Neplanirana uvertira publikaciji novog broja časopisa Treća Centra za ženske studije u Zagrebu bio je prilično užareni okršaj privatnog i političkog na društvenim mrežama, u povodu recentnog izbora Dorotee Šušak, inače izvršne urednice časopisa, na mjesto nove izvršne direktorice Centra. Kako je do zainteresirane javnosti doprlo nekoliko latentno transfobnih privatnih Facebook postova novoizabrane direktorice, doveden je u pitanje stav Centra prema transfobiji koja sve glasnije divlja unutar dijela feminističke scene, kako regionalne, tako i međunarodne. Centar je reagirao “s indignacijom” odbacujući navode da kao feministička organizacija, u najboljem slučaju, nedovoljno odrješito i jednoznačno zauzima trans-uključivu i anti-transfobnu poziciju. Međutim, slučaju nije pomoglo da je reakcija došla u formi dvaju nepotpisanih i uglavnom nesvrsishodnih očitovanja koja su sezala od neodređenih prijetnji “pravnim koracima” do neobičnih lamentacija o “bivšim studenticama, predavačicama i članicama” koje se “odriču teorijske mat(e)r(n)ice”. Također nije pomoglo ni to da se Centar potom pohvalio regionalnom podrškom nominalno feminističkih organizacija i platformi koje su manifestno trans-isključive.¹ Cijelu je diskusiju pratio neprestani spomen novog izdanja časopisa Treća koje će, prema riječima izvršne direktorice u uvodnoj napomeni, “najbolje svjedočiti” o “djelovanju, stavovima i nastojanjima” Centra, budući da je posvećeno upravo transfeminizmu i spektru transrodnosti. No ako će publikacija pred nama “najbolje svjedočiti” o stavu Centra prema transfeminizmu, stvari rapidno postaju još deprimantnije, prije svega jer jasno artikulirani stav punom dužinom broja zapravo – izostaje.

Nevolje s uvodnikom     

Sve otkad smo se medicinski i civilizacijski složili da spol (paketić genitalija s kojima se rađamo) i rod (kulturalne kostimografije i izvedbe kojima oblikujemo svoja tijela) nisu iste kategorije i da je sloboda rodnog izbora jedno od temeljnih građanskih prava, transrodnost se pojavljuje kao jedan od najvažnijih izbora pojedinčanog samoodređivanja i samodefiniranja, oslobođenog binarizma opreke muško “ili” žensko. 

Nataša Govedić

Broj otvara uvodnik glavne urednice Nataše Govedić pod naslovom Brojno stanje transrodnosti: skok s dva na beskonačno, na čijem se sadržaju vrijedi zaustaviti jer tekst ne samo da postavlja ton publikacije, nego na mikrorazini sadrži uredničke boljke broja i njegov plutajući pristup temama na naslovnici izdanja. Tekst, koji je sastavljen od kolažnih blokova, autorica započinje citatom iz knjige Transgender Voices, odnosno njezinim uvodnim motom, nastavlja skokom u kratki osvrt na roman Orlando Virginije Woolf i zatim naglo ubacuje podulji citat definicije rodnog identiteta preuzet sa stranice udruge Trans Aid. Nakon citatnog bloka i bez dodatnih komentara autorica se kreće prema zaključenju uvodnika najavom tekstova i konstatacijom da u trenutku zaključenja broja i dalje pristižu zainteresirani upiti za suradnju, ali, hélas, broj se mora zatvoriti.

Govedić u relativno kratkom tekstu uspijeva nanizati priličnu količinu začudnih formulacija, pišući primjerice da je spol “paketić genitalija s kojim se rađamo” dok rod čine “kulturalne kostimografije i izvedbe kojim oblikujemo svoja tijela”, što rezonira kao izmaknuto protučitanje teorije performativnosti roda. Naime, provokativni zaokret te teorije, kako ju je Judith Butler artikulirala još dalekih devedesetih, inicirao je radikalno preispitivanje uvriježene dihotomije između spola i roda. Butler je argumentirala da je rodna dihotomija, koju je feministička misao već tada opsežno kritizirala, samo nominalno, formalno i u suštini neodrživo odvojena od spolnog binarizma te da se jedno nužno urušava u drugo. Također je istaknula moć nekih identitetskih, kulturnih i umjetničkih praksi da učine mehanizme diskurzivnih tvorbi kategorija spola/roda donekle vidljivima time što naglašavaju artificijelnost i prividnu nasumičnost vrlo čvrstih značenjskih veza i klastera na kojima kategorije počivaju. Ali istovremeno je do iznemoglosti naglašavala da su učinci tih praksi ograničeni, u ponavljanjima potrošni te da performativnost nije konstruktivistička i volji podložna praksa bez obzira na razinu svijesti i cilj osobne ekspresije.

