Radnim uvjetima freelance novinara_ki u Europi bavilo se nedavno objavljeno izvješće koje je provela platforma za monetizaciju novinarskog sadržaja Taktak u suradnji s platformom Display Europe, uz podršku Europske unije. Na nepovoljan položaj freelancera upozorio je i najnoviji izvještaj Centra za medijski pluralizam i slobodu medija, koji je za Hrvatsku sastavio Paško Bilić s IRMO-a, navodeći kako se freelance novinari_ke u Hrvatskoj suočavaju se s nesigurnim uvjetima rada, niskim plaćama, neadekvatnom socijalnom zaštitom i lošim ugovorima o autorskim pravima.

Između poziva i prekarijata

Unatoč nepovoljnom položaju u kojem se nalaze, većina freelancera daje sve od sebe i “vođeni su snažnim osjećajem profesionalne svrhe i sviješću o svojoj važnoj ulozi u demokratskom društvu”, navodi se u izvješću Taktaka. Od pozitivnih aspekata freelance rada ispitanici su istaknuli mogućnost da sami biraju teme i koriste osobniji pristup, općenito veću razinu autonomije i neovisnost o tradicionalnim medijima, dok negativni aspekti, očekivano, uključuju niska primanja, nesigurnost posla, manjak socijalnih i zdravstvenih prava, nedostatak slobodnog vremena te loše mentalno zdravlje.

Dalje saznajemo da su glavni izvor prihoda u novinarstvu plaće (47,2 %), honorari (46,4 %) te različite potpore i stipendije (29,4 %), što pokazuje, između ostalog, da je vanjsko ugovaranje usluga (outsourcing) postalo uobičajena praksa u medijskoj industriji. Čak i u najpovoljnijim okolnostima, freelance rad rijetko predstavlja jedini izvor prihoda za novinare_ke. 

Lišeni stabilnih prihoda, prisiljeni su, dakle, tražiti dodatne poslove i angažmane – često i izvan vlastite profesije. Čak 74,2 % ispitanih freelance novinara izjavilo je da moraju raditi poslove izvan novinarstva kako bi preživjeli, a to uključuje područja kao što su odnosi s javnošću i komunikacija, edukacija, prevođenje, oglašavanje, filmska produkcija, pa čak i poljoprivreda ili čuvanje djece.

Ovdje svakako valja spomenuti i istraživanje Sindikata novinara Hrvatske iz 2022. o položaju atipičnih radnika i freelancera u hrvatskim medijima, koje je dalo slične rezultate. Dok značajan dio medijskih radnika radi za televiziju ili digitalne medije, mnogi u isto vrijeme rade za različite tipove medija, ili u filmskoj produkciji, kulturnom polju, za streaming platforme i društvene mreže ili, ponovo, u profesijama koje nemaju veze s medijima.

Istraživanje SNH-a pokazalo je i da velik udio freelanacera ima iskustva s kašnjenjem uplate honorara (49,7 % vrlo često i često), a 28,9 % ispitanih često i vrlo često nisu uopće plaćeni za obavljeni posao. Također se često susreću s nemogućnošću uzimanja bolovanja (jer svaki neradni dan znači potpuni gubitak prihoda), neispunjavanjem kriterija za podizanje kredita i neostvarivanjem uvjeta za mirovinu. Takva prekarna pozicija nosi negativne posljedice na čitav niz prava iz polja socijalne i zdravstvene zaštite, stoga je i Europsko udruženje novinara (EFJ) u svojoj Deklaraciji freelance novinara upozorilo na nužnost osiguravanja pristupa ovim uslugama.

Nevidljiva cijena slobodnog rada

S tim u vidu, Taktakovo izvješće posebno se osvrće na problem sagorijevanja (burnout), koji nastaje zbog dugotrajne izloženosti stresu, pritisku ili iscrpljenosti poslom. U Hrvatskoj burnout nije (još) uvršten na listu profesionalnih bolest, ali jest prisutan kao dijagnoza u zdravstvenom sustavu; u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, koju koristi i HZZO, postoji šifra Z73.0 “Krajnja iscrpljenost (burnout)” temeljem koje se može otvoriti bolovanje. U faktore rizika spadaju upravo glavna obilježja freelance rada: ekonomska nestabilnost, nesigurnost zaposlenja, nepredvidivi raspored i prekovremeni rad, a sve češće i pritisak da se proizvodi što više sadržaja koji će ostvariti što veći broj klikova. Stoga ne čudi da je čak 60 % Taktakovih ispitanika_ca izjavilo da su doživjeli burnout, bilo da se bave isključivo novinarstvom ili ga kombiniraju s drugim poslovima.

Važno je spomenuti i rodnu dimenziju burnouta: istraživanje je pokazalo da ga freelancerice češće doživljavaju od svojih muških kolega, što se može pripisati dodatnim pritiscima ili preprekama s kojima se susreću žene, poput poslova skrbi i emocionalnog rada, diskriminacije ili uznemiravanja na radnom mjestu. 

U izvješću se također navodi da diljem Europe raste broj žena u freelance novinarstvu, što reflektira i rodni sastav ispitanih: 69,1 % su bile žene, 35,8 % muškarci, a 1,1 % su odabrali “drugo” ili su odbili odgovoriti. S jedne strane, rad u ovom polju omogućio je brojnim novinarkama da se bave temama koje su dosad bile marginalizirane, što je svakako doprinijelo kvaliteti i raznolikosti medijskog pejzaža. S druge strane, položaj freelance novinarki osobito je prekaran iz niza razloga – od nemogućnosti usklađivanja poslovnih i privatnih obaveza, preko izloženosti diskriminaciji i prijetnjama, do nametanja nepovoljnih ugovora i kašnjenja/neisplaćivanja honorara. 

Izvješće Taktaka stoga ukazuje na svojevrsni paradoks: mnoge novinarke i novinari moraju žrtvovati svoju autonomiju i kvalitetu rada kako bi ostvarili ekonomsku stabilnost, ili pak pristaju na ekonomsku nestabilnost kako bi zadržali željenu kvalitetu i način rada. Riječ je o, kako objašnjavaju Lukan i Čehovin Zajc, o etici “rada iz ljubavi”, što znači da su radnici_e u ovom sektoru spremni odreći se boljih radnih uvjeta ili jasnih granica između poslovnog i privatnog života kako bi obavljali posao koji vole i koji vide kao svoj poziv.

Rezultati nedavno objavljenog regionalnog istraživanja SNH-a koje otkriva razmjere seksualnog uznemiravanja, nasilja, diskriminacije i kršenja radnih prava novinarki, pokazali su da je svaka druga medijska radnica u regiji doživjela seksualno uznemiravanje – od toga polovica slučajeva dolazi od kolega iz redakcije, a trećina od nadređenih. Nažalost, većina medija nema preventivne mjere niti jasne procedure te velika većina slučajeva ostaje neprijavljena zbog straha od gubitka posla ili odmazde. Posljedice takvih ukorijenjenih obrazaca nejednakosti i nasilja, koji oblikuju svakodnevicu novinarki u Hrvatskoj i regiji, nisu samo osobne, već, kako upozoravaju iz SNH-a, utječu i na kvalitetu novinarstva, jer strah, autocenzura i izostanak institucionalne podrške izravno ugrožavaju medijske slobode.

Konačno, izvješće donosi i preporuke za medijske organizacije, za donositelje odluka i za same freelance novinarke i novinare, koje su svakome tko radi u medijskom polju toliko bjelodane da ih nema ovdje potrebe detaljno navoditi (npr. sindikalno udruživanje, različiti mehanizmi zaštite, pravedni i pravovremeno isplaćeni honorari, itd.). Nažalost, unatoč tome što nam je svima jasno što bi trebalo poduzeti, čini se da većina toga – barem zasad – ostaje izvan dohvata.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Imam 35 godina i ove godine sam se, napokon, više-manje riješio anksioznosti što je rezultiralo ogromnim povećanjem socijalnih aktivnosti, odlazaka na eventove i isprobavanju novih hobija od kojih sam godinama uvijek oklijevao. I sve to zvuči divno krasno, što i je, ali samo su 24 sata u danu, većinu kojih treba spavati i raditi i teško je naći balans.

Trenutačno uživam u radionici pisanja i u glazbenoj školi, ali to, uz redovno socijaliziranje, ostavlja jako malo vremena za samog sebe, za odmor, a i teško je uopće naći vremena za raditi na svemu na čemu radim. Pošto mi nije strano dovesti se do burnouta i onda pauzirat hrpu toga, kako najbolje postići neki balans? Kako odrediti što (a i koga) ostaviti u životu, što odbaciti?

Iscrpljujuće je pokušati raditi apsolutno sve odjednom, a opet je teško izbaciti jednu stvar koja te veseli kako bi se fokusirao na drugu.

Dragi više-manje neanksiozni mladiću, 

za početak, čestitam što se si odvažio zakoračiti u svijet. Tvoj entuzijazam je rijetka i lijepa stvar, a tvoje pismo izdvaja se među ostalima koja čekaju red u Pitaj Doru inboxu. Dok većinu muči smorenost i razočaranje smislom umjetnosti, rada i postojanja, ti ne znaš kud bi sa sobom od previše smisla. Prije nego se upustimo u analizu i tretiramo tvoje stanje kao problem, zaustavimo se malo u ljepoti oduševljenja svijetom koje trenutno osjećaš. Možda fraza “grlom u jagode” službeno znači biti nepromišljen, ali osobno ne znam puno ljepših izraza u našem jeziku. 

Tvoje je stanje potpuno razumljivo s obzirom na to da si prvi dio života proveo skrivajući se od svega, i na neki način mislim da ni nemaš problem. Ako si potpuno izgladnio, normalno je da ćeš se baciti na hranu, prejesti se i završiti na ispumpavanju želuca, a onda ćeš naučiti s vremenom dozirati. Kako kaže izmišljeni latinski citat na tetovaži Angeline Jolie: quod me nutrit me destruit. 

Dobro mi je poznata tamna strana tvojeg, usudit ću se reći, i dalje anksioznog tipa volje za životom. Osobno sam dosta vremena provela u bujici eksplozivnog oduševljenja svime s brzim sagorijevanjem, koji bi obično došao nakon tmurnih perioda u kojima mi se svijet činio raščaran i bezvezan. Proći će! Ne znam koliko krugova sagorijevanja, povlačenja od svijeta i ponovnog bacanja grlom u jagode je potrebno, ali dođe vrijeme kad se kakav-takav balans uspostavi. Nema potrebe da anticipiraš burnout, pokušaj uživati u poletu i zanosu dok traju. 

Odgovor na tvoja pitanja kako postići balans i kako znati što i koga izbaciti iz života, bojim se, neće biti odgovor na ono što te zapravo mori, ali evo nekih konkretnih smjernica. Nisi Hermiona Granger i nemaš vremokret, nečega se moraš odreći. Uz posao, spavanje i druženje, optimalno je baviti se jednom (po jednom) kreativnom aktivnosti. Odreci se onoga što ti nije najvažnije.

Ako ti je sve podjednako uzbudljivo, još bolje: odaberi nasumično, baci pravu ili fiktivnu kovanicu. Ispiši se iz glazbene škole osim ako planiraš biti klasični instrumentalist. Što se druženja i evenata tiče, mislim da se nitko ne bi trebao opirati volji za druženjem dok god ga to veseli. Kada prođeš fazu istinske zabave i shvatiš da forsiraš izlaske a radije bi bio doma, znat ćeš da je vrijeme za promjenu. Ne može prije zore svanuti, kaže još jedna mudra izreka. 

