Catherine Baker je britanska povjesničarka koja istražuje regiju bivše Jugoslavije, pristupajući joj iz vizure kulturalnih studija i međunarodnih odnosa. Autorica je knjige Rasa i jugoslavenska regija: postsocijalističko, postkonfliktno, postkolonijalno?, u kojoj ukazuje na potrebu za uporabom teorijskog pojma rase u proučavanju Jugoistočne Europe. Ana Sladojević, autorica knjige Muzej afričke umetnosti, Konteksti i reprezentacije i nekadašnja kustosica u istoimenom muzeju u Beogradu, s Baker je razgovarala o statusu pojma rasa u studijima Jugoistočne Europe, odjecima (anti)kolonijalizma u regiji te nasljeđu Pokreta nasvrstanih.

Catherine, kada sam prvi put čitala tvoju knjigu, imala sam snažni dojam kako tvoj rad predstavlja neophodnu intervenciju u vlastito akademsko polje. Na koliko si otpora, možda čak i nerazumijevanja, naišla kod kolegica i kolega iz istog područja, a koliku si podršku u tom pogledu imala kada si započela ovo istraživanje?

Zasad sam naišla na puno više podrške nego otpora. Recenzije tek počinju pristizati, ali one koje sam do sada pročitala pune su srdačnih pohvala i konstruktivnih kritika – primjerice, Dafina Paca je u svojoj recenziji objavljenoj u Sociologiji rase i etniciteta (Sociology of Race and Ethnicity), a koja proizlazi iz njezina vlastita istraživačkog iskustva, napravila važnu usporedbu o tome kako su se kosovski Albanci, u vrijeme kada su bili meta dehumanizirajuće ideologije i Miloševićeve policije, poistovjećivali s afroameričkim hip-hop tradicijama. Igrom slučaja, od 2018. godine manje idem na velike međunarodne konferencije gdje se najčešće i pojavljuje izravni otpor prema istraživanjima temeljenim na kritičkim studijama rase (a i prema istraživačicama i istraživačima koji ih provode, posebice onima koji nisu bijele rase) – ponekad i u uvredljivim oblicima kojima se naše akademske udruge i čelnici trebaju odlučno oduprijeti.

Izazov kojim se trenutno najviše bavim je argument da se “bjelačkost”[1]  kao koncept koji se promišlja u SAD-u, ne može pretočiti u proučavanje srednje i jugoistočne Europe bez počinjenja jednog oblika kulturnog i intelektualnog imperijalizma kojemu se pokušavamo oduprijeti. Smatram da su kulturna estetika i politika znanja o gore spomenutom konceptu sada već toliko globalizirane da su se u jugoistočnoj Europi učvrstile i prije nego što smo mi kao istraživačice i istraživači počeli koristiti kritičke alate u njihovom proučavanju – i u konačnici se nadam da će istraživanja o rasi u jugoistočnoj Europi i, jednako važno, istraživanja iz nje, igrati ulogu u promjeni načina promišljanja rase i u društvima iz kojih proizlaze ključne kritičke studije o rasi.

Nekome tko nije toliko izravno uključen u povijesna istraživanja, isprepleteni odnosi između pojmova etniciteta i rase nisu toliko samorazumljivi kao onome tko je već duboko uronjen u suvremena povijesna istraživanja iz perspektive studija o jugoistočnoj Europi (Southeast European Studies). I Aniko Imre i Miglena Todorova pišu o tome, no ako se osvrnemo na tvoju knjigu i možda na recepciju koju je doživjela u međuvremenu, što misliš što je posebice doprinijelo ovom obliku normalizacije zamjene etniciteta rasom te smatraš li to još uvijek problemom u studijima o jugoistočnoj Europi?

Jedan od razloga bio bi način razmišljanja koji se u sociologiji naziva izuzimanje rase (racial exceptionalism) – uvjerenje kako rasa i rasizam nisu važni za razumijevanje određene regije, nacije itd. Perspektive koje polaze od premise da je “rasa” kao interpretativni okvir već raširen i preveden diljem svijeta polaze od suprotne pretpostavke: rasa jest važna, pitanje je samo kako. Od prikaza Afrike u islandskim udžbenicima s početka 20. stoljeća pa sve do estetike konzumerizma u postkolonijalnoj Gani, rasa je prisutna daleko izvan okvira društava u kojima je rasizam najkonvencionalnije proučavan pa stoga perspektive o rasi kao globalnom pitanju smatram uvjerljivijima. Pod izuzimanjem rase ne mislim samo na spremnost (premda ona postoji) ili na svjesni izbor da se poistovjetimo sa zapadnjačkim oblikom “bjelačkosti” (premda i on često postoji), nego primarno na strukturne i povijesne čimbenike koji su proučavanje jugoistočne Europe držali razdvojenim od proučavanja rase na globalnoj razini.

