Polaznici_e će na radionici proći kroz razne teme: kompozicija slike, kako pravilno izoštriti sliku, što je white balance, što je blenda i kako se koristi, kako kreativno koristiti rasvjetu, koji su koraci do kvalitetne slike. Nakon završetka radionice polaznici_e će biti u stanju samostalno snimiti kvalitetan video.

Branko Vilus od 2002. godine radi kao snimatelj, montažer, novinar i redatelj te na projektima za televizijske emisije i za Hrvatski filmski savez. Od 2004. radi kao predavač i trener u programima video edukacije.

Radionica je besplatna i intergeneracijska. Prijave su moguće do utorka, 18. ožujka točno u podne na poveznici.

O.S.: Moje aktiviranje na nezavisnoj kulturnoj sceni vezano je za osnivanje Autonomne tvornice kulture – Attack! 1997. godine kad sam došao na studij u Zagreb. Imao sam sreće sudjelovati na prvim osnivačkim sastancima i graditi cijelu tu priču. Ne moram ni govoriti da me energija ljudi koji su se tu okupljali, hrpa ideja, romantični uzlet u nešto potpuno novo i uzbudljivo, samo još više gurala. Bilo nas je 15, 20 na početku i gradili smo, i danas mi se to čini, nešto izuzetno. Meni, koji sam prije toga 18 godina živio u jednoj maloj Požegi, to je bila cijela jedna revolucija. U Požegi sam organizirao koncerte, radio fanzin i svirao u bendovima, ali ozbiljno aktiviranje i kontinuirani angažman zapravo je krenuo tek sa Zagrebom. Attack! mi je bio važan i zbog toga što je to za mene bio savršen omjer nezavisne kulture i aktivizma. Nije u pitanju bila samo organizacija predstava i koncerata, izložbi i diskusija, već smo organizirali prosvjede ili sudjelovali u njima, odrađivali akcije, bavili se kulturnom strategijom, putovali u druge gradove u regiji… I ono što su inicijatori cijele priče, Vesna Janković i Marko Strpić u početku naveli kao inicijalne programske smjernice – mix između Hakim Beyove Autonomne zone i Warholove Tvornice, meni se činilo točnim, samo, naravno, u diskretnijim omjerima. Velik dio svojeg iskustva i odrastanja dugujem Attacku! koji je i danas, iako programski i ljudski drugačiji, važna činjenica nezavisne kulture.

Od 1997. do 2002, kad sam ga napustio, radio sam zapravo svašta: uređivao newsletter, organizirao koncerte, jedne godine bio umjetnički ko-direktor Festivala Alternativnog Kazališnog Izričaja – FAKI, bio predsjednik, čistač, tehnički voditelj, tonac na koncertima i koordinator. Ono što me čini ponosnim, a što sam osobno koordinirao je organizacija gostovanja međunarodne ekološke organizacije Sustainable Europe Tour 1998, organizacija hrvatske dionice Biketoura 1999, te pokretanje Revije amaterskog filma 2002. godine zajedno s Hrvojem Laurentom iz Postpesimista. RAF sam radio 10 godina i to mi je ustvari bio ulet u festivalski život u kojemu sam aktivan i danas. Kroz Attack! pa onda RAF naučio sam hrpu organizacijskih začkoljica koji su u našim balkanskim podnebljima više nego važni ako se misliš baviti kulturom. Kroz Attack! sam sudjelovao i u osnivačkom timu Saveza udruga Klubtura, a tu je krenula i priča s video aktivizmom. Neposredno pred moje aktiviranje u produkcijskoj kući Fade In (koji je također spin-off Attacka! nastao 1999.), zajedno s Ivom Kraljević i Brankom Vilusom napisao sam projekt za izvedbu radionica i dobio prvih 50 000 kuna od Ministarstva kulture. Ekipa Attacka! je dozvolila da se ta lova prenese u Fade In i tamo je već 2003. aktivno krenuo program Don’t hate the Media, be the Media – serija radionica i projekcija po cijeloj Hrvatskoj. Tijekom 2007. s još pet filmaša osnovao sam Restart i sad sam tu, opet radim sve što treba i moram reći, to me sve još uvijek, iako je ponekad naporno preko svake mjere, ipak zabavlja i što je najvažnije, iza sebe vidim neke rezultate, a na to ne možeš ostati imun.

Radionica, Tabor Film Festival, 2005.

KP: S radionicom videoaktivizma i RAF-om surađivao si s mnogim organizacijama i obišao mnoge gradove i krajeve Hrvatske u kojima nije bilo mnogo sadržaja za mlade općenito, a pogotovo takvih sadržaja. Možeš li kratko opisati neka od tih iskustava, kakvu je ulogu imala suradnja s drugim organizacijama i što te se u tom razdoblju posebno dojmilo?

O.S.: Svaki grad i ljudi u njemu su zaista bili različiti, a skauting gradova i organizaciju smo u samom početku i radili prema kriterijima – raditi tamo gdje postoji manjak sadržaja. Prve projekcije aktivističkih videa, pa poslije toga trodnevne radionice organizirali smo u Belom Manastiru, Križevcima, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Hrvatskoj Kostajnici, Šibeniku, Zaboku… pa onda kasnije i u većim gradovima kao što su Zagreb, Split, Dubrovnik i Pula. Meni su te male udruge mladih bile otkrovenje. Za njih inače ne čuješ, niti ih vidiš na nacionalnoj razini. No u mjestima gdje su bile aktivne izuzetno je bilo važno da postoje. Mnogima je to bio prostor za samoaktualizaciju, druženje, informiranje, komad kakve takve tjedne kulture…. Mi smo dolazili s namjerom da ljude upoznamo s nečim novim i damo im neki set znanja i vještina – da predstavimo pozitivne prakse iz svijeta i mogućnost da i sami budu medij, da koriste kamere za svoje aktivnosti, pa makar to za početak bilo samo arhiviranje. No, problem s malim gradovima je kontinuirani nedostatak podrške, kako lokalnih vlasti, tako i okoline, prevelika migracija mladih u veća regionalna središta gdje gube vezu s rodnim gradom, ali i nedostatak organizacijske kulture i strategije. No, vjerujem da smo barem posijali neko sjeme interesa.

