Deset godina održavanja izložbi HDD-a predstavlja i drugo desetljeće hrvatske postsocijalističke tranzicije. Nakon crne rupe politički burnih 90-ih godina, obilježenih ratom, bujanjem nacionalne isključivosti, privatizacijskom pljačkom, nulte godine su doba tzv. normalizacije, procesa uključivanja u tzv. euroatlantske integracije te postupnog poboljšanja političkih odnosa i razvoja kulturnih i ekonomskih razmjena u tzv. jugosferi.

Možda se može činiti kao jeftina dosjetka, ali temeljno je pitanje to što je industrijski dizajn u postindustrijsko doba? Treba raščistiti s iluzijom jer postindustrijski ne znači da je industrijski model u potpunosti ukinut, već je promijenjen, transformiran. Način materijalne proizvodnje mijenja se uvođenjem informatičkih tehnologija, automatizacije i robotike, povećava se produktivnost i dolazi do fleksibilne proizvodnje, koja se nužno ne temelji na logici velikih serija, već proizvod može prilagođavati poznatom naručitelju. 

Za zemlje centra i poluperiferije svjetskog sistema glavni izvor bogatstva više dominantno nije materijalno-industrijska proizvodnja, već su to financijske špekulacije, igre financijskog kapitala, stvaranje “dodatne vrijednosti”, doslovce simboličkog kapitala, brendiranjem proizvoda i prodajom imidža, dok se najveći dio materijalne proizvodnje seli u dalekoistočne zemlje s jeftinijom radnom snagom, slabim sindikatima i nedovoljnom brigom za zaštitu okoliša. Nusproizvod toga jesu sve veća sistemska nezaposlenost na Zapadu i ekološka katastrofa na Istoku.

Kad različiti oblici licenciranja i franšiza postaju dominantan poslovni model, najveći dio profita ne ostvaruje se više pukom prodajom klasično shvaćene robe, fizičkog objekta, već putem tantijema, patenata, autorskih prava, licenciranja softvera ili sadržaja koji se prima putem određenog hardversko-softverskog sklopa (od mobilne telefonije, sms i mms sadržaja, interneta, servisa poput iTunesa itd). Sami pojmovi proizvoda, proizvodnje, prodaje te kupovine i tržišta, doživljavaju krupne promjene.

I tu je ključna uloga, nove mogućnosti ali i odgovornosti, dizajna i dizajnera, od samog oblikovanja, tehnoloških inovacija, kreiranja novih proizvoda i usluga, preko pseudoinovacija i stilizacije proizvoda do marketinga, advertisinga, onog što se sada naziva brendiranjem, stvaranjem “veza s potrošačima” itd.

Modernistička definicija dizajna, koju i danas često čujemo, vezana je uz probleme forme, proizvodnje, upotrebe… pa ulogu dizajnera najčešće definira kao rješavanje problema. Ideologija dizajna koja služi kao opravdanje određene metodologije, s retorikom rješavanja problema, istraživanja, projektiranja… u kontekstu današnjih složenih društvenih i kulturnih odnosa te razvoja novih komunikacijskih tehnologija postaje sve problematičnija, ne zato što više nema problema koje bi trebalo rješavati, već stoga što sve manje odgovara stvarnosti situacije. Kako ističe kolega Mirko Petrić, dok se nekad u teoriji dizajna raspravljalo o mogućoj ulozi projektiranja u stvaranju zdravijeg društvenog okruženja i boljeg života građana i građanki, pri čemu je uvijek bila isticana društvena odgovornost dizajnera, danas je veza demokracije i dizajna posve zapostavljena. Dok se čeka odgovor na pitanje tko ima pravo odlučivati o tome kako bi društvo trebalo izgledati, u prazan prostor svom silom stupa opća komercijalizacija društvenog života, koja dizajnu namjenjuje isključivu ulogu proizvodnje “lijepih objekata”. Dominantan priblem koji se nameće dizajnerima nije kako napraviti što bolji proizvod, već pronalaženje novog stylinga da bi se u osnovi isti predmet stalno iznova prodavao, kreiranje novog ciklusa želje-potrošnje… Jedan, ne tako mali rezultat takve prakse, za koju su dijelom odgovorni i dizajneri, jest i sve veće zagađenje, uništavanje resursa, povećanje socijalnih i ekonomskih razlika. A to je sve dugoročno neodrživo i zahtijeva hitne društvene intervencije. U tome dizajnerice i dizajneri imaju, mogu i trebaju imati važnu ulogu. Recentna ekonomska kriza zadala je snažne udarce kredibilitetu neoliberalnog modela novoga svjetskog poretka, što u svijetu potiče sve glasnije postavljanje pitanja o restrukturiranju, jer nitko ne zna kako će se kriza razvijati i koje će biti njezine dugoročne posljedice. U prvome redu stoga što rezultati nisu unaprijed određeni, već ovise o odgovorima i reakcijama svih sudionika. O našoj aktivnosti ili pasivnosti.

