Spoka, Walk the Earth projekt je čija je premijera zakazana za početak 2025. godine. Stina Fors će provesti tjedan dana u Zagrebu razvijajući nove materijale zajedno s dizajnerom svjetla Brunom Pocheronom i umjetnicom Christinom Lederhaas. “Njezino umjetničko istraživanje uključuje nekoliko potvrđenih elemenata poput svjetla, velikog kvadratnog padobrana, figure duha i vampira te treće još neidentificirane persone. Boravak u velikoj dvorani Jedinstva iskorist će za testiranje scene i kostimografije te otvaranje terena za izvođenje nekoherentne prisutnosti raznolikih likova”, najavljuju organizatori.

Samouka bubnjarica i ekspresivna vokalistica, izvedbena umjetnica Stina Fors stvara jedinstvene i zaigrane izvedbe kroz koje istražuje odnos tijela i glasa uz izraženu sklonost prema apsurdu. Fors inače nastupa sa svojim “one-woman” punk bendom Stina Force koji nastupe temelji na spontanosti i improvizaciji. U njenom radu mogu se čuti prošireni ventrilokvizam i višeslojni vrisci, pa tako u predstavi A Mouthful of Tongues, glas se čini kao da je odvojen od tijela izvođačice – tijelo proturječi samo sebi, množi se i iskrivljuje čime na vidjelo izlaze višestruki identiteti.

Uz razvijenu izvedbenu praksu, Stina Fors vlastitu metodologiju rada redovito širi putem edukacija o tehnikama za proizvodnju ekstremnih vokala, primjerice učenje “death growla” bez oštećenja glasnica. Stina Fors je studirala koreografiju na SNDO školi u Amsterdamu, a trenutno živi i radi u Beču.

Ulaz je slobodan. Više informacija pronađite ovdje.

Podizanje zidova protiv migracija nije novost: kineski Veliki zid i limes Rimskog carstva bili su vojni i protumigracijski sustavi. Ne treba ni ići tako daleko u povijest – dovoljno se prisjetiti Berlinskog zida. Masovni uzlet izgradnje novih ograda i zidova, postavljanja žilet žica i kontrolnih graničnih punktova događa se zapravo posljednjih deset godina. Nakon 11. rujna kopnene granice bivaju dodatno “učvršćene”, iako je veza između njihovog jačanja i obrane od terorističkih napada slaba ili nepostojeća – u većini slučajeva napadači dolaze kroz zračne luke, s valjanim dokumentima. Još je 2012. procjena bila da je 13,2 posto svjetskih granica utvrđeno nekom vrstom ograde, žilet žicom ili zidom, a taj trend je u porastu.

Prošle je godine kolumbijski predsjednik Iván Duque pokrenuo “operaciju Zid” na granici s Venezuelom. Režimi u Brazilu, Čileu, Kolumbiji, Ekvadoru i Peruu uslijed povećane regionalne migracije odabiru dodatno ograđivanje i militarizaciju svojih granica. U Europi pak stotine kilometara novih ograda prekrajaju i materijaliziraju granice za koje nam se govorilo da su propale. Ovim preoblikovanjem krajolika, kao i promjenama stavova prema izbjeglicama i migrantima, umjetnički projekti na našim prostorima uglavnom se bave malo ili nimalo.

Fencing Borders kao važno (umjetničko) svjedočanstvo

U tom kontekstu na značajan i pozitivan način odskače Fencing Borders, međunarodni dokumentarni, radio i izvedbeni projekt koji tematizira pitanje ograda podignutih posljednjih godina na granicama europskih zemalja. Radi se o detaljnom i opsežnom istraživanju svake pojedine ograđene granice, koji predočuje konstrukciju ograda kao opipljivih i vidljivih granica u teorijski bezgraničnom projektu Europske unije. Istraživanje se bavi modularnim konstrukcijama kao što su mobilne sigurnosne ograde, bodljikava žica i zidovi, a započelo je u ljeto 2017. godine. Projekt traje i dalje, iako je zbog pandemije terensko istraživanje djelomično pauzirano.

