Razgovarala: Matija Mrakovčić

Iva Marčetić je arhitektica i aktivistica Prava na grad, udruge koja djeluje protiv privatizacije i prekomjerne ekonomske eksploatacije javnih i zajedničkih dobara te prostora, s posebnim naglaskom na pitanja sudjelovanja građana i organiziranog civilnog društva u upravljanju javnim dobrima. Razgovaramo o funkcioniranju vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora Grada Zagreba, otvaranju politike i prostora odlučivanja, borbi za ravnopravno korištenje javnih dobara i borbi za dostupnu kvalitetu života u gradu, organiziranju i građanskom otporu.

KP: Nastavljeno je preuređenje Britanskog trga nakon što je građevinska dozvola izdana tjedan dana po utvrđenju da se radovi izvode bez glavnog projekta. No, nemoguće je pronaći projekt prema kojem se preuređuje križanje Kukuljevićeve i Nazorove te Ulice Pantovčak, trenutno oko samog Trga vlada prometni kolaps, a o regulaciji javnog prijevoza da ne govorimo. Kad spominjemo takva i slična događanja u pojedinim zagrebačkim kvartovima, jesu li mjesni odbori oni na koje treba utjecati radi zaustavljanja netransparentnih praksi? 

Po važećim zakonima, a i po Generalnom urbanističkom planu, vijeća gradskih četvrti imaju tek “savjetodavnu” ulogu kad se radi o prostornim odlukama u gradu. Oni se očituju na prijedloge koji idu na Skupštinu bez obzira na to o kojem dijelu grada se radi. No, kad se radi o kvartu gdje se predviđa prostorna promjena, uloga vijeća te konkretne četvrti isto je tako paušalna kao i na razini odluka za neki drugi kvart. Imamo slučajeve u kojima su se vijeća konkretnih četvrti nepovoljno izjašnjavala u odnosu na odluke koje je donosio gradonačelnik vezano uz njihovu neposrednu okolinu, primjerice u slučaju gradnje crkve na Savici, no kao što vidimo, takav stav vijeća ne igra nikakvu formalnu ulogu u konačnoj odluci. Ovo pokazuje kako je upravljanje Zagrebom, unatoč tome da imamo vijeća gradskih četvrti, veoma centralizirano, a forma vijeća tek služi kao paravan i privid demokratskog odlučivanja. 

No, da se vratim na mjesne odbore iz pitanja – oni su još u lošijoj poziciji i zaista nemaju neku polugu u donošenju odluka. Čini mi se pritom da pored toga što nemaju ulogu upravitelja, uz određene iznimke, ovi odbori funkcioniraju u zatvorenom krugu i komuniciraju s jako malim brojem ljudi u kvartu. Zapitajmo se koliko članova mjesnih odbora poznajemo u mjestu vlastitog stanovanja. Sigurno ne mnogo, ako uopće. Ovakva forma organiziranja upravljanja je nešto što je bitno i značajno, no njena transformacija je nužna. Smatram da ovu formaciju treba zadržati, no transformirati način njihova rada odozdo, otvoriti kroz formu mjesnih odbora prostor politike u kvartu, prostor aktivizma, odlučivanja i solidarnosti i na taj način povratno djelovati na promjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o gradu Zagrebu kako bi se omogućila decentralizacija upravljanja. 

Jedino na taj način bi postojala mogućnost djelovanja koju spominjete u pitanju, odnosno jedino kroz snažne i otvorene platforme može se raditi kontrapunkt netransparentnosti. Zasad smo formalno daleko od toga, no, ako bolje pogledamo, u Zagrebu se itekako nešto dešava, a Mjesni odbori u nekim od zagrebačkih kvartova počinju djelovati otvorenije. Nadam se da će tijekom narednog perioda očvrsnuti ovakve inicijative, a da iste neće pristati na obećanja pojedinih kandidata i kandidatkinja za gradonačelnika već će inzistirati na otvaranju politike i prostora odlučivanja i određenoj autonomiji koja se mora dešavati kroz cijeli period nečijeg predsjedavanja gradom, a ne tek u predizborno vrijeme. Mjesni odbori moraju postati prva i neposredna instanca političke aktivacije i djelovanja, a dok to ne postanu, njihova uloga je tek šminka. 

KP: Početkom studenog u anketi vezanoj uz pitanje izgradnje crkve u Parku Trnjanska Savica čak 77% ispitanika izjasnilo se protiv njene gradnje u parku. Zanimljivo je da je čak 72% ispitanika katoličke vjeroispovijesti protiv gradnje u parku što ukazuje na nepostojanje sukoba “vjernika i nevjernika” na Savici. Unatoč tome što su stanovnici rekli “ne” i gradonačelniku i Kaptolu, inicijativa je, prema pisanju medija, otporom izgradnji crkve stala na put realizaciji puno ambicioznijeg građevinskog pothvata?

