Maroko, a posebno Casablanca, bio je svojevrsni “laboratorij” modernog prostornog planiranja u prvoj polovici 20. stoljeća (posebno za vrijeme francuskog protektorata 1912.- 1956.) i teren za testiranje ideja arhitekata koje su u to vrijeme bile preradikalne za Europu, a razvoj Casablance, u širem kontekstu sjeverne Afrike, bio je polazište projekta “In the Desert of Modernity. Colonial Planning and After” kustosa Toma Avermaetea, Serhata Karakayalija i Marion von Osten (HKW, Berlin, 2008.) koji je nastojao dublje istražiti vezu između modernog pokreta u arhitekturi, Sjeverne Afrike i kolonijalizma. Projekt je polazio od teze da se poslijeratni razvoj modernog pokreta (u zapadnoj Europi) ne može u potpunosti obuhvatiti bez uzimanja u obzir eksperimenata i iskustava arhitekata i urbanista u sjevernoj Africi.

Neovisnost Maroka označava novu epizodu u povijesti njegovog arhitektonskog i urbanističkog razvoja. Iako danas slabo poznat široj javnosti, period od 1950ih do kraja 1970ih u Maroku dobio je priličan međunarodni odjek u svoje vrijeme, putem Devetog kongresa CIAM-a u Aix en Provenceu 1953., kada je na arhitektonsku scenu stupila nova generacija marokanskih arhitekata (uglavnom okupljenih u grupu GAMMA- Groupe des architectes modernes marocains) koji su, činilo se, mogli djelovati bez opterećenja kolonijalnim dogmama. Kao dio Tima 10, doprinijeli su kritici poslijeratnog modernizma (i Atenske povelje) prilagođavajući univerzalističke ideje modernog pokreta lokalnoj kulturi, uvažavajući specifičnosti konteksta i klimu sjeverne Afrike. Ovaj segment arhitektonske produkcije Maroka bit će tematiziran predavanjem Imada Dahmanija”, stoji u najavi.

Predavanje je organizirano i povodom stote obljetnice rođenja istaknutog, a kod nas malo poznatog marokanskog arhitekta Jean-Fracoisea Zevacoa (Casablanca, 1916. – Casablanca 2003.).

Više o kontekstu i modernizmu u Maroku pročitajte ovdje. 

Motel Trogir je projekt udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze.

Betonska, ili takozvana brutalistička arhitektura, ime je dobila prema francuskom izrazu “beton brut” koji označava “grubi” beton, a podrazumijeva modernističku arhitekturu s karakterističnim masivnim betonskim oplatama, popularnu od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon 1970-tih arhitektonske prakse koje je proslavio Le Corbusier padaju u zaborav, kao i održavanje i briga za ovim masivnim građevinama. Ipak, interes za brutalističkom arhitekturom ponovno je oživljen te se danas posebno javlja težnja za obnovom i zaštitom brutalističkih spomenika. Jednu od takvih inicijativa pokrenuo je Njemački muzej arhitekture (Deutches Architekturmuseum) u obliku platforme #SOSBrutalism.

#SOSBrutalism obuhvaća internetsku bazu podataka u kojoj ljubitelji ovog arhitektonskog stila, aktivisti za zaštitu kulturnih spomenika i svi angažirani građani mogu bilježiti brutalističke građevine iz svoje okoline te razinu njihove očuvanosti. Crvenom bojom označene su posebno ugrožene građevine, a bilježe se (crnom bojom) čak i one već srušene. Baza danas sadrži više od devetsto dokumentiranih građevina iz cijelog svijeta, a osim prema statusu očuvanosti, omogućava pretraživanje i prema namjeni te regiji u kojoj se pojedine građevine nalaze. Unatoč bogatoj modernističkoj baštini, a posebno potrebi da se ona zaštiti, što je i zabilježeno u dokumentarnom filmu Betonski spavači u produkciji Hulahopa, tek je šest građevina na području Hrvatske zabilježeno u bazi Deutches Architekturmuseuma. Od njih je samo zgrada nekadašnje Političke škole Josip Broz Tito Danila Cvjetkovica i Miomira Lužajića u Kumrovcu označena kao ugrožena građevina.

Osim dokumentiranja i stvaranja baze podataka, platforma omogućava povezivanje aktivista putem društvenih mreža (Facebook, Twitter, Instagram, Tumblr) na čijim se stranicama također dijele informacije i podiže svijest o potrebi zaštite ovih spomenika arhitekture. Platforma #SOSBrutalism te njeno djelovanje bit će predstavljena na izložbi u Deutsches Architekturmuseumu u Frankfurtu u listopadu 2017. godine.