, u našem slučaju fokus je na dugotrajnim plesnim izvedbama, ali ulaz je besplatan, a ljudi mogu dolaziti i odlaziti kad god žele. To je način da se plesni proces otvori prema ulici i prolaznicima. U prostor mogu doći redoviti posjetitelji kazališta, ali i slučajni prolaznici.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Često imam osjećaj da aktualni formati reproduciraju građanski model kulturne potrošnje: popiješ čašu vina, dođeš u kazalište, sjedneš u udobnu stolicu i dobiješ “intelektualnu hranu” na sat ili sat i pol. I sam volim ići u kazalište, to je ugodno iskustvo, ali smatram da takav način konzumiranja umjetnosti ne bi trebao biti jedini kriterij njezine vrijednosti. Iskreno, vjerujem i da format umjetničkog rada ponekad otkriva više o samom procesu i njegovoj političkoj dimenziji nego njegov sadržaj. Nije važno koliko govoriš o klimatskim promjenama ili društvenoj pravdi ako se sve odvija u pozlaćenom kazalištu pred petsto ljudi. Ako želimo da umjetnost djeluje drugačije, moramo ulaziti dublje u tkivo društva, u svakodnevicu, i tamo tražiti drugačije načine prisutnosti. U tom smjeru trenutno razmišljam i djelujem.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1366" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/02/623231883_1328449025990425_4090879713545043634_n.jpg" alt="" class="wp-image-81843"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Luka Pešun</figcaption></figure>



<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color has-link-color wp-elements-1 wp-block-paragraph"><em>Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Aplauz ne plaća stanarinu, u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.</em></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Chantal Mouffe: Prema zelenoj demokratskoj revoluciji</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/diskurzivno/chantal-mouffe-prema-zelenoj-demokratskoj-revoluciji/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 09 May 2023 16:13:21 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[danijela dolenec]]></category>
		<category><![CDATA[hana dvornik]]></category>
		<category><![CDATA[klub mama]]></category>
		<category><![CDATA[msu]]></category>
		<category><![CDATA[multimedijalni institut]]></category>
		<category><![CDATA[prema zelenoj demokratskoj revoluciji]]></category>
		<category><![CDATA[subversive festival]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?post_type=kp_22_announcement&#038;p=54905</guid>

					<description><![CDATA[U petak, 12. svibnja u Dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, s početkom u 19 sati održava se predavanje političke filozofkinje Chantal Mouffe. Uz predstavljanje njezine nove knjige Prema zelenoj demokratskoj revoluciji: lijevi populizam i moć afekata u prijevodu Hane Dvornik i izdanju Multimedijalnog instituta, autorica će s dogradonačelnicom Zagreba i profesoricom na Fakultetu političkih znanosti, Danijelom Dolenec raspraviti prijedloge za preobrazbu demokratskog života u kontekstu...]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">U petak, <strong>12. svibnja</strong> u Dvorani Gorgona zagrebačkog <a rel="noreferrer noopener" href="http://www.msu.hr" target="_blank">Muzeja suvremene umjetnosti</a>, s početkom u 19 sati održava se predavanje političke filozofkinje <strong>Chantal Mouffe</strong>. Uz predstavljanje njezine nove knjige <em>Prema zelenoj demokratskoj revoluciji: lijevi populizam i moć afekata </em>u prijevodu <strong>Hane Dvornik</strong> i izdanju <a rel="noreferrer noopener" href="https://mi2.hr" data-type="URL" data-id="https://mi2.hr" target="_blank">Multimedijalnog instituta</a>, autorica će s dogradonačelnicom Zagreba i profesoricom na Fakultetu političkih znanosti, <strong>Danijelom Dolenec</strong> raspraviti prijedloge za preobrazbu demokratskog života u kontekstu zdravstvene i ekološke krize.</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;U novoj knjizi Chantal Mouffe postavlja pitanje što je to što danas mobilizira građane i aktiviste u društvenim pokretima, s posebnim osvrtom na suvremene ekološke pokrete i prosvjede. Koji su afekti odnosno strasti uključene u taj angažman, pogotovo kod mladih? S obzirom na to da autorica ističe puno veću ulogu strasti nego &#8216;razuma&#8217; u današnjem političkom angažmanu, nameće se zadatak njihovog preispitivanja i artikulacije u kontekstu današnjeg autoritarnog liberalizma&#8221;, stoji u najavi organizatora.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Chantal Mouffe je politička filozofkinja koja predaje na Westminsterskom univerzitetu u Londonu. Sama i/ili s&nbsp;<strong>Ernestom Laclauom</strong>&nbsp;potpisuje neke od najutjecajnijih knjiga iz područja političke i socijalne teorije, poput&nbsp;<em>Hegemonija i socijalistička strategija</em>&nbsp;(1985),&nbsp;<em>Demokratski paradoks</em>&nbsp;(2000) ili&nbsp;<em>Agonistika: političko promišljanje svijeta</em>&nbsp;(2013). Posljednjih dvadesetak godina bila je savjetnica nizu predsjednika ili političkih vođa s ljevice, pogotovo u Francuskoj, Španjolskoj i Južnoj Americi.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Predavanje organiziraju&nbsp;Multimedijalni institut (MaMa),&nbsp;<a href="https://subversivefestival.com/">Subversive Festival</a>&nbsp;i&nbsp;<a href="http://www.msu.hr/en/">Muzej suvremene umjetnosti Zagreb</a>. Ulaz na događaj je slobodan bez prethodnog preuzimanja ulaznice i do popunjavanja kapaciteta dvorane.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Četiri desetljeća kritičke misli</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/teorija/cetiri-desetljeca-kriticke-misli/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tomislav Žilić]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 14 Apr 2014 11:59:29 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Teorija]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[ernesto laclau]]></category>
		<category><![CDATA[hegemonija i socijalistička strategija]]></category>
		<category><![CDATA[postmarksizam]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=cetiri-desetljeca-kriticke-misli</guid>

					<description><![CDATA[Preminuo je Ernesto Laclau, argentinski teoretičar koji je svojim radom ostvario izniman utjecaj na suvremenu političku teoriju.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Tomislav Žilić</p>
<p><span style="line-height: 20.799999237060547px;"><strong>Ernesto Laclau</strong> preminuo je od moždanog udara u nedjelju 13. travnja u Sevilli, u 78. godini života. Argentinski politički teoretičar od 1970-ih godina živio je u Engleskoj te je dugi niz godina predavao političku teoriju na <a href="http://www.essex.ac.uk/" target="_blank" rel="noopener">Sveučilištu Essex</a>, ostavivši iza sebe važan trag studijskim programima posvećenima ideološkoj i diskurzivnoj analizi koji su pokušali dati odgovore na konkretne probleme političke stvarnosti suvremenog života.</span></p>
<p>Tijekom više od četiri desetljeća bavljenja političkom teorijom, Laclau je objavio mnoge radove i naslove koji se smatraju utjecajnima u području marksističke i post marksističke misli. Jedna od najutjecajnih knjiga svakako je <em>Hegemonija i socijalistička strategija</em> (<em>Hegemony and Socialist Strategy</em>, 1985.), koja je nastala u koautorstvu s političkom teoretičarkom <strong>Chantal Mouffe</strong>, Laclauovom dugogodišnjom životnom partnericom. U njoj su iznijeli svoju ideju radikalne demokracije koja je bila pokušaj pronalaska odgovora na tadašnju krizu socijaldemokracije i komunizma u svijetu.</p>
<p>Neke od Laclauovih publikacija su <em>New Reflections on the Revolution of our Time</em> (1990), <em>Emancipation(s)</em> (1996.), <em>Contingency, Hegemony, Universality</em> (2000.) te <em>On Populist Reason</em> (2005.). Trenutno je u pripremi njegova posljednja knjiga <em>Elusive Universalitiy</em>, koja će biti izdana u nakladi <a href="http://www.routledge.com/" target="_blank" rel="noopener">Routledgea</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Kako izaći iz kaosa?</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/kako-izaci-iz-kaosa/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matija Mrakovčić]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 12 Mar 2014 12:05:03 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Vijesti]]></category>
		<category><![CDATA[_vijesti_civilno_drustvo]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[chris dercon]]></category>
		<category><![CDATA[civilno društvo]]></category>
		<category><![CDATA[ECF]]></category>
		<category><![CDATA[europska kulturna fondacija]]></category>
		<category><![CDATA[Maria Hlavajova]]></category>
		<category><![CDATA[nagrada Princess Margriet]]></category>
		<category><![CDATA[teatro valle occupato]]></category>
		<category><![CDATA[Teodor Celakoski]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=kako-izaci-iz-kaosa</guid>

					<description><![CDATA[<p>Sredinom ožujka, kolektivu Teatro Valle Occupato i Teodoru Celakoskom bit će dodijeljena nagrada <em>Princess Margriet</em> Europske kulturne fondacije.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>U utorak, 18. ožujka, kolektivu <strong>Teatro Valle Occupato</strong> i <strong>Teodoru Celakoskom</strong> bit će dodijeljena šesta po redu nagrada <em>Princess Margriet</em> <a href="http://www.culturalfoundation.eu/" target="_blank" rel="noopener">Europske kulturne fondacije</a> (ECF). Za njihove napore u polju kulturnog aktivizma koji angažira različite gradove i zajednice u ponovnom prisvajanju javne sfere kao zajedničkog dobra, na ceremoniji u centru za umjetnost <a href="http://www.bozar.be/home.php?lng=en" target="_blank" rel="noopener">BOZAR</a> u Bruxellesu bit će im dodijeljen zajednički iznos od 50 000 eura.</p>
<p>Prije svečanosti, organizirana je debata u kojoj će dobitnici nagrade razgovarati s <strong>Chantal Mouffe</strong>, direktoricom <a href="http://www.westminster.ac.uk/csd" target="_blank" rel="noopener">Centra za demokratske studije</a> Sveučilišta Westminster, a koju će moderirati umjetnička direktorica utrehtskog <a href="http://www.bak-utrecht.nl/en/Index" target="_blank" rel="noopener">BAK</a>-a <strong>Maria Hlavajova</strong>. Debata će pokušati obuhvatiti načine na koje novi modeli kulturne suradnje mogu izaći iz lokalnog konteksta i generirati veći odjek u Europi.</p>
<p><strong>Chris Dercon</strong>, direktor <a href="http://www.tate.org.uk/visit/tate-modern" target="_blank" rel="noopener">Tate Moderna</a> i član žirija za dodjelu nagrade ECF-a, čiji su prijašnji laureati pokojni teoretičar <strong>Stuart Hall</strong> te umjetnici <strong>Dan</strong> i<strong> Lia Perjovschi</strong>, opisao je modele kulturne suradnje koje predlažu Teatro Valle Occupato i Teodor Celakoski kao &#8220;načine izlaska iz kaosa&#8221; koji nose važnu poruku solidarnosti.&nbsp;</p>
<div style="text-align: right;"><span style="font-size: x-small; color: #888888;">M.M. / e-flux</span></div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Politika (iza) sukoba</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/teorija/politika-iza-sukoba/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tomislav Žilić]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 19 Sep 2013 11:36:48 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Teorija]]></category>
		<category><![CDATA[agonistički pristup]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[ernest laclau]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=politika-iza-sukoba</guid>

					<description><![CDATA[<p>Chantal Mouffe u novoj se knjizi hvata u koštac sa sve prisutnijim problemom političkih sukoba.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Nova knjiga <strong>Chantal Mouffe</strong> <em>Agonistics: Thinking the World Politically</em> kao središnji problem postavlja oblike političkog sukoba. Naime, jasno je da je u trenutnim postavkama globalnog demokratiziranog društva politički sukob neizbježan i potreban. Na primjeru recentnijih valova nasilnih protesta predvođenih mladima, Mouffe ukazuje na situaciju u kojoj dolazi do potpunog izostanka artikuliranja jasnih političkih stavova, čime se u pitanje uvijek dovodi sama svrha i opravdanost istih.&nbsp;</p>
<p>Stoga promatra pojavu antagonističkih sukoba koje smatra pogubnima za kontinuirano održavanje demokratskog sustava. Kako bi se izmirio očiti pluralizam vrijednosti, Mouffe poseže za idejom agonizma. &#8220;Postoji još jedan način na koji se antagonistički sukobi mogu izraziti te je to ono što nazivam agonizmom. U tom slučaju sukobljene strane umjesto da tretiraju svoje suprotstavljene kao neprijatelje, tretiraju ih kao protivnike, što znači da postoji prepoznavanje legitimnosti zahtijeva Drugoga&#8221;, izjavila je Mouffe u intervjuu za grčki <em><a href="http://www.re-public.gr/en/?p=2801" target="_blank" rel="noopener">Re-public</a></em>. Upravo na ovoj potrazi za radikalnom i pluralnom demokracijom temelji se agonistička filozofija, s krajnjim ciljem pronalaska novih načina promjene.&nbsp;</p>
<p>Chantal Mouffe belgijska je politička teoretičarka. Studirala je u Louvainu, Parizu i Essexu, a predavačku karijeru nastavila je na američkim sveučilištima. Od 1989. do 1995. bila je ravnateljica Collège International de Philosphie, a trenutno je zaposlena na Sveučilištu Westminster u Londonu. Uz knjigu&nbsp;<em>Hegemony and Socialist Strategy</em> (1985.), nastalu u koautorstvu sa argentinskim političkim teoretičarem <strong>Ernestom Laclauom</strong>, autorica knjiga&nbsp;<em>The Return of the Political&nbsp;</em>(1993.), <em>The Democratic Paradox</em> (2000.) i <em>On the Political</em> (2005.)</p>
<p style="text-align: right;"><span style="font-size: x-small; color: #888888;">Priredio: Tomislav Žilić / Foto: Kristine Kiilerich</span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Utopija demokracije</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/teorija/utopija-demokracije/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matija Mrakovčić]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 04 Apr 2013 10:21:17 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Teorija]]></category>
		<category><![CDATA[bernard stiegler]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[Costas Douzinas]]></category>
		<category><![CDATA[Erik O. Wright]]></category>
		<category><![CDATA[Franco Bernardi Bifo]]></category>
		<category><![CDATA[Maurizio Lazzarato]]></category>
		<category><![CDATA[oliver stone]]></category>
		<category><![CDATA[Silvija Federici]]></category>
		<category><![CDATA[slavoj žižek]]></category>
		<category><![CDATA[subversive festival]]></category>
		<category><![CDATA[tariq ali]]></category>
		<category><![CDATA[utopija demokracije]]></category>
		<category><![CDATA[Yanis Varoufakis]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=utopija-demokracije</guid>

					<description><![CDATA[<p>Na petnaestodnevnom Subversive Festivalu gostovat će oko tristo aktivista, intelektualaca, članova nevladinih organizacija, redatelja i umjetnika iz regije i čitavog svijeta.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Je li demokracija nedostižna ili ostvariva utopija? Je li ona ideal nužan za svaku emancipacijsku borbu? Na tragu ovih pitanja i prateći aktualne društvene izazove, od 4. do 18. svibnja u kinima Europa i Grič te kazalištu ZKM održat će se šesti <strong>Subversive Festival</strong> pod krovnom temom <em>Utopija demokracije</em>.</p>
<p>Bogat sadržaj ovogodišnjeg izdanja na kojem će gostovati oko tristo aktivista, intelektualaca, članova nevladinih organizacija, redatelja i umjetnika iz regije i čitavog svijeta, odvit će se u nekoliko programskih cjelina. <em>Subversive Film Festival</em>, <em>Balkan Forum</em> i <em>Subversive Forum</em> platforme su za alternativne društvene mobilizacije, <em>Sajam knjiga</em>, u sklopu kojeg će se odvijati angažirani književni program <em>Subverzivna književnost</em> i čitanja i razgovori s književnicima <em>SubLit Café</em>, te Međunarodna konferencija <em>Utopija demokracije</em> na koju već tradicionalno dolaze najvažnija imena suvremene kritičke misli: <strong>Slavoj Žižek</strong>, <strong>Silvija Federici</strong>, <strong>Chantal Mouffe</strong>, <strong>Bernard Stiegler</strong>, <strong>Maurizio Lazzarato</strong>, <strong>Yanis Varoufakis</strong>, <strong>Franco Bernardi Bifo</strong>, <strong>Tariq Ali</strong>, <strong>Erik O. Wright</strong>, <strong>Costas Douzinas</strong> te gosti iznenađenja.</p>
<p>Petnaestodnevni Subversive Festival započinje filmskim programom koji se održava u prvom tjednu i donosi pedesetak naslova u nekoliko sekcija. Ovogodišnja je novost službeni natjecateljski program koji će ponuditi izbor recentnih europskih i svjetskih igranih i dokumentarnih filmova tematski vezanih uz ovogodišnji festivalski fokus, utopiju demokracije. Natjecateljski će program otvoriti istočnoeuropska premijera dokumentarnog filma <em>Pervertitov vodič kroz ideologiju</em> uz prisustvo autorice <strong>Sophie Fiennes</strong>. U ovom nam konceptualnom dokumentarcu Slavoj Žižek, kroz filmske klasike kao što su<strong> Scorseseov</strong> <em>Taksist</em> i <strong>Kubrickov</strong> <em>Full Metal Jacket</em> te pokoje ostvarenje B-produkcije kao što je <strong>Carpenterov</strong> <em>Oni žive</em>, ukazuje na ideologiju čiji &#8220;skriveni univerzalni okvir mora biti raskrinkan kako bi priliku dobile oslobađajuće političke promjene&#8221;.</p>
<p>Pored natjecateljskog programa, premijerno će biti prikazano deset epizoda dokumentarnog serijala <em>Neispričana povijest Sjedinjenih Država</em> trostrukog oskarovca <strong>Olivera Stonea</strong>, ovogodišnjeg gosta Subversive Film Festivala. Iako je najpoznatiji po svojim holivudskim igranim filmovima, ovdje će govoriti o svom političkom angažmanu u sklopu okruglog stola na kojem će nastupiti s Tariqom Alijem. Uz niz predvanja i razgovora s gostujućim redateljima popratni filmski program uključuje i retrospektivu pod nazivom <em>Chris Marker – Mjesto oproštaja</em>. Radi se o <em>hommageu</em> filmskom velikanu koji nas je napustio sredinom prošle godine u svojoj 91. godini, a koji je za života stajao na braniku &#8220;umjetničke ljevice&#8221;. Osim toga, popratni program donosi i sekciju <em>Queer izvan svoja četiri zida</em>. Riječ je o izboru&nbsp; filmova koji angažirano i estetski promišljeno spajaju političko i seksualno, privatno i javno, duhovno i svjetovno.</p>
<p><a href="http://www.subversivefestival.com/" target="_blank" rel="noopener">Subversive Festival</a> i ove godine nastoji ponuditi prostor za ozbiljno političko promišljanje društva i aktivističke iskorake s ciljem lokalne, ali i globalne promjene odnosa moći.</p>
<p style="text-align: right;"><span style="font-size: x-small;">Izvor: SFF</span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Na granici vidljivosti</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/na-granici-vidljivosti/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tihana Bertek]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 15 Mar 2013 13:36:38 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[_criticize_this_kritika]]></category>
		<category><![CDATA[_kulturoskop_criticize_this]]></category>
		<category><![CDATA[aktivizam]]></category>
		<category><![CDATA[Andreja Kulunčić]]></category>
		<category><![CDATA[Artur Żmijewski]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[Criticize this!]]></category>
		<category><![CDATA[javni prostor]]></category>
		<category><![CDATA[krzysztof wodiczko]]></category>
		<category><![CDATA[participativne prakse]]></category>
		<category><![CDATA[relaciona umjetnost]]></category>
		<category><![CDATA[Santiago Sierra]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=na-granici-vidljivosti</guid>