Nažalost, daleko od toga da je inicijativa stala na put realizaciji ambicioznijih građevinskih pothvata gradonačelnika i njemu bliskih suradnika, odnosno, nadamo se da će uspjeti spriječiti jedan od takvih pothvata – gradnju crkve u parku. Na tome radimo punim intezitetom kroz zajedničke napore Prava na grad, Zelene akcije i Inicijative Čuvamo naš park, no jednom kad i ako spriječimo ovo oduzimanje javnog dobara, nismo opet ni blizu sprječavanja mutnih dogovora i zamjena koje se dešavaju na samom vrhu zagrebačke Moriartyeve mreže. 

Naime, puno puta sam ovo ponovila, pa ću i tu – Zagreb je poput šahovske ploče, na njegovom terenu postoji jako puno javne gradske i državne zemlje, i jako puno crkvenih potraživanja. Odluke o zamjenama zemljišta i kompenzacijama donose se u skladu sa Zakonom o povratu imovine, no i u dogovoru između članova odbora u kojem sjedi i gradonačelnik. Usmeni dogovori koji se ovako donose potpuno su netransparetni, točnije, ovako uspostavljen sustav gotovo je nemoguće kontrolirati i Bandić to jako dobro zna, pa i izdašno koristi tako uspostavljen upravljački sustav koji nema puno veze s javnim interesom. 

Ono što možemo reći da je itekako uspjeh inicijative, kao i bliskih udruga, ponovno otvaranje pitanja malverzacija gradskim zemljištem, no da bi se to doista istražilo potrebni su dobro opremljeni i slobodni medijski servisi, kao i institucije koje bi, da citiram gradonačelnika, radile svoj posao. Naime, ugovori grada i crkve nisu lako dostupni i puni su nečitkih podataka za koje treba ozbiljna mašina za rastumačiti i proučiti. To je zamršeni sustav koji je dizajniran tako da građanima grada nije moguće lako istražiti šta se s njihovom imovinom zaista dešava. 

Što se tiče spomenutog “sukoba” na Savici, pa to je golim okom od početka bilo jasno – gradonačelnik operira kroz ideju zavadi pa vladaj, a crkva zdušno prihvaća tu taktiku. Točnije, nije jasno tko se povodi za kim, no što godine više prolaze, a naš grad, kao i država, zakreću sve više udesno, tako političarima paše da koriste metodu kojom se za bilo koju pobunu protiv centraliziranih odluka koriste optužbama o nekim crvenim vragovima, ugroženim vjernicima katoličke vjeroispovjesti, nehrvatstvu i sličnim konstruktima. To je zaista komično i predstavlja nevjerojatno nisku i poražavajuću razinu političkog govora. 

Ovdje se radi o borbi za ravnopravno i potpuno korištenje naših javnih dobara, borbi za dostupnu kvalitetu života u gradu bez obzira na vjeru, naciju i socio ekonomski status, a stavljanje vjere u fokus zaista je deplasirano. Ono što anketa koju spominjete jasno pokazuje jest da se ne radi o ugrozi vjere, budući da velika većina ispitanika katoličke vjeroispovijesti ne želi da se u njihovom parku izgradi crkva. Isto tako, anketa zorno prikazuje akutni nedostatak participativnih modela odlučivanja o gradu u kojem živimo. Ukoliko se toliko veliki postotak građana protivi nečemu, ukoliko se tome protivi i vijeće te gradske četvrti, a grad uporno to nešto gura i ne odustaje – o kakvoj demokraciji i upravljačkom modelu uopće govorimo?

KP: Nakon što je ugostiteljska terasa HOTO centra nakon tri dana uklonjena sa Cvjetnog trga, Grad Zagreb ponovo je izdao dozvolu Tomislavu Horvatinčiću za izgradnju terase na drugom dijelu trga. Nakon 2010. i građanskog otpora u Varšavskoj, kakvog potencijala danas ima građansko organiziranje po pitanju javnog prostora? 

Moj odgovor će uvijek biti da jedini potencijal u obrani naših prava leži u organiziranju. Koliko će u konačnici nešto biti uspješno ovisit će o mnogo faktora, no organiziranje i otpor samovolji, krađi javnog prostora i ugrožavanju kvalitete života jedini su naš zalog za promjenu. Organiziranje se dešava i uzima maha od Savice, preko Cvjetnog pa do Jakuševca, RIZ-a, odnosno Maksimira i spalionice u Resniku. Slučaj Cvjetnog je po svojoj centralnoj prirodi slučaj iznimne simbolike i u ovom trenutku je najočitiji pokazatelj samovolje u gradu na koju upozoravaju mnoge inicijative i udruge. 

