Uvjeti za radno mjesto tehničara za programe su srednja stručna sprema (SSS) tehničkog smjera, jedna godina radnog iskustva u obavljanju istih ili sličnih poslova, aktivno poznavanje engleskog jezika u govoru i vozačka dozvola B kategorije. Detaljne informacije s uputama za prijavu možete pronaći na linku. 

Skraćeni opis poslova:

• radi na tehničkoj pripremi i provedbi programa
• rukuje uređajima za projekciju video materijala, tonskom, svjetlosnom i drugom opremom
• povremeno tijekom tehničke pripreme i provedbe programa zbog specifičnosti prostora obavlja poslove na visini većoj od tri metra
• pomaže u održavanju i redovnom servisiranju elektroinstalacija, električnih i drugih uređaja, scenske i druge opreme
• obavlja i ostale poslove i zadatke po potrebi i po nalogu ravnatelja

Uvjeti za radno mjesto domara su srednja stručna sprema (SSS) tehničkog smjera, jedna godina radnog iskustva u obavljanju istih ili sličnih poslova, osnovno poznavanje engleskog jezika u govoru i vozačka dozvola B kategorije. Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Skraćeni opis poslova:

• obavlja poslove održavanja prostora, postrojenja i instalacija te opreme iz svog djelokruga rada
• nadzire primjereno korištenje i unošenje i iznošenje opreme i drugih vrijednih stvari iz prostora Pogona Jedinstvo te o tome vodi evidenciju
• obavlja sitne popravke i organizira nabavu usluga za veće popravke
• obavlja i ostale poslove i zadatke po potrebi i po nalogu ravnatelja

Prijave na natječaj s traženom dokumentacijom treba poslati elektroničkom poštom na mail adresu: tajnistvo@pogon.hr.

Rok za prijavu na oba natječaja je 10. studeni.

U osvrtu na javnu tribinu pod nazivom Zadarski 3P iz sad već daleke 2014. godine, Ana Gospić Županović podvlači sljedeće: “U simulacijskoj viziji svjetlije budućnosne kulturne projekcije grada presudnim se čimbenikom […] ukazuje apsolutna nužnost uvažavanja potencijala nezavisne i alternativne scene mladih kao ravnopravnog i mobilizacijskog sudionika u kreiranju kulturne politike grada”. S odmakom od nekoliko godina i u pokušaju boljeg razumijevanja sličnosti i razlika dviju distinktivnih vremenskih točaka, ovaj tekst kao svoju središnju nit uzima dva elementa izdvojenog citata – potencijal zadarske nezavisne scene te nasušnu potrebu njegovog uvažavanja.

U godinama koje su uslijedile nakon spomenute tribine najvažniji događaji vezani uz zadarsku nezavisnu scenu kronološki bi se dali podvesti pod sljedeće: početak djelovanja i afirmacija AKC Nigdjezemska; prestanak djelovanja platforme Okret potpora; zatvaranje starog Kazališta lutaka; uspješan otpor pokušaju oduzimanja prostora Knjigozemske; prijava i provedba projekta ZadrugArt u režiji “oživjele” Zajednice udruga Centar nezavisne kulture; najava preseljenja Županijskih ureda u prostor Nigdjezemske i Menze; konačni početak izgradnje dugoočekivanog Centra za mlade te s tim povezani prvi koraci ka pokretanju nove platforme izvaninstitucionalnih kulturno-umjetničkih aktera. Dodamo li ovom nizu i izmjenu na poziciji prve osobe Upravnog odjela za kulturu i sport, tvrdnja da se u odnosu na razdoblje o kojem piše Ana Gospić Županović stvari i nisu bitnije promijenile može zvučati suludo, ili barem neuvjerljivo. Međutim, premda su posljedice nekih od navedenih zbivanja itekako opipljive naravi, na horizontu promjene i dalje se ne nazire ono najvažnije – strukturni pomaci. No, za početak – malo konteksta.

Učvršćeni na margini

Pisati o nezavisnoj kulturnoj sceni bilo koje lokalne sredine gotovo da podrazumijeva već uhodani predložak – red borbi za prostore, red organizacijske potkapacitiranosti, red neadekvatne i/ili nenaklonjene kulturne politike. Ipak, ukoliko bismo iz ovakve usual suspects liste morali izdvojiti specifikum zadarske priče, moguće je reći da su je u najvećoj mjeri obilježili nedostatak adekvatnih prostora za djelovanje i posljedična borba za iste. Ovaj aspekt ponavljajući je motiv gotovo svakog teksta o zadarskoj nezavisnoj kulturi, o čemu, između ostalog, svjedoče i iskazi dugogodišnjih protagonista scene – Samante Stepčić i Jurja Arasa. Budući da tekstovi u kojima su preneseni pružaju dosta detaljan uvid u historijat borbi zadarskih nezavisnih aktera za prostore, ovdje ćemo se suzdržati od njegovog ponavljanja, zadržavajući se na činjenici da je riječ o problemu koji od samih začetaka scene uvelike diktira tempo njenog razvoja.