Bilo da je riječ o površnom čitanju dane teorije ili njezinom potpunom zanemarivanju, u navedenoj formulaciji o “paketićima” i “kostimografijama” Govedić efektivno cementira nestabilnu dihotomiju, a bolnu problematiku rodne tranzicije dovodi u vezu s površinskim gestama reprodukcije anakronih rodnih markera. Za Govedić, transrodnost je također “jedan od najvažnijih izbora pojedinčanog samoodređivanja i samodefiniranja, oslobođenog binarizma opreke muško ‘ili’ žensko”, dok kasnije naglašava da je transrodnost “naša konstitutivna dimenzija”. Sugestija da je riječ o samosvjesnom performativu i svojevrsnom univerzalnom svojstvu inherentnom svima “nama” drastično simplificira teoriju na koju ovlaš referira, umanjuje težinu življenog iskustva osoba čiji životi nisu življivi u hetero- i cisnormativnom okviru, te čak stoji u izravnoj koliziji s nekim od temeljnih promišljanja rodne teorije usmjerene na moduse bivanja izvan cisheteronormativne mreže.

Tekstu svojstveno širokopotezno meandriranje i asocijativni skokovi bez razrade djeluju nauštrb dubljeg promišljanja problematike, no osim neizbježne površnosti koja nastupa kada se čak i uigrani analitički um rasprostre preko tematskih cjelina kojima se inače ne bavi, u slučaju ovako zasićene problematike pristup koji djeluje paušalno nije samo problematičan, nego i neodgovoran. U skoku s dva na beskonačno, pa dalje u smjeru besmislenog, postaje jasno da je transrodnost o kojoj će biti riječi u broju uvelike apstrahirana ideja koja zahvaća najrazličitije queer i queering prakse unutar usko i široko shvaćene kulture, a tek u minimalnoj mjeri transrodnost u identitetskom smislu koja je najsupstancijalnije zastupljena u prva dva teksta, indikativno – intervjua. Dojam koji temat ostavlja doista odiše izvjesnom fobijom, u smislu straha od teme kojom se navodno želi pozabaviti, jer umjesto uredničkog fokusa na iznimno važnu, akutnu i slojevitu temu transrodnosti i transfeminizma, publikacija neprestano okoliša oko središnjih pojmova temata, poput diskursa s ADHD-om koji nikako da se prizemlji opipljivim definicijama i razradama središnjih termina.

Od kataloga do disclaimera 

Postoje određeni napredci u skoro svim zemljama regiona kada je u pitanju trans zajednica, ali svakako veliku ulogu igraju i odsustvo solidne psihološke podrške kao i odsustvo medicinskih usluga. […] Nažalost, sistematska pomoć i kolektivne promene i dalje kasne za hrabrim pionirima trans zajednice… 

Aleksandar Crnogorac u razgovoru s Majom Profacom

Prvi punokrvni tekst u broju intervju je s Aleksandrom Crnogorcem, s kojim je Maja Profaca razgovarala u povodu izložbe Trans Balkan postavljene, između ostaloga, u galeriji zagrebačkog KIC-a. Riječ je o projektu koji sabire portrete i biografije trans osoba s područja bivših jugoslavenskih zemalja te Bugarske, Rumunjske, Grčke, Albanije i Turske, zasad prezentirane u formatu izložbe, ali s namjerom skorog tiskanja monografije. Kolekcionarski postupak ne sasvim bez nelagode podsjeća na etnografsko bilježenje uz latentnu egzotizaciju te potencira, više ili manje dobronamjernu, ambivalenciju pozicije istovremene sličnosti i nepremostive razlike, vidljivu i u formulaciji autorice intervjua: “Veći broj […] fotografija prikazuje muškarce i žene koji su ‘neki od nas'”. Citatno ograđeni “neki od nas” pomalo naivno pozivaju na parcijalnu identifikaciju iz neimenovane, pretpostavljeno dominantne perspektive o čijoj preciznijoj kvalifikaciji možemo samo nagađati, a čak i taj potez nepotpunog poistovjećenja uključuje samo određeni-neodređeni “veći broj fotografija”. No te implikacije nisu primarne kada se uzme u obzir pionirska priroda i značaj projekta koji ima mogućnost ne samo pomoći vidljivosti transrodne tematike i problematike na danom području, nego omogućiti komparativno sagledavanje različitih načina na koje pojedine zemlje (uglavnom ne) olakšavaju medicinsku, društvenu i pravnu tranziciju trans dijela stanovništva.

