Prvi Hod za život u Hrvatskoj održao se 21. svibnja 2016. godine u Zagrebu i to je bio jedini takav događaj u zemlji, organiziran s ciljem “skretanja pozornosti na poštivanje svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti”. Manifestacija se otada postupno proširila i ove se godine održava u 17 gradova. Hod za život pokrenula je udruga U ime obitelji koju se može definirati kao jednu od vodećih organizacija antirodnih pokreta u Hrvatskoj – pokreta koji se, prema McEwen i Narayanaswamy (2023), odnosi na “transnacionalnu mrežu aktera posvećenih očuvanju heteropatrijarhalne hijerarhije spola i roda u svim područjima društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života”.

Ovogodišnji Hod u Zagrebu bio je prvi kojemu sam prisustvovala i dojam tog događaja bio je drugačiji od onog koji sam očekivala. Toliko mladih ljudi i djece, glazba, šarenilo i veselje, zatekli su me. Istaknuto “veselje” je važno jer nam govori nešto o ciljanoj atmosferi i općem tonu okupljanja. Drugim riječima, veselje nije slučajno: ono je dio diskurzivnog oblikovanja Hoda za život usmjerenog na poticanje pozitivnog emocionalnog angažmana. Kako navode Tranfić i Gergorić (2025), poticanje pozitivne emocionalne dimenzije Hoda za život – isticanjem ponosa, ljubavi i sreće – igra značajnu ulogu u izgradnji kolektivnog identiteta i solidarnosti unutar pokreta, ali i u širenju područja djelovanja. 

Međutim, unatoč toj općoj benevolentnosti i “miroljubivosti”, u govorima sudionica i sudionika Hodova za život moguće je uočiti i donekle suptilnu, premda ipak često rabljenu retoriku “Mi protiv Njih”; retoriku koja se provlači kroz sve tematske cjeline koje su prepoznate analizirajući govore održane u trima gradovima: Zagrebu, Zadru i Splitu. Kada bismo te tematske cjeline sagledali_e samo kroz njihove ključne riječi, one bi mogle podsjetiti na ljudskopravaška / feministička okupljanja kojima sam prisustvovala; ključne riječi poput ljubavi, solidarnosti, prihvaćanja drugačijih, pružanja zaštite i podrške, ali i važnost znanosti naspram ideologije. Zbog toga ih je potrebno smjestiti u zadani kontekst i pažljivije razmotriti. 

Pravo na ljubav 

Među ključnim riječima koje su zabilježene dominantno mjesto zauzima pojam ljubavi. Jedna od govornica u Splitu zaželjela je “da svi ljudi vole svoj život i poštuju tuđi“. Ta je želja u skladu s jasnom porukom “žrtve i ljubavi” koju inicijativa šalje. Hod za život “nije samo angažman, već poziv srca”, a ljubav je ono što svako dijete “unosi u život svojih roditelja i najveći dar koji možemo dobiti“, čulo se u Zagrebu. No, prije svega, ljubav je ono na što svako dijete “ima pravo”. Točna rečenica koja je izgovorena na sva tri Hoda koja su razmatrana u ovoj analizi, glasi: “Bolesno dijete ima pravo na život, zaštitu i ljubav svojih roditelja, kao i ono zdravo. Pronalaženje i usmrćivanje bolesne ili drugačije djece nije dostojno civilizacije koja se hvali zaštitom ljudskih prava.”

U priloženim iskazima očituje se takozvani embryo-centered (Avanza, 2019), odnosno pro-life aktivizam fokusiran na embrio, koji se u diskursu Hoda za život preimenuje u “nerođeno dijete”. Tim činom preformulacije nerođeno dijete postaje politički subjekt koji zaslužuje zaštitu. Odabir ovog termina, zajedno s transparentima koji upozoravaju na osjećaje koje fetus doživljava, operacionaliziran je u svrhu poticanja empatije i osjećaja nanesene nepravde (Tranfić, Gergorić). Ovakvo preimenovanje taktički pomiče težište s autonomije žene na nerođeno dijete, čime je svaka argumentacija koja bi podupirala pravo na izbor stavljena u defanzivnu i moralno kompromitiranu poziciju.