Radionice, Zagreb, 7. RAF, 2008.

RAF je imao sličnu putanju. Već od prve godine krenuli smo s programom RAF putuje i prikazivali filmove gdje god smo mogli i gdje nas je netko htio. U prvih četiri ili pet godina prikazali smo izbor filmova u više od 100 gradova po doslovno cijeloj Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, Srbiji i Austriji, od kino dvorana, preko knjižnica i prostora udruga do spojena dva kontejnera koji su nazvani klubom mladih u romskom dijelu Belišća. Znaš šta, mene fascinira da se u ovakvom kulturno opustošenom i generalno depresivnom okruženju uopće išta događa, da se ljudima da organizirati nešto, sve ne bi li si život učinili drugačijim. Ni danas nije puno drugačije, ponešto su se razvili regionalni centri, Rijeka i donekle Split i Pula, a drugo je sve na kapaljku. Nije ni čudo da ljudi odlaze, preko Zagreba, pa na zapad. Sve te organizacije bile su (a neke još uvijek jesu) lokalno važne i iako većina njih nije nešto krucijalno promijenila u svojim sredinama, one su oaza jednog trenutka i jedne generacije, a čini mi se ključan formativni faktor za pojedince. I dan danas kad gledam ove etablirane festivale, filmske i glazbene, čak i neke firme, vidim vrijednosti koje su došle s nevladine scene, ali i principe rada iz nezavisne kulture.

Radionica, Vukovar Film Festival, 2008.

KP: Udruga Restart osnovana je 2007. Možeš li reći nešto o njenim počecima – motivaciji osnivanja, ekipi koja je sudjelovala o tome te o ciljevima organizacije?

O.S.: Restart je neka vrsta spin off-a Fade In-a. U jednom momentu više nisam osjećao podršku edukacijskim projektima koje sam radio i odlučio sam potražiti novi radni prostor. Zajedno s Anom Hušman, Nebojšom Slijepčevićem, Brankom Vilusom, Danom Budisavljević i Žarkom Koraćem napravili smo platformu koja je imala cilj raditi isključivo edukacijski program – nastaviti s kraćim radionicama video aktivizma i uvesti nešto duže programe edukacije za dokumentarni film, uz moguće manje produkcijske zahvate. Restart je trebao biti jedan naš zajednički prostor u kojemu, uz sve ostalo što radimo u životu, možemo proizvesti i neki edukacijski program koji nam je važan. Međutim priča se vrlo brzo počela razvijati, i na ljudskom i na programskom i na tehničkom planu.

KP: Produkcija, edukacija, izdavaštvo, distribucija i tehnička pomoć su djelatnosti kojima se bavite. Možeš li ukratko nešto reći o vašem djelovanju do sada na pojedinom polju i na koji način ih financirate?

O.S.: Kako ukratko? ‘Aj da pokušam. U Restartu je trenutno 13 ljudi, imamo četiri osnovna programa – produkcija (profesionalna i Restart Laboratorij – platforma za mlade autore), distribucija, Dokukino i edukacija (Škola dokumentarnog filma i ostali edukacijski programi). Svaki program ima svog koordinatora, koji mu određuje smjernice i operativno se bavi projektima unutar njega. Tu je, naravno, tehnički department koji objedinjuje sve to skupa, kao i asistenti i voditelji pojedinih manjih projekata. U našem uredu je nekad kao u košnici, jer osim uredskih ljudi, kroz Restart svakodnevno prolaze montažeri, redatelji, aktivisti i djelatnici kurirskih službi… 

No, hajde da sažmem aktivnosti. Glavni edukacijski program je tromjesečna Škola dokumentarnog filma. Svake godine primamo do 11 polaznika i nastojimo im pomoći da se profiliraju kao autori dokumentaraca u budućnosti. Radimo i manje edukacijske programe u suradnji s domaćim ili regionalnim organizacijama (trenutno završavamo projekt Zajednica za ljudska prava u srednjim školama Sisačko-moslavačke županije u suradnji s udrugom IKS iz Petrinje, a prošle smo godine radili opsežnije programe s Amnesty Internationalom Hrvatske, Volonterskim Zavodom iz Ljubljane i Omladinskom centrom CK13 iz Novog Sada…), radionice na festivalima ili posebna stručna predavanja na poziv. Edukaciju vodi Ana Hušman, uz asistenticu Anitu Bastašić, dok su na osmišljavanju programa uz Anu i moju malenkost izrazito aktivni i redatelji Igor Bezinović i Nebojša Slijepčević. Koordinatorica produkcije, Restart laboratorija i masterclass programa je Vanja Jambrović. Malo je netipično da je netko koordinator produkcije, ali to je NGO atavizam, šta da radim…  no da, Vanja je zaista producentica tog dijela aktivnosti.

Škola dokumentarnog filma, 2013.

Podijeljena je na profesionalnu produkciju, tj. dokumentarne projekte za koje se radi stabilnije budgetiranje i planiranje, ide se na koprodukcijske forume i razvijaju dokumentarne priče i Restart laboratorij – svojevrsni inkubator za mlade autore i početnike, unutar kojeg rade svoje prve, uglavnom kratke dokumentarne filmove. Prošle godine smo izbacili Blokadu Igora Bezinovića u u koprodukciji s Factumom, a ove godine Gangster te voli Nebojše Slijepčevića i kao manjinski koproducent film Mama Europa Petre Seliškar. Uz to i nekoliko kratkih dokumentaraca. Laboratorij isproducira između tri i pet kratkih filmova godišnje.