Umjesto toga, povijest i antropologija prvenstveno su tumačile kolektivne identitete regije u etničkim ili etno-nacionalnim pojmovima (i u religijskim pojmovima tamo gdje je religija simbol etno-nacionalnog identiteta, posebno u Bosni i Hercegovini). Te su nacije, utemeljene na etničkim pripadnostima, znanstvenici i antropolozi uključeni u projekte izgradnje nacije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća i sami rasno tumačili. Tako su, primjerice, Tomislav Longinović za Jugoslaviju, a Nevenko Bartulin za Hrvatsku tvrdili kako su se hrvatska nacija i sinkretička jugoslavenska nacija obje razlikovale od svojih susjeda pozivajući se na rasnu znanost.

Tako su ideje o etnicitetu i rasi zamućene davno prije nego je to učinila struka u posljednjih nekoliko desetljeća. Kad je rasa pridodana proučavanju jugoistočne Europe, to je obično bilo kroz analogiju: ono što je “crnačkost” (blackness) u SAD-u ili Britaniji, to je ovdje etnički Drugi ili sam pojam “Balkana”. To je pomoglo pri identificiranju strategija stigmatizacije i Drugosti, a opet, sljedeći je korak postavljanje konkretnog pitanja o, primjerice, značenjima “crnačkosti” na samom Balkanu.

Općeniti pomak područja istraživanja prema pitanjima rase u posljednjih nekoliko godina podudara se s izrazito zakašnjelim akademskim zanimanjem za povijest Pokreta nesvrstanih, posebice njegovih kulturalnih posljedica. Ja sam osobno duboko uvjerena da je zatiranje povijesti Pokreta nesvrstanih kao u suštini antikolonijalne tvorbe (zanemarivši sve njegove nedostatke) izravno povezano sa zataškavanjem kolonijalne povijesti, kao i njezinog naslijeđa, koje je nastavljeno kroz obrazovanje, kulturalne stereotipe i reprezentacije. Ti si ovaj problem oblikovala u pitanjima “zašto je moj kurikulum bijel?” ili “zašto moja profesorica nije crna?” u svojoj komunikaciji sa studenticama i studentima. Slažeš li se donekle s ovim?

Pitanja “zašto je moj kurikulum bijel?” i “zašto moja profesorica nije crna?” bili su slogani korišteni u kampanji na University College London (UCL) koju su studenti_ce i istraživači_ce iz afričkih i azijskih dijaspora organizirali 2014. godine kada su se borili za to da crnačka, autohtona, i znanja globalnog juga postanu zastupljenija u njihovom kurikulumu te za rasnu pravdu na najvišim i najzaštićenijim razinama akademskih zvanja. Studirala sam i predavala na UCL-u, na Školi slavističkih i istočnoeuropskih studija, pa me je njihova online kampanja potaknula na razmišljanje o tome kako bih ja reagirala da još uvijek radim tamo. 

Jedan od glavnih problema kojima su se bavili u kampanji bilo je zataškavanje kolonijalne povijesti, što se posebno isticalo u okruženju poput UCL-a, na kojemu je eugeničarima Francisu Galtonu i Karlu Pearsonu odana počast imenovanjem prestižnih zgrada njihovim imenima. To je bila borba koja je utemeljena u Velikoj Britaniji, a koja je imala mnoge poveznice sa sličnim pokretima u Južnoj Africi i u SAD-u.[2] 

Slažem se s tezom Vedrane Veličković da je u postjugoslavenskom kontekstu povijest Pokreta nesvrstanih pala u “postkomunistički zaborav” zbog odlučnosti država nasljednica bivše Jugoslavije da njihova povijest bude priznata kao “europskija”. I uistinu, iz istraživanja poput onoga Konstantina Kilibarde, možemo primijetiti da su se intelektualci i dužnosnici Partije u Sloveniji i Hrvatskoj već počeli udaljavati od antikolonijalnih solidarnosti Pokreta nesvrstanih tijekom 1980-ih. Fascinantno je da je upravo pitanje rase u državnom socijalizmu, čije su nam proučavanje omogućili transnacionalni susreti koji su bili dijelom Pokreta nesvrstanih, ono što nam je, izgleda, omogućilo uspostavljanje opsežnijeg projekta proučavanja rase u jugoistočnoj Europi.

