Pa sam se tako suzdržavao od uplitanja u rasprave svojih prijatelj(ic)a o Years and Years, ne želeći kvariti ničije veselje ma koliko da mi hype išao na živce… E, ali vidite me sad, prijatelji moji: dok vi i dalje pišete hvalospjeve po svojim privatnim profilima na fejsu, ja ću sad evo posrati vašu novu omiljenu seriju na jednom – javnom mediju. Ha-ha! OSVETA JE MOJA!

OK, sad kad sam posve nepotrebno antagonizirao brojne drage mi ljude s kojima redovito komuniciram na internetu – možemo malo i o samoj seriji.

Engleska hit-serija Years and Years (ne brkati s engleskom hit-grupom Years & Years) prati živote i životne drame članova obitelji Lyons od 2019. do 2034., paralelno s geopolitičkim dramama i društveno-tehnološkim promjenama koje se u tom periodu odvijaju na britanskoj i globalnoj sceni. Uz tako atraktivan koncept, sa zanimanjem bih pogledao i puno, puno goru seriju nego što je Years and Years, koja mi – kada se sve zbroji i oduzme – nije loša. Samo što…

Pa, kao prvo, vidi se da je serija napisana nedugo nakon Brexita i Trumpa jer se savršeno uklapa u ondašnja fatalistička naricanja o nadolazećem globalnom tsunamiju najgoreg desnila. U svijetu Years and Years, Trump osvaja drugi mandat. Velika Britanija polako, ali sigurno klizi u autoritarni pakao. Sve što može otići udesno – ode udesno. Osim Španjolske, u kojoj na vlast dolazi ljevica, ali čak i tamo je vlast – prema riječima jednog od likova – otišla toliko krajnje ulijevo da je našla dodirne točke s krajnjom desnicom.

Mislim, ne znam, meni je to zrcalni odaz podjednako iritantne liberalne vjere u polagani, ali konstantni i nezaustavljivi napredak čovječanstva: ili sve skupa, po evanđelju turbooptimističnih liberala, može samo ići nabolje i svi užasi koji se stalno događaju diljem planete su poput pukog kamenčića u cipeli – ili, po naricaljkama turbopesimističnih liberala, svi skupa možemo samo srljati u neumitnu, potpunu propast jednom kad se nekoliko neonacista dočepa parlamenta. U liberalnom imaginariju, dogledna budućnost je uvijek ili crna kao mrak ili blistavo svijetla; u stvarnom svijetu, nakon Trumpa i Brexita su održani raznorazni izbori diljem svijeta i dok na nekima jesu pobijedili wannabe-fašisti – na mnogima uopće nisu. Borba se nastavlja i ništa nikada nije gotovo, ni na ovaj, ni na onaj način.

Nije, naravno, nezamislivo da bi usred tog globalnog povuci-potegni i Velika Britanija mogla dobiti nekog svog Orbana – ili čak Orbanicu. U Years and Years to je karizmatična Vivienne Rook (Emma Thompson) koja nizom bizarnih, ali upečatljivih javnih ispada kreće u uspon prema vlasti. I dok serija dosta dobro prikazuje kako se netko poput Rook može nametnuti u javnosti – u dijelu vezanom za njezin dolazak na vlast je već manje uvjerljiva.

Za početak, imamo Rosie, najmlađu sestru Lyons, koju televizijske kerefeke Rook silno zabavljaju. Rosie je otprilike engleski ekvivalent ovdašnjih trećeputaških “HDZ=SDP” glasač(ic)a, i dok jest sasvim uobičajena pojava da će takvi iz gađenja prema dvije “stožerne” stranke na glasačkom mjestu zaokružiti kojekakve potencijalne štetočine – ipak treba postojati neka konkretnija ideološka vezanost da bi se pohodilo njihove skupove, kao što Rosie pohodi skupove Rook. No iz prikazanog nije nimalo jasno gdje je i kako točno njezina zabavljenost spektaklom prerasla u ideološku ostrašćenost, pa portret Rosie kao pobornice jedne populističke opcije ostaje na razini portreta glasač(ic)a Živog zida kao potpuno infantilnih likova koje ne zanimaju ni banke ni deložacije ni cjepiva, nego im je samo oh-tako-urnebesno kad Pernar radi sranja u Saboru pa ga zgrabe dečki iz osiguranja. A znamo da glasači/ce Živog zida – kakvi god da ponekad znali biti – nikada ipak nisu baš toliko infantilni.

