U ponedjeljak, 19. listopada 2020. na adresu Metelkova broj 6 gdje je smješten jedan od najznačajnijih prostora alternativne kulture u ovom dijelu Europe, stiglo je pismo upravitelja zgrade, slovenskog Ministarstva kulture. U njemu se predlaže sporazumni raskid ugovora o najmu, a nevladinim organizacijama koje djeluju u Autonomnom kulturnom centru Metelkova mesto nalaže napuštanje objekta do 31. siječnja 2021. Stvarnu želju za dogovorom Ministarstvo ne pokazuje, budući da se korisnicima u nastavku dopisa prijeti sudskom deložacijom ako do traženog roka ne isele s lokacije, a da pritom prethodno nije bilo nikakvog pokušaja uspostavljanja dijaloga niti su im ponuđeni zamjenski prostor za rad.

Zahtjev za raskidom ugovora stigao je nenajavljen i to paralelno s proglašenjem epidemije i uvođenjem policijskog sata, a ministarstvo ga objašnjava navodom da prostore u Metelkovoj, nakon obnove, u budućnosti namjerava koristiti za vlastite potrebe. Njihovi sadašnji korisnici slažu se u ocjeni da je sanacija objekata nužna, no napominju kako slovenski proračun ne predviđa sredstva za takvu obnovu sve do 2023. godine, pa stoga naprasni zahtjev za iseljenjem nezavisnih kulturnih organizacija iz jedine zgrade koju im je ministarstvo namijenilo, posebno u jeku nezapamćene zdravstvene i prateće ekonomske krize, nema nikakvo uporište u navedenoj argumentaciji. 

Stvarne razloge deložacije nevladine organizacije, potpisnice otvorenog pisma, vide u obračunu vladajuće desne koalicije s civilnim društvom i nezavisnom kulturom, s ciljem ušutkavanja kritičkih glasova u slovenskom javnom prostoru. “Aktualna vlada, a posebno njena najveća stranka, SDS Janeza Janše, nikada nije skrivala ove namjere”, tvrde. Recept je već poznat: na organizacije civilnog društva primjenjuju se zakonska i financijska ograničenja, dokidaju im se potpore i prostori za rad te u svakom smislu onemogućuje njihovo normalno funkcioniranje. Restriktivne mjere i neprijateljsku retoriku institucija u pravilu prati i salva napada u desnim medijima. Nakon nedavne prosvjedne akcije na kojoj su ispred slovenskog Ministarstva kulture postavljeni uredski stolovi s priloženim ostavkama, zaliveni crvenom bojom, ministar Vasko Simoniti ustvrdio je da mu prosvjednici prijete smrću, a poslušni mediji priču su začinili i neizbježnim uhljebskim atributima. “Teći će krv, upozoravaju nevladine organizacije, paraziti koji dugi niz godina nisu plaćali stanarinu, ali su iz državne blagajne dobili milijune!”, jedan je u nizu poznatih refrena koji dolazi s desnice. 

“Suočeni smo s vrlo arogantnim ponašanjem Ministarstva kulture, ministra Simonitija i nekolicine dužnosnika koji dulje vrijeme djeluju protiv kritičkih nevladinih organizacija. Korištenje prosvjedne akcije za spin-off priče i plasiranje tvrdnje da im prosvjednici prijete smrću tipična je strategija našeg premijera Janeza Janše, koji transparente s natpisima ‘smrt janšizmu’ čita kao prijetnju vlastitom životu. Metež oko ovoga ne pomaže Metelkovoj, ali mi ‘u kući’ smo uspjeli održati dobru međusobnu komunikaciju i zajedno planiramo svoje daljnje akcije”, kaže nam Pia Brezavišček iz ljubljanske Maske, jedne od 18 organizacija koje trenutno djeluju u Autonomnom kulturnom centru. Kolektivi koji ga danas nastanjuju nasljednici su pokreta civilnog društva koji se osamdesetih borio za demokratizaciju i demilitarizaciju društva. Ključni simbolični trenutak tih napora događa se 1993. kada kulturni radnici, umjetnici i aktivisti zauzimaju nekadašnji zapovjedni stožer Jugoslavenske narodne armije u Metelkovoj i pretvaraju ga u otvoreni prostor utemeljen na principima različitosti, solidarnosti, dijaloga i kritičkog razmišljanja. “Iako se premijer svojedobno smatrao mirovnim aktivistom, njegova vlada pokušava izbrisati ove vrijednosti i ovu povijest”, poručuju potpisnici otvorenog pisma koji nemaju namjeru popustiti pritiscima vlasti. 

Recept je, kažemo, dobro poznat i prokušan – usavršio ga je Orbán, u poljskoj kopirao Kaczyński, a i mi smo ga iskusili za kratkog, ali efektnog mandata ministra Zlatka Hasanbegovića. No, paralele između slovenskog i domaćeg scenarija tu ne staju. U komentarima kulturnih rubrika i portala ovih se dana povlačila izravna veza s Kinom Europa čiji su projektori ugašeni prije godinu i pol dana pod krinkom renovacije, za koju u trenutku zatvaranja također nisu postojala predviđena proračunska sredstva niti plan obnove. Blizak slučaj je i onaj Autonomnog kulturnog centra Medika, smještenog u kompleksu bivše tvornice lijekova, koji je, kao i većina starijih građevina u centru grada, pretrpio znatna oštećenja u potresu, da bi potom već dotrajalu i oštećenu infrastrukturu dodatno ugrozile ljetošnje poplave. Vlasnik prostora, Grad Zagreb, stvar je očito odlučio prepustiti vremenu jer se na zahtjeve vodstva Medike za hitnom sanacijom prostora sustavno oglušuje, a ugovor o najmu koji je AKC potpisao 2009. istekao je 2011. godine i nakon toga nije obnavljan. Neće ni biti, pojašnjavaju iz Medike, “sve dok prostor ne zadovoljava minimalne uvjete protupožarne sigurnosti, koje pak u ovom slučaju može osigurati samo sam vlasnik – Grad”. 