Tijela koja (ne) znače 

Kao što ističu leksikonske odrednice, transrodni pokret uključuje najrazličitije oblike spolnog i rodnog izražavanja i identificiranja koji prevazilaze, modificiraju ili negiraju zadane i nametnute norme i obrasce izgleda, ponašanja i identificiranja. Neki od identiteta koje obuhvaća transrodni pokret su: transvestitkei, drag kings/queens, transseksualkei, trannybo[y], androgini identiteti, genderqueer identiteti, butch identiteti.   

Suzana Marjanić

Treći tekst u bloku je Tri izvedbena androgina Suzane Marjanić, nastavak promišljanja autorice o androginiji, ovoga puta u odnosu na umjetnički lik i djelo V. D. Trokuta, Xene L. Župančić i Kreše Kovačičeka. Razmatranje i konzekventno arhiviranje domaće performerske prakse važan je i vrijedan pothvat te autorica zanimljivo uokviruje akter(k)e naše umjetničke povijesti u diskurs eksperimenata s rodnim transgresijama. Marjanić piše investirano i iskričavo o umjetničkim praksama druge polovice dvadesetog stoljeća, prelamajući ih kroz različite teorijske pristupe s ponekad teško preglednim asocijativnim pomacima. Autorica pri početku napominje da transrodnosti pristupa u istovremeno vrlo otvorenom i jasno zatvorenom značenju osobe “koja prelazi granice roda, ali ne i spola” te androginiju razmatra kao “jedan od modusa transrodnosti”. Nastavljajući u još jednom pomalo preslobodnom i cirkularnom čitanju teorije performativnosti, Marjanić navodi da je “[r]odni identitet naš unutarnji osjećaj roda i način na koji izražavamo svoj rod kroz odjeću, ponašanje, izgled”, a kasnije dodaje da je “[t]ransrodnost izvedbena praksa potvrđena u ritualima brojnih naroda”.

Ponovno, pristupati rodnim identitetima kao konstruktima kojima je moguće manipulirati jednostavnim izvedbenim gestama i odabirom kostima i rekvizite bolna je simplifikacija nerazmrsivih uvjetovanja koja proizvode rod kao složenu diskurzivnu tvorbu, a osobito neugodno rezonira kada je riječ o transrodnosti kao življenom fenomenu. Transrodnost nije stilistički odabir i estetska nadgradnja, niti je zaigrana praksa rekreativnih transgresija između nataloženih rodnih konvencija, kao što bi ove i ovakve definicije olako mogle sugerirati, nego duboko identitetsko iskustvo koje je u heterocisnormativnom društvu često do apsoluta neživljivo, i podvrgnuto sistemskoj i sistematskoj dehumanizaciji. U živom polju rodnih studija formule koje Marjanić nudi nisu pogrešne, ali kako autorica terminološku lepezu jukstapozicija o široko shvaćenoj transrodnosti kritički ne problematizira, one ostaju razvedene od suvremenih razmatranja transrodnosti, nenormativnih i nebinarnih identiteta koja su znatno radikalnije zahvatile neodrživost dijalektičke tenzije i višeznačnu premreženost postojećih konvencionalnih predodžbi o spolu-rodu. Queer teorija je, štoviše, odavno dubinski i razgranato načela ne samo produktivnu dekonstrukciju rodnih binarizama, nego i same opreke između spola i roda koja u cijelom tematu ostaje netaknuta.

Nastavljajući se na razmatranje queer i queering praksi u umjetnosti, slijedi zanimljiv i evidentno informiran tekst Ljubice Anđelković Džambić o Satanu Panonskom te “rodnim iskliznućima” punk ikone koje autorica produktivno razmatra kroz prizmu queer i crip teorije. Sljedeći je tekst Alekse Milanovića, aktivista Trans Mreže Balkan, kritičara i teoretičara vizualnih umjetnosti i autora knjige Reprezentacije transrodnih identiteta, posvećen hibridizaciji identiteta u radu What Are You? indijske umjetnice Tejal Shah. Rad i zanimljiv, no nažalost vrlo kratak popratni tekst posvećeni su indijskim hidžrama i načinima na koje su zapadnjačke paradigme nebinarnih i transrodnih identiteta utjecale na njihovo poimanje i smještanje unutar društva.

