Gotovo svaki tekst, svako istraživanje i svaka knjiga koji se bave radnom snagom u Japanu i koji makar jedan segment posvećuju onome što je postalo poznato kao “prekarni radnici” uvijek započinje etimologijom. “Prekarni radnik” u Japanu se naziva čudnim jezičnim amalgamom freeter (Japanci ovu riječ izgovaraju nešto kao “furita”). Ova je riječ nastala spajanjem engleske riječi free (slobodan) i njemačke riječi Arbeiter (radnik). Bitno je naglasiti da etimologija ipak igra nezanemarivu ulogu i da denotativna značenja osnovnih sastavnica ovog neologizma otkrivaju jedan od prvotnih načina prezentiranja radnih odnosa koji se obično nazivaju prekarnima.

Termin su u japanskoj medijskoj sferi 1990-ih godina inaugurirali japanski poslovni časopisi u planskoj marketinškoj kampanji za stvaranje bolje reputacije nesigurnom, privremenom radu i radu bez pune satnice. Ovi su časopisi tada pumpali medijsku sferu opisima freeterskog rada kao što su “to je put za otkrivanje vašeg istinskog sebstva”, “jedini oblik rada u kojem imate slobodu da pronađete svoje Ja” itd. U tom je smislu Hiroshi Michishita, glavni urednik časopisa Furomu A, glorificirao freetere zbog njihovog antikorporativnog i opuštenog životnog stila, tj. Michishita je posebno naglašavao i hvalio “svjesne i nezavisne odluke freetera da odaberu privremene poslove, poslove bez pune satnice i manje stresne poslove”. Sve u svemu, strategija je bila više nego jasna: uz freeterski rad nastojao se spojiti lanac asocijacija koji je u sebi sadržavao pojmove poput slobode, otkrivanja “vlastitog ja”, životne ispunjenosti naspram životarenja, pregršt slobodnog vremena itd. Međutim, ključno je primijetiti da se freeterski rad prezentirao kao svjesni i voljni čin, kao životni stil. Takozvani “pro-freeterski” mediji iz 1990-ih godina uzdizali su freetere kao, možemo reći, novu japansku supkulturu. 

U tigrovom brlogu

Vratimo se nekoliko koraka unazad i pogledajmo u kakvom društveno-ekonomskom kontekstu freeteri uopće postaju pravom temom u Japanu. Povjesničari i ostali društveni znanstvenici Japan nakon Drugog svjetskog rata obično dijele u dvije epohe: Japan Inc. i tzv. Post-Bubble Japan. Pritom Japan Inc. (naziv koji pokušava oslikati korporativnu formu japanskog društva) označava period 60-ih, 70-ih i dio 80-ih godina, odnosno segment japanske povijesti u kojem se Japan uspio izdići iz ruševina Drugog svjetskog rata i postati azijski ekonomski tigar. Post-Bubble Japan označava Japan nakon puknuća spekulativnog mjehura na burzi u Tokiju ranih 1990-ih godina i posljedične krize. Taj naziv u suštini obuhvaća period 1990-ih i 2000-ih godina. To bi se moglo označiti periodom kada je tigar krenuo slabiti, štoviše, mnogi u Japanu 1990-e godine nazivaju “izgubljenim desetljećem”, a generacije koje su u tom periodu ulazile u formativne godine ili stupale na tržište rada nazivaju “izgubljenim generacijama”.

Mnoge se interpretacije o razlozima osnaživanja Japana kao ekonomskog tigra u periodu Japan Inc., rečeno poprilično pojednostavljeno, svode na dvije stvari: poslijeratni društveni ugovor i tradicionalnu japansku kulturu. Novi društveni ugovor u Japanu prešutno je potpisan između tri društvena entiteta: japanskih političkih elita, japanskog kapitala i japanskog rada. Pojednostavljeni narativ o japanskom poslijeratnom društvenom ugovoru kaže da su političke elite htjele Japan izdići iznad ruševina rata i sustići Europu. Iz tih su razloga japanskom kapitalu (prije svega se misli na velike japanske korporacije koje su uz sebe vezale ogroman broj kooperanata i tako velik broj zaposlenika) ponudile svesrdnu političku pomoć u osiguravanju povoljne domaće pozicije i još povoljnijih izvoznih uvjeta. Kapital je pak s druge strane trebao japanskom radu osigurati cjeloživotna radna mjesta, dostatna za podizanje i održavanje japanskih obitelji. Rad je zauzvrat prisegao na ogromnu količinu neplaćenih prekovremenih sati i gotovo nevjerojatnu radnu produktivnost. 

