Bdijenje za ubijene u Palestini, Libanonu, Siriji i Sudanu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu će se održati na dvije lokacije. U petak, 4. listopada, u 20.30 sati u Zagrebu na Trgu kralja Tomislava (pored kipa) te u subotu, 5. listopada, u 18 sati u Sisku, kraj spomen-fontane Nedovršena igra u neposrednoj blizini Kristalne kocke vedrine.

“Tugujemo za svakim izgubljenim životom, za svakom osobom koja je nastojala izgraditi siguran i ispunjen život za sebe i ljude koje voli, slobodan od straha i nasilja. Kolektivnim okupljanjem želimo se sjetiti i djece čija su djetinjstva okrutno prekinuta te iskazati duboku pobunu protiv nastavka genocidâ koji se najtočnije mogu opisati kao ratovi protiv djece”, piše u najavi organizatora_ica. 

Građanke i građani su pozvani da se pridruže iskazu solidarnosti s narodima Palestine, Libanona, Sirije i Sudana te da polože cvijeće i zapale svijeću u znak sjećanja na izgubljene živote. Iz ekoloških razloga, organizatori mole da se donesu svijeće bez plastike.

Isti petak, 4. listopada, Kino Katarina u Vodnjanu predstavlja nastavak ovogodišnjeg programa naziva Od rijeke do mora posvećenog palestinskoj kinematografiji i otporu koji će se održati u 20 sati na trgu preko puta galerije Apoteka. 

Filmski program ostvaren u suradnji s udrugom 25FPS i Apotekom pod nazivom Što točno ne možete vidjeti u onome što ja vidim? selektirala je Hrvoslava Brkušić, a donosi priče o ratnom sukobu i masovnoj nepravdi koja ostaje nevidljiva. Propitujući kompleksne odnose samoreprezentacije u okviru radikalne propalestinske kinematografije, autorice poput Basme Alsharif, Mahasen Nasser-Eldin, Shuruq Harb i Oraib Toukasn razvijaju drugačija čitanja društveno-političkih okolnosti koje su ih formirale.

“Do danas gomila nastalih ‘palestinskih slika’, koju je pokrenula kolektivna palestinska svijest da deviktimizira sliku izbjeglice, na kraju je nadopunjena okrutnim slikama koje dehumaniziraju Palestince”, stoji u najavnom tekstu. Spomenute redateljice dotiču se samog medija slike, njezinog čitanja i prevođenja kroz različite teme i pristup, pojašnjava najavni tekst. 

“Borba je još uvijek prisutni motiv, zato što borba još uvijek traje, ali uz nju se razvija jedan čitavi mikrokozmos prizora svakodnevice koja svaki dan ispočetka postavlja život na noge i resetira događaj od prije kojeg sata”, dodaju autorice programa.

O borbi i otporu riječ je u filmu Jedina zemlja palestinsko-izraelskog redateljskog kolektiva u sastavu Basela Adre, Yuvala Abrahama, Rachel Szor i Hamdana Ballala, koji je ove godine osvojio nagradu na Berlinaleu. Film se gradi kroz odnos Basela i Yuvala, koji se počinju zbližavati kroz aktivizam.“No, njihovu složenu vezu progoni ekstremna nejednakost: Basel živi pod brutalnom vojnom okupacijom, dok je Yuval slobodan. Ovaj film, koji potpisuje palestinsko-izraelski kolektiv četvero mladih aktivista, nastao je u najmračnijim i najstrašnijim vremenima u regiji, kao čin kreativnog otpora apartheidu”, stoji u najavnom tekstu.

O posljedicama cenzure palestinskog aktivista i redatelja Basela Adre na dodjeli nagrada, kao i široj slici sustavnih prepreka s kojima se Palestinci suočavaju desetljećima kroz ilegalno oduzimanje zemlje, zakonskih prava te pronalasku otpora kroz radost i nadu, odbijajući pokušaje dehumanizacije na svakom koraku, bila je riječ u razgovoru s kulturnim radnikom i istraživačem Majdom Nasrallahom nakon zagrebačke premijere, a raspored i lokacije narednih projekcija možete pronaći ovdje (i ovdje). 