Projekt su pokrenuli koreografkinja i izvođačica Nikolina Komljenović i multimedijalni umjetnik Bruno Pocheron, a pridružili su se glazbeni umjetnik i dizajner zvuka Aaron Snyder  te fotograf i grafički dizajner Tomislav Turković. Istraživanje obuhvaća granice Hrvatske i Mađarske, Mađarske i Srbije, Bugarske i Turske, Makedonije i Grčke, Hrvatske i Slovenije te Bugarske i Grčke.

 FOTO: Tomislav Turković, Fencing Borders

“Početni impuls, motivacija za krenuti u duboko i dugotrajno istraživanje bilo je redovno praćenje situacije izbjegličkog vala 2015. godine, dok sam bila na rezidenciji organizacije Wiesen 55 e.V. u Berlinu, s projektom Objekt u subjekt prelazi #kralježnica. S umjetničkim direktorom organizacije Brunom Pocheronom sam komentirala situaciju te smo htjeli nešto napraviti, pomoći, dokumentirati. Tako smo 2017. godine krenuli u terensko istraživanje i od tada nismo stali”, priča nam Nikolina Komljenović.

Fencing Borders vrijedno je istraživanje jer širi narativ o granicama, pomiče ga van dominantnog političkog i medijskog diskursa o sigurnosti, obrani i zaštiti (“nas” od “njih”). Mreže granica predočavaju se kao sveprisutne strukture koje mijenjaju živote pojedinaca, grupa ljudi, krda životinja. Preoblikuju krajolike, pretvaraju javne prostore i prirodu u nepropusne zone, usmjeravaju kretanje, utječu na ljudsku percepciju i usmjeravaju ponašanja. Pritom su recentna utvrđivanja granica jasan odraz paradoksa u kojem se zrcale nejednakosti svijeta u kojem živimo.

Denacionaliziranje ekonomije i renacionalizacija politike

Fencing Borders nadovezuje se na fenomen apsolutizacije i sakralizacije granica, koji nikad nije bio jači nego u periodu demokratskih nacija-država. Hannah Arendt 1943. godine u eseju Mi izbjeglice piše kako su Židovi, u svjetlu moderne europske organizacije po nacionalnim državama, propali između pukotina poretka, i pita se je li opsesija definiranjem ljudi kao stanovnika države s fiksnim granicama održiva. Iako je 20. stoljeće u Europi obilježila i pojava nadnacionalnih granica i demontiranje nekih funkcija nacionalnih granica, neke od njih u kontinuitetu jačaju (nadzor, militarizacija, kontrola migracija), dok druge slabe (monetarna neovisnost, nacionalna industrija i proizvodnja).

U situaciji ekonomske nesigurnosti koja se intenzivira unutar granica brojnih zemalja, izlazak iz tih granica, odnosno migracija, ostaje jedina nada za mnoge ljude. To su prepoznali i različiti akteri koji su intervjuirani za Fencing Borders, koji uključuje svjedočanstva političara, umjetnika, lovaca i ostalih lokalaca u pograničnim područjima. “Dosadašnja iskustva pokazuju da većina smatra da migranti jednostavno nemaju drugog izlaza. Nitko ne ide na ovakav put bez razloga. Dosta ljudi je odlazilo pomagati, nositi vodu i hranu jer nitko nije zaslužio takav život, to čak smatraju i oni koji su kritizirali da je dolazio preveliki postotak muške populacije koja je borbeno sposobna”, objašnjava Komljenović.

Indikativno je da najmasovnije granične barijere diljem svijeta niču na granicama koje su u suštini međa između siromašnog i bogatog, “razvijenog” i “nerazvijenog”. Unatoč sve većem graničarenju i produbljivanju ekonomskih nejednakosti, u Europi se čini da i dalje opstaje narativ o “jednom kontinentu”. Da se radi o paradoksu na koji trebamo obratiti pozornost, ističe i Komljenović.

“Kako je i još davne 1996. rekla Saskia Sassen, ekonomska globalizacija denacionalizira nacionalne ekonomije; za razliku od njih, imigracija renacionalizira politiku. U zajednici država raste konsenzus ukidanja graničnih kontrola protoka kapitala, informacija i usluga prema daljnjoj globalizaciji. Ali kad su u pitanju imigranti i izbjeglice, bilo u Zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi ili Japanu, nacionalna država vraća svoj stari sjaj potvrđujući suvereno pravo na kontrolu svojih granica. Po tom pitanju postoji i konsenzus u zajednici država.” Ilegalni migranti nisu ništa novo u svijetu, nastavlja Komljenović: “EU je postavljena kao utvrda koja se teško osvaja. Nažalost, baš u devedesetima se počelo s intenzivnim ograđivanjem Melille i Ceute, španjolskih teritorija u Africi koji su neka vrsta preteče i generalne probe, pa i područja za ispitivanje nove tehnologije za masovno ograđivanje pojedinih država članica EU od 2015. godine naovamo.”