A onda ima taj, kao, prijelomni trenutak u Vivienninom stjecanju popularnosti među narodom, kada na jednom skupu ustvrdi kako sada pornografiju na svojim mobitelima masovno gledaju šestogodišnjaci (!) i da bi to opravdalo legalizaciju i raširenu uporabu jednog gadgeta koji deaktivira svaki online uređaj u radijusu od 30 metara. Provjerio sam još jednom i, da, stvarno kaže da bi deaktiviralo svaki uređaj u blizini. Uključujući i, je li, one zabrinutih roditelja. Koji svejedno gromoglasno zaplješću na tu ideju jer… pornografija odjednom zanima i djecu od šest godina?

Sva sreća da je dnevnopolitički aspekt u drugom planu serije! Jer, iako pogled u potencijalnu globalnu budućnost jest glavna udica za gledatelje, Years and Years se veliku većinu vremena ipak bavi svakodnevnim životima Lyonsovih i tu je serija dramski najjača: djelomice s pričom o najstarijem bratu Stephenu (sve do pete epizode, kada Stephen učini nešto što je toliko u raskoraku s njegovim dotad predočenim karakterom da je autor serije osjetio potrebu odvojiti nekoliko minuta naredne epizode za opravdavanje njegovog postupka gledateljima kroz usta likova!), ali najviše zahvaljujući mlađem bratu Danielu i njegovom odnosu s Viktorom, izbjeglicom iz Ukrajine. Danielov rukavac radnje je najzaokruženiji i najdojmljiviji i klimaks njegove priče je ujedno i klimaks kompletne serije.

Istraživanja su potvrdila moć televizijskih serija da senzibiliziraju šire slojeve gledateljstva na probleme pripadnika različitih manjinskih i/ili ranjivih skupina društva, pa je doprinos Years and Years humaniziranju sasvim dobrih, običnih i normalnih ljudi koje je splet nesretnih okolnosti prisilio da postanu izbjeglice i migranti – možda malen, ali nipošto zanameriv i itekako potreban.

Jer, lagao sam malo kada sam rekao ranije da nije nužno predodređeno da će u budućnosti sve biti crno, pošto ipak postoji jedna velika katastrofa u koju sigurno, nezaustavljivo srljamo – a to je ona klimatska.

I dalje, naime, ne činimo skoro ništa kako bi spriječili prelazak točke porasta globalne temperature za dva Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko doba, fatalne točke nakon koje ulazimo u uzročnu-posljedičnu petlju klimatskih užasa čije obrise tek počinjemo nazirati. Primjerice, ranije ove godine su objavljeni rezultati jedne studije prema kojoj bi nestanak jedne vrste oblaka kroz stotinjak godina mogao dovesti do dodatnih osam stupnjeva globalnog zatopljenja POVRH zatopljenja zbog emisija CO2 i čega sve ne. A kao game over se uzima nekih… sedam stupnjeva globalnog zatopljenja, ako ne i manje?

Pa ako ne uspijevamo biti humani niti prema izbjeglicama i migrantima koji sada još dolaze u Europu u desecima tisuća – što će tek onda biti kada cijeli dijelovi kontinenata postanu nenastanjivi i kada nam budu dolazili u desecima, stotinama milijuna? Nije mi nimalo teško zamisliti najgoru moguću budućnost u kojoj se u sve izbjeglice i migrante koji se približe granici puca bez pitanja (…ili koji već bude najefikasniji vid pokolja nepoželjnih u budućnosti – rojevi ubojitih mikro-dronova, možda?) i da većina javnosti neće imati ništa protiv toga, dapače.

No, ponavljam, borba za bolji svijet i dalje traje, borba uvijek traje i na nama je da učinimo sve da izbjegnemo najgoru moguću budućnost potpunog rasapa čovječnosti. Pa čak i iz, ako baš ne ide drugačije, najsebičnijih razloga: možemo se mi Hrvati ufati da smo srce i duša Europe koliko god hoćemo, ali za dobar dio zapadne Europe mi smo jednostavno istočnoeuropski treš, Slavsi, i ako/kad ova zemlja zbog klimatskih promjena postane nenastanjiva, a mi svi postanemo izbjeglice koje se očajnički pokušavaju dočepati mjesta na kojima se može još ikako živjeti… Pa, valja se sjetiti da tretiranje Slavena kao niže, podljudske rase – nije bez povijesnog presedana.