Dok se korisnici Medike tako vrte u začaranom krugu, ljubljanska je gradska uprava nešto djelotvornija. Tako je prošle godine prodan gradski udio zgrade u Kersnikovoj ulici, poznatoj po kultnom klubu K4, u kojoj je djelovalo još desetak udruga iz polja nezavisne kulture. Obavijest o prodaji korisnici prostora dobili su početkom srpnja, da bi do kraja kolovoza zgrada već bila u vlasništvu poduzetnika koji na toj lokaciji, po svemu sudeći, planira graditi hotel. Izbačene organizacije ipak su uspjele dobiti zamjenske prostore u Šiški, za razliku od korisnika Metelkove koje ministarstvo izbacuje na ulicu. Dok je u potonjem slučaju riječ o očitom ideološkom obračunu, problem s prostorima za kulturu koje su u vlasništvu Grada Ljubljane direktnije je materijalne prirode. Deložaciju kulture iz gradskih prostora Tadej Meserko iz Asociacije tumači kao posljedicu rasta cijena nekretnina. “Naš gradonačelnik je biznismen koji u ovoj situaciji pokušava istržiti čim više, čime potiče ubrzanu gentrifikaciju grada. Za njega je to samo bussines, drugih ideoloških razloga ni nema”, kaže. 

Iz ove perspektive vijest o zahtjevu za iseljenjem nezavisnih kulturnih organizacija iz bivše vojarne u Metelkovoj posebno rezonira u trenutku kada se ponovno pokreće priča oko bloka Badel u Zagrebu. Prostor napuštene tvornice čija se revitalizacija planira po istom modelu kakav se pokušao progurati s propalim “zagrebačkim Manhattanom”, ujedno je i mjesto na kojem je 2005. godine desetodnevni festival Operacija: grad okupio većinu zagrebačke i hrvatske civilne i umjetničke scene. Ta se manifestacija iz današnje perspektive doživljava kao presudan moment njezina okupljanja, ali i početka sustavnih napora da se prostori nekadašnje industrijske i vojne namjene transformiraju u centre društvenosti i kulture. Što će od društva i kulture u gradu ostati nastave li se vrijedni prostorni resursi promatrati tek kao parcele na kojima se treba ostvariti profit ili popuniti budžetske rupe, nije teško predvidjeti. Utoliko obrana Metelkove nije važna ne samo za slovensku, već umnogome i za širu nezavisno-kulturnu scenu ovih prostora. Ona nije samo operativni i proizvodni prostor nevladinih organizacija već je i pokazni primjer snage kolektivnog djelovanja i živući spomenik suvremene kulture čiju borbu za opstanak bez zadrške treba podržati.

Izložba Neplodna tla donosi niz fotografija obilježenim traumom, povijesnim događajima i ljudskim iskustvom. Prikazane su fotografije logora, stratišta i ostalih mjesta zločina iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata onako kako ona danas izgledaju. Lokacije na fotografijama nisu samo prekrasni pejzaži već i mjesta koja su snažno simbolički obilježena zahvaljujući povijesnom kontekstu i činjenici da su na ovaj ili onaj način pridonijeli formiranju nacionalnog identiteta. Šume, polja i rijeke iz narodnih priča i mitova postali su dio retorike u službi legitimiranja političkog diskursa i ideologije. Značenje mnogih događaja mijenja se zajedno s okolnostima, bez obzira što je mjesto, čak i uz ljudsku intervenciju, obično isto, golo, slično mjestima na kojima se ništa važno nije dogodilo. Naslov Neplodna tla odnosi se na našu nesposobnost da se suočimo s avetima prošlosti i krenemo dalje. Umjesto toga, ostajemo zaglavljeni u začaranom krugu međusobne mržnje i optužbi. Otvaranje izložbe u Hrvatskoj, prije dvije godine, Tvrtko Jakovina popratio je sljedećim riječima: “Sandra Vitaljić svojim fotografijama pokazuje ono što jest. Očito je da ju smeta neplodnost tla. Ona ne moraju ostati jalova. U njih će se stalno upisivati značenja, ali ako se to bude činilo s namjerom da se pokaže sve, a ne prešuti ništa, straha ne mora biti. Problem je samo da ne dopustimo da nas povijest guši, zato jer se ne znamo nositi sa sadašnjošću.”

Sandra Vitaljić jedna je od najvažnijih suvremenih hrvatskih umjetnica čiji rad upućuje na fotografiju kao autonoman umjetnički medij. Rođena je u Puli 1972. godine. Magistrirala je fotografiju na Akademiji za film i TV u Pragu, a na istom fakultetu apsolvirala je doktorski studij iz povijesti i teorije fotografije. Zaposlena je kao izvanredni profesor  na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Članica je Hrvatske udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Njeni radovi nalaze se u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu i zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Dobitnica je stipendije ArtsLink (1997.) u Ansel Adams Center for Photography i Fulbright (2006-7.) u Rochester Institute of Technology, Rochester. Živi i radi u Zagrebu. 

Izložba će biti otvorena od 3. veljače do 2. ožujka. 

Fotografija: Sandra Vitaljić, Neplodna tla: Bučje / KP