Štoviše, kao što su pokazala iscrpna recentna sociološka istraživanja u čijoj je provedbi sudjelovao i potpisnik ovih redova, znatan dio nezavisne kulturne scene i dalje je suočen s nedostatkom (adekvatnog) prostora za pripremu i predstavljanje svog rada. U osvrtu na stanje zadarske nezavisne scene, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji – kojom je 2018. obilježena desetogodišnjica festivala suvremenog plesa Monoplay – ističu da je u takvoj konstelaciji najpropulzivniji dio nezavisne kulture okupljen oko inicijativa i prostora Knjigozemske i Nigdjezemske. Unatoč – ili upravo zahvaljujući – njihovoj učvršćenosti “na margini, potpuno izvan strukturnih tokova i s minimalnom podrškom”, ovi prostori uspjeli su se profilirati kao neformalni društveno-kulturni centri koji su prepoznatljivi i van lokalnih okvira, a koji se s pravom mogu smatrati utočištima zadarske nezavisne kulture.

Time se, naravno, ni približno ne iscrpljuje lista aktivnih i prepoznatljivih izvaninstitucionalnih aktera zadarske kulturno-umjetničke scene. Zadarski plesni ansambl, Teatro VeRRdi, Zadar snova, Teatar Dragon i In Flux samo su neke od udruga i umjetničkih organizacija koje se s manje ili više uspjeha nose s kronično neadekvatnim uvjetima djelovanja. Kolektivi pritom vlastite prostorne potrebe zadovoljavaju na najrazličitije načine, od upotrebe vlastitih i unajmljivanja poslovnih ili institucionalnih prostora do korištenja prostorija drugih udruga i mjesnih odbora. No, potreba neprestanog promišljanja uvjeta djelovanja nedvojbeno ostavlja traga na potentnosti organizacija, koje su u takvim okolnostima primorane usmjeravati vrijeme, stvaralačku energiju i materijalne resurse prema pitanjima i problemima koji nisu izravno vezani uz samu umjetničku produkciju. Štoviše, čini se opravdanim zaključiti da je uslijed preokupacije strategijama vlastitog preživljavanja “stradao” upravo potencijal kojeg ističe Ana Gospić Županović – da se scena razvije u nezaobilaznog i ravnopravnog aktera u promišljanju i kreiranju društveno-kulturne mape grada. Ovoj tezi u prilog govore i iskazi samih protagonista nezavisne scene, koji spomenuti potencijal ocjenjuju kao “nerealiziran”, “začahuren” i “upitan”, ističući pritom brojne strukturne prepreke njegovom ostvarenju.

U svjetlu trajno privremenog karaktera (rijetkih) prostora koje scena nastanjuje, kao potencijalno rješenje navješćuje se dugoočekivani objekt koji je u projekcijama gradskih vlastodržaca prije više od desetljeća ponio naziv Centra za mlade. Najavljen još davne 2007. godine kao svojevrsna kompenzacija za bivši Omladinski dom – kasnije preimenovan u Dom hrvatske mladeži – koji je tada ustupljen Sveučilištu, ovaj objekt s vremenom se u percepciji lokalne zajednice prometnuo u simbol lažnih obećanja i nepromjenjive naravi vladajućih struktura koje nikad nisu pokazale dovoljno sluha i razumijevanja za stvarne potrebe aktera nezavisne scene, ali i šireg civilnog društva. Premda su radovi na rekonstrukciji zgrade konačno započeli u veljači ove godine, praćeni različitim edukativno-praktičnim sadržajima koji su u sklopu projekta ZadrugArt bili usmjereni ka pripremi terena za programski, ali i upravljački model budućeg centra, dio scene i dalje ne pokazuje interes za uključivanjem u priču koju percipiraju kao top-bottom pristup s unaprijed poznatim ishodom u vidu još jednog institucionalnog prostora kulture.