Blok eseja sastoji se od svega jednog teksta, a riječ je o vrlo lijepom seminarskom osvrtu Katje Grcić na radove i izvedbene persone plesnog umjetnika Matije Ferlina. Osim sitnog lapsusa koji je redatelja filma Manjača Tina Žanića preimenovao u Tina Rožića, tekst je promišljena kontemplacija o liku i djelu umjetnika koji nerijetko, iako nikada nametljivo tendenciozno i jednoznačno, istražuje izvedbene mogućnosti rodne ambivalencije.

Slijedi segment naslovljen Prozor u nezavisnu scenu za koji u Uvodniku stoji da otvara “posebni prostor samopredstavljanju različitih feminističkih udruga nezavisne scene”, no u broju posvećenom transfeminizmu iz nekog razloga otvara prostor samopredstavljanju novocirkuske udruge Tricycle Trauma. Ideja je zanimljiva i tekst svakako vrijedan, ali nemoguće je ne zapitati se zašto se nametnulo da se Tricycle Trauma samopredstavi baš u ovom izdanju. Umjetnici Ivana Pedjo i Jasmin Dasović spretno pišu o svome radu, autonomno selektirajući iz svoga opusa, prezentirajući povijest, poetiku i estetiku, smještajući se u širi novocirkuski kontekst koji na našoj domaćoj izvedbenoj sceni boravi još uvijek na najudaljenijoj točki margine, iako je na međunarodnoj sceni novi odnosno suvremeni cirkus sve afirmiranija izvedbena umjetnička praksa.

Posljednju trećinu časopisa čine recenzije literature za koju također nije posve jasno po kojem je ključu odabirana jer sadrži tematski relevantne tekstove, one koji to nisu sasvim i neke koji naprosto nisu, uključujući izdanja stara po nekoliko godina i neprevedenu literaturu čije uključenje ne opravdava važnost za temat. Segment uključuje i recenziju knjige glavne urednice časopisa Nataše Govedić, Veličanstveno ništa: dramaturgija depresije, o kojoj piše spomenuta Ljubica Anđelković Đambić. Od referentnih izdanja koja bi imala težinu u kontekstu “transfeminizma i spektra transrodnosti” ističe se zbornik Nepomirljivo: radikalni kvir protiv roda, države i kapitala koji je uredila Lina Gonan. Upravo citat iz recenzije ovoga izdanja, koju potpisuje Lejla Mušić, jedini u cijelom broju nudi definiciju transfeminizma, koju preuzima iz anonimnog teksta Prema insurekcionističkom transfeminizmu: “Transfeminizam je, potom, nastao kao teorija posvećena artikulaciji trans govorećeg subjekta”. Nadalje, zanimljiva je recenzirana pregledna publikacija Život van zadatih normi: transrodnost u Bosni i Hercegovini iz 2015. godine, te se teme donekle dotiče i zbornik Queer u Europi, preveden još davne 2013. godine.

Skok od pluraliteta do kakofonije 

Kako smo vremenski obavezni zaključiti broj, redakcijski je zaključak da ćemo se na ovu temu nastaviti vraćati i mimo objavljivanja aktualnog broja, jer nam se njezin pluralitet čini jednim od temelja suvremenog transfeminizma. 

Nataša Govedić

U osnovi je problem da publikacija, čija bi primarna namjena trebala biti da postane relevantnom literaturom i izvorom referenci za rastući interes o transfeminizmu, uza sav eklekticizam i širinu koju teži zahvatiti, ne govori usmjereno i produktivno o onome što je njezina tema. Izostaju glasovi transfeminističkih teoretičara_ki i aktivista_kinja, domaćih i stranih podjednako, prostor za prijevode i intervjue koji bi zahvatili međunarodnu scenu ostaje neiskorišten, iako je literatura na danom polju uvelike nedostupna, a čak i na popisima literature ne pronalazimo više od par relevantnih imena (spominju se primjerice Susan Stryker, Alyson Escalante, Paul B. Preciado i Robert McRuer). Pritom vrijedi osvijestiti i da je najvažniji aspekt Centra za ženske studije njegov obrazovni program koji bi publikacije trebale osnaživati, no izdanje posvećeno transfeminizmu suviše je rasuto i sadrži previše prostora za nesporazum da bi zainteresirane uvelo u problematiku. U trenutku u kojem se broj feminističkih publikacija na domaćoj sceni samo smanjuje, a Treća ostaje jedini stručni časopis koji se posvećeno bavi područjem feminističke teorije i šire rodnih studija, temat posvećen transfeminizmu mogao je popuniti neugodnu prazninu u diskursu te zauzeti stav protiv transfobije na domaćoj i regionalnoj feminističkoj sceni, kako je uostalom izražena namjera u javnom pozivu na suradnju.

