U suradnji sa Ženskim prostorom 2010. godine organizirale su festival ženskog aktivizma i umetnosti FemiNiš, a 2014. godine pokreću festival ArtFemine. Rad Centra obuhvaća i izražavanje kroz kazališni medij, a u svibnju 2015. godine Centar za devojke je u Sićevu organizirao prvu Feminističku likovnu koloniju kojom se mlade umjetnice želi obrazovati i motivirati na uključivanje feminističkih tema u svoj rad.

Povodom dvadeset godina djelovanja Centra, s njegovom aktivisticom Silvijom Mihajlović razgovaramo o počecima feminističkog aktivizma u Nišu, aktivnostima Centra za devojke i njegovog značaja u lokalnoj sredini.

Centar za devojke osnovan je 1998. godine i nedavno je proslavio 20 godina djelovanja. Što je potaknulo njegovo osnivanje? Kako se na pitanje ženskih prava ili organizacjia za borbu za ženska prava gledalo u to vrijeme u Srbiji?

Centar za devojke je nastao na inicijativu dve aktivistkinje i volonterke na prvom SOS telefonu u Nišu. Obzirom da u to vreme nije postao nikakav zakon koji bi štitio žene/devojke koje trpe nasilje, volonterke su mogle samo da ih slušaju i da im budu podrška kako bi se osnažile i otišle od nasilnika. U želji da se devojke i žene ne nalaze u situaciji da trpe nasilje i da deluju preventivno  nastao je Centar za devojke. Ideja i misija Centra za devojke je edukacija i emancipacija devojčica, devojaka i mladih žena. Tri teme kojima se bavimo jesu: prevencija nasilja nad devojčicama, devojakama, ženama; prevencija trgovine ljudima i žensko zdravlje.

Na pitanje ženskih prava i organizacija ni tada, ni sada se ne gleda blagonaklono iako sada postoje zakoni koji se bave problemima nasilja nad devojakama i ženama, trgovinom ljudima…i dalje svest građana nije bitno izmenjena. Promene za koje se ženske organizacije zalažu su spore, ali veoma bitne. Tako od zakona i zaštite za devojke i žene koje trpe nasilje, danas imamo Zakon o sprečavanju nasilja u porodici. Zakon koji postoji samo zahvaljujući dvadesetogodišnjem trudu i radu aktivistkinja širom zemlje.

Kakvi su bili sami počeci Centra? Koliko su vam u radu lokalna zajednica i državne institucije izlazile u susret?

Centar za devojke od 2002. godine se bavi radionicama po kojima je i najpoznatiji. Do sada smo uradile preko 1700 radionica sa više od 24 000 devojaka.

Lokalna zajednica i državne institucije se nisu mnogo uključivale i podržavale naš rad. Jednom smo dobile od opštine 30 000 dinara (180 evra) za Nedelju ženskog zdravlja i to je sva podrška koju smo dobile.

Međutim, sada za razliku od ranijih godina, predstavinci institucija se odazivaju na naše pozive i sada prisustvuju našim događajima i govore na njima. Ono što očekujemo da se desi u narednim godinama da oni nas zovu da govorimo na njihovim događajima.

Važan segment rada Centra za devojke je redovito organiziranje ArtFemine festivala koji se ove godine održao peti put. Kakve teme obrađuje Festival i kakvoj je publici namijenjen? Postoje li drugi slični događaji u Nišu?

Festivalom ArtFemine otvaramo feministički prostor za povezivanje, osnaživanje, delovanje, druženje aktivistkinja, teoretičarki, umetnica, sugrađana/ki i gošći iz zemlje i regiona. Posebno važan aspekt u okviru ArtFemine festivala je povezivanje i osnaživanje feminističkog podmladka u zemlji i regionu. Festival smatramo veoma važnim jer se u Nišu, ali i u celom regionu malo promoviše ženska umetnost i stvaralaštvo. Festival svake godine ima drugačiju temu, ali njegov cilj je isti, promocija ženske umetnosti i stvaralštva. Želja nam je da teme kojima se bavimo učinimo vidljivijim, ali i da probleme, uspehe i razmišljanja osim što podelimo sa svojim drugaricama iz okolnih zemalja, tako i sa našim sugrađankama/ima.