Profesija je opet, još jednom, u trenutku preispitivanja svoje uloge, smisla, značenja, metoda… svojih dominantnih vrijednosti. Jedino što je danas, kada smo suočeni s novim izazovima ekološke katastrofe, evidentnih klimatskih promjena, iscrpljivanja prirodnih resursa, neslućenog razvoja suvremenih tehnologija, širenja digitalne domene, genetskog inženjeringa, posljedičnim urušavanjem socijalnih prava, rastućim klasnim podjelama, trajnim stanjem masovne strukturne nezaposlenosti, sukobima bogatog sjevera i siromašnog juga, s kontinuiranim ratnim stanjima niskog intenztiteta, privatizacijom javnog, ne samo prostora, već čitave javne domene, od komunalnih usluga, školovanja, zdravstva do zatvora i ratovanja… ulog možda veći nego ikad prije.

Riječ je i o sklopu globalnih društvenih i ekonomskih promjena koje pogađaju svaki dio više nego ikad povezanog svjetskog sistema. Razvojem tržišta i povećanjem blagostanja uskoro će svaka kineska obitelj poželjeti hladnjak, automobil… Može li to na ovom stupnju tehnogije naš ekosustav izdržati? Vjerojatno ne može. No rješenje ne može biti u tome da se velikom dijelu stanovništva planeta uskraćuje standard života koji se na zapadu već smatra uobičajenim minimumom, tretirati ih kao obespravljenu radnu armiju koja osigurava relativno blagostanje zapada. Kako bi se izbjegle još teže društvene, ekonomske i ekološke katastrofe, jedan je od izlaza i razvoj ekološki prihvatljivih tehnologija, redizajniranje ne samo proizvoda, tehnoloških sredstava, aparata, već i struktura, postupaka, usluga…

Suvremeni pogled na ulogu dizajna na početku 21. stoljeća ne smije biti koncentriran na formalne ili tehnološke aspekte predmeta koje dizajner proizvodi, nego ponajprije na utjecaj koji oni imaju na ljude, njihov društveni i prirodni okoliš. Nove potrebe proširuju polje djelovanja dizajnera, od znanja o oblicima, tehnikama i proizvodnim procesima, prema razumijevanju socijalnih, psiholoških, kulturnih, ekonomskih i ekoloških činitelja koji utječu na život u nekom društvu.

 

U protekla dva desetljeća, u Hrvatskoj, kao tipičnoj zemlji poluperiferije ili čak periferije poluperiferije svjetskog sistema, ostvarili smo neki sirotinjski oblik postindustrijskog društva: društvene promjene, procesi tranzicije, privatizacije, umjesto proklamiranog i očekivanog razvoja, porasta društvenog blagostanja koje su političke i ekonomske promjene obećavale, donijeli su uništavanje mnogih tvornica, industrijskih pogona, pa i čitavih industrijskih grana. Ono što je u Britaniji 70-ih i 80-ih godina vlada Margaret Thatcher provela brutalnom razgradnjom države blagostanja i nametanjem neoliberalnog modela, kod nas je 90-ih provedeno kao rezultat “spontane ideologije” demontiranja jugoslavenskog socijalističkog modela. Osnovni ideološki trik tzv. postsocijalističke tranzicije iz “realnog socijalizma” u realnosti kapitalizma je u tome da su godinama svi, desničari, nacionalisti, liberali, narodnjaci, socijaldemokrati… lupetali o demokraciji, višestranačju, parlamentarizmu i ljudskim pravima, nacionalnoj državi kao idealnom pa i jedinom mogućem okviru za njihovo ostvarenje, a ispod te bajke o samostalnosti i suverenosti odvijala se beskrupulozna “prvobitna akumulacija”, u biti privatizacijska pljačka društvene imovine. 

