Bez obzira na to što neke firme i manji proizvođači još opstaju, pesimisti bi mogli reći da zatvaranje na neki način predstavlja i službeni kraj tekstilne industrije u Hrvatskoj, koja je već desetljećima na koljenima. Već je neko vrijeme, nažalost, bilo jasno da je Varteks svoj vrhunac doživio u bivšoj Jugoslaviji. No, unatoč tome, postojala je nada da će bar dio proizvodnje, pa onda i radnih mjesta, opstati.

Najviše začuđuje, iako možda ne bi trebalo, koliko je slabo vijest o zatvaranju odjeknula u javnosti. Uz sve ostalo što se događa, sudbina još jedne tvornice, čini se, nije važna. One ionako u Hrvatskoj obično završe tek kao odlagališta ilegalnog otpada. Izgleda da je društvo potpuno otupjelo na propast hrvatske (tekstilne) industrije, pa je tako i ovo zatvaranje završilo bez previše pompe, a razgovor se brzo premjestio na vrijednost Varteksovih nekretnina. 

U posljednjih desetak godina zamjetna je promjena kada govorimo o temama radništva, poput štrajkova, uvjeta rada i života. Te su teme postale još nevidljivije, ispale su iz javnog diskursa, a i radničke borbe sve su rjeđe. Došlo je, čini se, do konačne pretvorbe radnika u djelatnika.

Tekstilna je industrija na ovim prostorima imala veliki značaj, u ekonomskom, ali i u emancipacijskom smislu. Gubitak Varteksa, ali šire i industrije, ne predstavlja “samo” gubitak radnih mjesta čiji broj već godinama opada. Predstavlja i gubitak (radničke) povijesti, sjećanja te specifičnih znanja i vještina koje se više ne prenose dalje. Pokušat ćemo, stoga, kroz seriju tekstova sačuvati pamćenje tekstila na ovim prostorima, Varteksa, ali i radnica i radnika koji su ondje radili. Ideja je pritom aktualizirati odnos proteklih godina, pa i desetljeća, prema toj tvornici, ali i drugim tekstilnim poduzećima i tvornicama koje su propadale, te ga analizirati i kroz prizmu devalvacije rada i radnika, pa i zatiranja radničkog naslijeđa. 

No, da bismo sve ovo dostojno “raspakirali”, za početak je potrebno vratiti se u prošlost. Prije više od sto godina, točnije 1918., braća Rudolf i Ernst Stiassny osnovala su Tekstilnu industriju Varaždin (TIVAR), a ozbiljnija proizvodnja pokrenuta je 1922. godine. Radni uvjeti bili su loši i teški: dvije smjene, rad bez kolektivnog ugovora, na nadnicu i akord, tj. plaćanje po broju izrađenih predmeta. Prije točno sto godina u toj tvornici započela je proizvodnja konfekcije – odjevnih predmeta – i to na 36 strojeva, čime je pokrenuta prva industrijska lančana proizvodnja tekstila na području Kraljevine SHS.

Kako u svojoj knjizi Žene i industrija na Balkanu piše istraživačica Chiara Bonfiglioli, prve tekstilne tvornice u Jugoistočnoj Europi potječu iz kasnog 19. stoljeća, iz vremena Austro-Ugarske, a najstarija tvornica na području današnje Hrvatske bila je ona pamuka u Dugoj Resi, osnovana 1884. godine. S obzirom na to da je početkom 20. stoljeća ovo područje uglavnom bilo ruralno te je 80 posto lokalnog stanovništva proizvodilo vlastitu odjeću na svojim domaćinstvima, unutarnje tržište tekstila bilo je uglavnom ograničeno na glavna urbana središta. Jugoslavija je 1931. godine imala 14 milijuna stanovnika, ali samo je četiri do pet milijuna imalo potrošačku moć, navodi Bonfiglioli. 

