Novo izdanje u Biblioteci Muzeja susjedstva Trešnjevka, publikacija Dom zdravlja, autorska suradnja fotografa Marka Ercegovića i novinara Igora Lasića nastala je nakon istoimene izložbe koja se u listopadu 2024. održala u Novoj BAZI.

Kako ističe urednica knjige, Ana Kutleša, ova “serija fotografija prožima se s pisanim pregledom stanja te anonimnim izjavama pacijenata i zdravstvenih radnika i radnica. Čitava je knjiga svojevrsni zdravstveni karton samog sustava primarne medicine, a uzroci se ne traže s ove ili one strane vrata ordinacije već na sistemskoj razini.

Oblikovanje knjige, za koje je zaslužan Hrvoje Živčić, slijedi koncept široke dostupnosti Biblioteke Muzeja susjedstva Trešnjevka, ali je i namjerno nesavršeno, baš kao i sustav koji prikazuje. Prevoditelji Dunja Bakić i Alex Masters pobrinuli su se da sadržaj knjige odjekne i van našeg govornog područja”.

Knjiga se prodaje po cijeni od 10 eura.

Perić će kroz vlastito iskustvo i svoje putničke zapise predstaviti svakodnevicu Bejruta – “grada obilježenog ratovima, ekonomskom krizom i složenim društvenim odnosima, ali istodobno i iznimnom vitalnošću, raznolikošću i životnošću. Predavanje otvara niz pitanja o urbanom životu u uvjetima nestabilnosti, o suživotu različitih zajednica, ali i o kulturi, gastronomiji i svakodnevnim strategijama preživljavanja”, stoji u najavi.

Riječima gošće predavanja, Ivane Perić: “Rat je tu, ali tu je i život, a odustajanje od života čini se kao nedostupan luksuz. Šetnica uz Mediteran puna je ljudi. Prodavači šećerne vate svoju robu privezuju uz palme, pa se čini kao da su palme ružičasto propupale. Djevojčice pažljivo obljepljuju drške balona, da ih lakše na stotine mogu pronijeti i nuditi duž šetnice”.

Ivana Perić radi kao novinarka u tjedniku Novosti, a o putovanjima piše iz perspektive dugotrajnog promatranja i ponovnog susreta s gradovima kojima se vraća. Bejrut je, uz Napulj, jedno od mjesta kojem se kontinuirano vraća već gotovo desetljeće.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o programu koji je dio novog projekta MBZ PLAY – “platforme usmjerene na razvoj edukativnih i participativnih praksi u suvremenoj umjetnosti, s ciljem povezivanja različitih generacija kroz kreativni proces i zajedničko stvaranje”, a provodi se “izvan bijenalskog okvira, kao cjelogodišnji projekt”, stoji u najavnom tekstu.

“MBZ PLAY vikend započinje susretom edukatora_ica i stručnjaka_inja za suvremene umjetničke prakse, koji će se održati u subotu, 11. travnja, u Centru mladih Ribnjak od 9:30 do 14:30 sati. Susret je koncipiran kao panel rasprava podijeljena na teorijski i praktični dio, uz moderaciju Irme Unušić, edukatorice, koreografkinje i izvođačice u području suvremenog plesa.

Prvi, teorijski segment donosi promišljanja o pojmu igre i suvremenim umjetničkim praksama za mladu publiku. U njemu sudjeluju Ana Ćorić (glazbena pedagoginja), Nataša Govedić (književnica i kritičarka) i Maša Rimac Jurinović (dramska pedagoginja). U praktičnom će dijelu Ivana Đule (dramaturginja i glazbenica), Ivona Eterović – tonota (glazbena producentica), Lucija Stanojević (violinistica), Petar Kus (skladatelj, redatelj kazališta lutaka, graditelj instrumenata i edukator) te Ana Batinica (flautistica) predstaviti svoja iskustva rada kroz radionice, s fokusom na ulogu igre u umjetničkom stvaranju i radu s mladom publikom.

Nedjeljni program, 12. travnja od 18 do 19:30 sati u Centru za kulturu Trešnjevka, donosi završnu prezentaciju prvog ciklusa MBZ PLAY radionica. MBZ PLAY ansambl, nastao kroz radionice soundpaintinga i kolektivnog stvaralaštva pod vodstvom Maka Murtića, predstavit će se kratkim nastupom, dok će polaznici_e radionice glazbene produkcije Ivone Eterović (tonote) prezentirati vlastite radove”, poručuju iz organizacije.