Možemo čak ustvrditi da pravi cilj većine postjugoslavenskih ratova nije bilo neko teritorijalno osvajanje, pa čak niti tzv. “etnička čišćenja” kao neka vrst rješenja desetljećima potiskivanih primordijalnih strasti – to su nusproizvodi i profesionalni rizici ratova kao sredstva vođenja politike – već su upravo imali unutrašnju ulogu maskiranja brutalne denacionalizacije. Zagovornici tzv. “tržišne politike” i danas kontinuirano rogobore protiv “komunističkog nasljeđa”, državne regulacije i intervencija itd. a zaboravljaju da smo u SFRJ imali društveno a ne državno vlasništvo, i da to nije bilo tek pitanje “naziva”. Upravo je suverena nacionalna država otela rezultate rada i pravo na upravljanje i odlučivanje svom vlastitom stanovništvu i ponovo uvela državno vlasništvo kako bi ga u često sumnjivim privatizacijskim transakcijama prepustila izabranim tajkunima, gotovo od reda stranačkim prašinarima, bivšim kamiondžijama i skladištarima. 

Pritom je stvarna konkurentnost tih poduzeća na tržištu bila tek jedan mali dio jednadžbe. Veću je ulogu odigrao sustav privatizacije u kojem je paketom isprepletenih političkih odluka i privatnih (ili barem partikularnih) interesa, društveno vlasništvo najprije pretvoreno u državno da bi vođeno snom o 200 bogatih obitelji, bilo jeftino privatizirano, a novim vlasnicima omogućeno da veću dobit ostvare špekulacijama s nekretninama nego održavanjem proizvodnje i zaposlenosti. 

Pri tome je jedna mjera (ili propust) pogodovala drugoj i potencirala negativne efekte – pad proizvodnje i uvozna politika stvorili su i reproducirali preprodavačku privredu koja je poticala konstantno zaduživanje (i države, privrede i građana) stimuliranjem kreditne potrošnje i subvencijama, a destimulirala ulaganja u znanje, tehnologiju, rad i proizvodnju.

 

Tu je simptomatičan slučaj Nacionalne strategije dizajna, i kao koncepcije i kao dokumenta (o čemu čitajte više u sljedećem poglavlju Desetljeće koje su pojeli skakavci).

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta o izložbama hrvatskog dizajna i uvjetima razvoja dizajnerske struke. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

• 1. Desetljeće izložbi, razvoja i propuštenih prilika
• 3. Desetljeće koje su pojeli skakavci 

 

Naime, unatoč nestanku svake infrastrukture, ipak je postojala scena ljudi koja je po podrumima, garažama i atomskim skloništima održavala nezavisnu glazbenu (i ostalu) scenu na životu, a sve to su pratili fanzini (o čemu sam već pisao na Kulturpunktu). Postojale je dakle prilično živa scena ljudi koji su se okupljali gdje su mogli, od prostora Antiratne kampanje i atomskih skloništa do parkova, ulica, kafića i tek povremenih koncerata ili predstava koji su se održavali na često vrlo čudnim mjestima. Kako bih dočarao situaciju, možda je najbolje opisati koncert koji se održao negdje krajem 1994. godine u atomskom skloništu u Španskom, gdje nikome nije bilo teško doći (danas je teško “potegnuti” i do Močvare jer je “daleko”), a okupili su se ljudi iz Siska, Pule, Pazina, Požege i Zagreba… Klimatizacija nije radila, pa je negdje oko pola koncerta bilo nemoguće zapaliti cigaretu zbog nedostatka kisika, dok su vani policajci pokušavali ući u sklonište, ali nisu mogli jer su se vrata otvarala samo iznutra…