Gdje i kada su ograde, a gdje i kada su zidovi

Iako su metode graničnih intervencija slične, valja obratiti pozornost i na razlike između različitih graničnih konstrukcija, primarno između ograda i zidova. Zid ima mnogo izraženiju negativnu konotaciju (trajno, invazivno, teško), dok riječ ograda zvuči dosta blago i banalno (privremeno, mobilno, lagano). U narativima o različitim graničnim konstrukcijama, uočljivo je i da “jače” riječi za te konstrukcije koriste oni kojima one oduzimaju moć i mogućnosti, dok se eufemizmima služe oni čiju moć i privilegije takve konstrukcije održavaju.

FOTO: Tomislav Turković, Fencing Borders

Osim različitih asocijacija, jezičnih tumačenja i prezentacija, postoje još neke važne razlike između ograda i zidova. Ograde se mnogo češće postavljaju na granicama u “nerazvijenim” zemljama, dok je za zidove vjerojatnije da će biti podignuti u razvijenim zemljama, a razlog je cijena takvih projekata. Primjerice, jedan kilometar zida koji je Izrael podigao na Zapadnoj obali koštao je oko 2 milijuna dolara, dok je dugačka električna ograda na granici Bocvane i Zimbabvea koštala 6.330 dolara po kilometru, otprilike 316 puta manje. Mnoge zemlje nadoknađuju nedostatak visokotehnoloških sredstava ulaganjem u trupe na granicama, čime su se detaljno bavili Stephan Rosière i Reece Jones u radu Teichopolitics: Ponovno razmatranje globalizacije kroz ulogu zidova i ograda.

Iako se Fencing Borders bavi konstrukcijama na granicama, treba reći i kako se ograde posljednjih godina rapidno podižu i unutar zemalja – oko prihvatnih centara za tražitelje azila i izbjegličko-migrantskih kampova (koji u mnogočemu funkcioniraju kao logori). Lani je tako podignuta žičana ograda oko Porina, zagrebačkog prihvatilišta za tražitelje azila, na koju je utrošeno 693 tisuće kuna. U Velikoj Kladuši mladi Marokanac Ahmed H. pokušao je ući u prihvatni centar Miral (jer se htio otuširati), a provlačeći se kroz ogradu postavljenu oko centra ugušio se i preminuo. Ove je godine u ožujku u masivnom požaru u izbjegličkom kampu u Bangladešu u kojem su smještene Rohindže umrlo najmanje 20 ljudi, stotine su ozlijeđene, a 45 tisuća izbjeglica je nakon požara raseljeno. Kao jedan od razloga za ovako stravičan ishod navodi se i bodljikava žica koju je vlada Bangladeša odlučila postaviti oko izbjegličkog kampa, koja je otežala i spriječila bijeg žrtvama.

Loše srneće meso i medvjedi na plaži punoj turista

Osim što doslovno ubijaju izbjeglice i migrante i udaraju pečat na ekonomsku nejednakost, granične prepreke koje se materijaliziraju u sve opasnijim formama mijenjaju ekosustave i preoblikuju krajolik za “domaće” stanovništvo. To se može vidjeti u šetnjama kroz rute koje bilježi Fencing Borders. Općenito, jedan od načina na koji čovjek brzo može izmjeriti svoju slobodu jest taj da se prošeta.