Diskurzivnim programom se pridružuje i Festival prvih u čijem okviru će se u utorak, 8. listopada održati razgovor Žalovanje i borba za društvenu pravdu u kojem će sudjelovati Emina Bužinkić (Inicijativa za slobodnu Palestinu, IRMO), Marijana Hameršak (IEF) i Mirjana Bijelić (Podrška u tugovanju, LUČ) te umjetnica selma banich u ulozi moderatorice.

Riječima organizatora_ica, susret će biti “posvećen žalovanju, prožet kontinuiranim borbama za društvenu pravdu i dubokim kolektivnim ranama koje proizlaze iz povijesnih i suvremenih nepravdi – od genocida u Gazi do nekropolitike europskog graničnog režima i sistemskog progona izbjeglica i migranata.” Ideja je da grupa zajednički razmotri načine na koje se osobne i kolektive traume isprepliću s borbama za slobodu, a žalovanje postaje politički čin otpora.

Nastavno na pronalazak otpora kroz zajedništvo, u suradnji s lokalnim i regionalnim umjetnicima_cama, Inicijativa za slobodnu Palestinu organizira izložbu naziva Prva Artifada. Riječ je o drugoj javnoj manifestaciji u okviru humanitarne akcije koju Inicijativa provodi s udrugom BRID, a održat će se u četvrtak, 10. listopada u prostoru Studio-galerije Klet uz podršku tiskare Smak Press.

U izložbi sudjeluje 23 ilustratora_ica i dizajnera_ica iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Baskije, a popratni glazbeni program ostvaruje se uz podršku glazbenika i DJ-a Le Chocolat Noir. Dizajn svih plakata pripremljen je u istom, A3 formatu i otisnut u tri iste boje (crvena, zelena i crna) rizoprint tehnikom, a preporučena donacija za sudjelovanje u humanitarnoj akciji koja traje do 15. listopada iznosi 10 eura.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Program benefita je raznolik, a nastupit će Brain Holidays, pioniri reggae glazbe u Hrvatskoj, poznate kantautorice, Sara Renar i Nina Romić, mladi pop pjevač Marko Bošnjak i groove bend Baby Babilon. Koncert će zaključiti Maja Pa, hrvatska selektorica rave i eksperimentalne dance glazbe uz DJ Emira, urednik i voditelj world music emisije Izvorišta na zagrebačkom Radio Studentu.

“Nakon što je Inicijativa za slobodnu Palestinu, u suradnji sa Zakladom Slagalica, prikupila 21.820 eur za naše sugrađane i sugrađanke evakuirane iz Gaze, odlučili smo organizirati novu humanitarnu akciju za direktnu pomoć ljudima u Gazi. To je minimalno što možemo učiniti kako bismo dali podršku bar dijelu od dva milijuna istraumatiziranih ljudi, a pogotovo djeci”, istaknuli su organizatori.

Pozivajući publiku na prisustvovanje humanitarnoj akciji i apelirajući na podršku ljudima u Gazi, organizatori poručuju: “Nepojmljiva je kontinuirana patnja Palestinaca i Palestinki, a nerazumljiva daljna podrška izraelskom režimu”.

Minimalna donacija na ulazu je 10 eura, a po završetku koncerta, doniranje će biti moguće na poseban račun Udruge BRID za ovu humanitarnu akciju.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Tema same tribine su inovativne metode radničkog organiziranja s posebnim naglaskom na novim trendovima u području kulture i obrazovanja na primjeru Austrije. U goste dolazi Martin Greunz iz Bečke radničke komore (Arbeiterkammer Wien) koji će predstaviti rad same organizacije, ali i njihov novi pristup obrazovanju bečkih srednjoškolaca kroz digitalne alate, odnosno videoigre. Sam koncept sastoji se od izrade videoigre za više igrača koju će bečki srednjoškolci igrati u sklopu nastave, a s ciljem pripreme za radničko organiziranje na budućem radnom mjestu. Kroz suradnju s ostalim učenicima, odnosno radnicima, unutar simulacije, zajednički će se educirati o nužnim metodama organiziranja i važnosti koncepta socijalne države putem niza praktičnih i teorijskih primjera.

