Posljedice brisanja su bile strašne; gubitak poslova, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, uskraćivanje školovanja, a mnogi izbrisani su bili prognani i odvojeni od svojih najbližih. Među 25.671 izbrisane osobe bilo je i 5360 djece. Iako su izbrisani pobijedili na Ustavnom sudu Republike Slovenije i Europskom sudu za ljudska prava, trideset godina kasnije tek približno polovici je uspjelo ponovno urediti stalno prebivalište, a brojni prognani se u Sloveniju nisu mogli vratiti. Neki od izbrisanih su do danas bez uređenog statusa i prava koja iz njega proizlaze, a tek manji dio je dobio mizerne odštete. Radiotelevizija Slovenija nedavno je objavila potresno svjedočanstvo televizijske novinarke i spisateljice Katarine Keček, jedne od žrtava koja je u vrijeme brisanja studirala novinarstvo i imala 20 godina. Važno je napomenuti, brisanje ljudi iz registra stalnog prebivališta nikad nije bilo istraženo niti je zbog njega itko odgovarao. 

Ako je idejna faza obilježavanja ove sramotne epizode slovenske povijesti inicirala živahan dijalog i oprečna stajališta javnosti – od hvalospjeva do hejta, samo postavljanje slova Ć pokrenulo je pravu lavinu polemike u slovenskom političkom, ali i svakodnevnom diskursu. Negativne reakcije potakle su autore spomenika, dizajnericu Irenu Wölle, digitalnog umjetnika Vuka Ćosića te arhitekta Aleksandra Vujovića, da fotografijama i video materijalom predstave proces nastanka spomenika, ali i različite reakcije na njega, kao i pokretanje javnog dijaloga o temi brisanja i utjecaju govora mržnje. Taj materijal okupljen je u izložbi Ć suvremeni govor mržnje koja je 7. veljače 2024. otvorena u staklenom atriju ljubljanske Gradske vijećnice. 

Izložba, koju uz autorski tim potpisuje i Amnesty International Slovenije, koncipirana je tako da primjere govora mržnje gradira “od populizma i revizionizma preko primitivizma i šovinizma do ekstremizma i nasilja”, a to su ujedno i kategorije u koje su raspoređene odabrane poruke mržnje s društvenih mreža. “Izložba je didaktičan pokušaj analize i kategorizacije tvitova i komentara u skladu sa teorijom o radikalizacijskom putu. Time smo raščlanjivali stvar, ali i pokazali da je isto u svim državama u kojima militantni nacionalisti love glasače i pretvaraju ih u verne i nasilne navijače”, rekao nam je Vuk Ćosić. 

Postav uključuje mini dokumentarac za koji je zaslužan ugledni slovenski režiser i scenarist Boris Petković (LGBT_SLO_1984 (2022), Košarkar naj bo (2017). Prema riječima Vuka Ćosića, Petković je pratio proces nastanka spomenika s posebnim naglaskom na transport pri čemu se Ć vidi u tipičnom, idiličnom slovenskom pejzažu poput legendarnih reklama Slovenija, moja dežela iz osamdesetih. Fotografski doprinos dao je Željko Stevanić, a zvuk na dokumentarcu je snimao Tomaž Grom, koji je u špici remiksirao slovensku himnu, kao prethodno Hendrix američku i Koja jugoslavensku.

Da je pomno promišljen svaki detalj oko Ć-a i izložbe, dokazuje i Ć-AFTER, druženje nakon službenog dijela otvorenja izložbe, kao dio nastojanja da se priča oko spomenika dodatno aktualizira. Ć-AFTER je ugostio poznati ljubljanski bar Pritličje, epicentar brojnih prosvjednih štabova, društveno osviještenih tribina i susreta angažiranih pojedinaca. U nastavku večeri atmosferu su održavali DJ Bakto, član kolektiva Tetkine radosti specijaliziranog za ex-yu funk i Cica Mica, autorica kultne emisije Šlagerica na Radiju Študent. 