“Kad sam počeo hodati brdima Palestine prije četvrt stoljeća, nisam bio svjestan da koračam krajolikom koji nestaje”, piše palestinski pravnik i pisac Raja Shehadeh u knjizi Palestinske šetnje: Bilješke o krajoliku koji nestaje. U knjizi opisuje sedam šetnji u periodu od 1978. do 2007. godine, na području Ramale, Jeruzalema i Mrtvog mora. Shehadeh objašnjava kako je postalo lakše iz Ramale putovati u Kinu, nego u Gazu, udaljenu svega 40 minuta vožnje, a arhitektura kontrolnih punktova i ograda transformirala je ekosustav u kojem je odrastao do neprepoznatljivosti. “Dok sam stajao u ruševinama jednog od svojih najdražih mjesta u dolini, ovoj dolini u kojoj sam rođen i u kojoj sam oduvijek živio, osjećao sam da brda više nisu moja. Više nisam slobodan dolaziti ovdje i šetati”, zaključuje. Osim što se u brdima više ne osjeća sigurno, Shehadeh primjećuje i negativne promjene u kretanjima životinja i rastu biljaka.

Način na koji nove granične konstrukcije mijenjaju svakodnevicu životinja, ilustrira svjedočanstvo jednog od sugovornika na projektu Fencing Borders, član lovačkog društva iz mjesta Ždala na mađarskoj granici. “Desetak jelena iskrvarilo je u žilet-žici. Životinje su uginule, a ni meso nije bilo dobro jer su bile ozlijeđene, odnosno dok su se mučili, konzumirali su sav šećer iz mišića. Meso je bilo odvratno kiselo. Pokušali smo ga ispeći. Pa, nećemo ga baciti. Košuta je 150 kg, mlado tele. Loše meso!”, priča stanovnik Ždale.

Komljenović nam govori kako je puno svjedočanstava koja govore o problemima životinja kojima je odsječen tranzitni put migracije. “Primjerice, na području Baranje je za polovicu smanjeno kretanje srna i ostalih životinja, što je rezultiralo poremećenom ravnotežom. Područje je pretrpano pa tako srne, s obzirom da nemaju šumovito područje već obrađena polja, nastanjuju ta polja i uništavaju usjeve”, kaže. Navodi i slučaj iz Slovenije, s medvjedima koji su hodali uz ogradu kako bi našli svoj put do vode i na kraju ga pronašli na plaži punoj turista. “Također, ograde i žilet žice koje su postavljene uz rijeke postaju opasnost kod poplavljivanja, a prisutna je i bojazan da će se otisnuti i tko zna gdje završiti. Puno je različitih iskustava s obzirom na konkretne lokacije”,  zaključuje Komljenović.

Projekt Fencing Borders se nastavlja i želja im je prikupiti što više različitih mišljenja i iskustava, na svim razinama na koje se odražavaju granične promjene. Što se umjetničkih projekata tiče, Komljenović nas za kraj ostavlja sa željom da ih je o ovoj temi – što više.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Gangplank naglasak stavlja na interaktivnost i umrežavanje, strategiju za razvoj zajedničkih alata, princip open sourcea, mjesto i važnost tehnologije u stvaranju izvedbe, uključivanje edukativnih elemenata u interdisciplinarni rad. Gangplank Zagreb 2013. bavio se, uglavnom, kazališnom rasvjetom i razvijanjem rada na LanBoxu. Istraživački proces ovogodišnjeg izdanja Gangplanka započet će uključivanjem drugih medija, kao što su zvuk i video, u tijek rada. Istražit će se mogući odnosi (u smislu razmjene podataka) između svjetla, zvuka i videa: inter-softver, inter-hardver i inter-ljudska komunikacija.

Pod vodstvom francusko-njemačkog dizajnera rasvjeta Brune Pocherona, koji se bavi i razvijanjem dramaturških, tehnoloških i komunikacijskih alata za mrežni suradnički proces, uspostavit će se grupa motiviranih tehničara i umjetnika koji će svoje interese, sposobnosti i osobna znanja usmjeriti k zajedničkoj konceptualizaciji i realizaciji slobodnih softverskih alata za scensko izvođenje.

Radionica je namijenjena profesionalnim kazališnim majstorima i tehničarima rasvjete, tona i videa, glazbenicima, multimedijalnim umjetnicima, video umjetnicima.

Broj polaznika radionice je ograničen, a rok za prijavu je 6. lipnja. Prijava  treba sadržavati ime i prezime, kontakt telefon te dosadašnje iskustvo rada s navedenim elementima. Prijave se šalju na engleskom jeziku putem elektroničke pošte, a obavijest o sudjelovanju bit će poslana 7. lipnja. Radionica je besplatna, a održavat će se u Teatru &TD od 10 do 15 sati.

Izvor: Teatar &TD