No, iako je teško osporiti tezu da priču dominantno uokviruju elementi pristupa “odozgo prema dolje”, posebice ukoliko je usporedimo s nekim ranijim zadarskim primjerima poput projekta Artikultura, osnivanja Zajednice udruga Centar nezavisne kulture ili platforme Okret potpora koji su odisali grassroots logikom, zabrinjavajućim se doima izostanak svijesti aktera scene o ulozi vlastitih dugogodišnjih zagovaračkih aktivnosti. Držeći se podalje od klizavog terena kauzalnosti, time se, dakako, ne želi sugerirati da su upravo višekratni pritisci nezavisne kulturne scene odigrali važnu, pa možda čak i ključnu ulogu u pomicanju tog projekta s mrtve točke. No, u svjetlu procesualnog karaktera društvenih fenomena, ali i implicitne, no nažalost ne i točne pretpostavke o proaktivnoj gradskoj upravi koja osluškuje potrebe vlastitih građana, tvrdnja o obolu aktera scene nastojanjima da Zadar dobije društveno-kulturni centar kakav zaslužuje čini se ne samo legitimnom, već i veoma bitnom.

Lutanje u koncepcijama

Vraćajući se na visoku razinu nepovjerenja prema vladajućim strukturama, vrijedi istaknuti da iste u potpunosti nije lišen ni dio scene koji zasad aktivno participira u promišljanju različitih aspekata funkcioniranja nadolazećeg objekta. Usprkos načelnoj spremnosti na suradnju, u dobroj mjeri uvjetovanoj tendencijom ka konačnoj mogućnosti djelovanja u za to prikladnim uvjetima, evidentna je i značajna doza skepse glede udjela (upravljačke) moći koju je Grad spreman prepustiti civilnim akterima. Dodatni razlog za nepovjerljivost leži u dosad ne baš uspjelim pokušajima predstavljanja projekta kao zaokružene, jasno koncipirane cjeline; upravo suprotno, teško se oteti dojmu da se ovim objektom teži rješavanju dugogodišnjih prostornih potreba šireg i šarolikog spektra civilnog društva, pri čemu izmiče mogućnost stjecanja jasnije predodžbe o njegovoj koncepciji. Iako je za pretpostaviti da će Centar u konačnici – s obzirom na svoje gabarite – ponuditi dovoljno prostora za veliki broj zainteresiranih aktera, “lutanja” od prvotno naglašavane kulture mladih, preko nezavisne kulture pa do mekše postavljenih okvira izvaninstitucionalnog sektora ukazuju na izostanak konkretnije vizije profila koji stoga i dalje balansira između community, društveno-kulturnog i angažiranog kulturno-umjetničkog centra.

Neovisno o njegovoj koncepciji, Centar bi, po svemu sudeći, trebao slijediti primjer sličnih društveno-kulturnih centara diljem Hrvatske koji su ustrojeni po principima nekog od modela javno-civilnog partnerstva. I dok element sudioničkog modela upravljanja s jedne strane nudi određenu dozu uvjerenja da će odnos s Gradom ovog puta izgledati drugačije, logika ovakvih modela suradnje istovremeno se nameće i kao ozbiljan izazov unutarnjim kapacitetima uključenih kolektiva. Kao što je istaknuto u Strategiji razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra koju 2013. izrađuju Željka Tonković i Nenad Pepić, “većina kulturnih udruga i umjetničkih organizacija djeluje na niskom stupnju organizacijskoga razvoja te često egzistiraju zahvaljujući angažmanu samo jedne osobe (osnivača)”. Slično vrijedi i danas, što u kontekstu zahtjevnih i iscrpljujućih deliberativnih procesa koji leže u srži sudioničkih modela upravljanja može djelovati zabrinjavajuće.

No, specifičnost zadarskog primjera, koja se ogleda u već spomenutom top-bottom ulazu, uključuje i činjenicu da je novo povezivanje civilnih kulturno-umjetničkih aktera još uvijek “u povojima”. Premda je još uvijek prerano za konkretnije zaključke, platforma u nastajanju zasad pokazuje odlučnost da na krilima povezivanja vlastitih kapaciteta s prostorom budućeg centra iznova testira domete zadarskog izvaninstitucionalnog sektora. Unatoč logičnoj i nimalo neočekivanoj usmjerenosti na objekt u izgradnji i rješavanje prostorne problematike, takav pothvat zahtijevat će i šire postavljenu sliku u kojoj bi fokus bio smješten na koloplet problema koji sceni godinama onemogućavaju adekvatnije pozicioniranje.

