Cannes – Kulturpunkt

Ljubav u doba shizofrenije

Vatroslav Miloš — Mon, 25 May 2015 13:19:05 +0000

Izbor iz tjedna u medijima

Piše: Vatroslav Miloš

Povijesni događaj protekloga tjedna u Europi svakako je održavanje referenduma o bračnoj jednakosti istospolnih partnera u Irskoj. Na referendumu – na koji je izašlo 60 posto registriranih glasača, više nego na bilo kojem tamošnjem referendumu u posljednjih dvadeset godina – premoćnom je većinom od 62 posto i u irski ustav ušla stavka kojom se pravno izjednačuje brak osoba istog spola s brakom muškarca i žene. Irska je time, prenosi Hina, postala 19 zemlja u svijetu, 14 u Europi, koja priznaje istospolni brak, ali prva koja to nije učinila kroz parlamentarnu proceduru, već plebiscitom. Priču iz New York Timesa te prateću fotogaleriju potražite ovdje.

Novosti u svom posljednjem izdanju objavljuju priču kojom se niti jedan lokalni medij sustavno nije bavio: priču o onima koji u rat nisu htjeli nikada, ni na jednoj strani. “Iz Ministarstva obrane nam je potvrđeno”, pišu Novosti, “da se ne mogu dobiti zbirni podaci o ukupnom broju registriranih dezertera, broju onih koji se nisu odazvali pozivu na mobilizaciju i onih koji su po odzivu odbili primiti oružje”. Ipak, osobne priče onih koji su pristali razgovarati s Tamarom Opačić i Draganom Grozdanićem govore puno više od nepotpunih statistika. “U uredu zapovjednika pritvorske jedinice stajala je slika Ante Pavelića. Uostalom, kada je jedinica vojne policije iz Karlovca išla u akciju Maslenica, lokalni ih je svećenik zaklinjao sa ‘Za dom spremni’. Nisi mogao biti u civilnoj odjeći, oblačili su nas u uniforme JNA i potom slali u dvorište vojarne da nas vide prolaznici. Time su nas željeli obilježiti kao izdajice države, dezertere. U pritvoru nas je bilo dvadesetak. A što smo radili? Uglavnom smo kartali i išli na radove: nosili smo ugljen i vreće s pijeskom, skupljali čikove po dvorištu, kupili lišće. U pritvor su dolazili SIS-ovci koji su nas, uključujući i mene, ispitivali: gdje sam bio, što sam radio, tko je pucao odavde i odande i gdje sam ja bio u to vrijeme, prisjeća se Karlovčanin koji je mobilizacijski poziv primio u ožujku 1993. godine”, pišu Novosti. I tih nekoliko svjedočanstava objavljenih u ovome tekstu tek su dio priče, razbacane po čitavom teritoriju bivše Jugoslavije, a koji vjerojatno nikada neće biti ispričane.

Ako ikada zaboravimo gdje točno živimo, tu su uvijek crkva i njezini epigoni da nas podsjete da njene indoktrinacijske metode nikada ne zastarijevaju. U tekstu Sandre Livajić objavljenome na portalu CroL.hr doznajemo da se vjeroučitelji dodatno obrazuju kako bi na satovima vjeronauka djecu učili o tome kako “pobačena djeca se često bacaju u smeće, koriste za kreme za pomlađivanje i regeneraciju kože, za izradu cjepiva i lijekova, a fetusi se čak i jedu u Kini i Tajvanu”. Dio je to iz prezentacija namijenjenih “vjeroučiteljima kako bi im ‘pomogle’ ukomponirati građanski odgoj u satove vjeronauka u srednjoj školi”. Podsjećamo, građanski odgoj je kao zaseban predmet u škole trebao već biti uveden, no trenutno se još uvijek provodi tek u sklopu postojećih predmeta, a vjeronauk je predmet koji se od prvog razreda osnovne škole izvodi dva puta tjedno. Više iz te paralelne stvarnosti čitajte ovdje.

László Krasznahorkai, mađarski književnik izuzetno cijenjen te prevođen i u Hrvatskoj, dobitnik je nagrade The Man Booker International Prize. “Krasznahorkai je vizionarski pisac iznimne snage i raspona koji zahvaća teksturu trenutne egzistencije kroz strašne, čudne, užasno duhovite i često nepodnošljivo prekrasne prizore. Autoru, koji piše na mađarskom jeziku, fantastično su pomogli prevoditelji George Szirtes i Ottilie Mulzet koji su preveli djela na engleski”, istaknula je predsjednica Bookerovog žirija Marina Warner. Prijašnji dobitnici međunarodnog Man Bookera su Ismail Kadaré, Chinua Achebe, Alice Munro, Philip Roth i Lydia Davis.

