Pandemijska kriza u svojim ekonomskim učincima čini bjelodanima neodrživost položaja i tretmana kulture diljem svijeta. U kontekstu SAD-a, čini se kako posljedice krize čine upitnim duboku isprepletenost kulturnih institucija i privatnog kapitala. Tamošnji model, naime, podrazumijeva da u upravnim odborima kulturnih institucija, pogotovo onih u području vizualne umjetnosti, sjede moćnici čija su korporativna sredstva neizostavna u funkcioniranju većih kulturnih prostora u toj državi.

Protiv tako velikog korporativnog utjecaja na područje umjetnosti tamošnji kulturni radnici i radnice već su mnogo puta istupali, upozoravajući na njegovo duboko licemjerje: sredstva koja omogućuju muzejima da postavljaju izložbe što upozoravaju na različite nepravde dolaze od korporacija koje te iste nepravde proizvode i održavaju. Pogledajmo kako se ondje odvijaju zbivanja koja se tiču mjera pomoći kulturnom sektoru.

Američki savez muzeja (AAM) tražio je od Kongresa 4 milijarde dolara za spas muzejskog sektora. U priopćenju su ustvrdili kako gubitci iznose 30 milijuna dolara dnevno. Prema predviđanjima na temelju dosadašnje situacije najmanje se 30 % muzeja neće moći otvoriti jednom kad se izvanredne mjere povezane s koronavirusom prestanu provoditi, što se pak najvećim dijelom odnosi na one muzeje koji se nalaze u manjim sredinama. Ubrzo potom, 27. ožujka, američki je Kongres izglasao CARES zakon (Coronavirus Aid, Relief, and Economic Security Act) kojim je predviđeno 2 trilijarde dolara pomoći sveukupnoj ekonomiji, a sredstva koja su dodijeljena cjelokupnom kulturnom sektoru predstavljaju znatno manji dio iznosa koji je Savez muzeja tražio. Konkretno, CARES predviđa iznos od 225 milijuna dolara za pomoć kulturnom sektoru. Iznosi od 75 milijuna predviđeni su za nacionalne zaklade za umjetnost (NEA) i humanistiku (NEH), 50 milijuna za Institut muzejskih i knjižničarskih usluga, a 25 milijuna dodijeljeno je Centru za izvedbene umjetnosti John F. Kennedy. Ove zaklade zadužene su za daljnju preraspodjelu sredstava institucijama i organizacijama. Za usporedbu, u spas aviokompanija uložit će se više od 50 milijardi dolara, a sredstva za umjetnost dio su većeg paketa u iznosu 43 milijarde dolara, čiji je glavni dio namijenjen obrazovanju. 

Saveznim su mjerama posebno pogođeni radnici/e u manjim kulturnim organizacijama. Naime, CARES većim poslodavcima propisuju obvezu neutralnosti po pitanju sindikalizacije radnika, no na manje se to ne odnosi, čime su otvorena vrata  pritiscima na radnike koji su članovi sindikata u organizacijama koje zapošljavaju manje od 500 osoba. Ovakve pak organizacije čine nezanemariv dio sektora, kao i sindikalne aktivnosti u njemu. Sindikalizacija, koja je u području kulture uzela u SAD-u uzela maha, tako se potencijalno nalazi na udaru. 

Nimalo neočekivano, COVID-19 u američkom je kulturnom sektoru uzrokovao je val otpuštanja i otkazivanja suradnje freelance radnicima i radnicama. Primjerice, muzej Whitney otpustio je 76 zaposlenika u jednom danu, dok je njujorška MoMA također jednim potezom raskinula brojne ugovore o suradnji. Osim toga, prema navodima medija, brojne organizacije u području izvedbenih umjetnosti ostat će potpuno sredstava prije no što istekne mjesec dana od zabrane javnih događanja. Ovakav je slijed događaja potaknuo umjetnike i radnike u kulturi da se organiziraju odozdo, pa su krenuli formirati popise s dostupnim resursima. 

Kako ističe Jasmine Weber na portalu Hyperallergic, trenutna zbivanja razotkrivaju koliko se muzeji u SAD-u u prevelikoj mjeri oslanjaju na privatne i korporativne donatore. Naime, u nizu akcija kojima su umjetnici i kulturni radnici istupali protiv pojedinih donatora i zahtijevali da “svijet umjetnosti” promisli čijim novcem raspolaže (poput serije prosvjeda protiv Whitney o kojem smo pisali), institucije su u pravilu stajale na stranu donatora i ponašali kao dionička društva, a ne javni servisi. S druge strane, u trenutnoj krizi isti se muzeji okreću javnosti i državnoj infrastrukturi i od njih traže pomoć. U tom smislu, zaključuje Weber, na američkim je muzejima da promisle kome bi trebale odgovarati – korporativnom kapitalu ili javnosti.