Važno je pritom skrenuti pozornost na sljedeće: u govorima voditelja_ica, kao i u osobnim pričama koje su govornici_e dijelili_e s okupljenima, naglasak je stavljen upravo na zaštitu “bolesnog djeteta”, kao i na rizične trudnoće koje su govornice odlučile iznijeti, neovisno o tome što je život rođene djece bio težak, nerijetko obilježen nizom neuspješnih medicinskih zahvata i u konačnici vrlo kratak. Govornice su svjedočile o osjećaju “mira”, zato što su svojoj djeci u tom kratkom razdoblju, “pružile ono najvažnije, a to je ljubav”.

Prihvaćanje drugačijih (ne probiranje dostojnih)

Uz temu ljubavi, usko je vezan motiv prihvaćanja i to osobito prihvaćanja bolesnih, slabih, drugačijih: 

“Bit će naše dijete ono kakvo ga je bog stvorio i točno takav je došao naš (ime djeteta) i mi smo danas baš zahvalni. On ima jednako pravo na život kao i svi mi. Promijenio je našu obitelj, promijenio je taj stav o očekivanju općenito od ljudi. Pokušali smo dalje u životu doživljavati i prihvaćati ljude sa svim njihovim vrlinama i manama.” (ZG)

“Dok smo još prolazili prvi postupak posvojenja, tamo vas pitaju jako puno pitanja dok rade procjenu možete li biti roditelj i među pitanjima koja postavljaju je i to kakvo dijete želite, koliko godina, curicu, dečka, dijete s teškoćama ili ne. Nama je to bilo jako čudno i nepojmljivo jer smo smatrali da ostanem trudna i da nosim dijete s Downovim sindromom ili nekim malformacijama, da bi to dijete svejedno rodili.” (ZD)

Definiranjem prava na izbor kao “pronalaženja i usmrćivanja bolesne ili drugačije djece” – kako je formulirano u analiziranim govorima – pravo žene na autonomiju nad vlastitim tijelom retorički se preoblikuje u čin hladnokrvnog ubojstva, čime se emocionalno i moralno diskreditira sam pojam izbora. Pritom, potencijalni razlozi za prekid trudnoće radikalno su reducirani na nevoljkost žena da se nose s problemima “nedostojnog” djeteta. Tome u prilog ide tendencija da se pravo na izbor izjednačava s “eugeničkim mentalitetom, odnosno odabirom onih koji su, pod navodnicima, dostojni života po našemu”, a što smo, kako kaže govornica, “imali priliku vidjeti na djelu u nacističkoj Njemačkoj” (ZG). Odluka o prekidu trudnoće također je prikazana kao nešto na što se žene “nagovara”, u što ih se “gura” i u što ih se “uvjerava” i zbog čega će se, u vremenu koje tek treba doći, ženama “ispričavati” (ZG).

Zaštita i podrška (ne prevara)

Uz važnost prihvaćanja “drugačije djece”, organizatori_ce Hoda za život ističu i svoju ulogu u pružanju podrške majkama, očevima i širim obiteljima kako ne bi postali_e žrtve “društvene prevare” ili “pritiska”. Premda je zaštita nerođenog djeteta primarni cilj inicijative, čini se da ni žena nije zanemarena. Sudionice i sudionici imali su potrebu naglasiti da nisu “protiv žena”. “To je besmisleno”, reći će jedan voditelj, nastavljajući: “u principu, zbilja stojimo iza žene” (ZD). U principu, žena iza koje se stoji je majka: “majke, koje su stup i temelj društva”.

Majke su sve žene, ne samo one koje su to postale, već i one koje to tek trebaju postati i one koje to nesumnjivo žele postati. Kako je ekstatično uzviknula jedna od voditeljica: “Da vidimo naše majčice, ruke gore! Majčice, trudnice, majke koje žele biti majke i vjeruju da će to biti, dignite ruke da vidim koliko vas ima!” (ZG). Od ove uloge koja samo čeka da bude ispunjena, žena se može okrenuti jedino ako je napuštena, neinformirana i prevarena i od te ju je prevare potrebno zaštiti.  