Za sudjelovanje na susretu u Centru Ribnjak potrebna je prethodna prijava putem online obrasca.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Na ova pitanja odgovor je imala Andrea Anđelinić, doktorandica Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svome predavanju Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?, koje je održala 18. ožujka u CeKaTe-u. Anđelinić je, pozivajući se na radove feminističkih i queer teoretičara_ki Rite Felski, Sare Ahmed, Deana Spadea, Alana Searsa i drugih, predstavila čitanje kao proces recepcije, odnosno načina na koje se uspostavljaju prepoznavanje i identifikacija čitatelja_ice s tekstom, ali i na koji način marginalizirani_e recipijenti_ce dominantne kulture, odnosno queer osobe, reintepretiraju njezine proizvode, dijelom ih prisvajajući, a dijelom odbacujući.

Na tome tragu, Anđelinić je dala nekolicinu primjera na koji su način queer osobe i skupine subverzirale produkte dominantne kulture – LeZbor sa svojom obradom Thompsonove pjesme Lijepa li si (2008.) u kojoj, umjesto hrvatskih regija i prirode, članice zbora opjevavaju ljepote Hrvatica te queer umjetnički kolektiv House of Flamingo s obradom pjesme Moja domovina (1991.) novoga naslova Samo s kondomima (2023.) Među primjerima se još našao i kartonski izrez bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u povorci splitskog Pridea 2011. jer se Kerum tijekom svog mandata aktivno protivio njegovu održavanju.

Prema ovim primjerima Anđelinić smatra kako se njegovanje kolektivnog identiteta može odviti na dva načina: zajedništvo, otpor i užitak mogu proizaći iz samog čina rekontekstualizacije ksenofobnih poruka, odnosno njihova preuzimanja i prilagodbe vlastitim iskustvima (primjerice, u obradi domoljubnih pjesama nacionalističkih impulsa); s druge strane, može se uspostaviti (ne)ironično prepoznavanje u kojem su prisutni politički oštri i aktivistički impulsi, ali je istodobno otvoren prostor za sreću i užitak (recimo, donošenje kartonskog izreza Keruma na Pride). 

Osim načina na koje queer osobe u Hrvatskoj percipiraju, konzumiraju i subvertiraju dominantnu kulturu, Anđelinić se osvrnula i na to kako dominantna hrvatska kultura doživljava i tretira queer osobe u javnom prostoru. Od tradicionalnog spaljivanja Fašnika čija je žrtva 2018. u Kaštelima bila slikovnica o gay roditeljima do novinskih članaka senzacionalističkih naslova u kojima se neki od LGBTIQ+ identiteta spominje ili pogrdno ili u formi clickbaita. 

Ovdje je Anđelinić napravila poveznicu s Eurosongom i Markom Bošnjakom, koji se našao na meti napada kada se autao kao gay muškarac. Činjenica je da se queer osobe i odnose, kada ih se već odluči podržati ili prikazati u dominantnom medijskom prostoru u Hrvatskoj, pokušava neutralizirati i normalizirati. Portretirani su kao dio većine na način da javnost može lakše probaviti njihov queer identitet ili seksualnost (za primjer Anđelinić navodi kampanju za senzibilizaciju javnosti o pravima transrodnih osoba udruge kolekTIRV “Ja sam kao ti”).

Anđelinić se zadržala na televiziji te je nastavila svoje predavanje o prikazivanju queer osoba i ljubavi u hrvatskim televizijskim serijama poput dobro poznate sapunice iz dvijetisućitih, Zabranjene ljubavi (2004. – 2011.) i tinejdžerske serije Sram (2024. –) te filma Zečji nasip (2025.) redateljice Čejen Černić Čanak koji je, kako smo saznali na predavanju, krivo promoviran kao “prvi domaći gay film”. Za primjer Anđelinić navodi likove u Zabranjenoj ljubavi, Karolinu i Andreu te Jakova i Leona, čiji su odnosi ili tek naznačeni ili tragično okončani. Karolina i Andrea nisu eksplicitno prikazane kao par – njihov se odnos svodi na jedan poljubac i sugestiju o bliskosti tijekom zajedničkog boravka u zatvoru – dok je priča Jakova i Leona oblikovana kroz poznati trop “bury your gays” s Leonovom smrću u automobilskoj nesreći. 