Na tom tragu, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji iz 2018. ističu da je, unatoč skoroj izgradnji budućeg centra, ozbiljnije pomake teško očekivati bez radikalnog zaokreta u odnosu prema kulturi. Isti autori naglašavaju da neadekvatan pristup struktura nezavisnom kulturnom sektoru “proizlazi iz nepostojanja svijesti koja bi [ga] smatrala stvarnom potrebom i neizostavnim dijelom života i ritma grada”. Nepune dvije godine kasnije, moguće je utvrditi da stvari na strukturnoj razini nisu daleko odmakle, a završetak rekonstrukcije centra, planiran za svibanj 2021., izgledno će otvoriti čitav niz pitanja koja će testirati kapacitete kulturne, ali i šire gradske uprave. S obzirom na skroman udio proračuna za kulturu u ukupnom proračunu grada, ali i neuravnoteženost izdvajanja za institucionalno i izvaninstitucionalno kulturno polje, bojazan aktera scene da će nova kulturna ustanova dodatno pojačati podjele i odraziti se na izdvajanja za sektor kojem pripadaju čini se posve opravdanom.

Naznake okretanja budućnosti

Odgovore na neka od gorućih pitanja zadarske (nezavisne) kulture trebala bi ponuditi Strategija razvoja kulture Grada Zadra 2019.-2026. Međutim, iako su aktivnosti vezane uz izradu ovog dokumenta započele još u travnju 2019. godine, u trenutku pisanja ovog teksta on još uvijek nije ugledao svjetlo dana. Zapanjujuće djeluje podatak da je riječ o prvom strateškom dokumentu zadarskog kulturnog sektora iniciranom “odozgo”, što ukazuje na višedesetljetni izostanak jasne vizije kulturnog razvoja. Štoviše, kulturna administracija nije pokazala razumijevanje ni za već spomenutu Strategiju razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra, čije smjernice – treba li spomenuti – nisu doživjele svoju implementaciju.

U tom svjetlu, trenutni proces izrade Strategije moguće je protumačiti kao odlučnu namjeru nove pročelnice Ureda za kulturu i sport, Dine Bušić, da se uhvati u koštac s manjkavostima kulturne administracije i boljkama sektora kojim upravlja. Zanemarimo li određene traljavosti koje se tiču istraživačkog segmenta samog procesa, uključivanje širokog kruga kulturnih aktera moguće je prepoznati kao naznaku smještanja kulturne politike gdje bi po svojoj logici i trebala pripadati – u službu građana. No, poučeni dosadašnjim iskustvom – a i primorani kašnjenjem s izradom Strategije – s donošenjem takvog zaključka ipak ćemo još pričekati.

Vraćajući se na sami početak teksta i izdvojeni citat Ane Gospić Županović, moguće je zaključiti da su godine sustavnog zanemarivanja stvarnih potreba scene rezultirale fragmentiranjem i blijeđenjem tada postojećeg potencijala. No, nakon nekoliko godina zatišja koje je odavalo dojam pomirenosti s neizbježnošću tavorenja u prostornom, ali i financijskom smislu, trenutačno stanje ukazuje na buđenje svijesti (dijela) scene o smislenosti i potentnosti zajedničkog djelovanja. Povezivanje u platformu koja bi trebala rezultati formalnim savezom udruga prvi je takav pokušaj od gašenja Okreta potpora 2015. godine. No, ono što pritom posebno veseli je popratni zaokret u prevladavajućem diskursu koji je, da se poslužimo terminom Davora Miškovića, još donedavno bio “ceremonijalne” naravi – duboko uronjen u sadašnjost, usmjeren na “ovdje i sad” vlastitih kolektiva i gotovo u potpunosti lišen promišljanja položaja i mogućnosti scene kao takve.

Proteklih nekoliko mjeseci ukazuju na mijenjanje takvog narativa, koji postupno ustupa mjesto deliberativnom diskursu okrenutom budućnosti i zaokupljenom krhkom, ali nakon dugo vremena ipak postojećom vizijom promjene. Bez dvojbe, aktere koji se odluče upustiti u ovaj pothvat očekuje izazov (sposobnosti) preuzimanja dijela upravljačke moći, ali i nošenja s mogućnošću da uslijed različitih oblika angažmana iznova ispašta sama umjetnička produkcija. Gledano iz trenutne perspektive, sigurnim se čini tek jedno – nakon dugo vremena, prostor za djelovanje u toj im priči ne bi trebao predstavljati problem.