Years and Years pokriva samo narednih petnaest godina budućnosti, tako da u njegovom svijetu ni ne stigne izbiti još toliki pičvajz (taman posla!)… Ali istovremeno jako ozbiljno upozorava na neke dosta izvjesne posljedice klimatskih promjena u skoroj budućnosti, od malih, usputnih detalja u dijalozima (netko od likova spomene kako je čokolada postala luksuz ili kako banane više nisu uopće dostupne), pa do onih krupnijih u radnji (poput vremenskih nepogoda koje zadese Britaniju). Ima serija i svojih drugih hvalevrijednih kvaliteta, kao i još momenata na koje sam kolutao očima, ali ih isto nisam stigao spomenuti…

I ne stignem više spomenuti ništa od toga jer je tekst već kilometarski i nisam siguran da želite čitati još nekoliko kartica ovoga! Ali serija je svakako sadržajna i jako dinamična i ima tu dosta štofa za razmišljanje, a i svima koje znam se svidjela puno više nego meni pa, ono… Pogledajte svakako, nećete zažaliti.

Unutar stabilno urušavajućeg domaćeg medijskog polja tijekom zadnjih par godina posebno “sretno” prolaze mediji za kulturu. Ne računajući vječni Vijenac kao Matičinu utvrdu, kao i druge zaštićene konzervativne publikacije, gubici se bilježe svugdje: formalni sukob interesa u kojem se dio njegovih suvlasnika našao uspješno je iskorišten u svrhu atentata na Zarez, ostavivši nas bez najvažnije alternativne tiskovine za kulturu, dok je ukidanje potpora za neprofitne medije do krajnosti ugrozilo ono što ionako jedva preživljava od nezavisnih internetskih publikacija.

Zarez je – uz još jednu ugašenu publikaciju, CDU-ovu Frakciju – bio članom Eurozinea, mreže europskih časopisa za kulturu, koja je službeno pokrenuta 1998. godine u Beču, nakon što je neformalno djelovala prethodnih 15 godina. Putem godišnjeg Europskog okupljanja časopisa za kulturu, ali i internetskog portala koji služi kao platforma za prezentaciju partnerskih i proizvodnju vlastitog sadržaja, Eurozine povezuje osamdesetak publikacija iz čitave Europe, što njegovu putanju čini dobrim mjerilom sektorskog stanja na razini Unije, čije je svjetonazorsko dijete.

Indikativno je stoga što je i sâm Eurozine tijekom gotovo tri protekle godine prolazio razdoblje promjena i svojevrsne krize: u veljači 2015. godine napustio ga je jedan od pokretača i prvi glavni urednik, Šveđanin Karl Henrik Fredriksson, a neizvjesnost financiranja uz organizacijske je peripetije dovela i do pauze u održavanju godišnjeg okupljanja članica mreže. Međutim, nakon priljeva europskih sredstava organizacija se revitalizirala, da bi se ove godine konsolidirala formiranjem novog uredništva (za glavnog urednika izabran je Britanac James Thomson) i dolaskom novog organizacijskog tima. Ovogodišnje, 28. okupljanje, održano od 20. do 22. listopada u Tartuu u Estoniji, stoga je moglo poslužiti kao dobar uvid u nova kretanja na europskoj kulturnomedijskoj sceni, njene političke interese i mogući razvoj.

Iako Eurozine čine raznovrsne publikacije koje djeluju u najrazličitijim kontekstima, od albanske Poeteke do švedskog Ny Tida, neizbježni raskoraci i razlike unutar mreže ne isključuju zajedničku determiniranost koja proizlazi iz pripadnosti internacionaliziranoj sceni europskih NGO-ova koji nedvojbeno dijele širi politički, vrijednosni, a dijelom i financijski okvir. U slučaju Eurozinea, dakle, jasno je da je pretežito riječ o liberalnim organizacijama i medijima čiji se tematski fokus, analitički rakurs i ideološki žargon uglavnom preklapaju s Unijinim žargonom dijaloga, demokracije, ljudskih prava i nekonfliktne i inkluzivne europske kulture.