Znam, glavni problem je taj da se ne želiš ničega odreći jer konačno uživaš u raznim stvarima i to je tako nepravedno. Ali ako želiš postići balans, potrebno je da prihvatiš (još jednu) narodnu mudrost: život nije fer, i da aktivno radiš na suzdržavanju od stvari koje će te odvesti u preopterećenje. Kao što ti je netko kad si bio dijete rekao da je dosta crtića i da je vrijeme za spavanje, tako ćeš morati i ti reći samom sebi da je dosta kad te uhvati vatrena želja da upišeš još i tečaj japanskog dok prolaziš kraj škole stranih jezika.

Od ustajanja iz kreveta, preko brige o sebi i drugima, do odlaska na spavanje u normalno vrijeme, ništa u životu nije fer i puno toga je muka. Nije fer da smo smrtni i da imamo ukupno zastrašujućih 4000 tjedana na raspolaganju, ali za razliku od milijuna drugih nepravdi na ovom svijetu, protiv te se nema smisla boriti. 

Puno toga je već izgovoreno i napisano o frenetičnom dobu koje živimo, o opsesiji produktivnošću i nemogućnosti istinske dokolice. Tvoje muke nisu niknule niotkuda: svi smo prezasićeni porukom da moramo biti bolji i napredovati, biti oni koji postižu više. Naše poimanje protoka vremena vezano je uz početke industrijskog doba i cijepanje dana i tjedna na umjetne jedinice u službi stvaranja profita, a danas smo toliko pounutrili kapitalističke principe da je postalo normalno reći da smo odradili trening, kavu, izlet ili svadbu.

Nažalost, u vremenima u kojima je politička opcija koja zagovara više dokolice teška utopija, ostaje na svakome ponaosob da izdržava tu planetarnu tjeskobu popraćenu pričom o kraju svijeta kako zna i umije. Pružati otpor takvom shvaćanju vremena je nešto što moramo raditi sami, ali ipak moramo. Život nije proizvodna traka koju moramo optimizirati da bismo što efikasnije stigli do groba.

Nije bez vraga da se boravak u prirodi preporuča kao lijek za živce. Ključna stvar je da tamo vrijeme protječe drugim tempom. Šumska ekipa cvrkuće i krekeće, šumi, grakće, šušti, žubori i pirka onkraj svake ideje o žurbi, ekspanziji i moranju. Ako pitaš potok ili livadu s koje aktivnosti da se ispišeš, ne šalim se, možda dobiješ ideju da tome pristupiš sezonski – zašto tridesete ne bi posvetio pisanju, a četrdesete muzici, ili dio svake godine jednome, a dio drugome? I potok presuši ljeti, a drveće odbaci lišće zimi. Ne moraš sve raditi sada i odmah – da citiram još jednog narodnog mudraca, pokojnog mi dedu: Na brzinu se muhe loviju. 

Bez dosade, dokolice i odmora ionako nema umjetnosti, a bez greške nema kreativnosti. A kao što znaju najmudrija bića – životinje, mala djeca i zaljubljeni parovi – najljepše od svega je kvalitetno protratiti vrijeme. Što god odlučio u vezi svojih aktivnosti, nadam se da ćeš uvijek naći neko vrijeme za izgubiti. 

Sretno!

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Paralelno, na svom omiljenom istraživačkom portalu, Instagramu, čitam o navodnom istraživanju prema kojem otkaz na poslu doprinosi zdravlju više od prestanka pušenja cigareta – i pitam se radi li se o klikbejtu ili bi mi bilo pametnije da zatvorim laptop umjesto da ugasim cigaretu. Poruke i dalje stižu: Odmori, ‘ajde, barem malo. Uzmi koji self-care dan.

Self-care. Na engleskom, jer briga o sebi na hrvatskom nekako gotovo da zvuči previše sirovo, previše stvarno. Razmišljam, što uopće znači self-care u okviru rada u kulturnoj industriji? Što znači ležati na plaži i za vrijeme godišnjeg pisati članak? Anksiozno upisivati rokove u kalendar? Računati koliki sam postotak svoje plaće upravo potrošila na odmor od kojeg trebam – odmor? Razmišljati o prijavnicama za javne gradske i državne pozive za financiranje, koje pišu mahom umorne, zabrinute i potplaćene radnice u naivnom nadanju da će sljedeće godine biti bolje.

U kulturi rada koja sve pretvara u zadatak, self-care se lako pretvara u mikromenadžiranje vlastite ranjivosti. Ako u svoju Google tražilicu upišete pojam self-care, sigurna sam, preplavit će vas članci sa skincare rutinama od 12 koraka, savjeti i trikovi za opuštanje od kojih će vam mozak početi generirati pitanja poput: jesam li danas disala, pisala dnevnik zahvalnosti, zapalila svijeću s eteričnim uljem, pila preskupi čaj za smirenje od lavande, slušala podcast, gasila notifikacije, radila jogu? Ako nisam – jesam li uopće prava radnica na sebi? Kad je i rad na sebi postao prekarni rad?

U kontekstu neoliberalnog kapitalizma, self-care više nije prostor odmora, regeneracije ili oslobađanja, nego još jedan zadatak u nizu, još jedna to-do stavka koja zahtijeva vrijeme, disciplinu i emocionalni angažman. U takvom sustavu,  briga o sebi se više ne shvaća kao briga za vlastito zdravlje i dostojanstvo u otporu prema opresivnim strukturama, onako kako ga je zagovarala Audre Lorde, već kao novi oblik imperativa: moraš se pobrinuti za sebe da bi ostala produktivna, dostupna i funkcionalna – za posao, za druge, za sistem. U svojim ranim oblicima, praksa brige o sebi nije bila wellness trend nego politička nužnost – alat za preživljavanje marginaliziranih grupa. Brinuti za sebe značilo je i brinuti o zajednici, boriti se protiv sustava koji te želi iscrpiti ili izbrisati.

Kad je Lorde pisala o brizi o sebi u svojoj zbirci eseja A Burst of Light iz 1988., borila se s karcinomom. Ta se činjenica rijetko spominje, a ovu se afroameričku feministkinju, pjesnikinju i aktivistkinju gotovo nikad ne citira u kontekstu i cijelosti. Danas je njezin citat, koji slijedi u nastavku, ogoljen do klišeja, komodificiran, često sveden na Instagram post koji poziva na kupnju maske za lice. Treat yourself – kupi, potroši, popravi se. No ono što je Lorde uistinu napisala, u cijelosti, sve je samo ne toliko banalno:

„Morala sam ispitati, u snovima jednako kao i u testovima imuniteta, razorne posljedice pretjeranog angažmana. Previše se angažirati nije isto što i rastezati vlastite granice. Morala sam prihvatiti koliko je teško nadzirati tu razliku. Za mene je to bilo nužno poput smanjenja unosa šećera. Ključno. Fizički. Psihički. Briga o sebi nije sebičnost, već očuvanje sebe, a to je čin političkog rata.”

Self-care kakav nam se trenutačno promovira daleko je od brige o sebi i ideje političkog rata, naprotiv, funkcionira kao kompenzacijski mehanizam unutar sustava koji normalizira iscrpljenost, a iz “brige o sebi” radi tržišnu nišu. Ono što je nekad bio radikalni čin otpora danas često postaje individualizirana odgovornost za kolektivno proizvedeni burnout. Umjesto da adresira strukturalne probleme rada – prekarijat, multitasking, neplaćene angažmane, emocionalnu iscrpljenost, nameće se kao alat samopomoći koji nam omogućava da izdržimo – samo još koji dan. Briga o sebi mukotrpan je i dugotrajan posao. Maske za lice, eye patchevi, i ini preparati koji nam se nameću kao self-care uglavnom su lijepo upakirana laž koju preskupo plaćamo, koja doduše, možda i čini da se osjećamo dobro, ali samo na tren. Koga briga što će mi prišt na licu eksplodirati kad mi je mozak tempirana bomba?

Self-care, dakle, nije borba protiv podočnjaka već protiv neprospavanih noći koje ih uzrokuju, nije borba protiv bora na licu nego protiv mrštenja uzrokovanog stresom, nije borba za bolji rast kose nego protiv uzroka njenog opadanja. Nije ni borba za summer body već za fizičko zdravlje, nije ni borba za odlazak na masažu nego za leđa koja ne bole kronično, nije ni borba za neodgovaranje na poruke već za nedopuštanje da nas rad posjeduje 24/7. Za to nam je potreban odmor koji si ne mogu svi priuštiti. 

Glavna premisa kulturnog rada u kasnom kapitalizmu, njegovim ostacima ili kakogod sad nazivamo ovo konstantno stanje neizvjesnosti, ostaje – radim, dakle postojim. U nekoj proširenoj verziji može zvučati i ovako: dostupna sam, dakle postojim; nosim laptop na godišnji, dakle postojim; ne stignem, dakle postojim. Postojim li uopće ako ne radim? U moru (pozitivnih) trendova koje pratimo i za koje se zalažemo – od slow livinga, održivosti, degrowtha i slično, možda bismo svu tu silnu teoriju mogli primijeniti tako da, za početak, jedni drugima omogućimo život s manje hitnosti i dostupnosti. Ili barem bez nepotrebne hitnosti. I ovo nije devalorizacija onog čime se bavimo, nego puka potreba. 

No ima li uopće života bez ili nakon rada? Nick Srnicek i Alex Williams u knjizi Postkapitalizam i svijet bez rada (Jesenski i Turk, 2020) tvrde: “Rad se obično formulira u opreci prema dokolici koja se obično veže uz vikende i praznike. No dokolicu ne treba brkati s besposlicom budući da mnogo toga u čemu uživamo iziskuje od nas golem trud. (…) Postradni svijet stoga nije svijet besposlice; to je svijet u kojem ljudi više nisu prikovani uz svoj posao već su slobodni stvarati vlastiti život. Takav projekt ima uporište u dugom nizu mislioca – podjednako marksista, kejnzijanaca, crnih nacionalista i anarhista – koji su odbacivali ideju o radu kao nečemu što ima središnje mjesto u životu.”

Nije nemoguće stvoriti kulturu koja ne romantizira umor. Nije nemoguće zamisliti radne odnose temeljene na solidarnosti, a ne kompetitivnosti. Iscrpljenost nije vrlina, a biti stalno zauzet nije statusni simbol. Ta borba nije samo za danas, nego i za budućnost – za generacije koje dolaze. Za rad dostojan čovjeka, za vrijeme koje ne pripada isključivo poslu, za tijelo koje nije pod stalnim pritiskom učinka. Možda tada više nećemo morati pričati o tome koliko je bilo teško, dokazivati da smo dale sve od sebe kroz priče o neprospavanim noćima i neplaćenim satima. Iskustvo iscrpljenosti ne bismo trebali prenositi kao dokaz snage, već kao znak upozorenja. Umjesto da gradimo identitet na patnji, gradit ćemo ga na mogućnostima. Na nježnosti, a ne na preživljavanju. Otpor ne počinje velikim gestama i ne počiva na grandioznosti već je i u mikroakcijama i onome što možemo pružiti sebi i drugima.

Možda je i to već početak kraja ovog sustava – usuditi se reći ne: ne možeš me više imati cijelu. Radim, ali ne uvijek. Postojim i kad ne radim. Ne želim napisati tekst koji završava porukom da sve može biti bolje ako samo još malo više poradimo na sebi. Ne treba nam još posla. Ponekad je stvarno dovoljno priznati da je teško. I da nas umor ne čini slabima ni lijenima, nego živima u sistemu koji nam ne želi dobro.