U razdoblju između 1932. i 1939. ukupna radna snaga u tekstilnoj industriji cijele Jugoslavije porasla je s 31.461 radnika na 60.908, dok su žene 1939. godine činile 57,42 posto svih zaposlenih u toj industriji. U tom su razdoblju radnici na području današnje Hrvatske uglavnom bili tzv. “radnici poljoprivrednici”, a 78,38 posto njih bilo je koncentrirano u Zagrebu i sjeverozapadnom dijelu zemlje, u Dugoj Resi, Varaždinu, Donjoj Stubici i Čakovcu. Radni uvjeti bili su izrabljivački, uvjeti života užasni, stoga je ovo razdoblje obilježeno i velikim brojem radničkih štrajkova.

Kako se navodi u publikaciji Rad i otpor, koja je nastala kao rezultat istoimene izložbe iz 2024. godine u zagrebačkom Tehničkom muzeju, kao industrija koja zapošljava pretežno žensku radnu snagu, “tekstilna industrija reflektira širi društveni stav prema ženama u duljem vremenskom periodu i svjedoči njihovoj neravnopravnoj poziciji, što se ponajprije očituje u nižim nadnicama i lošim radnim uvjetima”. Zbog svega toga, kao i činjenice da su u industriji u kojoj su činile većinu bile diskriminirane, tekstilne radnice su često štrajkale. Neke od najvažnijih štrajkova pokrenule su upravo one.

Jedan od bitnijih štrajkova bio je upravo onaj koji je 1936. godine organiziran u tadašnjem Tivaru. Radilo se puno, proizvodnja se širila, ali radnice i radnici to nisu osjetili kroz poboljšanje radnih i životnih uvjeta. Dodatno, ako ne bi ispunili očekivanu kvotu, primjenjivan je sistem novčanih kazni. Sve to dovelo je do velikog štrajka, koji je u povijesti radničkog pokreta zabilježen kao najorganiziraniji i najustrajniji, a u kojem su radnice i radnici izvojevali pobjedu. Njihov uspjeh imao je golem utjecaj na razvoj sindikalnog pokreta u Hrvatskoj i bio je prekretnica za radnički pokret na ovim prostorima.

Tekstilna se industrija razvijala na tržištu cijele Jugoslavije, a Varteks je u najboljim danima zapošljavao i više od deset tisuća radnika. Tijekom osamdesetih Jugoslavija je bila jedan od vodećih proizvođača odjeće u Europi te je postojalo više tvornica koje su zapošljavale po nekoliko tisuća radnica i radnika. Često su otvarane i u manjim mjestima, a veći proizvođači koristili su i sustav podugovaranja i surađivali s drugim, manjim radionicama u svojoj okolini ili u perifernim područjima. Takve su tvornice često bile važne i u proizvodnji znanja. Isti je slučaj i s Varteksom.

Kako piše portal Sjever.hr, budući da se taj tekstilni gigant mučio s nedostatkom obrazovanog kadra, čelnici su, u suradnji s VIS-om (Varaždinskom industrijom svile), Čateksom i MTČ-om (Međimurska trikotaža Čakovec), pokrenuli inicijativu za osnivanje varaždinske Više tekstilno-tehničke škole. Školu su financirale četiri tekstilne tvrtke, dok je praksa bila organizirana unutar Varteksa. Varteks je bio i među pionirima informatizacije u bivšoj Jugoslaviji. Tako je, zahvaljujući stručnom kadru i tada najnaprednijoj tehnologiji obrade podataka, tvrtka odigrala ključnu ulogu u osnivanju prvog informatičkog studija u Varaždinu.

No ono što se 45 godina gradilo, brzo se uništilo. Kraj osamdesetih obilježili su štrajkovi zbog neisplate plaća, a famozna pretvorba i privatizacija devedesetih donijele su svima poznati scenarij: stečajevi, neisplata plaća i zatvaranje tvornica, gubitak velikog broja radnih mjesta, samo u Hrvatskoj oko sto tisuća. Vrijedi podsjetiti i da je krajem 1980-ih ova industrija na razini Jugoslavije zapošljavala oko 474.000 ljudi, što je prema službenim izvješćima iznosilo 17 posto svih industrijskih radnika, za razliku od 127.000 radnika koji su, kako navodi  Bonfiglioli, trenutno zaposleni u sektoru diljem postjugoslavenske regije.