Početkom godine, Društvo prijatelja umjerenog napretka, upravitelj Omladinskog kulturnog centra (MKC) u Kopru od 1993. godine, dobilo je obavijest od Općine da mora iseliti iz prostora Centra. Kao što smo tada pisali, radilo se o nastavku sukoba između Marka Brecelja, pjesnika, performera te predsjednika Društva, i Borisa Popoviča, gradonačelnika Kopra i stalne mete Breceljevih umjetničkih akcija i javne kritike. Da se radilo o osobnom napadu potvrdila je podrška 80-ak slovenskih omladinskih, kulturnih i nevladinih organizacija te pokrenuta peticija. Kao što javlja Radio Študent, Popovičeva politika podijeli pa vladaj rezultirala je sukobom između Brecelja i nekih članova koparskog MKC-a, kojima je dan ultimatum da se odreknu voditelja kluba ili da svi zajedno iz kluba isele. Sukob je završen gradonačelnikovim obećanjem nesmetane implementacije aktivnosti mladih u lokalne kulturne politike i novim Centrom za mlade koji će “mladi voditi i čiji će sadržaj sami definirati”. 

No, obećanje koje je dao Popovič, na čelu Kopra od 2002. godine, a među kulturnim radnicima poznat kao lokalni kauboj koji će uništiti alternativnu kulturu, bilo je samo obećanje. Naime, proteklog je tjedna Gradska skupština sa sedamnaest glasova za i dvanaest protiv izglasala odluku po kojoj se aktivnosti Centra za mlade stavljaju pod nadzor Javne ustanove za sport, a aktivnosti mladih pod novoosnovanu organizacijsku jedinicu Centra mladih Kopar. Odluka je usvojena bez prisustva predstavnika mladih, a osim što njome Centar za mlade postaje “ispostava” Javne ustanove za sport, u osmeročlanom Savjetu ustanove sjedit će jedan predstavnik mladih kojeg će direktno na to mjesto postaviti gradonačelnik. Toni Bračanov iz udruge mladih KAM rekao je da je najveći problem trenutne situacije “što su programi i djelovanje organizacija mladih prekinuti te će trebati proći neko vrijeme dok se oni opet ne pokrenu”, a zastupnici Združene levice u koparskoj Skupštini podnijeli su amandmane na takvu odluku. O sadržaju i programu budućeg Centra na Skupštini nisu razgovarali, kaže zastupnica Maja Vatovec.

U sljedećim ćete tjednima moći čitati razgovore s inicijativama i udrugama iz Rijeke, Pule, Zadra, Splita, Karlovca i Zagreba, a temat otvaramo razgovorom s Darkom Ciglarom, voditeljem koordinacijskog tima čakovečke Inicijative 1729/2.

KP: Kakve su prostorne mogućnosti, trenutni kapaciteti i iskorištenost prostora u Gradu Čakovcu za organizacije u kulturi?

D.C.: Čakovec se razlikuje od drugih gradova Hrvatske. Ne postoje neiskorišteni prostori u vlasništvu jedinice lokalne ili regionalne samouprave ili oni u državnom vlasništvu, osim čestice 1729/2 (dijela prostora stare vojarne u vlasništvu Međimurske županije). Prostori u privatnom vlasništvu, koji bi se mogli staviti u funkciju organizacija u kulturi, danas su uglavnom neiskorišteni, prvenstveno zbog njihove visoke cijene ili neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Gradske, županijske i druge institucije, radi održivosti, uglavnom teže komercijalnim sadržajima. Kino dvorane često nude cijeli raspon Hollywoodskih blockbustera, koncertne dvorane su ispunjene gostovanjima “legendi” hrvatske estrade.

U Čakovcu ne postoji adekvatan prostor (koncertni, galerijski, kazališni i drugo) za izvaninstitucionalne, suvremene, novomedijske, umjetničke sadržaje. Prije godinu dana nova ekipa Centra za mlade je oživjela stari Prostor novim sadržajima (Prostor djeluje u iznajmljenom privatnom prostoru, najam plaća Grad Čakovec), što možemo promatrati kao značajan doprinos razvoju lokalne nezavisne kulturne scene.

Premalo je suradnje i dijaloga između relevantnih dionika, što se odražava na sadržaje, iskorištenost prostornih resursa i samu vidljivost kulturnih sadržaja. Na gradskoj razni ne postoji Strategija razvoja kulture, što je između ostalog i identificirano kao razvojni problem u izradi nove županijske razvojne strategije.

KP: Možete li nam ukratko predstaviti kronologiju pokretanja Inicijative 1729/2, odnosno ideju iza Društvenog centra Čakovec? Kakav sadržaj takav Centar podrazumijeva, a kakav model upravljanja?