Deo festivala poput radionica je zatvorenog karaktera i namenjen je isključivo devojkama i ženama, ali postoje i aktivnosti koje su otvorenog karaktera poput  predstava, koncerata, panela. Pored toga, na svakom festivalu imamo uličnu akciju kojom šaljemo poruke nenasilja i toleranicje i gde naši sugrađani/ke mogu razgovarati sa devojkama i ženama iz okruženja i na taj način smanjiti i/ili otkloniti svoje predrasude.

U Nišu postoje različiti događaji, ali ni jedan se ne bavi isključivo feminističkim aktivizmom i umetnošću.

Upravo je završila ovogodišnja Feministička likovna kolonija u Sićevu kraj Niša koju ste pokrenule prije nekoliko godina. Koji je bio fokus ovogodišnje Kolonije i koliko su mlade umjetnice posvećene feminističkim temama?

Da, ovogodišnja Feministička likovna kolonija je trajala od 24 do 31. jula i na njoj je stvaralo 12 umetnica iz Hrvatske, BiH i Srbije.

Ideja same Feminističke likovne kolonije je osnaživanje mladih umetnica da upoznaju feminističke teme i uključe ih u svoj rad. Želele smo da im omogućimo da zajedno stvaraju, upoznaju se i međusobno povežu, kao i da im obezbede javni prostor u kome će prezentovati svoju umetnost.

Kroz prateće programe poput predstava, filmskih večeri i razgovora mi obrađujemo teme kojima se bavimo, tj. nasilje nad devojakama, trgovinu ljudima i žensko zdravlje, koje im potom služe kao inspiracija za radove koji nastaju na Feminističkoj likovnoj koloniji.

A koliko su mlade umetnice posvećene feminističkim temama, pozivamo vas da ih same/i pitate na otvaranju izložbe radova nastalih na IV. Feminističkoj likovnoj koloniji u oktobru u ove godine. Tačan datum i vreme otvaranja izložbe biće blagovremeno objavljeni na Facebook stranici Centra za devojke, Instagram profilu i sajtu.

Osim djelovanjem kroz umjetnost, Centar za devojke provodi i brojne obrazovne programe, a među temama koje ste obrađivale s mladim ženama i djevojkama ističe se i pitanje ekonomskog nasilja i ekonomskog osnaživanja. Zašto su ove teme važne za mlade žene i kako njima pristupate?

Ekonomsko nasilje je jedan od oblika nasilja kojim se bavimo, a o kome mlade devojke jako malo znaju, ako uopšte znaju da postoji i taj oblik nasilja. Sa devojakama radimo radionice o tome šta je ekonomsko nasilje, ali i radionice koje su kreativno osnažujuće i koje ih podstiču da svoje hobije pretvore u male izvore prihoda i tako osiguraju svoju ekonomsku nezavisnost.

Primjećujete li razliku u prihvaćanju feminističkih tema danas u odnosu na razdoblje prije 20 godina kad ste tek počinjale? Postaje li društvo otvorenije prema ovakvom tipu djelovanja?

Iako se dosta napredovalo u odnosu na pre 20 godina, i dalje postoji dosta predrasuda vezanih za sam pojam feminizam ali i feminističke teme. O feminizmu se govori, iako još nedovoljno i često sa pogrešnim shvatanjem i tonom. To nas ne sprečava da svaku priliku iskoristimo da izgovorimo reč feminizam, objasnimo šta jeste i deklarišemo se kao feministkinje, naprotiv. Tanja Nikolić, osnivačica i koordintorka Centra, voli da u predstavljanju istakne da je srećna feministkinja. Takođe, prihvatanju i usvajanju i termina feminizam i njegovih vrednosti doprinele su i predstave koje izvodimo od 2011. godine. Do sada smo igarale 5 predstava (Vaginine mnologe, Dobro telo, Ja sam emotivno biće spisateljice Iv Ensler, Čekaonicu  Jasmine Tešanović, Italijanska komedija: Zašto je važno biti majka i Nevidljive 45+ koja je nastala u saradnji sa niškom glumicom Narodnog pozorišta Draganom Jovanović). Pored predstavi osmislile smo i igrale dva Forum teatra (NE)sigurna i (NE) Vidljive. Kroz pozorišni medij delujemo na mnogo širu ciljnu grupu a ujedno naše najčešće teške priče lakše prodiru do osoba u publici…