Prerađene smo i umorne. Da, overworkerd se možda prevodi sa preopterećen, ja ga sad već shvaćam doslovno, kao prerađen. To možda više zvuči kao neka jeftina konzerva koja izgledom i okusom podsjeća na pseću hranu i ima jedno 15 E-ova u sebi. Proizvod. Sasvim je prigodno, tako se i osjećam – kao da me kapitalizam preradio i umetnuo u mene konzervanse koji mi omogućuju da imam duži rok trajanja. U istom tonu self-care postaje samo dobro dresirani pas kapitalizma koji umjesto da laje u znak upozorenja kad nanjuši prve simptome zamora, grize i to uglavnom – novčanike.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

S Matildom smo razgovarali o njenim brojnim umjetničkim interesima, o tome na koji je način njezin život između lutaka, glume, jazza i različitih gradova oblikovao jedinstven umjetnički ritam i o odnosu burnouta i kreativnog rada.

Što je bio presudan trenutak koji te potaknuo da potražiš nove mogućnosti u nekoj drugoj sredini izvan Hrvatske?

Mislim da sam oduvijek htjela otići jer mi se nije sviđao mentalitet okoline, bila sam žedna novih učenja i profesionalnih mogućnosti. U Zagrebu sam se družila s raznolikim, kvir i liberalnim ljudima i mi smo si stvorili neku svoju malu zajednicu. No, vrlo često smo doslovno morali bježati od ljudi koji su nas htjeli napasti jer smo bili “previše”, drugačiji, kakvi god. 

Nakon Zagreba sam prvo otišla u Osijek studirati Glumu i lutkarstvo. To je bila velika prekretnica. Studirala sam tri godine i tamo sam naučila nevjerojatno puno, zapravo više nego kasnije u Švicarskoj, i to i danas cijenim. Ipak, tamo se nisam osjećala kao kod kuće. Mentalitet, priče o ratu koje su stalno bile prisutne… Jednostavno mi nije odgovaralo. 

Nakon toga sam otišla u Švicarsku na diplomski iz lutkarstva. Fakultet je, nažalost, više naginjao fizičkom teatru nego lutkarstvu, ali ljudi su bili divni. Upravo sam tamo upoznala dvoje kolega s kojima od 2022. imam svoju kazališnu kompaniju Their Unparalleled Majesties’ Grand Royal Tabletop Theatre Company. Zajedno radimo predstavu Boxlife s kojom putujemo po svijetu. Do sada smo igrali u Švicarskoj, Češkoj, Austriji, Njemačkoj te u Americi, u San Franciscu. Ovog rujna pozvani smo na najprestižniji lutkarski festival u svijetu, Festival Mondial des Théâtres de Marionnettes u Francuskoj, te na Međunarodni festival u Subotici, a nadam se i barem jednoj izvedbi u Zagrebu.

U isto vrijeme jazz nikad nije nestao iz mog života. Uvijek sam ga nekako ubacivala u etide i predstave, išla na jam sessione, jednostavno ga nisam mogla izbaciti iz glave. Prije odlaska u Švicarsku otišla sam u Grožnjan na jazz kamp i tamo upoznala kontrabasista Gorana Rukavinu, koji je postao moj mentor i prijatelj. Shvatila sam koliko mi je kontrabas nedostajao, iako je bio težak instrument i često sam se osjećala kao da ne napredujem. Nakon diplome iz lutkarstva odlučila sam: sad ili nikad. Imala sam 26 godina i upisala jazz akademiju. Pripremala sam se nekoliko mjeseci, u međuvremenu odradila internship u Lutkovnom gledališču u Sloveniji i sada sam u Grazu.

Ta Švicarska mi je u tvojoj biografija bila tako neuobičajena, nisam navikla da je to zemlja u koju ljudi iz naše okoline idu studirati. Što je bilo prije, fakultet ili Švicarska?

Fakultet sam odabrala jer zapravo ne postoji puno diplomskih studija za lutkarstvo. Postoji jedan u Pragu, ali tamo moraš znati jezik, a prednost imaju studenti koji su završili njihov preddiplomski studij. Gledala sam i Berlin, ali taj studij se plaća i opet je tu bio problem jezika. U tom trenutku pojavio se novi studij, Teatro di figura na Accademia Teatro Dimitri. 

Zapravo sam prvotno željela upisati Puppet Try, projekt u kojem bi se svakog semestra selilo u drugu državu, ali nažalost, taj je projekt propao radi pandemije. Nakon Osijeka bila sam prilično izgubljena. Većina mojih kolega je nastavila studij, a ja sam sjedila u Zagrebu i nisam znala što dalje. Na kraju je Teatro Dimitri bio jedini studij na koji sam se prijavila. Primili su me i dobila sam stipendiju, što mi je tada jako puno značilo.

U kojem trenu ti je došlo da spojiš glumu, lutkarstvo i jazz?

Mislim da sam oduvijek spajala glazbu i kazalište. Na faksu u Osijeku često smo radili lutkarske etide u kojima smo svi bili iza scene. Svi smo bili bend, svirali smo i pjevali, i bili scenografi i dramaturzi. Mi smo radili sve, što je zapravo bilo fenomenalno jer su uvjeti bili nikakvi. Nismo imali pravu scenu, možda je sada imaju. Tada smo imali dvije prostorije, tri reflektora, od kojih su četiri i pol bila pokvarena. 

Što si dobila iz tog iskustva nedostatka i neprestanog improviziranja, a što iz iskustva obilja i dostupnosti?

U Osijeku smo naučili biti beskrajno kreativni jer nismo imali mnogo. Imali smo profesore i prostor, donekle, ali vrlo često smo radili vani ili u garderobi. Jednostavno nije bilo dovoljno prostorija za sve, pa kad bi netko radio svoj završni projekt, ti si se morao povući negdje drugdje. Radili smo doma, u 7 ujutro ispred Akademije jer bi netko zaboravio doći otključati prostor. Doslovno sam studirala od 7 ujutro do 9 navečer. Vikendima bismo se nalazili kod prijatelja, skuhali kavu i radili lutkarske etide. Nismo imali materijale, izvlačili smo stvari iz ormara, rezali, šivali lutkama vestice, izrađivali sve sami. Ta kreativa koju smo tamo stekli mislim da mi je najviše pomogla u stvaranju vlastitih projekata. 

Primjerice, za projekt Where is the Beat? napisala sam tekst, skladala pola glazbe (drugu polovicu Ivan Luić), imala dva vanjska oka, ali nisam imala dramaturga_inju, scenografa_kinju ni majstora_icu za svjetla. Navikla sam se biti sam svoj kazališni kreator, što smatram velikom prednošću jer naučiš razmišljati o svemu. Naravno, uvijek je bonus imati nekoga tko ti može dati vanjsku perspektivu.

U Švicarskoj su resursi bili dostupniji. Da sam bila u Zürichu, to bi bio potpuno drugačiji svijet, ali naš je faks bio u talijanskom dijelu zemlje, prvu godinu smo proveli u bivšoj vojarni koju smo dijelili s vojnicima. Nije bilo glamurozno, ali kada bi došlo vrijeme projekata, imali smo na raspolaganju oko pet tisuća franaka dok smo u Osijeku imali, recimo, 300 kuna. Možda ne pamtim točne iznose, ali razlika je jasna. Mogla sam platiti ljude s kojima sam radila, glazbenike s kojima sam surađivala. Švicarska me, s druge strane, otvorila. Tamo sam se počela manje sramiti svog tijela. U Osijeku sam se često osjećala nesigurno jer nisam bila “konvencionalno ženstvena”. Uvijek sam dobivala te tipične ženstvene uloge koje mi nisu bile ugodne. 

Reci mi više o ideji i procesu rada na Where is the Beat?

Dugo sam se mučila s tim što želim napraviti. Još sam na preddiplomskom u Osijeku htjela osmisliti vlastiti projekt, ali me bilo strah i bila sam u lošem mentalnom stanju. Na kraju sam s kolegicom napravila lutkarsku predstavu o baki i psu. Bila je namijenjena odraslima, radilo se o baki koja se drogira jer joj je umro suprug. Nije bila posebno uspješna, ali prošla sam i preživjela. Unatoč tome, uvijek sam osjećala potrebu da napravim nešto vlastito, kao da sam sama sebi morala nešto dokazati. Taj unutarnji glas koji mi je stalno govorio “nisi dovoljno dobra” bio je uvijek prisutan.

Zato sam za diplomski odlučila napraviti nešto sama. Prvo sam htjela da tema bude potpuno drugačija, nisam željela govoriti o burnoutu, depresiji i mentalnom zdravlju. Ali ništa drugo nije dolazilo. U jednom trenutku sam jednostavno odustala od borbe i rekla: “U redu, ne mogu ništa drugo smisliti, idemo s ovim.” Prva scena koja se pojavila bila je rečenica: “All of my friends feel like shit.” To je bila prva iskrena misao koja se dogodila, jer su svi moji prijatelji pričali istu priču. Umorni su, iscrpljeni, stalno im se plače, nisu sigurni imaju li depresiju, osjećaju se preopterećeno i izgorjelo.

Mislim da si baš pogodila moment u društvu koji je dosta jak i aktualan. 

Ali poanta je bila da predstava ne bude depresivna i teška. Ne volim mračne predstave. To je moja osobna preferencija, ali sjećam se jedne predstave u Švicarskoj o silovanju i pomislila sam: zašto sam ja ušla i sada sat vremena gledam to. U svijetu već ima dovoljno rata, smrti i užasa, pogotovo sada. Zašto bih ja htjela donijeti još nešto što nosi taj osjećaj?

Možda na svoj način mogu pomoći ljudima da se osjećaju manje sami u svemu tome. Da ih barem na sat vremena nasmijem i da ih inspiriram. To mi je bila glavna poanta, a naravno, djelomično je sve to bila i terapija za mene, iako si to nisam željela priznati.

Što ti je bila glavna inspiracija za predstavu?

Veliku ulogu je odigrala skulpturalna instalacija ambijentalnog karaktera Dokolica umjetnice Ines Krasić. Osim toga, na mene je utjecala i knjiga njemačko-korejskog filozofa Byung-Chul Hana pod nazivom The Burnout Society. U predstavi sam citirala nekoliko njegovih rečenica, onih velikih misli koje ti ostanu u glavi pa o njima razmišljaš mjesecima i tek ih nakon godinu‑dvije doista shvatiš.

Kakve planove imaš za Where is the Beat? 

S jedne strane, voljela bih je usavršiti, a s druge, postoji taj dio mene koji želi da za mene ostane nedovršena jer još uvijek osjećam potrebu da bude savršena, a znam da nije. Istovremeno, dio mene zna da je želja za stalnim dorađivanjem u suprotnosti s onim što predstava sama poručuje, a to je da je dovoljno dobro zapravo dovoljno. Ne moraš biti fenomenalna u svemu što radiš. Skuliraj se, odi sjest, pojedi grah u Zagorju, c’mon man.

S obzirom na lutkarsku pozadinu i kazališno iskustvo, kako zamišljaš svoje mjesto i doprinos unutar jazz scene?

Ako nikad nisi slušao jazz i dođeš na koncert, sve ti je čudno. Jazzeri se međusobno smiju nekim internim forama, razumiju glazbene citate ili prepoznaju trenutke kada se netko u bendu zabuni i onda to postane simpatično, a ti stojiš tamo i nemaš pojma što se događa. Mislim da bi bilo divno kada bi jazz glazbenici otvorili vrata publici, ne samo izašli na pozornicu i odsvirali svoje originalne pjesme. Ako im pokažeš svoju energiju, ako se zabavljaš i to dijeliš s publikom, tu nastaje konekcija. 