D.C.: Dvadesetak godina organizacije civilnog društva, aktivni pojedinci i pojedinke u lokalnoj zajednici i lokalna zajednica sama nemaju adekvatan prostor za organizaciju i implementaciju kulturnih, društvenih, društvenopoduzetničkih programa i aktivnosti. Već sredinom prošlog desetljeća inicijativa koja je okupljala desetak organizacija civilnog društva propitivala je i zagovarala drukčije modele korištenja i prenamjene postojećih javnih resursa, no Grad tada nije bio u mogućnosti adekvatno odgovoriti na njihove legitimne zahtjeve. U ljeto 2007. godine Međimurska županija postaje vlasnik cijelog prostora bivše vojarne Nikola Šubić Zrinski u Čakovcu. Zajedno s vojnim poligonima u neposrednom susjedstvu područje obuhvaća ukupnu površinu od oko 55 hektara. Regionalna razvojna agencija Međimurja REDEA je uz podršku tadašnje županijske vlasti 2007. godine pokrenula inicijativu stavljanja prostora bivše vojarne u funkciju razvoja i time spriječila njegovu rasprodaju ili potpuno propadanje. Sadašnji “Centar znanja” trenutno uključuje razvojne i obrazovne institucije, a u drugoj fazi daljnjeg razvoja predviđena je izgradnja studentskog doma i sportske dvorane te uređenje parka. No, projekt “Centra znanja” ne obuhvaća prostor cijele bivše vojarne. Na krajnjem rubu kompleksa nalazi se parcela ukupne površine 23 920 m² i izgrađenog zemljišta površine 1585 m² koja nije predviđena za uključenje u projekt. Upravo na tom području neformalna građanska inicijativa (koja se prema broju katastarske čestice nazvala Inicijativa 1729/2), motivirana stvaranjem velikih promjena u lokalnoj zajednici, predložila je i pokrenula razvoj novog razvojnog projekta u lokalnoj zajednici – Društveni centar Čakovec.

Početkom 2014. godine dvadesetak organizacija civilnog društva, društvenih poduzeća, platformi, neformalnih inicijativa, društvenih aktivista/ica, kulturnih djelatnika/ica, društvenih inovatora/ica i zainteresiranih građana/ki pokrenulo je razvoj ovog novog razvojnog projekta u lokalnoj zajednici. Okupljeni smo u neformalnu platformu s ciljem razvoja i uspostave samoodrživog modela korištenja i participativnog upravljanja javnim resursom u lokalnoj zajednici, gdje bi članovi/ice zajednice imali potpunu slobodu okupljanja s ciljem provedbe grupnih aktivnosti, društvenopoduzetničkih djelatnosti, socijalnih i kulturnih usluga, informiranja i drugih djelatnosti/aktivnosti.

Bitne odrednice Društvenog centra Čakovec su neprofitabilnost, participativnost, inkluzivnost i solidarnost. Kao važan cilj postavljamo i očuvanje zatečene (od čvrste gradnje) slobodne parkovno-rekreativne površine. Naša je ideja vodilja postići da ovaj “izgubljeni” prostor u širem centru Čakovca izbjegne sudbinu mnogih sličnih javnih prostora koji su zbog komercijalne politike javnih vlasti pretvoreni u privatne prostore. Građanima su itekako potrebni prostori socijalne razmjene i kulturne proizvodnje, mjesta na kojima će razgovarati o svojim pravima i dužnostima zajedničkog života u gradu i sudjelovanju u njegovu razvoju. Umjesto da se javni i kulturni život u gradu isključivo događa na mjestima institucionalne kulture ili trgovačkim centrima na kraju grada, građani bi trebali imati mogućnosti stvoriti javne prostore po svojoj mjeri.

Želimo razviti nezavisni, samoodrživi društveno-kulturni centar, stabilnu i prepoznatljivu međusekstorsku mrežu udruga, društvenih poduzeća, ustanova, neformalnih inicijativa i pojedinaca/ki u javnom prostoru te dugogodišnje i funkcionalno partnerstvo s lokalnom zajednicom. Do sada smo održali petnaestak javnih okupljanja, obilježavanja i aktivnosti za razvoj društvenog centra te nastavljamo s izradom investicijske studije. Bitno je još jednom naglasiti kako sadržaj centra, infrastrukturni i programski, proizlazi upravo iz stvarnih potreba i mogućnosti koje su građani i okupljeni u Inicijativi prepoznali. Kroz ovaj otvoreni proces i aktivnosti mapirali smo neke potencijalne sadržaje Centra te izradili idejno rješenje prema kojem bi se na tom prostoru trebali nalaziti brojni sadržaji poput hosting prostora za društvena/socijalna poduzeća, društvenopoduzetničkog inkubatora i coworking prostora, Centra za osposobljavanje, rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, nezavisnog kulturnog centra, knjižnice iz zajednice, knjižare, zaklade lokalne zajednice, banke/knjižnice sjemenja, bike shopa i biciklopopravljaone, hacklaba, knjižnice alata, otvorenih/zatvorenih studijskih prostora, studio-apartmana za smještaj tijekom rezidencijalnih programa itd.