Želimir Žilnik u Dokukinu

Koordinatorica Dokukina je Inja Korać. Prošli smo već dva prostora, malo kino u Katančićevoj od 2009. i zadnjih godinu dana, do srpnja 2013. u suradnji s KIC-om u Preradovićevoj. Tu nam je istekao ugovor pa sad radimo virtualno Dokukino po drugim kino dvoranama u Zagrebu i nadamo se dobitku vlastitog prostora od Grada ili države. U listopadu smo počeli surađivati i s Art kinom Grič u Jurišićevoj 6 gdje za sad dva puta tjedno, četvrtkom i petkom, imamo po dvije redovne projekcije uz nekoliko dodatnih termina za predavanja i posebne programe. Dokukino je jedino specijalizirano kino/program za dokumentarni film. Kombiniramo repertoarni i festivalski program, masterclasse i predavanja, predstavljanja autora iz cijelog svijeta i specifične govorne programe, tj. diskusije na temu nakon projekcije filma. U prosincu smo krenuli s besplatnim programom Hall of Fame koji vodi Nebojša Slijepčević, a cilj je prikazati neke od svjetskih dokumentaraca koji su promijenili nešto u svom fahu, a nakon toga razgovarati s hrvatskim i regionalnim filmašima o filmu, metodama i dosezima pojedinog autora ili filma.

Masterclass Madsa Brüggera, 2013.

U 2009. godini pokrenuli smo i distribuciju dugometražnih dokumentaraca na teritoriju bivše Jugoslavije – kroz kino prikazivanje, izdavaštvo DVD-a, prodaju na VOD kanalima te na televizijama. Pokrenuli smo i distribucijsku mrežu u regiji Balkan Documentary Distribution Network – BDDN koju čine distributeri i organizatori festivala u regiji, koji za pojedine filmove preuzimaju distribuciju za svoj nacionalni teritorij. Urednik labela sam ja, kino distribuciju vodi Inja, a koordinatorica ostalih distribucijskih programa je Petra Ivšić.

Od 2012. Restart je jedan od organizatora (uz riječku udrugu Delta) Liburnia Film Festivala, jedinog festivala hrvatskog dokumentarnog filma i najstarijeg dokumentarnog festivala u zemlji. Događa se krajem kolovoza u lučici u Ičićima pored Opatije i upravo smo 2013. odradili 11. izdanje. Kad već spominjem ljude, ne smijemo zaboraviti voditeljicu ureda i asistenticu produkcije Maju Čuljak, te ljudi bez kojih ne bismo mogli – tehniku. Vodi je Vedran Senjanović, uz pomoć Ines Lambert dok je Dejan Oblak savjetnik za ono što mi ne znamo. Martina Kolarić je žena za festivalsku distribuciju naših filmova.

Financiranja su raznorodna, od javnih sredstava do samofinanciranja. U Hrvatskoj naše projekte redovito podržava Hrvatski audiovizualni centar, nešto dobijemo od Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba, a pojedine projekte smo financirali i od Ministarstva obrazovanja, Ministarstva obitelji, Ureda za Invalide i Ministarstva gospodarstva i kulture kroz Poduzetništvo u kulturi. Krajem 2014. godine završava nam i institucionalna podrška Institucionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a dobili smo i podršku Zaklade Kultura Nova. Oko trećine prihoda Restarta je distribucija filmova, nešto dobijemo od prodaje ulaznica, najma opreme i tehničkih usluga.

KP: Fokus je na dokumentarnom, eksperimentalnom i animiranom film, no najviše ipak na dokumentarnom. Možeš li nešto reći o vašim smjernicama u produkcijskom smislu? Može li se to dijelom opisati kao aktivistički dokumentarni film?

O.S.: Fokus je isključivo na dokumentarnom filmu. Eksperimentalnim i animiranim filmom bave se neki članovi Restarta, ali uglavnom u drugim produkcijama. Naravno, sve hibridne forme su dobrodošle, a od nedavno razvijamo i kratki igrani film Nebojše Slijepčevića. Restart su ljudi i ukoliko netko želi raditi bilo što drugo, bolje je da rade unutar kuće nego negdje izvan nje. No, svakako je kreativni dokumentarac ono što nam je važno i čime se kontinuirano bavimo. Ne bi se nužno zatvarao u nešto sadržajem specifično kao što je aktivistički dokumentarac, ali definitivno nas zanimaju angažirane teme. No prije svega, prihvaćamo i razvijamo dokumentarne projekte koji su kreativni, autorski i originalni u pristupu. Kroz profesionalnu produkciju radimo s “našim” autorima ili nam pristupaju razni drugi autori s idejama od kojih Vanja i ja odabiremo one na kojima nam je zanimljivo raditi. Zajedno s redateljima razvijamo priču, pomažemo im produkcijski i apliciramo za novac. Nakon završetka filma upinjemo se da pronađemo festivalsku nišu te prijavljujemo filmove na festivale.

Restart laboratorij je inkubator za mlade autore koji film rade prvi put. Jedan dio autora generira se nakon naših radionica ili Škole dokumentarnog filma, a drugi nam jednostavno s idejom pokucaju na vrata. Ukoliko imaju zanimljivu ideju za, uglavnom do sad, kratki dokumentarni film, dobiju tehniku i mentorsku podršku, a ako je potrebno i profesionalnog montažera ili snimatelja, te s njima završavamo njihove prve filmove koje kasnije promoviramo na festivalima ili pokušavamo prikazati na TV-u. Aktivističke medijske sadržaje, nastale na radionicama, tretiramo kao aktivistički video, objavljujemo ih na portalima i kroz društvene grupe, a takve video materijali koji su “mišljeni filmski” pokušavamo progurati i kroz festivale.

Premijera Blokade na Filozofskom fakultetu

KP: U posljednje vrijeme organizacija se snažno razvija, pogotovo u produkcijskom smislu – filmovi se prikazuju na festivalima diljem svijeta. Što je bilo presudno za ovaj razvoj i kakvi su budući planovi?