Film Dalibora Matanića Zvizdan osvojio je nagradu žiriji u kategoriji Un Certain Regard na Filmskom festivalu u Cannesu. Nick James, urednik Sight and Sounda, u ekskluzivnom elektroničkom zapisu predstavlja svoje dojmove o netom završenom prestižnom festivalu te popis svih nagrađenih filmova.

Hrvati u Cannesu

Vatroslav Miloš — Fri, 06 May 2011 11:28:17 +0000

Šezdeset i četvrto izdanje filmskog festivala u Cannesu, kao i prethodnih godina, na dvanaest će dana (od 11. do 22. svibnja 2011) postati odskočna daska za brojne svjetske filmove, među kojima se nalaze i četiri hrvatska naslova.

Riječ je o dugometražnom dječjem igranom filmu Koko i duhovi Daniela Kušana te povijesnoj drami Lea i Darija Branka Ivande.

Dva dokumentarna filma koja su se u posljednje vrijeme istakla na cijenjenim međunarodnim filmskim festivalima, Jesam li sretna? Vanje Sviličić i Marijine Željke Sukove, također će imati market projekcije koje su namijenjene profesionalcima iz filmske industrije.

Na filmskom sajmu u Cannesu će djelovati i štand Hrvatskog audiovizualnog centra koji će se drugu godinu za redom nalaziti u sklopu Regionalnog paviljona South-East European Pavilion. U spomenutom paviljonu će osim Hrvatske još sedam zemalja iz regije predstavljati svoje recentne kinematografije: Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Cipar, Makedonija, Slovenija i Srbija.

Projekcije na sajmu Marché du Film neće biti jedini predstavljeni filmovi u Cannesu. Sedamnaest hrvatskih kratkometražnih filmova iz recentne produkcije uvršteni su u program Short Film Cornera. Podsjetimo: riječ je o popratnoj platformi canneskog filmskog sajma i festivala koja kroz digitalnu videoteku odabrane kratkometražne filmove predstavlja filmskim profesionalcima iz svjetske filmske industrije (producenti, distributeri, programeri festivala, televizijske kuće i ostale filmske institucije).

Također, valjda istaknuti kako i nakon Jurice Pavičića u Berlinu, Josip Jurčić sudjeluje u radu žirija svjetske udruge filmskih kritičara FIPRESCI u canneskoj festivalskoj selekciji Un Certain Regard.

Izvor: HAVC

Filmovi s festivala

admin — Sun, 14 Feb 2010 12:42:51 +0000

Sve je počelo točno 25. siječnja 2008., pred otprilike dvije godine, kada je Kino Europa otvorilo svoja vrata, i to ni manje ni više nego izvrsnim programom Pobjednici gdje su naizmjenično puštani filmovi koji su protekle godine osvojili glavne nagrade na velikoj trojci svjetskih festivala – Cannes, Berlin, Venecija. Otprilike u isto vrijeme, samo godinu kasnije, velika se trojka suzila na Cannes ali se zato broj filmova povećao gotovo triput, mjesto radnje je prebačeno u Kaptol Centar, točnije kino Movieplex, a novonastala revija nazvana je Cannes u Movieplexu. Iako mjestimično vrlo traljave izvedbe (nekoliko filmova je puštano s DVD-a umjesto s filmske vrpce), tu će reviju svi filmofili pamtiti kao trenutak u kojem su osjetili da se barem nešto po pitanju prikazivanja ne-hollywoodskih filmova dešava. Siječanj je tako već postajao blagdanski mjesec, a ove godine je to i zapečaćeno nedavno završenom revijom (ovaj put je mjesto ostalo isto, a broj uključenih festivala se, pak, povećao) naslovljenom MAXtv filmomanija (što god to značilo).

Koliko god nešto takvog imena zvučalo neprivlačno i miljama udaljeno od ikakve alternative mainstreamu, činjenica jest da su filmofili svih zemalja ujedinjeni pohodili trgovački centar kao da se radi o šopingholičarima, i zaista je bilo čudno vidjeti sve te silne filmoljupce i filmske znalce – na koje inače nailazite samo na novinarskim projekcijama ili raznoraznim festivalima (!) – na nekom takvom mjestu.