Nemoguće je u samome broju časopisa naći odgovor na pitanje zašto je uredništvo odlučilo temat nazvati “transfeminizam i spektar transrodnosti” i onda sustavno obilaziti oko te propozicije miješajući terminologiju, koristeći transrodnost kao krovni termin za niz različitih identiteta, pozicija i izvedbenih praksi, dok se pritom dihotomija spola i roda kalcificira, a radikalne, angažirane i življene perspektive (o) transrodnosti isključuju. Kako već biva s tematima časopisa, tekstovi se nužno lome kroz naslov koji ih uokviruje, što u ovom slučaju tekstovima radi protuuslugu, jer koliko god neki od njih otvarali zanimljive perspektive i artikulirali inovativne pristupe, ostvaruju u najboljem slučaju labavu vezu s proklamiranom temom izdanja. U konačnici spomenuta podzastupljenost fokusiranijih i radikalnijih perspektiva stavlja postojeću selekciju tekstova u nezasluženo neugodan položaj. Odgovor bi trebao ponuditi uvodnik, čija je funkcija formulirati namjeru, istaknuti izazove, pa i osvijestiti i priznati eventualne, zapravo neizbježne manjkavosti broja, no uvodnik je u tom smislu praktički neupotrebljiv i u površnosti pristupa djeluje gotovo lijeno. Bilo bi sjajno da se časopis doista nastavi vraćati na temu, ali ako uredništvo ne uviđa da je izostanak relevantnih perspektiva puno veći problem od tajminga zaključenja broja, upitno je hoće li buduća izdanja doista napraviti nužne pomake u dubinu.

Time što je drugi dio naslovne sintagme artikuliran kao “spektar transrodnosti”, donekle se ukazuje na poziciju koju publikacija želi zauzeti spram transrodnosti, u smislu značenjskog proširenja i nijansiranog višeznačja. To bi u načelu bilo legitimno, jer transrodnost nije monolitni termin koji se može ili treba fiksirati: povijest je termina kompleksna i živa, a teorijski i aktivistički okvir za njegovo razumijevanje sve bogatiji. Ali u praksi, ta sintagma rezonira kao svojevrsni alibi, njezino se značenje rasprostire toliko široko u područje rodnih eksperimenata i transgresija, da misao o transrodnosti prestaje biti misliva. Populističko širenje značenjskog polja riječi feminizam, zahvaljujući kojemu je feminizam počeo značiti sve, a efektivno značiti ništa, kritizirala je svojedobno Nina Power u knjizi One Dimensional Woman. Po srodnoj argumentacijskoj liniji, nekritičko rastvaranje termina transrodnosti i transfeminizma (a nerijetko istu sudbinu trpi i queer), vodi u konzekventno obesmišljavanje i depolitiziranje jezika kritike i otpora.

Intro u publikaciju odvio se u kaotičnom žrvnju društvenih mreža, i baš zato što su društvene mreže po svojoj prirodi centrifugalno sulude te dopuštaju malo toga onkraj pojednostavljenih formula i povuci-potegni diskusija za kanaliziranje viška energije, stručna publikacija o danoj tematici iz jednog od najznačajnijih središta za feminističku misao i djelo silno je važan prostor. Feminizam je u svojoj povijesti provodio latentnu i manifestnu diskriminaciju na rasnoj, klasnoj te osnovi seksualne orijentacije i rodnih identiteta izvan cisheteronormativnog okvira. Nekritički pristupati ili ne pristupati uopće neugodnom dijelu te povijesti duboko je neodgovorno i u krajnjoj konzekvenci perpetuira vlastitu povijest nasilja njezinom negacijom. Stoga odati poštovanje feminističkoj borbi ne znači eliminirati nepoželjne elemente iz diskursa, nego se s njima produktivno suočiti. A ako aktualni broj Treće išta jednoznačno demonstrira, to je da se pred feminističkom scenom koja iole stremi biti trans-uključivom i rezolutno antitransfobnom, nalazi vrišteća diskurzivna praznina koju tek treba ispuniti.