Bonfiglioli tumači kako su deindustrijalizacija i gubitak radnih mjesta u tekstilnoj industriji “išli ruku pod ruku s procesima intenziviranja rada, informatizacije i prekarizacije preostale radne snage u toj proizvodnji diljem postjugoslavenskog prostora”. Iako su svi industrijski sektori bili ozbiljno pogođeni privatizacijom i intenzifikacijom rada, dodaje, postjugoslavenska tekstilna industrija bila je tim procesima još više izložena. Naime, morala se natjecati u globalnoj industriji koju karakterizira svjetska “utrka prema dnu” za snižavanjem troškova proizvodnje kako bi se odgovorilo zahtjevima “brze mode”.

Polako je počeo dominirati outsourcing proizvodnje, tzv. lohn ili doradni poslovi, kada partneri šalju materijal i krojeve, a lokalne tvornice šiju i dovršavaju tekstilne proizvode te ih šalju natrag zapadnim partnerima. Dodatno, istekom trgovinskog sporazuma WTO-a o tekstilu i odjeći početkom 2005. godine ukinute su uvozne kvote, čime je liberalizirana svjetska trgovina tekstilom.

Sve to dovelo je do procvata tvornica u Aziji u kojima su uvjeti rada još teži, kao i neprestanog obaranja cijena tekstilnih proizvoda koji su se počela proizvoditi za zapadna tržišta. A što je cijena tekstilnog proizvoda niža, pada njegova vrijednost u našim očima, pa tako i vrijednost rada kojim je napravljen. Sve to stubokom je promijenilo i naš odnos prema odjeći i tekstilnim proizvodima koje sve više vidimo kao predmete bez imalo vrijednosti. 

Domaći tekstil oslabilo je i fokusiranje proizvodnje na podugovaranje. Tako su nestale brojne lokalne marke i brendovi. I dok su u socijalističkom razdoblju tvornice tekstila proizvodile cijele kolekcije za unutarnje i vanjsko tržište, industrija je sada u velikoj mjeri svedena na doradne poslove. Radi se de facto o deskillingu, tj. gubitku specifičnih vještina koje su se desetljećima stjecale i prenosile u tvornicama i koje, jednom izgubljene, nema tko ni gdje ponovno naučiti. 

Sve to imalo je tektonske posljedice po radništvo na ovim područjima. 

Tekst je sufinanciran sredstvima Agencije za medije u sklopu Projekta poticanja novinarske izvrsnosti. Izneseni stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost autorice i ne odražavaju nužno stajalište Agencije za medije.

Algoritam me obasipa krznenim stvarima: tamnodlakim, svijetlodlakim i šarenim, koje se neprestano premeću iz jedne estetike u drugu. Bundica čas pripada napadnom old money i mob wife luksuzu, pa sklizne u clean girl i quiet luxury sterilnost, gdje se neutralne boje razrjeđuju u bjelinu, bjelina razlijeva u pastel, a pastel se raskrešti u Y2K pretjerivanje, šarene pruge i preduge rukave. Krzno se ponekad smiruje, skraćuje i djeluje naslijeđeno, a ponekad se namjerno razbaruši, snimi s bljeskalicom i pretvori u nešto što treba trajati točno jednu sezonu, možda samo nekoliko fotografija.

Sve se te estetike međusobno preklapaju i kontaminiraju; luksuz i dostupnost više se ne isključuju, nego se mimikrijski preklapaju. Sve izgleda zamjenjivo, prilagodljivo i kratkog vijeka, a želja se u tom vrtlogu naučila brzo prebacivati, kliziti s jedne slike na drugu.

Algoritam me poznaje bolje nego što bih to htjela – zna da ću zastati, zumirati, prstom pratiti smjer dlaka, zamišljajući kako bi se razdvajale pod dlanom. Svakodnevno me obasipa tim oglasima, a ja ih sumanuto screenshotam, arhiviram, gomilam u galeriji kao male zamjene. Dovoljno su slične da pobude želju u meni, a dovoljno različite da je ne zadovolje. 