Pažljivo odabrane reakcije s društvene mreže X/Twitter središnji su dio izložbe, i van konteksta vrlo ilustrativan. Zbog ozbiljnijih prijetnji autori su se morali obratiti policiji, a jedan od aktera desničarskog časopisnog podzemlja u svom je članku otišao tako daleko u blaćenju autora izložbe, da je stvar ovih dana dobila i sudski epilog.

Govoreći o ulozi govora mržnje u kontekstu izrade spomen obilježja, Ćosić pojašnjava kako su u procesu ustanovili da nacionalizam ima možda i veću težinu od samog čina brisanja: “Pri oblikovanju obeležja smo se pitali, kakvo ogledalo ili test možemo postaviti nacionalizmu. Spomenik je bio prvi, a izložba drugi korak u usmeravanju pažnje na postojanje govora mržnje. Većina populacije se pravi da to ne postoji, pa i mediji i donosioci odluka, a to može biti bad news. Dok mi razmišljamo o lepim stvarima, trolovi se uzajamno hrabre, inspirišu i mreže. Politika stimulira delovanje tih ljudi i servira nove ‘naoružajte se, legalno’ ekstreme.”

Nešto plastičnog eksploziva i Ć će odletjeti

I ti si počefureni izdajnički Slovenac… tako da nemoj koristiti zamjenicu MI… jer ti nisi Slovenac… ti si “isprdak” iz svoje mame komunističke kuje.

Ko vam jebe mater. To slovo nije dio slovenske abecede i točka.

Budem li prolazio kraj tog spomenika, uljepšat ću ga velikim masnim ispljuvkom.

Baš traže rat.

Čefuri raus.

Trebalo bi napraviti red !!! (NEMAŠ NORMALNO IME I PREZIME ZA OVAJ DIO SVIJETA… NE MOŽEŠ SE ZAPOSLITI I TOČKA!!!)

Ovo su samo neke od anonimnih poruka koje su preplavile društvene mreže, ali hejta nije nedostajalo ni u medijima. Na primjer, u desničarskoj medijskoj kući Nova24TV bliskoj SDS-u, u članku ilustrativnog naslova U ime umjetnosti nagrđuju Ljubljanu i prave se ludi pred činjenicama o “izbrisanima”, povjesničar Stane Granda tvrdi kako “spomenik dobivaju prije svega oni koji su pljuvali po Sloveniji”. Upravo Nova24TV je nadahnula Svetlanu Slapšak, slovensku književnicu, antropologinju i filologinju, u knjizi Prijetnja i strah nastaloj u doba vlade Janeza Janše (od  2019. od 2021. godine), a koja se bavi problemom širenja govora mržnje kao oružja vlasti u Sloveniji. Kako stoji u uvodu knjige: “Opasnost predstavlja plansko i agresivno umrežavanje, širenje kolektivne psihoze, a pojava je usporediva sa sličnim procesima u mnogim zemljama Europe i svijeta. Definiranje ovog fenomena i njegovih varijacija započinje definicijom populizma, iako ga s njom ne treba poistovjećivati; čak ni s neonacizmom i fašizmom, unatoč nekim paralelama. Postoji, međutim, generička veza i metodološka podudarnost (odnos između obrasca i novih kalupa) između Goebbelsove propagande i moderne proizvodnje govora mržnje. Naravno, Goebbelsov egzemplarni model nije lako i univerzalno primjenjiv, jer istraživanje otkriva nekoliko divergentnih modela koji uključuju različite narative, noviju lokalnu imaginarnost i terminološke proizvoljnosti.”

Zatrovanost javnog prostora govorom mržnje je činjenica. Ignoriranje te činjenice podjednako je štetno kao i njegovo postojanje. Govor mržnje ne djeluje samo na dostojanstvo i ljudska prava onih koji su izravna meta, već i na one osobe koje pripadaju istim ili drugim manjinskim skupinama. On negativno utječe na participiranje i inkluziju ranjivih skupina, te je izravna prijetnja demokraciji. Jedan od ciljeva govora mržnje je da se mete distanciraju iz društva, izopće iz javne rasprave i ušutkaju, a povijest upućuje na to da se govor mržnje namjerno koristio za mobiliziranje grupa kako bi se izazvala nasilna eskalacija, zločini iz mržnje, rat i genocid.