Ono što je, dakle, još lani postojalo kao Cannes u Movieplexu sada se pretvorilo u reviju probranih filmova sa festivala u Cannesu i u Berlinu, uz nekakve čudne dodatke tom izboru. No, činjenica da smo zahvaljujući toj reviji – uz malu pomoć Kina Europe koje je donedavno prikazivalo Akvarij (Andrea Arnold) i redovnog kino-repertoara na kojem smo gledali Nemilosrdne gadove (Quentin Tarantino) i Slomljene zagrljaje (Pedro Almodovar) – mogli vidjeti gotovo polovicu (9 od 20) pretendenata na Zlatnu Palmu, ogroman je korak za hrvatsko gledateljstvo ili čovječanstvo uopće, budući da nisu tako davna vremena kad smo strepili hoće li uopće laureat najcjenjenijeg festivala na svijetu doći u kino. Iako su selektorima iz dvaju programa nekako ipak promakli novi filmovi Gaspara Noéa, Ming-liang Tsaija ili Lukasa Moodyssona, činjenica jest da smo mogli vidjeti gotovo sve nagrađene s obaju festivala: oba laureata (Bijela vrpca, Michael Haneke; Mlijeko tuge, Claudia Llosa), ali i filmove koji su osvojili Grand Prix (Prorok, Jacques Audiard; ex aequo Gigante, Adrián Biniez i Svi ostali, Maren Ade), drugu nagradu po važnosti. Doduše, neki su filmovi stigli gotovo s godinu dana zakašnjenja (upravo je u tijeku “novi” Berlinale), ali bolje ih vidjeti ikad nego nikad.

Za početak, vrlo je zanimljivo promotriti kako je program bio koncipiran. Revija se, naime, sastojala od 22 filma podijeljena na Glavni program i na program nazvan MAXtv filmomanija junior. Tako je revija festivalskih filmova zapravo pretvorena u svojevrsno prikazivalačko sajmište gdje se, doslovno, kao na nekom festivalu, nađe za svakog ponešto. Tako su u programu za najmlađe igrala 3 loša animirana filma čudnih naslova poput Oblačno s ćuftama (?), dok je, primjerice, fantastični Fantastični gospodin Lisac Wesa Andersona, nevjerojatno pitko i pametno djelce prvenstveno namijenjeno mlađoj publici, uvršteno u glavni program. Ideja da se filmovi uopće dijele na programe apsurdna je, a zgodno je spomenuti i kako su zaposlenici dotičnog kina nekoliko puta reviju nazvali “festivalom” (kad sam se nekoliko dana ranije interesirao za press-materijale, akreditacije i slično, upitali su me: “Mislite na ovaj festival što kreće za nekoliko dana?”). Budući da je siječanj među onim rijetkim mjesecima u godini u kojima Hrvati još uvijek nemaju svoj festival, ne bi me uopće začudilo (kako su krenuli s programima i tepanjem) da se ovo za dvije-tri godine pretvori u Festival filmova s festivala odnosno Festival festivalskih filmova, pa bi, usred svih tih PFF-a, MFF-a, ZFF-a, VFF-a i inih –FF-a imali i jedan čistokrvni FFF.

Vrlo je bitno obratiti pažnju i na samo mjesto prikazivanja. Naime, prva se slična revija, kako smo vidjeli, održala u Kinu Europa, no već je sljedeće godine premještena u Movieplex. Razlozi su mnogobrojni, no svakako je jedan od najznačajnijih onaj tehničke naravi – Kino Europa ima samo jednu, dok Movieplex broji čak pet dvorana. S napomenom da je ove godine čak i njih pet bilo gotovo premalo. Prva projekcija startala je u 13:00, posljednja u 21:00 – i tako osam dana. Dakle, već i Movieplex postaje pretijesan. Iako, mišljenja sam da se mjesto neće mijenjati već samo program modificirati, no u kojem pravcu ne znam.