S druge strane, u slučaju Srama, Anđelinić navodi intervju Večernjeg lista s producentom serije Brunom Mustićem, u kojem je izjavio kako tema najnovije sezone “u biti govori o istim stvarima kao i prethodne: prijateljstvima, ljubavi, nesigurnostima i potrazi za identitetom”, čime se nastoji neutralizirati specifičnost queer priče i uklopiti je u već postojeće narativne obrasce. Anđelinić smatra da se reprezentacija gay iskustva na hrvatskoj televiziji doima razvodnjenom, gotovo cenzuriranom, plasiranom za strana tržišta koja će dobiti ideju o queer životu u Hrvatskoj kao ekstremno regresivnom i tužnom životu vrijednom žaljenja. Stoga, ni ne čudi što se na predavanju izdvojio lapsus BBC-jevog komentatora Eurosonga kada je predstavljao Marka Bošnjaka i izjavio da je “[on] prva gay osoba u Hrvatskoj”.

Predavanje doktorandice završava Ahmedinim terminom “happy queer, happily queer” i razgovorom o turbofolku. Prema Ahmed, ono što nazivamo “queer srećom” često nije spontano ili individualno iskustvo, nego društveno oblikovan ideal: queer osobe potiče se da budu sretne na način koji je već definiran unutar heteronormativnog poretka. Drugim riječima, sreća se ne prepoznaje kao nešto što osoba sama određuje, nego kao nešto što joj se implicitno pripisuje. 

Za primjer, Anđelinić je iskoristila scenu iz najnovije sezone Srama (S.03 EP.08, Zadržati nekoga zauvijek) u kojoj Lovro, glavni lik ove sezone, prizna svojoj majci da je gay. Iako njegova majka ima pretežito pozitivnu reakciju, ona mu na to odgovara: “Dokle god si ti zdrav i sretan, ja ću biti najsretnija mama na svijetu”. Takva izjava pretpostavlja određenu verziju sreće koju bi Lovro trebao ostvariti – onu koja je razumljiva i prihvatljiva većinskom društvu – čime se njegova iskustva potencijalno potiskuju u korist normativnog ideala.

A na tragu queer (ne)sreće, već spomenut Zbeletronov parti TURBO DAME: Sestro, drži me održao se u petak, 20. ožujka, a tema mu je bila pet faza tugovanja (pjesme i izvođačice turbofolk glazbe podijeljene su u pet kategorija: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje). Ovakav tip partija, smatra Anđelinić, potvrđuje kako je turbofolk zaživio kao dio queer kulture u čijim se maksimalističkim, pretežito emocionalnim pjesmama i spotovima te camp estetici odjeće i šminke izvođačica queer osobe pronalaze. Iako se u turbofolk pjesmama pjeva o heteroseksualnim odnosima, ljubavima, bolima i ljubomorama, queer osobe mogu pronaći užitak u njihovim sastavnicama.

Odgovor na pitanja postavljena u uvodu ovoga teksta kao i na pitanje “Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?” može se, prema Anđelinić, sumirati na sljedeći način: nije presudno autorstvo niti primarno značenje nekog kulturnog proizvoda, već načini na koje mi, kao recipijenti_ce kulturnih fenomena, čitatelji_ce, slušatelji_ce i/ili gledatelji_ce interpretiramo, prisvajamo i učitavamo vlastita značenja. Time, kako Anđelinić zaključuje, dolazi do konstruiranja zajedništva i međusobnog prepoznavanja. 

Ovo je predavanje dio ciklusa od šest besplatnih predavanja naziva Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Ono je, prema opisu na stranici CeKaTe-a, “interdisciplinarni projekt o rodnim aspektima ‘nevidljivog’ i njihovim reprezentacijama na filmu, televiziji i fotografiji te u književnosti, izvedbenim i likovnim umjetnostima”. Autorica projekta Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka te esejistica, pozvala je još četiri predavača_ice koji_e će svoja predavanja održati tijekom sljedeće četiri srijede s početkom u 18 sati u prostorima CeKaTe-a. Za više informacija i najave predavanja, posjetite službene stranice CeKaTe-a. 