U Sloveniji od 2023. djeluje Strateško vijeće za sprečavanje govora mržnje. Osnovao ga je premijer Robert Golob, a njegova ključna zadaća je praćenje područja govora mržnje u Sloveniji i na razini EU te pripremanje prijedloga aktivnosti za njegovo sprečavanje: savjetovanje u oblikovanju politika, izmjene propisa i drugih mjera koje će doprinijeti učinkovitijem sprječavanju govora mržnje, kao i suradnja u pripremi prijedloga sustavnih promjena i mrežnog modela za provedbu kampanja i edukacija na regionalnoj i nacionalnoj razini. Vijeće je u suradnji s 40 stručnjaka i organizacija donijelo i osnovne Preporuke za sprečavanje govora mržnje, a odnose se na područja školstva, preventive, interneta, medija i kazneno-pravnog odgovora.

I dok se na političkom planu kroje strategije kako prevenirati i ukloniti govor mržnje na samom izvoru nastajanja, umjetnici su magnetna rezonanca društva, preispituju ga i kritički sagledavaju. Kako su tome pristupili Vuk Ćosić, Irene Wölle i Aleksander Vujović, svi zainteresirani imaju priliku vidjeti do 7. ožujka u ljubljanskoj Gradskoj vijećnici. Mislite li da vas se ne tiče, sjetite se odnosa prema Romima i drugim nacionalnim manjinama, pripadnicima LGBTQ zajednice, izbjeglicama i migrantima, osobama s invaliditetom, ali i eksploatatorskog odnosa prema životinjama, ignoriranja ekocida, ekonomskog i spolnog nasilja i uloge crkve i patrijarhata u njemu. Hejt i ignorancija su univerzalne teme o kojima treba razgovarati, uprijeti prstom u svako Č, dok još nije kasno!

O neobičnosti ceremonije otvorenja, govori i činjenica da su ulaz u Centar Rog za vrijeme svečanosti čuvali zaštitari, posebna jedinica policije i psi. Ponovio se obrazac poznat s nasilne evikcije i rušenja Autonomne tvornice Rog, pa je tako i tokom ovog protesta upotrebljen suzavac. Represije koja se odvijala za vrijeme otvaranja novog Centra Rog ne bi se postidio ni donedavni premijer Republike Slovenije Janez Janša, vođa krajnje desne stranke SDS, protiv kojeg su građani ustrajno izlazili na ulice 105 petaka, sve do njegovog poraza na izborima u travnju 2022. godine. Samo godinu i pol nakon tih zbivanja, gradonačelnik Zoran Janković, koji već šesti mandat njeguje antifašistički imidž, kao i PR liberalne, ekološki, socijalno osviještene i LGBT-friendly osobe, vuče iste poteze kao Janša.

Usprkos tome što su gradska vlast i gradonačelnik uoči otvorenja naglašavali da će Centar Rog biti prostor otvoren za sve, kad su se prosvjednici zaustavili pred ulazom u Centar i probali ući unutra spriječili su ih zaštitari, nakon čega su stigli i policajci specijalne jedinice. Svakome tko je sudjelovao u događaju bilo je jasno je da je izjava o otvorenosti za javnost floskula i jeftina propaganda; kanapei su bili za visoke uzvanike, a robokapi za nepozvane “nekorisnike”.² Navode je opovrgnuo i sam inspektor sektora uniformirane policije izjavom da su zaštitari bili prisutni “jer se radilo o događaju zatvorenog tipa, ne o javnoj priredbi”.