Sadržaja i ideja zaista ne nedostaje. Model razvoja i upravljanja Društvenim centrom Čakovec definirat će se do kraja 2014. godine. Bazirat će se na tripartitnom partnerstvu (Grad Čakovec, Međimurska županija i Inicijativa 1729/2), otvorenom sudjelovanju, procesima suodlučivanja, suodgovornosti, solidarnosti i transparentnosti djelovanja.

KP: Na natječaj Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za financiranje gradskog društveno-kulturnog centra projekt Inicijative 1729/2, Grada Čakovca i Međimurske županije smješten je u kategoriju B. Kako je tekao proces dogovaranja suradnje s gradom? Zašto je, prema vama, cjelovit projekt završio u B kategoriji?

D.C.: Budući da je prostor bivše vojarne (čestica 1729/2) u vlasništvu Međimurske županije, bilo je vrlo važno uključiti donositelje odluka u ovaj proces od samog početka. Ovakav centar je definitivno i u interesu Grada Čakovca te smo na sve dosadašnje aktivnosti uredno pozivali predstavnike grada, županije i drugih institucija. Inicijativa je već uspostavila suradnju s Gradom Čakovcem i Međimurskom županijom te smo potpisali Partnerski sporazum kojim sve tri strane iskazuju svoju zainteresiranost za pripremu i provedbu projekta Društveni centar Čakovec. Potpisivanje sporazuma nam je između ostalog omogućilo da na tom prostoru legitimno održavamo sve dosadašnje aktivnosti. Kako bi konkretizirali ovu zajedničku zainteresiranost donositelja odluka, ali i drugih organizacija iz različitih područja i djelatnosti, projekt društvenog centra Čakovec smo već sada prijavili na nekoliko natječaja, program Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva (Prostori sudjelovanja), Zaklade Kultura Nova (Programi podrške 2014.), Ministarstva kulture, mreže Clubture (CT – Lab) itd.

Što se tiče natječaja Zaklade, stvar je prilično jasna. Ako pogledamo projekte koji su ušli u kategoriju A, poput Rojca u Puli, možemo reći da su ti “projekti” već u odmakloj fazi. Jasniji je model upravljanja, prava i obveze, ulaganja, korisnici imaju potpisane ugovore itd. Budući da pitanje ustupanja/najma/prodaje i upravljanja tim prostorom koji je u vlasništvu Međimurske županije još uvijek nije do kraja definirano, nerealno je bilo očekivati da ćemo se naći u kategoriji A. Projekt Društvenog centra Čakovec je prije svega cjelovit u smislu idejnog rješenja, plana i programa, no još nisu definirani svi modeli i koraci razvoja projekta.

KP: Na koji se sve načine može financirati društveno-kulturni centar i kakva je uloga strukturnih fondova za njihov razvoj?

D.C.: Većina centara je u početku bila barem dijelom financirana ili potpomognuta iz lokalnih proračuna kako bi se postigla financijska stabilnost. Već smo spomenuli neke natječaje, pa možemo reći da je projektno financiranje važno. No, u Društvenom centru Čakovec, veliki naglasak će se stavljati na financijsku održivost koja bi većim dijelom trebala biti osigurana generiranjem prihoda kroz mnogobrojne sadržaje i aktivnosti koje će provoditi u centru.

Kada govorimo o strukturnim fondovima, prije svega mislimo na Europski socijalni fond (ESF) kroz koji će se prije svega moći financirati programski sadržaj u ovakvom centru, ovisno o planiranim djelatnostima i aktivnostima organizacija koje će u njemu djelovati, a u manjoj mjeri i neka ulaganja u infrastrukturu. Infrastrukturne investicije planiramo financirati kroz Europski fond za regionalni razvoj (ERDF) i Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EAFRD). Preduvjet povlačenju sredstava iz strukturnih fondova je usklađenost ovih projekata s brojnim strategijama, programima na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, potpora lokalne zajednice, vlasti i naravno razriješeni imovinsko-pravni odnosi. Pored svega, nije bit samo u prikupljanju/povlačenju sredstava, već i u smanjenju troškova. Dobrim planiranjem, optimizacijom i korištenjem zajedničkih resursa organizacija/pojedinaca smještenih u tom prostoru, samih korisnika, može se uvelike utjecati na održivost. Dakle, potrebno je kvalitetno organizacijsko/programsko, operativno i financijsko planiranje i upravljanje te kombinacija različitih izvora financiranja.

