U izvedbi sudjeluju plesačice: Anika Cetina, Ema Kani, Valentina Miloš i Margareta Sinković / Margareta Firinger, koje grade višeglasne strukture i međusobno reagiraju u njihovoj izvedbi uživo. Glazbene aranžmane potpisuje Leo Beslać, a suradnica za glas na projektu bila je Lana Hosni. Predstava Caroling preuzima tekstove religiozne tematike, na kojima je radila Jelena Miholjević i osuvremenjuje ih razmišljanjima iz svakodnevice i odnosima pojedinca spram zajednice stvarajući kompleksnu mrežu značenja koja propituje ideju ženskog glasa.

Više informacija o predstavi pronađite ovdje.

Caroling polazi od situacije zajedničkog pjevanja nečemu u čast u tradicionalnoj izvedbi božićnih pjesama, dok se kao žanrovska uporišta predstave također spominju i mjuzikl i opera. Možeš li nam, za početak, objasniti što je potaknulo izbor carolsa za polazišni materijal, i kako ste kroz proces rada pristupili odnosu tradicionalnog i suvremenog?

Predstava Caroling dio je istraživanja i interesa prema različitim izvedbenim formama i njihovim zakonitostima na sceni. Ovog  puta zanimao me odnos gradnje zbora odnosno pjevanja zajedno, a običaj pjevanja božićnih pjesama činio mi se zanimljiv kao predložak koji otvara još neka pitanja. Ta pitanja ovaj puta su išla u smjeru činjenice da četiri žene u dugim kaputima nešto rade dok pjevaju, viču, smiju se. Iako termin “caroling” podrazumijeva zadanu formu pjesme, kako u glazbenom predlošku tako i u temi stihova, od početka sam znala da ćemo vjerojatno uzeti malo širu definicija pjevanja. Zanimala me gradnja kompozicije glasom i tijelom te sam glazbenika Gordana Tudora pozvala u projekt jer sam smatrala da će on znati naći pravi omjer u odmaku od čistih tradicionalnih linija, baš kao i Jelena Miholjević u tekstu. Prvo smo izabrali tekst koji se većinom tematski mogao zamisliti u božićno vrijeme ali nije uokviren u uobičajene teme tihe noći, rođenja sina i veselja.

U našoj predstavi pjeva se o vilama, štaub-šećeru i rođenju kćeri, dok molimo stolić da se sam prostre. Glavna linija koja je ostala tijekom procesa je neka vrsta dvojnosti, kako značenja i čitanja onoga što gledamo, tako i osjećaja koje vezujemo uz Božić. Tradicionalno i suvremeno kod svih nas stvara neko trenje u vidu praćenja procesa vlastitog prepoznavanja, identificiranja i prihvaćanja. To je dio koji sam htjela da ostane i tema predstave, odnosno trudila sam se da ovaj rad ponudi i neki drugi uvid, možda malo osobniji, u ono što znamo o zajedništvu i blagdanskim običajima. U samoj realizaciji svi smo se trudili na neki način “obrisati” vrijeme, pa su recimo kostimi i scena nešto što po formi pripada prošlosti, ali istovremeno ih možemo zamisliti i u sadašnje vrijeme. Upravo ta dvojnost je komentar na odnos tradicije i sadašnjeg trenutka. 

U popratnom tekstu Carolinga pobrojani su različiti aspekti glasa koje ste istraživali: gradnja tona, višeglasje, struktura. Kako je izgledao proces rada s proizvodnjom glasa, koje su mu bile etape? Kakvo je za tebe, iz vizure plesne umjetnice i koreografkinje kojoj nije prvi put da radi s glasom, bilo iskustvo rada na procesu čiji je fokus bio na navedenim aspektima glasa?

