U svojim multimedijalnim performansima i svojevrsnim varijeteima, oslanjaju se na postupke nove burleske koja je 90-ih godina uvela feminističku i queer optiku u prostor takozvane “niske” zabave i razonode. Ujedno, Feminalz se nadovezuje na širu tradiciju eksperimentalnih, multimedijalnih i izvedbenih praksi u regiji, kao što su bili punk i novi val, propitujući društvene norme i ukazujući na apsurdnost trenutka u kojem živimo – uvijek s ironijskim smiješkom i zdravom dozom crnog humora.  

Sa svojom “tehnoburleskom” Kradljivci slika gostovat će u Pogonu Jedinstvo 3. srpnja. Predstava je doživjela više od 110 izvedbi, a sastav izvođača kao i repertoar igrokaza uvijek se iznova mijenjaju ovisno o situaciji i kontekstu.

S članovima kolektiva Feminalz, Majom Delak, Lukom Prinčičem i Metodom Zupanom razgovarali smo o razvoju i radu kolektiva, o malim umjetnostima, kao što su burleska i kabaret, u slovenskom i regionalnom kulturnom prostoru, te o transgresivnom humoru kao lijeku protiv političke i društvene paralize u vrijeme rastućeg fašizma.

Možete li reći nešto više o tome kako ste se udružili kao kolektiv i opredijelili se za formu burleske i kabareta?  

Maja: Možda da ja počnem jer sam nekako najviše upoznata s “prapovijesti” naše burleske. Još 2007. g. koreografirala sam predstavu Expensive Darlings/Drage Drage koja se bavila feminističkom pozicijom i ženskim otporom unutar slovenske plesne scene. U Sloveniji, naročito u 90-ima, žene su bile vrlo prisutne u suvremenom plesu i umjetnosti, ali su uvijek bile nekako gurnute na rub, na marginu, po pitanju egzistencije, odnosno materijalnih uvjeta za rad, ali i statusa unutar šire umjetničke scene. Pritom su naši muški kolege koreografi bili vrlo zastupljeni i imali puno više vidljivosti. To je bio neki opći povod da se udružimo i napravimo umjetnički projekt koji bi otvorio tu temu. Na kraju, u izvedbi je sudjelovalo sedam žena, pet plesačica i dvije glumice, i ustanovile smo da toj tematici trebamo pristupiti spekulativno, s određenom dozom humora i samorefleksije. 

U to vrijeme, pozvali su me da postavim premijeru Expensive Darlings/Drage Drage na festivalu Mesto žensk, koji se te godine bavio temom humora. Tako smo došle do određenih strategija u kojima smo zauzele pozicije unutar same izvedbe koje inače ne možemo dosegnuti u svakodnevnom životu. Tu sam se i prvi put susrela sa svojom drag king personom, uprizorenjem neke muške pozicije kroz koju je realizacija toga što sam željela, a nisam imala mogućnost ostvariti, bila puno lakša.

Nakon toga smo ja i još nekoliko umjetnica iz iste predstave počele opširnije istraživati umjetničke i kritičke potencijale burleske i kabareta. U tom razdoblju, od 2007. do 2013., organizirali smo nekoliko radionica na temu kabareta i burleske preko instituta Emanat i u suradnji sa Mestom žensk, te pozvali u Ljubljanu značajna imena neoburleske, kao što su Ursula Martinez, Moira Finucane i Marisa Carnesky. One su tada pustile korijene u slovenskom kulturnom prostoru. 

Iz tih suradnju nastali su ne samo Feminalz i Kradljivci Slika, već i Red Cabaret. Dosta toga se odvijalo oko kluba Tiffany, oko Lezbične četrti, znači oko ŠKUC-a. Tako da je ta scena nastala u slovenskom kulturnom prostoru ne samo zbog nas. Apsolutno ne. Ona ima dosta širok raspon, od različitih vrsta performansa do kabareta i cirkusa, koje smo kasnije – ima tome već devet godina – okupili oko Platforme malih umjetnosti. To je termin koji smo usvojili iz njemačkog govornog prostora i mapirali ga u slovenskom kulturnom prostoru. Htjeli smo prvenstveno prikazati formalni razvoj takozvanih malih umjetnosti i napraviti više prostora za njih.