O.S.: Ima tu više razloga. Jedan je da smo usustavili sistem promocije, šaljemo filmove na festivale i svakome pokušavamo pronaći festivalsku nišu, tj. prostor gdje bi mogao biti prikazan. Meni je drago da relativno dobro prolazimo. Samo, da ne mistificiramo taj uspjeh, filmovi nam prođu na svaki četvrti ili peti festival na koji je prijavljen i oko svakog filma treba izgraditi poseban plan. Godišnje se u svijetu proizvedu tisuće dokumentarnih naslova, neki s ogromnim budgetima i promocijskom podrškom i uvrštenje filma na festival, a pogotovo u konkurenciju, već je veliki uspjeh. Za kratke filmove su nam olakšali i servisi kao što su Reelport i Short Film Depo na kojima samo jednom uploadaš film i upišeš podatke, a prijavljuješ ih jednim klikom. Svaka ta prijava košta, ali smo barem pošteđeni bespreglednog popunjavanja prijavnica i troškova poštarine. Dosta polažemo i na promociju, štampamo kataloge, redovito obnavljamo web sajt, fejsbučimo, dosta putujemo i promoviramo Restart na festivalima ili po radionicama i pitching-forumima. Tako gradimo neku prepoznatljivost pa festivalski selektori obrate pažnju na nas. Puno pomaže i natječaj za međunarodnu suradnju HAVC-a, koji nam omogućuje da otputujemo na festivale i osobno predstavimo film. Tamo upoznajemo druge selektore i producente… 

Naši dugometražni dokumentarci kao što su Blokada, Gangster te voli i naša koprodukcija Mama Europa otvaraju put i drugim filmovima. Ustvari je najvažnije da selektori znaju za film prije nego je završen, a ako ubodeš par jačih prikazivanja na početku, onda to krene gotovo samo. Npr. Blokadu je na predstavljanju Docu-Talents From The East u Karlovim Varima primijetio direktor Jihlava Film Festivala, a Rada Šešić, selektorica Sarajeva ga je preporučila DOK Leipzigu, jednom od najvećih europskih festivala. Kad smo se službeno prijavili na Jihlavu, tamo su već znali za nas, ušli smo u konkurenciju i osvojili posebno priznanje žirija. U Jihlavi ga je vidio selektor American Documentary FF-a koji nas je na proljeće doveo u Palm Springs… Gangster je već na premijeri na ZagrebDoxu osvojio nagradu publike, a internacionalnu premijeru imao je na velikom HotDocsu, pa u konkurenciji Karlovih Vary. Mislim da ovih dana broji već skoro 30-ti festival, dogovaramo kino distribuciju u nekoliko zemalja. 

Planovi… Hm, do kraja 2013. godine završiti još tri kratka filma, a u montažu ulaze srednjemetražni Hudo vreme Anje Strelec i Tomislave Jukić te dugometražni NLO Vedrana Senjanovića i Dejana Oblaka. U predprodukciji, tj. razvoju su nam dugi dokumentarci Apnea Bojane Burnać i Dani Ludila Damiana Nenadića te kratki doks Iz mraka Nebojše Slijepčevića.

KP: Spomenuta Blokada još uvijek se prikazuje. Kakvu je važnost ovaj film imao i ima za vas i za publiku, u Hrvatskoj i u inozemstvu? Koji bi film izdvojio kao prekretnicu za vas kao organizaciju?

O.S.: Blokada je prvi dugometražni film koji smo napravili i sadržavao je sve lijepo i gadno što ti se može dogoditi u produkcijskom procesu. Između početka snimanja i premijere stajale su gotovo tri godine. To je Igoru prvi dugometražni film, meni kao producentu također i moram reći da sam jako puno naučio radeći ga. Završili smo ga u koprodukciji s Factumom, a Nenad Puhovski nam je između ostalog puno pomogao u snalaženju među hrpom materijala. To nam je prvi film koji je igrao na zaista važnim europskim festivalima. No, ono što je nama silno važno je da su film prihvatili studenti po cijelom svijetu i prikazuju ga kao dio svojih protestnih pokreta za besplatno obrazovanje. U Rumunjskoj je projekcija zabranjena, od vijeća fakulteta ako se ne varam, a u Beogradu su se uslijed žučne rasprave na Filozofskom fakultetu potukli “student anarhista” i “student liberal” – takav je bio naslov u novinama. Prikazan je u više od 20 zemalja, između ostalog i u Litvi, Moldaviji, na Kosovu, Kanadi i SAD-u, na mjestima gdje smo se najmanje nadali. Gangster te voli sada je u festivalskoj žiži i otvara nam vrata i za duge projekte u predprodukciji jer su nas zbog velikog uspjeha filma počeli drugačije percipirati u moru produkcija. 

Radionica, Galerija Miroslav Kraljević, 2009.

KP: Koja je bila motivacija za bavljenje edukacijskim programima o kojima si i ranije govorio i kakvi su dosadašnji rezultati?