Otpor do Centra Rog

Stvar s Rogom ima dug rep, o čemu je na ovom portalu već bilo riječi. Gradskoj upravi Ljubljane zgrada nekadašnje tvornice Rog u kojoj su živjeli i stvarali pripadnici nezavisne scene, dugo je bila trn u oku. Autonomnu tvornicu Rog su u 15 godina dugom postojanju koristili Antifašistička fronta, Ambasada Rog, Nevidljivi radnici svijeta i Socijalni centar, svoje prostore i arhiv su u njemu imali Građanska inicijativa izbrisanih, probe je održavao ženski zbor KOMBINAT, te su se okupljali brojni akteri progresivne umjetničke, aktivističke i društvene scene. Rog je nudio i uobičajene sadržaje nezavisne scene: skejt park, ateljee, suvremene cirkuske grupe, ugošćavao literarne događaje poput Mladih rima, koncerte i dr. Imao je i medicinsku kliniku i tečaj slovenskog jezika za tražitelje azila, kojima se tako pomagalo na putu ka integraciji u slovensko društvo. Rog je također bio mjesto gdje su dolazili mladi kad bi se našli u životnoj stisci ili se jednostavno nisu mogli ili htjeli uklopiti u zadane društvene obrasce. Rog je nudio krov nad glavom te na svoj nesvakidašnji način brinuo da se svaki namjernik osjeća sigurnim i dobrodošlim. Ključ starog Roga jeste bilo zajedništvo, sastojak koji je ljubljanskoj vlasti nedokučiv.

Atraktivan prostor u centru grada u kojem se skvot smjestio nije privukao ljubljansku gradsku vlast zbog zajednice koja se u njemu razvijala i rasla, već zbog neoliberalne težnje za ostvarivanjem profita i poduzetničkih sloboda unutar institucionalnog okvira. Bitku za Rog su morali dobiti, prvo u sudskom procesu, potom u evikciji, na kraju i u osmišljavanju novog koncepta Roga bez natruha starog zajedništva. Rogovci i njihovi prijatelji su u niz navrata uspjeli obraniti Autonomnu tvornicu od napada, međutim, 19. siječnja 2021. ljubljanska je vlast realizirala preuzimanje prostora i iseljavanja korisnika. Taj potez je bio posebno podmukao, jer su u to vrijeme zbog epidemije, evikcije, kao i okupljanje građana, bili zabranjeni. Po nasilnom izbacivanju korisnika započelo je uništavanje zgrade, opreme i umjetnina koje su se tamo nalazile. Istu večer su uslijedili protesti, koje je pratilo obilato korištenje suzavca, a prisutni su bili policajci konjanici, kao i policijski psi te je došlo i do privođenja.

Nasilnu evikciju i rušenje Autonomne tvornice Rog pratile su i brojne druge kontroverze: uz sumnje na kršenje radničkih prava na gradilištu novog Centra Rog puno je prašine digla i sječa starih lipa uz Ljubljanicu pri Rogu, za koju je gradska vlast tvrdila da je zbog opasnosti neizbježna, ali da će na isto mjesto posaditi mlada stabla. Ljubljana se brzo zagrijava i brojne su alarmantno vruće točke u gradu, zato bi dragocjena odrasla stabla trebalo štititi, a sječa bi se trebala provoditi samo u krajnjim slučajevima, što trenutno u Ljubljani nije praksa. 

Ni s dodjelom prostora nije bilo bolje. Voditeljima novog Centra Rog zamjera se netransparentnost, između ostalog i zbog toga što osam korisnika starog Roga koji su sudjelovali na natječaju za dodjelu prostora u novom Centru, odgovor na aplikaciju uopće nije dobilo. Centar Rog je prostore pretežno dodijelio restoranima, trgovačkim i modnim brendovima, dok je manje od četvrtine prostora dostupno kreativnom sektoru. Prema riječima Eve Matjaž, znanstvenice i istraživačice, sindikalistice i suosnivačice kreativnog centra Poligon, prostori za radionice obuhvaćaju 25 % ukupne površine megalomanskog projekta vrijednog 27 milijuna eura.

Gentrifikacija na velika vrata

“Svaka stvar koju učinimo utječe na to da stanovi budu vrijedniji”, “Realna cijena stanova koja bi trebala biti na tržištu i koja će se dogoditi je 3000 eura po metru, izuzev ekskluzivnih lokacija. […]a izgleda da će i Trubarjeva prodavati stanove po 5000 eura, jer ovo je sada ekskluzivna lokacija zbog obnove Roga”, izjave su gradonačelnika Jankovića, koje se izravno tiču procesa gentrifikacije u Ljubljani. 

