Naučili smo, s pojavom svakakvih imena i tko zna kakvih sve, izmišljenih zanimanja, da je negativan publicitet ipak publicitet, ma šta god mi mislili o tome. Onaj tko napravi veći skandal, veća je faca. Sjetimo se nedavne afere Ivanišević-Halilović. Kako god da okreneš, nitko nije svet (mislim da hrvatska javnost ni ne očekuje da imamo estradne svece), al’ svejedno, ako žele reklamu, dobit će je makar morali u nju uložiti i vlastito zdravlje. Uzmimi na primjer Grubnićevo nedavno švrljanje po Vrapču nakon kraha s Celebrity Big Brotherom iako mislim da je na njega djelovala i velika doza nepromišljenosti.

Potreba da se prosječan hrvatski celebrity reklamira (čitaj prodaje) dođe kao dio imidža. Neki dan čitam u Extri Pro & Kontra Renate Sopek i Lane Banely oko sudjelovanja celebrityja u realityjima. Renata je za, kaže da nosi pozitivno iskustvo iz Fear Factora i na kraju kaže kako sve ovisi o ponašanju pojedinaca i njihovim karakterima. Apsolutno se slažem. Eto, da se i ja jednom s Renatom složim. Međutim, ima tu jedna caka zbog koje je njena, koju godinu mlađa al’ čini se, promišljenija kolegica Lana Banely, ipak protiv. Lana kaže kako većina tih celebrityja ulazi u show iz neke ekstravagancije (aj dobro, šta god to značilo) i ekshibicionizma, ali da im je u podsvijesti ipak promocija samih sebe i želja da se prikažu u drugačijem svjetlu. Zaključuje Lana da se u takvim emisijama nalaze samo poluanonimci ili ljudi s problematičnom karijerom, ali ne i prave zvijezde. To mala, neka si im rekla!
Renata priča o Fear Factoru. Pa normalno da će se tu neka zvijezda s estradnog nam neba pokazati sposobnom, pametnom, inteligentnom… Ako i zašteka negdje, ajd, bar se narod zabavio. Ne možeš u Fear Factoru, pa da si stvarno idiot, poljuljati vlastito dostojanstvo niti će netko sad tu propitkivati tvoje motive ulaska u emisiju. Za početak, Fear Factor ti stvarno ne daje prostora da dobiješ sve epitete kojima Lupino časti bivše kolege farmere tipa licemjer, alkoholičar, luđak, narkoman…

E da je meni vidjeti Renatu na Farmi, ‘ko zna šta bi ona tamo otkrila. Lupino je, evo, otkrio Boga uz Rafu, a Isusovo učenje baš i ne koristi kad ga zovu na intervjue da priča gadosti o sudjelovanju na Farmi. Mediji ga iskorištavaju, tako očigledno ga iskorištavaju, a on ide i ide i ide i odaziva se na svaki medijski interes za njegovo viđenje Farme. Baš me zanima kad će ta doza kršćanstva koju mu je Rafo dao, skoro pa direktno u vene, u njemu napokon početi djelovati. Mislim, i Lupino je onda licemjer ako kaže da je otkrio Boga preko Rafe, a okolo trača sudionike showa. Isus nikad nije tračao, molit ću lijepo.

Ali, šta je zapravo na stvari i šta mene točno, recimo, muči. Koji su pravi motivi sudjelovanja u emisiji formata kao što je celebrity reality show? Motiv, treba mi motiv. Petsto tisuća kuna? Novac je najstariji motiv kad su ubojstva u pitanju. S obzirom da živimo u društvu gdje ubiti nekog praktički znači ismijati sustav, koliko cijenimo vlastitu intimu i cijenimo li je uopće? Je l’ se na nju može licitirati? Kako smo uopće došli na ideju da se možemo dobro prodati, da je unovčiti sebe, jedini pravi biznis koji osigurava budućnost?