U tom smislu ilustrativan je Eurozineov opis vlastitoga djelovanja objavljen na njihovoj internetskoj stranici. On se temelji na geteovskim figurama dijaloga među kulturama, na ideji neproblematičnog oblikovanja zajedničkog europskog identiteta i pomirljivog javnog prostora rasprave i kulturalne razmjene. Iako je riječ o “programskom” tekstu koji ne treba uzeti kao potpuno reprezentativan za raznolikost sadržaja koji se na Eurozineu nalazi, nagovještava on ipak nešto o svjetonazorskim polazištima organizacije, a time, u određenoj mjeri, i o prevladavajućim vrijednostima u kompleksnom skupu članica koje okuplja.

Unutar takvih liberalnopolitičkih koordinata kretalo se i estonsko izdanje Eurozineova najnovijeg okupljanja. Već je njegov naslov, Democracy Delivered? Europe between digital salvation and post-truth resignation, pozvao na oprez, nudeći sumnjivo uokvirenje stanja u “Europi danas”. Jer što se uopće misli pod “digitalnim izbavljenjem” i “post-istinosnom rezignacijom” i je li baš to ono što je najrelevantnije za opis položaja u kojem se Europa nalazi? I što bi bila ta Europa o kojoj bi se moglo tako govoriti? Što takav monolitan govor podrazumijeva, na koji način on homogenizira figuru Europe, odnosno što iz nje isključuje da bi ju mogao uspostaviti? Razrješenje dijela tih pitanja ponudio je diskurzivni program konferencije čiji su središnji dio činila tri okrugla stola na kojima su novinari, predstavnici nevladinih organizacija i akademski proučavatelji nastojali zagrabiti u navedene teme, gotovo nehotice razotkrivajući sva analitička i politička ograničenja ovako uokvirene diskusije.

Ono što je vrlo brzo postalo evidentnim na ovim događanjima jest koje neupitnosti i koja prešućivanja oblikuju njihov obzor. Ponajprije, to je kategorija “zapadne demokracije” koja je gotovo nepodnošljivo nekritički korištena unutar figure njene vanjske ugroženosti i unutarnje “ranjivosti”, a implicitno poistovjećenje Europske unije s njome značilo je i izostanak artikulirane kritike Unijinih politika. Da bi upravo ta “zapadna demokracija” imala neke aktivne veze s globalnom političkom krizom koju koncept konferencije gotovo pa izjednačava s krizom informiranog dijaloga, to je mogućnost koja je zapanjujuće izmicala diskusijama koje su se u Tartuu mogle čuti.

S ovime je blisko povezana zabrinjavajuća terminološka pročišćenost – upravo aseptičnost – kada je riječ o sferi ekonomije i klase, o čemu svjedoči i iscrpan uvodni tekst konferencije koji opisuje svaki od ovih sadržaja. Lijeva nas kritika već godinama uvjerljivo uči da postoji određeni analitički profit od zamjene, primjerice, označitelja “zapadna demokracija” označiteljem “kapitalizam” – štoviše, da tek temeljem tog profita možemo razumjeti dramatične političke promjene kojima svjedočimo zadnjih godina. Nažalost, tijekom čitave konferencije ni u jednom trenu nije djelovalo kao da bi se taj zazorni aparat, koji je mogao rastresti njene ideologeme, mogao prikrasti diskusijama, da bi se iz njihovih frustrirajućih slijepih ulica mogla pojaviti potreba za promjenom perspektive. Horizont navodno transparentnog i slobodnog liberalnog dijaloga na diskurzivnom dijelu okupljanja stoga se činio sve više klaustrofobičnim i zamagljenim, a njegovi zaključci neproduktivnima i politički limitiranima.

O čemu se onda na konferenciji raspravljalo? Prvi panel, Democracy’s deliverance? Assessing the political potential of Internet technologies, raspravljao je o zamkama i prednostima internetskih tehnologija u odnosu na razvoj demokracije. Ova pomalo zastarjela rasprava potaknuta je panikom oko vjerojatnih ruskih informacijskih intervencija u američke predsjedničke izbore i referendum za Brexit, ali i oko poticanja tzv. alt-right i desnih populističkih grupa i pokreta u Europi i Americi, a dotakla se i uporabe internetske tehnologije u svrhu uključivanja javnosti u donošenje političkih odluka.