Daljnje pozitivne primjere korištenja modernih digitalnih alata i medija u svrhu kako samog radničkog organiziranja, tako i obrazovanja o važnosti istog dat će Aleksandar Gavrilović iz zagrebačkog studija za razvoj videoigara Gamechuck, te Iva Ivšić iz Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK). Tribinu će moderirati Marija Ćaćić iz BRID-a.

Događanje će biti moguće pratiti i uživo putem Facebook prijenosa.

Rezultate istraživanja predstavit će Bojan Nonković i Karlo Držaić (BRID), a nakon predstavljanja održat će se diskusija na temu drugačije budućnosti tekstilne proizvodnje u Republici Hrvatskoj. U razgovoru će sudjelovati tekstilne radnice i radnici, predstavnice i predstavnici Grada Osijeka, Županije Osječko-baranjske, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, JUŽRA-e, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Obrtničke škole u Osijeku, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek, predstavnice i predstavnici obrtnika i poduzetnika, ostalih donositelja odluka, sindikata i civilnog društva.

Dokumentiranje radničkih borbi na ovim prostorima, osobito u godinama koje obgrljuju raspad Jugoslavije, ključan je aspekt kritike nacionalističkih i liberalnih povijesnih narativa koji legitimiraju društvenu slijepu ulicu u kojoj su zaglavile naše postsocijalističke države. Srećom, takvih je projekata sve više, a u Hrvatskoj se posebno izdvaja angažman Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), kojoj dugujemo postojanje digitalnog Arhiva radničkih borbi, kao i izdavanje vrijedne studije Borovo u štrajku: rad u tranziciji 1987. – 1991. autorica Svena Cveka, Jasne Račić i Snježane Ivčić. Najnoviji doprinos regionalnoj perspektivi na tu nesumnjivo regionalno značajnu temu jest pokretanje online arhiva videomaterijala o privatizaciji i radničkim borbama na prostoru bivše Jugoslavije, za koje je zaslužan Kino klub Barut, beogradski nezavisni kolektiv utemeljen na načelima klasne solidarnosti i direktnodemokratskog odlučivanja.

Pokretanje arhiva najavio je Barutov član Tadej Kurepa na online tribini Kulturno pamćenje društvenih borbi, koja se održala 18. prosinca u organizaciji Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. “Online arhiv koji stvaramo će na jednom mestu sakupiti svedočanstva i snimke o privatizaciji, organizovanim radničkim akcijama, štrajkovima, kao i intervjue i video materijale o sličnim povezanim događajima”, stoji u Barutovom priopćenju koje prenosi Kurepine riječi s tribine, pozivajući sve zainteresirane da se jave i daju svoj doprinos stvaranju arhiva. 

Voditeljica projekta je istraživačica Marija Zurnić, koja je kao njegov cilj istaknula povezivanje “iskustva savremene istorije sa društvenim previranjima bliske budućnosti”, kao i pružanje podrške “društvenim pokretima i inicijativama u artikulisanju otpora neoliberalnom prekrajanju svetske i regionalne stvarnosti”.