Tjeram se da se zaljubim u neku drugu dlakavicu, samo da bih zaboravila na nju, uvjeravajući se da se zaljubljenost može rasporediti po sezonama, trendovima i cjenovnim razredima, da je to proces koji se može preusmjeriti na novi objekt ako djeluje dovoljno mekano i uvjerljivo.

Zaljubljenost, kao i krzno, započinje zurenjem u površinu, onome što se može zamisliti pod rukom. U oba slučaja, mekoća djeluje kao jamstvo sigurnosti da će dodir nadoknaditi ono što nedostaje. Površina mobitela na kojem vrtim fotografije ostaje hladna pa otvaram Vinted, prelazeći s gledanja na kupnju, s fantazije na mali, konkretni čin. Kupujem zelenu, dlakavu Grinch maskicu. 

Doista se trudim izbaciti tu čupavicu iz glave, a u rijetkim trenucima kada to i uspijem, iskoči mi njezina reklama između listanja storija na Instagramu. Proganja me ta neuglađena, pomahnitala želja koju i dalje izaziva u meni. 

Ne uspijevam se oduprijeti zanosu traganja. Nije me briga! Upisujem njezino ime u tražilicu. Na fotografiji je shaggy bunda od dugodlakog umjetnog krzna, snimljena frontom na bijeloj podlozi. Dužina je kratka (otprilike do struka), široka i napuhana u ramenima i rukavima. Skrojena je da stoji kao oblak.

Rukavi su puni i ravno padaju, bez vidljivih manžeta; krzno na rubovima izgleda još duže i razbarušenije. Sprijeda ima duboki V koji nastaje od velikog, mekanog revera. Kragna je prevelika, skoro jastučasta, i pada u dva debela krila.

Krzno je vrlo dugo, žilavo i valovito, poput pramenova koji se blago kovrčaju i lijepe u čuperke. Ne izgleda glatko niti ujednačeno; ima namjerno nepočešljan dojam, kao plišana igračka nakon zagrljaja, s pramenovima koji strše u različitim smjerovima. Svjetlo hvata vrhove dlačica pa se boje na krajevima čine svjetlije, a u dubini tamnije, što daje osjećaj dubine.

Dominira hladna plava paleta, presječena tamnim i toplim akcentima. Najviše je tirkizne i ledeno plave, koje čine glavnu masu jakne. Preko nje idu tamnoplave pruge, ponegdje gotovo crne, koje stvaraju kontrast i težinu. U krznu su ušiveni i bijeli segmenti, kao pjene ili oblaci, posebno u gornjim dijelovima i na rukavima. Na donjem dijelu i rubovima pojavljuju se ružičaste zone, a zatim crvene na samim krajevima, kao da se boja slijeva prema rubu. U sredini, uz prednji otvor, vidi se i crni pramen koji se miješa s crvenim, kao mrlja tinte u toj pahulji.

Uzorak nije savršeno geometrijski: pruge su meke, razlomljene i prelaze jedna u drugu jer pramenovi krzna razbijaju granicu boje. Sve izgleda više kao obojano krzno nego kao tiskani uzorak.

Dok čitam njezin sastav materijala, pokušavam opravdati zanos koji osjećam, zanemarujući sve što znam o sintetici, manjku praktičnosti i koliko slabo podnosi stvarne vremenske uvjete, poput kiše, snijega i vlage. Odustala sam od toga da se povjeravam drugima, dosta mi je slušanja o tome kako ekran nije odraz istine i fotografija laže, kako će se njezina mekoća, kad se konačno susretne s ponavljanjem, umorom i banalnošću svakodnevice, početi trošiti, a ono što mi je u početku djelovalo zavodljivo, samo će postati zahtjevno.

Proganja me kako bi mi život mogao izgledati kad bih se prestala zadržavati u maštanju, prepustila se porivu da je dotaknem i dopustim joj da bez pitanja uđe u moj prostor. Toliko sam je puta gledala na ekranu da mi se čini kao da već znam kako bi mi stajala na tijelu. Što bi se moglo dogoditi kad bi se taj pogled konačno sudario sa stvarnošću, kad bih je navukla na sebe i osjetila na koži? Misao o tome me zateže skupljajući se u donjem dijelu trbuha i šireći se prema prsima i vratu; stvara naslage topline koje nemaju kamo pobjeći.