Do danas, imamo nekih 150 igrokaza na repertoaru. Svaki put je neki drugi sastav i izvedbe se stalno mijenjaju.

Aktivni ste u polju burleske i kabareta od 2013. g, a vaše izvedbe su zadobile kultni status, između ostalog, jer uranjaju u polje takozvane “niske” i masovne kulture, ali s određenom mjerom ironijske distance. Kako biste se pozicionirali unutar šire slovenske i regionalne kazališne scene?

Luka: Mislim da je naša ideja od samog početka bila da radimo u klupskom kontekstu. I sama premijera, a potom i ostale izvedbe su se prvo održale u klubu Gromka u Metelkovoj, i to je bilo ciljano s naše strane. Htjeli smo raditi s tom publikom, budući da sama forma burleske proizlazi iz tog konteksta. Ciljali smo na to da izvedbe budu zabavne ali ne i eskapističke, već da kroz popularnu i “klupsku” formu kritički promišljamo aktualne društvene i političke teme.

Metod: Iz produkcijske perspektive, ovo je projekt unutar nezavisne scene ljubljanskog kazališta, ali naša estetika prvenstveno proizlazi iz klupskog konteksta. Zato u našim izvedbama nema četvrtog zida, što omogućuje širi kontakt s publikom nego u kazalištu.

Maja: Samo bih se kratko nadovezala na ovo što su rekli Luka i Metod. Nismo krenuli s određenom pretpostavkom o publici, odnosno nismo ciljali na proizvod koji bi popunio sjedala. U prvoj godini nastupa, na prve četiri predstave, pojavilo se čak vrlo malo publike. Ali onda se dogodio preokret. Još uvijek ne znam zašto je do toga došlo, ali počelo se pričati o našim predstavama i uspostavio se taj odnos između nas i publike.

Kao plesačica ili koreografkinja suvremenog plesa doživljavam to kao ogroman kompliment i jako sam zahvalna za to što već godinama imamo rasprodane predstave. Zaista sam doživjela taj osjećaj da je četvrti zid pao, recimo u našoj zaključnoj točki, baš zbog te komunikacije koja se dogodila između nas i publike. Bio je to totalno nevjerojatan doživljaj za nekoga tko se profesionalno bavi izvedbenim umjetnostima. To mi je vrlo bitno i mogu reći da zadnjih godina sve svjesnije radimo na tome kako više uključiti publiku u naše izvedbe.

Kabaret i burleska imaju dugu tradiciju popularnog otpora prema političkoj represiji, konzervatizmu i fašizmu kako u regionalnom tako i u međunarodnom kontekstu. Možete li izdvojiti neke povijesne uzore i inspiracije po tom pitanju?

Metod: Iz neke povijesne perspektive, Jugoslavija nije imala neku razvijenu tradiciju burleske i kabareta. Prije bih izdvojio novu burlesku koja je nastala 90-ih, naprimjer La Pocha Nostra iz San Francisca i The Burlesque Hour iz Australije, koji su uveli nove diskurse i queer estetiku u te postojeće forme. Kao što je Maja već spomenula, Emanat je organizirao radionice s njima koje su imale veliki odjek na ljubljanskoj sceni, tako da je to neka direktna linija utjecaja.

Maja: Iako kabaret i burleska nisu nužno bili prisutni u Jugoslaviji, postojala je vrlo živa punk i novovalna scena koja je kombinirala glazbu, eksperimentalnu umjetnost i performans. Tako da je i u regionalnom prostoru postojala neka tradicija, možda malo drukčija, ali svejedno je imala taj kritički sadržaj prema suvremenom trenutku. Bio je prisutan i taj format različitih glazbenih, plesnih, komičnih i drugih točaka unutar šireg programa.