O.S.: Dio ovoga sam već odgovorio ranije. Prvotna motivacija bila je NGO-ima i aktivistima u što više hrvatskih gradova ponuditi neko znanje i vještine za izradu videa kao aktivističkog alata, nešto što je jako falilo kod nas. Naime, vizualna kultura bila je jako niska, a gledanje filmova na internetu tek u povojima jer je naprosto bio prespor. Uz to ide i lokalna depresija, niska motivacija da se išta može promijeniti, pretjerana migracija prema Zagrebu… pa je uvjeriti ljude da sami mogu stvarati svoje medijske sadržaje bio itekako zanimljiv i ne baš lak zadatak. Kako su u edukacijski tim dolazili novi ljudi, tako nam se ponešto promijenio i fokus. Danas nam je glavni program Škola dokumentarnog filma, koja traje 3 mjeseca, a tijekom godine radimo i nekoliko partnerskih edukacijskih programa i manjih radionica na festivalima u regiji. Mislim da radimo korisnu stvar. Naravno, uz dosta samokritike, popravljamo se po putu. Rezultati, hm… Ja se nadam da smo uspjeli barem obavijestiti ljude o mogućnostima što znači “biti medij” i ohrabriti ih da je to ustvari jednostavno. Škola svake godine generira nekoliko izuzetnih talenata kojima pomažemo da iskristaliziraju ideje i da eksperimentiraju. Film je umjetnost i pravila su tu samo smetnja. Neki viđeniji domaći autori su se kroz naše ranije radionice prvi puta ozbiljno susreli s dokumentarcem. To su prije svega Igor Bezinović i Đuro Gavran. Lidija Špegar je upisala Akademiju u Zagrebu, Sanja Marjanović u Edinburghu, a Anja Strelec, koja nam je došla s idejom na vrata, nakon završena dva laboratorijska filma Važno je zvati se Kovačević i Starci upravo s Tomislavom Jukić završava profesionalnu srednjemetražnu produkciju Hudo vreme. Mnogi su ostali u video produkciji ili se vrte oko filma kao PR-ovci ili festivalski producenti… 

Radionica, Novi Sad, 2009.

KP: Kako je došlo do suradnje s Liburnia Film Festivalom, jedinim festivalom posvećen hrvatskom dokumentarnom filmu?

O.S.: Festival je 2003. godine osnovao Igor Bajok, koji živi u Ičićima i tada je bio aktivan u udruzi Moji Ičići, pa se za ta imena vežu počeci festivala. Namjera mu je bila donijeti neki kulturni sadržaj u svoje mjesto, pa je najlakše bilo nabaviti domaće dokumentarce i prikazivati ih sumještanima. No, s obzirom da ga energija nije napuštala, festival je počeo rasti, posjećenost je bila veća iz godine u godinu, a kako je i hrvatska dokumentarna produkcija napredovala, tako je i festival sadržajno bolji. Na zadnjem, 11. izdanju, koje je trajalo 5 dana, prikazano je 25 filmova, od toga 18 u konkurenciji za glavne nagrade (najbolji film, nabolja režija, najbolja kamera, najbolja montaža, najbolji sound design i nagrada publike) plus još nekoliko filmova u konkurenciji za najbolji regionalni film. Imali smo dvije radionice i jedan masterclass, 5 članova međunarodnog žirija i ukupno oko 60 gostiju, ne samo autora, već i festivalskih selektora iz regije. Broj posjetitelja projekcija popeo se na 3000, dok je ukupno s glazbenim programima i afterima, to oko 4000 ljudi. Priča sa mnom i Restartom ide nekako ovako – na 3. LFF-u 2005. sam s Fade In-om radio radionicu, na 4. sam u programu imao film Hrvatska (k)raj na zemlji, a godinu poslije su me zvali da budem selektor festivala. U 2007. kad je osnovan Restart, postali smo partneri festivala, a od 2012. godine i službeni organizatori i to na poziv Igora Bajoka koji se pokušao malo odmoriti. Ali mislim da nije uspio… 

Planovi za iduću godinu su festival dovesti na razinu regionalno važnog mjesta za hrvatski dokumentarni film, nabaviti ozbiljnije pare za nagrade i kao goste dovesti barem 20 festivalskih selektora iz cijelog svijeta te na taj način otvoriti put hrvatskom dokumentarcu u svijet.

Solar Cinema, Rijeka, 2010.

KP: Gotovo da nema posla na području filma u kojem nisi radio – od organizatora, voditelja radionica, poslova odnosa s javnošću, distributera, producenta… Koje ti je od ovih polja bilo osobno najizazovnije i u kojem poslu najviše uživaš?

O.S.: To je manija čista. Ja sam započinjao raditi stvari ili jer su mi bile uzbudljive, kao što su odnosi s javnošću ili one za koje sam mislio da ih treba napraviti jer ih nitko ne radi, kao što je npr. distribucija dokumentaraca. Još uvijek radim sve pomalo, u nekom trenutku nešto više, nešto manje, ali još uvijek volim to što radim. To nefokusiranje može biti kontraproduktivno za određene stvari, ali na svu sreću radim sa sjajnim ljudima u Restartu i na festivalima, pa možemo zajedno pridonositi jednoj zajedničkoj priči.

KP: Također, redatelj si dokumentarnog filma Nabij koji je u predprodukciji. O čemu film govori i kada ga možemo očekivati?

O.S.: E kad bi to znao, bio bi Einstein. Nisam ja nikakav redatelj. Imao sam ideju za dokumentarac koju nikad nisam do kraja razvio. Još uvijek se kuha u mojoj glavi i traži neko vrijeme da se napravi. Završit ću ga jednom, sigurno, samo ne znam kad.

Naslovna fotografija: Radionica, Hrvatska Kostajnica, 2004.

KP: Fade In skraćeni je naziv organizacije punog imena Fantastično dobra institucija koja je usmjerena na filmsku produkciju, primarno dokumentarne i angažirane radove. Kako i kada nastaje Fade In?