Jedino što želim je da ovo već jednom prestane, da mogu nepomično zuriti u snježni pokrov i ukopati se u bešumni krajolik parka. Snijeg uspijeva samo nakratko prigušiti tu nametljivo šarenu i glomaznu moć u mojoj glavi, ništa ne zadržava dugo. Hladnoća samo izoštrava osjećaj naboja tijela ispod slojeva. Stojim predugo i prsti mi trnu. Već se spremam otići kad mi pogled, sasvim nehotice, sklizne prema izlogu. U njemu je ona ista razbarušena površina s ekrana. Pogled mi se vraća, pa bježi, pa se opet zakači; namjera se razbistri prije nego što je stignem imenovati. Otvaram vrata dućana i zalijećem se prema vješalicama s odjećom. Možda mekoća neće trajati, ali to u ovom trenutku uopće nije ni važno. 

Uzimam je u ruke i navlačim na sebe. Kad je prebacim preko ramena, osjetim kako se polako namješta, klizi niz leđa i uzima mjeru tijela, kao da ga već poznaje. Krzno dodiruje vrat i unutarnju stranu ruku; svaki pomak proizvodi mali, tihi sudar. Postajem svjesna načina na koji stojim, kako se nudim pogledu, i kako prolaznici u dućanu zadržavaju pogled mrvicu dulje nego što bi trebalo.

Stajem pred ogledalo i fotografiram nas tako privržene jednu uz drugu. Glava mi je lagano podignuta i gledam ravno u kameru. U oči upadaju šiške mokre od bjeline, a usne su blago rastvorene i natečene. Na sebi imam bundicu. Dlake na njoj djeluju mahovinasto, razlizano i bujno. Prekriva ih sjaj sline. Voljela bih misliti da će, što dulje gledam u fotografiju, ona postajati sve mekša; onda ću je moći prisloniti na lice, tako prijateljski sigurnu i nježnu. Mazit ćemo se i grijati, a ja ću tu i tamo trebati ispljunuti izlinjale dlake.

Lako je moguće da ta mekoća nije ljubav, nego prasak sadašnjosti koja pulsira i pohlepno grabi. Invazivno zauzimamo više mjesta nego što nam pripada, šireći se i ne poštujući mjeru. Ono što se događa je naglo, privremeno i nestrpljivo; ona ostavlja ostatke sebe po prostoru koji dijelimo, mojoj crnoj majici, dok naizmjenično čupkam pa gladim njezine stršeće dlačice, dražeći je. I moja kosa ostaje na njoj – otpada, lijepi se, zapinje u krznu. Ti sitni, neugledni tragovi ostat će kao jedini dokaz bliskosti koja se događa.

Proučavam naš odraz u ogledalu. Tako izgleda istina: kada se ne zna kako bi se približilo, a ipak se nastavlja ostajati. Dok je skidam, osjetim kratke ubode elekticiteta po zapešćima i vratu. Premišljam se naizmjenično gledajući i dodirujući krzno, pa cijenu na etiketi, a zatim je nevoljko vraćam na vješalicu. Još je jednom čeznutljivo odmjerim, fotografiram na vješalici sa svojim dlanom na njoj u kadru.

Izlazim natrag u hladnoću. Vrata se za mnom zatvaraju s kratkim, oštrim zvukom. Snijeg je u međuvremenu postao siv, razgažen, pretvoren u bljuzgu koja se uvlači u rubove cipela. 

Na crnoj majici i dalje nalazim nekoliko dlačica upletenih u tkaninu ili uhvaćenih za šav; skidam ih jednu po jednu, ali neke su toliko sitne i tvrdoglave da ih ne uspijevam ukloniti prstima. Ipak se još jednom okrećem prema izlogu i promatram je kroz staklo. 

Volim misliti i da je moja kosa, jedva primjetno, zapela duboko u njezinom krznu i sada je izgubljena među dugim pramenovima. Možda će je već sutra netko drugi primijetiti na vješalici i radoznalo navući preko ramena, zavući ruke u iste rukave, osjetiti istu težinu i toplinu, pogledati u etiketu i svejedno kupiti.