Usto, od posljednjih se pet Tjedana češkog filma samo zadnji nije odvijao u Movieplexu već u Kinu Europa. Pa si vi probajte zamisliti Tjedan mađarskog filma u Blitz Cinestaru ili u Movieplexu – što vam zvuči uhu bliže? Tako dakle, polako ali sigurno, kino Movieplex zapravo postaje mjesto koje se neobičnom strategijom aktivno suprotstavlja Blitz Cinestaru, i, u žaru tog Cinestarovog monopola, počinje nuditi i nametati kao “alternativa”, što je potpuno paradoksalno i dijametralno suprotno njegovoj prvotnoj zamisli. Posebice ako se u obzir uzme opadajuća kvaliteta alternativnih (zagrebačkih!) kina, o čemu će više riječi biti u nekom drugom tekstu, pri čemu ponajprije mislim na kina Europa i Tuškanac, Movieplex je već sada zasigurno jedna od oaza onih gledatelja koji u kino ne odlaze gledati (samo) hollywoodska (zlo)djela, već traže i nešto više. Negdje u vrijeme razvijanja navedene teze, kao iz neba stigle su dvije obavijesti koje su tezu dodatno učvrstile. Prva je, sredinom siječnja, bila ta da se krajem mjeseca otvara CineStar Šibenik, a druga nas je, i to usred same revije, informirala o tome da će se sljedeći ZagrebDox po prvi (no zasigurno ne i zadnji) put održati u – Movieplexu! Sapienti sat.

Detaljnije bavljenje alternativnim zagrebačkim kinima, i pitanjem koja su to uopće, ostavljam – kao što sam već napisao – za neki drugi tekst, pa ću se sada vratiti na samu reviju i ukratko proći kroz sam program. Osobno me najviše zanimalo kako su svoj posao odradili režiserski veterani čiji gotovo nijedan film posljednjih petnaestak godina nismo imali prilike vidjeti na velikom platnu. Paradoksalno, od najstarijih četvero sineasta (Theo Angelopoulos, Marco Bellochio, Alain Resnais i Carlos Saura) najbolji je film snimio najstariji od njih. Nekoć prvoborac francuskog novog vala, Resnais će uskoro napuniti 88. (!) godinu života, no njegove su Divlje travke svježe i poletne, a opet Resnaisovski beskompromisne i očuđujuće kao da se radi o filmovima po kojima filmska povijest istog prvenstveno i pamti (npr., iako ne samo, Prošle godine u Marienbadu). Angelopoulosov Prah vremena drugi je dio njegove neformalne trilogije koja se bavi pitanjem… vremena. Neuobičajena mješavina istaknutih stilskih karakteristika vodećih europskih modernista kao što su Antonionijeva kontemplativna kamera i istančan osjećaj za kompoziciju kadra, Bergmanovo psihološko pronicanje u likove te Buñuelovo profinjeno meandriranje vremenom i prostorom, Angelopoulosov film je i sam izrazito modernističko i vizualno vrlo dotjerano djelo zavidne kvalitete.

Ako su Saura i Bellochio kao preostali veterani čak i razočarali, nekoliko je redatelja mlađe i srednje generacije tu kvalitetu nadoknadilo. Tu prvenstveno mislim na redatelje poput Wesa Andersona, Maren Ade, Adriána Binieza i Françoisa Ozona. Anderson nastavlja sa svojom prepoznatljivom poetikom, no mijenja područje izvedbe: naime, Fantastični gospodin Lisac je film napravljen tzv. stop-motion tehnikom, a gledati njegov “svijet čudaka” u nečemu takvome, pritom prebačeno i na životinjski svijet, jedinstveno je iskustvo i, iza Hanekea, po skromnom mišljenju autora ovog teksta najbolji film revije. Ozon je, kao i Anderson, već priznato ime u svijetu filma, ali se i njegov novi film, Ricky, ponešto razlikuje od svojih prethodnika. Kako se dobar dio doživljaja Rickyja zasniva upravo na fabuli, nećemo ništa odavati već ga samo preporučiti. Ade i Biniez su novajlije u svijetu filma, no zato njihovi uratci nisu ništa lošiji. Svi ostali (Ade) je minimalistički režirana i realistički intonirana priča o mladom paru i ljubavnim problemima istog koja, iako mjestimično oscilativna, sveukupno odiše jednom neposrednošću i iskrenošću kakva se rijetko viđa, dok je Gigante gotovo tipični festivalski feel-good filmić koji se, uz ljubavnu pričicu u prvom planu, na vrlo zanimljiv način poigrava činom gledanja.