Tu možemo svrstati i Kazalište Ane Monro koje je radilo urnebesno zabavne programe, recimo predstavu Sanremo iz 1990. koja je također posjedovala tu kritičku oštricu. Poanta je zajebavati se s vremenom u kojem živiš, ukazivati na sve ono što bi osoba htjela ostvariti, a ne može, razotkrivati različite mikro i makro represije koje stvaraju situaciju u kojoj pomisliš: “Kako je to uopće moguće?” U tom smislu mi se čini da je danas toliko apsurda da se redovito pitam koliko se dugo još možemo smijati svemu tome. Jer je sve postalo toliko tragično da ne znam više kako to preokrenuti u šalu i smijeh. Ali rekla bih da je doprinos punka upravo u tom prikazivanju sveopćeg apsurda u kojem živimo.

Luka: Kada je počela epidemija, u Sloveniji je Janez Janša opet došao na vlast. Opet smo dobili te janšiste-fašiste na vlasti. Tada smo počeli pričati o tome kako se boriti protiv toga, i bilo nam je jasno da na neki način trebamo humor i smijeh kako bi preživjeli tu političku stravu. Jer prvi poriv je uplašiti se, ugasiti se, a tada ne možemo ništa. Smijeh, satira, groteska i ironija razbijaju tu paralizu, potiču na aktivnost, stvaraju neki drugačiji efekt. To su načini suočavanja s rastućim fašizmom i vlastitim osjećajem bespomoćnosti.

Metod: Još sam samo htio dodati da je Američka kultura draga i ballrooma, koja je predstavljala otpor marginaliziranih skupina dominantnoj kulturi, dosta utjecala na naše izvedbene postupke, ali inspiracije za same igrokaze dolazi iz raznih područja masovne kulture, od gluposti koje govore političari do senzacionalizma koji je sveprisutan u vijestima i reklamama. Tako da pratimo sve i puno raspravljamo o tome koje postupke, pokrete i fraze koristiti u našim izvedbama, kako oblikovati tekst ili glazbu kako bi što učinkovitije predstavili neke ideje.

Sam naziv izvedbe Tehnoburleska: Kradljivci slika upućuje na umjetničke strategije krađe, preuzimanja, aproprijacije, ali i poigravanja sa širim kontekstom masovnih medija. Kako gledate na kritični potencijal tih strategija? Ima li nešto queer u tim strategijama?

Luka: Ja prvenstveno dolazim iz područja underground elektronske glazbe. Za neke igrokaze koristimo originalne pjesme, ali za ostale radimo remikse ili sempliramo postojeće pjesme. U tom smislu, mi nismo samo kradljivci slika već i kradljivci zvuka ili melodija. Meni je osobno bilo bitno da preradimo glazbu na neki divlji punk način koristeći remikse i sempliranje. To je možda za mene neka glavna strategija.

Suvremeni projekti koji se mogu smatrati burleskom, često nisu suvremeni i progresivni u tom glazbenom smislu. Tako da imamo neke igrokaze koje koriste ili sempliraju neke suvremenije glazbene pravce, kao što su trap, breakbeat, tehno i UK bass. To su sve neki žanrovi koji dolaze iz klupske elektronske scene, zato smo i izmislili novi žanr tehnoburleske. Što se tiče queer elementa, osobno ga doživljavam, između ostalog, kao umjetničku metodologiju začuđivanja postojećih normi.

Metod: Queer kultura je uvijek bila kodirana kultura jer – povijesno gledano – nije mogla biti previše vidljiva. Queer umjetnici_e su zato uvijek preuzimali slike ili diskurse iz dominantne heteroseksualne kulture te čitali, kodirali i preobražavali ih u queer ključu, odnosno stvarali skrivene queer sadržaje od fragmenata dominantne kulture u kojoj nisu bili zastupljeni. Mislim da se tu nalazi politički potencijal tih strategija “krađe” i usvajanja dominantnih sadržaja.