Vjerujem da je ovo sasvim dovoljno da dočara situaciju u kojoj se nastavak priče odvija. Sve opisano i još niz drugih problema, potaknuli su prvenstveno razne supkulturne grupe, anarhiste i muzičare raznih alternativnih smjerova da krajem rujna 1994. godine udruže snage, nađu se i dogovore prvo organizirano skvotiranje u Zagrebu. Za skvotiranje je odabrana Kuglana koja se nalazila iza Autobusnog kolodvora, a pripadala je tvornici Gredelj. Bilo je to šareno društvo, motivacije su bile različite, ali je sve skupa povezivala ideja za otvaranjem prostora koji će biti nešto drugačije, nešto “naše” i gdje će sami korisnici prostora stvarati program na nekomercijalan način, što do tada nije bilo moguće.

Konkretna inicijativa je došla od strane ZAP-a (Zagrebački anarhistički pokret), no ideja je bila pozvati sve koje ova akcija može zanimati (tome se priključio i današnji URK, odnosno ekipa koja danas vodi Močvaru).

Plan je bio jednostavan. Prvo je napravljeno dosta letaka koji su pozivali ljude da dođu u petak 7. listopada 1994. i sudjeluju u skvotiranju, ali i da izvedu svoju točku – žongliraju, sviraju, što god znaju. Već sam letak je otkrivao puno o samoj ideji, pa ću ga kratko citirati: Proslavite stvaranje slobodnog socijalno-kulturnog centra – Dođite i sudjelujte u okupiranju stare kuglane. Ako ste umjetnik ili bilo kakav izvođač, dođite i izvedite svoju točku… Žele nas zarobiti u duhovne krletke, ali pokazat ćemo im da mogu jebati ježa u leđa!

Ovaj jednostavan tekst, gotovo pa parola otkriva višeslojnu namjenu Kuglane. Naime, osim kulturnog i izvedbenog prostora, postojala je potreba za prostorom okupljanja onih koji su sukobljeni s dominantnom kulturom, onih koji se nisu željeli uklopiti i postati dio histerije otuđenog društva te prihvatiti nestanak svake solidarnosti, ideje javnog dobra, onih koji nisu željeli biti dio ujednačene, uniformirane kulture. Bio je to pokušaj stvaranja kulturnog prostora sa jasnom političkom porukom – nema šanse da prihvatimo “vašu” kulturu i način života.

Nakon kratkih i brzih priprema te bez suvišnih zašto i kako, već po jednostavnom principu “idemo probati”, Kuglana je u taj petak skvotirana. U prostoru se, naravno, nalazila gomila smeća, zgrada je bila napuštena već duže vrijeme i to je bilo jasno na prvi pogled (zbog zanimljive lokalne navike da u prazne zgrade bacamo razno smeće). Cijeli petak je zapravo protekao u čišćenju i sređivanju prostora, tako da uopće nije bilo moguće organizirati neko događanje. Navečer su vrijedni skvoteri proslavili prvi dan i nekolicina ljudi je ostala spavati u prostoru, iako je bilo iznimno hladno za to doba godine. Zanimljivo je da policija nije dolazila.

U subotu je čišćenje nastavljeno. Od raznih materijala i dasaka pronađenih u prostoru napravljen je stage. Tijekom dana su polako pristizali novi ljudi pa tako i “pojačanje” iz Metelkove, koja je u to vrijeme također bila vrlo dinamičan skvotirani prostor, a stalne posjete Ljubljani stvorile su poznanstva i čvrstu vezu s inicijativom iz Metelkove. U subotu je prostor već dobio jasan oblik – velika prostorija je uređena u prostor za događanja, dvije manje za spavanje, dok je “predvorje” pretvoreno u info-punkt za distribuciju raznih promotivnih materijala, fanzina i slično.