Svi zainteresirani za informacije ili doprinos arhivu mogu se obratiti Kino klubu Barut putem maila ili Facebook stranice.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Gibina se instalacija sastoji od dvadeset i dva ekrana raspoređena u pravokutnom okviru zidne plohe. Ekrani su spojeni na tablet pozicioniran u centru galerije-čitaonice, koji služi kao upravljačka konzola na kojoj posjetiteljica može odabrati jedan od štrajkova iz BRID-ove baze, čime će utjecati na slike na ekranima. Tri su centralna, međusobno spojena ekrana najveća, a u kontinuitetu prikazuju vizualizaciju štrajkova i radničkih borbi kroz vremensku lentu koja uzima u obzir njihovo trajanje i kao monokromna horizontala predstavlja kompozicijski epicentar instalacije. Ostali su ekrani međusobno razdvojeni, pri čemu svi osim dva – po jedan u gornjem i donjem lijevom kutu instalacije – prikazuju kolaže koji donose kromatske naglaske. Ekran u donjem lijevom kutu izlistava pak naslove vijesti o odabranom štrajku, dok onaj u gornjem lijevom prikazuje grafikon broja štrajkova i prosvjeda u svakoj godini od 1990. naovamo. Taj je grafikon u kolažima preuzet kao razdjelnica između dviju fotografija, koje se pojavljuju kao rezultati Googleovog pretraživača slika. Ekrani su poredani u pet registara, a povezani su spletom žica, što stvara vizualnu napetost između snažnih obrisnih linija ekrana i valovitog mnoštva žica. Slučajna ili namjerna, ta gotovo slikarska kvaliteta kompozicije jedan je od snažnijih aspekata Arheologije rada, pa sam joj stoga i posvetila možda neočekivano formalnu analizu. Sam koncept naime nije uspio do kraja ispuniti moja očekivanja.

Počnimo od naslova. Nakon deset godina provedenih u znanstvenoj disciplini koju sam dijelila s arheolozima, iznimno me zanimalo kakva će značenja pojam arheologije poprimiti u kontekstu suvremene umjetnosti. Ispostavilo se: ne bogznakakav. Arheologija se sama po sebi nužno bavi radom, budući da je uz ljudske ostatke u grobovima njen osnovni predmet istraživanja materijalna kultura, koja uvijek nastaje kao rezultat nečijeg rada – od kuća i kipova do keramike i vrhova strelica. Ona je zaokupljena i radom u užem smislu: istražuje i proizvodne pogone, organizaciju rada i materijal. U najužem smislu arheologija se odavno odmakla od isključivog proučavanja neolitskih grobova i ranosrednjovjekovnih mačeva. Postoje nova polja arheologije suvremenosti i bliske prošlosti – arheologija rada (labor archaeology) tako se bavi istraživanjem materijalnih ostataka rada u industrijskom kapitalizmu, napuštenih tvorničkih hala i rudnika, radničkih naselja, proizvodne tehnologije i radnih uvjeta. Pretpostavljala sam da će kod Gibe arheologija ipak biti korištena kao dosjetka, u svom kolokvijalnom značenju kopanja po prošlosti – da u kontekstu postsocijalističkog društva želi stvoriti efekt začudnosti smještanjem rada u sferu prošlosti, i to ne bilo kakve, već one toliko davne i strane da se njome treba baviti arheologija. No očekivala sam da će tu dosjetku ipak razviti dosljednije. Giba se međutim svojim materijalom decidirano ne bavi uopće, pogotovo ne arheološki: on odustaje ne samo od interpretacije, nego i od autorstva (riječima kustosice Mirne Rul, time “radikalizira barthesovsku tezu o smrti autora” – iako ipak ne u toj mjeri da izložbu ne potpiše).