Voljela bih uvesti humor u jazz koncerte, kao što neke pjevačice mijenjaju stare, često seksističke tekstove jazz standarda na duhovit način. Publika se nasmije, a kvaliteta glazbe ne pati. Smatram da humor i otvorenost publici samo obogaćuju iskustvo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Najnormalniji od svih dana je monokomedija s elementima stand-upa u kojoj se autor bavi temom burnouta te dovodi u pitanje popularizaciju produktivnosti u kontekstu radne kulture. Prepoznajući ovaj problem kao “društveni fenomen s kojim su suočeni brojni mladi ljudi koji ulaze na tržište rada ili čak već u toku studiranja”, Nakić istražuje njegovu pozadinu kao i posljedice koje ostavlja na pojedincima te na njihovim odnosima.

Ulaz je slobodan. Više informacija potražite ovdje.

Većina bi ljudi vjerojatno rekla da ovakav opis pripada popodnevnom lješkarenju u dnevnom boravku, a ne djelu iz područja izvedbene umjetnosti. Dio njih bi, iz istog razloga, radije ostao kod kuće nego otišao na izvedbu. Ovo nije apel za renovaciju gledališta, ali jest podsjetnik autori(ca)ma, uključujući i mene, na nimalo novu ni inovativnu ideju promišljanja organizacije i oblikovanja gledališta. „Gledanje je aktivnost koju karakterizira njezino ukorjenjivanje u stvarnom svijetu“¹, a izvedbene umjetnosti imaju alate potrebne za stimulaciju, ne samo vida već svih osjetila. One se ne događaju samo na sceni nego u gledalištu: u oku, uhu, nosu, na dlanu i jeziku gledatelja.² 

“Tijelo i direktna tjelesna iskustva postaju primarna referentna točka za razumijevanje svijeta.”³ Tijelo je izvor i modalitet naše percepcije pa nam uronjenost različitih osjetila u ono što gradi atmosferu izvedbenog okoliša, pomaže sklopiti konkretniju sliku svijeta izvedbe te ga učiniti opipljivijim. Izvedba se gledatelju može približiti i na podsvjesnim razinama suptilnijim od emotivnog, odnosno refleksivnog povezivanja s pričom. Imerzija može biti oblik nenarativnog, poetskog izlaganja svijeta izvedbe, koje potiče emotivno i osjetilno uživljavanje. Čak i ako, primjerice, u trenutku izvedbe nisi svjesna⁴ nekog mirisa koji je prisutan u prostoriji, on doprinosi tvom doživljaju, izbacujući te iz radnje ili dodatno u nju uvlačeći.

Dnevni boravak s početka teksta zapravo je dvorana Plesnog centra Tala u kojoj sam gledala BARTLBLOB, izvedbeno djelo nastalo u suradnji Nataše Antulov, Nine Gojić, Anne Javoran, Antonije Dorbić i Marte Krešić. Miris eteričnih ulja koji se širi dvoranom na nesvjesnoj nas razini opušta, što za gledateljsko tijelo čini i netipična konfiguracija gledališta, više nalik kauču. Zajedno sa svjetlosnim oblikovanjem Sindri Uču, ovi elementi grade afektivni okvir događanja na sceni.

U bavljenju problemom umora, autorski tim Bartlbloba poseže za uprizorenjem monotonije, ciljajući na njezinu ljekovitost i revitalizirajući efekt koji može imati na umornog pojedinca. U izvedbi nema vidljivih fizički prisutnih izvođača čiji bismo umor promatrali. Time je vješto izbjegnuta ili laž, igranje umora, ili njegova proizvodnja na sceni. Umor je u ovoj izvedbi početni uvjet, pretpostavka – ne nužni suvišak i nusprodukt rada izvedbe. Kao dokaz nekog prošlog umora, ili barem rada, služi koreografija teksta koju pratimo na svojim mobitelima tijekom prvog dijela izvedbe. Tekst One Mississipi Two Mississipi, autorice Anne Javoran, svojevrsna je partitura vremena. Između različitih grafički oblikovanih varijacija opisa imenice vrijeme (“moje”, “tvoje”, “zaboravljeno”, “zamrznuto”…), “vrijeme provedeno na ekranu” nije navedeno, zato što se omata oko same radnje skrolanja. Tekst koji nastoji kritizirati vrijeme koje provodimo priljepljeni uz ekrane, čini to reproducirajući predmet svoje kritike, eventualno računajući na efekt osvještavanja koji će potaknuti u gledatelju. 

Režirano preusmjeravanje gledateljskog pogleda s ekrana u prostor, prijelaz je iz prvog u jednako monolitni drugi dio izvedbe. Prijelaz nastoji biti neprimjetan i postupan, hineći slučajnost pomicanja cerade naslonjene na zid u dnu dvorane. U jednu ruku, za oko zaokupljeno ekranom, on i jest nevidljiv – registriramo ga tek kao šum koji cerada proizvede pri pomicanju. Poput namreškane površine plimnog vala ili teškog popluna lijenosti, tromo se kreće duž dvorane do kraja izvedbe. Unatoč svojoj velikoj površini kojom, razvučena, prekriva veći dio dvorane, njezin auditivni element gledatelja uvlači u određeno meditativno, uspavano stanje. Gledateljica koja je zatvorila oči, mogla se bez problema zateći i na nekom drugom mjestu, primjerice na obali mora. Na kraju, cerada iz Bartlbloba, na svom putu van iz dvorane, doslovno proguta jednu gledateljicu, proizvodeći komičnu metaforu koncepta imerzivnosti – izvedba je progutala svoju publiku. No je li zaista? 

Dosada je pasivno prijelazno razdoblje između trenutka kad se scenska slika isprazni i trenutka kad njezin mehanizam počne proizvoditi nova značenja, odnosno ponovno je puniti. Dosada nije sama po sebi loša, ona je stanje mirovanja, a doživljavanje dosade je subjektivno. Objektivan korak prema bijegu od dosade bila bi transformacija slike – povezivanje novih kombinacija značenja među postojećim elementima. S obzirom na naglašenu nedogađajnost Bartlbloba, gledatelju ne treba dugo da obradi sve ponuđene informacije u dvorani, odnosno da se slika isprazni. S obzirom na njezinu jednostavnost i mali broj potencijalno uspostavljenih odnosa među elementima, njezin mehanizam ne može proizvesti puno novih značenja da bi ju ponovno napunio i jedino što ostaje je atmosfera. Uspostavljena afektivnim okidačima, ona je ključ drugačije transformacije slike – one u kojoj gledateljica, njezino tijelo u odnosu s cijelim prostorom i njegovom atmosferom, postaje predmet vlastite pažnje. 

No spomenuta nedogađajnost kao autorska strategija, a ne slučajnost, najavljena je već u naslovu, skrojenom od imena dvaju literarnih likova, Bartelbyja i Barnabootha.  U svojoj kratkoj priči Bartelby, The Scrivener: A Story of Wall Street iz 1853., Herman Melville piše o čovjeku zaposlenom u odvjetničkom uredu, čije je zaduženje kopiranje dokumenata. Za njegova poslodavca problem nastaje kad Bartelby na sve zahtjeve počinje odgovarati s “radije ne bih”. Interpretaciju tog odbijanja, autorice Bartlbloba stvaraju dovodeći ga u vezu s Barnaboothom, čiji dnevnik opisuje polagani put od oslobođenja do samospoznaje⁵.

Nedogađajnost izvedbe možemo dakle promatrati i kao autorsko “radije ne bismo”, koje aludira na učestalu prekarnost rada na kulturnoj sceni, nemogućnost odbijanja projekata zbog egzistencijalne ugroženosti i posljedični burnout. Javno izraženu želju da rade, a da se pritom ne umaraju, autorice si ispunjavaju okretanjem apstraktnom materijalu izvedbe, koja nastaje u susretu s gledateljevim umom, odnosno maštom, u pojedinačnoj gledateljskoj refleksiji materijala. Iako Bartlblob, u obliku ružičastih jastučastih naslonjača, prigušenog svjetla i uljima oplemenjenog zraka, gledateljima pruža prostor i vrijeme izvedbe za fizički odmor i mirovanje⁶, apstraktnost izvedbe ne dopušta mirovanje umu. Bartlblob računa na gledateljsku mentalnu aktivnost, na sadržaj koji će gledatelj donijeti sa sobom i interpretacije koje će sam upisivati u izvedbu. Za razliku od produkcija u kojima izvođači igraju neke likove, gdje gledateljska pažnja i pozornost kroz trajanje čitave izvedbe budu okupirane izlaganjem određenog narativa s kojim se gledatelj povezuje, odnosno podraženim emotivno-refleksivnim aparatom, Bartlblob želi okupirati gledateljsku pažnju s nekoliko okidača fizičkih osjetila. Od njih se ne očekuje samo da nas uvuku dublje u izvedbu već da nas, poput rebusa, navedu na samostalno uvezivanje narativa. Proizvedeni dojam jest onaj montaže efekata ili afektivnog kostura za izlaganje koje, u slučaju ove izvedbe, autorice radije ne bi iznijele.

1. Martin Welton, Feeling Theatre; Feeling Your Way in the Dark, str. 61 ↩︎
2. I u još nekim rubnim prostorima, primjerice ispred zgrade ili dvorane netom prije početka predstave, u promidžbi same predstave, itd. Ali ovaj tekst fokusiran je na osjetilnu imerzivnost izvedbe. ↩︎
3. Ibid. str. 75 ↩︎
4. Ibid. str. 4 ↩︎
5. Valery Larbaud, A.O. Barnabooth: His Diary ↩︎
6. Paradoks rada koji je plaćen i odmora koji se plaća (cijenom ulaznice). ↩︎

Ovakav razgovor bismo mogli čuti u javnom prijevozu u panici oko mature tipičnoj za ovaj dio godine, a zapravo se radi o replikama iz predstave (Ne)vidljive u produkciji Empiria teatra koju smo imali prilike gledati 24. lipnja u Centru mladih Ribnjak. Predstava u trajanju od dvadesetak minuta okuplja tri glumice, tri stolca i dva crna panoa kako bi nam predočila tri različita životna razdoblja koja započinju stresnim razmišljanjem o upisu na fakultet, izlazak na tržište rada i okupljanje deset godina nakon mature. Redateljica Iva Srnec Hamer i glumice Dorotea Ilečić Sever, Mirna Ostrošić i Lidija Penić-Grgaš nam uz minimalne postupke i skromne uvjete (nema kostima, rekvizite, zvuka, svjetla) iznimno uvjerljivo, na trenutke i komično, prikazuju svaku etapu života upisanu u ovaj autorski tekst. 

Sve tri glumice se izmjenjuju u ulogama glumice, majke, prijateljice i budućih poslodavaca. Imamo priliku vidjeti scenu u kojoj roditelji maturantice skupljaju brošure za izbor fakulteta dok s pola uha slušaju želje svog djeteta (Lidija Penić-Grgaš odlično prikazuje mamu koja bi najradije sama upisala medicinu i svaki dan provodila u laboratoriju). Nakon toga Penić-Grgaš uskače u ulogu nedavno diplomirane glumice koju Ilečić Sever i Ostrošić nemilosrdno rešetaju pitanjima na razgovoru za posao (koji, naravno, nije u struci) te osciliraju od onih tipičnih (Snalazite li se u stresnim situacijama?), onih ponižavajućih (Znate li kako se obračunava radni staž?), onih neprimjerenih (Planirate li imati djecu?) do svima “najdražeg”: Gdje se vidite za deset godina?