Tema predavanja je queer kultura koja 90-ih prodire u svjetsko mainstream društveno i medijsko polje, te njeno prisustvo i vidljivost u hrvatskom kontekstu. Na primjerima popularnih serija poput Zabranjene ljubavi i Srama, filma Zečji nasip, te fenomena kao što su Dora, Eurovizija, cajke i turbofolk, prikazat će se reprezentacija queer iskustva i estetike.

Predavanje će otvoriti i pitanja može li subverzivna kultura biti kooptirana unutar kapitalističke produkcije, što znači vidljivost ili nevidljivost queer identiteta u mainstreamu i kako normalizacijske politike funkcioniraju u popularnoj kulturi i javnom diskursu.

Andrea Anđelinić doktorandica je znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se feminističkom i queer teorijom, a njezino doktorsko istraživanje istražuje politike srodstva i zajedništva u suvremenom queer romanu. Sudjeluje na projektu Suvremeni tekstualni hibridi fikcije, autobiografije i teorije.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Program vodi umjetnica Una Štalcar-Furač iz umjetničke organizacije Škvadra u suradnji s Centrom za kulturu Trešnjevka, a okuplja profesionalne izvođače, voditelje radionica i stanovnike_ce kvarta te sve ostale zainteresirane za sudjelovanje. Sve aktivnosti odvijaju se u javnom prostoru ili u CeKaTe-u.

“Polazeći od umjetničkog istraživanja Utjelovljenje aktiviteta, projekt se bavi utjecajem gentrifikacije na javni prostor – ne samo kroz njegove vidljive promjene, već i kroz strukturalne sile koje ga oblikuju. Kroz izvedbene proteste, radionice, kolektivne akcije i razgovore, javni prostor postaje mjesto otpora, političke vidljivosti i zajedničkog promišljanja”, stoji u najavi.

Raspored aktivnosti izgleda ovako:

• 15. veljače u 10 sati održava se radionica Poli(s)topografije: kolektivna biografija kroz javni prostor na kojoj se istražuje odnos identiteta, javnog prostora i pripovijedanja s umjetnikom Carlom Sellom
• 21. i 22. veljače u 10 sati planirana je radionica Škvart-specific: Manifest u pokretu na kojoj će polaznici promišljati prostor četvrti Trešnjevka kroz odnos tijela i društveno-političkih promjena sa Škvadrom (Una i Gendis Putri Kartini) i Espi Tomičićem
• 3. ožujka u 18 sati održava se razgovor i druženje pod nazivom Čvenk na kvartu

Prijave na program vrše se putem e-maila tresnjevka.imaginaries@yahoo.com.

Više detalja pronađite ovdje.

Na tribini su sudjelovale Saša Martinović Kunović, umjetnica i voditeljica Galerije Modulor, Marta Kiš, voditeljica likovnog i novomedijskog programa Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu te članica gradskog Odbora za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti i jedna od pokretačica udruge Otvoreni likovni pogon / Novi naručitelji HR te Božica Dea Matasić, vizualna umjetnica i profesorica kiparstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Razgovor je moderirala kustosica Odjela za programsko-izložbenu djelatnost Tehničkog muzeja, Kosjenka Laszlo Klemar.

Rasprava je bila usmjerena na postojeće i potencijalne modele financiranja i naručivanja umjetničkih djela za javni prostor, specifično u četvrti Trešnjevka i Zagrebu općenito. No Martinović Kunović je odmah na početku pojasnila da tribina “želi ukazati na nepostojanje modela i hodograma načina otkupa umjetnosti [za javni prostor] i sistemskog rada na tome”. Iako kulturni centri poput CeKaTe-a doprinose svojoj lokalnoj zajednici, i to često uz zaista aktivno sudjelovanje lokalnih umjetnika_ca, manjak šire sustavne podrške rezultira manjim i sporadičnim projektima.

Pilot projekt Medijacija umjetničkog djela, podijelila je Martinović Kunović, počeo je prije desetak godina kada je CeKaTe u suradnji s građanima i kiparicom Anom Elizabet postavio svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica u svoj prostor. Glavni cilj projekta bio je oformiti stručnu komisiju koja bi svake godine birala umjetnika_cu čiji bi rad bio izložen u javnom prostoru Trešnjevke, tj. kreirati opći model koji bi postavio kulturne centre u Zagrebu u položaj medijatora između građana_ki i umjetnika_ca. Zbog spomenutog manjka podrške, projekt nije zaživio.