Možda je najznakovitije bilo upravo izlaganje ukrajinskog sociologa Dmytra Khutkyyja o uvođenju participativnih procedura donošenja gradskog proračuna, s naglaskom na korištenje digitalnih komunikacijskih kanala. Proizišla iz mjere Radničke partije u brazilskom Porto Alegreu, ova se ideja proširila od Ukrajine do Japana, nudeći vjerojatno vrlo različite i korisne pouke za sve lokalne aktivističke inicijative, poput ovdašnjih Zagreb je naš! i Ne da(vi)mo Beograd. No u vizuri Khutkoga ona je reducirana na žargon mehanički shvaćene participacije i osnaživanja, bez posebno produbljenog uvida u potrebne mjere oko uspostave same platforme za sudjelovanje. Specifični slučajevi na stranu, participacija je tehnološko pitanje tek u krajnjoj instanci, a potonjem treba prethoditi niz kontekstualnih rješenja koja participaciju omogućuju i potiču, od primjerenih materijalnih uvjeta do osiguravanja informiranosti građana.

Drugi panel, naslovljen ‘Infowars’: Disinformation and democracy in the digital eco-system razradio je tematski blok prvog razgovora koji se ticao uplitanja Rusije u političku destabilizaciju SAD-a i Europe. Dok je, primjerice, izlaganje Antona Shekhovtsova o ruskim informacijskim taktikama i poveznicama s desničarskim grupama na Zapadu bilo vrlo informativno i otvorilo prostor za zanimljivu kontekstualizaciju u nastavku razgovora, ostali izlagači nisu uspjeli ponuditi uvjerljiv okvir njegovim istraživačkim rekonstrukcijama.

Da liberalni ideologemi mogu zamagliti i “objektivnu” znanstvenu prosudbu dokazala je i sociologinja Milena Iakimova sa sveučilišta u Sofiji, koja je istraživala konkretan utjecaj ruskih intervencija u Bugarskoj. Još jednom, Đavo je u terminologiji, jer Iakimova među svim ne osobito sretnim mogućnostima odabire “propagandu” da bi opisala rusko informacijsko djelovanje. Takav izbor, možda razumljiv u kontekstu postsovjetskog antikomunizma u istočnoeuropskim zemljama, onu paralizirajuću ideju zapadne demokracije razotkriva kao odvjetak hladnoratovske imaginacije koja zanemaruje globalno antidemokratsko djelovanje i unutarnji socijalni raspad euroameričkih sila, proglašavajući ih tek izvana ugroženim svjetionicima demokracije i slobode.

Analogija kojom je Iakimova pokušala opravdati propagandu kao termin koji posjeduje kritički aspekt na gotovo je komičan način ukazala na začuđujuću slijepost njezine pozicije. Iakimova je, naime, pokušala poentirati ističući kako je iz istog razloga bolje odabrati “pohlepu” nego “strukturalne uvjete akumulacije profita” kao eksplanatorni okvir za razumijevanje ekonomije. U tom davanju prednosti jednoj banalnoj moralnoj (dis)kvalifikaciji pred analitički vrlo preciznim i teorijski utemeljenim, ali, nažalost, i materijalističkim konceptom, kao da se sažeo dobar dio problema čitave konferencije.

Diskurzivni program zaokružio je panel Epistemocracies: Post-truth and cultural power, na kojem se razgovaralo o kurentnom pojmu “post-istinitosti”, opsesivno ponavljanom u jeku Trumpova izbora u SAD-u. Panelisti su se složili da je riječ o vrlo nesretnom označitelju koji sugerira da je postojalo neko medijsko razdoblje “istinitosti” koje je prethodilo današnjoj informacijskoj krizi. No dok je riječi bilo o vezama post-istinitosti, postmodernizma i poststrukturalističke filozofije, nažalost, izostao je dublji uvid u specifične probleme medija u Europi, kao i u različite oblike otpora medijskom i političkom establišmentu koji jačaju u “zapadnim demokracijama”, a koji su nedvojbeno povezani s onime što se u liberalnoj vizuri shvaća kao kriza racionalne komunikacije i demokratskih procesa.