“Kroz Hod za život u javnost je izišlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete već i za njihov život. One su raskrinkale onu laž da pobačaj osnažuje ili emancipira ženu. Žene koje su imale pobačaj ističu da je on bio rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, društva, čak liječnika. I mislim da je teško pronaći ženu koja se nije kad tad pokajala što je usmrtila dijete koje je nosila u vlastitoj utrobi ispod svoga srca. S tim je jako teško živjeti.” (ZD)

“Izašla sam iz svoje zone komfora radi dječice kao što je moja (ime djeteta), ali i zato što ne želim da više niti jedna majka bude prevarena. U razgovoru sa ženama koje su napravile pobačaj osjetila sam koliki teret i tugu nose na svom srcu, jer cijeli život razmišljaju o svom djetetu, a oni koji su ih glasno poticali da usmrte svoje dijete i gurnuli ih do ruba litice više nisu tu da pruže podršku.” (ZG)

Ove tvrdnje nisu dodatno pojašnjene ni popraćene primjerima: na koji način su majke “prevarene”, kako točno društvo “potiče” na prekid trudnoće i tko su ti neimenovani “oni” koji vrše pritisak i pobačaj reklamiraju kao sredstvo ženske emancipacije? Za razliku od tih neimenovanih Drugih, zajednica okupljena oko Hoda za život obećava upravo podršku, podcrtavajući tako osjećaje pripadnosti i povezanosti. 

“Drage majke i dragi očevi, niste sami. Mi ne možemo maknuti težinu situacije u kojoj se nalazite ali vam možemo pomoći nositi je. Rasporedit ćemo teški teret na više nas. Javite nam se kako bi vam pružili utjehu i potporu. (…) Plod mojih i naših promišljanja u Hodu za život je mreža potpore i solidarnosti.” (ZG)

“Ono što je najbitnije: svim mama, ali i očevima, obiteljima koje su u dilemi, niste sami.” (ZG)

“Mi danas želimo reći: Majko, nisi sama. Oče, tvoja uloga je važna. Dijete, ti si voljeno od samog početka.” (ST)

Kako objašnjava James Jasper (2011), osjećaji pripadnosti i povezanosti osnažuju kolektivni identitet grupe, osiguravajući kontinuitet kroz lojalnost. Kolektivni identitet također može biti osnažen i očuvan konstruiranjem izvanjskog neprijatelja, kao što je učinjeno ovdje. Neprijatelj, premda neimenovan, ipak je impliciran, osobito (točnije, isključivo) u govorima organizatorica Hoda za život.  

Znanost (ne ideologija)

“Kroz ovih proteklih deset godina Hoda za život, čuli smo sve moguće dokaze što znanost kaže o početku ljudskog života. (…) Pa iako je tako, još uvijek postoje ljudi, organizacije, lobiji, koji tvrde da nerođeno dijete nije ljudsko biće.” (ZG)

Korisno je napomenuti da se u ovom konkretnom govoru neimenovani, premda sada već preciznije identificirani Drugi, spominju nekoliko puta, zauzimajući tako centralno mjesto ovog obraćanja. To su Drugi koji “i dalje tvrde da pobačaj ženu oslobađa”. Drugi koji “majke više djece omalovažavaju, a žene koje svoju bolesnu djecu usmrćuju daju nam kao primjer majčinstva”. Nasuprot tih Drugih koji se nalaze na strani “ideologije, laži i diskriminacije”, Hod za život stoji na strani “zdravog razuma, modernih zakona i znanosti”. 