Rezultat je to tržišno-kulturno-političke logike koja već dugo nije stabilna. Kako je podijelila Matasić, struktura financiranja i natječaja u posljednjih se 30 godina stalno mijenjala te se danas javni natječaji za skulpture i instalacije rijetko raspisuju. Ni prihvaćeni prijedlozi nekad ne zažive ili se na njihovu realizaciju čeka godinama, kao u slučaju njezinog koautorskog rada Posljednji kadar – spomen-obilježja u čast snimatelju Žarku Kaiću koji je poginuo u Domovinskom ratu, postavljeno u Osijeku. Prema Matasić, za njegovu realizaciju zaslužni su koautori Bernarda i Davor Silov, koji su kroz godine kontinuirano podsjećali nadležne urede na taj projekt.

Takva prisilna samostalnost također je simptom šireg manjka podrške: “Umjetnička djelatnost je izuzetno samotna i vrlo psihički i financijski zahtjevna. Po samoj prirodi posla, umjetnici su prepušteni sami sebi te ni veća udruženja ne uspijevaju biti mjesto okupljanja, povezivanja i informiranja.” Ipak, istaknula je, postoje i pozitivni primjeri poput trenutne revitalizacije Dravske park šume u Varaždinu, koja se izvodi uz podršku New European Bauhausa.

Klemar je istaknula da je Varaždin jedini grad u RH koji je donio smjernice za postavljanje spomen-obilježja u javnom prostoru. Kiš, koja djeluje i kao članica zagrebačkog Povjerenstva za ploče za označavanje imena ulica i trgova, spomenike, skulpture, spomen-ploče, sakralna obilježja i umjetničke instalacije, navela je da su takve smjernice u izradi i u Zagrebu te bi trebale adresirati gdje i kako se mogu postavljati umjetnička djela, ali i odrediti standarde održavanja postojeće javne baštine poput Aleje skulptura, koja je prošle godine oštećena u izgradnji biciklističke staze Greenway.

Prema Kiš, javna umjetnost u Zagrebu dugo se postavljala “stihijski” te iako današnja uprava prostoru pristupa sustavnije i teži participaciji, problem su spori birokratski procesi i ponekad nejasni kriteriji. Kako je poentirala, potreban je “proaktivni moment koji bi trebao doći i odozdo i odozgora, okupiti razne sudionike koji bi mogli to osmisliti participativno”. U spektru institucija, ti sudionici trebali bi uključivati gradske ustanove, centre za kulturu i strukovna udruženja.

Maša Štrbac predstavila je upravo jedan takav alternativni model višeslojne suradnje. Projekt Novi naručitelji u centar procesa intervencija u javni prostor postavlja građane. U suradnji s kustosom_icom, oni sami predlažu ideju, on_a im pomaže definirati je i predlaže umjetnika_cu, a o finalnom rješenju moraju se složiti sve tri strane: “Ne dižemo te spomenike za nas, kolege iz struke niti za političare; dižemo te spomenike za ljude koji žive uz njih.”

Klemar je istaknula da istovjetnu medijatorsku ulogu mogu preuzeti i centri za kulturu, čiji djelatnici prepoznaju potrebe četvrti. Martinović Kunović je zatim dodala i da su djelatnici tih centara često stručni u relevantnim područjima te mogu biti savjetnici u stvaranju takvih modela. No kako bi se takva sinergija ostvarila, upozorila je, potrebno je konzistentno financiranje: “Morao bi postojati neki fond na razini grada i neka komisija koja bi to vrlo ozbiljno promišljala.” Identificirala je taj nedostatak kao dio šireg problema manjka ulaganja u kulturu, kako kroz državni proračun, tako i kroz nedostatak kulturnog obrazovanja i poticanja djece i učenika_ca na posjete kulturnim ustanovama.

Sve su se sudionice složile u potonjem i urgirale za međusobnu suradnju svih dionika javnog prostora. Mnogi od okupljenih zatim su s njima raspravljali o mogućnostima stručne, sustavne medijacije između građana_ki i umjetnika_ca koja bi osim individualnog_e kustosa_ice kao u Novim naručiteljima, mogla uključivati i širu stručnu komisiju. Sudionice su pozvale okupljene da se sa svojim prijedlozima obrate CeKaTe-u i Tehničkom muzeju te ih potaknule da nastave promišljati i graditi nove modele zajedno sa strukom, gradom i ostalim građanima.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Kroz deset projekcija klasičnih ostvarenja, praćenih uvodnim predavanjima, publika će imati priliku upoznati film noir iz različitih perspektiva – povijesne, teorijske i umjetničke. Program će istražiti književne izvore i tzv. hard-boiled fikciju, vizualni stil kontrasta svjetla i sjene, feministička čitanja lika femme fatale, kao i suvremene pristupe žanru kroz psihoanalitičke i postegzistencijalne interpretacije tjeskobe.