Dobar glas, da odmah raščistimo, nije bitan, kao što nije bitan ni loš glas. Tračevi, kuloarske priče, bile one točne ili ne, sudjelovanjem u realityju, bit će ili potvrđene ili demantirane. Evo, Hana, bosanska Paris Hilton, gledam je svakog dana u Farmi (ne pitajte, školske obaveze me drže na lancu kod kuće), Red Carpet je od nje napravio bosansku smijuriju i zabavu za Hrvate, a Farma pak nekog tko je skroz ok, normalan, s nekim normalnim pogledima na svijet i ljude, baš ono, djevojka za popit kavu s njom.

Jesu li možda opet mediji krvi? Ne, mislim da nisu. Mediji samo dolaze po ono što im današnje zvijezde i poluanonimci željni slave, kako ih je fino nazvala Lana Banely, nude. Iskorištavaju svoju poziciju u cijeloj mašineriji. Mediji jednostavno preuzimaju funkciju oglašivača jednog takvog pojedinca i sebi za pravo uzimaju (kad ih već besplatno reklamiraju, jer će se to danas dobro prodati i na njima zaraditi) da od njih naprave ili banana celebrityje, raznorazne redikule, one hit wondere, petominutne zvijezde sijalice kojima ćemo se svi prvo diviti, a onda i zgražati nad njima, kad se medijsko kolo okrene i zapitkivati sami sebe kamo je to naše divno društvo otišlo i u kojem smjeru korača.
Korača k globalizaciji i zapravo je već debelo u njoj, samo nas ovakve emisije poput Farme ošamare i pokažu nam razliku između onog što nam se prezentira i stvarne slike, one koja nas ni ne zanima. Postali smo društvo bez kriterija u kojem svatko sebi može odrediti cijenu, samo je pitanje hoće li se po toj cijeni i prodati.

A Farma kod nas prolazi jer većina naših stanovnika nema kabelsku (vjerujte mi, blesavo al’ istinito) i kojih tridesetak programa koje kabelska nudi pa da na njima odradi trening iz tolerancije i kriterija. Ono što je odavno zahvatilo zapad i što nam prezentiraju programi poput Reality Zonea i ponekih emisija MTV-a, sad zahvaća i nas, ne samo preko TV ekrana. Izravno sudjelujemo u nacionalnom reality showu stvaranju posvuduša, iventuša, votevuruša, samo im trebamo osigurati, a već jesmo, medijski prostor i cirkus može započeti.

Jedva čekam kad će se dogoditi emisija u kojoj će se naši dragi Hrvati bacati “Pod nož”. Pripremaju nas, vjerojatno, sad s tom američkom verzijom emisije za hrvatsku, ali bez brige, još malo pa će evo i naša nacija, kojoj standard ne dopušta sanjati američki san, ipak početi s tom nakaznom radnjom, sanjarenjem. Posljedice američkog sna na hrvatskom tlu, o njima neću niti nagađati.
Al’, šta je tu je, globalizacija nas je uhvatila za međunožje i s drugom kapitalom nam omogućila da vjerujemo u američki san. Ovdje u našim krajevima svi možemo biti sve što zamislimo, samo se treba dobro prodati. Ako se dobro prodaš, ‘ko šiša standard. Standard je u glavi, a na Farmi sve ovce na broju.

Problem kod pojma “opće kulture” je što druga polovica pojma odvlači pažnju od prve polovice, u kojoj zapravo leži bit. Primarna funkcija opće kulture je da bude vezivno tkivo društva, nešto što nam je zajedničko svima bez obzira na to tko smo, što smo i odakle smo.

Pomažući nam da nađemo svoje mjesto u svijetu, opća kultura ima po defaultu praktičnu svrhu – razlike su jedino u stupnjevima korisnosti. Kad i vi i vaš sugovornik znate što je elipsa, onda možete za neki stol jednostavno reći da je eliptičnog oblika, što je svakako praktičnije nego da morate to dočarati gestikuliranjem. A kad znate u kojem se kraju svijeta nalazi Tibet, lakše ćete shvatiti i kontekstualizirati vijest na Dnevniku o zbivanjima u Tibetu. No, s druge strane… koje zapravo koristi imate od toga da znate koji je najviši vrh na Zemlji? Pa, ako niste planinarski entuzijast koji si može priuštiti globalne putešesvije, to je saznanje za vaš život gotovo potpuno irelevantno. Jest da i to kako žive Brad i Angelina gotovo nimalo ne utječe na to kako vi živite, ali je barem tema oko koje se može zavrtiti razgovor sa znancem ili neznancem – dok je Mount Everest nešto na što se možete tek ovlaš referirati (a i za to jako rijetko bude povoda).