Nakon odabira pjesama pridružili su nam se Lana Hosni kao suradnica za glas i Leo Beslać koji je osim aranžiranja skladbi u procesu čak i skladao jedan dio glazbene partiture. Lana se bazirala na proizvodnju glasa iz tijela, i taj rad je ostao duboko ukorijenjen u izvođačicama koje su nudile materijale u improvizacijama sa sve više vjere u svoj glas, ali i ton grupe. Zanimljiv proces koji je ponudila propitao je naš odnos prema grešci, ali i povećao svijest o tome kada i koliko smo glasne. Leo je bio ogromna podrška u samom tehničkom dijelu pjevanja te načinima slušanja glasova koji grade kompoziciju. Iako ima iskustvo u klasičnom opernom zboru, Leo je suvremeni glazbenik sa širokim interesom i bio je užitak surađivati i razgovarati s njim o procesu nastajanja partiture tijela i glasa.

Proces proizvodnje i gradnje materijala desio se dosta rano, odnosno brzo smo došli do gomile materijala koji je “zdrav”. Uslijedio je možda malo dulji dio poslagivanja cjelokupnog ritma i kompozicije, jer se ispostavilo da je stvar u detaljima i da polagano kroz praksu dolazimo do slika koje grade predstavu. Iako nije prvi put da radim s glasom, svakako je bilo novo iskustvo zbog više aspekata. Sam naslov predlaže očekivanje sklada i harmonije te sam se stalno pokušavala odvojiti od te činjenice i ne robovati onomu što naslov predlaže. Izvođači su uvijek u centru mog rada na sve načine i u ovom projektu sam zaista zahvalna da sam radila s izvrsne četiri plesačice koje su se vrlo profesionalno i strpljivo nosile s gomilom istodobnih zadataka proizvodnje. Caroling ima kompleksnu mrežu znakova i kao predstava radi na onoj već spomenutoj dvojnosti čitanja i shvaćanja nekog tona ili akcije. Sve to zajedno bilo mi je jedno novo iskustvo i izazov.

Predstava okuplja interdisciplinaran autorski tim. Možeš li nam reći više o formiranju tima i o procesu rada, podjeli uloga i preplitanjima unutar grupe?

Osim već spomenutih (Gordan Tudor, Jelena Miholjević, Leo Beslać, Lana Hosni) tu su još Zdravka Ivandija Kirigin koja je radila scenu i kostime, Bojan Gagić koji je ovaj put zadužen za dizajn svjetla, Danijel Žeželj koji je ponudio vizualno predstavljanje predstave u obliku plakata i knjižice, te Josip Visković koji je autor video trailera. Svi ovi ljudi za mene su izvrsni autori i zaista sam zahvalna da mogu surađivati s takvim imenima i idejama. Jednak odnos imam I prema izvođačima i svi zajedno činimo jednu grupu ljudi koja raspravlja prijedlog. Taj inicijalni prijedlog koji možda dolazi s moje strane oni oplemenjuju vlastitim vizurama, a pokušavam ostaviti dovoljno prostora za intervenciju i kreaciju svakome od njih. Kod podjele uloga volim razmišljati horizontalno u smislu suradnje i kreacije, ali preuzimam odgovornost u smislu donošenja odluka koje su izvršne prirode. Trudim se da u procesu vlada opuštena radna atmosfera jer smatram da ljudi nisu kreativni kada su u strahu ili se ne osjećaju podržani. Volim ponovljene susrete suradnje, kao na primjer sa Zdravkom, gdje vjeru jedne u drugu hrane brojni prošli projekti, ali volim nekada i otvoriti vrata novim suradnicima. U svakom slučaju, autorski tim je ono što čini mozaik neke predstave i u Carolingu je to jako vidljivo.

Dva su tvoja projekta – Skupa i Samo, opisani kao svojevrsni diptih, dok zajedno sa Sašom Božićem potpisuješ trilogiju koju su činile predstave Love will tear us apart, Boys don’t cry i The_Beatles. Možeš li nam reći više o tim projektima, posebice o njihovoj “serijalnosti”? Planiraš li i Caroling učiniti dijelom neke veće, buduće cjeline?