Paneli na Eurozineovom okupljanju pokazali su kako determiniranost europskim okvirom ukalupljuje i usmjerava političke horizonte nezavisnih publikacija u kulturi, na određen način ih depolitizirajući i ograničavajući njihov društvenokritički potencijal. U širem smislu, ukazuje on na neprekidnu tenziju u kojoj se nalaze nezavisni mediji koji se oslanjaju – ili, možda je znakovitije reći, koji su zavisni – o međunarodno diktiranom financiranju, osobito oni koji se nalaze na europskoj periferiji. Ekonomska i socijalna devastacija koju politike diktirane iz europskih centara uzrokuju u perifernim zemljama tamošnjim nezavisnim medijima govore o naličju vrijednosti pod čijom egidom se raspravljalo na Eurozineovoj konferenciji. Može li to iskustvo predstavljati protutežu tihom pritisku “odozgo” pitanje je koje će zasigurno biti sve važnije kako budu napredovale krize kojih se europski liberali s razlogom pribojavaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Oxfordski rječnik proglasio je izraz post-truth (postčinjenično) za međunarodnu riječ 2016. godine. Iako često biraju različite termine, ove su se godine britanski i američki Oxford Dictionaries usuglasili i odabrali pridjev koji rječnik opisuje kao “onaj koji se odnosi na ili obilježava okolnosti u kojima su objektivne činjenice manje utjecajne pri oblikovanju javnog mišljenja od apeliranja na emocije i osobna uvjerenja”. Godine 1992. dramaturg Steve Tesich u časopisu The Nation prvi je put upotrijebio ovaj termin referirajući se na aferu Iran-Contra i Zaljevski rat napisavši “mi, kao slobodni ljudi, slobodno smo odlučili da želimo živjeti u nekom svijetu postčinjeničnosti”. Termin se upotrebljavao i prije toga no označavao je vrijeme nakon što je istina obznanjena. 

Post-truth u upotrebi je već neko vrijeme, no 2016. godine njegovo korištenje doseglo je vrhunac, pogotovo unutar pojma post-truth politics (postčinjenične politike). U doba Britanskog referenduma o izlasku iz Europske unije i američkih predsjedničkih izbora, upotreba pojma porasla je za 2 000 posto u odnosu na prethodnu godinu, kažu urednici rječnika. Koliko su ovi politički događaji imali utjecaj na korištenje jezika pokazuju i drugi primjeri koji su ušli u uži krug natjecanja, kao što je Brexiteer (osoba koja se zalaže za izlazak Ujedinjenog kraljevstva iz EU), alt-right (ideološki radikalno desna skupina koja se protivi umjerenom konzervativizmu, a kao platformu koristi internetske medije za širenje kontroverznih sadržaja), te woke (biti svjestan socijalne nepravde, pogotovo rasizma).

Tijekom godine post-truth je od relativno novog i marginalnog pojma postao široko razumljiv i uobičajen, te se koristi bez objašnjenja njegovog značenja. Upotreba pojma dosegla je vrhunac u lipnju kada se najviše pričalo o Brexitu i nominaciji Donalda Trumpa za predsjedničkog kandidata, a njegovo korištenje još uvijek ne opada, istaknuo je predsjednik Oxfordskog rječnika Casper Grathwohl. “Nije neobično da naš izbor reflektira godinu kojom je dominirao visoko nabijeni politički i socijalni diskurs. Pogonjen uzdizanjem društvenih stranica kao novim izvorom vijesti te rastućim nepovjerenjem u činjenice koje iznose predstavnici političke elite, postčinjeničan kao koncept tražio je svoje lingvističko uporište već neko vrijeme”, kaže Grathwohl.

Informiranje putem društvenih medija posebno je na udaru kritika od Trumpove pobjede na izborima te se razlog za takav rezultat pokušava pripisati nesputanom širenju lažnih vijesti. Širenje dezinformacija imalo je utjecaj i na rezultate britanskog referenduma, no dok su kritike uglavnom usmjerene na društvene mreže kao trulu platformu za širenje opasnih ideja te njene korisnike na čiju se savjest pokušava apelirati, propušta se uočiti tko kreira takve vijesti i zašto su baš sada tako popularne. Kao i kod uspona Trumpa za koji su kritizirani mediji zbog senzacionalističkog izvještavanja umjesto očaja masa koje su izgubile povjerenje u političke procese, i post-truth, odnosno iracionalno rasuđivanje korisnika društvenih mreža pokušava se prikazati kao razlog donošenja određenih političkih odluka.

Nakon prvotnog šoka koji su doživjeli građani Ujedinjenog Kraljevstva tog 24. lipnja po objavi rezultata referenduma za izlazak iz Europske unije, mnogi su počeli razmišljati o praktičnim posljedicama takve odluke. Tamošnja akademska zajednica svakako je bila prva među njima. Budući da Europska unija istraživačkim budžetima Velike Britanije sudjeluje u iznosu od oko 16 posto, piše Nature, ekonomske bi reperkusije mogle bi u najmanju ruku biti poražavajuće, a znanstvenici su itekako zabrinuti i za mobilnost između te zemlje i europskog kopna. 