Našim precima, u dobu prije globalizacije i sveprisutnosti mas-medija, opća kultura je bila uglavnom ono što su učili u školi. Nama se pak danas opća kultura može, ugrubo, podijeliti na dvije razine: ono što smo učili u školi (mahom osnovnoj), i ono što nam je posredovano medijima. Da su naši preci imali naš medijski krajobraz – ne sumnjam kako bi i oni bili “ekspertni” poznavatelji biografija dalekih, nedodirljivih zvijezda s više para nego pameti.

Našao se jedan jako znakovit trenutak u “Extrinom” intervjuu s Paolom Valić otprije par mjeseci, kad se osvrnula na svoj problem razmaženosti: “Htjela sam kupiti najbolje cipele, imala sam ih, htjela sam otići u Australiju i Ameriku, otišla sam, htjela sam biti pjevačica, uspjela sam i to. Pa kako Robbie Williams neće biti nesretan što nema ženu koja ga voli kad je okrenuo pola zemaljske kugle, ispipao sve ženske, što prirodne, što silikonske, usnifao u sebe najbolje droge, ima sve, a nema ništa.”

Jelda je zanimljivo kako o čovjeku kojeg, realno je za pretpostaviti, nikad nije srela u životu… priča kao da joj je prijatelj iz susjedstva! Ustvari, prikladnija bi bila paralela s junacima iz narodnih priča – likovima čije su životne priče kroz usmenu predaju iskrivljene i prilagođene potrebama različitih narativnih potki. I kao što narodni junaci nisu nikad imali monopol nad općom kulturom, vjerujem da ga – unatoč sverastućoj panici o općem poglupljivanju društva* – nemaju ni novodobni celebrityji, niti će ga ikada imati.

* (Vjerujem da je to slično zakonu očuvanja energije: glupost i pamet uvijek postoje u istim količinama, samo što se transformiraju, mijenjaju oblike kroz koje se manifestiraju. Trenutno je recimo u tijeku egzodus pameti iz tiskanih medija, ali to samo znači da se ta odmetnuta pamet istovremeno kanalizira negdje drugdje… gdje točno, bit će vjerojatno jasnije uz vremensku distancu.)

No, naravno, to što mislim da kultura celebrityja nije sad neki društveni problem broj jedan ili ultimativni pokazatelj da sve ide u vražju mater – ne znači da istovremeno mislim i kako je tu sve tip-top. Kao što sam već pisao, nisam nimalo oduševljen time kako kod nas trič-trač kultura celebrityja progresivno guta medijski prostor nauštrb svega ostalog. Mislim, u redu, i mene zabavljaju tračevi, nije da preskačem takve stranice, ali… kad dođe dotle da čak i u jednoj Slobodnoj Dalmaciji sad sve vrvi od cica i guzica…

No, koliko god globalno bujala kultura celebrityja, vrijedi imati na umu da – za razliku od Hrvatske – i dalje postoji jasna razlika između ozbiljnih i neozbiljnih medija u nekim drugim, normalnijim krajevima svijeta. Pa čak i manje normalnima. Recimo, u Srbiji! Kao što mi je baš pričala jedna prijateljica: kad bi se kod njih dogodio neki ekvivalent skandala sa Severininim pornićem, njoj bi to promaklo. Zašto? Zato jer kod njih postoje novine koje se tim stvarima naprosto ne bave te ih prepuštaju tabloidima, a ona je pratila isključivo takve novine.