Tvoja knjiga predstavlja vrijedan repozitorij studija slučaja koje si sama istražila ili citirala iz recentnih radova drugih istraživačica i istraživača, a što pokazuje kako je struka već prepoznala i  spremno usvojila važnost takvog istraživanja. Nastojeći argumentirati važnost teorijskog pojma rase koji se uvodi u studije o jugoistočnoj Europi, smatraš li da si se kroz svoj rad usredotočila na očitije primjere koji prvenstveno potvrđuju kako su rasa i njezine implikacije postojale i još uvijek postoje u regiji, dok su neki ne toliko očiti i suptilniji primjeri (i rasizma i antirasizma, koji se također mogu analizirati dublje od njihove deklarativne ili političke uloge) izgubljeni u procesu probiranja?

Svakako se slažem da su neki od primjera koje sam upotrijebila u knjizi mogli postati samostalne studije, a neke od njih sam dijelom i svjesno uvrstila kao popis želja – teme koje se provlače kroz knjigu kao okvirne ideje i koje zahtijevaju daljnje istraživanje, ali nisu još napisane. Nadala sam se da će knjiga olakšati neke od puteva koji vode prema njihovom budućem teoretiziranju te se veselim vidjeti koje će ona nijanse značenja još dodati. Primjerice, u jednom dijelu posljednjeg poglavlja iznijela sam neke prijedloge o ulozi transnacionalnih džihadista u bosanskom sukobu u okviru povijesti jugoslavenskih ratova, skicirajući neke poveznice sa svjetskom sigurnosnom politikom nakon 11. rujna; od tada je knjiga Darryla Lia Univerzalni neprijatelj (The Universal Enemy), temeljena na višegodišnjim intervjuima i etnografiji, izgradila majstorsko djelo na sličnim temeljima. 

Slažem se da ima još prostora, posebice za pomirenje kritičkog aparata o sudioništvu sa strukturama rasizma koji proistječe iz anglofonog globalnog sjevera s intelektualnom i materijalnom marginalizacijom jugoistočne Europe i njezinih proizvođača/ica znanja. U budućim istraživanjima rase i jugoistočne Europe jedan od izazova bit će zadržavanje fokusa na povijestima antikolonijalne i transverzalne solidarnosti regije pritom ne zanemarujući (često nesvjesnu) privrženost strukturama misli i osjećaja koje kritičke studije rase nazivaju “bjelačkost”, s obzirom na to da nam je potreban uvid u moguće alternative koje te povijesti sadrže kako bi mogli kritički sagledati društveni i globalni poredak današnjice.

Bi li rekla da se izražavanje rasne “sljepoće” (racial “blindness“),[3]  promovirano tijekom socijalističke Jugoslavije, na ovaj ili onaj način, još uvijek osjeća kao historizirani diskurs?[4]  Naime, bez obzira što socijalistička Jugoslavija, kao mnoge zemlje pripadnice Pokreta nesvrstanih, nije uspjela u razvoju temeljitije i dosljedne kulturne suradnje među zemljama pripadnicama Pokreta te joj je svakako nedostajalo autorefleksije kada govorimo o rasi i rasizmu, ovaj “daltonistički” socijalizam ostavio je traga u kolektivnoj memoriji, s obzirom na to da naslijeđe nekadašnje solidarnosti još uvijek postoji, u koliko god nejasnom i ne uvijek razumljivom obliku?

“Daltonizam” je opstao dulje od socijalizma – možda zato jer nije bio u sukobu s postsocijalističkim nacionalizmima na način na koji je to bio socijalizam. Riječ je o nacionalizmima koji su počeli preuzimati prostor legitimiteta koji je socijalizam napustio i prije nego su upravne strukture državnog socijalizma doživjele konačni slom. Slovenski i hrvatski nacionalizmi morali su reagirati protiv jugoslavenske ideje u kakvu se pretvorila u sustavu kojeg je Milošević iskorištavao, a srpski nacionalizam morao je reagirati protiv jugoslavenskog ideala koji je omogućio zamišljanje Jugoslavije s višestrukim centrima moći, ali se niti jedan od tih nacionalnih projekata krajem 1980-ih nije trebao izravno suprot staviti ideji da je Jugoslavija postojala izvan “rase” kao sklop koji je povezivao kapitalistički, imperijalistički Zapad s izrabljivanim Trećim svijetom. Iako se mogu iščitati poveznice s europejstvom i stoga (do one mjere u kojoj ideja Europe kao “bijelog” prostora ostaje neupitna) s idejom “bjelačkosti” tijekom postkolonijalnih projekata izgradnje nacionalnog identiteta, nijedan od njih nije morao srušiti spomenuti “daltonizam” iako su često rušili solidarnosti koje je slavio državni socijalizam. 