					<description><![CDATA[Namjera ovog eseja je predstaviti radove usredotočene na odnose moći u društvu, pitanja etniciteta i (de)konstrukcije 'drugoga', koji pritom podrivaju dominantne modele reprezentacije.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p class="p1"><strong><span style="line-height: 20px;">Od promatrača do sudionika</span></strong></p>
<p class="p1"><span style="line-height: 20px;">Ima li suvremena umjetnost ikakva vidljiva socijalnog utjecaja ili političke važnosti?, pita se umjetnik <strong>Artur Żmijewski</strong>. Govoreći o sramu kao kočnici pobune, on razočarano navodi kako &#8220;umjetnost može biti politička, sve dok se drži podalje od politike – može politički djelovati unutar galerije, ali ne i u javnim raspravama&#8221;. Ipak, ne može se poreći da je umjetnost zauzela paradoksalnu poziciju umiješanog promatrača, razvivši strategije društvene kritike. U tom smislu, govorimo o umjetnosti koja se hvata u koštac s konstrukcijom javnog prostora i društvenih odnosa, ili ih čak sama proizvodi. To je, prema <strong>Chantal Mouffe</strong>, umjetnost koja &#8220;potiče neslaganje i razotkriva ono što dominantni konsenzus teži zatrti&#8221;, a sačinjava ju niz praksi kojima je cilj dati glas onima koji su ušutkani u okvirima postojeće hegemonije</span><span class="s1" style="line-height: 20px;">.</span><span style="line-height: 20px;"> Unatoč tome, definiranje koncepta javne umjetnosti ili umjetnosti u javnom prostoru ostaje sporno mjesto suvremene teorije i kritike te svaka rasprava o njoj nužno povlači uvođenje teorija o javnoj sferi i demokraciji, čime se stvar dodatno komplicira.</span><span style="line-height: 20px;"> </span></p>
<p class="p5">Ono što nas ovdje zanima je koju ulogu javna sfera igra u umjetnosti u javnom prostoru i, važnije, koju ulogu takva umjetnost može igrati u javnoj sferi? Upravo je nedostatnost umjetničkog diskursa da na odgovarajući način artikulira dotičnu problematiku razlog što se u raspravama o javnoj umjetnosti danas nužno pribjegava političkoj teoriji. U eseju <em>Agorafobija</em> <strong>Rosalyn Deutsche</strong> predlaže da javnom umjetnošću smatramo onu koja sudjeluje u političkom prostoru ili ga stvara. Isto tako, &#8220;umjetnička javnost, za razliku od umjetničke publike, nije unaprijed dan entitet, nego nastaje i proizvedena je kroz svoje sudjelovanje u političkom djelovanju&#8221;. Umjetnost u javnom prostoru, dakle, uključuje publiku u raspravu ili sudjeluje u političkoj borbi, pridonoseći proizvodnji javne sfere.</p>
<p class="p5">Ipak, moja namjera nije dati vlastiti doprinos ovoj raspravi, već predstaviti konkretne primjere radova koji se bave odnosima moći u društvu, pitanjem etniciteta i (de)konstrukcijom &#8216;drugoga&#8217;, podrivajući pritom dominantne modele reprezentacije, pri čemu ću se prvenstveno fokusirati na projekte umjetnice <strong>Andreje Kulunčić</strong>. Ona se bavi participativnom umjetnošću i projektima koji adresiraju društvene teme specifične za određenu sredinu, pokušavajući pritom uključiti što veći broj sudionika i različitih stručnjaka te pronaći nove načine komunikacije. Takva se praksa može nazvati relacijskom umjetnošću (<strong>Nicolas Bourriaud</strong>), a riječ je o &#8220;nizu umjetničkih metoda čije se teorijsko i praktično polazište nalazi u sveukupnosti ljudskih odnosa i društvenom kontekstu, a ne u nekom neovisnom i privatnom prostoru&#8221;. Napuštanje muzejskog izlagačkog modela također je bitan aspekt, budući da ulaskom u javni prostor umjetnost poprima političku dimenziju. Pa ipak, Kulunčić ne odbacuje u potpunosti &#8220;bijelu kocku&#8221;. Dapače, većina njenih radova – nakon prvotnog izvođenja u javnom prostoru – vraća se u okrilje muzeja i galerija. Sama umjetnica to objašnjava time što &#8220;bijelu kocku&#8221; smatra neutralnim prostorom, prazninom u kojoj nema unaprijed postavljenih stavova, stereotipa ili diskursa. Ta tvrdnja, osim što je izuzetno problematična, ukazuje na činjenicu da, usprkos tome što tradicionalni muzejski model nije više adekvatan za re-prezentaciju umjetnosti u javnom prostoru, novi, odgovarajući modeli nisu još osmišljeni.</p>
<p class="p2">
<p class="p6"><strong>Vidjeti &#8216;drugoga&#8217;</strong></p>
<p class="p7"><span style="line-height: 20px;">Za početak, nekoliko srodnih primjera iz međunarodnog konteksta. Španjolski umjetnik <strong>Santiago Sierra</strong> često koristi kontroverzne metode kako bi ukazao na problematičan položaj imigranata i iskorištavanje (osobito neprijavljenih) radnika u kapitalističkom sustavu. Izazivajući pozornost zbog zamućivanja granica između umjetničke suradnje i eksploatacije, Sierra radnicima plaća minimalac za obavljanje besmislenih fizičkih poslova (npr. guranje velikih betonskih blokova po prostoru galerije). Pri tome dolazi do obezvređenja njihove ljudskosti svođenjem na objekte u situaciji u kojoj se vidljivost postiže samo kroz potpunu uzaludnost, kako objašnjava <strong>Heidi Kellett</strong>. Primjerice, rad </span><em>Workers Who Can&#8217;t Be Paid, Remunerated to Remain Inside Cardboard Boxes</em><span style="line-height: 20px;"> (Berlin, 2000) sastojao se od šest kutija unutar kojih bi po četiri sata dnevno bili zatvoreni čečenski radnici, koji su</span><span class="s1" style="line-height: 20px;">,</span><span style="line-height: 20px;"> kao izbjeglice</span><span class="s1" style="line-height: 20px;">,</span><span style="line-height: 20px;"> honorar morali primiti u tajnosti. Sierra je, navodi Kellett, u poziciji da &#8220;ugrozi mentalno, fizičko, društveno i emocionalno zdravlje svojih subjekata zato što oni ne postoje unutar pravnih parametara države u kojoj se umjetnički rad odvija&#8221;.</span></p>
<p class="p5">Poljski umjetnik <strong>Krzysztof Wodiczko</strong> koristi termin <em>ksenologija</em> (&#8216;znanost o strancu&#8217;) kako bi opisao vlastito djelovanje, propitujući održivost i uspjeh demokracije. Riječ je o multimedijalno-istraživačko-izvedbenom projektu u kojem Wodiczko konstruira različite sprave koje imigrantima omogućuju govor u javnom prostoru. Jedan od primjera je <em>Alien Staff </em>(<em>Immigrant Instruments</em>, 1992), štap opremljen malim monitorom i zvučnikom kojeg imigranti mogu koristiti za javno obraćanje i komunikaciju. Drugi rad koji je u ovom kontekstu zanimljiv je <em>Guests</em> (2009), izložen u poljskom paviljonu na <em>53. Venecijanskom bijenalu</em>. I ovdje je riječ o vidljivosti imigranata, odnosno o ukazivanju na nemogućnost njihove ravnopravne prisutnosti i participacije u javnoj sferi. Rad se sastoji od projekcije prozora, uklopljene u arhitekturu paviljona, na kojoj iza stakla vidimo imigrante kako peru stakla, razgovaraju o problemima, legalizaciji boravka, nezaposlenosti, itd. No, budući da su stakla mutna, slika koju percipiramo nije sasvim jasna. Wodiczko na taj način ukazuje na ambivalentan položaj imigranata: znamo da su oko nas, ali ih zapravo ne primjećujemo.</p>
<p class="p5"><strong>Hansel Sato</strong>, peruansko-bečki umjetnik, također se bavi post-migrantskim subjektom. Njegov rad <em>Österreichische Nachrichten</em> (2010) izveden je u obliku dnevnih novina, a iskorištavanjem tipičnog vizualnog jezika žutog tiska parodiraju se austrijske desničarske novine<span class="s1">,</span> svrstavajući se tako u tradiciju gerilskog marketinga. No, mijenjajući sadržaj vijesti ubacivanjem poruka protiv diskriminacije, ksenofobije i rasizma, Sato kritizira medijske obrasce prikazivanja imigranata i stranaca te ukazuje na ulogu medija u reproduciranju rasizma<span class="s1">.</span></p>
<p class="p5">Sva tri umjetnika bave se istom temom, no pritom koriste različite metode. Kako bi ukazao na granično legalan status migranta, Sierra i sam odabire granično legalan i moralno upitan pristup, a radovi su mu brutalni, direktni i akcionistički. Kod Wodiczka je pak naglašena metaforičnost i ideja (čak i u seriji radova <em>Immigrant Instruments</em> koji su namijenjeni upotrebi u javnom prostoru). Video instalacija <em>Guests</em> više je &#8216;tradicionalna&#8217;, odnosno ne pravi radikalan raskid s muzejskim modelom izlaganja i ne teži izravnoj akciji već stvaranju ambijenta. Pristupu Andreje Kulunčić najsličniji je onaj Hansela Sata. Vijesti, novine, oglasi i plakati dio su naše svakodnevice i nešto putem čega konzumiramo stereotipe i predrasude. Intervencija u te sadržaje indirektan je i subverzivan način djelovanja, koji se po efektu šoka možda ne može mjeriti sa Sierrinim radovima, ali koji djeluje na razini osvješćivanja, poticanja na kritičko mišljenje i preoblikovanja svijesti.</p>
<p class="p2">
<p class="p3"><strong>&#8216;Mi&#8217; i &#8216;oni&#8217;</strong></p>
<p class="p2"><span style="line-height: 20px;">U svakom od navedenih primjera susrećemo se s konceptom migranta ne samo kao pojedinca na rubu društvene vidljivosti, već kao apatrida, ili onoga što <strong>Giorgio Agamben</strong> definira kao </span><em>homo sacer</em><span style="line-height: 20px;">. Referirajući se na rimsko pravo, Agamben govori o osobi koja je isključena iz zajednice i kojom suverena moć raspolaže izvan granica zakona. To često znači stavljanje migranta u poziciju roba, odnosno isticanje činjenice da je isključen iz društva – ali ne potpuno, jer društvu treba njegov rad. Pritom se boravak radnika shvaća isključivo privremenim, zbog čega on nikad ne može postati punopravni državljanin. Država, dakle, označuje imigrante, no ne želi u potpunosti zatvoriti svoje granice, provodeći na taj način biopolitički nadzor nad &#8216;gasterbajterima&#8217; i ilegalcima.</span><span style="line-height: 20px;"> </span></p>
<p class="p5">Ovdje govorimo o načinu odnošenja prema migrantima koji se prema nekim teorijama etničnosti naziva <em>diferencijalnim isključenjem</em>. Riječ je o situaciji &#8220;u kojoj su migranti uključeni u pojedina društvena područja (prije svega u tržište rada), ali im je onemogućen pristup u druga područja života i funkcioniranje domaće zajednice&#8221;, te su prisiljeni živjeti &#8220;marginalizirano, na periferiji društva koje pod svaku cijenu želi sačuvati mitove o statičnosti svoje kulture&#8221;. U modernom društvu nacionalizam i ideja državljanstva tvore dominantan model pripadanja. U tom okviru, migrant zauzima položaj <em>stranca</em>, a to je figura koja predstavlja prijeteću instancu, zazorni element u homogenosti nacionalnog identiteta. On nije ni prijatelj ni neprijatelj, već ukazuje na probojnost unutrašnjeg i pogrešivost poretka. Stranci su &#8216;drugi ljudi,&#8217; oni koji već negdje pripadaju, ali su prešli vlastite granice.</p>
<p class="p5">U mnogim radovima Andreje Kulunčić stranac igra glavnu ulogu. Kako bi izbjegla patetiku ili egzotizaciju &#8216;drugog&#8217;, ona se ne bavi pričama i sudbinama pojedinaca, već svoje primjere predstavlja kao simptome širih problema i stanja u društvu. Kako objašnjava <strong>Silva Kalčić</strong>, umjetnica metodologiju preuzima iz sociologije i marketinga te intervenira u redoviti medijski protok, pozivajući publiku na aktivno sudjelovanje, uspostavljajući &#8220;interdisciplinarne mreže shvaćajući umjetnički rad kao proces suradnje (sustvaranja) i samoorganizacije&#8221;. S obzirom da &#8220;promjene u funkciji djela i načinu njegova predstavljanja svjedoče o rastućoj <em>urbanizaciji</em> umjetničkog iskustva&#8221;, kako ističe Bourriaud, umjetnost se isprepliće sa sociologijom, etnologijom i sličnim disciplinama do granice u kojoj ih postaje sve teže razlikovati. Umjetnički radovi tako preuzimaju na sebe društvenu odgovornost, baveći se temama od društveno-političke važnosti i općenito zauzimajući aktivnu ulogu u artikuliranju problema – umjetnost postaje &#8220;stanje susreta&#8221;. Prema <strong>Suzani Milevskoj</strong>, to uključuje i pitanje &#8216;drugoga&#8217; u društvu. Ona umjetnost vidi kao reakciju na društveni zahtjev da se učine vidljivima marginalizirane skupine građana kojima nije omogućeno sudjelovanje u društvenom okolišu ili javnom kulturnom životu. Projekte o kojima ću u nastavku teksta govoriti izdvojila sam zbog toga što su sva tri izvedena u javnom prostoru i tematiziraju pitanje nacije, odnosno pripadnosti imigranata, te njihove reprezentacije u medijima ali i društvenoj svijesti.</p>
<p class="p8">
<p class="p3"><strong>Šuti i radi!</strong></p>
<p class="p9"><span style="line-height: 20px;">Rad </span><em>Bosanci van!</em> <em>(Radnici bez granica)</em><span style="line-height: 20px;"> nastao je za izložbu </span><em>Muzej na cesti</em><span style="line-height: 20px;"> ljubljanske Moderne galerije (listopad/studeni 2008). Izveden je u suradnji s <strong>Osmanom Pezićem</strong>, <strong>Saidom Mujićem</strong> i <strong>Ibrahimom Čurićem</strong> – građevinskim radnicima iz Bosne koji su radili na obnovi Galerije. Namjera umjetnice, njenim riječima, bila je &#8220;otvoriti nove kanale komunikacije za radnike kako bi započeli aktivni dijalog s javnošću na temu njihove situacije u Ljubljani&#8221;. Zadane teme ticale su se urbanih margina: migranata, strategija preživljavanja, radničkih hostela, oblika samoorganizacije, itd. Kulunčić je iskoristila činjenicu da su upravo takvi ljudi radili na obnovi Galerije, te ih je odlučila uključiti u umjetnički proces. Na temu multidisciplinarne suradnje i destabilizacije institucije autorstva u jednom intervjuu objašnjava kako ju ne destabilizira, već baš suprotno, osnažuje. &#8220;Puštanje ne znači destabilizaciju i odricanje od autorstva, nego mijenja oblik autorstva. Za mene je autorstvo suradnja.&#8221;</span><span style="line-height: 20px;"> </span></p>
<p class="p5">Ideja realizirana, dakle, zajedničkim naporima, sastojala se od pet verzija plakata postavljenih u obliku city-lightsa u centru Ljubljane, koje su gradske vlasti skinule bez objašnjenja još za vrijeme trajanja izložbe (vraćeni su nakon reakcija u medijima). Na plakatima su bile parole na slovenskom i engleskom jeziku (npr. <em>Enough for you!, Tiho bodi pa delaj!, Za kogar je, dobro je!</em>) te su bili podijeljeni na dva dijela: na jednom je bila fotografija luksuzno uređenog slovenskog doma, a na drugom radnik, bosanski migrant, na gradilištu, u radničkom hostelu, kako promatra fotografiju obitelji, itd. Ta gotovo karikaturalno stereotipna slika &#8216;gastarbajtera&#8217; – u radničkom odijelu, sa zaštitnom kacigom, kako jede gablec – suprotstavljena je idiličnoj slici života jednog Slovenca. Usprkos činjenici da predstavljaju izvor (jeftine) radne snage i tako pridonose ekonomskom razvoju, migranti/gastarbajteri postavljaju izazov identitetu nacije, pri čemu do izražaja dolazi nevoljkost dominantne kulture da prihvati &#8216;strance&#8217;. Drugim riječima, &#8220;svjedočimo raskoraku između uvjeta ekonomskog razvoja i participacije, te društvenog i političkog razvoja (…) Nisko kvalificirani i nekvalificirani radnici postaju žrtve političkog otuđenja i nositelji novih zahtjeva za državljanstvom.&#8221;</p>
<p class="p5">Rad <em>Bosanci van!</em> ne bavi se samo pozicijom bosanskih radnika u Ljubljani, već ističe ironiju u činjenici da i &#8220;progresivne&#8221; institucije poput galerija i muzeja, čak kad se i same bave temom migracije i društvene integracije, trebaju rad tih istih migranata. Kulunčić ovdje radnike &#8220;izvlači iz sjene“ te oni postaju sudionici u stvaranju umjetničkog djela, odabirući način vlastite reprezentacije. &#8220;Angažiram se za određenu skupinu ljudi, radim s njima i pokušavam im dati oruđe, neku vrstu alata, s kojima će ojačati svoju poziciju (…) Ne pokušavam biti posrednik, nego uključenima nastojim omogućiti da direktno sudjeluju&#8221;, pojašnjava umjetnica. Na taj način obespravljeni subjekti bivaju, barem privremeno, prebačeni iz potlačene u superiornu poziciju. Ipak, potrebno je naglasiti ovo &#8216;privremeno,&#8217; ali i osvijestiti dvosjekli altruizam i privilegiranu poziciju umjetnice-intelektualke koja sebe stavlja u ulogu posrednika, a na kraju jedina dobiva zasluge (dok je jedina korist radnika to što su im imena navedena u opisu rada). Zato njen suradničko-participativni pristup svejedno zadržava elemente samo-afirmacije figure autora.</p>
<p class="p2">
<p class="p3"><strong>Karijera u svijetu čišćenja </strong></p>
<p class="p2"><span style="line-height: 20px;">Rad </span><em>Austrians Only </em><span style="line-height: 20px;">nastao je 2005. godine u sklopu Festivala regija koji se u svakom novom izdanju bavi određenim dijelom Gornje Austrije i njegovim specifičnostima i problemima. Kulunčić je svoj rad izvela u obliku oglasa u novinama, plakata i izravne pošte, stavivši u fokus predrasude i više ili manje prikrivenu diskriminaciju stranih radnika u Austriji koji su &#8220;žrtve ekonomske, političke i društvene segregacije, zarobljeni u sustavu proizvodnje, bez pristupa pogodnostima, te marginalizirani iz pune participacije u društvu&#8221;. Oglasi su jednostavni, jarkih boja, s motivirajućim naslovima, istaknutim odjeljcima </span><span class="s3" style="line-height: 20px;">TRAŽIMO</span><span style="line-height: 20px;"> i </span><span class="s3" style="line-height: 20px;">NUDIMO</span><span style="line-height: 20px;">, te brojem telefona na koji se zainteresirani mogu javiti. Ideja projekta bila je, objašnjava umjetnica, napraviti oglase za posao isključivo za Austrijance, s radnim uvjetima na koje sami nikad ne bi pristali, ali koje smatraju odgovarajućima za &#8216;druge&#8217; (ne-Austrijance). Riječ je o ljudima čije se postojanje ignorira i potiskuje, ali koji istovremeno odrađuju najgore poslove. Naizgled amaterski dizajnirani, ti su oglasi nudili austrijskim državljanima sa srednjom ili visokom stručnom spremom poslove poput čišćenja ili prostitucije, sa svim pripadajućim pogodnostima: niskom plaćom, napornim radom bez odmora, bez zaštite na radu i zdravstvenog osiguranja, bez pokrivanja putnih troškova, plaćenog prekovremenog, bez pravnog statusa, pristupa društvenim mrežama, uz moguće nasilje, iskorištavanje i rasnu ili rodnu diskriminaciju.</span></p>
<p class="p5">Pristup Andreje Kulunčić kustosice <strong>Ivana Bago</strong> i <strong>Antonija Majača</strong> nazivaju <em>taktikom</em> <em>mimikrije</em>, a radi se o vještoj, subverzivnoj eksploataciji konvencionalnih formi. Pri površnom gledanju ovi se oglasi ne razlikuju puno od tipičnih masmedijskih reklamnih poruka. No, koristeći tu formu ali izvrćući njen sadržaj, umjetnica &#8220;promatrača &#8216;budi&#8217;, pa čak i šokira, izbacuje iz omamljujućeg &#8216;stanja spama&#8217;, zasićenosti konzumerističkim poticajima i prevladavajuće političke pasivnosti&#8221;. Ovdje se to očituje u obrtanju uloga – podrivanju osjećaja pripadnosti i privilegiranosti kod Austrijanaca njihovim suočavanjem s etničko-klasnom segregacijom. Kulunčić svoj rad ne smatra otvorenim aktivizmom, već poruke pokušava provući gotovo neprimjetno, što joj omogućuje kriomično izmještanje ili destabilizaciju promatrača. Za učvršćivanje stereotipa i potiskivanje različitosti u velikoj su mjeri danas zaslužni mediji, stoga se logičnom čini odluka da se upravo od njih krene u dekonstrukciju mitova o nacionalnom identitetu.</p>
<p class="p2">
<p class="p3"><strong>Samo da nije Rom!</strong></p>
<p class="p2"><span style="line-height: 20px;">Kao što komunikacijske sprave Krzysztofa Wodiczka daju glas imigrantima u javnom prostoru, tako su intervencije Kulunčić u mainstream medijske sadržaje omogućile pripadnicima manjina u Hrvatskoj da javnost suoče s vlastitim postojanjem. Projekt </span><em>O stanju nacije</em><span style="line-height: 20px;"> (Galerija Miroslav Kraljević, 2008) izveden je u suradnji s novinarima i pripadnicima manjinskih skupina te ga možemo usporediti sa Satovim </span><em>Österreichische Nachrichten. </em><span style="line-height: 20px;">Svi ti projekti ne funkcioniraju samo kao kritika društvene segregacije na temelju etničke ili nacionalne pripadnosti već pokušavaju pronaći &#8220;modele formiranja tolerancije te općenito – mogućnosti dekonstrukcije &#8216;drugosti'&#8221;. Problem &#8216;drugih&#8217; nije samo u marginalizaciji – riječ je o nemogućnosti punopravnog sudjelovanja u kulturnom i političkom životu, i samim time u kontroli stereotipa i njihovoj reprodukciji kroz medije. Medijski diskurs ne samo da reflektira društvene entitete i odnose, već ih i proizvodi i oblikuje. Rasistički, seksistički, homofobni, ksenofobni i slični medijski diskursi imaju konkretne posljedice u stvarnom svijetu. Budući da se odnosi moći formiraju ovisno o tome tko ima pristup medijima, čiji se glas čuje a čiji potiskuje, jasno je da će dominantna skupina imati kontrolu nad obrascima reprezentacije. Vijesti na televiziji, internetu i u novinama pridonose stvaranju slike homogene nacije, dok se &#8216;strance&#8217; automatski smješta u određene (negativno obojene) kategorije te su općenito podzastupljeni. Umjetnica objašnjava kako &#8220;mišljenja nisu formirana na temelju osobnog stava o </span><em>drugom</em><span style="line-height: 20px;">. Kod nas je </span><em>drugost</em><span style="line-height: 20px;"> iskonstruirana, najvećim dijelom novinskim naslovima i podnaslovima.&#8221;</span></p>
<p class="p5">Kulunčić i suradnici objavljivali su virus-vijesti koje tipičnog hrvatskog građanina podsjećaju na postojanje homoseksualca, Kineza i Roma – skupina koje se demonizira i čija se vidljivost u javnom prostoru filtrira. Taktika mimikrije i ovdje se pokazala dobrim načinom za suočavanje dominantne kulture s vlastitim predrasudama te za pretvaranje &#8220;negativnih&#8221; sadržaja u &#8220;pozitivne&#8221;. Cilj ubacivanja virus-vijesti (koje su dotične skupine prikazivale na isti način kao i većinsko stanovništvo) bio je otvoriti dijalog koji bi na afirmativan i edukativan način uključio suradnju i jednih i drugih<span class="s1">.</span> Umjetnica objašnjava kako u medijima nema previše sličnosti u reprezentaciji homoseksualaca, Roma i Kineza. Namjera ovog složenog i dugotrajnog projekta nije bila samo potaknuti na promišljanje mehanizama u/isključenja i tolerancije, već razviti modele djelovanja pomoću kojih možemo nadići etničku, rodnu i klasnu diskriminaciju te odnose s drugima formirati na temelju &#8220;ugodnog antagonizma&#8221; i dijaloga, a ne dominacije, ušutkavanja i nasilja.</p>
<p class="p8">
<p class="p6"><strong>Gdje završava aktivizam, a počinje umjetnost?</strong></p>
<p class="p10"><span style="line-height: 20px;">Suradnja kao oblik produkcije ističe upravo društveno uvjetovani karakter umjetnosti. Timski rad, razmjena</span><span style="line-height: 20px;"> </span><span style="line-height: 20px;">vještina i ideja, suradnja s različitim institucijama, samo su neki od načina na koje položaj umjetnosti unutar društvene podjele rada postaje vidljiv kao oblik podruštvljenog rada, kako objašnjava kritičar <strong>John Roberts</strong>. Napuštanje ideje o autonomiji autorstva otvorilo je prostor za njegovo definiranje kao višestrukog i raspršenog, a figura individualnog umjetnika zamijenjena je idejom kolektiva. Pa ipak, na kraju netko mora potpisati rad i preuzeti odgovornost za njega. Kulunčić nije samo koordinatorica ili organizatorica, već nositeljica ideje. Iako uvijek ističe suradnju s isključenima i navodi suradnike, ona je ta koja potpisuje projekte, putuje kako bi ih izložila, dobiva sredstva, i tako dalje. Zato o raspršivanju institucije autora možemo govoriti samo uvjetno. </span><span style="line-height: 20px;"> </span></p>
<p class="p5">U idealnom slučaju, umjetnost može zaposjesti javni prostor i poremetiti uglačanu sliku korporativnog kapitalizma. „Pod uvjetima kapitalizma, umjetnost, paradoksalno, treba braniti kao umjetnost, kao drugo spram ne-estetskog rasuđivanja, kako bi se oduprla potpunoj instrumentalizaciji,“ navodi kritičar John Roberts. Sama Kulunčić ističe kako joj je cilj pružiti alat za otpor kapitalizmu, izvan struktura klasične političke organizacije. Pa ipak, u realnosti, umjetnost nema moć da sruši kapitalizam i izazove revolucionarne promjene, budući da je i sama njegov dio. No to ne znači da je potpuno impotentna ili da se ispražnjuje samim &#8220;uprizorenjem&#8221; pobune. Njen politički potencijal i djelovanje odvijaju se na mikro-razini, gdje lokalizirano i malim koracima formira točke otpora. Kulunčić kroz svoje radove postavlja pitanje kako umjetnost može sudjelovati u javnoj sferi, utjecati na stvaranje diskursa o &#8216;drugom&#8217; i izmijeniti prevladavajuće stereotipe, te što uopće znači smjestiti određene skupine ljudi na same granice vidljivosti i zakona. No, naposljetku, ona se zadržava u elitističkoj kuli umjetnosti, ograđujući se od direktne političke akcije (&#8220;ne vidim svoj rad kao otvoreni aktivizam&#8221;), a upitana o konkretnim rezultatima svojih projekata i intervencija, ističe samo da joj je namjera potaknuti ljude da preispitaju osobne stavove i slušaju jedni druge. Drugim riječima, umjetnost u ovom slučaju ostaje dio sustava, a ne njegova subverzija.</p>
<p class="p5">Ponekad je teško ne zapitati se kako valorizirati takve projekte ili koja je zapravo razlika između umjetnosti i, primjerice, aktivizma ili sociološkog istraživanja? Ili, &#8220;ako je suradnja u umjetnosti dio zajedničke borbe protiv kapitalističke vrijednosti-forme, zbog čega se ta aktivnost može nazvati umjetnošću a ne, primjerice, politikom?&#8221; Potpuno rastapanje umjetnosti u društvenu praksu zapravo nije moguće, tvrdi Roberts, jer se ona uvijek vraća svijetu umjetnosti da potvrdi njen status – inače je ne bi više bilo moguće razlikovati od drugih praksi. Moram priznati da ni sama ne mogu ponuditi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu odlomka. Gore spomenuti radovi pripadaju praksama koje su smještene na nestabilnoj, nedefiniranoj granici disciplina te predstavljaju izazov tradicionalnim definicijama, i svakako funkcijama, umjetnosti. Možda danas, u vrijeme izrazite interdisciplinarnosti, ni ne treba tražiti granice. Možda ne treba samo širiti područje djelovanja, dati mu nove oblike i taktike, dati legitimitet različitosti i omogućiti su-djelovanje, već treba, za početak, artikulirati nova shvaćanja onoga što umjetnost danas predstavlja i može.</p>
<p class="p1"><span style="color: #888888; font-size: x-small;">Tekst je nastao u sklopu projekta <a href="http://www.criticizethis.org/"><span class="s1" style="color: #888888;"><em>Criticize This!</em></span></a> kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa &#8216;Kultura 2007-2013&#8217; Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.</span></p>
<p class="p1"><span style="color: #888888; font-size: x-small;"><img decoding="async" style="float: right;" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2012/03/eu_ed_cult_200.jpg" width="200" height="84" /></span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Demokracija je prihvaćanje kontingencije</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/demokracija-je-prihvacanje-kontingencije/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tihana Bertek]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 02 Jun 2011 13:48:31 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[alain badiou]]></category>
		<category><![CDATA[antonio gramsci]]></category>
		<category><![CDATA[bruno latour]]></category>
		<category><![CDATA[carl schmitt]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[claude lefort]]></category>
		<category><![CDATA[colin crouch]]></category>
		<category><![CDATA[demokracija]]></category>
		<category><![CDATA[ernesto laclau]]></category>
		<category><![CDATA[ferdinand de saussure]]></category>
		<category><![CDATA[filozofija]]></category>
		<category><![CDATA[gilles deleuze]]></category>
		<category><![CDATA[hannah arendt]]></category>
		<category><![CDATA[jacques ranciere]]></category>
		<category><![CDATA[javna sfera]]></category>
		<category><![CDATA[jean-luc nancy]]></category>
		<category><![CDATA[judith butler]]></category>
		<category><![CDATA[Jürgen Habermas]]></category>
		<category><![CDATA[kritička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[kulturpunkt]]></category>
		<category><![CDATA[kurziv]]></category>
		<category><![CDATA[marksizam]]></category>
		<category><![CDATA[niccolo machiavelli]]></category>
		<category><![CDATA[niklas luhmann]]></category>
		<category><![CDATA[oliver marchart]]></category>
		<category><![CDATA[paul ricoeur]]></category>
		<category><![CDATA[philippe lacoue-labarthe]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[politika]]></category>
		<category><![CDATA[schnittpunkt]]></category>
		<category><![CDATA[slavoj žižek]]></category>
		<category><![CDATA[sociologija]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=demokracija-je-prihvacanje-kontingencije</guid>