Upravo me je osjećaj dopola izvedenog štosa pratio kroz cijelu izložbu: svaka od konceptualnih dosjetki nosila je iznimne potencijale, i da im je autor posvetio samo malo više pažnje i dosljednije ih proveo, gledali bismo bitno drugačije djelo. Primjerice, jedno od centralnih pitanja izložbe, ali i cjelokupnog Gibinog umjetničkog rada, tiče se pitanja što zapravo donosi naša opsesija (opsesija društva, ali i autora, jer on joj se stalno vraća) velikim podacima (big data), posebice njihovim vizualiziranjem. Medijski prostor je prepun grafikona i pita, tablica i dijagrama. Podaci su tema međunarodnih pravnih regulacija i teorija zavjere, a pridaju im se gotovo magične moći. Opsesiju pitanjem što zapravo možemo dobiti od koreliranja i vizualizacije podataka, čarobnih runa današnjice, Giba je iznimno dobro iskoristio u jednom prijašnjem radu. Za Zidne Novine, projekt koji provode Bacači sjenki, načinio je rad Sunčano uz mogućnost razbojništva, u kojem je korelirao podatke o biometeorologiji – sveprisutnim upozorenjima o vremenskim utjecajima na zdravstveno i emocionalno stanje ljudi – i podatke policijskih uprava o kaznenim djelima, te u najboljem pavličićevskom (dobrom) duhu (Zagreba) prognozirao mogućnosti počinjenja zločina u određenim zagrebačkim kvartovima s obzirom na vremensku prognozu. Šteta što nešto slično nije pokušao i s temom koje se ovdje primio: softver koji bi predviđao budućnost radničkih borbi zvuči, u najmanju ruku, kao odlična premisa za neku SF priču. Pogotovo zato što sam Arhiv nudi obilje materijala za takav projekt.

Naime, obrada podataka u Arhivu radničkih borbi podrazumijevala je, osim arhiviranja medijskih sadržaja vezanih za štrajkove, proteste i druge oblike zagovaranja radničkih prava, tagiranje unosa po lokaciji, trajanju, gospodarskom sektoru, broju sudionika, vrsti zahtjeva, uspješnosti – da spomenem samo nekoliko kategorija. Ništa od tih podataka nije se našlo u Gibinom softveru: on nazive štrajkova naprosto kombinira s Googleovim pretraživačem slika. Možda nam ovaj postupak u svjetlu teksta kustosice – koja izdvaja ironijsku oštricu “prema, često površnim, umjetničkim istraživanjima koja pretendiraju konkurirati onim sociološkim, ali i prema znanstvenim istraživanjima koja svoja dostignuća žele prikazati kroz vizualne narative koje njihovi autori u potpunosti ne razumiju” – pokušava nešto reći o autorovom distanciranju kako prema mogućnostima svoje omiljene teme vizualizacije podataka, tako i prema samoj suradnji s BRID-om (koji je naveden kao partner na izložbi). No u tom mi se slučaju čini da projekt arhiva radničke borbe ipak može ponuditi inspirativnija rješenja od “artističko[g] poigravanj[a] umjetnika s gomilom podataka koje i treba i ne treba shvatiti ozbiljno”, čime Rul zaključuje tekst.

Posljednje očekivanje s kojim sam došla na izložbu odnosilo se na samu formu, koja teži da interpretira nadrealističke postupke u doba ne samo mehaničke reprodukcije o kojoj je pisao Walter Benjamin, već u doba algoritama, velikih podataka i umjetne inteligencije. André Breton u svom manifestu iz 1924. ovako definira nadrealizam: “NADREALIZAM, imenica. Čisti psihički automatizam, kojim se želi izraziti, bilo verbalno, napismeno, ili na neki posve drugi način, stvarno funkcioniranje misli. Diktiran mišlju, u odsustvu ma kakvog nadzora razuma, izuzet od bilo kakve estetske ili moralne brige”. Ovaj aspekt nadrealističkog automatizma Giba kroz izložbu nadograđuje za 21. stoljeće. Dok Breton pod utjecajem psihoanalize istražuje mogućnosti oduzimanja autorstva egu, pokušavajući direktno propustiti nesvjesno u estetski univerzum, Giba izmiče cijelu svoju autorsku ličnost, a umjesto nesvjesnom, uparivanje i rezanje (po liniji grafikona) slika prepušta algoritmu. Kako su slike generirane pretragom po ključnim riječima i nekurirane, postupak proizvodi ponekad začudne, ponekad duhovite, a ponekad predvidljive asamblaže koji nam ostavljaju vrlo široko interpretativno polje.