Koliko god je izuzimanje bilo općeprihvaćeno kao strategija vlastitog izuzeća čak i promišljanja vlastitog mjesta u globalnijoj cirkulaciji stereotipa povezanih s rasom, aktiviranje odnosa unutar Pokreta nesvrstanih izložilo je neke Jugoslavene iskustvu racijalizacije. Evo primjera Oskara Daviča, pisca i dopisnika koji je tijekom 1960. – 1961. posjetio zapadnoafričke zemlje, i njegovih žalopojki iz putopisa: “Bivši belac – Besmisleno je, ali šta mogu, stid me. Narod kom pripadam i klasa čiji sam sin nisu nikad morili, robili, ubijali. Stolećima smo sami robovali. Da, ali ja sam beo, to je sve što prolaznici vide. Kad bih na reveru mogao da nosim sažetu istoriju svoje zemlje!“[5] 

Ovaj Davičov odlomak posljednjih godina živi drugi život. Prvi put sam ga čula kada ga je pročitao Nemanja Radonjić, koji proučava jugoslavenske putopise o Africi, na konferenciji (Pro)mišljanje jugoslavenskog internacionalizma ((Re)Thinking Yugoslav Internationalism) na kojoj smo oboje sudjelovali 2016. kada sam radila na knjizi Rasa i jugoslavenska regija. Jelena Subotić i Srđan Vučetić spominju ga kao tekst koji “je najbliži održivoj kritici rasizma” od svih onih koje su proučavali za svoj članak o “bjelačkosti” i “težnji za ugledom” pristupa razvoju Trećeg svijeta među jugoslavenskim čelnicima. Potonji, prema njihovom sudu, zasigurno nisu posjedovali Davičovu sposobnost promišljanja svih povijesnih ostavština koje su nastale kad su Afrikanci doživjeli Jugoslavene kao bijelce.

Pa ipak, istodobno su britanski diplomati u zapadnoj Africi tijekom 1960-ih bili zabrinuti da će Jugoslavija postati suparnik tamošnjim britanskim trgovinskim interesima, jer su Jugoslaveni imali iskustvo industrijalizacije bez kolonijalnog tereta – Britancima je povijest nekih od tih Jugoslavena već bila puno očitija nego što je Davičo mislio da može sam napisati. 

Parafrazirajući Frantza Fanona, već je 2004. godine Dejan Sretenović, tadašnji glavni kustos Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, napisao knjigu kao prilog istoimenoj izložbi Crno telo, Jugoslavije prije Drugog svjetskog rata u odnosu prema problemu rase i rasizma, a izložbu je postavio u Muzeju afričke umetnosti – zbirci Vede i dr. Zdravka Pečara u Beogradu, koji je kontekstualno i nominalno bio povezan s Pokretom nesvrstanih. Na ovaj je način pridodao segmente kolonijalnih imaginarija koji su kružili ovom regijom prije Drugog svjetskog rata onome što se smatralo antirasističkim i antikolonijalnim stavom jugoslavenskog socijalizma, uvodeći pitanja rase, rasizma, kolonijalnog naslijeđa, “crnačkosti” i “bjelačkosti” u muzej koji ih je uspješno izbjegavao od svog osnivanja. Sretenović u jednoj rečenici sažima odnose socijalističke Jugoslavije prema afričkim dvojnicima: “Titoistička politička figura Afrike nije figura apsolutno drugog, isključenog i distanciranog, već figura partnera i ‘mlađeg brata’ na putu u socijalizam koji je leopardovu kožu zamenio radničkim kombinezonom.”[6] 

Ovakva vrsta paternalizma je nešto što, prema mišljenju Jelene Subotić i Srđana Vučetića u gore spomenutom članku, često karakterizira odnos Jugoslavije s Trećim svijetom – i što, kao što to sugerira Sretenovićev citat, u konačnici proizlazi iz rasnog shvaćanja “Europe” (prostora s kojim su se identificirali kao Jugoslaveni) kao mjesta koje će neizbježno biti naprednije od “Afrike”. Ovakve pretpostavke, kao što to tvrdi Eduardo Bonilla-Silva, proizvode “rasizam bez rasista” – toliko su postale dijelom općeg shvaćanja globalnog poretka da će ih reproducirati vjerojatno čak i mnoge pojedinke i pojedinci koji se bore za rasnu jednakost. U nedavnom razgovoru sa socijalnim povjesničarkama i povjesničarima koji se bave poviješću rada u socijalističkoj Jugoslaviji zaintrigiralo me je u kolikom su opsegu ovakvi stavovi bili dijelom radne svakodnevice, posebno u poduzećima koja su izvozila u ili trgovala s Afrikom, pa se nadam da ćemo moći nastaviti s tim istraživanjem.

Neznanje s kakvim pojedini suvremeni mediji ili političke osobe koriste otvoreno rasistički rječnik odaje duboko ukorijenjene društvene probleme povezane sa svim oblicima nasilja. Kako onda razlikovati rasizam od drugih oblika diskriminacije i nasilja?