					<description><![CDATA[U sklopu studijskog posjeta <i>What Comes After the Show?</i> boravio je, između ostalih politički teoretičar i filozof Oliver Marchart.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p style="text-align: justify;"><strong>Oliver Marchart</strong> predaje na odsjeku za sociologiju pri Sveučilištu u Luzernu i autor je knjiga <em>Post-Foundational Political Thought: Political Difference in Nancy, Lefort, Badiou and Laclau</em> (2007), <em>Cultural Studies</em> (2008), <em>Die Politik der Biennalisierung</em> (Köln 2008), <em>Die politische Differenz</em> (2010). U sklopu programa Marchart je održao predavanje naslovljeno <em>Dancing Politics. Some Reflections on Commonality, Choreography and Protest</em>, baveći se temom &#8220;plesno angažirane politike&#8221;, odnosno uloge plesa u političkim praksama. No, s obzirom da se čini kako rasprava o umjetnosti u javnom prostoru postaje sve izravnije povezana s teorijama demokracije, s Marchartom smo, u sklopu studijskog posjeta <a href="/i/najave/4621/" target="_blank" rel="noopener">održanog</a> u Zagrebu od 12. do 15. svibnja 2011. u organizaciji udruge <a href="/i/impressum/" target="_blank" rel="noopener">Kurziv</a> i bečkog kustoskog kolektiva <a href="http://www.schnitt.org/" target="_blank" rel="noopener">schnittpunkt &#8211; ausstellungstheorie und praxis</a>, razgovarali o tome kako se uopće konstruira javna sfera, kako se oblikuju odnosi unutar nje, te kako danas govoriti o demokraciji i politički djelovati.</p>
<p style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>:<strong> Iako se pojam javne sfere pojavljuje još kod Habermasa 1962, u posljednjih 40-ak godina svjedočimo značajnom porastu interesa za problematiziranje i teorijsko razmatranje tog koncepta. Kako to da se tematika javnog prostora i javnosti javlja baš 1970-ih, i to u kontekstu marksističkih razmišljanja, zatim se provlači kroz 1980-e i 1990-e, a čini se da je još uvijek prilično aktualna?</strong></p>
<p style="text-align: justify;"><strong>O. M.:</strong>  Javnost je, na određeni način, uvijek bila tema protestnih pokreta. Čak se i u tradicionalnim radničkim pokretima radilo o zauzimanju javnog prostora – primjerice, 1. maj, praznik rada, postavio je pitanje zauzimanja javnog prostora i vidljivosti radnika unutar njega. No, nije se radilo samo o vidljivosti već i o transformaciji sfere prometa u političku sferu. Ovdje se pojavljuju dva poimanja javnosti – s jedne strane, kako bi rekao <strong>Rancière</strong>, policija, odnosno javna sfera u kojoj su protok i cirkulacija prometa i dobara ne samo regulirani već i ograničeni; s druge strane, politički trenutak djelovanja koji opstruira cirkulaciju (primjerice, demonstracija) u kojem se pojavljuje drugačija javnost – ne više javnost protoka dobara i prometa, već politička javnost. Stoga je politički medij <em>par excellence</em> upravo barikada, kojom se kroz povijest revolucija i društvenih prosvjeda ulica uvijek transformirala u političku sferu blokiranjem uobičajenih tokova cirkulacije. Ono što prosvjed čini jest proizvodnja javnosti u političkom smislu putem različitih strategija i načina opstrukcije. To je oduvijek bila strategija emancipacijskih pokreta. Čak je i danas, ako pogledate sjevernoafričke zemlje ili arapski svijet, ulični prosvjed glavni politički alat za rušenje vlade ili neki sličan cilj.</p>
<p style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>:<strong> Javna sfera, dakle, nije nešto unaprijed zadano, već ju možemo promatrati kao kolektivni proizvod koji se stvara djelovanjem, pregovaranjem, konfliktima. U predavanju ste spomenuli &#8220;stratešku konstrukciju kolektiviteta&#8221;. Kako se konstruira kolektivitet unutar javne sfere?</strong></p>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.:</strong> Kao prvo i najvažnije, politika je po definiciji kolektivna, kao što je već<strong> Lenjin</strong> znao. Ako je individualna, onda nije politika. Jasno, postoje različita shvaćanja politike koja uključuju, primjerice, određene oblike subjektivacije koji se dotiču pojedinca. Takve se politike pregovaraju kroz ono što bi <strong>Gramsci</strong> nazvao konstrukcijom zdravog razuma, <em>senso comune</em>, te koje infiltriraju same načine subjektivacije pojedinca. Uostalom, može se reći da je i sama ideja individualnosti tek jedan od modela subjektivacije, koji se rađa u moderno ali i postfordističko doba kada taj autonomni, kreativni pojedinac postaje dominantni model subjektivacije. Osim ovih i nekih drugih mogućnosti uporabe koncepta politike (npr. fukoovski način razmišljanja o politici subjektivacije), možemo i na &#8220;uobičajeniji&#8221; način govoriti o politici. Ja zapravo tvrdim kao treba rehabilitirati naše fenomenološke utiske o političkom djelovanju kakvo poznajemo i koje prakticiramo. Postojao je određeni trenutak kada su različiti oblici mikropolitika bili rehabilitirani (primjerice, feminističko shvaćanje privatnog kao političkog). Mikropolitika je uspjela pobuditi svijest o tome da je političko također i ono što je upisano u svakodnevicu pa ga stoga ne percipiramo uvijek kao političko. Mislim da danas to svi shvaćamo. No, trebamo ići dalje i ponovo rehabilitirati politiku.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>:<strong>  Zalažete se za &#8220;minimalnu politiku&#8221;. Što za vas znači taj koncept te kako danas uopće politički djelovati? </strong></div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Kad govorim o minimalnoj politici, radi se o provođenju politike kakvu poznajemo, ali ne nužno velike, grandiozne politike. Može se raditi i o vrlo malim razmjerima, recimo, ako se ljudi okupe i prosvjeduju na ulici, čak i ako ih je samo troje, to je također politika. No kako bismo mogli razlikovati sve te oblike politike, potrebno je odrediti neke kriterije. Jedan od kriterija je organizacija, a drugi strategija. Ako govorimo o nekoj vrsti djelovanja, legitimno je zvati ga političkim u smislu koji bih želio rehabilitirati, u smislu minimalne politike, u slučaju ako postoji neki oblik organiziranja &#8211; ne nužno uspješnog &#8211; to može biti i jako loš način organizacije. Isto je sa strategijom. Političko djelovanje je strateško po definiciji, kao što znamo od vremena <strong>Machiavellija</strong> – strateško je jer bi u suprotnom bilo nemoguće ostvariti određeni cilj ili formulirati određeni zahtjev. Kako biste naveli nekoga da ispuni vaš zahtjev, potrebno je razviti strategiju, više ili manje svjesno, no ona će nužno postojati jer ćete se uvijek susretati s preprekama i djelovati na nestabilnom terenu koji je oblikovan asimetričnim odnosima moći i subordinacije. Da biste zaobišli te oblike moći ili ih slomili, uzdrmali asimetrične odnose, morate imati strategiju. Politika zato mora biti strateška u smislu da ujedno mora biti kolektivna, kako bi se moglo uspostaviti onome što <strong>Ernesto Laclau</strong> i <strong>Chantal Mouffe</strong> nazivaju &#8220;lancem ekvivalencije&#8221;. Nije dovoljno da pojedinac djeluje politički ni da postoji jedan cilj koji bi vrijedio samo unutar vrlo zatvorene ili &#8220;samogetoizirane&#8221; skupine. Da biste bili uspješni potrebno je proširiti vlastiti zahtjev, pridobiti što više ljudi na svoju stranu – u suprotnom govorimo o čistom obliku politike identiteta ili jednoproblemske politike koji je nužno samoporažavajuć. <strong>Gilles Deleuze</strong> ima ideju postajanja manjim, no ja, kao gramšijevac, tvrdim da u politici nije dobro imati strategiju postajanja manjim već da treba težiti postajanju većim, uvećati vlastitu poziciju. Iz tog je razloga, i tu se vraćam na vaše prethodno pitanje, potrebno imati strategiju i organizaciju, uspostaviti neku vrstu kolektiviteta te imati sklonost prema proširivanju vlastite pozicije i zahtjeva.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>: <strong>Unutar suvremene političke teorije može se primjetiti nezanemariva preokupacija, s jedne strane, politikama (<em>politics</em>), a s druge, političkim (<em>the political</em>). Kontinuitet promišljanja političke razlike vuče korijene još od Carla Schmitta, a preuzimaju ga brojni teoretičari, uključujući vas. Kako se smještate u tu tradiciju? </strong></div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Schmitt uvodi pojam političkog kasnih 1920-ih, zatim ga preuzimaju <strong>Ricoeur</strong>, <strong>Nancy</strong> i <strong>Lacoue-Labarthe</strong>, <strong>Badiou</strong>&#8230; Danas je diferencijacija između politike u tradicionalnom smislu, <em>la politique</em>, i političkog, <em>le politique</em>, postala udomaćeno mjesto unutar (kontinentalne) političke misli. Ono što je meni zanimljivo je ne toliko način na koji pojedini teoretičari definiraju politiku i političko, s pozitivnim sadržajem kojeg im pripisuju, koliko činjenica da svi oni osjećaju potrebu, ili čak obavezu, da uopće uvedu tu razliku. Pretpostavljam da razlog leži u tome što je tradicionalno shvaćanje politike u određenom historijskom trenutku jednostavno postalo nedostatno jer smo ušli u post-fundacionalističko doba u kojem je postalo jasno da društvo nije izgrađeno na čvrstim temeljima (kao što je, primjerice, feudalno društvo bilo – ili su barem ljudi tako mislili). Ne radi se o tome da osnove ili temelja nema, već da su – riječima <strong>Judith Butler</strong> – kontingentni. To znači da temelja ima ali da nisu fiksni, odnosno da bi društvo moglo biti utemeljeno i na druge načine. Kontingencija označava proces neprekidnog polaganja novih temelja i kultiviranja starih, ali i borbu oko pitanja na koji bi se način društvo trebalo uspostaviti. Čim smo to osvijestili, postalo je jasno da je pitanje uspostave društva nešto što ima puno širi utjecaj, nešto što treba teoretizirati u širem smislu nego što je to tradicionalna politička misao činila. Jer ako imamo vrlo usko shvaćanje politike, politike kao društvenog podsustava, nikad nećemo dotaknuti osnovnu dimenziju uspostave svih društvenih odnosa. Prema tome, potreban nam je drugačiji koncept kako bismo zahvatili taj trenutak utemeljenja, koliko god on prolazan bio, jer se društvo mora uvijek iznova uspostavljati. No, da bismo uhvatili taj ontološki trenutak, potreban nam je koncept političkog.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Znači, smatrate da je postojanje političke razlike nužno?</strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Smatram da je danas nužno. Gdje se razlika urušila, gdje ljudi misle da mogu provoditi čistu politiku političkog, obično se javlja svojevrsna fašistička fantazija neposredne uspostave, ili čina koji mijenja sve, kako bi to rekao <strong>Žižek</strong>. Ne možete imati političko u čistom obliku, ono uvijek mora biti posredovano kroz politiku i političko djelovanje. S druge pak strane, ako imate samo političko djelovanje bez ideje političkog, imate tradicionalnu ideju partijske politike u kojoj se gubi svaka dimenzija &#8220;konfliktualnosti&#8221;. Iz tih je razloga opasno odustati bilo od jedne, bilo od druge strane političke razlike.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Ako govorimo o činu uspostavljanja demokracije u kontekstu Francuske revolucije, ključan događaj možemo pronaći u dekapitaciji Luja XVI čime je dokinuta pozicija transcendentalne legitimacije, odnosno, ispraženjeno je simboličko mjesto moći. Referirajući se na taj događaj, u svojoj knjizi <em>P</em><em>ost-Foundational Political Thought&#8230;</em> govorite kako se &#8220;nerazriješena predstava izvodi na praznoj pozornici – no teatar moći nije napušten&#8221;.</strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Slijedeći <strong>Leforta</strong>, smatram da u demokraciji pozicija moći ostaje prazna, tj. da može biti zauzeta samo privremeno. Poanta je u tome da je demokracija režim samoalijenacije iz razloga što se simbolički i institucionalno ističe kako je pozicija moći prazna, kako nema čvrstih temelja društva, te stoga moramo te temelje uvijek iznova uspostavljati. Upravo je prihvaćanje kontingentne prirode društva ono što razlikuje demokraciju od drugih oblika političke uspostave. Francuska revolucija kakvom ju opisuje Lefort živi i danas, samo je proširila svoj horizont. Iako neki teoretičari govore o postdemokraciji (recimo <strong>Colin Crouch</strong>, ali i Rancière), ja tvrdim kako se još uvijek nalazimo unutar demokratskog horizonta jednostavno zato što nismo u mogućnosti konceptualizirati neku alternativu historijskim, kontingentnim i imaginarnim horizontalnim temeljima demokracije, a to su načela slobode, jednakosti i solidarnosti. Kako zamisliti emancipatorsku politiku bez pribjegavanja tim načelima? To nije moguće, nitko nema odgovor na to pitanje – čak ni Žižek, koji smatra da možemo iskočiti iz demokratskog horizonta budući da je demokracija komplicitna s kapitalizmom. Usprkos tome što su se historijski pojavili istovremeno i što oboje spadaju u projekt emancipacije buržoazije, demokracija i kapitalizam – kao što je još Lefort znao – stoje u kontingentnom odnosu. Nije dovoljno tvrditi da je demokracija jednostavno superstrukturalni element kapitalističkog temelja – što je najtrivijalniji i najvulgarniji oblik marksizma. Tako zapravo Žižek gleda na svijet. Ono o čemu bi trebali razmišljati je kako proširiti demokratski horizont, kako iznova definirati načela slobode, jednakosti i solidarnosti, te pokušati zamisliti drugačiju demokraciju.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>: <strong>Možemo li onda reći da demokracija zapravo znači da nijedna od javnih sfera ne pokušava sebi pripisati status metasfere te da je njihovi nesvodivi pluralitet institucionalno priznat? </strong></div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Ovdje se ne radi toliko o pitanju je li određeni režim ili društvo izgrađeno na čvrstom temelju – jer nijedno društvo nije. Bitnije je da li je ta činjenica, kao što kažete, institucionalno priznata. Demokracija je zapravo naziv za institucionalizaciju konflikta, za prihvaćanje kontingencije, i za nužnost kontingencije u prihvaćanju činjenice da se instanca koja zauzima položaj moći, odnosno temelja, neprestano mora dovoditi u pitanje jer nitko ne može zauvijek zauzimati taj položaj. Postoje institucije koje nam pružaju tu simboličku dimenziju, pa čak i one &#8220;najdosadnije&#8221; i najtradicionalnije, poput, recimo, institucije političkih izbora. One nam otkrivaju da suveren – narod – nije netko tko je prisutan kao voluntaristički, metafizički subjekt, već netko tko se može otkriti samo kroz vlastito odsustvo. U samom trenutku izbora, navodi Lefort, supstanca ljudi biva zamijenjena brojevima. Izbori nam tako pokazuju da ljudi ne postoje – osim kroz brojeve. Tek se nakon izbora (primjerice, kada komentatori ili novinari objašanjavaju što Glasač želi) metafizički subjekt vraća. No u trenutku samih izbora, glasač je isključivo tek neki oblik numeričkog odnosa. Izbori ne predstavljaju, na simboličkoj razini, volju ljudi u njezinoj neposredovanoj emanaciji, već funkcioniraju kao uprizorenje fragmentacije, podjele i konfliktualnosti društva.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>U svom predavanju govorili ste i o konceptu &#8220;javne sreće&#8221; Hanne Arendt. Riječ je o ideji koju Arendt povezuje sa slobodom i ravnopravnim sudjelovanjem svih građana u raspodjeli moći. Kako je moguće ostvariti ili iskusiti javnu sreću? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Arendt je tu ideju razvila iz svog bavljenja američkom revolucijom, tvrdeći kako je na samom početku postojao iskren zahtjev za javnom srećom koji je, doduše, ubrzo bio izobličen u zahtjev za potragom za individualnom, a ne javnom srećom. Riječ je o sreći koja proizlazi iz političkog djelovanja koje je uvijek kolektivno, o uprizorenju javnosti i javnog. Političko djelovanje je uvijek performativno, i Arendt daje nekoliko primjera iz performativnih umjetnosti koje su same sebi svrhom, u kojima je sama izvedba ujedno i cilj. Ta vrsta djelovanja uključuje određenu afektivnu dimenziju koju Arendt u jednom intervjuu naziva &#8220;zabavom&#8221;. Mislim da je to fascinantna ideja. Danas politku obično smatramo dosadnom i zamornom – ne čini se da se političari zabavljaju, zar ne? No ako pogledamo suvremene ulične prosvjede, možemo vidjeti da u nekim pokretima ljudi zaista djeluju kao da se zabavljaju. Ta dimenzija je vrlo bitna. Potrebno je reintegrirati zabavu u politički vokabular.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Kad govorimo o konstruiranju kolektiviteta unutar javne sfere, da li je moguće povući neke paralele između arendtovskog shvaćanja javne sreće i Jean-Luc Nancyjevog koncepta su-bivanja, odnosno singularno pluralnog bitka? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Poveznicu između Arendt i Nancyja – i to je također mjesto na kojem sam kritičan prema oboje – možemo naći na razini razmišljanja o politici. Kod Arendt je to zajedništvo ili socijabilnost, a kod Nancyja singularna pluralnost, ili pluralna singularnost. Singularnost je jedan od ključnih pojmova poststrukturalističke političke misli prema kojem sam osobno pomalo skeptičan jer smatram da ima tendenciju eticizirati politiku, pretvoriti je u etičko pitanje. Tu je i pitanje poštovanja singularnosti&#8230; čini mi se da u singularnosti kao takvoj ne postoji nešto što bi trebali poštovati. Također, mislim da postoji unutrašnja strukturalna podudarnost između koncepta singularnosti i koncepta apsolutnog. Historijski, no rekao bih i logički, radi se o istom konceptu. Apsolutan znači da nisi povezan ni sa čime drugim i stoga se ne možeš uspoređivati, odsječen si od odnosne mreže. Isto je sa singularnošću. Ako imamo dvije singularnosti, one ne mogu biti iste vrste – moraju biti potpuno različite po prirodi. U oba se slučaja susrećemo s istim problemom. Ovdje je zapravo očita teološka pozadina. Da bi Bog bio svemoguć, odnosno apsolutan, on mora biti singularan – samo jedan bog, znači, može biti svemoćan. Zbog te podudarnosti između singularnog i apsolutnog smatram da je pomalo nedosljedno što su teoretičari singularnosti vrlo kritični prema apsolutnom.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p>Da se vratim na Arendt. Politika se događa kada ljudi počnu djelovati zajedno, no ipak, iako djeluju zajedno, čine to pod premisom da djeluju kao singularnosti. Za Arendt, u političkom djelovanju konstrukcija kolektiviteta stricto sensu ne nastaje tamo gdje bi se, u krajnjoj liniji, individualnost ili singularnost rasplinula. Iako ovo možda zvuči simpatetički, predstavlja opasnost isključivanja samog pojma konflikta ili antagonizma iz cijele situacije. Jer čim imate antagonizam, možete se postaviti protiv nekog vanjskog neprijatelja – ali čim mu se suprotstavite, ne možete više djelovati kao singularnost; morate uspostaviti odnos s drugima koji također djeluju protiv tog neprijatelja. Prema tome, oni su manje od singularnih bića, njihova singularnost se reducira. Ako razmislite o ontologiji koju Nancy predlaže, naići ćete na isti problem. I sam Nancy kaže da je socijalna, a ne politička, ontologija ta koja nam ne daje sliku osnove postojanja, a ne politike. Ovdje imamo, kao kod Arendt, pluralitet (singularnih) bića, no ne postoji način za uspostavljanje kolektiviteta bez uvođenja pojma konflikta ili antagonizma. I tada nema singularne pluralnosti ili pluralne singularnosti, već se djeluje unutar nemogućeg rascjepa, međuzida – ne između singularnog i apsolutnog, nego između partikularnog i univerzalnog. Na ovaj način i Laclau definira politiku, u gramšijevskoj tradiciji: uvijek se radi o nekoj partikularnosti koja preuzima zadatak utjelovljenja odsutnog univerzalnog. Partikularnost nikad neće dorasti zadatku da postane istinski univerzalna, stoga je univerzalno na neki način prazno i nemoguće, no ipak moramo – kao partikularni akteri – nužno težiti univerzalnijoj politici.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Spomenuli ste antagonizam. Laclau i Mouffe koriste taj termin kako bi označili odnos između društvenog identiteta i konstitutivnog izvanjskog koje sprečava njegovo upotpunjavanje, razotkrivajući fragmentarnost i nestabilnost svakog totaliteta. Slažete li se da u osnovi društvenog leži negativnost, razdor? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Naravno, pretplaćujem se na tu teoriju. Mislim da je tvrdnja da &#8220;društvo ne postoji&#8221; jedno od najvažnijih dostignuća društvene misli, iako Laclau i Mouffe nikad to nisu baš tako formulirali (mada im se pripisuje). Zapravo je to rekla <strong>Margaret Thatcher</strong> misleći na to da društvo ne postoji, već samo pojedinci i obitelji. To, očigledno, nije ono na što se Laclau i Mouffe referiraju. Njihova tvrdnja glasi da je društvo kao totalitet nemoguće, ali da – i ovo je postfundacionalistička poanta cijele priče – iako je nemoguće, ono je nužno. Potrebna nam je neka ideja totaliteta, čak i ako je ne možemo ostvariti. Političko djelovanje uvijek je pokušaj konstruiranja horizonta totaliteta, ili kako to Laclau naziva, nemogućeg objekta društva. Društvo tako ostaje krajnje nužan koncept u političkoj misli, no ispraženjen je od bilo kakvog pozitivnog sadržaja. Promišljanje društva na ovaj način u mom slučaju nije rezultat izravne linije utjecaja, više bih rekao da to jednostavno leži u zraku i pojavljuje se u radu brojnih teoretičara (npr. kod <strong>Niklasa Luhmanna</strong> ili <strong>Bruna Latoura</strong>). Ovdje vidim određenu analogiju s političkom razlikom, koja je također postala ključna komponenta političke misli.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Kako društvo uspostavlja vlastiti identitet te koju ulogu pritom igra konstitutivno izvanjsko? Kako se to izvanjsko – koje istovremeno izmiče reprezentaciji i nužno je za formiranje sustava označavanja – očituje i eruptira u sam sustav, tj. društvo? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Ovdje se na određeni način zadržavamo kod Laclaua i Mouffe i njihove teorije hegemonije, te Laclauove teorije označavanja. Oni razvijaju, rekao bih, političku teoriju označavanja. Obično se preko toga prelazi zato što nosi sa sobom vrlo radikalne implikacije – mislim da čak ni sami Laclau i Mouffe ne vide jasno implikacije vlastite teorije. Ukratko, oni smatraju da je za postojanje smisla potrebno imati sistematičnost, sustav razlika u sosirovskom smislu; no kako bi se smisao formirao, potrebne su ne samo razlike već i sistematičnost tih razlika – ne možete imati psihotični svemir u kojem sve razlike samo plutaju uokolo. Iz tog je razloga za uvođenje sistematičnosti potrebno nešto što nije razlika, nešto što je potpuno drugačije prirode, nešto konstitutivno izvanjsko tom sustavu – i to je ekvivalencija. Glavni provoditelj ekvivalencije, tj. onoga što uspostavlja sistematičnost sustava razlika, je antagonizam. Samo se povlačenjem granice prema konstitutivnom izvanjskom (koje djeluje kao negativna prijetnja pozitivnom identitetu svih razlika s unutrašnje strane) može proizvesti određena vrsta sistematičnosti, i ne samo nekog oblika političkog označavanja, već – i tu dolazimo do radikalnih implikacija teorije – bilo kojeg oblika označavanja. I tako na rubu lingvističkog zaokreta u političkoj teoriji dolazimo do opće ontologije – opće zato što teorija označavanja mora vrijediti ne samo za lingvističko već i za svako društveno značenje. Po shvaćanju Laclaua i Mouffe, svi društveni odnosi su diskurzivni, i zato ono do čega dolazimo nije samo teorija označavanja nego društvena ontologija, jer je sam društveni bitak definiran logikom antagonizma. Ako se s ovim slažete, morate  se složiti i da je društveno ontološki strukturirano putem antagonizama. Dakle, ideja antagonizma duboko je i neizbježno upisana u društvo, u našu društvenu stvarnost, u svaki oblik značenja. Jedini problem je u tome što nije uvijek prepoznatljivo kao antagonističko budući da sam trenutak uspostave i formiranja sustava značenja biva sedimentiran, tj. dolazi do rutinizacije, zaboravljanja podrijetla.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Možete li navesti neki primjer? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>O. M.</strong>: Svi oblici kulturnih ili društvenih identiteta. Uzmimo za primjer nacionalni identitet. On se sedimentira u smislu da ljudi počnu u određenom trenutku vjerovati u vlastiti nacionalni identitet – jer imaju putovnicu, različite običaje, rituale&#8230; isto se može reći za rodni identitet, i tako dalje. U slučaju nacionalnog identiteta proces možemo pratiti unatrag do trenutka uspostave nacije, mitološki ili ne, kad je nacionalna država uspostavljena historijski kao specifičan oblik upravljanja – tada su postojale različite mogućnosti, ali, budući da je trenutak uspostave uvijek kontingentan, te su mogućnosti bile isključene. Činjenica da smo pripadnici baš ove a ne neke druge nacije pretpostavlja izvorni antagonizam, trenutak povlačenja granice. Dakle, taj inicijalni moment antagonizma upisan je u samo tkivo nacionalnog identiteta, no s vremenom biva sedimentiran – ljudi ga zaborave, počinju ga uzimati zdravo za gotovo, kao objektivnu prisutnost. Ono što je bitno istaknuti jest da je taj moment u svakom trenutku moguće reaktivirati antagoniziranjem određenog identiteta kroz prosvjed, rat, ili neki sličan način. Trenutak reaktivacije kontingentne prirode svake uspostave je upravo trenutak političkog.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Javni rezovi</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/javni-rezovi/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[admin]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 05 Aug 2010 07:40:42 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[alexandar kluge]]></category>
		<category><![CDATA[barbara kruger]]></category>
		<category><![CDATA[Bertolt Brecht]]></category>
		<category><![CDATA[bojana pejić]]></category>
		<category><![CDATA[bourriad]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[cindy sherman]]></category>
		<category><![CDATA[cynthia enloe]]></category>
		<category><![CDATA[doreen massey]]></category>
		<category><![CDATA[evictions]]></category>
		<category><![CDATA[figure and ground]]></category>
		<category><![CDATA[Frederic Jameson]]></category>
		<category><![CDATA[gen xx]]></category>
		<category><![CDATA[hal foster]]></category>
		<category><![CDATA[hannah hoch]]></category>
		<category><![CDATA[hans ulrich obrist]]></category>
		<category><![CDATA[henri lefebvre]]></category>
		<category><![CDATA[if i lived here]]></category>
		<category><![CDATA[joseph kosuth]]></category>
		<category><![CDATA[Jürgen Habermas]]></category>
		<category><![CDATA[lady rosa of luxembourg]]></category>
		<category><![CDATA[lawrence groosberg]]></category>
		<category><![CDATA[levi-strauss]]></category>
		<category><![CDATA[lyotard]]></category>
		<category><![CDATA[martha rosler]]></category>
		<category><![CDATA[martin beck]]></category>
		<category><![CDATA[michel de certeau]]></category>
		<category><![CDATA[nada dimić]]></category>
		<category><![CDATA[oskar negt]]></category>
		<category><![CDATA[osobni rezovi]]></category>
		<category><![CDATA[pregnant memory]]></category>
		<category><![CDATA[rosalyn deutsch]]></category>
		<category><![CDATA[Sanja Iveković]]></category>
		<category><![CDATA[stephen gene]]></category>
		<category><![CDATA[tihomir milovac]]></category>
		<category><![CDATA[ufokusu]]></category>
		<category><![CDATA[walter benjamin]]></category>
		<category><![CDATA[ženska kuća]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=javni-rezovi</guid>