Tradicionalna japanska kultura u suštini je konzervativna i patrijarhalna. Ona posebnu vrijednost pridaje vrlinama poput lojalnosti, marljivosti, upornosti itd. Ona je novom društvenom ugovoru poslužila kao dodatno vezivno tkivo koje je pripomoglo pri stvaranju osjećaja kod mnogih radnika da pripadaju “obitelji firme” i njezin naglasak na već spomenutim vrlinama pripomogao je pri ostvarivanju visoke produktivnosti japanskih radnika.  

Konzervativno anti-freeterstvo

Kula se urušila ranih 90-ih godina, a s ovim urušavanjem na medijsku su površinu iskočili freeteri, izazvavši javnu debatu gotovo nevjerojatnih razmjera, javnu debatu koja je sezala od ranije navedenih hvalospjeva do gotovo pa histerije i panike zbog toga što bi freeteri mogli značiti za budućnost japanske ekonomije i japanskog društva. Sve je počelo 1991. godine, objavom prvih statističkih rezultata o brojevima freetera, koje je sakupilo japansko Ministarstvo rada. Debata se rasplamsala zbog toga što je ministarstvo pobrojalo da u Japanu postoji oko 1 830 000 freetera. Međutim, odmah od početka postojali su problemi s definicijom pojma. Već spomenuti časopis Furomu A, kojem se pripisuje osmišljavanje ovog naziva, navodno je još u 80-ima freetere definirao kao “mladež koja je odlučila zarađivati privremenim poslovima, usprkos tome što je završila višu školu ili ima sveučilišnu diplomu”. Ministarstvo rada se tijekom prikupljanja podataka vodilo sljedećom definicijom: “Osobe koje nisu u braku, koje su između 15 i 34 godine starosti, koje u posljednjih 5 godina nisu bile na istom radnom mjestu i koje se smatraju privremenim radnicima”.

Problem se sastoji u tome što je cirkuliralo previše definicija, a mnoge su od njih bile obilježene idejom da su freeteri svojevrsna supkultura, da je takav način rada voljni čin. To je sjelo na volej japanskim konzervativnim snagama. Oni su u freeterima vidjeli novu, propalu generaciju. Oni su u njima vidjeli početak dekadentne faze japanske povijesti koja će Japan ponovno odvesti u ruševine, ali ovog puta mnogo gore od onih koje je ostavio Drugi svjetski rat. Konzervativna se kritika može svesti na dva osnovna elementa. Prvi se sastoji u tome da su konzervativni kritičari krizu 90-ih godina vidjeli kao posljedicu lijenosti novih, “pozapadnjenih” generacija. Nove su generacije izgubile poimanje vrijednosti tradicionalne japanske kulture, poput marljivosti, lojalnosti itd. Ta kritika tvrdi da su nove generacije više individualistički orijentirane, da prije biraju vlastitu ugodu nego ukupnu sreću društva i da prije odabiru neposrednu lagodnost nego marljiv i naporan rad. Ova linija kritike imala je nevjerojatan utjecaj, do te mjere da se u Japanu počela pojavljivati self-help literatura s osnovnom temom “kako biti dobar i marljiv radnik”. Daljnji simptom jakog utjecaja ove kritike pokazuje karakterizacija freetera od strane Ministarstva rada u njihovom godišnjem izvješću iz 2000. godine. Naime, ministarstvo je izračunalo da u Japanu postoji oko 1,5 milijuna freetera i nazvalo ih “sramotnom pojavom japanskog društva”. Playboy Weekly, koji smatra da većinu njegovog čitateljstva sačinjavaju freeteri, posljedično je objavio posebno izdanje s naslovom “Je li japanska vlast krenula proganjati freetere?”. To je samo nastavilo medijski rat između onih koji su podržavali i napadali “freeterski životni stil”.

Druga linija konzervativne kritike tvrdi da freeteri u suštini potkopavaju tradicionalnu japansku obitelj. Konzervativni kritičari napadali su navodno veliku sklonost freetera prema rizičnim, promiskuitetnim i nereproduktivnim seksualnim odnosima, a ova je linija argumentacije bila pojačavana napominjanjem da je prodaja kondoma od 1993. godine pala za 40%. Također su iskoristili pojavu koja je ostala poznata kao “parazitski samci”. Tu se radi o mladim ljudima koji se nakon školovanja ne osamostaljuju već ostaju živjeti sa svojim roditeljima i o njihovom trošku. Konzervativna kritika i ovu je pojavu svalila na grbaču freetera, tvrdeći kako je to samo nastavak njihove društvene neodgovornosti, odnosno kako oni prije odabiru lagodnost života na teret svojim roditeljima umjesto da preuzmu odgovornost i hrabrost formiranja vlastitih obitelji.