Činjenica da kao surogat za kolektivno nesvjesno Giba ne odabire neki matematički randomizator (koji bi, opet, bio slučajan samo u okviru onoga što je u njega nimalo slučajno uneseno), već Googleov algoritam, vrlo je znakovito. Google naime također nije nimalo slučajan, ali na drugačiji način: on je programiran i kuriran kako bi odražavao i podržavao kapitalističku borbu svojih vlasnika za profit. U kontekstu radničkih borbi izbor Googlea se nadaje kao snažan komentar na prirodu kapitalističke ideologije: ono što vidimo kao slučajno, nesvjesno i opće zapravo je samo jedna od mogućih stvarnosti, vrlo programirana i specifična. Tome pridonosi i činjenica da softver ne pretražuje internetski arhiv, nego sadašnji trenutak. Naime, ako je nešto označilo godine koje je Arhiv obuhvatio (1990. do danas), onda je to upravo koncept koji Mark Fisher naziva vječnom sadašnjosti kapitalističkog realizma – vječiti trenutak u kojemu povijest postoji kao vlastiti derivat i inspiracija za neprestanu vrtnju u krug, koja ne uspijeva iznjedriti ništa istinski novo.

Umjetnost svakako ne može, a i ne treba, “konkurirati sociološkim [istraživanjima]”, ali sociološka istraživanja isto tako ne mogu konkurirati umjetnosti. Specifikum koji umjetnička forma donosi jest mogućnost da nam izokrene pogled, da ponudi razumijevanje svijeta koje je druge vrste od onog što može ponuditi esej ili arhiv. Od nje se ne smije tražiti da duplicira druge forme i registre, da nudi istovrsne uvide kao i drugi diskursi. Zahtjev za angažmanom umjetnost često shvaća kao poziv da se ograniči na politički manifest ili vizualni prikaz sociološkog istraživanja, prema čemu je ova izložba s pravom kritična; međutim, ono što je u toj kritici izostalo jest neki značajniji iskorak koji bi ponudio umjetnički pogled na radničke borbe i polja značenja koja one danas proizvode.

Centar za ženske studije predstavit će rezultate projekta Dokumentiranje ženskih doprinosa suvremenoj kulturi i umjetnosti, koji se provodio u 2018. godini uz potporu Zaklade Kultura nova, te širu diskusiju o arhiviranju organizacijskog pamćenja i digitalizaciji građe s aktericama_ima drugih organizacija. Događanje će se održati 19. prosinca s početkom u 19 sati u Centru za ženske studije (na adresi Dolac 8/1).

Svrha projekta bila je dokumentirati manje poznate ženske doprinose vaninstitucionalnom obrazovanju, kulturi i umjetnosti nastale u okviru Centra za ženske studije, s naglaskom na razdoblje djelovanja 1995-2005, ali uz evidentiranje i dokumentiranje i dijela kasnije nastalih radova. 

“U cilju nam je bilo sustavno organiziranje građe i izvora za nova istraživanja, te prenošenje edukativno aktivističkih i kulturno umjetničkih djela u nove formate i digitalne zapise, kao i predstaviti stručnoj javnosti ali i najširoj publici dio relevantne građe koja se vezuje uz djelovanje Centar u navedenom razdoblju. U projektu polazimo od stajališta kako je čin arhiviranja i dokumentiranja iznimno važan diseminacijski mehanizam vaninstitucionalne feminističke proizvodnje znanja, kao i kritičko promišljanje marginaliziranih tema koje propituju dominantne društvene prakse i konzervativne pozicije koje održavaju status quo.

Budući da potreba za sustavnim obradom takve građe nije prepoznata u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti te još uvijek ne postoji jasna nadležnost za sustavno i trajno prikupljanje građe koju proizvode organizacije civilnog društva, dodatno je trebalo istražiti mogućnosti doprinosa organizacija civilnog društva i neovisne kulturne scene u arhiviranju ženskog iskustva i obradi takve građe. Budući da se ovim projektom tek započinje s osmišljavanjem i uspostavljanjem metodologije dokumentiranja feminističke suvremene historije, unutar ovoga projekta odabrani su paradigmatski primjeri iz najranijeg razdoblja Centra za ženske studije koji dokumentiraju djelovanje i stvaralaštvo žena”, stoji u najavi događanja.