					<description><![CDATA[Kroz analizu kontekstualne umjetničke prakse Sanje Iveković, povjesničarka umjetnosti i kustosica Bojana Pejić ukazuje na njezinu političnost.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Bojana Pejić</p>
<div align="right">
<div style="text-align: right;"><em>Umjetnost koja je &#8216;javna&#8217; sudjeluje u, ili stvara, politički prostor i ona sama jest prostor &nbsp;kojem prisvajamo političke identitete.</em>
  </div>
<p><em></p>
<div style="text-align: right;"><span class="Apple-style-span" style="font-style: normal;"><em>Rosalyn Deutsche, <strong>Evictions, Art and Spatial Politics</strong>, 1998.</em></span>
  </div>
<p></em></p>
<p style="text-align: justify;">&nbsp;
  </p>
<p align="justify">Naslov ovoga eseja koji se bavi javnim radovima <strong>Sanje Iveković</strong> mogao bi zazvučati pomalo neobično: <em>javni rezovi</em>. Tome je tako možda zato što je značenje ove fraze u kolokvijalnom govoru zapravo negativno budući da implicira smanjivanje ili ukidanje financijske potpore za, recimo, realizacije projekata javne umjetnosti, situaciju s kojom se Iveković, poput mnogih njenih kolega, redovito susreće jer se njeni naručeni javni radovi često moraju mijenjati pa čak i otkazivati uslijed &#8216;rezanja javnih fondova&#8217; (izraz koji može, kao što to često i bude, maskirati činove cenzure koje nameću &#8216;javni&#8217; uredi). Frazom j<em>avni rezovi</em> naprosto referiram na naslov izložbe <em>Personal Cuts</em> (<em>Osobni rezovi</em>, 2001.) Sanje Iveković koja je obilježila trideset godina njene profesionalne karijere te okupila većinu njenih &#8216;ne-javnih&#8217; radova – fotografskih radova, performansa, videa ili instalacija u zatvorenom prostoru#{1}#.
  </p>
<div align="justify">
<p>Ova retrospektivna izložba je zapravo nazvana prema njenom videu <em>Osobni rezovi</em> (1982.), a upravo je ovaj rad dobro polazište za moje aktualno čitanje (javne) umjetnosti Sanje Iveković iz dva razloga: zato što je ovaj video dospio u javnost već iste godine kada je i napravljen#{2}#, te bi se u tom smislu mogao smatrati &#8216;javnim radom&#8217;; također i zato što vjerujem da ovaj kratki rad (u trajanju od svega 3&#8217;40&#8221;) ilustrira umjetnički rad Sanje Iveković na najpregnantniji način. U njemu ona montira dva skupa slika: prvi je mini performans pred video kamerom u kojem se autorica pokazuje sa zamaskiranim licem; drugi skup čini materijal koji je ona, sada &#8216;žena bez kamere&#8217;, snimila s lokalnog kanala javne/državne televizije koji je emitirao TV seriju o SFR Jugoslaviji. Ona u prisvojeni dokumentarni filmski materijal intervenira naglim rezovima i zaustavlja niz filmskih slika kratkim slikovnim <em>flashevima</em>, a u svakom od njih vidimo kako postupno režući rupe u maski ogoljuje svoje na početku posve pokriveno lice. Zarezujući u svoje krupne planove u okviru službenog narativa usmjerenog konstruiranju kolektivne memorije <em>bratstva i jedinstva</em> naroda i narodnosti Jugoslavije, ona ne stavlja osobno u opoziciju naspram kolektivnog, već naprotiv otvara mogućnost njihovog su-postojanja. Pritom je, Sanja Iveković, notorna ovisnica o filmu, itekako svjesna da &#8220;suština filma ne leži u slikama, već u odnosima među slikama&#8221;#{3}#. Ona ovdje &#8216;osobne rezove&#8217; izvodi dvostruko: kao prvo, škarama doista odsijeca svoju masku, fizičkim činom koji implicira odustajanja od &#8216;ženske&#8217; maškarade (koju priziva maskom od crnih čarapa), kako bi nam pokazala svoje &#8216;pravo lice&#8217;#{4}#, kao drugo, primjenjuje &#8216;osobne rezove&#8217; u samom procesu montiranja videa, iako ovi &#8216;rezovi&#8217; nisu faktični, budući da elektronska montaža, za razliku od filma, ne uključuje ručno rezanje vrpce. U svom finalnom izdanju ovaj video je kolaž u kojem su &#8216;osobne&#8217; i &#8216;javne&#8217; slike (posuđene s televizije, koja je i sama &#8220;kolaž mašina&#8221;(<strong>Ulmer</strong>)) nanovo izmiješane rukom umjetnice koja ih je i napravila – kako se to kaže – svojim &#8216;osobnim potezom&#8217;. Ovo bi nas moglo dovesti do trećeg značenja fraze &#8216;osobni rezovi&#8217; koja bi se sad mogla uzeti u značenju – <em>osobni</em>, tj. umjetnički <em>stil</em> Sanje Iveković. Ako ih shvatimo kao &#8216;stil&#8217;, njeni bi <em>rezovi</em> mogli prizvati modernističke koncepte umjetničke originalnosti, autentičnosti i &#8216;jedinstvenosti&#8217;, a koje su otprilike više od trideset godina unatrag podvrgnute radikalnim dekonstrukcijama i u teoriji i u umjetničkim praksama, pa tako i u onoj Sanje Iveković. Svi su ovi modernistički mitovi, međutim, sretno preživjeli u postmodernim kulturama (i na &#8216;postmodernom&#8217; trištu).
    </p>
<p>Ja bih <em>osobno rezanje</em> radije pojmila na drugačiji način: vidim ga kao radnu proceduru Sanje Iveković, a koja počiva na strategijama kolaža/montaže. Ako je tome tako, kako ću opravdati svoj argument da Sanja Iveković onda kada <em>radi na ulici</em>, izvodi <em>javne rezove</em>? U čemu je razlika?
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Isključivanja</strong>
    </p>
<p>Bilo bi suludo tvrditi da se <em>osobno</em> rezanje Sanje Iveković radikalno razlikuje od njenog <em>javnog</em> rezanja, budući da njen rad <em>u</em> javnosti otkriva, vjerujem, istu <em>izravnost</em> koja karakterizira i njene &#8216;ne-javne&#8217; radove. Jedina je razlika u tome što njen javni rad ima privremeno postojanje – barem do sada. Ne pokušavam sugerirati niti to da radovi Sanje Iveković na ulici ne uvode osobno u javnu domenu, niti to da su njeni galerijski radovi manje društveni/politički od onih koji se odvijaju u javnom prostoru. Uvesti takvu podjelu značilo bi poduprijeti ne samo još uvijek prevladavajuće pretpostavke prema kojima je javni prostor jedina domena u kojoj se prakticira političko. Nadalje, stvaranje takve podjele bila bi gesta protiv same prakse Sanje Iveković, budući da ona neprestano propituje te također i razara te starodrevne opozicije koje se grade oko pojmova (ili radije mitova) javnosti i privatnosti. Od ranih 1970-ih, to jest već za vrijeme državnoga socijalizma, ona je prepoznala ne samo to da je osobno političko, već i to da političko ima manje veze sa &#8216;središnjom moći&#8217;; štoviše, ono ima više veze s brojnim rasprostiranjima moći i s njenim &#8216;mikro-fizičkim&#8217; radom koji konstituira odnose moći. Krećući od opozicije javno/privatno kakva je prisutna u diskurzima o &#8216;javnoj&#8217; umjetnosti <em>Rosalyn Deutsche</em> kritički primjećuje: &#8220;Najčešći je primjer način na koji se prihvaća kao gotovu činjenicu to da umjetnost da bi se kvalificirala kao javna – to jest, politička – mora biti smještena u prostore izvan muzeja ili galerija. &#8216;Izvan muzeja&#8217; se smatra nužnim, ako ne i dovoljnim, uvjetom javnosti neke umjetnosti. Tamo, pretpostavlja se, nalazimo ili se nadamo da ćemo ostvariti javni prostor shvaćen kao domenu univerzalne dostupnosti, to jest, cjelovitosti i potpunosti. &#8216;Unutar muzeja&#8217; padamo u parcijalnost i stoga u privatnost. Instrument nepriznavanja, alat koji generira rigidnu podjelu na unutra/vani ili javno/privatno jest neistraženi koncept političkoga kao područja ujedinjene borbe, koncept koji bismo u njegovoj orijentaciji ka ispunjenju mogli nazvati falocentričkim. Zašto koristiti termin javno kako bi se podržalo radije negoli problematiziralo podjelu javno/privatno? Zašto ga koristiti kako bi se ograničilo radije negoli razmnožilo političke prostore? Zašto ga koristiti kako bi se podržalo fikciju da je muzej izoliran od društva?&#8221;#{5}#
    </p>
<p>Inzistirajući na paru javno/privatno Deutsche pretpostavlja da imamo temeljno znanje o i iskustvo s buržoaskom, tj. demokratskom javnom sferom čija je &#8216;bit&#8217; ukorijenjena u opoziciji javno/privatno. U svojoj glavnoj knjizi, <em>Evictions</em> (1996.), ona dovodi u pitanje umjetnost i kritiku koje podržavaju individualistička poimanja umjetnika za kojega se drži da je apsolutno privatno biće i javne sfere koja je tobože iznad privatnih razlika i posebnih interesa, te tako tvrdi: &#8220;Opozicija javno/privatno bila je mobilizirana i da ujedini, radije negoli da polarizira &#8216;umjetnost&#8217; i &#8216;javnost&#8217;.&#8221;#{6}# Ona najprije kritički prikazuje ove već postojeće konceptualizacije javnog prostora te tako neizbježno počinje s <strong>Jürgenom Habermasom</strong>. U svojoj pionirskoj knjizi na ovu temu objavljenoj 1962. on javnu sferu zamišlja kao prostor <em>uključivanja</em> i izmirenja svih konflikata (uključujući i javne i privatne), prostor u kojem bi trebalo doći do racionalnog, ne-prisilnog konsenzusa#{7}#. Kasniji Habermasovi kritičari raskrinkali su njegovu idealističku poziciju, prepoznavši da u njegovoj procjeni ova navodno inkluzivna buržoaska sfera nije ništa drugo doli &#8220;pseudo-javna sfera&#8221; kako su to 1972. napisali <strong>Oskar Negt</strong> i <strong>Alexander Kluge</strong>#{8}#. Ova pseudo-javna sfera je diskriminirajuća i represivna sve dok za sobom povlači isključivanja te &#8220;reprezentira samo dio stvarnosti, selektivno i shodno određenim sustavima vrijednosti&#8221;#{9}#. Pored toga, Habermasova stajališta naišla su na kritiku i iz feminističke pozicije (koju je Deutsche također prigrlila), a njegovo razdvajanje javnoga i privatnoga područja smatra se odveć fundamentalističkim#{10}#.<br />
      