“Smatramo da je  veoma važno omogućiti devojkama i ženama da zajedno stvaraju, razmenjuju svoja iskustva u sigurnom prostoru i obezbediti im mogućnosti da izlažu. Mlade umetnice imaju jako malo mogućnosti da izlažu i zauzimaju medijski prostor, iako je mnogo više umetnica no umetnika. Iz njihovih evaluacija znamo da im je jako bitno da su sa sebi istima, gde se osećaju sigurno, slobodno, gde neometano rade, druže se, ostvaraju, razmenjuju”, naglašavaju aktivistice Centra.

U Sićevu, mjestu pokraj Niša, srpska slikarica Nadežda Petrović početkom 20. stoljeća pokrenula je prvu likovnu koloniju koja s prekidima traje do danas. Kolonija je od početka bila regionalnog karaktera i na njoj redovito sudjeluju i Hrvatski umjetnici, a među prvima, još 1905. godine, bio je i Ivan Meštrović. S obzirom na dugu tradiciju i povijest, osnivanje Feminističke likovne kolonije u Sićevu nametnulo se kao logičan izbor. U dosadašnje dvije kolonije sudjelovalo je dvadeset sedam umjetnica. Mnoge od njih nakon toga su imale svoje prve samostalne izložbe, a neke su postale suradnice Centra.

“Kada smo objavile konkurs za prvu koloniju, devojke su bile malo obazrivije, ali interesovanja je od samog početka bilo. Feministička likovna kolonija je jedinstvena na našim prostorima i smatramo da je od najveće važnosti da se umetnicama pruže informacije i mogućnost da promišljaju na ove teme”, poručuju aktivistice Centra. Također su istaknule komentar jedne od sudionica koja je rekla da joj je “ovo mnogo bitno jer ovde nema ustezanja, nema te unutrašnje teskobe u smislu kako će neko da te shvati, šta će ko da misli. Hrabrost za radove su mi dale i devojke, kolginice sa kojima sam provela odlično vreme u Sićevu, mnogo su mi pomogli otvoreni razgovori sa njima. I sada hoću da nastavim da i van kolonije provlačim feminističke teme kroz rad”.

Sanja Solunac, interdisciplinarna i vizualna umjetnica iz Kragujevca, jedna od osnivačica feminističkog časopisa Wooman magazne te dugogodišnja suradnica Centra za devojke i ove je godine bila članica žirija za izbor sudionica Kolonije. Solunac naglašava kako je koncept Kolonije okupljanje malog broja vizualnih umjetnica sa što različitijim radnim iskustvom i obrazovanjem o rodnim teorijama. “Cilj rada je međusobna podrška i solidarnost u umetničkom radu za razliku od  ‘mešovitih kolonija’ gde je najčešće prisutan problem konkurencije, konstantnog nadmetanja i nadjačavanje u umetničkom tržištu, koje čak i nije razvijeno kod nas”, ističe.

Tijekom trajanja kolonije također se analizira položaj mladih umjetnica, kao i politike života na Balkanu. “Na kraju ta mala studija je jedna u nizu različitih rodnih studija koje doprinose i položaju žena u našim kulturnim politikama i tematski praksama savremene umetnosti, a pritom (p)ostaje zaista bogato edukativno i kreativno iskustvo i za umetnice i za publiku”, objašnjava Solunac, te dodaje kako se pri selekciji ne obraća toliko pažnja na tehnike kojim se bavi određena umjetnica. Važnije im je kako one promišljaju o problemima roda, te na koje sve načine u svom umjetničkom radu predstavljaju i kritički promišljaju određene teme.