Kulminacija u predstavi dolazi u obliku okupljanja za desetu godišnjicu mature u kojoj se Ilečić-Sever, kao glumica na nezavisnoj sceni, zatiče u bujici pitanja svojih starih prijateljica koje sada već imaju djecu i izgrađene karijere. Snaga i ljepota ove izvedbe leži u tome što glumice u trećem dijelu iskaču iz likova i obraćaju se gledateljima kako bi im prenijele vlastite misli koje u patrijarhalnom društvu kakvo je naše nisu prihvatljive, poput priznanja majke: “Nisam osjetila mir od 2016. i osjećam kako polagano gubim vlastiti identitet.” Ili odlučnosti poslovne žene: “Ne znam s djecom i čine me nervoznom i mrzim što se imam potrebu pravdati jer ih nemam.” Tu je i monolog glumice koja ne zna kako će preživjeti mjesec te zapravo živi od posuđivanja novca kojeg vraća čim joj sjedne honorar i tako se vrti u krug. Osim onih rijetkih situacija kada snimi kakvu sapunicu, pa se može počastiti naručivanjem hrane.

Ova je izvedba označila kraj dvogodišnjeg međunarodnog projekta T.O.U.C.H. (Theatre Outreach: Unravelling Connections In Humans) koji je okupio organizacije iz Hrvatske, Italije i Srbije koje su redom Empiria teatar, Uniamoci i Cepora. Svaka od tri organizacije se fokusirala na određenu društvenu skupinu: u Hrvatskoj su to bile mlade i nezaposlene osobe, u Italiji osobe s invaliditetom, a u Srbiji djeca bez roditeljske skrbi. Empiria teatar je za vrijeme trajanja projekta proveo niz radionica u školama i kulturnim centrima koje su se bavile problemom nezaposlenosti mladih, a izvedbu (Ne)vidljive (koja se fokusirala na pitanje rada u kulturi preko priče o mladoj i nezaposlenoj glumici) publika je ranije imala priliku vidjeti i na Festivalu alternativnog kazališnog izričaja.

Nakon predstave je uslijedio panel hibridne prirode preko platforme Zoom pod nazivom Inkluzivno kazalište u kontekstu marginaliziranih skupina i nezaposlenosti mladih. U razgovoru su sudjelovali psiholog Sandro Krašić, nastavnica, kritičarka i urednica Andrea Divić i plesna umjetnica Iva Nerina Sibila, a moderatorica je bila kazališna redateljica Nika Bokić koja je ujedno bila i asistentica na projektu T.O.U.C.H. Panel je otvoren pitanjem o uvjetima rada na nezavisnoj sceni i koliko se razlikuju od onih u drugim zanimanjima te postoji li primjer pozitivne prakse na umjetničkoj sceni. Bokić napominje da samo u Centru mladih Ribnjak trenutno igraju dvije predstave koje se tematski bave radnim uvjetima: Predstava koju želimo gledati i (Ne)vidljive, a Iva Nerina Sibila dodaje dva plesna naslova koja se mogu pogledati u TALA PLE(j)Su: BARTLBLOB i Plesna predstava. 

Jedan od najčešće spominjanih problema vezanih za rad na nezavisnoj sceni je rad od projekta do projekta; prekarni rad koji ne poznaje godišnji odmor ili radno vrijeme i kojem je bolovanje nepoznat pojam. Kao tema se otvorio i izbor fakulteta što smo i vidjeli u predstavi, te koliko monetarna isplativost utječe na upis i izbor buduće struke. Ne gleda se interes ili izvrsnost u nekom polju, već mogućnost stalnog zaposlenja sa izdašnom plaćom. Iako ovakva priča nije nova, čini se da mladi sve manje i manje upisuju smjerove koje zaista žele studirati. Poteglo se i pitanje sindroma sagorijevanja, poznatijeg kao burnout koji se pojavljuje sve ranije i ranije. Divić je podijelila neka iskustva rada u školi u kojoj su očekivanja ogromna te se čini da je u Zagrebu teže upisati gimnaziju nego fakultet jer svi moraju imati odlične ocjene. Na učenike_ice utječu i društvene mreže koje im romantiziraju rad i učenje ili postavljaju nerealna očekivanja i nedostižne ciljeve. 

Koliko god se srednjoškolka razlikovala od slobodne umjetnice, čini se da ih muče slični problemi. Društvena očekivanja su prisutna i kod jednih i kod drugih, kao i pritisak produktivnosti, kod jednih su to savršene ocjene, kod drugih izbacivanje rada za radom kako bi mogle financirati osnovne životne potrebe. Jednog dana, ne tako daleko, ove prve će se naći na poziciji ovih drugih, već upoznate s burnoutom kao posljedicom kroničnog stresa uzrokovanog lošim i / ili preopterećujućim uvjetima rada. U poslovima koji se percipiraju kao rad iz ljubavi, pritisak je samo očitiji jer nema institucionalne podrške ili je ona neadekvatna. Da bi budućnost bila drugačija, potrebne su sistemske promjene. A borba za bolje radne uvjete tiče se svih nas pa i onih koje (još) nisu na tržištu rada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako bi doprinijele boljem razumijevanju sindroma sagorijevanja, tri organizacije iz Poljske, Hrvatske i Slovenije pokrenule su projekt Burnout Aid, specifično usmjeren istraživanju i sprječavanju burnouta među zaposlenima i volonterima u civilnom sektoru. U procesu istraživanja i osmišljavanja alata za prepoznavanje i prevenciju burnouta sudjelovala je poljska Fundacja Culture Shock, organizacija koja koristi nove tehnologije i nove medije u neformalnom obrazovanju, hrvatska udruga K-zona, posvećena radu sa ženama i LGBTQ+ zajednicom u području rodne ravnopravnosti, kulture i radničkih prava, te Mesto Žensk iz Slovenije, nevladina organizacija fokusirana na feminizam i rodnu ravnopravnost u umjetnosti i kulturi.

Završna konferencija projekta održana 20. svibnja u sklopu 16. izdanja Vox Feminae festivala bila je povod da s Urškom Jež iz Mesta Žensk razgovaramo o razlozima koji treći sektor čine posebno ranjivim kada je u pitanju sindrom sagorijevanja.

Projekt Burnout Aid započeli ste 2019. godine. Otad do danas tema mentalnog zdravlja dobiva sve veću vidljivost, no vratimo se na čas na početak. Što je za vas bio poticaj da se bavite ovim problemom? Je li sagorijevanje bilo nešto čime ste se bavili u vlastitoj organizaciji?

Dolazim iz organizacije koja radi u polju kulture, provodimo umjetničke projekte, ali nam u imenu stoji ‘udruženje za promociju žena u kulturi’, a to podrazumijeva i brigu za dobre radne uvjete za umjetnice i druge kulturne radnice. Kad nas je K-zona pozvala da se uključimo u projekt nismo to mogle propustiti. Sve češće smo govorile o tome da smo sagorjele, da radimo previše, da moramo nešto promijeniti. Činilo nam se da je ovo svakako tema koja se poklapa s našim radom i koja nas dotiče kao i sve druge organizacije civilnog društva.

Krenuli ste od istraživanja i analize postojećih saznanja o sindromu sagorijevanja, između ostalog i prisutnosti ove teme u javnom diskursu zemalja u kojima se projekt provodio. Koji je vaš dojam razumijevanja burnouta na toj općoj razini te kakav je položaj civilnog društva unutar postojećeg korupusa znanja? 

Projekt se odvijao u četiri segmenta. Prvi je bio istraživanje, odnosno desk research, tijekom kojeg smo u svim zemljama mapirali što već postoji o burnoutu – koja su istraživanja već provedena, postoje li neki mehanizmi podrške i slično. Nakon toga je uslijedilo terensko istraživanje, studje slučaja pet organizacija koje rade s različitim ranjivim grupama: starijom populacijom, osobama s mentalnim poteškoćama, LGBT zajednicom, ženama i migrantima. Unutar svake organizacije radile smo po tri intervjua s nekim iz vodstva organizacije, s nekim od zaposlenika i volontera. Nastojale smo iz različitih perspektiva mapirati koji su to ključni uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje u nevladinim organizacijama. Osim terenskog istraživanja, u svakoj od zemalja u kojima se projekt provodio imali smo i pet eksperata koji se na različite načine bave ili burnoutom ili temama koje su važne za njegovo razumijevanje. Pored terapeuta i praktičara, u projekt smo uključile i osobe koje rade na pitanju radnih uvjeta iz pravnog aspekta kako bismo doznale koji su uvjeti rada specifični za civilni sektor i na što bi nevladine organizacije posebno trebale obratiti pažnju.

Ustanovile smo da u nekim zemljama postoje istraživanja vezana za školski sustav, medicinu ili neka druga područja, ali specifično po pitanju burnouta u nevladinim organizacijama nismo puno toga našle. Npr. u Sloveniji je sagorijevanje bilo riječ godine, puno se pričalo o tome, izašle su neke knjige, ali ništa što bi specifično zahvaćalo civilno društvo. No, prisutnost ove teme u javnom prostoru bio je samo jedan aspekt našeg istraživanja. Ono što nam je bilo zanimljivije je mapiranje od kad se uopće govori o sagorijevanju, kako se ono razumije unutar zdravstvenog sustava, je li prepoznato kao bolest, možeš li dobiti dijagnozu burnouta, pravo na bolovanje i slična pitanja.

Odgovore na njih tražili ste kroz istraživanje u tri zemlje – Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Kakvi su vaši nalasci, koji su to uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje? Postoje li neka preklapanja ili specifične razlike u navedenim zemljama?

Situacija u svim zemljama je jako slična. Ključni faktori koji dovode do burnouta su sistemski, a osnove su projektni ritam rada organizacija i mali broj zaposlenika, što direktno proizlazi iz nedovoljnog financiranja. S jedne strane to su uvjeti rada koji često obuhvaćaju i nedostatak osnove infrastrukture i adekvatnog radnog prostora, zbog čega mnogi zaposlenici nevladinih organizacija rade od doma i koriste vlastite resurse. S druge strane, zanimljivo nam je bilo vidjeti i kakvu ulogu imaju korisnici s kojima organizacija radi, je li i to jedan od faktora koji utječe na burnout u organizaciji. U razgovorima sa zaposlenicima organizacija civilnog društva koje rade s ranjivim skupinama pokušali smo doznati doživljavaju li sekundarnu, tj. posrednu traumu i, naravno, ispostavilo se ona u velikoj mjeri utječe na osjećaj burnouta kod svih, osim možda kod organizacija koje rade sa starijom populacijom.

Još jedan jako važan faktor koji utječe na sagorijevanje je društvo u kojem organizacija radi i kako se ona percipira. S jedne strane dojam je da aktivistički rad nije ozbiljan posao, da to što radimo iz ljubavi ili nam je posao gotovo hobi pa se podrazumijeva da nam ne predstavlja stres. S druge strane, iz pozicije vlasti naš se rad doživljava kao prijetnja, mi smo one koje uvijek rade probleme, postavljaju nezgodna pitanja, upozoravaju na nepravilnosti… Taj antagonizam stvara pritisak koji sigurno utječe na burnout. Također, pomaci na kojima jako teško i naporno radimo su minimalni, treba dugo vremena i puno napora da se nešto promijeni – sve su to faktori koji stvaraju ‘plodno tlo’ za sagorijevanje u civilnom društvu.

Na završnoj konferenciji projekta u Zagrebu govorilo se o različitim razinama na kojima možemo govoriti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru – od individualne, preko organizacijske do strukturne razine koja definira naše radne uvjete. Mogu li se prema vašem mišljenju i iskustvu te razine adresirati odvojeno?