Mijenjanje pretežno stambenih urbanih područja s lokalnim stanovništvom kroz izgradnju ili obnovu u područja visoke turističke i uslužne namjene, dosegao je točku vrenja. Ulaganje u nekretnine u Ljubljani je glavna investicijska taktika kapitala, u čemu sudjeluje i gradska vlast. Cijene nekretnina su toliko visoke, da je osamostaljenje za mlade koji nemaju zaleđe u bogatim obiteljima gotovo nemoguća misija. Istovremeno se odvija i istiskivanje stanara iz urbanih sredina za potrebe turizma, a ključni problem gentrificiranog grada je upravo u tome što služi samo jednom segmentu stanovništva.³ Ne čudi stoga da će u novom Centru Rog umjesto socijalnih programa biti luksuzni restorani, te prostor za mainstream i malograđanštinu. 

Oslikavanje murala, grafita i kritičkih tekstova direktna su intervencija u prostoru koja često najavljuje preobrazbu društvenih odnosa. Možda baš zbog toga gradonačelniku Jankoviću smeta “prljanje” umivenog gradskog prostora. Prema izvještaju policije, na dan otvaranja Centra Rog prosvjednici su grafitima oštetili dva službena vozila policije, išarali grafite na zgradi Rog i susjednim zgradama, te oštetili reklamne vitrine. Svako se aktivističko grafitiranje, posebno ono koje se odnosi na kritiku elitizacije Ljubljane, kosi s vizijom “najljepšeg grada na svijetu”, grada sterilnih betonskih fasada i stakla, grada-kulise namijenjenog bogatim investitorima.

U skladu s time na stranici Centra Rog stoji objava: “Centar Rog i Knjižnica Rog će biti zatvoreni zbog sanacije štete nastale 26.10.2023. koje su počinili prosvjednice i prosvjednici, do ponedjeljka, 6. studenog 2023.” Nameće se pitanje je li neophodno da Rog i knjižnica budu zatvoreni zbog boje na fasadi, jaja na prozorima i razbijenog stakla na vitrinama, i još više da saniranje te štete iznosi čak 30 tisuća eura. Opravdano je zapitati se i pretjeruje li se i manipulira s procjenom štete nastale uslijed grafitiranja kako bi se time navukao gnjev građana iz čijih džepova se u konačnici čitava stvar financira. U isto vrijeme, na službenoj stranici se ne spominju iznosi investirani u Rog, niti objašnjava zašto se investicija povećala za 8 milijuna eura, odnosno 42 % od prvotno ocijenjene vrijednosti. 

Da u ovoj priči ne bude sve crno zaslužan je Spomenik izbrisanima koji se nalazi u novom Parku izbrisanih, ispred Centra Rog. Iza odvažnog idejnog rješenja spomenika stoje Irena Woelle, Vuk Ćosić i Aleksander Vujović, a realiziran je u obliku gornjeg dijela slova Ć, čime se u prostoru efektno komemorira čin nezakonitog administrativnog brisanja ljudi iz drugih saveznih republika bivše Jugoslavije.⁴ Inicijativa za Park izbrisanih, kako ga je Grad Ljubljana nazvao odlukom gradskog vijeća, podnesena je zajedno s udrugom Amnesty International Slovenije.

Unatoč tome što Park izbrisanih i Spomenik izbrisanima predstavljaju rijedak pozitivan aspekt cijele priče, ostaje dojam da se njime pere imidž gradske vlasti. No javnost neće zaboraviti da je s istog mjesta 2021. godine, uz brisanja dragocjene zajednice Autonomne tvornice Rog, po drugi put izvršeno i brisanje izbrisanih koji su u okviru Građanske inicijative izbrisanih djelovali u Socijalnom centru Rog od 2006. pa sve do nasilne evikcije. U evikciji su izbrisani izgubili i svu povijesnu dokumentaciju svojih borbi.

Indikativan je i govor povodom svečanog otkrivanja spomenika. Prema pisanju novinara Mihe Žorža gradonačelnik “najljepšeg grada na svijetu” naglasio je da je Gradska uprava Ljubljane, a ne civilno društvo, ta koja je financirala spomenik, da je gradsko vijeće donijelo odluku o Parku izbrisanih i da evikcija Roga nije bila nezakonita, jer je o tome odlučio sud. Također je ponovio svoja predviđanja, kako će Centar Rog stanovima na Trubarjevoj cesti na kojoj se Rog nalazi, povećati vrijednost za 50 %.