Zanimljivo mi je razmišljati o kompoziciji na svim nivoima, kako se pokret odnosi prema sljedećem, početni dio predstave prema kraju slijedom toga i kako jedna predstava se odnosi prema onoj koja slijedi. Skupa i Samo su dio istog istraživanja i mislim da gledatelj dobije više kada ih gleda zajedno. Suprotstavljene su ideje grupe i sola, punog i praznog, skupnih odluka i osobnih izbora. Love, Boys i Beatles su predstave koje se igraju u nizu i funkcioniraju na principu akumulacije. Osim što se gomilaju izvođači i komplicira odnos s publikom, ova trilogija propituje i odnos pop kulture u kolektivnom nasljeđu.

Nedavno smo završili još jednu trilogiju koju čine predstave Kompas, Horizont i Levant, i one su grupirane jer se bave sličnom temom kroz specifičan izvedbeni format. Sve te predstave se mogu igrati i zasebno i vrlo često ih tako i predstavljamo u nedostatku produkcijskih uvjeta za reprize. Ipak, Caroling je za mene zasebna cjelina i zasad je ne vidim u nekoj skupini radova. Sam rad na zvuku i tijelu ću sigurno nastaviti dalje, ali vjerojatno u nekom drugom formatu. Serijalnost je nešto što kao pojam vežem za arhitekturu. Kako nešto postoji u prostoru i koji je odnos sa susjednim je način na koji razumijemo prostor. Istovremeno, serije predlažu i neko vrijeme u kojem se mijenjamo, razvijamo, rastemo. Prostor i vrijeme su sama definicija plesa. 

Pripadaš generaciji plesnih umjetnica_ka koji su dio školovanja odradili u inozemstvu zbog nepostojanja višeg plesnog obrazovanja u Hrvatskoj. S mlađim generacijama radiš u okviru studija plesa na ADU, dok tvoje predstave redovito uključuju nove generacije plesačica. Za kraj bih se okrenula tvojoj široj pedagoškoj i koreografskoj praksi i upitala te da komentiraš odjeke uspostave studija suvremenog plesa za plesnu scenu.

Ove godine odsjek plesa pri ADU slavi deset godina postojanja i zaista, njegovi odjeci na plesnoj sceni su glasni i bitni. Sustavno obrazovanje otvorilo je mnoga nova polja djelovanja unutar profesije te se time jača i sama pozicija plesa kao izvedbene umjetnosti. Većina obrazovanja u inozemstvu fokusirana je na proizvodnju izvrsnog izvođača ili koreografa na BA razini, dok naš studij otvara mogućnost šireg konteksta polja plesa te priprema buduće profesionalce za rad s puno više alata. Slobodni umjetnik danas mora vladati mnogim poljima od produkcije, promocije, tehničke pismenosti, povijesnog konteksta, do naravno onog autorskog, izvedbenog ili koreografskog znanja.

Pored svega toga postoji i pedagoški smjer za suvremeni ples i balet, te se upravo na tom mjestu stvara novi temelj za rast i razvoj, ne samo plesne umjetnosti, već cjelokupnog društva u kojem ples djeluje. Ta završena vertikala u sustavu obrazovanja bila je dugo očekivana i zaista je po mom mišljenju napravila razliku u kvaliteti koja danas postoji na  plesnoj sceni. Osobno, kao autor, vidim veliku razliku u pristupu radu, ali i bogatstvu različitih mišljenja i načina koji danas postoje u dvorani kada su tamo naši bivši studenti. Možda nisam objektivna jer im svima predajem, ali kroz tri godine može se steći dosta dobar uvid u razvoj i rad neke osobe. Svi oni taj razvoj nastavljaju i dalje, i to je ono što nas čini sretnima. Malo manje sam sretna što trenutni financijski uvjeti ne prate brojnost profesionalnih umjetnika na sceni te ćemo vrlo brzo morati smisliti strategije kako zadržati sve te ljude u Hrvatskoj.