Ključne teoretičarke i teoretičari rasizam vide ne samo kao ideologiju ili predrasudu, već kao strukturalno povijesno naslijeđe – povijesnu posljedicu načina na koji su europski imperijalizam, naseljenički kolonijalizam i porobljavanje Afrikanaca prikazani kao prirodni i predodređeni u vrijeme kada su se događali. Naše moderne ideje o rodu, seksualnosti, tijelu, higijeni, razvoju, znanosti, moralu, pa i o samoj modernosti, oblikovane su u interakciji s idejom “rase” – iako se detalji tih kategorija i njihove karakteristike razlikuju od mjesta do mjesta.

Danas to znači da rasizam ne možemo razdvojiti od drugih oblika diskriminacije i nasilja – kontekst rasizma uvijek je relevantan za razumijevanje

raznorodnih oblika diskriminacije i nasilja, čak i kada se čini da rasne razlike ne igraju u njima nikakvu ulogu. Kada doživljavam diskriminaciju kao queer žena, a način na koji je doživljavam uvjetovan je činjenicom da sam bijela queer žena – izložena sam mizoginiji i homofobiji, ali ne i naglašenom rasnom ušutkavanju, nepovjerenju i strukturno nepovoljnijem položaju kakvom bi istovremeno bila izložena queer nebjelkinja. Naravno, to govorim iz pozicije anglofone govornice, što znači da društvo moju “bjelačkost” smatra bezuvjetnom – mnogo više borbe vodilo se oko toga smatra li Zapad jugoistočne europske nacije “bijelima” zbog romofobije, orijentalizma i klasne hijerarhije koje su zapadnjaci projicirali na ovu regiju. 

Catherine, tvoj pristup pisanju ove knjige pokazuje izraženu dozu autorefleksije i prema vlastitom prijašnjem akademskom radu. Osim uvođenja novih perspektiva u tumačenju teme koja ti je već dobro poznata, odnosno popularne glazbe, osobito u Hrvatskoj 1990-ih, u svoj pristup uvela si i neke (inter- ili transdisciplinarne) metodološke promjene.

Prijelaz s moje prve knjige o popularnoj glazbi i nacionalnom identitetu u Hrvatskoj Zvuci granice (Sounds of the Borderland) na drugu, Rasa i jugoslavenska regija, može se činiti izraženim, no ja nisam svoj pristup promijenila isključivo kako bih napisala ovu knjigu, nego je moj pristup bio promijenjen već i zbog različitih akademskih i intelektualnih krugova kojih sam bila dio svih ovih godina. Knjiga Zvuci granice sama je po sebi interdisciplinarna, temeljena na disciplinama koje teoretičarke i teoretičari glazbe u jugoistočnoj Europi i sami vrlo ležerno spajaju, tako da je dijalog među njima već postojao. Glavna promjena u akademskom smislu koja se u međuvremenu dogodila je ta da sam se oko 2013. godine, netom po dovršetku projekta o očuvanju mira i o prevoditelji(ca)ma/tumači(teljica)ma u Bosni i Hercegovini, puno više bavila feminističkim i postkolonijalnim međunarodnim odnosima, važnima za razumijevanje očuvanja mira, ali i koji su se također počeli pretvarati u pitanja popularne kulture i militarizma. 

Prve bilješke koje sam zapisala, a koje će kasnije postati Rasa i jugoslavenska regija, nastale su nakon mojeg sudjelovanja na konferenciji organiziranoj od strane International Feminist Journal of Politics u Sussexu na kojoj su globalna politika rase i “bjelačkost” bili među važnijim temama. Uslijedila je radionica o rodu i građanstvu u jugoistočnoj Europi – tijekom prezentacije Julije Sardelić o postjugoslavenskim Romima i politici multikulturalizma, počela sam sastavljati popis drugih važnih tema u istraživanju jugoistočne Europe koje je bilo potrebno preispitati ako ćemo o njima postavljati istu vrstu pitanja kakva sam čula i u Sussexu. 

Pišući ovo usred karantene u Ujedinjenom Kraljevstvu, svjesna sam koliko je način na koji se moj intelektualni okvir razvio tijekom posljednjeg desetljeća ovisio o mojoj mogućnosti da podnesem financijski i vremenski trošak putovanja u svrhu istraživačkog umrežavanja tijekom akademskog semestra – i svjesna sam činjenice kako je i tu posrijedi nepravedna raspodjela dobara. Tako da i to zaslužuje biti dijelom moje samorefleksije.

U knjizi ističeš (najmanje) tri načina stavljanja u suodnos rase s jugoslavenskim prostorom, neke od kojih smo već spomenuli: daltonizam (ravnodušnost ili “bijela nevinost”), analogiju i povezivanje. Zanimalo bi me kako bi, uz odmak od dvije godine od izdavanja knjige, dodatno pojasnila pojam povezivanja kao najangažiranijeg od ova tri načina. 