Ovogodišnji ArtFemine festival pod nazivom Ti si svoja, samo svoja, službeno je počeo otvorenjem ranije spomenute izložbe, no njegove glavne aktivnosti odvijaju se od 7. do 9. srpnja, a uključuju različite besplatne radionice, dva performansa i predstavu redateljice Dragane Jovanović. Također, u sklopu festivala održavaju se i paneli Što ima novo na feminističkoj sceni u regionu, Razgovor o seksualnosti žena sa invaliditetom te Razgovor sa Helenom Vuković, trans ženom aktivistkinjom Equal-a  koja će govoriti o problemima i izazovima s kojim se suočavala i suočava još uvijek kao i o knjizi koja je napisana na temelju njene životne priče Major i Helena.

Centar za devojke od 1998. godine kroz edukaciju i emancipaciju radi na unapređenju položaja mladih žena u zajednici. Važan dio njihov aktivnosti djelovanje je kroz kulturu kojom žele skrenuti pažnju sugrađanki i sugrađana, kao i šire zajednice, na položaj žena u društvu, ali i bogatu feminističku teoriju i aktivizam na području južne Srbije. Važan dio ovog djelovanja predstavlja obrazovanje mladih umjetnica kroz Feminističku likovnu koloniju koje će svojim  radom nastaviti aktivističko djelovanje u zajednici.

U sklopu kampanje 16 dana aktivizma, aktivistkinje Centra za devojke u Nišu i Regionalne mreže mladih feministkinja organizirale su zajedničku uličnu akciju pod nazivom Virtualno je stvarno – nasilje na internetu se nastavlja kao nasilje u stvarnosti. Akcija se 26. studenog u 12 sati istovremeno odvila i u Skadru u Albaniji, Banja Luci u Bosni i Hercegovini, Podgorici u Crnoj Gori, Nišu i Dmitrovgradu u Srbiji. Aktivistkinje su njome željele poručiti kako svaka djevojčica, djevojka i žena ima pravo na slobodu i zaštićenost na internetu, a društvo treba usvojiti “nultu” toleranciju prema svim oblicima nasilja prema ženama, kako u realnom, tako i u virtualnom prostoru.

Globalnu kampanju 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama obilježava 1700 organizacija u više od sto zemalja svijeta. Počinje 25. studenog, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i završava 10. prosinca, Međunarodnim danom ljudskih prava.

Ovogodišnju kampanju aktivistkinje Centra za devojke otvorile su izožbom Feministička likovna akcija u Leskovačkom kulturnom centru, a u kampanji sudjeluju pod sloganom Zajedno protiv nasilja nad ženama/devojkama/devojčicama. Jedinstvena izložba radova nastala je u okviru prve Feminističke likovne kolonije u Sićevu, a predstavlja i radove srednjoškolaca i srednjoškolki iz Niša i Leskovca koji su nastali u okviru natječaja objavljenog u listopadu povodom Mjeseca borbe protiv trgovine ljudima i povodom same kampanje 16 dana aktivizma.

Aktivisti udruženja građana Oštra Nula iz Banje Luke također su sudjelovali u zajedničkoj akciji uličnim performanskom Virtualno je stvarno, s ciljem skretanja pažnje na nasilje na internetu kojem su posebno izložene žene i djevojke. Podaci istraživanja koje je proveo Centar za pravnu pomoć ženama (CLAW) Zenica, pokazuju kako je svaka druga žena izložena nasilju na internetu, što je dvostruko više nego 2012. godine. U većini slučajeva žrtve osjećaju krivnju i odgovornost i uglavnom nisu dovoljno upućene kako trebaju reagirati u takvim situacijama i kome se mogu obratiti za pomoć.