Uz otprilike 8 milijardi eura europskih sredstava koja su u posljednjih desetak godina uložena u znanstvena istraživanja u Ujedinjenom Kraljevstvu, ta je zemlja bila najveći primatelj sveučilišnih i istraživačkih zajmova Europske investicijske banke u čitavoj Europskoj uniji od 2005. godine naovamo. 

Također, tamošnja sveučilišta – kojih je čak 80 posto pozvalo na ostanak u EU – brinu i o priljevu kvalitetnog akademskog kadra, prvenstveno studenata  i znanstvenika. Ono što je za sada sigurno jest da se u neposrednoj budućnosti za studente iz zemalja EU neće promijeniti ništa jer proces razdruživanja još nije započeo. U tom smislu, zanimiljivo je da je, primjerice, University of the Arts London već objavio da se studenti već upisani u akademsku godinu 2016/2017. uistinu ne moraju brinuti oko promjena u financiranju studija, no što će biti dalje – nije jasno. Kao što nije jasno hoće li ova odluka britanskih građana utjecati na odluku europskih studenata u izboru sveučilišta. 

“Gajim europske vrijednosti”, rekla je Bettina Sakiotis za Reuters, sedamnaestogodišnja Grkinja s adresom u Luksemburgu kojoj su ponuđeni upisi na dva engleska sveučilišta u rujnu. “Glasanje za Brexit je pokazalo da nismo na istoj valnoj duljini”, smatra Sakiotis, koja je nakon rezultata referenduma razmišljala da umjesto u Britaniju otiđe studirati na sveučilištu u Milanu.  

Studenti iz EU, njih oko 125 tisuća, čine nešto više pet posto ukupnog broja studenata u Britaniji, a na nekim sveučilištima, poput onog u Cambridgeu, čine čak 16 posto ukupnog broja tamošnjih studenata, prenosi Hina. 

Britansko izjašnjavanja za izlazak iz Europske unije na referendumu istog je trenutka uzrokovalo ekonomske potrese i nestabilnost. Već idućeg dana funta je drastično pala u odnosu na dolar, burze su izgubile milijune, a potonuo je i britanski kreditni rejting. Dok je velik broj građana, čak i onih koji su glasali za izlazak, zabrinut za budućnost koja je iz ove perspektive još uvijek neizvjesna, vođe Brexit kampanje na čelu s Nigelom Farageom polako demantiraju sve više tvrdnji kojima su motivirali glasače da izađu na referendum. Istovremeno, pokrenuta je peticija za ponavljanjem referenduma, no mediji izvještavaju i o sve više ksenofobnih i rasističkih nasrtaja koji se javljaju u društvu.

Trenutan ekonomski pad, ali i opća nestabilnost mogla bi imati posljedice i za umjetnost i kulturne institucije, rekla je Sharon Heal, ravnateljica Muzejskog udruženja (Museums Association). “Važno je nastaviti raditi s našim međunarodnim partnerima – u Europi i izvan nje – imamo još mnogo toga za naučiti od naših kolega i puno za podijeliti”, poručila je pozivajući muzeje da održe i nadograđuju svoje veze s institucijama u Europi. Udruženje je također objavilo dokument o utjecaju i implikacijama Brexita kako bi uputili sve djelatnike na izazove koji ih očekuju i pripremili ih na što lakšu tranziciju. Ravnatelj organizacije Art Fund, Stephen Deuchar, također je zabrinut s utjecajem Brexita na muzeje i galerije u Britaniji pošto je nepoznato kako će se to odraziti na financiranje i još važnije, kako će djelovati na međunarodnu umjetničku suradnju.

Drugu nepoznanicu predstavlja daljnji razvoj kreativnih industrija, ekonomskog sektora koji zadnjih godina u Britaniji pokazuje najveći rast, a na kojeg bi ponovno uspostavljanje granica i ograničavanje mobilnosti moglo imati znatan utjecaj. “Europska unija financira kulturu milijunima funti godišnje i doprinijela je ostvarenju brojnih važnih projekata. Iako će britanska vlada sigurno nastaviti ulagati u umjetnost, razumno je očekivati potpuno preispitivanje budućeg, dugoročnog financiranja kulture u zemlji”, poručila je Becky Shaw, pravnica specijalizirana za područje umjetnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.