Drugačija analiza   

Iako su ove pozicije u diskusiji o freeterima imale jak utjecaj, treba također spomenuti kako u Japanu postoje analize koje stoje izvan ove pro et contra i supkulturne matrice. Štoviše, lijeva pozicija u Japanu smatra kako diskusija o freeterima kao supkulturi posve promašuje uzroke i valjanu analizu pozicije freetera. Ukratko, ona ne smatra da su freeteri nastali kao posljedica nekakve povampirene nove generacije ili generacije koja je odjednom otkrila koncept “slobode”. Eksplozija freetera posljedica je nečega što bi se moglo nazvati DeFlex politikom japanskih vlada iz 80-ih godina (a neki bi rekli i 70-ih), tj. deregulacije financijskih tržišta i fleksibilizacije tržišta rada. U tom smislu freeteri nisu posljedica nekakvog voljnog čina, oni nisu supkultura. Gen Hirai nazvao ih je “novim postmodernim proletarijatom”, a Yutaka Nagahara “lako potrošnom rezervnom armijom rada”.

U dokumentarnom filmu Net Café Refugees Makoto Kawazoe iz Sindikata mladih radnika spominje kako je gotovo 38% Japanaca u statusu neregularnih radnika. Ako pogledamo podatke japanskog Ministarstva rada i njihove posljednje bijele knjige o stanju radne snage u Japanu, onda je brojka za 2014. godinu glasila 36,7%, što je porast od oko 6 postotnih poena naspram 2003. godine. Ovo je, zajedno s freeterima, jedna od jasnih posljedica DeFlex politike. 

Tekst je objavljen u trećem broju časopisa RAD., rujan 2015.

Pet partnerskih organizacija civilnog društva: K-zona (Zagreb), LORI (Rijeka), Zora (Čakovec), Pobjede (Osijek) i Bonsai (Dubrovnik) provelo je istraživanje koje se bavilo vrednovanjem i zadovoljstvom rada u organizacijama civilnoga društva, s naglaskom na rodnoj ravnopravnosti. O ovom istraživanju i radnim pravima u civilnom sektoru razgovarali smo s Gabrijelom Ivanov iz K-zone. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta.

V. B./M. K.: K-zona je jedna od organizacija civilnog društva koja je provela istraživanje o vrednovanju i zadovoljstvu rada u tom sektoru. Kako se ukazala potreba za takvim istraživanjem i koji je njegov cilj?

G. I.: U jednom smo trenutku shvatili da jako puno udruga koje vode mlade žene teško dolaze do sredstava i da te žene pritom jako puno rade, a da njihova radna opterećenost uopće nije vidljiva kao problem. Kako nismo točno znali od kuda krenuti, organizirali smo preliminarne fokus grupe. Na fokus grupama Orlanda Obad s Instituta za etnologiju i folkloristiku i kulturna antropologinja Ivana Družetić u jednom su nam trenutku rekle: “Vi  ste toliko u tome čime se bavite da uopće ne vidite da su radnička prava najveći unutarnji problem organizacija civilnog društva.” Uključila se tada i Jelena Miloš iz BRID-a, te su sve tri savjetovale da istraživanje provedemo u smjeru mapiranja radničkih prava.

V. B./M. K.: Drugim riječima, vi niste vlastiti rad u organizacijama percipirali kao – rad?

G. I.: Može se i tako reći. Percipirale smo ga kao angažman, ali nismo bile osviještene o vlastitim radničkim pravima. Stvar je zapravo vrlo jednostavna: krećeš od ideala da treba nešto mijenjati i nisi upućen u problematiku radnih prava. Čini se da nikome nije palo na pamet da imamo svojevrstan “sindikalni” problem – jer zašto bismo ga imale, kada su to projekti koje želimo provoditi i pristajemo na njih. Rad u civilnom sektoru prvo krene lagano, volonterski, onda dobiješ neka sredstva i količina posla se umnoži pa imaš sve više volontera koje treba organizirati i uvesti u cijelu priču da se ne osjećaju zapostavljenima. Uza sav posao na projektima treba razvijati i organizacijske, psihološke kapacitete kao i mehanizme solidarnosti. Kako je zadnjih godina stres postao svakodnevan shvatili smo da nam treba jača struktura koja bi pokušala drugačije organizirati rad i naš odnos prema radu unutar organizacija.