    </p>
</p></div>
<div align="justify">
<p>Nakon što je sažela i komentirala mnoge druge prosudbe kritičara (umjetnosti) i na ljevici i na desnici, Deutsche predlaže takav diskurs o javnom prostoru (i javnoj umjetnosti) u kojem ne odbacuje, već nanovo oblikuje par privatno/javno, uzimajući u obzir djelo <strong>Henri Lefebvrea</strong>, novije urbane teorije koje raspravljaju politike prostora te recentne re-konceptualizacije demokratskog projekta, posebice onu <strong>Chantal Mouffe</strong>, koja je u mnogim prilikama istaknula kako prostorne operacije proizvode prostor politike. Prije nego što predstavlja prostor za uključivanje &#8220;nas, ljudi&#8221;, demokratska politička zajednica se ostvaruje putem <em>protjerivanja</em> određenih društvenih grupa, poput beskućnika, na primjer; određenih dijelova društva, poput žena, na primjer; određenih seksualnih sklonosti, kao što je slučaj s muškim i ženskim homoseksualcima; određenih etničkih i kulturnih manjima; određenih građana zaraženih bolešću, kao što je SIDA, i tako dalje, i tako dalje. Zaključno Deutsche, slijedeći Mouffe, pokazuje kako operacije koje valja izvršiti u ovom uvijek već fragmentiranom javnom prostoru ne trebaju smjerati ni učvršćivanju zajednica ublažujući kontroverze i gradeći konsenzus, niti zapasti u nostalgične čežnje za ujedinjenom cjelinom zvanom &#8220;javnost&#8221; koja zapravo nikad i nije postojala, onako kao kod Habermasa i kod mnogih drugih kulturnih kritičara (<em>uključujući</em> <strong>Frederica Jamesona</strong>). Prije negoli kompromis i harmonija, homogenizacija i harmonizacija, upravo je <em>konflikt</em> ono što čini srž javnoga prostora. Nije &#8216;otvorenost&#8217; niti racionalna &#8216;dostupnost&#8217; proizvela javni prostor, javni je prostor &#8220;strukturiran isključenjima i, štoviše, pokušajima da se izbrišu tragovi ovih isključivanja. Isključivanja se opravdavaju, naturaliziraju i skrivaju reprezentiranjem društvenog prostora kao zbiljskog jedinstva koje se mora zaštititi od konflikta, raznovrsnosti i partikularnosti&#8221;#{11}#. Drugim riječima, javni prostor konstituira ono što on isključuje.<br />
      