H.M.: Fade In je nastao 1999. u okviru Autonomne tvornice kulture – ATTACK, kao jedan od ogranaka, odnosno jedna od inicijativa unutar njega. Kako smo vrlo brzo počeli rasti, razvijati se i na neki način smo prerasli ono što je bilo moguće raditi kroz ATTACK, te počeli i kolidirati pri apliciranjima, pokazalo se najboljim rješenjem da se izdvojimo i osamostalimo u zasebnu organizaciju. ATTACK je, uostalom, i bio platforma koja je služila razvijanju i generiranju projekata, okupljanju novih ljudi. Fade In je u početku primijenio takav model funkcioniranja, pa čak i danas ga nastoji održavati. Dakle ideja za pokretanjem produkcijske platforme koja bi se bavila filmom nastala je u proljeće 1999, a inicirali smo ju Marko Zdravković i ja. Počinjemo osmišljavati prve projekte, a ujesen počinjemo već aktivno djelovati i imamo svoj prostor. Prvi projekt nam je bila trodjelna tv serija Treći sektor, koja je emitirana na desetak tadašnjih lokalnih tv stanica. Emisija je tematizirala scenu civilnog društva, urbanu kulturu i parlamentarne izbore, odnosno aktivnosti Glasa 99. Cilj je bio doprijeti do što šireg auditorijuma, Fade In-u je to bila jedna od glavnih misija. U Zagrebu smo prošli neslavno. Tadašnji urednik OTV-a nas je morao pustiti u eter jer je dobio neke donacije koje su ga obavezivale na šire informiranje, ali mu naš sadržaj i nije bio predrag pa nas je pustio 1, 2. i 3. siječnja 2000. u 8 ujutro. Neke druge televizije, npr. istarske lokalne tv postaje su nas puštale i po više puta i u super terminima. Meni je u svemu tome bilo bitno da imamo proizvod, koji sam lijepo upakirao i krenuo s njim obilaziti urednike na HTV-u gdje sam nas primarno i vidio. Vrlo brzo nam se priključila Tatjana Božić koja i režira prve projekte.

KP: Spomenuo si da ste preuzeli model funkcioniranja od ATTACKA. Po kojem modelu organizacija funkcionira danas, koliko se on razlikuje od onog koji je uspostavljen na početku?

H.M.: Fade In smo zamislili na zasadama Attacka, a to znači kao platformu otvorenu mladim ljudima koji će dolaziti i razvijati svoje projekte. Zanimao nas je angažirani video, i umjetnički radovi različitih profila – animacija, eksperimentalni video, dokumentarni film. Organizacija je od početka uspostavljena na principu uključivosti, otvorenosti za ljude koji dolaze i rade svoje projekte. Velik broj ljudi je etablirao svoje projekte kroz Fade In, kao što je uostalom i Attack generirao mnogo stvari. Odlučivanje po principu konsenzusa i ujednačene naknade za rad stavljale su opću ideju iznad pojedinačnih interesa. Ključno razmimoilaženje s Attackom se dešava u profesioanlizaciji. Dok je Attack bio vježbalište za mnoštvo mladih u raznim područjima interesa, mi smo se ograničili na jedan cilj i htjeli u tome biti maksimalno profesionalni.

KP: U samom početku, organizacija je usmjerena na specifičan tip produkcije – angažiranog videa. Iz čega, odnosno otkuda nastaje ideja za pokretanjem takve platforme?

H.M.: Iz frustracije. Nastajemo u vrijeme Tuđmanove ere, a svi znamo šta se sa slobodom govora tada dešavalo i na koji je način stigmatizirano sve što se smatralo protuhrvatskim, ili nedoličnim hrvatskom probuktalom katoličkom čudoređu, a zapavo je spadalo u razne domene civilnih i građanskih inicijativa. Od ljudskih prava do banalnijih, ali nama bitnih stvari kao što su urbana kultura ili jednostavno alternativni klubovi. U Attack-u je vladala izrazito agilna i vesela atmosfera. Nije se puno komentiralo represiju tadašnje vlasti, sva energija je išla u akciju. Nešto bi danas bilo u novinama, mi bi za par dana bili na cesti. S druge strane sve građanske inicijative su medijski bile katastrofalno praćene. Ili su ignorirane ili su tumačene sa polovnim razumijevanjem, bez prenošenja biti stvari, koja je novinarima bila nepoznata ili je bilo bolje da je ne čačkaju. Tu mi nastajemo kao netko tko je imao namjeru svu tu živost i idealizam prenijeti van, znači što većem broju ljudi. Mi počinjemo raditi  jeftinim videom koji se tada pojavljuje i ulazimo u priče aktivistički. Bavimo se pričama civilnog društva, radimo problematske reportaže na teme ljudskih prava, ekologije, urbane kulture kao insideri. Rekao bih da radimo nešto između istraživačkog novinarstva i aktivističkog filma, subjektivno, onoliko koliko je aktivistički film subjektivan. Osobno sam ušao u to svjestan ograničenja i slabosti aktivističkog filma koji meni zapravo nikada nije bio prioritet, a ni po senzibilitetu prvotan. No, u situaciji cenzure koja je vladala u to vrijeme sam ga smatrao legitimnim i iz nekog revolta jedinim ispravnim.

KP: Vaši prvi radovi vezani su uz Glas 99. Kako ste se uključili u tu priču?

H.M.: Inicijativa Glasa 99 je imala jednu finu dozu poleta, energije, a s druge je strane Marku i meni to iskustvo pokazalo i smjer u kojem se kasnije želimo kretati jer smo na samom početku Fade In-a shvatli koliko su stvari koje želimo raditi limitirane financijskim sredstvima. Glas 99 smo vidjeli kao priliku, jer se slilo dosta novaca u tu inicijativu, i vidjeli smo mogućnost da se postavi studio, realiziraju prvi projekti i izvidi kako stvari funkcioniraju. Mi smo od početka bili jednom nogom u Glasu, a drugom vani, jer smo željeli ostati nezavisni. Glavni razlog je bila indicija, ali u koju smo čvsto vjerovali, da inicijativa nije grass roots, a mi nismo htjeli biti promotori ničije politike, pa makar se poklapali u ciljevima. Naše uvjerenje se pokazalo točnim. U drugom krugu predsjedničkih izbora, koalicija je već bila na vlasti, nitko nije konzultirao forum udruga koje su imale svoje predstavnike u Glasu 99, a osvanuli su plakati Knock out u drugoj rundi što je kvalificiralo cijelu kampanju kao stranačku, direktno usmjerenu na rušenje jedne vlasti i postavljanje druge. To više nije bio Glas 99, to se već zvalo Glas 2000.  S druge strane naučili smo ponešto više o financiranju. Simptomatična mi je bila  situacija sa Zelenom akcijom koja je tada radila akciju protiv genetski modificirane hrane i američki financijeri su im postavili ultimatum da taj problem ne diraju ili će se dovesti u pitanje njihovo financiranje. Amerika je tada još vidjela interes u plasiranju GM proizvoda, a mislim da su imali i GM usjeve u Hrvatskoj. Tako smo brzo naučili relativnost grass-root principa i principa financiranja, relativnost politika koje daju novce i za što daju novce. Tu mi je i sazrela ideja da treba pokušati biti samoodrživ koliko je god moguće.