^[1]Osvrnuti se na cyber-metež koji je obgrlio ovu publikaciju nezahvalno je i nemoguće otprilike koliko i pokušavati prepričati buku, pa za pobliže razumijevanje diskusije zainteresirana čitateljica može skok u zečju rupu započeti inicijalnom objavom feminističkog aktivističkog kolektiva fAKTIV i pročitati kasniju reakciju kolektiva na očitovanja Centra. U povodu diskusije objavljeni su i supstancijalniji tekstovi u nezavisnim medijima pa su tako o događanjima kratko izvijestile Novosti za koje su izjave dali Dorotea Šušak i Ari Kajtezović iz udruge Trans Aid, nakon čega je i na Biltenu objavljen intervju s prethodnom izvršnom direktoricom Centra, Karolinom Hrgom. Za Vox Feminae je retoriku i ideološku shizofreniju TERF pozicije problematizirala Asja Bakić, a vrtoglavi Q&A iz antikapitalističke kvir pozicije o feminizmu i transfobiji napisale su Nina Čolović te Lina i Mia Gonan za Slobodni filozofski.

Ovaj članak objavljen je u suradnji s portalom Vox Feminae.

Razvijeni globalni kapitalizam u kakvom se nalazimo obilježava niz nesigurnosti i dvojbi u vezi pojma rada. Fiksno radno vrijeme i ugovori na neodređeno odavno prestaju biti normom, a pomisao na cjeloživotno zaposlenje na jednom radnom mjestu sve više zvuči kao fikcija no zbilja. Uslijed novih ritmova kapitala, pojavljuju se i sve više prevladavaju novi oblici rada i vrste poslova kakve nerijetko pripadaju maglovitoj domeni nematerijalnoga rada. 

Centar za ženske studije predstavit će rezultate projekta Dokumentiranje ženskih doprinosa suvremenoj kulturi i umjetnosti, koji se provodio u 2018. godini uz potporu Zaklade Kultura nova, te širu diskusiju o arhiviranju organizacijskog pamćenja i digitalizaciji građe s aktericama_ima drugih organizacija. Događanje će se održati 19. prosinca s početkom u 19 sati u Centru za ženske studije (na adresi Dolac 8/1).

Svrha projekta bila je dokumentirati manje poznate ženske doprinose vaninstitucionalnom obrazovanju, kulturi i umjetnosti nastale u okviru Centra za ženske studije, s naglaskom na razdoblje djelovanja 1995-2005, ali uz evidentiranje i dokumentiranje i dijela kasnije nastalih radova. 

“U cilju nam je bilo sustavno organiziranje građe i izvora za nova istraživanja, te prenošenje edukativno aktivističkih i kulturno umjetničkih djela u nove formate i digitalne zapise, kao i predstaviti stručnoj javnosti ali i najširoj publici dio relevantne građe koja se vezuje uz djelovanje Centar u navedenom razdoblju. U projektu polazimo od stajališta kako je čin arhiviranja i dokumentiranja iznimno važan diseminacijski mehanizam vaninstitucionalne feminističke proizvodnje znanja, kao i kritičko promišljanje marginaliziranih tema koje propituju dominantne društvene prakse i konzervativne pozicije koje održavaju status quo.

Budući da potreba za sustavnim obradom takve građe nije prepoznata u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti te još uvijek ne postoji jasna nadležnost za sustavno i trajno prikupljanje građe koju proizvode organizacije civilnog društva, dodatno je trebalo istražiti mogućnosti doprinosa organizacija civilnog društva i neovisne kulturne scene u arhiviranju ženskog iskustva i obradi takve građe. Budući da se ovim projektom tek započinje s osmišljavanjem i uspostavljanjem metodologije dokumentiranja feminističke suvremene historije, unutar ovoga projekta odabrani su paradigmatski primjeri iz najranijeg razdoblja Centra za ženske studije koji dokumentiraju djelovanje i stvaralaštvo žena”, stoji u najavi događanja.

Predstavljanje rezultata povod je i širem razgovoru s drugim aktericama_ima organizacija civilnog društva o važnosti dokumentiranja nezavisne kulture, radničkih borbi i djelovanja civilnoga društva te izazovima koje ove politike i prakse donose. U diskusiji na temu organizacijskog pamćenja i arhiviranja iskustva iz feminističko povijesne perspektive, osvrnut će se na kontekste u kojima se digitalizacija odvija u organizacijama nezavisne kulture i civilnog društva. 

Govornici su Sandra Prlenda (Centar za ženske studije), Tomislav Medak (Multimedijalni institut MaMa), Nikolina Rajković (BRID), Nikola Mokrović (Documenta, Centar za suočavanje s prošlosti), Dunja Kučinac (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture). Razgovor će moderirati Jasminka Pešut, voditeljica projekta Centra za ženske studije.