“Uskoro ćemo živjeti u našoj divnoj domovini za čiju su slobodu zdravlje i živote dali toliki branitelji, u kojoj će zakon štiti život, temeljeći se na volji naroda i na znanosti, a ne na ideologiji.” (ZG)

“Stoga želimo novi zakon, moderan zakon, koji se temelji na znanosti i koji apsolutno štiti život.” (ZD)

“Hodamo jer vjerujemo da je ljudski život svetinja, od samog početka i prvog otkucaja srca. Ne zato što to negdje piše, već zato što to govori zdrav razum i naša savjest.” (ST)

U ovim, ali i ranije priloženim iskazima moguće je primijetiti povezivanje nacionalističkog, religijskog ali i sekularnog diskursa. Sekularni diskurs, koji se očituje u pozivanju na znanost, dio je strateškog preoblikovanja pristupa antirodnih pokreta kojim se nastoji približiti široj publici (Tranfić, Gergorić) kao i dio mehanizama profesionalizacije antirodnih pokreta, koji sve češće napuštaju isključivo religijski okvir te svoje djelovanje predstavljaju kroz privid političke neutralnosti i akademske legitimnosti. Tako se akteri_ce unutar tih pokreta organiziraju u formi think-tankova i međunarodnih nevladinih organizacija, s istraživačima_cama koji_e objavljuju recenzirane radove, često uz podršku savjetodavnih odbora i fondacija (McEwen i Narayanaswamy).

Činjenica da se na okupljanjima u Zagrebu, Zadru i Splitu izlažu vrlo slične osobne ispovijesti, da se u iskazima organizatora_ica i voditelja_ica ponavljaju identične formulacije, govori u prilog toj profesionalizaciji. Ona se manifestira i kroz precizno ujednačeno oblikovanje poruka koje se žele plasirati. 

Mi protiv Njih

S obzirom na širenje inicijative Hod za život i vidljivost koju stječe u javnom prostoru, te na strateške mehanizme koji uključuju, kako profesionalizaciju i pozivanje na znanost, tako i poticanje pozitivnih emocija, ipak je potrebno izoštriti oprez i kritičko čitanje korištenog jezika. Taj jezik, samo naizgled svjetonazorski neutraliziran, služi kao poprište antagonizacije kroz retoriku “Mi protiv Njih”. Ova retorika je značajna zato što su pravičnost i snaga Prvih podignute na iskrivljenoj reprezentaciji Drugih: lažljivih, ideologiziranih, bešćutnih, prevarantskih drugih. Podsjetit ću, pravo žene na autonomiju i izbor izjednačeno je s eugenikom. 

Ono što se promjenom diskurzivnih mehanizama (pre)oblikuje nije samo javna reprezentacija antirodnih pokreta. Ono što se u očima javnosti (pre)oblikuje je i reprezentacija feminizma. Pritom me manje brine dio populacije koji je svjetonazorski već opredijeljen i puno češće se pitam o onom dijelu populacije koji je “ni tu ni tamo” ili “i tu i tamo”, u nedefiniranom političkom negdje, pred televizorom, koji sluša riječi organizatorica Hoda na Dnevniku i pomišlja: “Pa dobro, nisu rekle ništa nerazumno.” Tu je rečenicu bilo moguće čuti i među ljudima koji su se na ovim događanjima zatekli slučajno, ali su svejedno zastali i primili poslane poruke. 

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Od 15. do 17. listopada u Rijeci se održava Smoqua, međunarodni festival queer i feminističke kulture koji okuplja raznovrsne umjetničko-aktivističke projekte i inicijative te služi kao platforma za njihovu prezentaciju i umrežavanje. Festival od 2017. godine organizira Lezbijska organizacija Rijeka LORI u suradnji s udrugom PaRiter, Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i platformom Građanke svom gradu, a krovna tema ovogodišnjeg izdanja, u skladu s prilikama u kojima je nastao, nosi naslov Semo qua, u prijevodu Tu smo. Udruga LORI tu je od listopada 2000. kada je registrirana kao prva lezbijska organizacija u Hrvatskoj, a povodom obiljižavanja 20. godišnjice djelovanja u sklopu Festivala održava se i prigodna izložba koja dokumentira njihov dosadašnji rad na senzibiliziranju javnosti i borbi za ravnopravnost pripadnika_ca seksualnih i rodnih manjina.  

Četvrta po redu Smoqua održava se u hibridnom formatu, online i u fizičkom prostoru, a okuplja preko 30 aktivista_kinja i umjetnika_ca s različitih strana svijeta, od Norveške, Belgije i Švedske do Argentine i SAD-a. Neke od njih posjetitelji i posjetiteljice će imati priliku upoznati u sklopu programa koji je osmislila umjetnička organizacija Građanke svom gradu, a fokusiran je na teme vezane uz javno zdravstvo. Riječ je o temama koje su relevantne za društvo u cjelini, ali na specifične načine pogađaju njegove neprivilegirane dijelove, kao što su LGBT zajednica, žene, izbjeglice i osobe koje su izdvojene iz društva kroz kazneni sustav. 