Predstavljanje rezultata povod je i širem razgovoru s drugim aktericama_ima organizacija civilnog društva o važnosti dokumentiranja nezavisne kulture, radničkih borbi i djelovanja civilnoga društva te izazovima koje ove politike i prakse donose. U diskusiji na temu organizacijskog pamćenja i arhiviranja iskustva iz feminističko povijesne perspektive, osvrnut će se na kontekste u kojima se digitalizacija odvija u organizacijama nezavisne kulture i civilnog društva. 

Govornici su Sandra Prlenda (Centar za ženske studije), Tomislav Medak (Multimedijalni institut MaMa), Nikolina Rajković (BRID), Nikola Mokrović (Documenta, Centar za suočavanje s prošlosti), Dunja Kučinac (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture). Razgovor će moderirati Jasminka Pešut, voditeljica projekta Centra za ženske studije.

Prvi prosvjed za besplatno obrazovanje održao se 5. studenog 2008. Tribinom u KSFF-u slavit će se desetogodišnjica borbe, propitivati mogućnosti njezina nastavka i analizirati okolnosti tadašnjeg zahtjeva.

Na tribini govore Zdravko Popović iz grupe Direktna demokracija u školi, Ivana Jandrić s portala Slobodni Filozofski i Marina Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

U analizama privremenih migracija najčešće se problematiziraju politike i metode integracije migranata, dok se analiza i rakursi iz tzv. “zemalja odlazaka” često zanemaruju ili u potpunosti izostaju. Stoga se izložba fokusira na tri aspekta: napetosti bivanja na dvije adrese, nevidljivosti u javnom prostoru i svakodnevnom životu te procesima i transformacijama u zemljama odlaska.

Popratni program izložbe uključit će okrugli stol pod nazivom Privremene migracije – liminalnost, ranjivost i rad, u subotu, 18. ožujka, od 11 do 13 sati.

Na okruglom stolu otvorit će se javna rasprava o zakonski i društveno nevidljivim migrantskim skupinama poput radnica u kućanstvu, njegovateljica starijih i nemoćnih, sezonskih radnika, dnevnih migranata i drugih, koji su često prepušteni vlastitim strategijama snalaženja i neformalnim transnacionalnim društvenim mrežama. Na okruglom stolu sudjeluju: Centar za mirovne studije, Grupa 484, BRID, predstavnici sindikata i radnika, kulturna antropologinja Duga Mavrinac i moderatorica: Irena Bekić.

Isti dan u 19 sati, Nicole Hewitt izvest će performans Ova žena se zove Jasna 08.

Višegodišnji projekt Ova žena se zove Jasna je skica za povijesni roman koji se manifestira kao performans, tekst i film.Istražuje mogućnost pripovijedanja i fokalizacije likova u tekstu, u njegovom ritmu i formi kroz fragmentarni narativ vezan uz Haški sud. Kao polazište uzima međuprostor osobne i službene povijesti kroz fragmentarni narativ vezan uz Haški sud, proces postojanja i nepostojanja u medijima, u arhivu i u društvu, prevođenje i prenošenje društvenih percepcija, upisivanje i neupisivanje u kolektivnu memoriju sadržaja i poruka slika, filmova i teorija. U osmoj epizodi, Jasna razmišlja o svom povratku u Hrvatsku, o novčanim stimulacijama koje Nizozemska nudi imigrantima iz postjugoslavenskog konteksta za povratak u svoje domicilne prostore, o novim migracijama Sirijaca, o razlici između analognih i digitalnih zapisa memorija. Zamišlja dan kada više neće postojati niti jedno analogno sjećanje.

Panel diskusija LGBTI radnička prava i udruživanje, prva javna aktivnost u sklopu projekta LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu, održala se u četvrtak, 21. siječnja na Fakultetu političkih znanosti. Projekt zajednički provode Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Udruga Zora, Lezbijska organizacija Rijeka LORI i BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Zagreb Pridea i Trans Aida. Kao sudionika projekta predstavljen je i Klub studenata političkih znanosti.