Uvriježeno je razmišljanje kako taj naš sivi, bljutavi medijski miš-maš ozbiljnog i neozbiljnog negativno utječe na kvalitetu ozbiljnog novinarstva. To je točno. Međutim, ja bih otišao još dalje te ustvrdio kako ujedno i negativno utječe na kvalitetu tabloidnog novinarstva! Da biste skužili na što mislim, dovoljno je da uzmete u ruke neki srpski ili bosanski tabloid. Prihvaćajući činjenicu da njihov “glamur” izgleda smiješno u odnosu na bjelosvjetsko-holivudske standarde, oni se veselo prepuštaju kaljuži, nonšalantnoj seljačiji – a rezultat je uvijek urnebesno štivo. A onda nakon toga uzmeš neki naš tabloid u ruke, i djeluje tako jebeno tužno, otužno, jadno – od kaljuže se pokušava stvoriti prekrasno blistavo jezero, a na kraju ispadne amorfna ljigava bara ni vrit ni mimo.

Kad pogledaš kako naš tabloidni ekosistem tretira strane celebrityje, na prvi pogled se čini da smo pokupili najbolje od američkog pristupa (kovanje zvijezda većih od života) i onog britanskog (ikonoklazam), balansirajući ih tako da je izbjegnuto ono najgore od oba pristupa (bolesno opsesivno beatificiranje slavnih / malodušno naslađivanje grijesima i pogreškama slavnih). No, to izgleda drugačije kad se vidi kako se domaćim celebrityjima uvijek prilazi u rukavicama. Što jest donekle razumljivo, uzevši u obzir kako je ovo mala zemlja s malom zvjezdanom sferom i kako si stoga malo koji tabloid može priuštiti da alijenira zlatne koke (da barem samo zlatne! I srebrne, i brončane se tetoši)… Ali zato baš ispada tako bijednički, pizdunski kad se, u nedostatku muda za kačenje s domaćima, idu iživljavati nad dalekim inozemnim gigantima celebrity-kulture. Poput sirotih malih kmetova koji na sav glas seru protiv feudalnog sistema – a kad njihov vlastelin uđe u prostoriju, odmah padnu na koljena i počnu mu lizati čizme.

(P.S. Odoh ja sad na ljetovanje, a idućih mjesec dana prepuštam kolumnu u sigurne ruke Vlade Bulića. Vidimo se ujesen!)

Kad bi se Nacional prodavao ekskluzivno po elitnim teretanama, golf-klubovima, hotelskim kazinima i franjevačkim samostanima, popratni katalog skupih trendi-đakonija ne bi ničim iskakao. Međutim… Nacional se može naći na gotovo svakom kiosku, a najviše ga kupuju tzv. mali obični ljudi!

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da novine u svemu budu koji korak ispred svojih čitatelja. Ali, malčice mi je ipak degutantno kad jedan narodski magazin svojoj publici – koja uglavnom jedva sklapa kraj s krajem s mjesečnim plaćama od 4-5 tisuća kuna – preporučuje kupnju aktovki od 4 tisuće kuna i satova od 19 tisuća kuna uz napomenu: “Ako ste pravi trendsetter i držite do otmjenih detalja s potpisom koje ‘jednostavno morate imati’, tada sigurno nećete gledati na vrtoglave cijene nego ćete uživati u kvaliteti izrade i besprijekornu dizajnu.”

OK, OK, istina jest da je N-Style izlazi tek svaka dva mjeseca, i da nije integralni dio Nacionala nego usputni prilog. I možda je moja alijenirana malenkost u manjini, dok se ostali čitatelji rado napaljuju konzumerističkom pornografijom. Nije ni to toliko teško zamisliti, uzevši u obzir popularnost auto-magazina. U nekoliko navrata sam pasionirane pratitelje auto-magazina priupitao zašto ih toliko čitaju kad će u životu kupiti dva automobila uvrh glave, a njihov odgovor… jebiga, uvijek zaboravim. (Isto kao i kad pitam žene zašto zajedno idu u vece, he he!)