U vrećici će s njom išetati iz dućana, doma prerezati vrpcu i idući dan je staviti na sebe. Pošpricat će je parfemom i naši će se mirisi stopiti, jedan na drugom. Fotografirat će se u ogledalu u liftu i objaviti to na Instagramu. Pratitelji će lajkati fotografiju i obasipati ih komplimentima. Njih dvije će ući u tramvaj i ona, koja je nosi na sebi, neće ni ovlaš pomisliti o količini prostora koji zauzimaju, na sve ono što se trebalo prijeći da bi se taj prostor uopće mogao zauzeti.

Dok one stružu o sjedala, stolice i naslone, moje će dlake, jedna po jedna ispadati iz bundice. Neke će, preduboko upletene, i dalje ostati. 

Črčkam prodore privrženosti; izlog bljeska sudržanije na zadnjim ostacima svjetla. Prilika je to za bilježiti razne stvari: nešto doista sićušno i privremeno – još sićušnije, gotovo pahuljasto. Bundicu koju se tek pomazi i napusti.

Tekstilni otpad je u Europskoj uniji četvrti najveći zagađivač okoliša, a trend brze mode uzrokovao je znatno povećanje kupljene i bačene odjeće. Ovaj je događaj idealna prilika za sve koji_e žele neželjeni komad odjeće zamijeniti novim, i to potpuno besplatno.

Na swap party donosi se nenošena i malo nošena odjeća koja mora biti oprana i u dobrom stanju. Rabljeno donje rublje, kupaći kostimi i čarape nisu prihvatljivi. Svatko može donijeti najviše sedam komada odjeće, a mogućnosti razmjene su neograničene.

Swap party dio je programa uz izložbu Proizvedeno rukom radnika – stvarni kreatori mode. Ulaz na izložbu je besplatan, a za sve zainteresirane bit će organizirano vodstvo u 12 sati.

Više informacija o događaju dostupno je ovdje.

Polaznici_e će tijekom dvodnevne radionice i tematske šetnje istražiti prostore u kojim se odvija modna produkcija i/ili konzumacija poput second-hand trgovina, krojačnica, trgovina s tkaninom i priborom za šivanje, trgovina međunarodnih robnih marki i brze mode.

“Promjenom perspektive polaznici_e će se transformirati iz korisnika i potrošača u sukreatore i komentatore okruženja, kritički ispitati prostorno uprizorenje, vizualni jezik i društvene strukture komercijalnih modnih prostora, uključujući ljude koji tamo rade, posjećuju ih ili samo prolaze.

Zajedničkim tematskim šetnjama polaznici_e će provesti umjetničko terensko istraživanje koristeći metode promatranja, dokumentiranja i intervjua. Na radionici će podijeliti svoje rezultate i raspravljati o njima, dovodeći ih u nove kontekste. Rezultate ćemo dalje obraditi u zajedničke i individualne umjetničke interpretacije, s prostorom za istraživačke, poetične, duhovite i intuitivne radove koji proširuju modno polje” stoji u najavi.

Radionica je dio projekta Threading tomorrow koji Goethe-Institut Kroatien provodi zajednički s udrugom Zelena akcija, a po njenom će se završetku održati i razgovor s umjetnicom Aïchom Abbadi, koji će moderirati Lea Vene.

Aïcha Abbadi ispituje granice mode u teoriji i praksi, istražuje njezin narativni potencijal i njezinu poeziju, složene društvene odnose industrije, njezine etičke nedostatke i utjecaje na okoliš, kao i njezin optimizam, predanost i moguća rješenja. Umjentnicu zanimaju nišne modne prakse i alternativni načini bavljenja njome. Abbadi ove doprinose vidi kao nužnu promjenu perspektive kako bi se promijenila ustaljena percepcija mode. Također je uključena u susjedske inicijative u Berlinu koje stvaraju zajedničke prostore zajednice i promiču aktivno sudjelovanje za kreativna, kulturno i društveno različita okruženja.