Kako ne bih previše dužila, reći ću da je povezivanje onaj način koji odbija konvencionalno razgraničenje postjugoslavenske regije, pa čak i ostatka postsocijalističke Europe, kao područja koje se nalazilo izvan tokova globalne povijesti kolonijalnosti i rase – budući da su one i tamo imale odjeka i čak su utjecale i na oblike dominacije koji su se najneposrednije manifestirali u regiji.

Gledajući preko tih granica, sposobniji smo vidjeti manifestacije globalnih fenomena u regiji i načine na koje je regija sastavni dio globalnih fenomena čak i kada su najkonkretnije manifestacije tih fenomena negdje drugdje. Ali naravno, ove su veze istraživane, i što je važnije življene, i prije nego je itko ovakav način razmišljanja o istima nazvao nekakvim akademskim pojmom. 

^[1] Bjelačkost se u teorijskom smislu ne odnosi na nečiju boju kože, kako bi se inače ta riječ mogla kolokvijalno koristiti, već na strukture znanja, emocija te, prije svega, moći, putem kojih se naturalizira ideja rasizma. Prema Charlesu W. Millsu, filozofu rase i bjelačkosti, „bjelačkost“ znači „skup normi i pretpostavki […] kojima se osigurava legitimitet bijele dominacije […] i nepravde koje proizlaze iz njezina propitivanja [te dominacije]“. Iz Charles W. Mills, „Piercing the Veil“, u: V. Watson, D. Howard-Wagner & L. Spanierman (eds.). Unveiling Whiteness in the Twenty-First Century; Global Manifestations, Transdisciplinary Interventions. (1st ed.). Lexington Books, Lanham-Boulder-NewYorkLondon, 2014., 77-88.

^[2] Drugu, raniju borbu, Rhodes mora pasti (Rhodes Must Fall), koja se iz Južne Afrike preselila na Sveučilište u Oxfordu, spominje tekst Nepodnošljiva lakoća anakronizma: Prakse podizanja spomenika i čuvari povijesnog konsenzusa, također objavljen u trećem broju časopisa GSG.

^[3] Termin “racial blindness” koji opisno prevodimo kao rasna “sljepoća” ili kasnije u tekstu kao “daltonizam” (colour blindness) se u engleskom jeziku koristi kada se tvrdi da nečija rasna pripadnost ne ograničava njegove/njezine životne mogućnosti.

^[4] Pojam “historizirani diskurs” je iskorišten kako bi se istaklo da je rasna “sljepoća” u kolektivnoj memoriji povezana sa socijalističkom Jugoslavijom i njenom ulogom u Pokretu nesvrstanih, odnosno tadašnjim govorom o antikolonijalizmu i solidarnosti. Ona se i danas javlja kao “naslijeđeni” pristup pitanjima rase i rasizma, a oni koji je upotrebljavaju najčešće nisu svjesni negativnih konotacija kakve ona nosi (poput negiranja ili relativiziranja utjecaja nečije rasne pripadnosti na njegove/njezine životne mogućnosti), već je zbog njenog povijesnog konteksta smatraju afirmativnom.

^[5] Oskar Davičo, Crno na belo, Prosveta, Beograd, 1969., 13.

^[6] Dejan Sretenović, Crno telo, bele maske, Muzej afričke umetnosti, Beograd, 2004., 26.

Konferencija Šećer posvuda tematski je podijeljena na tri panela koji propituju industriju šećera kroz prizme različitih društvenih fenomena i promjena u globalizacijskim procesima. Autori su omeđili dijakronijski isječak proučavanja od međukontinentalnih blokada i trgovine atlantskim trokutom, industrijske revolucije i kolonijalnih osvajanja pa do završetka napoleonskih ratova i početka onih neoliberalnih te današnjeg tržišta proizvodnje u kojem preradom šećera dominiraju internacionalne kompanije. Gorke posljedice proizvodnje hegemonijskih narativa vezanih uz šećer propituju se na ekonomsko-analitičkoj, postkolonijalnoj i radničkoj razini, pri čemu autori isprepliću unutarnju i vanjsku perspektivu robovlasničkog sustava artikulirajući glasove onih koje je šećerna industrija svela na Druge.