Činjenica da se gradonačelnik oglušio na veliko protivljenje građana prethodnim zauzimanjem prostora na Cvjetnom pokazuje ili da on zapravo ne može više kontrolirati svoje suradnike u privatnom sektoru, poput Horvatinčića, ili naprosto da mu je taj odnos puno bitniji od onog s građanima i građankama ovog grada. Pritom, smatram da je bitno napomenuti da nijedan pojedinačni politički kandidat neće riješiti ovu situaciju, odgovor je uvijek u organizaciji i stvaranju jake poluge odozdo koja će diktirati politku koja bi za cilj trebala imati održivi razvoj ovog grada i otvaranje političkog procesa na način da demokratske procedure postoje i poslije one nedjelje u kojoj ćemo zaokružiti nečije ime. 

Park Trnjanska Savica, centralna kvartovska zelena površina omeđena zgradama i ulicama Prisavlja, Lastovske, Zinke Kunc i Vladimira Ruždjaka, već je desetak godina mjesto okršaja. Kao jedini temeljito uređeni park u kvartu, Park Trnjanska Savica mjesto je susjedskih susreta, dječje igre, rekreacije i druženja i sasvim sigurno znači mnogo za kvalitetu života stanovnika naselja. Okupljeni u inicijativu “Čuvajmo naš park”, građani su već 2013. uspjeli zaustaviti gradnju crkve na toj čestici, ali lokalna je župa Blaženoga Alojzija Stepinca ovih dana, zatraživši lokacijsku dozvolu za izgradnju, ponovno otvorila slučaj. Prije tri godine peticiju za zaustavljanje gradnje crkve potpisalo je 1200 građanja Savice, gradonačelnik Milan Bandić tada je rekao da se ništa neće graditi protiv volje građana. Sada su stanovnici stvari ponovno odlučili uzeti u svoje ruke i u otvorenom pismu gradonačelniku stali protiv projekta nazvanog “Uređenje parka i gradnja crkve”. 

“To je centralni park našeg naselja, park s uređenim stazicama, posađenim drvećem, postavljenim klupicama, park u kojem dane provode roditelji s djecom, stariji šetači; park u kojima su mnogi napravili svoje prve korake, park u kojem smo odrastali”, ističe se u pismu i dodaje: “Činjenica da bi se gradnjom rušila stabla, šetnice, postavljene klupice, čine taj zahtjev krajnje neuviđavnim, neskromnim i nama neprihvatljivim. Gradnja predviđa ukupnu tlocrtnu površinu građevine oko 1.600 metara kvadratnih, što čini trideset posto parka, uključivo dvije garaže unutar župnog dvora, što podrazumijeva vožnju i zagađenje unutar parka te još 30 parkirnih mjesta na mjestu sadašnje zelene površine”.

Također, ističe se u pismu, građani okupljeni u inicijativu “Čuvajmo naš park” pisali su dopise gradskim uredima, sudjelovali u prijedlozima za GUP, poštovali sve protokole i, kako kažu, nije jasno zašto se inzistira na toj lokacija kada “u blizini ima nekoliko neuređenih lokacija koji bi mogle biti adekvatno kategorizirane i pogodne za gradnju crkve”.

Istovremeno, Britanski trg, živahni zagrebački trg na kojem svoje usluge svakodnevno nude ugostitelji i mali obrtnici, sljedeće će godine, prema riječima gradonačelnika Bandića – u preuređenje. A da bi se to izvelo – prvo se mora riješiti sadašnjih zakupaca kojima se do sada bez ikakavih poteškoća produljivao zakup, a o kojemu, veli jedan od njih, ovisi 70-ak radnih mjesta. 

“‘Tržnice Zagreb odlučile ugasiti život na starom zagrebačkom trgu. Odlučile su sa Britanskog trga maknuti sve male vrijedne hrvatske tvrtke i obrtnike te obične ljude koji daju život trgu i organiziraju sva događanja na Britancu. Obrazloženja nema, u rješenju su napisali ‘kriv je Grad Zagreb’ koji je ujedno i njihov vlasnik”, ističe ugostitelj koji na Britanskom trgu zakupljuje prostor već 20 godina.

Komentirajući situaciju u emisiji Radio Sljemena Zagrebi po Zagrebu, Milan Bandić je rekao: “Ilički plac mora imati fiksni objekt, ne može imati montažnu priču. To je neozbiljno, neodgovorno i to estetski nije u redu. A što se tiče mesnica, odmah uz Ilički plac ima dosta dućana u kojima se to može kupiti”. 

U Zagrebu je sve manje i manje mjesta na kojima građani mogu neometano provoditi slobodno vrijeme, a da ne moraju posezati za novčanicima, kao u slučaju parka na Savici, a tamo gdje im se nude proizvodi malih, lokalnih proizvođača i obrtnika – uvijek ima mjesta za veće ribe, ili samo za njih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.