Maja: Već u Drage Drage, sama strategija rada je bila da imamo sedam različitih solo izvedbi koje zauzimaju jednak prostor. Te solo izvedbe nisu bile postavljene koreografsko hijerarhijski, već baš po principu koji je Eve Kosofsky Segdwick nazvala beside. Svjesno smo radili na tom “bivanju jednih uz druge”, odnosno na tom izjednačavanja prostora za zajednicu. Meni je to bilo strašno inspirativno, i to je jedna od glavnih strategija koje se i dalje pokušavamo držati kao neka mala umjetnička zajednica. Radimo što je više moguće bez uspostavljanja hijerarhije. To uopće nije moguće izvesti u potpunosti, ali se trudimo donositi neke odluke kao kolektiv, kao ravnopravna zajednica.

To prvenstveno znači slušati svačije mišljenje i stvoriti neki konsenzus oko odluka koje su bitne za grupu. Kao voditeljica Emanata, ja ne mogu reći, to mora biti tako, nego se svi moraju složiti oko toga. Za svakoga mora postojati jednak prostor. Nije bitno možeš li dignuti nogu dovoljno visoko ili posjedovati svo znanje o burleski. Tu feministička i queer teorija mogu bivati jedna uz drugu u istom prostoru, ili principi koje svatko od nas nosi sa sobom. Više nam je bitan odnos prema radu i prema svijetu, i kako to iskoristiti u našem radu. Pitanje hoće li to biti ovakva ili neka druga vrsta burleske je nešto oko čega se svi moramo složiti. Najbitnije je da što više funkcionira taj princip besidenessa, tog “bivanja jednih uz druge,” a to uopće nije lako. Zapravo je jako komplicirano i zahtijeva veliku odgovornost. Nekad mi jako ide na živce.

Kako biste opisali svoj humor?

Metod: Da se poslužim riječima Katje Čičigoj, “smijeh koji zapinje u grlu”.

Vaše izvedbe ciljaju na humor, društvenu satiru i parodiju, ali i na erotiku i žudnju prema različitim, posebice ne-normativnim tijelima, koje su ugrađene u formu burleske. Možete li reći nešto više o ulozi tjelesnosti i erotike u vašim izvedbama?

Metod: Užitak je obilježje kako uma tako i tijela. Kada se neke mentalne inhibicije oslobađaju kroz humor, oslobađa se i samo tijelo. Tu se zapravo vidi taj osjećaj slobode na pozornici i u publici, i zato su nam užitak i humor bitni u svemu što radimo.

Kolektiv The Feminalz od 2013. “stvara tehnoburlesknu predstavu Kradljivci slika (Image Snatchers), uspostavljajući se kao rijetka i kontinuirana prisutnost na slovenskoj suvremenoj izvedbenoj sceni posvećenoj istraživanju i razvoju burleske i kabareta.

Kroz živopisan mozaik performativnih vinjeta, obilježen aproprijacijom, recikliranjem i referencama na popularnu kulturu, grupa pomiče granice burleske prema području ‘kazališta nelagode’. Njihov rad počiva na humoru i dinamičnoj energiji te svjesno zaobilazi pretenzije ‘visoke umjetnosti’ u korist radikalnije i oslobađajuće vizije zdravog i slobodnog društva.

S posebnim osjećajem za bizarno i spektakularno, njihove izvedbe postupno nagrizaju ukorijenjene društvene norme, vraćajući beskompromisnu smjelost u slovenski kulturni prostor.

Kradljivci slika bave se temama poput nacionalnog identiteta, mačizma, političkog populizma, rodnih stereotipa i medijske melodrame. Prisvajanjem i postupnim iskrivljavanjem tih dominantnih slika, The Feminalz donosi neustrašivu kritiku licemjerja sadržanog u normativnim kategorijama poput ‘žensko’, ‘muško’, ‘naše’ i ‘njihovo'”, stoji u najavi.

Ulaz je besplatan, uz rezervacije kroz obrazac.

Primjer tomu jest i rad multidisciplinarnog umjetnika Alexa Franza Zehetbauera koji će se na otvorenju festivala, 9. listopada u Muzeju suvremene umjetnosti, predstaviti kabaretskom izvedbom Večer s. Zehetbauer radi i djeluje u New Yorku i Beču, a njegova umjetnička praksa razvija se pod utjecajem performansa, glazbe i vizualnih umjetnosti.