Što se laureata tiče, peruansko je Mlijeko tuge (regionalni naziv za bolest od koje obolijevaju ljudi koje su dojile žene silovane od strane terorističke skupine Sendero Luminoso) – unatoč platformi zahvalnoj za mnoga tumačenja, posebice kulturno-povijesno i psihoanalitičko – zapravo poprilično loš film u užem smislu te riječi. Već sam odustao od berlinskih pobjednika očekivati remek-djela poput nekadašnjih laureata (Divlje jagode, Noć, Alphaville), no od ovih nekoliko posljednjih Mlijeko tuge je uvjerljivo najlošiji uradak. Bijela vrpca je, pak, sigurno najkvalitetniji prikazani naslov na reviji i možda najbolji snimljeni film protekle godine uopće. Kao središnji autor suvremenog svjetskog filma, Haneke se i dalje u svojim djelima bavi pretežito nasiljem, no iz ponešto drugačijeg kuta nego ranije. Tako ovog puta ne prikazuje eksplicitno nasilje kao u, primjerice, Bennyjevom videu ili Funny games, ali je ono neprestano implicitno prisutno preko stalnog upućivanja na to kako do takvog nasilja zapravo dolazi. S druge strane, izostanak nas tog nasilja samom nasilju na čudan način približava, jer nam se svijet Bijele vrpce – koliko god on pripovjedački, vizualno i stilski bio distanciran od nas – čini mnogo bliži i mnogo prisutniji u našim svakodnevnim životima nego što je to slučaj sa spomenutim Bennyjevim videom. Minijaturne zamjerke bi išle u smjeru ponekog banaliziranja (selo u kojem se radnja odvija zove se Eichwald, kao očita kovanica zloglasnih pojmova Eichmann i Buchenwald) kojem Haneke dosad nije prečesto naginjao, kao i u smjeru intradijegetičke odsutnosti, odnosno autorove ekstradijegetičke obuzdanosti, što također – kada tome nije tako – Hanekeovim ranijim djelima daje ponešto slatkastiji aftertaste. Iako se, dakle, po mnogim stavkama ovdje ne radi o, po pitanju stila, tipičnom (zapravo razigranom) Hanekeovom djelu, ipak je režijska vrsnoća iskazana u Bijeloj vrpci izrazito rijetka pojava, pa sam mišljenja da je Zlatna Palma, kao najrenomiranija filmska nagrada na svijetu, otišla u prave ruke.

Osim veterana, “malih” filmova i laureata, još su dva filma zaslužila pažnju. To su Antichrist Larsa von Triera, o kojemu su već svi ponešto napisali pa ćemo ga ovdje preskočiti, i Prorok Jacquesa Audiarda, klasični žanrovski prison movie uradak, koji bez dvojbe spada u najbolja žanrovska ostvarenja ove dekade. Maestralno ispričan i režiran, fali mu ipak “ono nešto” da bi ga uvrstili u remek-djela jer, posebice u kontekstu suvremene francuske kinematografije, ne predstavlja ništa specijalno novo. Kao gledatelj ne bivate iznenađeni i zapanjeni (dotad ne)viđenim, kao što je to slučaj s filmovima Bruna Dumonta, Claire Denis itd., već ste to sve “već vidjeli”, ali Audiard toliko inteligentno barata svim filmskim sredstvima te priču izlaže na takav način da možete još jednom sve to pogledati, i pritom čak i uživati.

Za kraj, informacija o distribuciji: Antikrist, Bijela vrpca, Gigante, Prorok, Ricky i Svi ostali (izdvojio sam samo kvalitetnije) otkupljeni su i za redovno prikazivanje pa će biti prilike za utvrditi pogledano ili pogledati propušteno, a od naslova koji se nakon revije više – barem kako sada stvari stoje – neće moći vidjeti, najviše valja žaliti za Fantastičnim gospodinom Liscem. Pritom se otvara i zanimljivo pitanje: Iz kojeg je to razloga otkupljen film Legija u kojem Bog šalje svoje anđele na Zemlju sa zadatkom izazivanja potpune apokalipse (također prikazan na reviji, ali ovdje nespomenut iz očitih razloga) dok je u isto vrijeme spomenuti animirani Lisac – iz čije svake sekunde pršti duhovitost i pozitiva, pri čemu je dakle on idealan izbor za cijelu obitelj – zaobiđen? Ali o tome neki drugi put.