Najčešći primjeri virtualnog nasilja su slanje uznemirujućih ili prijetećih poruka putem društvenih mreža, krađa i promjena lozinke, objavljivanje privatnih podataka ili neistine na društvenim mrežama. Često se objavljuju ili šalju privatne fotografije i video zapisi, ili isti s uznemirujućim ili neželjenim sadržajem. Slanje pornografije, kreiranje posebnih naloga s ciljem širenja govora mržnje prema ženama, kreiranje posebnih naloga s ciljem narušavanja ugleda i dostojanstva pojedinki i grupa i lažno predstavljanje, također spadaju u oblik virtualnog nasilja. 

U emisiji Otvoreno, prikazanoj 23. studenog na RTCG-u (Radio i Televizija Crne Gore), u kojoj se diskutiralo o cyber kriminalu, Mirjana Vlahović, pravnica iz nevladine organizacije Ženska soba iz Podgorice, pričala je o svojim iskustvima rada. “Žrtve virtualno nasilje ponekad trpe i do godinu dana, a rasprava i komentari koji se često razviju na društvenim mrežama oko sadržaja objavljenih bez dozvole, žrtve bacaju u još veći očaj i one često razmišljaju o suicidu kao jedinom riješenju. Zato pokušavamo svakoj osobi koja traži pomoć posvetiti dovoljno vremena i objasniti im kako nastala situacija nije njihova krivnja. Također, zbog straha od još veće eksponiranosti i širenja priče, žrtve se ustručavaju prijaviti nasilje. Uprvo takvim pasivnim ponašanjem stvara se velik prostor nasilniku koji dobiva osjećaj da se nalazi u sigurnom prostoru u kojem može proći nekažnjeno”.

“Kako bismo problem virtualnog nasilja učinili vidljivim potrebno je više educirati javnost o njegovom postojanju i njegovim posljedicama, te od nadležnih institucija zahtijevati donošenje zakona koji bi sankcionirali ovaj vid nasilja”, poručuju iz Oštre Nule.

U Hrvatskoj je povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama, na riječkom Korzu 25. studenog održan tihi prosvjed kojim se jasno željelo poručiti kako se nasilje prema ženama ne smije tolerirati te da Hrvatska što hitnije mora ratificirati Konvenciju Vijeća Europe o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, takozvanu Istanbulsku konvenciju. Protest su organizirali Udruga PaRiter, SOS telefon – Rijeka, U.Z.O.R., Udruga Lori, Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Primorsko-goranske županije i mnogi drugi, a njime su željeli upozoriti na činjenicu kako je Hrvatska potpisala, no ne i ratificirala Konvenciju što nas čini jedinom državom u regiji koja to odbija učiniti.

Ratifikacijom konvencije Hrvatska bi se obvezala poduzeti konkretne korake u borbi protiv seksualnog nasilja i uznemiravanja, silovanja, uhođenja, obiteljskog nasilja, prisilnih brakova i genitalnog sakaćenja žena. Preporuku da se imenovanu Konvenciju ratificira dao je i UN-ov Odbor za uklanjanje diskriminacije žena u Preporukama Vladi Republike Hrvatske, a koje su objavljene u srpnju ove godine. Isto tako, članovi i članice Odbora smatraju kako je zakonodavstvo orijentirano na očuvanje obiteljskih zajednica više nego na sigurnost žena koje su doživjele nasilje u obitelji. “Potpis znači obavezu. Ratificirajte konvenciju!”, glasno su poručili tihim protestom.

U petak, 23. listopada, u Hrvatskom saboru održana je prva međunarodna konferencija o seksualnom nasilju u Hrvatskoj Sustav javnih politika i podrške za žrtve seksualnog nasilja. Konferenciju je organizirala Ženska soba – Centar za seksualna prava, u partnerstvu s Uredom za ravnopravnost spolova Vlade RH i organizacijom civilnog društva Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), dok je Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskoga sabora bio suorganizator konferencije. 

Konferencija je održana s ciljem podizanja svijesti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja prema ženama i djevojkama i upoznavanjem nadležnih tijela i institucija s problemom nedostatne podrške za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj. Osim toga, ciljevi konferencije bili su i unaprjeđenje sustava podrške žrtvama seksualnog nasilja kroz razvoj i implementaciju javnih politika i potrebnih servisa za rad sa žrtvama, kao i uspostavljanje i jačanje međuresorne suradnje svih nadležnih tijela, institucija i organizacija civilnog društva u pružanju podrške žrtvama i suzbijanju seksualnog nasilja.