KP: Postoje li još neke inicijative i organizacije koje se bave video aktivizmom i dokumentarnom produkcijom u vrijeme kada vi počinjete djelovati? S obzirom na svojstva tog tipa produkcije, kako ste vidjeli svoju održivost?

H.M.: Kad se pojavljujemo ne postoji ništa slično nama, ali nam je sigurno najbliskiji Factum, koji je već zahuktao svoju dokumentarnu produkciju i bio nam je uzor svakako. U to je vrijeme još dobar dio ljudi zazirao od digitalne tehnologije, a mi smo je prigrlili svesrdno. Ja sam bio pozitivno šokiran kad sam shvatio da mala digitalna kamera, koja je koštala tadašnjih 4 000 DM-a, zadovoljava tehničke preduvjete za emitiranje na nacionalnoj televiziji. Bili smo svjesni slabosti ove tehnologije, ali smo i nalazili prednosti. Prije svega u jakom sadržaju, ali smo i tražili načine kako izgraditi vizualni stil.

HTV je zbog svega što sam ranije rekao bio naš cilj. Ugovor sa HTV-om je značio da ćemo velik dio produkcije moći financirati od njih, a s druge strane ovaj utjecaj, dakle prostor na nacionalnoj televiziji će privući i donatore. Nakon tri emisije Trećeg sektora, krenuo smo tražiti po televiziji gdje bismo, što i kako mogli napraviti. Više urednika je bilo zainteresirano, ali htjeli su naš stil, a ne sadržaj. Brzo smo dobili i ponudu od Silvija Huma da radimo emisiju u dokumentarno-informativnom programu HRT-a, ali s njim kao urednikom. Svima se sviđao naš stil, neposrednost, moderno im je to izgledalo, ali je bilo i straha od politike kojom se bavimo, pa su nas htjeli pod svoju urednički kapu. Ono što je nama bilo bitno jest da očuvamo nezavisnost sadržaja, a Tanja Šimić nam je to omogućila. Sklopili smo ugovor s emisijom Dobro jutro, Hrvatska i mnogo ljepih i radikalnih priloga smo tamo emitirali. Kad danas gledam te reportaže s distance moram reći da sam ponosan na njih. Na stotine malih priča bavile su se raznim temama i pristupima. Od fenomenoloških reportaža o globalizaciji, kozumerizmu, novim medijima i alternativnim izvorima informiranja do aktivističkih reportaža koje su pratile borbe za prostore mladih diljem Hrvatske, razotkrivale licemjerje političkih struktura, ekološke i ljudskopravaške inicijative, radnička prava i još dosta toga.  Sve sa super dozom angažiranog elana.

KP: Jedan od vaših najpoznatijih proizvoda je emisija Direkt. Možda bi se moglo reći da je poznatija od same organizacije. Je li ona logičan nastavak suradnje s emisijom Dobro jutro?

H.M.: Direkt je na neki način bio nastavak te politike, i to je još jedan projekt koji je self-sustainable. On nije nužno logičan nastavak suradnje s Dobro jutrom, ali dolazi iz prepoznavanja Stane Jeličić koja je vidjela naš rad u toj emisiji, a s njom radi i Martina Globočnik, naša suradnica, i one žele novu emisiju raditi u koprodukciji s Fade In-om. Stana Jeličić igra bitnu ulogu jer nam daje povjerenje da radimo polusatni dokumentarni program i dala nam je potpunu slobodu. Direkt je u početku trebao biti HRT-ova produkcija, a samo trećinu te emisije je trebao radit Fade In. Međutim, Nebojša Slijepčević i ja osmišljavamo emisiju i pri konceptualizaciji postaje nam jasno da način na koji je želimo raditi nije moguć sa HTV-ovim ekipama. Veliki birokratski sustav u kojem se termini snimanja moraju najavljivati dva tjedna unaprijed, prevelike ekipe od pet ljudi na terenu koji rade po sindikalnim normama satnica i mali broj termina montaže onemogućavao je ono što smo htjeli. Naša je namjera bila snimati intimističke priče, a pet ljudi sa kamerom teškom 20 kila i tonom kablova ti to onemogućava. Zatim kamera nam je morala biti dostupna uvijek, a rad s digitalnom kamerom i  njena lakoća je omogućavala snimanje iz ruke, kao i brze promjene lokacija i mogućnost da se snima na čamcu u rijeci, u autu ili na ringišpilu. Nove DV kamere su uz to omogućavale i da snimaš noću bez dodatne rasvjete, a bežični mokrofoni da snimaš ljude tonski sa velike udaljenosti. Sve te tehničke novotarije smo inkorporirali u stil. Srećom je Dogma tada bila in, pa smo ‘čistuncima’ s HTV-a imali kako tumačiti da to sve nije bez veze. Druga sreća je da je urednik u programu za mlade tada, Zoran Margetić koji sve shvaća, jer je i sam redatelj.  Prepoznao je što hoćemo raditi i dozvolio nam da radimo emisiju u vlastitoj produkciji, ne miješajući se urednički u sadržaj. Zgodna je priča da smo Nebojša i ja prije toga dvije godine radili reportažice za Dobro jutro, koje su nam bile vježbalište za ono što ćemo kasnije primjeniti u Direktu, ali za koje smo rijetko dobivali feedback. Kad smo dobili ugovor za Direkt, na sedam epizoda, mislili smo da ćemo napraviti nešto fora, ali da će to opet biti nešto što će nas zabaviti, ali i proći neprimijećeno. Nikako nismo razmišljali o drugoj sezoni, a kamoli da ćemo ići godinama. Nismo razmišljali o publici, napravili smo nešto što smo radili prije u puno kraćoj formi. Prvi napisi u medijima su bili “Mala revolucija na HRT-u”, pa je proglašena emisijom godine po većini relevantnih magazina. Samo su nas taj kredibilitet i nagrade održle 7 godina. Osobno, našim uspjehom smatram da smo uspjeli stvoriti tv format koji je publika zaista zavoljela i koji ima vrlo dobru gledanost, a paralelno smo s Direktom ulazili na festivale dokumentarnog filma i u tom kontekstu bili prepoznati, pa i nagrađivani. U jesen 2010. smo ugašeni. Jedino neslužbeno obrazloženje koje sam čuo jest da ja HTV na natječaju uzeo projekt koji im je bio jeftiniji i više populistički.