Tijekom prvog, uvodnog panela Mapiranje izlagači Dale Tomich, profesor na sveučilištu Binghamton, i vizualni umjetnik Ferenc Gróf tematizirali su topografsku zastupljenost šećera na lokalnoj i globalnoj razini te rasvijetlili logistiku prodaje od Dalekog Istoka do Kariba. Pri mapiranju šećera naglasak je stavljen na propitivanje uzročno-posljedičnih veza koje su dovele do šećernoga booma, odnosno proizvodnje šećera u Europi, koji je posljedica industrijalizacije, urbanizacije te britanske blokade europskog kontinenta tijekom osamnaestog stoljeća. Izlaganje Priča o dva šećera: preustroj devetnaestostoljetne trgovine šećerom Dalea Tomicha tematski je vezano uz ilustraciju francuskog ilustratora Honoréa Daumiera iz 1838. koja prikazuje borbu debele kolonijalne repe i mršave kolonijalne trske, a koja je uzeta kao polazišna točka izložbe Šećer s istoka. Dok izložena satirična karikatura grafički ocrtava nadmoć repe nad trskom, aludirajući na propadanje starih šećernih kolonija i upozoravajući na pozadinsku robovlasničku dimenziju, Tomich iz suvremene pozicije sagledava ondašnju modifikaciju globalnog tržišta šećera. Prateći stvaranje novih proizvodnih zona i tada modernih načina prerade i proizvodnje, ocrtava konture razvoja socijalističke kubanske industrije šećera prikazujući industrijsko robovlasništvo kao temelj kubanskog bogaćenja.

Dok je prvi panel usmjerenošću prema ekonomsko-logističkim segmentima prikazao posljedice industrijalizacije na proizvodnju šećera te ga mapirao “uvijek istočno na nečijoj karti”, drugi je panel Dekolonizacija periferija alatima saidovske postkolonijalne kritike šećer razmatrao kao materijalno nasljeđe kolonijalizma i imperijalizma. Catherine Baker, profesorica povijesti na Sveučilištu Hull, u izlaganju Šećer na dnu šalice: kolonijalnost, rasa i post-jugoslavenska obala gradila je intertekstualne veze prema Stuartu Hallu, britanskom sociologu jamajkanskog podrijetla, koji je u svojem najistaknutijem eseju o rasi i etnicitetu naveo da je on “šećer na dnu britanske šalice čaja”. Autorica se koristila Hallovom metaforom i poimanjem identiteta kako bi propitala suvremene zapadne kulturne reprezentacije i njihov autoreferencijalan odnos prema segmentima vlastite povijesti utemeljene na brisanju tuđih kultura i izrabljivanju indigenističkih naroda. Pri tome je razmatrala Hallovu tvrdnju o nepostojanju britanske povijesti bez pokoravanja tuđih povijesti u današnjem kontekstu, te nastojala propitati otvara li egzoticizam nezapadnog svijeta, kojem i danas svjedočimo, prostor ksenofobiji i rasizmu. Analizu njihove opskurnosti započela je prikazom gorkog razvojnog puta omiljenog zaslađivača i produkata, u postkolonijalnoj kritici rjeđe spominjanih od pamuka, poput kave i čaja: rezultata britanske imperijalne dominacije Indijom. Gorka šećerna dijakronija zaokružuje se prostorno i vremenski: ona započinje na brodovima za prevoženje roblja iz Afrike na Karibe, a završava u današnjici na našim stolovima gdje ispisuje svoju još nedovršenu povijest.

Osim pitanjima gradnje nacionalnih identiteta na kolektivnoj amneziji, autorica propituje kolonijalizam i imperijalizam u postjugoslavenskom, odnosno lokalnom, riječkom kontekstu. Dok je uloga robovlasničkog sustava u britanskoj ili nizozemskoj povijesti vrlo jasna, autorica otvara pitanje onih nacija koje nisu izravni vršitelji političke dominacije. Postjugoslavensko se područje alatima postkolonijalne kritike može tumačiti dvojako pa je ono istovremeno kolonizator i kolonizirani, podređeni i nadređeni. S jedne strane, vidljivo nasljeđe kolonijalizma u Rijeci očituje se u povijesti Rafinerije šećera čiji je rad s kolonijalnom robom često prešućivan u istraživanjima o ranoj industrijalizaciji Rijeke, kao i postojanje dokaza o tome da je ovdašnja posada preprodavala afričko roblje ili ga zadržavala u svojim kućama kao poslugu. S druge strane, postjugoslavensko područje u povijesnom kontekstu Habsburške Monarhije, ali i suvremene zapadne Europe, čije su reprezentacije istočne Europe još uvijek temeljene na kozmovizijama te političkim i kulturnim dominacijama, postavljeno je u donju poziciju binarnog para podređeni – nadređeni, odnosno kolonizator – kolonizirani.