S Alexom Franzom razgovaramo o festivalu, njegovom radu na relaciji New York – Beč, kabaretskoj izvedbi koju će predstaviti u Zagrebu, te ulozi zvuka u njegovim drugim radovima.

Tvoj rad i život vezani su za New York i Beč. Na koje su načine ovi gradovi i njihove kulturne scene oblikovali tvoju umjetničku praksu?

Za mene je New York mjesto gdje se izvedbe stvaraju s minimalnim sredstvima, ali s velikom strašću i osjećajem nužnosti. Tamo sam radio u kazalištima i često nastupao u prostorima noćnih klubova na queer burleskama ili glazbenim nastupima. Ta su mi iskustva usadila ljubav prema blizini publike – ne nužno fizičkoj, već u onom vibracijskom odnosu između izvođača i gledatelja. Beč mi je, s druge strane, pružio luksuz vremena i resursa da svoju umjetničku praksu pretvorim u “igralište”, odnosno prostor stvaranja i suradnje s drugim umjetnicima kroz rad.

Na otvorenju festivala Improspekcije predstavit ćeš svoju novu izvedbu – album An Evening With. Možeš li nam reći nešto više o konceptu albuma i samoj izvedbi?

Za sve svoje radove pišem originalne pjesme i često se bavim idejom stvaranja glazbe na neobične načine. Polazišna točka ovog performansa bila je želja da stvorim rad koji u središte stavlja pjesmu  kao glavni medij. Zanima me na koje sve načine koristimo pjesme u kulturi – kao oblik usmene povijesti ili pripovijedanja, za suočavanje s krizom ili slomljenim srcem, za transformaciju prostora, za putovanje u neki drugi prostor, kao šalu, referencu, ili za izražavanje neizrecivog. Pjesme mogu uhvatiti i zadržati stvari u tom međuprostoru i funkcioniraju kao spremnici za ideje, misli, slike ili emocije. Tijekom stvaranja ovog rada, bila mi je važna i teorija Ursule Le Guin iz eseja The Carrier Bag Theory of Fiction¹.

Iz onoga što sam dosad imala priliku čuti i vidjeti, An Evening With nosi suptilnu sličnost s melankoličnim kabaretima ili ranim nastupima ANOHNI. Koja ti je bila početna točka za rad unutar tako fiksne, narativne forme? Jesi li pronašao načine da se poigraš s njom?

Ah, da. Ljudi mi često kažu da ih moj glas podsjeća na ANOHNI, što mi je ogroman kompliment jer obožavam njezinu glazbu. Da, definitivno postoji taj melankolični kabaretski ugođaj. Igram se kodovima kabareta i kantautorskog nastupa za klavirom tako da uključujem neobične elemente svoje prakse – poput sviranja klavira cipelama u obliku prstiju, pjevanja s hidrofonom u ustima, ili pojačavanja otkucaja srca i glasa kroz vlastito tijelo. No igram se i suptilnije – kroz neku neobičnu prisutnost, apstrakciju i razigrano proširivanje strukture pjesme. Ali moram napomenuti da je ponekad jednostavno lijepo osloniti se na klasičniji pristup i otpjevati dobru pjesmu.

Kako se ovaj album povezuje – ili razlikuje – od tvojih drugih radova, poput Mouth at Each End ili wet dreaming at 52Hz?

An Evening With je kao koncept zapravo neka vrsta otvorenog prostora za umjetnika i njegov materijal, pa album i izvedba sadrže pjesme i elemente iz mojih prijašnjih radova koji su sada smješteni u ovaj zamišljeni kontekst piano bara.

Možeš li nam nešto reći o ulozi zvuka u tvojim drugim projektima i načinu na koji koristiš svoje tijelo kao instrument i ključni dio izvedbe? Na primjer, u intervencijama Brunnentroll?