KP: Direkt je emisija koja donosi novi pristup dokumentarnom radu s obzirom na sve što je postojalo na HRT-u do tada. Neposrednost i čistoća, odsutnost naratora i redatelja…

H.M.: Mislim da je prva ključna stvar Direkta što je kompletna produkcija u našim rukama. To je značilo slobodu da se snima i montira koliko smo htjeli, a da ti nitko ne visi nad vratom i gleda koliko si potrošio. Možemo si dozvoliti da snimimo priču i ako nam se ne sviđa bacimo je van. Zapravo je Direkt u svakom smislu zamišljen i rađen kako se radi dokumentarni film, a ne tv emisija. Veliko istraživanje, temeljita priprema s likovima, puno termina snimanja i montaže. Druga bitna stvar je odnos koji postižemo sa sugovornicima. Velika razina povjerenja i temeljita priprema donjela nam je veliku dozu intimizma koju smo postigli kod likova. Nikad likove nismo tretirali novinarski, nekako je stvorena atmosfera da mi i oni zajedno nešto gradimo. Nebrojeno puta sam od naših protagonista čuo istu priču: ‘Znaš, ja nikad sa svojom pričom ne bi išao na tv, ali vama hoću’. Vizualni i montažni stil smo pažljivo oblikovali i mislim da smo uspjeli izgradi svojevrsnu specifičnu poetiku. Hrvoje Turković piše da smo u produkcijskom smislu napravili iskorak. U niskoj produkciji nametnuli smo visoke standarde svima ostalima. Sadržajno se nismo dali ograničavati i na početku je bilo u serijalu mnogo toga što nije bilo uobičajeno vidjeti na HTV-u. Govorilo se uličnim jezikom, pušila trava, bilo je golotinje i eksplicitne priče o seksu, kao i provokativnih političkih stajališta. Zanimljivo je međutim da nikad nismo bili cenzurirani. Nekako se desilo, bar tako ja mislim, da je opći humanizam, koji je uvijek bio imanentan serijalu, u drugi plan bacio niz HTV-u nesvojstvenih ponašanja.

Pojavom niza realityja i raznih emisija koje eksploatiraju ljudsku intimu, gubimo prvotni plamsaj koji je iznenadio publiku kad smo se pojavili, ali mislim da bar ostaje putokaz kako se nešto može  bazirati na intimizmu, a ostati van granica eksplatacije.

KP: Postoje li još neki projekti koji su se održali toliko dugo? Dugogodišnji suradnici Fade In-a su bili Igor Grubić i Oliver Sertić. Iva Kraljević i Martina Globočnik su još uvijek dio organizacije.

H.M: Kroz Fade In je u 10 godina prošao velik broj ljudi i spomenut je samo dio ljudi koji su ga gradili. Tatjana Božić je bila bitan kreator načina kako pričamo priče i vizualnog oblikovanja. Igor Grubić je u Fade In-u skoro od početka. Radio je na nizu projekata, od dokumentarnih i promotivnih filmova do animacije. U osam godina realizirao je velik broj projekata, ali njegova je uloga i veća time što je stalno dovodio nove ljude, razvijao koprodukcije, npr. sa Zagreb filmom, i generirao nove kontekste. Zapravo sam se ja, kada počinje Direkt, počeo lagano povlačio s upravljačkih funkcija, a Igor Grubić, Oliver Sertić, Sandra Ražnjatović, Magdalena Petrović i Vanja Andrijević su preuzimali taj dio. Igor paralelno osniva Kreativni sindikat, koji surađuje s Fade In-om, a i danas se uspješno bavi animacijom. Sertić je razvio projekt edukacije iz video aktivizma i krenuo naša iskustva prenositi mladim ljudima diljem Hrvatske. Kasnije je stvari koje je radio u Fade In-u preselio na Restart, koji je uspješno pokrenuo Dokukino, bavi se distribucijom i produkcijom filmova, a nastavili su i s edukacijom. Branko Vilus unutar Fade In-a radi Fade in Green koji je posvećen ekologiji i također se odvaja od Fade In-a. Tu  dolazimo do stvari koje se lagano generiraju iz Fade In-a, kao što smo se mi izdvojili iz Attack-a.

Martina Globočnik je bitna osovina Direkta, kao scenaristica, a kasnije realizira i vlastite dokumentarne filmove. Morana Komljenović, koja je godinama realizirala projekt reportaža za HRT, koje se sada emitiraju i na h-alteru, a i ona trenutno realizira svoj film kao autorica.

KP: Spomenuo si u jednom trenutku da se Fade In nalazi u novoj fazi, i da ti se čini da sada postaje ono što je od početka htio biti. Što je Fade In danas?