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>(Javno) rezanje</strong>
    </p>
<p>Upravo ovo Sanja Iveković iznosi na vidjelo i počinje <em>urezivati</em> u javni prostor. Ona je umjetnica koja, prema vlastitim riječima, &#8220;ne isporučuje odgovore, već <em>postavlja pitanja</em>&#8220;#{12}#. U svojoj kontekstualnoj (i konceptualnoj) praksi javne umjetnosti ona prvenstveno radi <em>sa</em> i <em>protiv</em> iskjučivanjima iz javnosti, s pitanjima, procesima i/ili odnosima koji kroz njene umjetničke radove počinju gubiti svoju društvenu nevidljivost. Ova pitanja mogu biti tako različita kao što su kolektivna memorija, nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos građana prema njihovom gradu ili prema politici seksualnosti. Budući da ona sasvim sigurno nije jedini kontekstualni umjetnik koji goruće društvene probleme pokušava učiniti vidljivima, pitanje je kako ona djeluje u javnom prostoru. Predlažem da način na koji to radi nazovemo <em>javnim rezovima</em> koje vidim kao skup <em>prostornih operacija</em> kojima probija željenu &#8216;mirnu površinu&#8217; javnog prostora, upućujući na njegov istinski, konfliktni karakter. Svaki pojedini rad Sanje Iveković stvara napuklinu, prskanje, zapravo iskliznuće postojećih stabilnih i fiksnih pozicija te je u tom smislu svaki &#8216;javni rez&#8217; zapravo proizvodnja novih značenja ili re-semantizacija onih već postojećih. Na taj način ona ne igra igru umjetnika-kao-kulturnog-autoriteta, budući da vjeruje u upravo suprotno: &#8220;Sve je u malim koracima. Mislim da je ideja umjetnika s velikom misijom konačno napuštena&#8230;&#8221;#{13}#
    </p>
<p>Najbolje u <em>site-specific</em> radu Sanje Iveković jest to što ne možete olako reći &#8220;aha, ovo je <em>Sanja Iveković</em>&#8220;, dočim ste uvijek sigurni da je ono što vidite u javnom prostoru <strong>Holzer</strong>, <strong>Jaar,</strong> <strong>Wodiczko</strong> ili <strong>Gerz</strong>. Za razliku od <strong>Barbare Kruger</strong>, na primjer, čiji je svaki (javni) rad &#8220;napadno rad s potpisom&#8221;#{14}#, Sanja Iveković se opire takvom zavođenju. Na određeni način ona nikad nije napustila &#8220;medijski nomadizam&#8221;, tipičan stav u 1970-ima kada se iz videa obratila u performans, iz fotografije u instalaciju. Još i danas ona lako prevodi iz medija u medij, sve vrijeme odbijajući da se &#8216;zatvori&#8217; u <em>onaj jedan</em> &#8216;potpis&#8217; koji bismo mogli čitati kao njen <em>jedinstveni</em> umjetnički <em>ductus</em>. Ovaj kameleonski stav je očit i u njenom radu općenito, te svakako, kao što je primijetio <strong>Tihomir Milovac</strong> 1998., &#8220;upravo lukavost i promjenjivost čine njenu umjetničku strategiju&#8221;#{15}#. Ovo je sasvim sigurno točno, osim što &#8216;lukavost&#8217; Sanje Iveković nema ništa zajedničko s patrijarhalnim predodžbama ženstvenosti (modeli koji se u &#8216;stvarnom životu&#8217; pokazuju kao <em>donna è mobile</em>, a u umjetnosti kao <em>feminine mystique</em>), već naprotiv s njenim feminističkim pozicioniranjem. Mnoge umjetnice koje su se pojavile ranih 1970-ih i koje su propitivale &#8216;kanale&#8217; kojima umjetnost funkcionira odlučile su se za slično krivovjerje &#8220;odbijajući tradicionalne puteve pa čak i cilj ovladavanja medijem&#8221;#{16}#.
    </p>
<p>Dvadesetak godina kasnije Sanja Iveković je ukazala na još jednu taktiku koju sada koristi posebno onda kada intervenira u medijski prostor. Kad ju je <strong>Hans Ulrich Obrist</strong> pitao jesu li njeni radovi temeljeni na &#8220;infiltracijama&#8221;, što je po njemu stajalište karakteristično za 1990-te, Sanja Iveković je odgovorila: &#8220;To je definitivno infiltracija, ali također i sve druge strategije. Puno sam naučila od političkih aktivista, od ženskih organizacija i od ljudi koji su gradili civilnu scenu [u Hrvatskoj]. Naučila sam da kad jednom imaš vrlo jasnu ideju o tome za kakav se sadržaj zalažeš, treba koristiti sve vrste strategija – infiltraciju, čak i <em>mainstream medije</em>. Ne treba se getoizirati ni na koji način, ograničiti se na jedan kontekst. Treba koristiti svaki raspoloživi medij.&#8221;#{17}# Shodno tome, objekt-nost njenih radova u javnim prostorima varira i, kao u svakoj dobroj kontekstualnoj umjetnosti, ovisna je o dotičnom mjestu i dotičnom vremenu: odlučila se ona za skulpturu (<em>Lady Rosa of Luxembourg</em>, 2001), gradski namještaj (<em>LiverPoll</em>, 2004), reklamni pano (<em>Itersites</em>, 2006), razglednice i ulične &#8216;crteže&#8217; (<em>Ženska kuća</em>, 1998-2002) ili za video kao u projektu (<em>If) I Lived Here</em> (2005). Pored ovih, Sanja Iveković redovito koristi i jedno posebno javno &#8220;mjesto&#8221; za izvođenje javnog rezanja, naime, novine (<em>Gen XX</em>, 1997-2001; <em>Ženska kuća</em>, 2002, 2005; <em>Figure and Ground</em>, 2005). Usprkos činjenici da je s videom radi dulje od trideset godina, čini mi se da je tisak, to jest, <em>papir</em>, ipak njen omiljeni medij: 1970-ih njime se bavila koristeći prave škare, danas svoje &#8216;osobno&#8217; rezanje stvara virtualnim/digitalnim sredstvima.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="lady_rosa_of_luxembourg_ivekovic" alt="lady_rosa_of_luxembourg_ivekovic" src="/UserFiles/Image3/lady_rosa_of_luxembourg_ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="262" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Kad Sanja Iveković radi u javnom prostoru, njena procedura ostaje manje-više jednaka: temelji se, kako sam već spomenula, na strategiji kolaža/montaže. Ovaj specifični način djelovanja je potreban jer ona gotovo nikad ne stvara radove koji bi se temeljili na jednoj, jedinstvenoj ili privilegiranoj slici, a ako se ovo ponekad i dogodi, ona se uvijek pojavi sa slikom čija je struktura fragmentirana; zapravo, svaki se njen rad sastoji od <em>složene slike</em>. Prema tome, gotovo svaki rad-na-papiru se shvaća kao niz koji, međutim, nema narativni ili pripovjedni karakter; video instalacije uvijek uključuju neke druge elemente, drugačije od video monitora i ekrana. Svoje fotografske radove uređuje &#8216;rezovima&#8217; sličnim onima koje primjenjuje u videima te, poput &#8220;bricoleura&#8221; (da upotrijebim termin <strong>Levi-Straussa</strong>), ili radije <em>bricoleuse</em>, sljepljuje slike ili sklapa slike i tekstove, tako da u ovoj operaciji montaže &#8220;nadodani element remeti kontekst u koji je umetnut&#8221;#{18}#. Ono što smatram iznimno važnim jest činjenica da rezanja Sanje Iveković <em>ne</em> teže da izazovu nadrealističke efekte ili da pribjegnu psihoanalitičkoj maniri, što su inače strateški potezi uobičajeni 1980-ih, posebno u ženskoj aproprijacijskoj umjetnosti i teoriji koja iz nje proizlazi (kao kod <strong>Cindy Sherman</strong>, na primjer). Ovo, naravno, ne isključuje mogućnost čitanja njenog djela s freudovsko/lacanovskim naočalama. (Javno) rezanje Sanje Iveković otkriva ono što bih nazvala <em>dada direktnost</em>. Berlinska dada posebno, iako Sanja Iveković ne ide za dadaističkom &#8216;neurednošću&#8217; poput <strong>Marthe Rosler</strong> koja svoje foto-kolaže namjerno sastavlja u tradiciji <strong>Hannah Höch</strong>, to jest kao da &#8220;reže kuhinjskim nožem&#8221;#{19}#. Sanja Iveković, naprotiv, ekonomično primjenjuje raspoloživa sredstva, nekako uredno – čitljivi tekst je položen preko čitljive slike – te gledateljima ostavlja da oblikuju značenje ili da, Duchampovim riječima, <em>završe</em> djelo. Ako je usporedimo s generacijom umjetnica koje su, poput nje, postale profesionalno vidljive 1970-ih i čiji je rad u vezi s &#8220;alegorijskim procedurama&#8221; 1980-ih#{20}#, jasno je da je pozicija Sanje Iveković drugačija: ona nije uhvaćena u zamku romantičarske retorike i melankolije te ne dijeli cinizam i parodijske strategije koje često karakteriziraju feminističku poziciju Cindy Sherman i Barbare Kruger#{21}#. Ono što vidim kao dada direktnost Sanje Iveković jest to da ona ne pokušava obraćati nesvjesnom, već naprotiv svjesnosti koju je dada, sa svojom utopijskom društvenom kritikom, željela promijeniti umjetničkim sredstvima. Za Sanju Iveković (njena) je umjetnička praksa &#8220;alat koji podiže svijest o stvarima i način na koji radi nešto što možda drugim sredstvima nije moguće&#8221;#{22}#.
    </p>
<p>Prije negoli razmotrimo druge radove Sanje Iveković, željela bih najprije spomenuti privremeni spomenik, <em>Lady Rosa of Luxembourg</em>, postavljen u gradu Luksemburgu 2001. godine, jer bi nam on mogao pomoći da shvatimo kako njeno kolažno/montažno uređivanje funkcionira u <em>urbanom prostoru</em> te kako jedan kontekstulni rad presijeca prostorno i vremensko polje koje obično zamišljamo kao &#8216;neutralan&#8217; kontekst. Pozvana na sudjelovanje na <em>Manifesti 2</em>, održanoj 1998. u Luksemburgu, Sanja Iveković je predložila dva projekta. Prvi, nazvan <em>Frauenhaus</em>, koji se bavi obiteljskim nasiljem nad ženama u Zagrebu i Luksemburgu bio je tada i realiziran; drugi, pod nazivom <em>Pregnant Memory</em> (1998.) nije se mogao ostvariti. U to vrijeme ona je bila zaokupljena pitanjem nacionalizma koji je, kako pokazuje <strong>Cynthia Enloe</strong>, &#8220;tipično proistekao iz maskuliniziranog sjećanja, maskuliniziranog poniženja i maskuliniziane nade&#8221;#{23}#. U ratu kao i u miru, postkomunistički &#8216;demokratski&#8217; nacionalizmi su težili tome da oblikuju postsocijalističku Ženu i pragmatično (kao majku koja obitava u sigurnosti doma) i simbolički (kao majku nacije). Ova je kombinacija razrušena u <em>video clipu</em> Sanje Iveković, <em>Lijepa naša</em> (1997), mišljenom za emitiranje na Hrvatskoj televiziji kao dio kampanje &#8220;Zaustavimo nasilje nad ženama&#8221; koju su pokrenule ženske organizacije iz Hrvatske. U ovoj anti-reklami ona prisvaja i naziv i glazbu hrvatske nacionalne himne &#8220;Lijepa naša&#8221;#{24}#, no u nju uvodi &#8216;vizualni obrat&#8217; tako da nanovo oblikuje žensku alegoriju nacije, ovoga puta licem pretučene žene.
    </p>
<p>Slična je i pozadina njenog projekta <em>Pregnant Memory</em> planiranog za <em>Manifestu 2</em> koji se tri godine kasnije razvio u <em>Lady Rosa of Luxemborug</em> kada je konačno dobila mogućnost da &#8216;preformulira&#8217; glavni nacionalni spomenik Luksemburga. Radi se o <em>Le monument de mémoire </em>(1923), lokalno poznatom kao <em>Gëlla Fra</em> (<em>Zlatna gospođa</em>, op.p.), koji završava pozlaćenom figurom Nike, ženskom alegorijom Pobjede. Sanja Iveković zamislila je repliku spomenika uvodeći tri ključne intervencije: posvetila je svoj privremeni spomenik Rosi Luxemburg, promijenila figuru <em>Gëlla Fra</em> u trudnicu te je upotrebila&nbsp; tekst sastavljen od naoko nepovezanih riječi koje kruže oko spomeničkog podnožja#{25}#. U ovom prostornom kolažu umjetnica izvodi operaciju koju <strong>Benjamin</strong>, pišući o <strong>Brechtu</strong>, naziva &#8220;Umfunktionierung&#8221; (funkcionalna transformacija)#{26}#. Sanja Iveković transfromira oboje, originalnu žensku figuru čineći je trudnom, a čini se da je ovaj potez izazvao puno manje iritacije od transformacije tekstova koji su na originalnom spomeniku pričali o muškim idealima poput heroizma, patriotizma, otpora te, naravno, muškog žrtvovanja. U svojoj transformiranoj verziji tekst realistički donosi &#8216;idealiziranu ženstvenost&#8217; te dopušta blasfemične kombinacije riječi napisanih na tri jezika, poput LA RÉSISTANCE (otpor, op.p.) i WHORE (kurva, op.p.), LA JUSTICE (pravda, op.p.) i BITCH (kučka, op.p.), KAPITAL i L&#8217;INDÉPENDENCE (neovisnost, op.p.). Ovi su tekstulani kolaži prouzročili ogroman politički skandal u Luksemburgu te izazvali nasilne, čak i histerične, &#8216;patritoske&#8217; reakcije u javnoj sferi u kojoj se mjesecima raspravljalo o &#8216;nepovredivosti&#8217; kolektivnog sjaćanja i &#8216;ugroženom&#8217; nacionalnom identitetu#{27}#.
    </p>
<p>Zbog ovih reakcija se <em>Lady Rosa</em> čini dobrim primjerom za ilustraciju odnosa između umjetnosti i konteksta. Nasuprot uobičajenim predodžbama &#8216;konteksta&#8217; kao kontejnera i pozadine za (javnu) umjetnost te nasuprot argumentima da zapadni kritčari ne mogu govoriti o suvremenoj ne-zapadnjačkoj umjetnosti jer ne-znaju-dovoljno o lokalnom &#8216;kontekstu&#8217;, teoretičari kulture su nedavno ovaj pojam definirali na nov način: konteksti nisu prostorni entiteti s nepromjenjivom &#8216;biti&#8217;, oni se, kao i sama umjetnička djela, aktivno proizvode. Upravo na ovoj liniji razmišljanja <strong>Lawrence Grossberg</strong> i predlaže &#8220;transformaciju poimanja konteksta kao skupa uvjeta ka više političkom poimanja konteksta kao skupa mogućnosti ili korisnosti&#8221;. On pretpostavlja da konteksti &#8220;nisu statičke strukture, već aktivne konfiguracije mogućnosti, mobilnosti i stabilnosti&#8221;#{28}#. <strong>Martin Beck</strong>, slijedeći Grossberga, tako smatra: &#8220;Kontekstualna umjetnička praksa ne samo da treba iznova stvoriti i predstaviti kontekst, već mora priznati i to da ona sama aktivno proizvodi ili izmišlja kontekst u koji se uključuje&#8221;#{29}#. Upravo se ovo i dogodilo u Luksemburgu gdje je <em>Lady Rosa</em> stvorila novu sastavnicu u zadanom kontekstu: bio je to <em>novi zakon</em> koji je izglasao Luksemburški parlament, a koji regulira i štiti upotrebu i (zloupotrebu) &#8220;Gëlle Fra&#8221;, koja je sada i pravno priznata kao nacionalna ikona.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="Lady_Rosa_of_Luxembourg_2_ivekovic" alt="Lady_Rosa_of_Luxembourg_2_ivekovic" src="/UserFiles/Image3/Lady_Rosa_of_Luxembourg_2_ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="399" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Cjelovita &#8216;slika&#8217; </strong>
    </p>
<p>Pored pitanje <em>zašto</em> i <em>kako</em> Sanja Iveković radi u javnom prostoru, drugo interesantno pitanje jest <em>kada</em> je ona točno &#8216;izašla u javnost&#8217;. Ako znamo da svoju umjetnost izlaže u muzejima i galerijama preko trideset godina, njena karijera javne umjetnice čini se poprilično kratkom, svega deset godina. Osim svega nekoliko radova iz 1970-ih te videa produciranih i emitiranih na jugoslavenskoj nacionalnoj televiziji 1980-ih (kojima ću se vratiti kasnije), svi njeni ostali radovi-na-cesti datiraju nakon 1996. Nekoliko je razloga njenom zakašnjelom &#8216;javnom početku&#8217;. Istina je da je 1970-ih i 1980-ih mogla stvarati javne radove izvan svoje domovine budući da je imala brojna predstavljanja i izložbe u inozemstvu gdje je pokazivala svoje performanse i video radove. I zaista je internacionalno i postala poznata kao <em>video umjetnica</em>. No, &#8216;kod kuće&#8217;, u Hrvatskoj (i SFR Jugoslaviji), ovo, ipak, nije bio slučaj. Zašto? Zato što sam termin <em>javni prostor</em> implicira demokratski javni prostor, kojega nije bilo, i nije moglo biti, u državnom socijalizmu (iako je jugoslavenski način prakticiranja socijalizma uključivao slobode o kojima su države pod sovjetskim nadzorom mogle samo sanjati). Stoga je Sanja Iveković počela stvarati javne radove u vrijeme kada se njena domovina Hrvatska uhvatila u koštac s demokratskim procesima (politički pluralizam, ekonomska tranzicija, praćene naglim društevnim promjenama, poput nezaposlenosti, na primjer), a koje su odreda uvedene u sjeni nacionalizma i nedavnoga rata. Kao i u drugim postkomunističkim zemljama, i Hrvatska je počela utemeljivati mrežu nevladinih organizacija, samomobiliziranih u ocrtavanju kontura scene civilnoga društva kojem je pripadala i Sanja Iveković, bilo su-osnivanjem ženskih organizacija ili sudjelovanjem u njihovim aktivnostima.
    </p>
<p>Pogledajmo sada u kojoj je kulturnoj i političkoj konstelaciji Sanja Iveković izvela svoje javne rezove. Sredinom 1990-ih Berlinski je zid već srušen, zajedno s <strong>Marxom</strong>, <strong>Engelsom</strong>, <strong>Lenjinom</strong> (a i Titom), svi su oni &#8216;iznenada preminuli&#8217; pred njegovim ruševinama. Prije sad već nekoliko godina <em>nekad crveni</em> Istok (svjesno) i Zapad (a da to uopće nije znao) su kročili u postkomunističko doba. Mnogi su dijelili taj slavljenički duh u pogledu &#8220;kraja povijesti&#8221; ; pridružili su mu se trezveni zaključci koje je djelila tek nekolicina: &#8220;Moramo, zapravo, priznati da pobjeda liberalne demokracije više duguje kolapsu svoga neprijatelja nego svom vlastitom uspjehu&#8221;#{30}#. Čak i prije negoli je neprijatelj izmišljen u hladnom ratu kolabirao, a ovo se dogodilo puno prije ponovnog iznalaženja &#8220;osovine zla&#8221; koje je uslijedilo nakon 11. 09. te proizvelo traženi povratak starim, dobrim vrijednostima (uključujući i militarizam), Zapadni svijet je napravio prilično konformistički zaokret. Pomislite samo kako je reaganizam, thatcherizam, kohlizam koincidirao s nacionalnim momačkim klubovima okrenutima slikanju, poput njemačkog neoekspresionizma, talijanske <em>transavanguardie</em>, francuskog <em>figuration libre</em>, koje je sve odreda žustro prigrlilo umjetničko tržište, pothranjeno tijekom ikonoklastičkih 1970-ih; ne zaboravite ni kako je zapadno tržište pozdravilo sovjetski <em>soc-art</em> (još jedan momački klub) ne zato što je signalizirao perestrojku, već zato što je nudio umjetnost naslikanu-na-platnu. Odatle, sredinom 1990-ih, <strong>Hal Foster</strong> postavlja pitanje koje je ključno ne samo za američku situaciju koju je on pomno istraživao; to je pitanje koje smatram krajnje relevantnim za širi zapadnjački kontekst te <em>posebno</em> važnim za (umjetničku) inteligenciju koja je izniknula i/ili se nanovo strukturirala nakon detronizacije državnog socijalizma. Fosterovo pitanje glasi: &#8220;I koje <em>je</em> mjesto kritike u političkoj kulturi koja je sve više <em>afirmativna</em> – posebno usred kulturnih ratova koji navode desnicu da prijeti voli ili ostavi, a ljevicu da se pita <em>gdje sam ja</em> <em>u ovoj slici?</em>&#8220;#{31}#
    </p>
<p>Dakle, Sanja Iveković pripada ovim intelektualcima <em>u praksi</em> i umjetnicima-građanima koji se ne čude, već neprestano i ponekad u neravnopravnim okolnostima teže – i uspijevaju – pozicionirati se u &#8220;slici&#8221;. A kakva je to slika? Kasnih 1990-ih – kao i danas, izgleda poprilično isto: možete je prekontrolirati u Hrvatskoj, možete je nadgledati na međunarodnoj razini, i završit ćete s manje ili više istim opisom: usprkos raspršenim otporima, naša &#8220;slika&#8221; je bila – i jest – deprimirajuće <em>postpolitička</em>. Naravno, slika također nalikuje i brojnim drugim <em>post-ovima</em> koji uokviruju praksu Sanje Iveković: počela je prakticirati svoju profesiju zajedno s generacijom hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika koji su se pojavili nakon 1968. prisvojivši <em>postmoderne</em> ili radije post-duchampovske poteze za propitivanje modernističke doktrine; ona se morala uhvatiti u koštac s <em>postkomunističkim</em> stanjem koje u osnovi znači propadanje (državnog) socijalizma i skok ka (državnom) nacionalizmu. Uz to, a zbog krvavog raspada bivše Jugoslavije, morala se pozabaviti s i proživjeti <em>postratna vremena</em>. I kao zadnje, ali ne i manje važno, bez obzira radi li lokalno ili internacionalno, ona je uokvirena i <em>postfeminizmom</em>, pojam koji sam po sebi izvanredno pristaje u postpolitički (ili smijem li se usuditi reći apolitički) svijet. Ovaj bi termin mogao implicirati da je feminizam potpuno inkorporiran u &#8216;stvarni život&#8217; i da stoga više nije potreban#{32}#. To hoće reći da je postfeminizam instituiran kao politički korektna teorija/praksa usprkos činjenici da, za razliku od pojma postmoderno, nitko nikada (da i ne spominjemo <strong>Lyotarda</strong>) nije objasnio djeci što feminizam zapravo znači. Štoviše, prefiks <em>post</em> stavljen pred riječ <em>feminizam</em> dobro se ugnijezdio u postsocijalističke države gdje je, kako glasine kažu, feminizam trebao biti napušten (ili radije, odbačen) sve dok je on <em>kolektivna</em> ideologija koja, kao bilo koji drugi kolektivni projekt (osim nacionalizma), &#8216;guši&#8217; novorođeni postsocijalistički subjekt (bio on ženski ili muški). Ovaj je subjekt, smatra se, umoran i traumatiziran prethodnom dijeljenom kolektivnom ideologijom koja je, usput, legalizirala rodnu ravnopravnost. Za razliku od muškaraca koji danas grade postkomunističke &#8220;demokracije s muškim licem&#8221;, žene su sada dobile više vremena za sebe: tijekom perioda tranzicije (koja je još u tijeku) većina njih je izgubila posao i tako je mogla prigrliti &#8216;postfeminizam&#8217; bez imalo stresa na radnom mjestu. Ono što, međutim, nedostaje u &#8220;slici&#8221; koju sam skicirala kao mješavinu teorijskih, umjetničkih i političkih uvjeta koje Sanja Iveković dijeli sa svima nama, je sad još jedan &#8216;post&#8217; – postpatrijarhat#{33}#. Hoće li ovo posebno stanje ikad biti dosegnuto ili neće ostaje otvoreno pitanje. Neodložnije je pitanje istražiti gdje je to točno patrijarhat <em>online</em> danonoćno, a to je upravo <em>život</em> &#8216;kakav znamo&#8217; – svakodnevnica.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Svakodnevnica, onda i sada </strong>