Na individualnoj razini možemo govoriti o preklapajućim vrijednostima ljudi koji ulaze u civilno društvo, koje obično vodi entuzijazam i želja za društvenim promjenama. No mislim da je bitno da osim osobnih razloga koji radnike i radnice civilnog sektora mogu dovesti do burnouta govorimo o ulozi organizacija u kojima rade. Važno je da ne prebacujemo odgovornost – da ne zaključujemo da burnout proizlazi iz pojedinačnih karaktera i navika koje možemo promijeniti. Jako je bitno da se priča o sistemskoj i organizacijskoj razini, jer nam nedostaje strukturirano adresiranje problema. Najčešće se o ovoj temi govori neformalno, u usputnim razgovorima ili uz kavu. To su pokazale i radionice koje smo provodile u sklopu konferencije, koje su potvrdile da se u organizacijama rijetko odvaja posebno vrijeme za razgovor o problemu sagorijevanja. Nemamo vremena stati i pričati o tome kako ćemo raditi manje, kad prije toga trebamo završiti gomilu hitnijih stvari. Ovaj ritam i način rada u velikoj mjeri nam diktira sustav u kojem djelujemo, pa se postavlja pitanje kako izaći iz tog začaranog kruga.

Ono što može pomoći je da organizacija u strateškom smislu odluči što su prioriteti, a što se može ostaviti za kasnije ili uopće nije njena misija. Puno puta pišemo i radimo projekte jer njima možemo u nekom manjem dijelu financirati ono što je bit djelovanja naše organizacije. Mislim da možemo prihvatiti da ne moramo raditi baš sve. Problem je, naravno, u nesigurnom kontekstu. Organizacije civilnog društva imaju perspektivu od pola godine, godinu i zbog toga nijedan poziv, nijedan natječaj neće proći bez prijave. No taj ritam nas dovodi do sagorijevanja i zato tu logiku trebamo osvijestiti i preispitati.

Kroz projekt ste ponudili neke alate i metode koje mogu pomoći u adresiranju problema burnouta i njegovoj prevenciji. Kakva su dosadašnja iskustva u njihovoj primjeni, postoji li otpor prema promjeni ustaljenih praksi?

Cilj svih istraživanja bio je da dođemo do alata koji su potrebni organizacijama za podršku i prevenciju sindroma sagorijevanja. Na kraju se projekt razvio u tri različita pravca. Prvo, proizveli smo scenarije za radionice prepoznavanja i sprječavanja burnouta u organizacijama, koje smo proveli i u Zagrebu. Na stranici projekta postoji osam scenarija za radionice koje se mogu provoditi unutar organizacija ili među zaposlenicima i suradnicima različitih organizacija. Na radionicama nudimo različite alate koji pomažu reflektirati procese koji se odvijaju u kolektivima, osnažuju sudionike_ce u započinjanju razgovora i sugeriraju mjere koje se mogu implementirati kako bi se postigla promjena. Proizveli smo i seriju videa koji služe u svrhu podizanja svijesti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru. Donose različite perspektive osoba koje su prošle kroz burnout, intervjue s ekspertima u području radnog prava te razgovore s terapeutima koji rade u poslovnom sektoru. I, naravno, ono osnovno – donose informacije o tome što je burnout, koji su simptomi i kako izgledaju pojedine faze.

Najvažniji rezultat projekta je upitnik koji se nalazi na web stranici, koji mogu ispunjavati pojedinci ili predstavnici organizacija. Upitnik je strukturiran tako da obuhvaća različite segmente – od poslovnih procesa i ponašanja, preko zadovoljstva poslom do radnih prava. Rezultati upitnika pokazuju nam koja područja našeg rada su održiva, a gdje trebamo korjenite promjene. Ujedno nam se nude i različite metode kojima možemo pospješiti radne procese – na individualnoj razini to je sve od vježbi disanja i meditacije, do alata koji pomažu u organiziranju to-do liste i uspješnom vođenju projekata. Za organizacije tu je predložak protokola protiv mobinga na radnom mjestu, check-lista s popisom svega što sve treba sadržavati dobar ugovor te alati koje organizacija može koristiti u sprječavanju ili izlasku iz burnouta, što je i najvažnije.

Materijala je zbilja puno i najčešće je pitanje gdje početi, što je prvi korak. Nije nužno aplicirati sve, najvažnije je odabrati ono što je realistično i ima smisla za pojedinačnu organizaciju. Dovoljno je odvojiti pet minuta svaki dan za prakse koje ciljano utječu na smanjenje faktora sagorijevanja. To mogu biti male stvari, npr. promjena načina kako se vode sastanci, koliko ih često imamo, tko sve u njima sudjeluje i slično. Najvažnije je da odlučimo da ćemo primijeniti nešto od ponuđenih alata, da se otvori prostor za sustavni razgovor o ovim temama. Činjenica je da se svijest o problemu pomakla, ali praksa i dalje kaska. Važno je da smo osvijestili problem, prepoznajemo ga i osjećamo na svojim tijelima. Svjesni smo i da zahvaća velik broj osoba koje pokušavaju pozitivno utjecati na društvo koje je u krizi već 30 godina.

Jesu li nakon posljednje, pandemijske krize vidljivi neki pomaci? Jesmo li spremniji napustiti stare mehanizme i usvojiti nove prakse?

Mislim da smo kroz pandemiju naučili da je zdravlje važno, i počeli smo burnout direktno povezivati sa zdravljem. Sve više se priča o mentalnom zdravlju i kao da se prihvaća da je burnout dio ovog korpusa na koji trebamo obratiti pažnju, jer je jednako važno. U postpandemijskom vremenu sve organizacije bave se time kako prijeći s rada od doma na uredski rad. Ipak, mislim da se nijedna organizacija neće vratiti na staro već ćemo trebati naći nove mehanizme koji će biti dovoljno fleksibilni da se prilagode novim potrebama.

Važno je i da prepoznamo koji su benefiti brige o mentalnom zdravlju za čitav neprofitni sektor, ne samo za pojedinačne organizacije. Puno ljudi odlazi iz sektora, odlazi znanje i energija i to se negativno odražava na sve. Čini mi se da su na organizacijskog razini problema više svjesne radnice i radnici srednje generacije. Puno njih je već prošlo kroz burnout i tek sada govore o tome, možda su i otvoreniji jer su iskusili sagorijevanje i shvaćaju što ono znači. Kod mlađih timova i organizacija entuzijazam je još uvijek toliko visok da možda i ne prepoznaju stres, odnosno možda nisu svjesni da i pozitivan stres, da ga tako nazovem, na duge staze doprinosi burnoutu.

Kako vidite nastavak rada na ovoj temi, u sklopu projekta ili na razini vaše organizacije?

Sigurno postoji želja za nastavkom bavljenja ovom temom. Upitnik koji smo kreirale nastavlja prikupljati informacije koje će nam pružiti osnove za planiranje daljnjih koraka. Što se naše organizacije tiče, mi smo uvele neke prakse koje ćemo sigurno nastaviti, a periodički ćemo provoditi radionice i bez projekta jer to smatramo važnim.

Jako bitno pitanje koje na neki način ostaje otvoreno i na kojem bi trebalo nastaviti raditi je pitanje samostalnih umjetnika i drugih freelancera u kulturnom sektoru. Dosad smo se bavili osobama i kolektivom koji funkcionira unutar neke organizacije, a sljedećim korakom bismo voljeli zahvatiti ljude koji rade projektno – umjetnike, producente, dizajnere koji su samozaposleni, nemaju organizaciju koja bi mogla štiti njihove interese. Samozaposlene osobe ili freelanceri moraju balansirati između različitih projekata, ako žele preživjeti mjesec sustav ih tjera da rade nekoliko projekata istovremeno, no rijetko se razgovara o tome tko za njih ‘igra ulogu’ organizacije. Postoje li udruženja koja se bave ovom temom, koje nude pomoć i razmišljaju što su sistemske promjene koje će omogućiti sigurnost i zaštitu od burnouta? U nedostatku organizacijskog okvira problem se vraća na individualni nivo, zbog čega mislim da je to tema kojom se u budućnosti trebamo ozbiljnije pozabaviti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za najzapaženiju medijsku akviziciju u još uvijek friškoj godini odgovoran je New York Times, koji je za pojačanje svojoj sekciji igara i zagonetki nedavno izdvojio sedmeroznamenkasti iznos. Riječ je o jednostavnoj igrici pogađanja riječi Wordle, viralnom fenomenu koji je ovom kupoprodajom u neku ruku dovršio puni krug koji ćemo pokušati dijelom opojasati ovim tekstom. Wordle je izvorno osmislio programer James Wardle za sebe i svoju partnericu, potaknut njezinom naklonošću prema NY Timesovoj igrici Spelling Bee, što je medijskom gigantu poslužilo kao idealan promo-šlagvort (vidi: članak koji Wordle proglašava ljubavnom pričom). Kod zagriženih igrača Wordlea recentna je akvizicija izazvala bojazan od naplaćivanja dosad besplatne igre, jer Timesove su igrice, poput ostalih sadržaja, zaštićene paywallom.

No vratimo se koji mjesec unazad, u pretpovijest Wordle fenomena. Igra – koju inače čini jedna zagonetka dnevno, a funkcionira po principu slovkanja riječi za čije pogađanje igrači_ce imaju šest pokušaja – postaje široj javnosti dostupna u listopadu, da bi iznenadan uzlet popularnosti doživjela u prosincu 2021., nakon prijelomnog poteza koji je omogućio da ona postane viralna. Tada je, naime, Wardle Wordleu dodao opciju dijeljenja rezultata pomoću simbola koji demonstriraju tijek i korake nečijeg igranja, bez spoilera koji bi ostalim igračima_cama pokvario užitak pogađanja, ali dostatno da se drugima da uvid u nečiju taktiku i njezinu uspješnost. Dijeljenje rezultata, koje se dotad pretežno odvijalo u krugovima privatnih chatova, preselilo se i na društvene mreže. Njih su ubrzo preplavili prepoznatljivi žuti i zeleni kockasti emojiji. 

Kao što to s fenomenima koji dožive iznenadan hype na društvenim mrežama obično i biva, paralelno s popularnošću nastupila je podjela na hejtere i fanove, kao i stratifikacija unutar tih tabora. Hejteri igrice kao takve pojavljuju se na nekoliko razina nekoliko razina ostrašćenosti, a među njihovim su istupima svakako najekstremniji pokušaji sabotaže spoilanjem, čemu je najslikovitiji primjer bot koji je zasipao igrače rješenjem idućeg dana dok ga Twitter nije blokirao. Pored hejtera igrice uopće, tu je i glasna skupina korisnika koji igraju Wordle ali izražavaju iritaciju hypeom i količinom kvadratića koji im se pokazuju na feedovima, odnosno igračima_cama koji dijele svoje rezultate. Spektar zaokružuju pasionirani igrači_ce koji sudjeluju u svim razinama razmjene i dijeljenja zanosa, prigrljujući Wordle bez rezerve kao važan dio svoje online prisutnosti. Da ih ne manjka, potvrđuje i Twitter profil koji bilježi statistike šeranja na toj mreži, a od sredine siječnja nijednom nije zabilježio manje od 250 tisuća podijeljenih rezultata u danu. 

Da bi priča o usponu igrice pored statističkih podataka nastavila obilovati zvučnim (i slovnim) anegdotama pobrinuo se pred koji dan i šef britanske obavještajne agencije MI6, pokazavši nam kako ni nasljednici ekipe koja je radila na dešifriranju originalne Enigme nisu imuni na odgonetanje mozgalica za obične smrtnike_ce. Richard Moore, inače kodnog imena C, svrstao se u jedan od Wordle tabora priprijetivši unfollowom svima koji šeraju svoje rezultate. Službeni profil susjedne mu obavještajne službe Centar za komunikacije Velike Britanije (GCHQ) uzvratio je šaljivom isprikom ispisanom u prepoznatljivim žuto-zelenim kvadratićima. Onkraj gegova špijunske garniture, kojoj ovakva tweet-izvedba šašavosti evidentno služi kao pogodan PR potez za prikupljanje poena i bildanje imidža u očima javnosti, enigmatičnom uspjehu Wordlea posvećena je nezanemariva količina ozbiljnih pokušaja dešifriranja. 