Prijave na radionicu vrše se mailom, a moguće je i sudjelovanje na samo jednoj od radionica.

Više informacija o događanju pronađite ovdje.

Osim potpunog razaranja radničkih prava koje je potrebno da bi se omogućio takav način proizvodnje, brza moda proizvodi ogromne količine teško razgradivog otpada. Proces proizvodnje, kako bi bio što jeftiniji, iza sebe ostavlja zagađenu vodu i tlo, što ponovno najviše pogađa najugroženije zajednice, a zbog pojačane potrebe za tekstilom, plodne površine umjesto za proizvodnju hrane koriste se za uzgoj kultura kao što je pamuk. Industrija brze mode stoga je jedna od najštetnijih industrija današnjice.

Još osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao odgovor na ovakve socio-ekonomske politike, javlja se ideja spore mode. Cilj ovog pokreta proizvoditi je što kvalitetniju odjeću s maksimalnim rokom trajanja, te koliko god je to moguće, približiti modu održivosti. To podrazumijeva praksu kojom bi se svi nastali viškovi vratili u proizvodnju kao resurs, bilo u tekstilnom ili energetskom obliku. Kolekcijama koje ne prate uobičajene sezone i proizvodnjom odjeće koja ne podliježe trendovima nastaje manje tekstilnog otpada, usporava se proizvodnja i omogućuje osobni pristup dizajnu prema ukusu i potrebama korisnika. Umjesto politike “jedna veličina pristaje svima”, moda se prilagođava različitim ljudskim tijelima kao i recentnim “body-positive” i “gender neutral” pokretima koji teže inkluzivnijem dizajnu. Možda najvažnija stavka spore mode je preusmjeravanje proizvodnje na lokalne potrebe zajednice i pružanje svih osnovnih životnih uvjeta osobama koje su u njoj sudjelovale.

Zadruga studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu Fabric8 co-op, inzistira na ovakvom načinu dizajna i proizvodnje koji su predstavili na izložbi Slow fashion / Na rubu u Galeriji AŽ. Inicijalno, u nedostatku bolje organizacije unutar fakulteta, Zadrugu su osnovali studenti 2015. godine s ciljem poticanja poduzetničkih, društvenih, znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnost studenata i bivših studenata TTF-a, te legalne prodaje proizvoda na tržištu. Zadruga danas broji šesnaest članova koji se trude biti međusobno solidarni, odnosno “priskočiti” jedni drugima u pomoć ako netko ne stigne dovršiti narudžbu. Zadruga nema hijerarhiju i zajednički odlučuju što i kako će raditi, a posebno su ponosni što umjesto manufakturnog rada, dizajneri sami izrađuju svoje kreacije i tako sudjeluju u procesu proizvodnje od njenog početka do kraja. Upravo je takav način proizvodnje ključ spore mode jer se narudžbe rade pojedinačno za svaku osobu, nema hiperprodukcije, a proizvedena odjeća prilagođena je svim tijelima, rodovima i veličinama.

Za razliku od visoke i visoke ulične mode koja guta sve pred sobom, slow fashion omogućava pravednu raspodjelu zarade, ali i razvoj i realizaciju različitih ideja. Umjesto nisko kvalificiranih radnika koji predstavljaju beznačajnu, lako zamjenjivu kariku gigantske industrije, proizvođači ovakve odjeće ponovno postaju zanatlije u potpunoj kontroli nad procesom i sredstvima proizvodnje. Osim očitih problema i nedostataka, neki dizajneri i teoretičari mode upozoravaju kako brza moda također uvelike guši kreativnost. Nastale ideje nemaju vremena zaživjeti zbog brzih izmjena kolekcija što također onemogućava razvoj subkultura, odnosno mogućnost da se neka ideja razvije i proširi ulicom.

Iako moda teško može u potpunosti postati održiva, članovi Fabric8-a trude se što više primaknuti tom idealu. Dominik Brandibur, član Zadruge i jedan od autora predstavljenih na izložbi kaže kako se sve više ljudi želi uključiti u rad Zadruge, a iako su otvoreni prema svima, potencijalni članovi prije svega moraju biti spremni na ovakav način rada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.