Utvrđivanjem prekomorskog ropstva na lokalnoj razini bavilo se izlaganje Fokus grupe Nema izvan karte, usko vezano uz izložene Vedute iz palače tršćansko-riječke privilegirane kompanije, koje prikazuju osamnaestostoljetni realitet robovskog rada i time razotkrivaju kolonijalnu potku riječke industrijalizacije. Vedute su se nalazile na drugom katu Riječke šećerane u kojoj su krasile prostoriju direktora i vidljiv su trag rasiziranog robovskog rada unutar Austro-Ugarskog Carstva, a njihov sadržaj rasvjetljava zakulisni i nevidljivi rad na kojem je temeljena lokalna, ali i globalna šećerna industrija. Jedna od takvih slika prikazuje sunčan dan u luci u kojem žene visokog društvenog statusa hodaju ispod austrijske zastave, a naoružani čuvari nadziru bose robove zavezanih ruku i zamagljena lica. Potlačenost je naglašena njihovom depersonaliziranošću, a lokalitet na kojem je slika bila izložena upućuje na to da je početak riječke industrijalizacije štitio i proizvodio kolonijalni diskurs i robovlasnički sustav.

Otvara se pitanje zašto su takve činjenice izuzete iz konstruiranja povijesnog industrijskog narativa grada te u kojoj je mjeri njihova odsutnost i prešućenost utjecala na kolektivni stav o Šećerani kao glorificiranom toposu riječke povijesti. Tijekom prezentacije objašnjen je organizacijski okvir rada tzv. Zuccherieraije te monopol koji je riječka privilegirana kompanija imala nad ostalim trgovcima šećerom. Odnos dominacije, koji je tijekom osamnaestog stoljeća egzistirao na globalnoj razini, na mikrorazini ogleda se u raspodjeli rada Riječke šećerane pa Fokus grupa upozorava na problematiku raslojavanja radnih odnosa unutar riječke šećerne industrije čiji su vlasnici i članovi uprave bili iz Beča, a radnici su bili lokalno stanovništvo.

Na ovu temu nastavio se finalni, treći panel Rad šećera koji je razmatrao njegovu ulogu u kontekstu šire politike antiimperijalističkih oslobodilačkih borbi, sagledao dijalektiku šećera kroz prizmu rada, posljedica zatvaranja šećernih tvornica, te ga označio bitnim faktorom u zamjeni moći koja je isprva bila naklonjena zemljama proizvođačima, a potom zemljama konzumentima.

Tijekom izlaganja Južni šećer Graciela Carnevale predstavila je umjetnički interdisciplinarni projekt Tucumán Arde koji je pokrenula umjetnička grupa Vanguard, sačinjena od radničkog sindikata, umjetnika i intelektualaca, kao reakciju na zatvaranje šećerane u Tucumánu na sjeverozapadu Argentine 1968. godine. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća šećerna je industrija bila temelj gospodarstva i ekonomije te pokrajine, stoga su posljedice gubitaka radnih mjesta dovele do kolektivnog siromaštva, propadanja obiteljskih gospodarstava i gladi. Argentina je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila dijelom represivnog režimskog sustava Juana Carlosa Onganíae, a informacije o zatvaranju šećerane u medijima bile su iskrivljene, cenzurirane ili iskorištene kao dio propagande s ciljem učvršćivanja totalitarnih ideologija. Zatvaranje šećernih tvornica, glad nekadašnjih radnika i medijsko manipuliranje činjenicama postalo je metonimija za režimsku Argentinu zbog čega je Tucumán Arde proširio umjetničke okvire i postao nacionalni alat društvene promjene i proturežimski i proturepresivni modus otpora.

Na sličan način šećer, kao materijalno nasljeđe kolonijalnog i robovlasničkog sustava, osvjetljava pozadinske mehanizme konstituirajna kolektivnih identiteta Zapada, izgrađenih na brisanju i prepisivanju kulturnih pamćenja saidovskih Drugih vlastitim kulturnim obrascima te na bogaćenju pustošenjem njihovih prirodnih resursa. Hibridna konferencija Šećer posvuda ponudila je različite perspektive – ekonomsko-analitičku, postkolonijalnu i radničku – kroz koje je moguće razmontirati konstrukte i reprezentacije povijesti industrije šećera. Vedute s prikazima izrabljivanja nezapadnog čovjeka, nekadašnji ukras glavne prostorije Riječke šećerane, izuzete su iz ispisivanja njezinog povijesnog narativa, ali i iz kolektivne gradske identitetske svijesti, čime se prešućuje uronjenost riječke industrijalizacije u proizvodnju kolonijalnog i imperijalističkog diskursa i otvara prostor afirmaciji kulturnog neokolonijalizma. Praćenje tokova kolonijalne robe iz perspektive današnjice svojevrsno je zalječenje kolektivne amnezije i modus otpora zapadnocentričnom ispisivanju hegemonijske povijesti, a društveno angažirane umjetničke intervencije, kao što je Tucumán Arde, nužne su za izgradnju protukolonijalnog i proturežimskog diskursa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.