Programsku cjelinu GSG@Smoqua otvara povjesničar umjetnosti i kustos Vladimir Čajkovac predstavljanjem istraživanja AIDS – prema stvarnim događajima i prateće izložbe u Njemačkom muzeju higijene u Dresdenu koji posjeduje najveću zbirku HIV/AIDS plakata u svijetu. Analizirajući načine vizualne reprezentacije HIV/AIDS-a kao “bolesti drugih”, Čajkovac ih stavlja u relaciju s današnjim vizualnim jezikom pandemije COVID-19 te ispituje odnos politike, zdravstva i javnog mnijenja spram bolesti.

Pitanje pristupa uslugama javnog zdravstva u kontekstu sve teže ostvarivog prava na pobačaj sve je urgentnija tema kojom se bave feminističke udruge i inicijative, a aktualizirano je i u akciji Hod pijuna kojom se uoči parlamentarnih izbora nastojalo upozoriti na politički pritisak desnih grupacija i njihove manipulacije u ograničavanju prava žena na slobodno odlučivanje o vlastitim tijelima. Performans je u realizaciji prekinula policija, a slijed događanja i intencije akcije na Smoqui predstavlja aktivističko umjetnički kolektiv Tools for Action iz Nizozemske koji je zaslužan za umjetničko rješenje akcije, te Građanke i građani Rijeke koji su u njoj sudjelovali.

U uvjetima pandemije, kada je ostvarivanje potrebne fizičke distance često otežano zbog vrste posla, uvjeta stanovanja ili zadovoljavanja emotivne potrebe za bliskošću, posebno su ugroženi oni koji se nalaze u kaznenom sustavu. Slučaj je još teži kada je riječ o centrima za azilante u kojima se kontinuirano krše ljudska prava, pa i pravo na zdravlje. Temom detekcijskih centara u američkom kontekstu bavi se projekt In Plain Sight, koji uključuje 80 umjetnica i umjetnika te zrakoplove koji parom ispisuju aktivističke poruke u znak podrške zatočenima. U vrijeme kada je svima ograničeno kretanje, ovaj umjetničko aktivistički projekt koristi inovativne metode komunikacije i upozorava da je u centrima za azilante bolest dodatno opterećujuća. Projekt će na Smoqui predstaviti njegovi koautori, kanadaski_a umjetnik_ca Cassils i američki umjetnik Rafa Esparza. 

Sva događanja održavaju se u Galeriji SKC (OKC Palach), a posjetitelji i posjetiteljice ih mogu pratiti putem live streaminga na Facebook stranicama Udruge LORI, PaRiter i GSG. Raspored cjelokupnog izvedbenog, diskurzivnog i radioničkog programa nalazi se ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Krovnim terminom “reproduktivna pravda” organizatori konferencije označavaju zasebna prava koja su vezana uz reproduktivna prava, kao što je pravo na medicinski potpomognutu oplodnju ili humani porod, uzimajući u obzir i društvene uvjete koji su nužni kako bi osoba mogla donositi odluke o vlastitom životu.

Na konferenciji će sudjelovati osam autorica publikacije Reproduktivna pravda za pravednije društvo i dvije gošće konferencije, stručnjakinje u području ženskih ljudskih prava. Izlaganja će održati Mirjana Kučer, Danijela Drandić, Anita Budak, Petra Bezjak, Lana Vidmar, Ana Marija Sikirić, Monica M. Topalović, Jana Ažić i Matea Krmpotić.

Konferencija je posvećena kontinuitetu ženskog otpora; ulozi reproduktivnih prava u poboljšavanju skrbi žena u trudnoći, porodu i babinju; medicinski potpomognutoj oplodnji; ljudskim pravima u porodu; porodničarskom nasilju; pravu na priziv savjesti; rodno osjetljivom proračunu; politizaciji ženskog tijela; totalitarističkim tendencijama nacionalnih konzervativnih organizacija te disciplinskim režimima. 