Diskusiju je moderirala Jelena Miloš (BRID), istaknuvši kako se projektom želi otvoriti pitanje položaja LGBTI osoba na radnom mjestu, te uloge sindikata kao tipičnih zaštitnika radnika u adresiranju njihovih problema. Uvodno predavanje održao je sociolog Renato Matić (Hrvatski studiji) koji je dao opći društveni okvir položaja LGBTI osoba u Hrvatskoj. Matić ističe kako sama činjenica da se danas raspravlja o “specifičnom pravu” za razliku od borbe za život, govori o promjeni na bolje, no napominje kako se još uvijek sve radi stihijski, a trebao bi postojati razrađen sustav zaštitnih mehanizama protiv diskriminacije. 

Goran Selanec predstavio je rad na zaštiti prava LGBTI osoba Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Ured prati učinkovito provođenje zakona, daje pravne savjete te koristi mehanizme pravne zaštite. Selanec je upozorio kako su prava trans građana i građanki posebno ugrožena na radnom mjestu, prvenstveno zato što se trans osobe rijetko odlučuju za antidiskriminacijski sudski postupak jer on ostavlja čvrst pisani trag. Upravo zato važni su sindikati i civilne udruge koji trebaju osvijestiti ovu problematiku i davati čvrstu podršku i zaleđe diskriminiranim osobama kako bi se lakše odlučivale na sudski postupak i prekinule začarani krug ignoriranja ovog važnog problema.

Važnost sindikata u borbi za radna mjesta oslobođena diskriminacije istaknula je i Božica Žilić (Sindikata obrazovanja, medija i kulture Hrvatske), napomenuvši kako se diskriminacija na radnom mjestu ne prijavljuje zbog neosviještenosti o svojim pravima, ali još više zbog straha od negativnih posljedica. Procjenjuje se kako danas oko dvadeset posto sindikalista smatra da antidiskriminacijska zaštita prava radnika ne spada u njihovo područje djelovanja. Zato je veoma važno pitanje sindikalnog povjerenika, prve osobe kojoj će se radnik obratiti. Mora ga odabrati njegova radna skupina i prije svega on treba biti osoba od povjerenja. Osim toga, važna je i građanska i radnička solidarnost, istaknuo je Nikola Zdunić (Zagreb Pride). Predstavivši rad Rozog megafona gdje se može prijaviti diskriminacija LGBTI osoba, Zdunić je napomenuo da je neproduživanje radnog ugovora na neodređeno lak način koji poslodavci koriste kako bi se riješili zaposlenika, a da se to ne čini diskriminatorno.

Na posljetku je rad LGBTIQ inicijative AUT FFZG-a predstavila Nina Čolović koja je kao posebno ugrožene istaknula mlade koji u procesu autanja često ostaju bez podrške obitelji, što se na njih reflektira ekonomski i psihički. Problematičan je i odnos institucija prema trans osobama koje su zbog već navedenih razloga i nemogućnosti zaposlenja često prisiljene na seksualni rad, a institucije poput autonomnih ženskih kuća ili policije nisu ih u mogućnosti zaštititi već ih dodatno diskriminiraju. Kao dodatni problem navedena je getoizacija rada LGBTIQ osoba, za koje se na temelju predrasuda pretpostavlja da su sposobne obavljati samo određene poslove.

Goran Selanec je na kraju rasprave naglasio da iako je točno kako ljudi ne prijavljuju diskriminaciju jer nisu upoznati sa svojim pravima, oni koji ipak djeluju također ne znaju pravne akte na temelju kojih će podnijeti prijavu, već to čine iz duboke osobne pobude i osjećaja nepravde. U toj situaciji pravnici u Uredu pokušavaju pomoći pri određivanju diskriminacije i pravno ju formalno definirati. Poruka je to svima, da se za bilo kakvu promjenu ili napredak prvo treba usuditi djelovati.