Najzanimljiviji među njima eksploziju Wordlea povezuju s trenutkom, uvjetima u kojima je stasao, zeitgeistom. Odmjerenost, jezgrovitost, nenametljivost, činjenica da traži izuzetno niske vremenske i afektivne uloge čine Wordle kao krojenim po mjeri strukture osjećaja ovog djelića pandemijskog vremena, slažu se mnogi komentatori_ce. Igra se pojavila u pravi čas da svojom omeđenošću ponudi odušak od beskonačnosti feedova i preplavljenosti stalno novim sadržajem kojima je teško umaknuti. Format je “staromodan, čak bezvremenski i upravo zato svjež”, kako se izrazio novinar Charlie Warzel u iscrpnom pregledu uspona i backlasha u recepciji Wordlea, jednom od brojnih tekstova koji popularnost Wordlea povezuju s njegovim potencijalom za proizvodnju onakve ugode s kakvom smo trenutno u deficitu, promatrajući ju kao odgovor na kolektivni burnout.

Kulturologinja Anne Helen Petersen, inače agilna analitičarka “kulture iscrpljenosti” odnosno društvenih uvjetovanosti i iskustava burnouta, ponudila je prigodnu usporedbu ekonomije zadovoljštine kakvu nudi Wordle naspram beskrajnih igrica adiktivnih svojstava, a sve s obzirom načine na koje različiti tipovi igračko-odgonetilačke aktivnosti odgovaraju na zamor. Polazeći od primjera Candy Crusha, igre koja osnovna svojstva beskonačnosti i prinude na bingea kao oblik igračkog sudjelovanja dijeli sa zaista brojnim drugim primjerima, Petersen zaključuje kako posezanje za njom odgovara temporalnosti burnouta. Takvo stanje, objašnjava, onemogućuje da se izaberemo baviti stvarima koje zaista želimo raditi, gurkajući nas u smjerovima neprestane prokastrinacije. Dok igrice poput Candy Crusha eksploatiraju i produljuju burnout, pri čemu se nerijetko promoviraju upravo kao alati za opuštanje i oporavak od stresa, zagonetke poput Wordlea nude trenutak za predah i socijalizaciju. Tezu o “ritualnoj ugodi” kakvu Wordle omogućava proširuju i drugi uvidi o njegovoj društvenoj komponenti, šeranju i komentiranju koji, riječima Aje Romano, “omogućuju da se ostvari društvenost i onda kada smo preiscrpljeni da bismo se zaista socijalizirali”. A ako nas logika (pandemijske) svakodnevice u tolikoj mjeri navodi da rasipamo vrijeme i pažnju, ne čudi da se upravo format koji ne nudi opciju rasipanja pojavljuje kao kolektivni odušak.

Planetarno popularni fenomeni nerijetko su daleko zanimljiviji zbog onoga što govore o kulturi koja im je omogućila da takvima postanu, nego po nekoj vlastitoj unutarnjoj logici. U slučaju Wordlea, igrice koja zaista ne nudi puno sadržaja sama po sebi, to je posebno vidljivo. Nije li dinamika hypea i backlasha tek odjek snažnih reakcija koju ionako i uvijek potencira algoritamska logika društvenih mreža? Zasigurno. Počivaju li brojni napisi o posebnosti Wordlea na ne-nužno-utemeljenoj osudi bingeanja, na još jednoj varijanti izlizane pretpostavke o superiornosti “starih” načina nad “novim”? U nekoj mjeri, svakako. Wordle balon će se kad-tad ispuhati – ako ništa, ograničenošću broja potencijalnih kombinacija slova i riječi engleskog jezika koje bi se, a izračunalo se i to, tempom svakodnevne obnove zagonetke iscrpiti do 2028. A ako se opravdano ostvari “wordleaška” bojazan o tome da će izvorna igra postati dio ponude dostupne isključivo pretplatnicima_ama Timesa, do toga će doći i puno prije. U međuvremenu, za održavanje hypea brinu se sve brojniji spin-offovi: verzije na živim i mrtvim jezicima, tematske varijante ili pak rubne varijacije koje se uopće ne temelje na pogađanju slova. Dokle, preostaje nam vidjeti.

U knjizi Kapitalistički realizam, Mark Fisher je istaknuo da je neoliberalna privatizacija ekonomije praćena retorikom izbora sa sobom donijela privatizaciju stresa, proliferaciju depresije i rast anksioznosti. Imajući u vidu podzastupljenost mentalnog zdravlja u javnom diskursu, koji takve tematike obično kontekstualizira unutar privatne sfere u formi individualnih, izoliranih svjedočanstava, moguće je povući šire pitanje gotovo uniformnog tretiranja problema mentalnog zdravlja u različitim sferama društva. Prekarne, eksploatacijske i nesigurne uvjete rada koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na mentalno zdravlje prati i niz sociokulturnih narativa o radu i mentalnom zdravlju čija je svrha naturalizirati takvo stanje preko retorike individualizacije i osobne odgovornosti. Oni se međusobno nadopunjuju, osnažuju te u konačnici internaliziraju i reproduciraju u različitim sektorima, diktirajući načine na koje o mentalnom zdravlju možemo misliti i govoriti.

U kontekstu kulturnog sektora, tematiziranje sagorijevanja kroz nekoliko radionica i tribina održanih tijekom 2021. potvrđuje da postoji svijest o sistemskoj naravi tog problema, kao i njegovim feminističkim aspektima i specifičnim posljedicama za mlade i druge marginalizirane skupine. Potaknuto istraživanjem u sklopu projekta Burnout Aid koji su 2019. pokrenule poljska Fundacija Culture Shock, hrvatska udruga K-zona i slovenska Mesto žensk, u klubu Močvara su u prošloj godini održane tribine Sagorijevanje u trećem sektoru – koliko gorjeti za ideju? i Anksioznost – čega se bojimo?, čiji su ciljevi bili kontekstualizacija sagorijevanja i anksioznosti unutar širih povijesnih i društvenih kretanja i njihova demistifikacija kroz poticanje otvorenog dijeljenja iskustava. No da bi se moglo još kvalitetnije pričati o mentalnom zdravlju u trećem sektoru, čini se važnim razmotriti do koje mjere širi kulturološki narativi i dalje oblikuju naš diskus, kakvu javnu personu izgrađuju i kako konstantno očekivanje njena projiciranja utječe na poimanje vlastitog mentalnog stanja i mogućnosti njegova dijeljenja s drugima.

Moć kulturoloških narativa o radu i mentalnom zdravlju korisno je adresirati upravo zbog njihove raširenosti i samorazumljivosti koja omogućuje podcjenjivanje njihove duboke psihičke i emocionalne dalekosežnosti, otežavajući bilo kakvo zamišljanje alternative. Ti se narativi ponajviše odnose na konceptualizaciju posla kao ljubavi, mit umjetničkog genija i njihova preklapanja sa širim društvenim tendencijama fetišiziranja produktivnosti i stigmatizacije problema mentalnog zdravlja. Posljedicama stigmatizacije i stanja sveopće zakočenosti posebno su izloženi mladi koji tek ulaze u sektor u kojem se nisu još afirmirali jer je njihova startna pozicija već obilježena ekonomskom nesigurnošću, prvim iskustvima navigiranja osobnih, društvenih i poslovnih odnosa, a često i poviješću borbe s problemima mentalnog zdravlja bez ikakve institucionalne podrške ili razumijevanja okoline.

Posao kao ljubav

Konceptualizacija posla kao ljubavi odnosi se na zahtjev da se poslovi obavljaju s požrtvovnošću i strašću, kao ekstenzija osobnog razvoja koja donosi ispunjenje, što je posebno prijemčivo za rad u neprofitnim organizacijama, aktivistički i umjetnički rad. Recentna serija razgovora u sklopu BLOK-ovog projekta Aplauz ne plaća stanarinu: kako žive mladi umjetnici i kulturne radnice bavila se upravo instrumentalizacijom tog mita u opravdavanju potplaćenosti i neplaćenosti umjetničkog rada, s posebnim fokusom na probleme mladih radnika/ca koji/e su još od studija efektivno navikavani/e na prekarnost i eksploataciju u kulturnom sektoru. Kroz otvorena i iskrena dijeljenja iskustava, razgovori su jasno ukazali i na tendenciju samookrivljavanja za sistemski problem te rasvijetlili svakodnevicu rada obilježenu nemogućnošću odbijanja angažmana i sistematičnom izgradnjom socijalnog kapitala preko konstantnog umrežavanja i prisutnosti na sceni, što je opisano kao psihički opterećujuće.

Uz nedavno objavljeno istraživanje Od projekta do projekta. Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru koje je za BLOK provela sociologinja Jaka Primorac, jedina publikacija koja se do danas obuhvatnije bavila uvjetima i načinima rada u kulturnom sektoru te iskustvima kulturnih radnika/ca je istraživanje Osvajanje prostora rada Zaklade “Kultura nova” iz 2016.godine, koje su proveli/e sociologinje/sociolozi Valerija Barada, Jaka Primorac i Edgar Buršić. Istraživanje je, između ostalog, pokazalo da većina zaposlenika/ca organizacija civilnog društva svoj posao smatra pozivom praćenim “visokim osjećajem odgovornosti prema sadržaju koji proizvode i društvenoj zajednici kojoj ga nude”. Također se navodi da zbog poimanja posla kao poziva ispitanici/e osjećaju da je sektor izabrao njih pa ga ne percipiraju kao prostor vlastitog poslovnog i instrumentalnog djelovanja, a zadovoljstvo poslom crpe iz kvalitete i ostvarivanja programa koje nude javnosti. U polustrukturiranim intervjuima, većina je ispitanika/ca izjavila da taj posao ne radi zbog novca.

Mnogi su autori i autorice već identificirali zamke mita o poslu kao ljubavi i njegove korijene u neplaćenom ženskom radu u kući, a kasnije i dobrotvornom radu koji je postao model za razvoj neprofitnih organizacija (primjerice, u knjizi Work Won’t Love You Back: How Devotion to Our Jobs Keeps Us Exploited, Exhausted, and Alone, novinarka Sarah Jaffe detaljno opisuje tranziciju iz dobrotvornog rada prema njegovateljskim i učiteljskim zanimanjima te profesionalizaciji NGO-a). Rad u kući i dobrotvorni rad historijski su smatrani ekstenzijom submisivnosti i nesebičnosti ženske prirode rezerviranim za privatnu sferu, a upravo je ta esencijalizacija i umjetna odvojenost od sfere profita omogućila njihovu nevidljivost: to je briga za druge motivirana ljubavlju, a ne rad.

Uslijed prekarizacije rada koju karakterizira porast poslova u uslužnim djelatnostima, prodaji, razvoj kreativne industrije i konstantna uključenost u radni proces, od radnika/ca se sve više zahtijevaju upravo one karakteristike koje su historijski smatrane ženskima – fleksibilnost, požrtvovnost, entuzijazam i sposobnost multitaskinga. Uz navedene karakteristike, sudionici/e istraživanja Osvajanje prostora rada navode i proaktivnost, svestranost, spremnost na rizike te sposobnost dobrog nošenja sa stresnim situacijama. Autori/ce istraživanja zaključuju da “u OCD-ima na području suvremene kulture i umjetnosti dugoročnije može opstati onaj tip radnika koji je komunikativan, prilagodljiv, snalažljiv i koji može podnositi trajnu financijsku nesigurnost rada koja definira osobne izbore u privatnom segmentu života”. Nezanemarivo je i zapažanje autora/ica istraživanja da je prisutno očekivanje pristanka novih, mlađih zaposlenika/ca organizacije na takav tip rada.