Nakon izlaganja gošći i autorica tekstova Marinella Matejčić i Brigita Miloš će predstaviti samu publikaciju.

Stručna konferencija Reproduktivna pravda za pravednije društvo dio je istoimenog projekta kojeg provodi Udruga PaRiter u suradnji i uz financijsku podršku Fondacije Rosa Luxemburg.

Programska knjižica sa sažecima dostupna je na sljedećoj poveznici.

Festival Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, a jedan od ciljeva udruge jest i razvijanje queer i feminističke kulture.

O festivalu te queer kulturi i aktivizmu u Hrvatskoj i regiji pričali smo s Antonijom Stojanović iz organizacije LORI.

KP: S udrugom PaRiter i Centrom za ženske studije Rijeka organizirale ste prvi regionalni festival queer i feminističke kulture u Rijeci. Čime ste se vodile pri organizaciji i sastavljanju programa i tko su bili/e sudionici i sudionice festivala?

Još prilikom osmišljavanja festivala bitno nam je bilo okupiti što više udruga, inicijativa, platformi te pojedinaca/ki iz sfere queer i feminističke kulture i/ili koji/e se bave pitanjima roda, prava seksualnih i rodnih manjina i sada, kad podvučemo crtu nakon prvog festivala, vrlo smo zadovoljne ostvarenim. Željele smo da to bude ne samo festival koji organizira udruga LORI, već da kreiramo platformu (za početak na razini regije, zemalja bivše Jugoslavije) za neke buduće umjetničko-aktivističke projekte, koja će s vremenom rasti, razvijati se i postati jedna konstanta na kulturnoj sceni Rijeke. Zato smo pristupile ne samo udrugama i ustanovama s kojima smo od ranije imale uspješnu suradnju (PaRiter, Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, Art-kino, CGI iz Poreča, Labris, Sarajevski otvoreni centar…), već i drugim kulturnim čimbenicima: Građani/ke svom gradu, MMSU iz Rijeke, queer i/ili feminističkim umjetnicima/icama. Poseban “vjetar u leđa” bila nam je podrška Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture  (Rijeka je pod sloganom Luka različitosti proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020. godine, uz irski Galway) kad su Smoquu uključili u svoj program, jer time su jasno pokazali pravac kojim žele ići u budućnosti.

Drago nam je da su se zapravo sve osobe/institucije/udruge koje smo pozvale na suradnju vrlo rado uključile, želeći doprinijeti razvoju queer i feminističke kulture u Rijeci i šire, ali i povećanju njene vidljivosti u javnosti. Sa svima njima smo skupa odlučivale o izboru sudionika/ica i svatko je dao doprinos iz svoje sfere djelovanja.

Programom je publici queer i feministička kultura predstavljena kroz umjetničke sadržaje (izložba Ane Hoffner i razgovor s umjetnicom, performans Nike Rukavine), audio-vizualne (nastup queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo, Queer UP! party gdje su glazbu puštale cure iz Zbeletrona, koncert Le Zbora, projekcija performansa kolektiva Haveit, projekcije kratkih filmova: Jagode, Tranzicija, Dont brejk maj turbofolk hart), radionicu Dodir, tijelo, seksualnost koju su vodile Jasminka Juretić i Ana Andrinić te panel rasprave (sa sudionicima/icama: Leila Šeper, Zoe Gudović, Franko Dota, Mirza Halilčević, a zbog bolesti nažalost nisu prisustvovale Mia Gonan, Nataša Velikonja i Nina Dragičević) te info štandove udruga i inicijativa koje se bave pravima žena i LGBTIQ osoba. Koncipiran je program kako bi se posjetitelji/ice mogli/e upoznati s poviješću i značajem queer i feminističke kulture, razviti kritičku svijest o njima, istražiti kulturni i društveni kontekst, te psihosocijalnu dimenziju ove kulture.