V. B./M. K.: Kakvi su bili rezultati vašeg istraživanja?

G. I.: U samom ispitivanju sudjelovalo je 109 udruga na području cijele Hrvatske i 213 osoba. Istraživanje smo provodili s udrugama koje imaju najmanje jednu zaposlenu osobu. Pritom smo se fokusirali samo na udruge koje se bave kulturom, ljudskim pravima, socijalnim uslugama i demokratizacijom. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta, što je značajan postotak. Vrlo je teško efikasno raditi kada si pod tolikim stresom. Istraživanje je pokazalo da je prosječna plaća u ovom dijelu civilnog sektora za 2013. godinu iznosila 3000 kuna. Što se tiče rodne komponente – u udrugama je zaposleno 80% žena i samo 20% muškaraca, slično je i s omjerom volontera. Međutim, na mjestima odlučivanja omjer je 50:50, što je svakako simptomatično. Drugim riječima, kod donošenja odluka postoji ravnopravnost, a svakodnevni rad pada na žene, kao i volontiranje. Svi ti podaci su nam bili otrežnjujući.

V. B./M. K.: Drugim riječima, pokazalo se da su problemi koji su prisutni u ostalim dijelovima društva, pa i u ostalim djelatnostima, prisutni i u udrugama

G. I.: Da. Međutim, to često ne prepoznaje ni uža okolina niti obitelj ljudi koji rade u civilnom sektoru. Njihov posao se nerijetko smatra neozbiljnim radom. Mada je istraživanje pokazalo da u udrugama rade većinom visokoobrazovani ljudi koji još imaju neke ideale, odnosno novac im nije na prvom mjestu. Tako da oni i ne kukaju pretjerano oko plaća, ali su preopterećeni poslom i doživljavaju ‘burn out-e’. Vrijeme je da te probleme prepoznamo i adekvatno im se obratimo.

V. B./M. K.: Na koji način početi rješavati ta pitanja? Znamo da u udrugama ne funkcionira standardni odnos poslodavac – radnik i da je probleme rada u civilnom sektoru teško riješiti standardnim sindikalnim pristupom.

G. I.: Istina, ali ova pitanja treba početi rješavati – odnosno tražiti načine da ih se riješi. Iz iskustva mislim da je ključno početi od vlastite organizacije i razgovora s kolegama o njihovom radu i preopterećenosti poslom. Mi smo to učinili – dogovorili smo novu organizaciju rada, odlučili da nećemo odgovarati na poslovne mejlove izvan radnog vremena; da je radno vrijeme prilagođeno potrebama pojedinca ili pojedinke i da maksimalno iznosi šest sati dnevno, a ne da se rasteže kroz cijeli dan i noć. Što se tiče institucionalnog okvira, u razgovor treba uključiti i naše “financijere”, odnosno tijela koja su nadležna za financiranje i reguliranje civilnog sektora, poput nadležnih ministarstava, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i sličnih ustanova. Naposljetku, zašto ne bismo uključili i sindikate? Zašto ne razmišljati o nekoj vrsti sindikata u civilnom sektoru ili bar jasnog okvira koji će regulirati i kontrolirati uvjete rada i radna prava u ovom sektoru?

V. B./M. K.: U javnosti je još uvijek većinom neprepoznato da organizacije civilnog društva, a zasigurno i vaša organizacija, obavljaju sve veći dio posla koji bi primarno trebale obavljati institucije (socijalne) države. Na koji način pristupate tom problemu?

G. I.: Mi smo svjesni da sve češće i češće služimo kao neka vrsta paralelnih institucija, a pritom radimo za kikiriki. Uzmimo na primjer građanski odgoj kojeg još nema u školama, ali zato civilne udruge već duži niz godina provode edukaciju o temama kojima bi se trebao baviti građanski odgoj. Naravno, zbog kapaciteta niti možemo, niti bismo trebali zamijeniti državu koja ne radi svoj posao. Što se tiče same zajednice – to je doista istina. K-zona već niz godina organizira i Vox Feminae Festival i medijsku djelatnost preko istoimenog portala i možemo reći da se oko tih punktova stvara određena zajednice koja usvaja kritički jezik i problematizira rodne normative. I unutar takve zajednice potrebno je otvarati ove i slične teme – poput rada u umjetnosti. Često se misli da je umjetnicima prirodno da svaštare. Njihov rad se ne prepoznaje kao prekarni rad koji teško da može osigurati neku stabilnu egzistenciju, posebice ako ste mladi i neafirmirani. Zato smo ovogodišnji 8. mart proslavili organiziravši druženje s mladim umjetnicama i shvatili smo da je takav tip komunikacije uživo s ugroženim skupinama društva ključan. Primjerice, naše volonterke, većinom žene – tek će u takvom, autonomnom i intimnom, kontekstu otvoreno progovoriti o svim svojim problemima. Živi kontakt ključan je za razumijevanje problematike, no samo solidarna suradnja koja mora imati i kreativnu notu i operativnu strukturu doprinosi razvoju zajednice. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.