Kako stoji u službenom prikazu knjige, “šesnaest priča u novoj knjizi Slavenke Drakulić Nevidljiva žena pripovijeda o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati”.

Uz autoricu, o knjizi, starenju i starosti, prolaznosti i nevidljivim ženama razgovaraju prof. dr. sc. Ingrid Šafranek i dr. sc. Marija Geiger Zeman, koja će razgovor i moderirati.

Disman će boraviti u Zagrebu i Sarajevu povodom novoosnovane rezidencijalne razmjene između Crvene i galerije LaCentrale iz Montreala Crossed Residency in Performance and Action Art, organizirane u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti Zagreb. Za vrijeme boravka Disman će održati javne prezentacije svog rada. 

Adriana Disman je umjetnica, kustosica i teoretičarka iz Montrela i Toronta. U svom radu, prije svega usmjerenom na medij performansa, bavi se fizičkim granicama tijela u odnosu spram mehanizama kontrole i sile, i istražuje mogućnosti sitnih oblika otpora. Zauzimajući i stvarajući prostor vlastitog djelovanja napinjanjem granica i ograničenja među prostorima, Disman artikulira dinamike moći i teži otkrivanju antirasističkih, dekolonijaliziranih, queer i feminističkih modela postojanja.

Disman je izlagala u Kanadi, SAD-u, Europi, Čileu i Indiji. Njezini su fotografski i izvedbeni radovi objavljivani u nizu međunarodnih publikacija. Osnivačica je Istraživačkog centra za izvedbene umjetnosti u Montrealu, koji trenutno i vodi, a prethodno je bila kustosica programa Link & Pin i direktorica Morni Hill’s Performance Biennale u sjevernoj Indiji. Magistirala je studije kazališta i performansa pri Sveučilištu York u Torontu i diplomirala pri Neighborhood Playhouse School of the Theatre u New Yorku. 

Šetnja koja kreće s Britanskog trga obuhvaća više lokacija ženske borbe i antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, a vode je autorice projekta Ana Lovreković i Barbara Blasin.

Kako stoji u najavi organizatorica, “drugu polovicu tridesetih godina, uz jačanje sindikalnog pokreta i niza štrajkova, obilježilo je djelovanje više ženskih organizacija koje se bore za politička i radnička prava te se suprotstavljaju političkoj represiji. Predan rad na uključivanju žena različitih društvenih slojeva, potpomognut djelovanjem partijske Komisije, suradnja sa ženskim sekcijama sindikata, studentskim i građanskim ženskim organizacijama te štampom, održavanje uličnih aktiva, omogućilo je Društvu za prosvjetu žene stvaranje velike baze članica i simpatizerki. Upravo će se iz kruga najaktivnijih u Društvu formirati Inicijalni odbor AFŽ-a za Hrvatsku, koji će ubrzo svoje djelovanje ograničiti na Zagreb. Odbori AFŽ-a su se tijekom rata često suočavali s hapšenjima i drugim poteškoćama u okupiranom gradu, zbog čega neprestano iznova grade organizacijsku strukturu političkog rada sa ženama. Istovremeno, sve više jača doprinos žena ilegalnom radu, pri organizaciji i u odborima Narodne pomoći.”

Šetnju organizira Centar za ženske studije Zagreb u sklopu projekta Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata, a odvija se u sklopu proširenog programa Trnjanskih kresova 2018.

U fokusu izložbe feminističko je kolažiranje svakodnevice koja se tiče društevnog, političkog, ekonomskog, afektivnog, zdravstvenog, reproduktivnog, privatnog i javnog života žena u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji u periodu od 1946. do 1953. godine. Polazeći od dokumentacije i materijala iz online arhiva, pored nužnih pitanja koje donosi njihov sadržaj kada je riječ o revolucionarnim promjenama i istorizaciji samog pokreta, Andreja Dugandžić, iskorakom u kolažiranje, odgovara i na pitanje koje se tiče izlagačkih formata arhiva i arhivske dokumentacije. 