Isto, vrlo nam je bitno bilo privući što više “običnih” ljudi, to jest onih koji inače ne dolaze na naša događanja i pretpostavka je da možda ni ne znaju puno o toj tematici a upravo kako bismo ih o tome informirale, te smo zato odabrale što više javnih prostora za održavanje aktivnosti: Korzo kao “žilu kucavicu” Rijeke, kafiće, kino, jedan od najposjećenijih klubova za izlazak u gradu itd., s tim što nam je naravno najbitnije bilo da su ti prostori LGBTIQ friendly.

KP: Festival se bavio propitivanjem sloboda u odnosu na društvene, kulturne, institucionalne i individualne opresije. Koliko su one još uvijek prisutne u hrvatskom društvu, za razliku od zemalja u susjedstvu? Zašto ste baš pitanje slobode odlučile odabrati za prvu temu queer Festivala?

Nažalost, naročito posljednjih nekoliko godina vidimo da pitanje opresije u našem društvu, ali i većem dijelu Europe,  nije samo prisutno još uvijek, nego bismo prije rekle sve više.  Sve veća prisutnost i jačanje “snaga” koje slobode pojedinca/ke žele umanjiti pa i ukinuti (prije svega, na meti su LGBTIQ zajednica i prava žena), dovode nas do toga da se moramo boriti ne samo za slobode koje priželjkujemo, već i za očuvanje onih već stečenih. Primjera za to u Hrvatskoj imamo na nesreću i previše – svakodnevno svjedočimo raznim oblicima opresije – “najsvježiji” su primjeri nacrta Obiteljskog zakona, ali ne zaboravimo i micanje termina životno partnerstvo iz nekoliko zakona donesenih u protekle 2 godine, što onda uzrokuje pravne poteškoće kada čovjek želi uživati to svoje pravo. Primjerice, u 2016. godini izglasano je nekoliko poreznih zakona. Iako se u Općem poreznom zakonu izjednačavaju sve institucije (brak, izvanbračna zajednica, životno partnerstvo…), u Zakonu o porezu na dohodak, Zakonu o porezu na promet nekretnina i Zakonu o lokalnim porezima se nigdje (!) ne spominju životni/e partneri/ice (niti izvanbračni drugovi) kao oni koji mogu ostvarivati porezne olakšice, već samo bračni drugovi. Ovo je veliki problem, budući da ako se u zakonu ova vrsta zajednice ne spominje to neposredno otvara prostor za diskriminaciju u praksi.

Također, imamo i sve češću “tihu” institucionalnu opresiju, opet naročito usmjerenu prema LGBTIQ osobama: primjerice, trans osobe imaju zakonska prava na određene medicinske zahvate, na promjenu dokumenata, ali u praksi im nerijetko institucije ta prava ograničavaju ili jednostavno, ne odobravaju. Potom slijedi dug, zamoran i ne uvijek uspješan proces da osoba dobije uslugu koju je trebala dobiti odmah.

Zato smo odlučile na pitanje Sloboda – jesmo li uistinu slobodni/e? kao temu vodilju Smoque te željele i javnost uključiti u promišljanje o tome.

O stanju po pitanju sloboda u susjednim zemljama na festivalu su govorili/e sudionici/ice iz BIH, Srbije, Slovenije, prikazivani su radovi i iz Crne Gore i s Kosova, pa je nekako naš opći zaključak da taj opresivni val nije mimoišao ni naše susjede, jedino po čemu se naše zemlje razlikuju su one slobode stečene od ranije, a koje su sad na meti.

KP: Povijest queer kulture u Rijeci u sklopu Festivala predstavile ste queer šetnjom gradom. Koliko je bogata povijest queer kulture u Rijeci i koliko se slobodno razvijaju alternativni oblici kulture i aktivizma u ovom gradu?

Queer kultura u Rijeci postoji već dosta dugo, razvija se manje-više konstantno, a najbitnija kultna alternativna mjesta su zapravo i izgrađena na konceptu beskompromisne slobode, npr. OKC Palach. U tom smislu, lijepo je živjeti u sredini gdje se ti alternativni oblici kulture i aktivizma razvijaju, a da li i koliko slobodno trenutno, to je nažalost upitno jer dosta financijski ovise o institucijamako suko su one s razine države – pa, dovoljno je reći da svjedočimo koliko su te institucije naklonjene alternativnoj kulturi i aktivizmu.