S ekipom iz Ljubljane je došao i jedan bend (ne mogu se sjetiti imena, a nije ostalo nigdje zapisano), tako da je na brzinu skupljena oprema i oko 23 sata je počela svirka, odnosno prvi, a uskoro će se pokazati i posljednji koncert u Kuglani. Pred kraj svirke dolazi policija. U prostoru se nalazilo stotinjak ljudi što je iznenadilo policiju, uostalom kao i činjenica da je prostor uređen. Stoga su prvotno bili zbunjeni, no ubrzo je uslijedilo najvažnije policijsko pitanje: Tko je ovo organizirao?. Vjerujem da ih je jednoglasan odgovor – Svi! – još više iznenadio, što je bilo očito iz mrmljanja: Kako svi, pa netko mora biti organizator… Ubrzo je postalo jasno da netko mora razgovarati s njima, jer se razgovor sa svima i dobacivanje pretvorilo u prijetnje specijalnom policijom (današnja interventna policija), pa ih je nekoliko osobnih i prekid koncerta zadovoljio. Međutim, to je ujedno značilo i razlaz za većinu ljudi koji su  bili u Kuglani, jer se radilo o “neprijavljenom skupu”, što god to zapravo značilo. Ukratko, par ljudi je završilo u stanici, kratko i vrlo formalno, nakon čega su se vratili u Kuglanu i tamo prespavali.

No, tu nije kraj s policijskim poslovima. Nakon mirne nedjelje, već u ponedjeljak se policija opet pojavljuje, no sad su tu i mediji, tako da cijela stvar dobiva nešto širu pažnju, ali svejedno odvode troje ljudi, koje opet ubrzo puštaju. 

Osim policije, pojavili su se i vlasnici prostora, točnije, predstavnici Gredelja, pa su započeti pregovori i objašnjavanja: što se i kako želi napraviti s prostorom, zašto bi ga netko ipak trebao koristiti i slično. No, svi izneseni argumenti nisu naišli na plodno tlo, već su predstavnici vlasnika objasnili da treba službeno tražiti dozvolu, jer da će u suprotnom ulazak u prostor tretirati kao provalu. S obzirom na neiskustvo skvotera ne čudi da je u tom trenutku nastup vlasnika zvučao vrlo uvjerljivo. A zapravo je bilo jasno da se nije radilo o provali te da su policija i vlasnik “lovili u mutnom” pokušavajući nagovoriti skvotere da napuste Kuglanu. “Lov u mutnom” se isplatio i na Kuglanu je stavljen lokot. Međutim, tu priča ne završava – u gradu se prikupljaju potpisi podrške za ponovno otvaranje Kuglane, i tom je prilikom prikupljeno oko 1300 potpisa. U isto vrijeme mediji pokazuju interes za cijelu problematiku, tematizira se pitanje mladih, položaj kulture, prozivaju se vlasnici prostora i Grad… U svakom slučaju, takva je neočekivana podrška i medijski interes iznenadio sve.

Ipak, umjesto da taj pritisak stvori uvjete za ponovno pokretanje aktivnosti u Kuglani, događa se nagli obrat i bageri po nalogu Gredelja rade rupe na zidovima (!?) zgrade. Posljedica toga je da se prostor više nije mogao više koristiti ni zašto, pa ga tako više nije imalo smisla ni skvotirati kako bi se  u njemu otvorio socijalno-kulturni centar. U konačnici, zgrada je s rupama ostala stajati još par godina, poput spomenika dominantnoj kulturi, a onda je potpuno srušena.

Iako je sigurno da je cijela opisana akcija skvotiranja najvažnija onima koji su direktno sudjelovali u stvaranju Kuglane, jer je za njih bila prostor upoznavanja te susreta s novim praksama i načinima djelovanja, jasno je da s vremenskim odmakom možemo lakše i jasnije sagledati posljedice tog događaja. Dakle, skvotiranje Kuglane je bio kratak, ali intenzivan događaj, koji je poslužio kao iskustvo različitim grupama u gradu. Na temelju ove akcije i iskustva kasnije su nastali drugi projekti, poput Autonomne tvornice kulture – Attack!, (današnja AKC Medika), Močvare ali i još nekoliko pokušaja skvotiranja, poput Taxi remonta ili Vile Kiseljak. Od tog prvog skvotiranja se promijenilo nekoliko generacija, no trag tog pokušaja je ostao, možda ne kao vidljiv doprinos ili neki povijesno važan događaj, već kao samo jedan od događaja koji su utjecali na razvoj nezavisne kulture, pa i nekih političkih akcija i inicijativa.