Feminizacija rada se onda odnosi i na brisanje granica privatnog i poslovnog uzrokovano stalnom dostupnošću, naturalizirane vještine i zahtjev za dubokom osobnom involviranošću u posao koja kulturnog radnika/cu definira kao požrtvovnu figuru čije su potrebe sekundarne potrebama zajednice (i profita), zbog čega je ikakva borba za vlastita prava percipirana kao sebičnost. Na taj način briga o sebi, potreba za kontrolom vlastitog rada i vremena pa i osobni problemi i varirajuća psihička stanja mogu stajati u opoziciji s ambicijama i samim radom, što u sprezi s financijskom nesigurnošću nerijetko onemogućuje prioritiziranje vlastitog mentalnog zdravlja. Posljedice toga mogu biti perpetuiranje osobnog sagorijevanja kao znaka predanosti višim ciljevima, što direktno osnažuje početni narativ, šutnju o problemima mentalnog zdravlja i donekle oblikuje eksploatacijske načine rada.

Mit umjetničkog genija

Dok je rad u organizacijama civilnog društva ekonomski devaluiran na temelju ideje ženske (majčinske) požrtvovnosti, u kontekstu pisanja ili umjetničkog rada devaluacija se promiče u mit kreativnosti i muškog umjetničkog genija. Umjetnik je poiman kao iznimna individua obdarena jedinstvenim talentom, a čin stvaranja kao spontana, slobodna i neizbježna ekspresija tog talenta. Spontanost i neuhvatljivost “čina stvaranja” smješta ga u mistificiranu privatnu sferu iznad odnosa ekonomske razmjene i alijenirajućeg učinka “pukog rada”, što umjetnički rad istovremeno čini uzvišenim i potpuno nevidljivim, time i nedostojnim monetarne kompenzacije. Poput rada u civilnom društvu, i umjetnički je rad esencijaliziran i percipiran kao motiviran čistom ljubavlju prema poslu. Ključnu, rodno obilježenu razliku tih dvaju vrsta eksploatacije autorica i novinarka Sarah Jaffe postulira kao onu između majčinske i romantične ljubavi.

U knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism, Katja Praznik je precizno raščlanjuje, ističući da se, za razliku od rada u kući postuliranog kao izraz ženske prirodno usađene nesebičnosti i nagona za brigom o drugima, esencijalizacija umjetničkog rada manifestira kao samoaktualizirajući nagon za stvaranjem umjetnosti. U odnosu na ženski rad koji je uvijek rad za druge, umjetnički rad uživa privilegirani status krajnje subjektivne prakse rezervirane za talentirane pojedince. Percepcija da stvaranje, kao i rad u kući, dolaze prirodno, opravdava ideju da su samoispunjenje i eventualni aplauz dovoljna nagrada. Praznik naglašava da samoaktualizirajući kreativni rad očitovan u sintagmi “radi što voliš i voli što radiš” čini osnovu neoliberalne ideologije koja doprinosi neplaćenom i slabo plaćenom radu u svim sektorima, pri čemu se instrumentalizira upravo ideja autonomije umjetnosti odvojene od ekonomije i brisanje statusa umjetnosti kao rada.

Uz normalizaciju potplaćenosti ili neplaćenosti kao očekivane realnosti radnih odnosa, mitovi o poslu kao ljubavi i umjetničkom geniju imaju dublje psihološke implikacije u vidu propisivanja ispravnih načina poimanja patnje i nošenja s vlastitim psihičkim stanjima uslijed i mimo vječne prekarnosti. Grandioznost umjetničkog genija koja ga inicijalno i čini toliko privlačnim dodatno se komplicira i osnažuje preklapanjem s vizijom samog rada kao moralne obveze. Rad je svrha samom sebi, a radna etika definirajuća odrednica svake osobe, pa samoodricanje i trpljenje dobivaju status vrline. S druge strane puritanske (samo)discipline koja gradi karakter kroz uvijek težak rad, stoji romantična slika izmučenog umjetnika čija je patnja znak autentičnosti i dubine, legitimirajući tako i umjetničko djelo kao ekstenziju umjetnikove boli.

Sprega tih dvaju mitova paralelno proizvodi zahtjev za izdržljivošću i validaciju da nas bol čini posebnima i zanimljivima. Kroz tu konfliktnu normalizaciju patnja postaje sastavni dio svakodnevice i laskava potvrda posebnosti karaktera pa se življeno osobno i kolektivno, uvelike sistemski motivirano, iskustvo problema mentalnog zdravlja cementira u domeni nevidljivog tabua ili prevodi u šarmantnu ekscentričnost. Na interpersonalnoj razini, dijeljenje vlastitih problema s drugima svodi se na ironično adresiranje internaliziranog dominantnog narativa, onemugućujući ranjive i otvorene razgovore, bilo zbog osjećaja usamljenosti u problemu čija se legitimnost stalno propituje, i s tim povezanog straha od izlaganja ili negiranja njihovog značaja i potrebnosti. Iskrenost je jednostavno previše.

Stigmatizacija problema mentalnog zdravlja

Paralelna glorifikaciji umjetničke ekscentričnosti je višestoljetna feminizacija problema mentalnog zdravlja. Riječ je o historijskoj patologizaciji određenih osobina na temelju već ustaljenih stereotipa o prirodnim razlikama između rodova. U tekstu Passionate men, emotional women: Psychology constructs gender difference in the late 19th century, Stephanie A. Shields ističe da je psihologija 19. stoljeća žensku emocionalnost okarakterizirala kao slabu, ali istovremeno opasno nereguliranu i neodvojivo vezanu uz žensko tijelo. Naturalizacija žena kao pasivnih i nepredvidljivih omogućila je da se osobine poput perceptivnosti, intuicije i praktičnosti konceptualiziraju kao odstupanje od norme racionalnog, strastvenog i intelektualnog muškog subjekta sposobnog za apstraktno mišljenje, gurajući žene u sferu doma i brige za obitelj.

Osim u devaluaciji ženskog rada u kući kao nacrta za kasniji porast i devaluaciju atipičnih oblika rada, odjeci te degradacije su do danas vidljivi u poimanju iracionalnosti i “ekscesivne” emocionalnosti kao rodno obilježenih koncepata koji osobu određuju pasivnom i devijantnom. Treba imati na umu da autoritarna figura, tj. osoba na poziciji moći svojom neupitnom pretpostavljenom racionalnošću definira i legitimira kategorije iracionalnog i ekscesivnog. Stigma problema s mentalnim zdravljem stoga je posebno opasna za žene i ranjive skupine jer je patrijarhat zasnovan na mobilizaciji institucionaliziranih stereotipa radi diskreditacije i dokidanja osobne, političke i društvene moći. Iako se emocionalna nestabilnost i iracionalnost kao osnovni lokus diskreditacije konceptualiziraju drukčije s obzirom na rod, rasu, klasu, seksualnu orijentaciju i njihove intersekcije, u tekstu The Sociology of Gaslighting Paige L. Sweet ističe da je osoba koju se označava kao emocionalno nestabilnu u dominantnom narativu konstruirana kao inferiorni feminizirani subjekt, jer je asociranje osobe s iracionalnošću rodno obilježena strategija koja osnažuje dinamiku moći. Taj se mehanizam u intimnim odnosima manifestira kao impliciranje ludosti, preosjetljivosti, “teškog karaktera” ili “dramatiziranja”, što se u poslovnom kontekstu može smatrati nekompatibilnim s profesionalnošću radnog okruženja ili zahtjevnošću posla.

Tiranija produktivnosti

Nezanemariv čimbenik koji može negativno utjecati na mentalno zdravlje, prepoznavanje i posvećivanje vlastitih stanjima, kao i načine dijeljenja iskustava svakako je i zahtjev za konstantnom produktivnošću – radu na projektima, prijavljivanju na natječaje ili prihvaćanju svih ponuđenih angažmana radi financijskog opstanka, osobnog profiliranja u sektoru i osiguravanja budućih poziva. Imajući u vidu da većina kulturnih radnika/ca radi po nekoliko poslova (često na određeno), paralelno sudjeluje na više projekata, a sve to nerijetko i uz posao van struke na puno radno vrijeme, produktivnost je manje izraz neutaživog nagona za stvaranjem, a više predstavlja odgovor na zahtjevnost žongliranja obveza i poštivanja rokova angažmana i projekata.

Iako je moguće zaključiti da je “radoholičarstvo” posljedica u većoj mjeri nego što je polazište, zamućenost granica među njima potvrđuje i fenomen hvaljenja nedostatkom sna, slobodnog vremena i generalnom zaposlenošću. Promatra li se taj fenomen kao djelomičan odraz mitova o poslu kao ljubavi, umjetničkom geniju i njihovim implikacijama za ideju ispravne kulturne radnice, može se zaključiti da predstavlja primjer načina razgovaranja o sagorijevanju koji ističe požrtvovnost i otpornost kao ispravne načine nošenja s problemom i prevodi ga u produktivnost kao signal vlastite predanosti i traženosti na tržištu, što korespondira potrebi za izgradnjom socijalnog kapitala.

Ako je jedna od ključnih stavki mitova o radu iz ljubavi i onog umjetničkog genija fetišizacija patnje čija se stvarna težina razvodnjuje i promiče u izdržljivost (bilo kroz stoicizam ili kanaliziranje u autentično umjetničko djelo), priznanje da se borimo s anksioznošću, depresijom, sagorijevanjem ili njihovom kombinacijom može se promatrati jedino u terminima individualne krivnje, nedostatka otpornosti osobe koji je diskvalificira kao ispravnu kulturnu radnicu i uopće izgrađenu osobu, što povratno može negativno utjecati i na poslovne prilike i na mentalno zdravlje. Pritom se izmještanje definicije izdržljivosti/otpornosti iz mehanizma preživljavanja rezerviranog za ekstremne situacije u poželjnu ili neophodnu karakternu osobinu rijetko dovodi u pitanje, baš kao i eksploatacijski potencijal takvog rebrandinga, centrirajući umjesto toga percipiranu individualnu nesposobnost, nestabilnost i slabost kao opća mjesta stigmatizacije mentalnog zdravlja.

U kontekstu sektora bez jasnih granica privatnog i poslovnog života, isprepletenost mitova o poslu kao ljubavi i umjetničkom geniju sa širom društvenom tendencijom stigmatizacije mentalnog zdravlja, koja je često odražena u načinima na koje o njemu govorimo, ukazuje na brojne razloge zašto je o problemima mentalnog zdravlja teško pa i rizično govoriti van narativa otpornosti i normalizacije. Iako ćemo o problemima s kojima se nosimo češće otvoreno razgovarati s bliskim osobama, iznimno je važno da uz građenje privatnih mreža podrške o mentalnom zdravlju naučimo govoriti i na široj društvenoj razini. Niz radionica i tribina održanih u 2021., uključujući i dvije tribine posvećene mentalnom zdravlju mladih i LGBTIQA osoba koje je organizirala Mreža mladih Hrvatske, predstavljaju važan korak u tom smjeru.

Uz osvještavanje različitih dimenzija problema, specifičnih prepreka i oblika diskriminacije s kojima se nose ranjive skupine, širenje i produbljivanje razgovora postupno mogu dokinuti još uvijek vrlo prisutnu percepciju da su problemi mentalnog zdravlja lako poopćivi na izolirani rezultat manjkavosti karaktera i osobnog neuspjeha, što perpetuira alijenaciju, šutnju i različite posljedice koje iz njih proizlaze. S obzirom na to da su problemi mentalnog zdravlja usko povezani s financijskim opstankom i uvjetima rada, dijeljenje iskustava rada i prekarizacije, a pogotovo djelovanje u svrhu poboljšanja uvjeta rada i osiguravanja da rad bude (dobro) plaćen te prateći razvoj javnih politika neizostavni su dio tog procesa.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.