Queer šetnja je izazvala jako puno interesa prije svega među lokalnom publikom, jer je dosta ljudi željelo čuti o povijesti svog grada, iako je to prvenstveno zamišljeno za sudionike/ice iz drugih gradova, da njima približimo Rijeku. Namjera nam je bila upoznati publiku sa životom queer i LGBT osoba u Rijeci tijekom vremena. Kroz istraživanje o tome nam je najinteresantnije bilo to što Rijeka ima i u prošlosti je imala dosta friendly mjesta za okupljanje, upoznavanje LGBTIQ “ekipe”, ali i dalje nema gay kafić ili klub. za razliku od drugih, ne nužno većih gradova u regiji gdje je opresija jača.  To nam jasno pokazuje da što su individualne slobode veće, manja je potreba manjine da se drži u začahurenim prostorima kao i većine da tu manjinu getoizira.

KP: S izjednačavanjem prava i većom vidljivosti LGBTIQ zajednice i specifični oblici queer kulture poput draga, sve više postaju dio mainstream ili popularne kulture. Treba li queer kultura zadržati svoju aktivističku prirodu kako bi ostala relevantna za LGBTIQ pokret ili je neizbježno njeno “utapanje” u suvremenim pop kulturnim tokovima?

Mi queer kulturi i pristupamo s aktivističko-umjetničkog aspekta jer ocjenjujemo da naše društvo još nije dovoljno upućeno u taj vid kulture – u to smo se uvjerile nakon medijskih objava o festivalu na raznim portalima, što lokalnim, što nacionalnim, gdje su komentari bili dosta nepovoljni po nas, ali i odraz nepoznavanja materije. Ako na sam spomen queer i feminističke kulture (određeni) dio javnosti na umu ima “bespotrebno paradiranje” i neke sramotne, čak bih se usudila reći i bolesne insinuacije (govorimo o javnim komentarima na portalima, te određenim člancima o festivalu), jasno nam je da je queer kultura u Hrvatskoj daleko od mainstreama i popularne kulture, te je aktivistički moment upravo u tom informiranju i senzibiliziranju javno. Budući da joši još uvijek  živimo u pretežito patrijarhalnom društvu koje ne priznaje odstupanja od binarnog viđenja identiteta s jasno određenim muško-ženskim ulogama, queer kultura je ta koja propituje i preoblikuje zastarjele koncepte uz približavanje pojma rodnog identiteta, razbija predrasude i pomiče granice društva u smislu integracije različitosti.

U tom smislu, Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, mi festival doživljavamo kao spoj umjetnosti i aktivizma, te nam je svakako cilj istaknuti aktivistički moment u queer kulturi.

KP: U kontekstu trenutne socijalno-političke situacije i dominacije desno radikalnih skupina u javnom prostoru, koliko ima prostora za rast i nadogradnju ovog, ali i sličnih queer festivala?

Prostora u Hrvatskoj mislim da ima, manje rekla bih nego ranijih godina, ali postoji, i to upravo zbog (ranije) dostignute razine opće svijesti. Potrebe svakako da ima, upravo jer je i ta postignuta razina prava i opće svijesti ugrožena i dovodi se u pitanje. Naravno da nas zabrinjava jačanje desno orijentiranih skupina koje su se infiltrirale u sve sfere javnog života, pa time mogu kontrolirati što i u kojoj mjeri možemo predstaviti široj javnosti. To najbolje vidimo kroz presjek medijskog prikazivanja primjerice, LORI zadnjih godina. Alarmantno nam je bilo kad smo više puta doživjele da nam dođu novinari/ke, naprave reportažu i potom kažu da će vidjeti hoće li se to i kako moći objaviti, jer “znate kako je, i kod nas je došlo do promjena”.

No, u ovakvim trenucima, smatramo da je najbolje što možemo učiniti zapravo djelovati još više, umrežiti se s organizacijama i platformama s istim ciljevima i uz solidarnost i zajedničke napore, nesumnjivo da možemo kreirati prostor za razvoj queer i feminističke kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.