Ciklus otvara projekcija filma Građanin Kane Orsona Wellesa u petak, 10. listopada u 20 sati, a tjedan kasnije, 17. listopada, na programu je klasik Malteški sokol Johna Hustona. U idućim tjednima slijede naslovi poput Dvostruke obmane, Trećeg čovjeka i Dodira zla, koji će kroz različite epohe i stilove prikazati razvoj i transformaciju žanra – od klasičnog do neo-noira.

Program vodi Mario Vrbančić, doktor komparativne književnosti, medija i filmskih studija (University of Auckland), profesor filozofije i književnosti te autor brojnih knjiga, među kojima su Lacanian Thing: Psychoanalysis, Postmodern Culture and Cinema, Hitchcockijanski pogled i Što nakon distopije?

Ulaz na program je besplatan, a detaljan raspored projekcija potražite ovdje.

Događanje započinje izdanjem Multikulti Caffea, u kojem će gosti Eric Nsabiyumve iz Burundija i Betlhem Tsegaye Pajač iz Etiopije podijeliti osobne priče o kulturi, migracijama i identitetu. Kroz dijalog i razmjenu iskustava, nastoji se otvoriti prostor za nova razumijevanja, empatiju i jačanje kulture dobrodošlice. Razgovor moderira Ksenija Banović, predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva i autorica projekta Hrvatska izvana: svijet iznutra.

Program uključuje i tradicionalnu etiopsku ceremoniju kave uz čitanje i raspravu o književnim djelima koja tematiziraju migracije i ljudska prava. Posebno će se govoriti o romanima Nemoj mi reći da se bojiš autora Giuseppea Catozzelle i Tvoje su ruke bile pune života autorice Suad Ali, koji tematiziraju iskustva migranata i izbjeglica.

Istovremeno, u Parku Stara Trešnjevka održat će se i Salon ljepote na otvorenom gdje će Samana, Hadisse i Farzaneh predstaviti svoje umijeće friziranja, crtanja portreta i oslikavanja kože kanom. Ovaj neformalni prostor njege i ljepote otvoren je za sve dobne skupine. Program je besplatan i prijave nisu potrebne.

Više informacija potražite ovdje.

Čitalačka večer zamišljena je kao prostor zajedničkog čitanja i kritičkog promišljanja o modi te njezinim političkim, kulturnim i društvenim dimenzijama. Kroz ovaj susret nastoji se potaknuti razgovor o modi kao kompleksnom i često kontradiktornom kulturnom polju, koje doprinosi stvaranju društvenih nejednakosti i nameće estetske ideale.

U fokusu ovog susreta je britanska kulturna teoretičarka Angela McRobbie kao jedna od prvih feminističkih autorica koja je kritizirala modu kao alat opresije i istraživala kako se moda koristi za izražavanje slobode, identiteta i otpora u kontekstu različitih društvenih normi. McRobbie propituje tenzije između feminizma i modne industrije te kroz prizmu svakodnevnih praksi, ispituje kako se žene kreću između užitka, pritiska i strategija preživljavanja unutar potrošačke kulture.

Tea Kantoci nezavisna je kustosica i feministička modna istraživačica. U fokusu njezina rada su eksperimentalne, diskurzivne i kolektivne umjetničke prakse, s posebnim interesom za modu kao alat za propitivanje identiteta, reprezentacije i svakodnevice. U području kostimografije dugogodišnja je suradnica plesnih umjetnica, dok njezin kustoski rad uključuje (izvedbene) izložbe, kolektivne istraživačke projekte i feminističke intervencije u muzejski prostor.

Čitalačka večer otvorena je svima zainteresiranima uz prethodnu prijavu putem obrasca dostupnog ovdje. Tekst za čitanje bit će poslan naknadno svim prijavljenim sudionicima_cama.

Više informacija o programu potražite ovdje.