    </p>
<p>Za vrijeme socijalističke Jugoslavije Sanja Iveković je sudjelovala u nekoliko grupih projekata koji su se odvijali u urbanom okruženju, kao što su <em>Mogućnosti za 1971. </em>(kustos <strong>David Matičević</strong>), a u okviru kojega je izradila neonski rad, <em>Prolaz</em>, instaliran u jedan zagrebački prolaz. U ovom <em>site-specific</em> radu ona minimalističkom gestom prodire u zatečeni prostorni poredak sugerirajući tako da je prostor proizvod aktivnosti, realizacija koju će kasnije najbolje formulirati <strong>Michel de Certeau</strong> tvrdnjom da je &#8220;prostor <em>prakticirano mjesto</em>&#8220;#{34}#. Ove urbane intervencije, poput druge grupne izložbe u kojoj je Sanja Iveković također sudjelovala, <em>Guliver u zemlji čudesa</em>, a koja je bila smještena u park (kustos <strong>Želimir Koščević</strong>, u Karlovcu 1971) pripadaju trendu koji se u bivšoj Jugoslaviji nazivao &#8220;demokratizacijom&#8221; ili &#8220;socijalizacijom umjetnosti&#8221;; ovi termini eksplicitno ukazuju na dvije stvari: da modernističko iskustvo (a posebno apstraktna umjetnost) koje je u jugoslavenskoj socijalističkoj državi uživalo status službene (umjetničke) ideologije nije bilo u dovoljnoj mjeri &#8216;socijalizirano&#8217; budući da je naš socijalistički modernizam (blizak svim ostalim modernizmima) privilegirao &#8216;retoriku čistoće&#8217; i bezinteresno umjetničko djelo <em>iznad</em> takozvane realnosti iz prve ruke; drugi važan aspekt ovih gradskih projekata bio je taj da su mladi umjetnici koji su tada odlučili za konceptualni pristup uveli novu društvenu ulogu (socijalističkoga) umjetnika budući da njihove intervencije u urbani okoliš nisu završile u formi političkih spomenika (u to vrijeme pribjegavajući isključivo apstraktnim oblicima) ili &#8216;ne-političkim&#8217; ženskim aktovima koji su nastanjivali naše moderne, socijalističke gradove. Sanja Iveković je ranih 1970-ih počela koristeći video tehnologiju te se tako pridružila pokretu koji se tada zvao &#8220;half-inch revolution&#8221;#{35}#. 1980-ih jugoslavenska javna televizija je producirala i emitirala nekoliko videa Sanje Iveković#{36}#.
    </p>
<p>Konačno, zadnji rad nastao u socijalističkom periodu realiziran na <em>otvorenom prostoru</em>, naime na balkonu njenog stana u Zagrebu, jest njen solo performans <em>Trokut</em> (1979), s kojim je pokušala – no uspjela na svega 18 minuta – tretirati svoj neposredni komunistički okoliš <em>kao da je</em> javni prostor.#{37}# Performans <em>Trokut</em> (predstavljen kao set od četiri crno-bijele fotografije) objavljen je u katalogu solo izložbe Sanje Iveković održane u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 1980, iako nije bio izložen na izložbi.#{38}# Činjenica da se pojavio barem u katalogu – na umjetničino inzistiranje – mogla bi značiti da je jugoslavenske kulturne vlasti naprosto bile malo liberalnije od onih koje su bile aktivne iza željezne zavjese (gdje je uistinu cvjetala takozvana <em>apartment art</em>) ili da jednostavno nisu mnogo marili za publikacije o &#8216;mladoj&#8217; umjetnosti koja je sigurno neutralizirana iza muzejskih zidova jer oni nisu mogli &#8216;nauditi&#8217; našoj socijalnoj/socijalističkoj stvarnosti na način na koji je to učinio javni/masovni medij jugoslavenskoga filma. U performansu <em>Trokut</em> Sanja Iveković uvodi sve što je potrebno u javnoj-i-političkoj umjetnosti: propituje i pomiče granice između osobnog i javnog, između erotskog i ideološkog, a svojim feminističkim (kao i anarhističkim) nazorom smješta osobno unutar političkog. Usprkos tome, teško je <em>Trokut</em> kvalificirati kao <em>javnu umjetnost</em>. Zašto? Zato što performativnom činu Sanje Iveković na njenom balkonu nedostaje glavni uvjet za javnu umjetnost, a to je <em>javni prostor</em>, koji je &#8216;nužna posljedica&#8217; demokracije.#{39}# Osim <em>Trokuta</em>, koji je po mom mišljenju <em>taj</em> javni performans koji je najavio nastanak demokratskog javnog prostora, svi drugi javni radovi Sanje Iveković realizirani ili u Zagrebu ili u inozemstvu pripadaju kasnim 1990-ima.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="Trokut_4_ivekovic" alt="Trokut_4_ivekovic" src="/UserFiles/Image3/Trokut_4_ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="291" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Sanja Iveković je netko tko je svakodnevni prostor oduvijek gledao oštrim okom kamere, i ona je uistinu sposobna detektirati čak i najtananije (vizualne) transformacije Zagreba, njenog rodnog grada, čija se ikonografija nedavno promijenila nevjerojatnom brzinom: sve ove promjene koje su se dogodile u slici grada su tamo da signaliziraju razlike između <em>onda</em> (državni socijalizam) i <em>sada</em> (postkomunističko razdoblje, nacionalna država). Danas, ona promatra urbane okoliše elektronskom pomnošću, motreći njihove promjene od uličnih pločnika (<em>Anti-spomenik Nikoli Tesli</em>, projekt za javni natječaj, Galerija Nova, Zagreb, 2006) sve gore do fasada (<em>S.O.S. Nada Dimić</em>, 2000).#{40}# U <em>čitanju</em> grada Sanja Iveković u središte dovodi operacije <em>imenovanja</em> ili radije preimenovanja, koje su, kako smo naučili od <strong>Tzvetana Todorova</strong>, na primjer, operativni modusi moći: kada se znak na fasadi koji je nekada glasio &#8220;Nada Dimić&#8221;#{41}# danas ukazuje kao logo kompanije &#8220;Endi International&#8221;, ovaj lingvistički pomak ne implicira tek imenovanje, već naznačava to da je društveni prostor prošao radikalnu <em>privatizaciju</em>, tj. kapitalizaciju (u ovom slučaju bankrot). U dugoročnom projektu <em>Nada Dimić File</em> (1998. – 2001) Sanja Iveković ukazuje na načine na koji su otvoreni urbani prostori privatizirani te na činjenicu da opozicija privatno/javno u novorođenim demokracijama polako ide u smjeru privatizacije čitavih područja društvenoga života.
    </p>
<p>Pored pomnnog <em>čitanja</em> gradova Sanja Iveković, sa sličnom opreznošću preispituje medijske reprezentacije &#8216;stvarnog života&#8217;. Kao umjetnica koja je zarana naučila kako <em>čitati</em> javne/masovne medije (posebno tisak i televiziju), došla je do spoznaje da ovi ne &#8216;zrcale&#8217;, već namjesto toga <em>proizvode</em> &#8216;stvarni život&#8217;. U svojim javnim radovima (kao i u svim drugim) ona poništava načine na koje se na život utječe, kako ga se filtrira i disciplinira putem različitih reprezentacijskih režima, bilo da se radi o vizualnim, tekstualnim ili nekim drugima. Ovi režimi počivaju na diskursima i praksama koji konstruiraju svakodnevnicu kao nekonfliktnu zonu koja (nam) isporučuje rodne odnose i odnose moći kao da su zadani prirodnim zakonima i kao da nisu ljudski proizvod; diskursi i prakse koje selektivno izgrađuju odsutnosti iz javnosti i nevidljivosti u njoj.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="trokut_ivekovi__" alt="trokut_ivekovi__" src="/UserFiles/Image3/trokut_ivekovi__.jpg" align="middle" width="400" height="273" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Sanja Ivekovć je počela zarezivati hrvatski medijski prostor oko 1997. godine, u početku u onim časopisima koji su pokrivali scenu nevladinih organizacija, kao što su kulturni časopisi, <em>Arkzin</em>, <em>Frakcija</em>, i ženski časopisi, <em>Kruh i ruže</em>, u koje je anonimno uvrstila svoje fotomontaže <em>GEN XX</em> (1997. – 2000).#{42}# Oponašajući jezik oglašavanja ona koristi taktiku poznatu mnogima od njenih feminističkih suvremenica, koje su sve, kako kaže <strong>Kate Linker</strong>, došle do istog zaključka: &#8220;Otkrile smo prisilu medija; moramo razviti metode kojima ćemo im se suprotstaviti&#8221;#{43}#. Premda Sanja Iveković možda i dijeli metode s drugim ženskim umjetnicama (poput pravila one se sve služe modusima kolaža/montaže), od 1990-ih ona se manje zanima za uobičajenu kritiku robe i/ili marketinga (što je središnja tema njenih foto/tekstualnih radova u 1970-ima). S radom <em>GEN XX</em> Sanja Iveković probija barikadu <em>Denkverbota</em> te pomoću genuino političkog čina izaziva smetnje u lokalnoj zajednici koja je nepokolebljivo protjerala kolektivnu uspomenu na komunističku prošlost te izbrisala osnovni narativ socijalističke Jugoslavije temeljen na antifašističkom otporu u Drugom svjetskom ratu. Sjećanje na socijalističko doba i na tradiciju antifašizma protjerano je iz javne sfere, učinjeno nevidljivim i/ili – premješteno u <em>privatnu sferu</em> (i privatna sjećanja). <em>GEN XX</em> je uistinu &#8216;site-specific&#8217; javni događaj (Hrvatska, kasne 1990-te), no on je i &#8216;time-specific&#8217; pokušaj da se razotkriju procesi koji su se dogodili u svim drugim postkomunističkim &#8216;demokracijama&#8217; koje su bez iznimke težile brisanju svake moguće veze s prošlošću.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Dijaloški rad </strong>
    </p>
<p>Kroz čitave 1990-te i u teoriji i u umjetničkoj kritici koje su se bavile kontekstualnim umjeničkim praksama najčešće korišteni termin bio je onaj <em>relacija</em>: obično se kaže da umjetnici, a posebno oni koji stvaraju javne radove, <em>uspostavljaju relacije</em> s kontekstom u kojem i s kojim rade. Za ovo postoje dobri razlozi. Da, svi smo naučili lekciju o konceptu <em>prostora</em>, koji je najprije uspostavio Lefebvre, a kasnije urbani teoretičari, kulturni kritičari, uključujući i feministkinje, koji odreda tvrde da je prostor relacijska kategorija: on nije zadan, već se proizvodi. Kad Lefebvre u svojoj knjizi <em>La production de l&#8217;espace</em> (1974) istražuje polivalentni prostor kasnog kapitalizma, a koji zove &#8220;apstraktnim prostorom&#8221;, on ga opisuje kao prostor isključivanja, dominacije, podređivanja i nadzora.#{44}# Stoga je posebno iritantno u recentnim površnim i uistinu nekritički prekomjernim upotrebama pojma relacija, koje je djelomično odaslala <strong>Bourriaudova</strong> <em>Relacijska estetika</em>#{45}#, to što se termin <em>relacija</em> izgubio u svom <em>postpolitičkom</em> prijevodu.
    </p>
<p>Naprotiv, kad Sanja Iveković radi <em>u</em> i <em>sa</em> svakodnevnim kontekstima, ona s njima ne uspostavlja mlohave relacije; ona, Benjaminovim riječima, &#8220;intervenira aktivno&#8221;#{46}#. A ona intervenira u svakodnevnicu i reagira na nju poduzimajući akcije od početka svoga umjetničkoga života, od 1970-ih: njene rane video instalacije kao i performansi podrazumijevaju aktivnu publiku (<em>Inter Nos</em>, 1977; <em>Meeting Point</em>, 1978), no također i neki recentni radovi zovu na direktnu participaciju (<em>Samo za tvoje oči</em>, Zagreb, 2000).
    </p>
<p>Istina je da se &#8216;kulturalni obrat&#8217; u teoriji i umjetničkim praksama uistinu dogodio 1990-ih kad su postkolonijalni diskursi konačno uključeni u glavnostrujaške akademske, a istina je i da je takozvana relacijska umjetnost kao ključni termin također smišljena 1990-ih. Međutim, pomnije istraživanje dokazalo bi da su umjetnici senzibilitet za svoje kulturno okruženje pokazivali već od 1970-ih, kada je <strong>Joseph Kosuth</strong> prepoznao novu ulogu umjetnika, &#8220;umjetnika kao antropologa&#8221;. Za razliku od antropologa koji se smješta u druge kulture, &#8220;zanimljivost umjetnika-kao-antropologa jest u tome da se umjetnička aktivnost ne zbiva <em>izvan</em>, ona je mapiranje pounutrujućih kulturnih aktivnosti njegovog <em>vlastitoga</em> društva&#8221;#{47}#. On, naravno, ne spominje da je ovu ulogu preuzela također i <em>feministkinja</em>-antropologinja, poput <strong>Marthe Rosler</strong>, na primjer, koja je onda donjela u američku kuću (vijetnamski) rat. Zatim 1990-ih Hal Foster ustanovljuje novo stajalište koje imenuje &#8220;umjetnik kao etnograf&#8221;, zapažajući da je &#8220;mapiranje u recentnoj umjetnosti težilo ka sociološkom i antropološkom, ka točki gdje je etnografsko mapiranje neke institucije ili zajednice primarna forma <em>site-specific</em> umjetnosti današnjice&#8221;#{48}#. Takvo sociološko mapiranje je uistinu uobičajeno u suvremenoj umjetnosti, sjetimo se samo <strong>Hansa Haackea</strong>, <strong>Jochena Gerza</strong> ili dokumentarnih načina reprezentacije kod Marthe Rosler, uključujući i dijaloško područje rada Sanje Iveković koje je uvela u praksu u nedavnom javnom projektu <em>LiverPoll</em> (Liverpoll, 2004). U projektu <em>Liverpoll</em> formulirala je set pitanja za građane Liverpolla ispitujući njihovo &#8216;osobno&#8217; stajalište o osobnim stvarima (ljubav, odgajanje nesretne djece itd), kao i o javnim pitanjima (rodna ravnopravnost, kapitalizam, EU, civilna sloboda i tako dalje). Njen pokušaj da rat u Iraku vrati &#8216;kući&#8217;, tj. u Veliku Britaniju s pitanjem &#8220;Želimo li se povući iz Iraka?&#8221; nije uspio budući da su lokalne novine u kojima je bila objavljena njena anketa cenzurirale ovu temu (uz još neke druge).
    </p>
<p>Puno prije Liverpolla, gdje je trebala &#8216;suradničku publiku&#8217;, aktivne intervencije Sanje Iveković u svakodnevnu kulturu nastajale su kroz suradnje, kroz uspostavljanje saveza, pokretanje grupa, poticanje sudjelovanja. Takva inter-komunikacija obično se pojavljuje u produkcijama poput radionica koje je pokrenula u <em>Ženskoj kući</em> (1998. – 2002)&nbsp; ili u <em>(If) I Lived Here</em> (2005). Svi ovi različiti načini rada-s-drugima podrazumijevaju uzajamno uspostavljanje odnosa, i upravo ovo smatram <em>dijaloškim radom</em>, koji je Sanja Iveković, kao što je ranije izjavila, naučila od ženskih aktivista. Njena gerilska akcija, <em>Lice jezika</em> (Zagreb, 1998) bila je dijelom šireg projekta koji je pokrenula ženska nevladina organizacija <strong>b.a.b.e.</strong>, &#8220;Zaustavimo nasilje nad ženama&#8221;. Odgovarajući na problem agresije nad ženama (koji se javlja već u njenim ranim fotografskim radovima, kao što je <em>Gorki život</em>, 1975, i <em>The Black File</em>, 1976) Sanja Iveković je još jednom razmotrila ovaj problem, okrećući se <em>govoru mržnje</em> s kojim su žene suočene dnevno i u javnosti (&#8220;kučka&#8221;, &#8220;kurva&#8221;, &#8220;lezbijka&#8221;, &#8220;Ciganka&#8221;, &#8220;feministica&#8221; itd). Ovi osobiti performativni činovi ne mogu se promatrati kao &#8220;reprezentacija moći ili njeni verbalni epifenomeni, već kao <em>modus operandi</em> same moći&#8221;#{49}#.
    </p>
<p>Uzevši u obzir da se rodni odnosi (kao i svi drugi odnosi moći)&nbsp; konstituiraju u areni svakodnevnice, gdje uslijed ponavljanja performativnih činova&nbsp; učimo naše ženske ili muške uloge (kao što je pokazala Judith Butler u svojoj knjizi <em>Nevolje s rodom</em> 1990), Sanja Iveković se prihvaća ovog pitanja kako bi raskrinkala način na koji podjela između javnog i privatnog postaje produktivna u procesu apsorbiranja odnosa dominacije: ovi su <em>premješteni</em> u &#8216;privatnu&#8217; sferu, u obitelj koja se općenito smatra prostorom s onu stranu zakonitih vlasti.#{50}# Ovo je slučaj s obiteljskim nasiljem nad ženama, ekstremnom primjenom sile izvršene u &#8216;sigurnosti&#8217; doma koje je obično izbačeno iz javnog diskursa. Tvrditi da nasilno ponašanje prema ženama (izvedeno ili u javnosti ili u kući) ima veze sa štetnim učincima kapitalističkog stanja bilo bi pogrešno budući da ovi nasilni zločini, kao što <strong>Doreen Massey</strong> to jezgrovito artikulira, &#8220;nisu samo učinak &#8216;kapitala&#8217; &#8230; već muškaraca&#8221;#{51}#. Sanja Iveković se ovom kritičkom pitanju obraća i u svom tekućem projektu <em>Ženska kuća</em>, pokrenutom 1998.#{52}# i realiziranom međunarodno (Hrvatska, Luksemburg, Tajland, Italija, Kosovo), a koji se često izlagao u muzejskom kontekstu, ali i vraćao &#8216;stvarnom životu&#8217; te predstavljao na otvorenom (na fasadi muzeja u Luksemburgu (1998); u parku u Bangkoku (1999); na glavnom trgu u Zagrebu (2002)).
    </p>
<p><em>(If) I Lived Here</em> (2005) je još jedan rad temeljen na dijaloškoj suradnji.#{53}# Radi se o trodijelnom videu realiziranom u grupnom projektu, <em>TrichtLinnBurg</em>, koji je predstavljen na otvorenim prostorima triju gradova. Kao ranije u <em>Osobnim rezovima</em>, ona ponovo primjenjuje proceduru kolaža/montaže i još jednom ne koristi kameru osobno: ona <em>urezuje</em> turističke filmove o Salzburgu, Tallinnu, Maastrichtu, odnosno prekida originalni kontekst subverzivnim elementima. &#8216;Službena&#8217; gledišta koja svako od mjesta reprezentiraju kao &#8216;idealan grad&#8217; za imućne <em>autsajdere</em> (odnosno strance) združena su s &#8216;privatnim&#8217; gledištima koja su snimili <em>insajderi</em>: to su kratki video filmovi koje su snimili lokalni umjetnici i/ili građani koji se na prilično drugačiji način motaju svojim životnim okruženjem. Oni pokazuju situacije i ljude koji su obično isključeni iz službenih reprezentacija (poput uličnih čistača, na primjer, ili dijelova grada u kojima je siromaštvo očevidno). Uz to, neki od <em>insajdera</em> ne propuštaju primijetiti da su gradovi u kojima žive postali mjesta neprekidno izložena <em>javnoj</em> kontroli (kako to demonstriraju krupni planovi koji pokazuju prisutnost nadzornih kamera). <em>(If) I Lived Here</em>, sa svojim &#8216;službenim&#8217; i &#8216;privatnim&#8217; gradskim prizorima ukazuje na <em>performativnu</em> funkciju reprezentacija koje proizvode (javni) prostor budući da, prema Lefebvreu, &#8220;društveni odnosi ne samo da podržavaju prostor, već&#8230; prostor proizvodi društvene odnose i društveni odnosi njega&#8221;.#{54}#
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="genxx__ivekovic" alt="genxx__ivekovic" src="/UserFiles/Image3/genxx__ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="560" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Projekt <em>The Rohrbach Living Memorial</em> (2005) je najsvježiji dijaloški rad Sanje Iveković. Kao u <em>GENU XX</em> gdje je protusjećanje antifašizma umetnula u kulturalno okruženje koje je tada prema njemu bilo neprijateljsko, ovdje se vraća sjećanjima koja u pravilu ne igraju značajnu ulogu u &#8216;velikom narativu&#8217; holokausta: radi se o patnjama Roma i Sinta istrijebljenih tijekom Drugog svjetskog rata. Njena početna slika je dokumentarna fotografija snimljena 1940-ih, a nasuprot suvremenom &#8220;umjetniku-kao-etnografu&#8221; koji proizvodi (ili se očekuje da proizvede) mapiranje &#8216;etnografske&#8217; zajednice kojoj on/ona pripada, Sanja Iveković čini neprihvaćen potez. Ona ne zamišlja projekt u kojem bi &#8216;proizvela&#8217; Drugoga pozivajući na suradnju samo članove zajednica Roma ili Sinta. Ona radije nanovo inscenira fotografski događaj iz 1940-ih pozivajući građane austrijskog gradića Rohrbacha da sudjeluju u projektu (a koji su kasnije objasnili svoje razloge za sudjelovanje u intervjuima koje je umjetnica organizirala i objavila u knjizi koja je postala dio rada). Oni koji su sudjelovali u grupnom performansu koji je trajao četiri sata su tako <em>stvorili</em> živi spomenik u počast Romima i Sintima žrtvama holokausta.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Sažetak: Političko </strong>
    </p>
<p>U ovom sam tekstu nekoliko puta ukazala na to da je kontekstualna umjetnička praksa Sanje Iveković <em>politička</em>, bez obzira na to izvodi li ona svoje <em>rezanje</em> na ulici ili u muzeju. Pitanje je što znači biti političan u naše postpolitičko doba. Najbolji mogući opis takve pozicije koji mogu domisliti formuliaro je <strong>Stephen Gene</strong>, teoretičar kulture i kolega-aktivist iz Berlina koji u svojoj vlastitoj praksi pokušava &#8220;podržati posebnu vrstu &#8216;mogućnosti&#8217; za &#8216;političko&#8217;, mogućnosti koja ni na koji način nije eksplicitno utopijska. Mogućnost na pretpostavci da političko ne znači rad za definirani politički cilj i da ono nema nikakve veze sa žrtvovanjem nečijeg vlastitog (životnog) vremena, već da je ono prije ulaganje u &#8216;mašinu&#8217; koja generira &#8216;nečiji vlastiti život&#8217; u političkom procesu&#8221;#{55}#.</p>
</p></div>
</p>
<div style="text-align: justify;">
    