Povodom otvorenja izložbe na istom mjestu, u 17.30 sati održava se i razgovor s Tijanom Okić, jednom od urednica zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (Sarajevo, 2016). U razgovoru koji moderira Renata Jambrešić Kirin pokušava se odgovoriti na pitanje što ostaje kao trag (prisutnost odsutnosti) nakon ukinuća AFŽ-a 1953. godine. Kako najmasovniju feminističku platformu i njezinu emancipatorsku agendu misliti danas, nakon “kraja historije”? Kako interpretirati biografije (bosanskohercegovačkih) revolucionarki u kontekstu kontradiktornih i nekonzistentnih politika jugoslavenskog “državnog feminizma”? Što nam danas znače iznevjereni ideali i neviđeni entuzijazam (nevidljivih) žena u socijalističkoj epistemi, modernizaciji, urbanizaciji i razvoju javnih politika i praksi (proizvodnih, društvenih, umjetničkih, medijskih)? Koja je uloga digitalnog arhiva Crvene za feminističko razumijevanje diversifikacije rodnih uloga i krize progresivnih ideja u društvima koja vlastito pamćenje i dalje oblikuju kroz mit i/ili amneziju? 

Razgovor i izložbu organiziraju Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA i Centar za ženske studije Zagreb u sklopu projekta Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata. Program se organizira u sklopu proširenog programa Trnjanskih krijesova 2018. 

Izložba je otvorena do subote, 12. svibnja 2018. u 20 sati.

Program započinje u 11 sati otvaranjem stalnog postava Memorijalnog stana koji će posjetitelji/ce moći razgledati do 16 sati. Uz stručno vodstvo kroz postav posjetitelji/ce će saznati informacije o Zagorkinom privatnom životu, spisateljskoj karijeri, aktivističkom i feminističkom radu i svjetski priznatom angažmanu u političkom novinarstvu.

Istovremeno će biti moguće pogledati i uzložbu Sportašice: moderne žene Zagorkinog doba, koja donosi izbor članaka o sportu iz časopisa Ženski list i Hrvatica, te izložbu plakata Centra za ženske studije u razdoblju od 1995. do 2018. godine

Od 12 do 14 sati održava se igranje edukativne društvene igre Strašne žene koja igrače i igračice upoznaje sa ženama koje su svojim postignućima dale izniman doprinos društvu u područjima kulture, politike, znanosti, ljudskih prava i umjetnosti. Igru je osmislila udruga Prostor rodne i medijske kulture K-zona, dok je Nataša Rašović autorica karte koja predstavlja Mariju Jurić Zagorku.

Program zaokružuje prikazivanje dokumentarno-igranog filma Zagorka autorice Biljane Čakić Veselič.

Kako stoji u uvodniku knjige, Rod i Balkan Marine Matešić i Svetlane Slapšak inkorporira dvije studije o porodnjavanju balkanizma, odnosno o rodnom čitanju balkanizma. U prvoj autorice bilježe povijesnu praksu prikazivanja Balkana u djelima muških putnika da bi im supostavile ženske autorice koje su u svojim putopisima rastakale patrijarhalno viđenje Balkana tijekom 18. i 19. stoljeća. Podrobno analizirajući putopise Mary Wortley Montagu, Emily Strangford, Dore d’Istrije, Jelene Dimitrijević, Marije Karlove, Pauline Irby i Georgine Mackenzie, zaključuju da je njihova protofeministička uloga išla zajedno s njihovim čestim imperijalističkim nastojanjima. S time u skladu autorice u drugoj studiji govore o rodnoj situaciji na Balkanu u 20. stoljeću te preispituju koncept roda, njegovu aproprijaciju za razne proizvoljne teze i ideje te njegovu posljedičnu kontaminaciju. Također, zalažu se za sagledavanje pojma mobilnosti kao politički obilježenog.

Riječ je o filmu iz 1983. godine u kojemu se kroz distopijski narativ propituje rasizam, klasno pitanje, heteronormativnost, seksizam, mizoginija i (ne)mogućnost revolucije.

Radnja filma odvija se deset godina nakon fikcionalne revolucije i dolaska na vlast socijaldemokratske stranke koja ne uspijeva riješiti žensko pitanje. U New Yorku se aktivistkinje kroz dvije piratske radiostanice bore protiv rasizma i patrijarhalnih društvenih odnosa jasno pozivajući na žensku emancipaciju dok Ženska vojska patrolira ulicama.

Politička borba koja se bavi pitanjima ženskoga rada, nasilja prema ženama, državne opresije, položaja lezbijki itd. izlazi iz okvira mirnog protestnog aktivizma, a feministička scena suočava se s pitanjima organiziranja, solidarnosti, preuzimanja odgovornosti za žensku borbu i istinsku socijalističku revoluciju koja se tek treba dogoditi.

Nakon projekcije o filmu će razgovarati Leonida Kovač, Biljana Kašić i Ivana Keser.