Kod Brunnentrolla sam osmislio improvizirani koncertni format za istraživanje zvučnih mogućnosti raznih fontana u gradu. Brunnentroll je procesno vođen rad – svaka izvedba pronalazi svoj oblik kroz odnos s prostorom. Dolazim s nizom praksi s hidrofonom, pjesmama i pokretima kako bih se susreo s “mokrom arhitekturom” svake fontane. Sve su različite i svaka na svoj način “koreografira” vodu – neke imaju tanke mlazove, druge ogromne gejzire koji pršte prema gore, neke imaju kipove… Posebno mi je bilo zanimljivo kada sam imao hidrofon u ustima, a mlaz vode je ušao unutra stvarajući vodeni dron, preko kojeg sam onda mogao pjevati.

Pjesme iz An Evening With za mene nose dozu ranjivosti i neku čudnu, jezivu zaigranost. Kako bi opisao ovu izvedbu u odnosu na glavnu temu festivala PoslijeSvijet?

Pjesme iz An Evening With sasvim se prirodno uklapaju u festivalsku temu PoslijeSvijeta. Sadrže apsurdne događaje, alternativne svjetove i tijela, kao i buduće usmene povijesti. Za mene PoslijeSvijet budi mješavinu pitanja o vjerovanju, podzemlju ili nečemu ispod, periferiji, paralelnoj stvarnosti, promjeni, ideji da “pustimo korijenje među zvijezdama”… Sve su to teme ili lirski elementi koji se pojavljuju u mojim pjesmama i izvedbi.

1.  U kratkom, ali utjecajnom eseju The Carrier Bag Theory of Fiction (1979.) Ursula K. Le Guin preispituje temeljne narative zapadne kulture. Autorica polazi od ideje da je uobičajena “herojska priča” o lovcu, ratu i oružju oblikovala naše shvaćanje svijeta i književnosti. Umjesto toga, predlaže “teoriju torbe-nosačice” (carrier bag theory), prema kojoj je prvi alat čovječanstva bio spremnik – vreća, posuda ili mreža – a ne koplje. Iz toga izvodi paralelu s pripovijedanjem: umjesto linearne, konfliktne “muške” priče s herojem i vrhuncem, Le Guin zagovara priču koja sabire iskustva, misli, emocije i fragmente – priču koja nosi svijet, umjesto da ga osvaja. ↩︎

Glavne zvijezde večeri finski su sideshow par Lucky Hell i Jussi Paradise. Žena i muškarac koji su u svojim umjetničkim prezimenima spojili pakao i raj, u Zagreb donose fakirsku eksploziju fizičke opasnosti, burlesknog seksipila, finskog humora i najbizarnijih cirkuskih atrakcija. U predstavi koja istodobno zabavlja i podiže kosu na glavi, pred hrvatskom će se publikom premijerno predstaviti Lucky Hell, svjetski poznata gutačica mačeva hrvatskog porijekla. Njezino se ime slavi po underground klubovima diljem svijeta, ali i na ekskluzivnim pozornicama uz Ditu von Teese ili azijski kabare Taboo Cirque du Soleilova Franca Dragonea.

Jussi Paradise ikona je pak bodymod subkulture, modernog sideshowa i umjetnosti suspenzija, ekstremne izvedbene prakse u kojoj se ljudsko tijelo vješa o kuke probodene kroz kožu. Jussi je sukreirao i nastupao u predstavama kao što su Circus Mundus Absurdus, Snake Oil ili The Saviours, a na Freaky Friday donosi unikatne podvige finskog fakirizma.

Ovu nesvakidašnju večer začinit će i pomaknuti performans te antiizložba riječkog umjetnika Davora Dundare, glazbeni kolaž DJ-a Ivana Krželja (muzikfantastique), te video loop Operacija Twisted Constrictora.

Ulaznice za ovaj program za punoljetnu i odvažnu publiku u pretprodaji do 6. prosinca stoje 50 kuna, dok će prodajna cijena ulaznica bit će 70 kuna. Središnje mjesto prodaje je Octopus piercing studio, a moguće su i bankovne uplate – upute potražite ovdje.

Program će biti održan 13. prosinca u Pogonu Jedinstvo, s početkom u 21 sat.