  </div>
<p> <strong></p>
<div style="text-align: justify;"><span class="Apple-style-span" style="font-weight: normal;"><strong>Berlin, rujan 2006.&nbsp;</strong></span>
  </div>
<p></strong></p>
<div style="text-align: justify;">
    
  </div>
<p><strong></p>
<div style="text-align: justify;"><span class="Apple-style-span" style="font-weight: normal;"><strong>Prevela: Vesna Vuković</strong></span>
  </div>
<p></strong></p>
</p>
<div style="text-align: justify;"><em>(tekst je ljubaznošću autorice i izdavača preuzet iz &#8220;Sanja Ivekovic: Public Cuts&#8221;, ur. Urška Jurman, Zavod P.A.R.A.S.I.T.E., Ljubljana, 2006)&nbsp;</em>
  </div>
<div style="text-align: justify;">&nbsp;
  </div>
</p>
</div>
<p> <!-- 

<p>___
</p>

 --></p>
<div style="text-align: justify;">#[1]#Sanja Iveković – Personal Cuts, Galerie im Taxispalais, Innsbruck, Triton, Beč, 2001. Retrospektiva, koju kustoski potpisuje Silvia Eiblmayr koja je ujedno i urednica kataloga, prikazana je i u NGBK u Berlinu 2002.## #[2]#Bio je prikazan u redovitom mjesečnom programu specijaliziranom za film, 1,2,3 u produkciji Televizije Zagreb, a emitiranom širom Jugoslavije.## #[3]#Ovako Sergej Ejezenštejn govori o Beli Balazsu, «Bela Forgets the Scissors» (1926.) u: Sergej Ejezenštejn, Writings, Vol.1 (1922.-1934.), The BFI i Indiana University Press, London, Indianopolis, 1988, str. 77-81. Zahvaljujem Lutzu Beckeru na ovoj informaciji.## #[4]#Ovdje aludiram na jedan od crteža Sanje Iveković naslovljen Je li ovo moje pravo lice (1981.). Kasnije je iskorišten i kao naslov njene knjige Is This My True Face, uredio Tihomir Milovac, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, 1998.## #[5]#Rosalyn Deutsche, <em>The Question of Public Space</em> (1998.). Stranica posjećena 15.12.2005. http://www.thephotographyinstitute.org/journlas/1998/rosalyn_deutsche.html## #[6]#Rosalyn Deutsche, <em>Evictions – Art and Spatial Politics</em> (1996.), The MIT Press, Cambridge, 1998, str. 281. Ovo izdanje je okupilo mnoge njene ranije tekstove o javnoj umjetnosti.## #[7]#Jürgen Habermas, <em>The Structural Transformation of the Public Sphere: An Inquiry into a Category of Bourgeois Society</em>, The MIT Press, Cambridge, 1989. (njemački original: <em>Strukturwandel der Öffentlichkeit</em>, 1962.)## #[8]#Oskar Negt i Alexander Kluge, <em>The Public Sphere and Experience: Toward an Analysis of the Bourgeois and Proletarian Public Sphere</em>, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1993 (njemački original: <em>Öffentlichkeit und Erfahrung</em>, 1972)## #[9]#Alexander Kluge, <em>The Public Sphere</em>, intervju u: Brian Wallis (ur.), <em>If You Lived Here, A Project by Martha Rosler</em>, Bay Press, Seattle, 1991., str. 68 (originalno objavljeno kao: <em>On Film and the Public Sphere</em>, u: New German Critique## #[10]#Usp. Nancy Fraser, <em>Rethinking the Public Sphere: A Contribution to the Critique of Actually Existing Democracy</em>, u: Craig Calhoun (ur.), <em>Habermas and the Public Sphere</em>, MIT Press, Cambridge, 1992.## #[11]#Rosalyn Deutsche, <em>Evictions</em>, op.cit, XII (kurziv autoričin) ## #[12]#Razgovor sa Sanjom Iveković, Berlin, srpanj, 2006. ## #[13]#U: Hans Ulrich Obrist, Interview with Sanja Iveković, u: <em>Zagreb / 16/6/2001 (Project: Braodcasting)</em>; WHW i Arkzin d.o.o, Zagreb, 2002., str. 51## #[14]#Gary Indiana o B.Kruger, &#8220;The War at Home&#8221;, u: Barbara Kruger, Museum of Contemporary Art, Los Angeles, 1999., str. 9 ## #[15]#Tihomir Milovac, u: <em>Iveković – Is This My True Face</em>, op.cit, str. 2## #[16]#Martha Rosler, u: Benjamin Buchloh, &#8220;A Conversation with Martha Rosler&#8221;, u: Catherine de Zegher (ur.), <em>Martha Rosler: Positions in the Life World</em>, Ikon Gallery, Birmingham, and Generali Foundation, Vienna, The MIT Press, Cambridge, 1999., bez paginacije ## #[17]#U: Hans Ulrich Obrist, Interview with Sanja Iveković, op.cit, str. 51 ## #[18]#Walter Benjamin, &#8220;The Author as Producer&#8221; (1934.), pretisnut u: Brian Wallis i dr. (ur.), <em>Art After Modernism: Rethinking Representation</em>, The New Museum of Contemporary Art, New York, 1984., str. 306 ## #[19]#<em>Cut with the Kitchen Knife</em> (Schnitt mit dem Küchenmesser) je naslov serije kolaža Hannah Höch iz 1919./20. ## #[20]#Usp. Graig Owens, &#8220;The Discourse of Others: Feminists and Postmodernism&#8221;, u: Hal Foster (ur.), <em>The Anti-Aesthetic</em>, Bay Press, Port Townsend, 1983.; i Benjamin H.D.Buchloh, <em>Allegorical Procedures: Appropriation and Montage in Contemporary Art</em>, u: Artforum, September 1982.; za kritiku obje ove pozicije vidjeti: Hal Foster, <em>The Passion of the Sign</em>, u: Hal Foster: <em>The Return of the Real</em>, The MIT Press, Cambridge, 1996., str. 90-93 ## #[21]#Vidi: Gillian Rose, &#8220;Making Space of the Female Subject of Feminism – The Spatial Subversions of Holzer, Kruger and Sherman&#8221;, u: Steve Pile and Nigel Thrift (ur.), <em>Mapping the Subject</em>, Routledge, London and New York, 1995., str. 348 ## #[22]#U: Hans Ulrich Obrist, Interview with Sanja Iveković, op.cit, str. 51 ## #[23]#Cynthia Enloe, <em>Bananas, Beaches and Bases: Making Feminist Sense of International Politics</em>, University of California Press, Berkley, prošireno izdanje iz 2000, str. 44 ## #[24]#&#8221;Lijepa naša&#8221; je izraz u ženskom rodu. ## #[25]#Vidi također Bojana Pejić, &#8220;Lady Rosa of Luxembourg, or Is the Age of Female Allegory really Bygone?&#8221;, u: Simon Sheikh (ur.), <em>In the Place of Public Sphere?</em>, oe + b_books, Berlin, 2005., str. 68-99 ## #[26]#Walter Benjamin, <em>The Author as Producer</em>, op.cit, str. 303 ## #[27]#Rad je bio dijelom izložbe Luxembourg, les Luxembourgeois, koju su organizirali Musée d&#8217;Histoire de la Ville de Luxembourg i Casino Luxembourg – Forum for Contemporary Art (31. ožujka – 3. lipnja 2001). Više o ovom događaju vidi u: Georg Schöllhammer, &#8220;Rosa von Luxembourg&#8221;, u: <em>Springerin</em>, Band VII, Heft 2, June-September 2001., str. 62-62 ## #[28]#Lawrence Grossberg, citirano prema Martin Beck, &#8220;On Formatting History&#8221;, u: Martin Beck i Julie Ault, <em>Critical Condition</em> (ur.), Marius Babias i Florian Waldvogel, Kockerei Zollverein, 2003., str. 257 i 259. Vidi također: Lawrence Grossberg, <em>Dancing In Spite of Myself: Essays on Popular Culture</em>, Duke University Press, Durham NC, 1997. ## #[29]#Martin Beck, ibid., str. 257 ## #[30]#Chantal Mouffe, <em>The Return of the Political</em>, Verso, London, 2005., str. 117 ## #[31]#Hal Foster, &#8220;Introduction&#8221;, u: Hal Foster, <em>The Return of the Real</em>, The MIT Press, Cambridge, 1996., XI, kurziv u originalu ## #[32]#Usp. Amelia Jones, &#8220;Feminism, Incorporated – reading &#8216;postfeminism&#8217; in an anti-feminist age&#8221;, (1992.), pretisnuto u: Amelia Jones (ur.), <em>The Feminism and Visual Culture Reader</em>, Routledge, London and New York, 2003., str. 315-329 ## #[33]#Upućujući na pitanje postfeminizma Cynthia Enloe spominje poruku koja se kao razglednica dijelila na feminističkom sajmu knjiga: &#8220;Postfeministkinja se može biti jedino u postpatrijarhatu&#8221;. U: Cynthia Enloe, <em>The Morning After: Sexual Politics at the End of the Cold War</em>, University of California Press, Berkeley, 1993, str. 252 ## #[34]#Michel de Certeau, <em>The Practice of Everyday Life</em>, University of California Press, Berkeley, 1988., str. 117 ## #[35]#Aktivno doprinoseći ovoj revoluciji Sanja Iveković je napravila video projekt u suradnji s Daliborom Martinisom, <em>TV-Timer</em>, s kojim su planirali prekidati regularni austrijski dnevni TV program. Kako ga nije bilo moguće realizirati, prilagodili su svoju ideju galerijskoj situaciji (<em>TV Timer</em>, Graz, 20 min, 1973.). S Martinisom je izvela i jedan javni performans, <em>Weather in Amsterdam</em> (<em>Vrijeme u Amsterdamu</em>), u okviru izložbe <em>Works and Words</em>, De Appel, Amsterdam, 1979. ## #[36]#Ovi su: njen video film <em>Maja</em> (1986.) i video <em>Dhikr</em> (u suradnji s Martinisom, 1990.). Oba je producirala <em>TV galerija</em>, umjetnički program TV Beograda koji je pokrenula i vodila Dunja Blažević koja je 1980-ih producirala video radove mnogih jugoslavenskih i stranih umjetnika. ## #[37]#Više o ovom pojedinom performansu vidi: Bojana Pejić, &#8220;Metonymical Moves&#8221;, u: <em>Iveković – Is This My True Face</em>, op.cit., str. 26-30. Tekst je pretisnut u: Sanja Iveković, <em>Personal Cuts</em>, op.cit., str. 95-99 ## #[38]#Sanja Iveković – <em>Performance/installation</em>, Galerija (danas Muzej) suvremene umjetnosti, Zagreb, 1980. ## #[39]#Rosalyn Deutsche, <em>Evictions</em>, op.cit., str. 274 ## #[40]#U seriji <em>Lost &amp; Found</em> (2001-2004) ona fotografira trgovačke znakove u Zagrebu iz socijalističkog perioda, kada su predstavljali kolektiven ideale, poput NAPRETKA, SOLIDARNOSTI, SLOBODE, BRATSTVA ili PONOSA (neonski znak je čak i preselila u galerijski prostor, Galerija Nova, Zagreb, 2003); ovi su danas zamijenjeni logtipovima Benettona, Terranove, Core, Gasa&#8230; te kao zadnje, ali ne i manje važno, &#8220;Endi Internationala&#8221;. ## #[41]#Nada Dimić (1923.-1942.) je bila komunistkinja, članica antifašističkog pokreta, a umrla je u koncentracionom logoru koji je utemeljen u profašističkom režimu &#8220;Nezavisne države Hrvatske&#8221; (NDH; 1939.-1945.). U socjalističkoj Jugoslaviji proglašena je narodnom junakinjom 1951. Tvronica tekstila iz Zagreba, koja je zapošljavala uglavnom žene, imenovana je po njoj. ## #[42]#Vidi: Nataša Ilić, &#8220;Sanja Iveković – Teaching Private Politics&#8221;, u: <em>Camera Austria</em>, No. 90, 2005., str. 37-59 ## #[43]#Linker [1990], citirano u: Gillian Rose, &#8220;Making Space for the Female Subject of Feminism&#8221;, op.cit., str. 348 ## #[44]#Henri Lefebvre, <em>The Production of Space</em>, Blackwell, Oxford, 1991. (francuski original: <em>La production de l&#8217;espace</em>, Anthropos, Paris, 1974) ## #[45]#Nicolas Bourriaud, <em>Relational Aesthetics</em>, 2002 (francuski original <em>Esthétique relationelle</em> iz 1998). Ovo &#8216;najdublje preporučeno&#8217; djelo posvuda se citira <em>ad nauseam</em>. Izvrsnu kritiku naći ćete u: Walead Bashty, &#8220;Neo-Avant-garde and Service Industry: Notes on the Brave New World of Relational Aesthetics&#8221;, u: Texte zur Kunst, No. 59, 2005. ## #[46]#Walter Benjamin, &#8220;The Author as Producer&#8221; [1934], op.cit., str.299 ## #[47]#Joseph Kosuth, <em>The Artist as Anthropologist</em>, u: The Fox, Vol. I, No. 1, New York, 1975., str. 27 ## #[48]#Hal foster, &#8220;The Artist as Ethnographer&#8221;, u: Hal Foster, <em>The Return of the Real</em>, op.cit., str. 185 ## #[49]#Judith Butler, <em>Excitable Speech – A Politics of the Performative</em>, Routledge, London and New York, 1997., str. 74 ## #[50]#Michael Werner dolazi do istog zaključka razmatrajući politiku lociranja heteroseksualnosti u &#8220;privatnu sferu&#8221; u modernom društvu, gdje je normativna heteroseksualnost u isto vrijeme &#8216;javna&#8217;. Vidi: Werner, <em>Publics and Counterpublics</em>, Zone Booksa, New York, 2005, str. 42-43 ## #[51]#Doreen Massey, &#8220;A Global Sense of Place&#8221;, u: Doreen Massey, <em>From Space, Place and Gender</em>, University of California Press, Minneapolis, 1994. Na webu:&nbsp;<a target="_blank" href="http://www.unc.edu/courses/2006spring/geog/021/001/massey.pdf" rel="noopener">http://www.unc.edu/courses/2006spring/geog/021/001/massey.pdf </a>## #[52]#Vidi: <em>Iveković – Women&#8217;s House</em> 1998-2002, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003. ## #[53]#Sanja Iveković ovim naslovom referira na projekt Marthe Rosler, <em>If You Lived Here&#8230;</em> koji se bavio beskućnicima u New Yorku, a realiziran je kao serija događanja koje je režirala u Dia Art Foundation (1987.-1989). Vidi: Wallis, <em>If You Lived Here</em>, op.cit. ## #[54]#Lefebvre, citirano u: Rosalyn Deutsche, <em>Evictions</em>, op.cit., str. 75 ## #[55]#Stephen Gene, &#8220;selfportrait of more than me: a group – or its fragments&#8221;, u: Simona Sheikh (ur.), <em>In the Place of Public Sphere?</em>, op.cit., str. 217 ##
</div>
<div align="justify">
<p>
</div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Reći ne znači i učiniti</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/reci-ne-znaci-i-uciniti/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[admin]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 07 Oct 2009 16:29:17 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[11. Istanbulsko bijenale]]></category>
		<category><![CDATA[austin]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[judith butler]]></category>
		<category><![CDATA[mika hannula]]></category>
		<category><![CDATA[whw]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=reci-ne-znaci-i-uciniti</guid>

					<description><![CDATA[<p>O konceptualnim zabunama 11. istanbulskog bijenala za Kulturpunkt.hr piše Mika Hannula, finsko-berlinski kustos, predavač i kritičar.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Mika Hannula</p>
<p>Nedavno otvoreno <a href="http://www.iksv.org/bienal11/" target="_blank" rel="noopener">11. istanbulsko bijenale</a> rijedak je događaj. Međunarodno bijenale pod&nbsp; kustoskom palicom hrvatskog kolektiva <strong>WHW</strong> zaista je izvanredno postignuće, a izložba koju su konceptualno uokvirile koherentna je i dosljedna od početka do kraja. Postav jednako vehementno slijedi kako unutarnju logiku pri odabiru umjetnika tako i cjelokupnu konstrukciju i koreografiju izložbenih prostora i konačno sveprisutan i nadasve dominantan grafički dizajn bijenala. &nbsp; </p>
<p><img decoding="async" src="/UserFiles/Image3/istanbul_insan.jpg" alt="istanbul_insan" title="istanbul_insan" align="right" width="300" height="200">Tu je sve. Sve što obećava siguran uspjeh, ako ništa drugo ono barem dovoljan doprinos oglašenim brojkama: 120 projekata, 70 umjetnika, 40 zemalja. Imamo konceptualni okvir čvrsto kontroliran kolektivnim činom kuriranja, dogmatski kvalificirane kriterije što je <em>in</em> a što <em>out</em>, koncentriran kustosti izraz i izložbu koja je posvećeno suha kao pustinja – mentalno i vizualno govoreći. </p>
<p>No, je li to sve? Ne, ono što nedostaje jest osnovni sastojak u <em>Gesamtkunstkonceptu</em> – ne <em>Gesamtkunstwerku</em> – bijenala.&nbsp; Nedostatak se krije u ključnoj tvrdnji organizatora da su u svome djelovanju i bivanju društveno i politički kritički, odnosno prezentiranje bivanja političnim i kreiranja politički inspirirane i izazovne međunarodne izložbe. </p>
<p>O kakvom političkom, politikama i bivanju političnim je u stvari riječ? Kakav je sadržaj ovakvih koncepata s kojima se susrećemo u izložbenim prostorima i situacijama? Ovo je možda samo niz&nbsp; kompleksnih pitanja koja u biti nisu ništa drugo doli akademska i banalna. Ali naprotiv, imaju izravne praktične implikacije na kredibilitet čitavog poduhvata, koji seže od toga kako su radovi izloženi do toga kako opstaju u ovakvom tipu ekspres lonca. </p>
<p>Prije negoli se posvetim konceptualnim zabunama, dozvolite mi svojevrstan zaokret, iskorak koji nam dozvoljava da priznamo uvjete unutar kojih je obuhvaćeno i ono što je rečeno i ono što je učinjeno. Radi se o svijesti da sve što činimo &#8211; od sudjelovanja u procesu definiranja, oblikovanja i stvaranja sadržaja koncepata (znakova, simbola, slika, činova) &#8211; nikada nije neutralno, postojano ili nedužno. Uvijek smo dio zbrke, dio problema. I štogod mi činili kada činimo to što činimo, uvijek djelujemo i u fizičkoj i u diskurzivnoj dimenziji, a te su dimenzije dakako u konstantnoj interakciji. Tom činu riječi su djela – kako kaže <strong>Austin</strong> u svom djelu o tome kako činiti stvari riječima, a značenja: dvostruki čin definiranja i opisivanja. Taj je čin povezan sa svojom prošlošću, svojom&nbsp; sadašnjom aktualizacijom i potencijalom svojih budućih izvoda i zapreka. Vrijednosno ispunjen i pristran pa ipak u pokretu, taj čin stalno traži svoj put da postane mjesto (kao i u prolaznom i jedinstvenom sadržaju koncepta). </p>
<p><img decoding="async" src="/UserFiles/Image3/rad_istanbul.jpg" alt="rad_istanbul" title="rad_istanbul" align="left" width="300" height="200">Stoga, što je konceptualni čin u Istanbulskom bijenalu? Kao što je već rečeno, pozitivna strana jest ta što je ovoga puta konceptualni okvir prilično dosljedan. Ali ta dosljednost se nalazi u pridržavanju za prikaz politika i političkog koji je unaprijed određen i zacementiran. Prikaz politika i političkog koji već na samom početku zna što je dobro a što loše – i vrlo često se predstavlja da zna što činiti s tim kako bi bio korektno predstavljen. To je prikaz politika i političkog koji ni na koji način nije pokretan. On je crno bijeli prikaz koji učinkovito priječi sve nijanse sivog na sivome. &nbsp; </p>
<p>Problem s dogmatskim prikazom politika i političkog jest taj da je on zatvoren smisao, a vlak misli je zaustavljen. S njim se slažete ili ne, pridružujete se zboru ili samo tiho napuštate prostor. Nema interesa za interakcijom, nema potrebe za kolizijom htijenja, želja i strahova temeljenih na uzajamnom poštivanju i obostranom uvažavanju. Postav je – bez obzira što tko mislio o namjerama i vrijednostima trenutno postavljena WHW-ova prikaza – sve u svemu previše sretan, ili, dopustite mi da se drugačije izrazim, usiljeno sretan kako bi se izdvojio od žrtava podlih neprijatelja koji su potom reducirani na površne jednodimenzionalne izloške koje je svatko pozvan kazniti i izudarati. Čin koji je bez ikakve sumnje produktivan, terapeutski pa možda čak i zabavan, ali ne i čin kakvim se predstavlja. On nije političan. </p>
<p>Zašto ne? To je protupitanje koje moli alternativni prikaz politika i političkog. Istodobno je i odgovor koji počinje podcrtavanjem razlike između politiziranja i politikalizacije. Dok je prvi upravo onaj prikaz kojeg WHW slijedi (svjesno ili ne) i koji ih vezuje uz široku paletu lobista (bili oni <a href="http://www.amnesty.org/" target="_blank" rel="noopener">Amnesty International</a> ili automobilska industrija) predstavljajući da ovaj ili onaj pogled i vrijednost ima veću moralnu težinu, konstitutivno pravo i ekonomsku distribuciju, ovo drugo pak je prikaz politika i političkog koji stoji za vječan proces propitivanja, možebitnosti i mogućih izlaza. </p>
<p>Čin politikalizacije prekida s unaprijed uspostavljenim konstelacijama suprotnosti i mrtvim krajevima dvojnosti. Čin je to koji omogućuje stvarima da se dogode, primorava ih, kao i pitanja i poglede, da izađu izvan njihovih zamrznutih prostora u kojima su prihvaćeni zdravo za gotovo. Čin je to izvođenja sadržaja koncepta na takve načine da im uzdrmava okvir, pokreće ga, njiše i navodi ga da stvara i proizvodi iznenađenja. Ne mami ga normalizacija već potraga za kompleksnim vezama i razasutim izborima. Sudari i preklapanja u i kroz koje se obje strane nalaze pred izazovom i u kojima se svaki sudionik mora suočiti s onim drugim i uzeti množinu prikaza iste ili slične stvarnosti ozbiljno. </p>
<p><img decoding="async" src="/UserFiles/Image3/dont_complain.jpg" alt="dont_complain" title="dont_complain" align="right" width="300" height="200">Taj čin ne osigurava ništa, čak niti lijep slogan. To nije čin koji donosi razjašnjenja niti osjećaj moralne nadmoći. Umjesto toga on vrednuje potragu za nesigurnim, potrebu da se suoči s glazbom koja nije monotona, on nije dogmatski već nešto posve drugo. On radi s mogućnostima i izazovima da postane mjestom prije negoli čin politiziranja s ucrtanim tunelom prikaza koji nastavlja kopati dublje i dublje po njegovim rupama i zaboravima. </p>
<p>Taj čin mogućno pa čak i izvjesno može proizvesti prostor za ugodan konflikt. Prostor koji je praćen prikazom političkog, koji podnosi, vrednuje i predstavlja potrebu da stvari učini mogućima (<strong>Judith Butler</strong>) kao i čin stvaranja mjesta antagonistički uzajamnih razmišljanja koja ostavljaju traga (<strong>Chantal Mouffe</strong>). Čin stvaranja predane i razasute raznolikosti koje su – unatoč glasnim tvrdnjama o njihovoj prisutnosti – očajnički nedostajale 11. Istanbulskom bijenalu.</p>
<p>&nbsp;</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