KP: Postoje li primjeri realiziranih civilno-javnih partnerstava, u domaćem i stranom kontekstu, koji su utjecali na razvoj inicijative i na koji način?

D.C.: Naravno. Za nas su važni procesi koje razvijaju zagrebački Pogon, Društveni centar Rojc u Puli, Savez udruga Molekula u Rijeci, Dom mladih u Splitu itd. Prije svega ovi primjeri mogu poslužiti kao dobra podloga za analizu i učenje. Kroz te primjere mogli smo vidjeti kako je tekao proces od ideje do realizacije, proces zagovaranja, kako su uspostavljene strukture upravljanja, prava i obaveze, vidljivost, modeli financiranja i održivosti, kako korisnici kreiraju sadržaje itd.

Van Hrvatske, možemo vidjeti zaista velik broj sličnih inicijativa i projekata: od nedavne gdje su građani Berlina odbacili na referendumu prijedlog da se bivši aerodrom Tempelhof, koji je simbol hladnog rata, pretvori u poslovni i stambeni centar pa sve do mnogobrojnih inspirativnih centara poput UFA Fabrik (Berlin, Njemačka), Tou Scene (Stavanger, Norveška), Verkatehdas (Hameenlinna, Finska), CCI Fabrika (Moskva, Rusija), La Tabacalera (Madrid, Španjolska), Melkweg (Amsterdam, Nizozemska), Halle 14 (Leipzig, Njemačka) itd.

KP: Prema vašem sudu, kakve su zagovaračke mogućnosti organizacija civilnog društva u Čakovcu i Međimurskoj županiji?

D.C.: Zagovaračke mogućnosti organizacija civilnoga društva u Čakovcu i Međimurju su velike no kapacitete, znanje i iskustvo za ovakve procese tek treba dograditi. Pojedinačnih ad hoc istupa i zagovaračkih inicijativa organizacija civilnoga društva je bilo, često s velikim utjecajem na promjene, što govori o određenoj “težini” OCD-a, pojedinaca, no vjerojatno bi utjecaj bio puno veći da se u takve procese ulazilo planski i koordinirano. Potrebno je poraditi i na aktiviranju građana u ovakvim procesima, jer sama deklarativna podrška nije dovoljna.

KP: Koliko je čakovečka nezavisna scena vidljiva u javnosti? Postoje li na sceni novi modeli organizacija u kulturi ili kulturnih inicijativa i nove potrebe za prostorima? Kakve su mogućnosti prenošenja znanja iskusnijih organizacija na nove?

D.C.: Izvaninstitucionalna kultura je danas izrazito slabo zastupljena na području sjeverozapadne Hrvatske, a ponuda inovativnih umjetničkih i kulturnih sadržaja je na izrazito niskom nivou u aktualnoj ponudi lokalnih kulturnih institucija. Također, nema dovoljno organizacija i zajednica koji bi na tom području razvijale koncepte i sadržaje takve kulture. Sjeverozapadna Hrvatska imala je izrazito snažnu razvijenu nezavisnu scenu koja se razvijala 80-ih godina kroz omladinske klubove te 90-ih godina kada se ta ista scena snažno razvila djelujući kroz kulturne centre i klubove, muzičku i umjetničku scenu te nezavisno izdavaštvo tj. fanzine, čime su Čakovec i okolica aktivizmom prednjačili u Hrvatskoj kao jedan od gradova koji imaju jednu od najjače razvijenih nezavisnih scena. U posljednjih 20-ak godina nastale su brojne inicijative koje su radile na razvoju i djelovanju na području izvaninstitucionalne kulture, no unatrag desetak godina možemo svjedočiti velikoj zakinutosti na tom polju djelovanja, te raspadu suradnji ili pak hibernaciji određenih inicijativa.

Unazad godinu dana možemo zapaziti lagan pozitivan razvoj, prvenstveno energijom i zalaganjem mlađih generacija, nezavisne muzičke i kulturno umjetničke scene, no, velik je problem dislociranost umjetnika i organizacija, nedostatak adekvatnih prostora, nepoznavanje marketinga kulturnih organizacija te zapostavljanje učinkovitih modela suradnje, kulturne razmjene i partnerstava. Samim time, saznanja umjetnika, prijenos iskustva i informacija zasigurno nije na nekoj proaktivnoj i zadovoljavajućoj razini. Kroz neke naše projekte i aktivnosti pokušavali smo utjecati i na taj aspekt umrežavanja i jačanja suradnje, pružanja podrške, no nismo u potpunosti zadovoljni postignutim. Sve navedeno se dakako odražava i na slabiju vidljivost u javnosti.