Međutim, N-Style ne nosi podnaslov “magazin bogatog modernog muškarca” nego se naziva, jednostavno, “magazinom modernog muškarca”! Ako Nacional političkoj eliti često spočitava nedostatak socijalnog takta, nije li licemjerno kad isti taj Nacional svojim osiromašenim čitateljima nabija na nos skupocjena odijela i gadgete o kojima mogu samo sanjati?

Ma, od Nacionala se to još nekako i može progutati: ipak je riječ o tjedniku koji ne krije interesne veze s određenim krugovima političkog i poslovnog (pod)svijeta, i u kojem se Hrvoja Petrača kritizira zato što se šepuri po jahtama na Mediteranu umjesto da se strpljivo i marljivo skriva od ruke zakona. 

Nacional je naprosto po svojoj prirodi bahat, svojom pojavom viče s kioska: uzmi me ili ostavi! Pa mi se puno više prevrće želudac od jednog Globusa, koji se diči kao da je neki ultimativni nacionalni politički zabavnik, a ustvari je bljutavi bilten buržujskog mikrokozmosa, N-Style s dodatkom nasmrt dosadno obrađenih dnevnopolitičkih tema… i, da budem ipak fer, šačice vrsnih kolumnista. Izbor tema u kulturno-revijalnom dijelu (“Hrvatske jahte za svjetske jetsettere”! “Hrvatski plan Clooneyjeva vinara”! “Njemački Rolls Royce s engleskim šarmom”! “Novi život starih podsljemenskih vila”! “Nova oktanska strast župana Jakovčića”!) kao da je iz neke druge Hrvatske iz paralelne dimenzije: Hrvatske kao luna-parka imaginarnog dominantnog sloja srednje klase (jer, kao što nas je čika Račan nedavno poučio, kod nas više ne postoji radnička klasa), Hrvatske čiji je jedini problem to što još nije ušla u EU.

No opet, da sam i ja visokopozicionirani potrčko EPH s glamuroznim lajfstaaaajlom, tko kaže da ne bih pisao iste suhoparne reportaže ni o čemu?

Jer, lako je upasti u zamku poistovjećivanja životnih prilika i stavova neposredne okoline s onima ostatka zemlje. Ta budite iskreni prema sebi samima i razmislite koliko često stavove svojih bližnjih o tim-i-tim celebrityjima ili serijama prevodite u izvješća o pulsu nacije (Osoba A: “Ide mi na živce kako svi seru protiv novog nosa Nikoline Pišek”? Ja: “Hm, nisam to uopće primjetio, daj molim te, tko su ti ‘SVI’ o kojima pričaš?” Osoba A: “Paaaaa…. cura od mog brata… i… i… moja frizerka!”)! Kad se Račan jednoć bio okomio na “medijsku Hrvatsku”, suprotstavljajući joj sretne osmijehe građana koje je, kao, svakodnevno susretao u “stvarnoj Hrvatskoj” – ja mislim da uopće nije posredi bila patetična demagogija, nego da je Račan UISTINU, iskreno, svoj luksuzni mjehur doživljavao kao svekoliku stvarnost. I ne sumnjam da Globusovi novinari isto tako svoja salonska naklapanja iskreno doživljavaju kao materijal od udarnog značenja za široke mase.

S druge strane, uvijek se valja kloniti i zamke glamuriziranja siromaštva, tih famoznih klošara s ulice koji nemaju para ali imaju “srce od zlata” i znaju što su “prave vrijednosti u životu”… jer, čim klošar dobije para – otprdit će ulicu, zaboravit da je ikad postojala, i ‘ladit jaja, smijući se u lice “malom čovjeku”.

Sličnost i bliskost žurnalističke i političke elite je u tome što su napravile taj skok, ali priroda njihova biznisa je takva da se i dalje moraju obraćati “malom čovjeku”. Tako da im jedino preostaje skrivati prezir dok se usiljeno smiješe svojim čitateljima / biračima, a u dubini duše ih mrze zato što se ne mogu u miru skroz na skroz posvetiti pisanju o satovima Audemars Piguet i Cabernet Sauvignonima berbe 1826. pr. Kr., ili razmjenjivati gradske vijećnike za stotine tisuće eura bez da se ikome moraju išta opravdavati.