Na konferenciji je prisustvovala i Mia Gonan iz Zagreb Pridea, koja sudjeluje u istraživanju o obiteljskom nasilju i nasilju u vezama prema lezbijkama, biseksualnim ženama i transženama. Ovo istraživanje dio je europskog projekta Bleeding Love – Raising Awareness on Domestic and Dating Violence Against Lesbians and Transwomen, o kojem više možete saznati na službenoj mrežnoj stranici projekta. Gonan kaže kako su na konferenciji adresirana uobičajena i već dobro poznata pitanja, prvenstveno predugih procesa istrage i suđenja počiniteljima, koji nerijetko traju dulje nego kazne dobivene za počinjeno djelo. Žrtve nasilja najčešće nisu upoznate sa svim svojim pravima, moraju dati veliki broj iskaza što ih izlaže dodatnim traumama, a izjave i svjedočenja prisiljene su davati u prisustvu zlostavljača. No spomenute su i promjene pravnog statusa žrtve, koja prema Zakonu o kaznenom postupku iz 2008. godine, više nije isključivo pasivni svjedok nasilja, već i sama može podnijeti tužbu protiv počinitelja.

Na konferenciji se pričalo i o feminističkom pristupu seksualnom zlostavljanju, odnosno zašto se ono javlja u društvu i neprestano reproducira, o čemu je najviše govorila Liz Kelly, ravnateljica Odjela za studije o nasilju nad ženama i djecom Sveučilišta u Londonu, uvodeći ideju seksualnog nasilja kao kontinuuma, što podrazumijeva da je ono samo nastavak tradicionalnih heteroseksualnih odnosa. “Svi su govornici u svojim izlaganjima bili suglasni kako je seksualno zlostavljanje izraz patrijarhata u njegovom ahistorijskom poimanju, a zlostavljanje isključivo muška domena, no nitko nije adresirao problem lezbijskih odnosa ili probleme s kojima se susreću transžene žrtve nasilja. Osim toga, nije spomenuta prepreka na koju nailaze žrtve zlostavljanja koje ne prijave zlostavljanje nadležnim tijelima, što je preduvjet za njihovo prihvaćanje u neke od sigurnih kuća i skloništa. Kod zlostavljanih osoba vlada veliko nepovjerenje prema policiji i pravosudnim tijelima, zbog svih ranije navedenih razloga, a kod LBT žena nepovjerenje je još veće”, tvrdi Gonan.     

Tatjana Nikolić iz Centra za devojke iz Niša, ovom se temom bavi već dugi niz godina. “Nakon što sam vidjela najavu za konferenciju, odmah je bilo jasno da ću doći. Očarale su me psihologinja Marijana Senjak, kao i sudkinja Branka Žigante Živković koje sam pozvala u Niš da podjele svoje znanje, senzibilitet i posvećenost sa kolegama i kolegicama u Srbiji. Centar za devojke 7. prosinca u Nišu organizira konferenciju na temu seksualnog nasilja nad ženama, devojkama i devojčicama, pa će mi iskustvo zagrebačkog kongresa kao i kontakti koje sam napravila svakako puno značiti”, komentirala je Nikolić. Niški Centar za devojke osnovan je 1998. godine na inicijativu dvije volonterke SOS telefona za žene i decu žrtve nasilja s ciljem da se kroz edukaciju i emancipaciju mladih žena radi na unapređivanju njihovog položaja u društvu. Od 2010. godine, festivalima feminističkog aktivizma i umjetnosti – FemiNiš i ArtFeminae – aktivistice Centra trude se otvoriti feministički prostor za povezivanje, osnaživanje, djelovanje i druženje aktivistica, teoretičarki, umjetnica, sugrađana/ki i gošći iz zemlje i regije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.