“Danas sam ovdje jer je cijela priča s tzv. Rogom farsa. Govorilo se da će ovo biti mjesto za kreativce, ali kreativci stoje vani na kiši”, izjavila je spisateljica i prevoditeljica Dijana Matković na prosvjedu povodom otvorenja novog Centra Rog u Ljubljani. Na sličnom tragu je i Miha Blažič koji kaže: “Prvo je bila važna lijepa, nova, obnovljena osvjetljena zgrada, koja će privući drugu vrstu posjetitelja u Ljubljanu, sav sadržaj je bio sekundaran. Sadržaj je tu i zbog toga što je trebalo evikciju i gradnju na neki način opravdati.” Nedvojbeno je novi Rog otvorio rasprave o tome u kakvim gradovima želimo živjeti, s preispitivanjem razvojne politike Ljubljane možda suočio i one segmente građana koji ranije za tu temu nisu pokazivali interes. 

Ljubljana Centar Rog možda treba, međutim ne u obliku kakav je sada. Program kreativnog centra bi trebao biti usmjeren otvaranju pitanja i pronalaženju načina da se grad otvori svima, posebno brinući o problematici nezavisnih kulturnih radnica i radnika. Dok gradske strukture koje nemaju sluha za potrebe građana to ne shvate, novi Rog ostaje najočigledniji primjer gentrifikacije, a njegovo otvorenje će se pamtiti kao puka demonstracija moći vlasti. 

1. U slobodnom prijevodu: “Malo je velik taj Rog da bi ga se okružilo, zar ne?” Naslov se referira na izjavu gradonačelnika Jankovića uoči otvorenja Centra, kojom aludira na veličinu zgrade i minorizira prosvjednike. Dodatkom “nje” ismijava se Jankovićev nazalni govor. (op. ur.) ↩︎
2. Koalicija nekorisnika Centra Rog naziv je inicijative koja okuplja ljude različitih iskustava i profila, ne isključivo korisnike AT Rog, s ciljem promjene smjera razvojne politike Ljubljane. ↩︎
3.  Zanimljiv osvrt na temu gradskog razvoja, urbanizma, Roga i gentrifikacije Ljubljane, ali i šire, za portal Disenz napisao je Matija Pušnik. ↩︎
4. Tokom osamostaljena Slovenije, građani koji su imali republičko državljanstvo SR Slovenije su automatski dobili državljanstvo novonastale države. Međutim, rođeni u drugim republikama SFRJ koji su u Sloveniji imali stalno prebivalište, dobili su rok od šest mjeseci da zatraže državljanstvo. Čak 25.671 stanovnika nije dobilo državljanstvo i bili su izbrisani iz registra stalnog stanovništva. Posljedično su izgubili sva ekonomska, zdravstvena i socijalna prava; ostali bez dokumenata, stanarskog prava, zdravstvenog osiguranja, ostali bez poslova i gurnuti na sam rub društva. Za njih je počeo vrijediti Zakon o strancima, stoga su tretirani kao stranci koji ilegalno borave u Sloveniji. Među izbrisanima su čak  i osobe rođene u Sloveniji. Godine 1999. slovenski Ustavni sud je utvrdio da je brisanjem prekršeno ustavno načelo pravne sigurnosti (što je sastavni dio načela o pravnoj državi, kojega garantira 2. članak Ustava RS) te zabrana diskriminacije iz 14. članka Ustava RS. Također je bilo prekršeno načelo jednakosti pred zakonom. Veliki senat Evropskog suda za ljudska prava je presudom od 12. 3. 2014. procijenio da brisanje i njegove posljedice predstavljaju kršenje ljudskih prava. Po ocjeni Amnesty Internationala brisanje je najgrublje sistematično kršenje ljudskih prava u Sloveniji. Sam spomenik je u slovenskom javnom prostoru izazvao puno kontroverze. Dio javnosti još uvijek nije svjestan štete koja je država nanijela dijelu svojih građana, a često se u diskursu spominje kako su si izbrisani sami krivi jer su kalkulirali što im se više isplati.  ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.