Piše: Bernard Koludrović

Trideset godina Rijeka je čekala novu kulturnu infrastrukturu. U studenom 1976. godine Muzej narodne revolucije preseljen je u namjenski građenu zgradu u kojoj se danas nalazi Muzej grada Rijeke. Kulturna infrastruktura se od tada stihijski dorađivala i održavala, potpuno zaostajući za kulturnim potrebama grada i suvremenim umjetničkim trendovima. No, ne više. Prostor nekadašnjeg tvorničkog kompleksa Benčić, jednog od radničkih žarišta industrijske Rijeke, polako se pretvara u jedno u nizu novih kulturnih žarišta buduće Europske prijestolnice kulture. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji je dosad dijelio neadekvatan prostor sa Sveučilišnom knjižnicom, dobio je prostor dostojan suvremene kulturne produkcije, budućeg kulturnog epicentra i industrijske tradicije grada i društva. Ova je godina bila obilježena prvijencima – povijesni naslov nogometnog prvaka države, pilot projekt građanskog odgoja neovisno o zaostaloj reformi obrazovanja, otvaranje nove zgrade MMSU-a – stoga je trebalo očekivati i spektakularno otvaranje prve retrospektive Tomislava Gotovca Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte.

U petak 22. rujna otvorene su nova zgrada i Gotovčeva retrospektiva, a tom se prigodom u Rijeku vratio DOPUST – Dani otvorenog performansa – festival koji je pokrenut 2008. godine u Splitu te se potom raširio preko granica Hrvatske, do Austrije i Meksika, zaživjevši kao putujući koncept, a među svoje stanice ubraja i Rijeku 2011 godine. Idejni začetnik, organizator i kustos DOPUST-a Marko Marković vratio se u riječki MMSU dvije godine nakon što mu je održana samostalna izložba Izvrnute piramide.

Kustoska koncepcija DOPUST-a ovaj je put predstavila performere koji svojim radom stvaraju neizravni hommage Gotovčevom stvaralaštvu, ali i donose dašak suvremene performerske scene. Svojim su se radovima predstavili Milo Moiré, Lala Nomada, Karl Salzmann te irwinovci Miran Mohar i Andrej Savski. Eva Badura Triska, kustosica bečkog Muzeja moderne umjetnosti, predstavila je bečke akcioniste i njihov utjecaj na performans i body art današnjice te ih postavila u tematsku vezu s Tomislavom Gotovcem. Riječki povjesničar umjetnosti Branko Cerovac predstavio je lokalna iskustva performansa i umjetnička strujanja od druge polovice sedamdesetih godina. Dvama predavanjima zaokružila se slika uloge performansa u suvremenom društvu, što su odgovori na pitanja koja su se pojavljivala od samog otvaranja.

Defile od tri tisuće građana od lokacije Dolac do lokacije Benčić obilježio je preseljenje muzeja, a predvodila ga je Milo Moiré s performansom Ovo nije gola žena (Ceci n’est pas une femme nue) i to trećom izvedbom. Švicarska umjetnica koja živi u Njemačkoj bila je potpuno razodjevena, noseći samo naočale za virtualnu stvarnost, imala je ispisano torzo i leđa naslovom performansa, dok su joj guzovi bili ispisani binarnim kodom koji se prevodi kao digitized. Atrakcija gole žene, koja tvrdi da to nije, rezultirala je površnim i amaterskim analizama u medijima, koji su potpuno izostavili referencu na Renéa Magrittea, nisu se potrudili ni prevesti binarni kod, a kamoli se zapitati koji je odnos između prijenosa uživo na platnu na riječkom Korzu i onoga što je ona vidjela kroz naočale. Umjetnica je VR naočalama prenosila performans na svojoj Facebook stranici, gdje je hodajući komentirala što vidi, gdje se nalazi i što joj predstavlja njezina izvedba. Raslojimo li odnos umjetnice i gledatelja dobivamo četiri razine: stvarni odnos između publike i njezinog tijela, odnos između umjetnice i hodača posredovan VR naočalama, odnos između publike i umjetnice posredovan prijenosom na platnu iz rakursa umjetničinog partnera te odnos između Facebook publike i publike na Korzu posredovan umjetničinim pogledom. Kao što bi to rekli njezini guzovi, to su digitalizirani odnosi, posredovani suvremenom tehnologijom koja nas odvaja u istoj mjeri u kojoj nas spaja. Referenca na Magrittea tu dolazi kako bi pokazala da suvremena digitalna tehnologija posreduje stvarnost oduzimajući joj materiju, kao što i naslikana lula nije lula jer njezina dvodimenzionalna materijalnost oduzima sve mogućnosti bivanja lulom.

Odnos stvarnosti i njezine posredovane slike koju konzumiramo našim gadgetima zalazi u tematsku sferu performansa meksičke umjetnice Lale Nomade, koja je ležala licem nadolje u sanduku punom mlijeka. Performans je dio serijala u kojem se na različite načine poigrava s tom tekućinom. Objašnjenje posezanja za mlijekom temelji se na njegovu sastavu: za razliku od molekula vode koje ulaze u međusobne odnose zbog razlike u orbitama vanjskih elektrona, proteini, voda i mast koje se nalaze u mlijeku ne ulaze u takve odnose, već slobodno i samostalno supostoje. Malo snažnijim miješanjem i te čestice počet će se pretvarati u maslac i nužno postati – bliže. Lala se pita postoji li poveznica između sastavina mlijeka i ljudi koji se odvajaju od drugih, ne mareći za njih, koji se skrivaju od društvene odgovornosti i odbijaju prepoznati raspad društvenog sustava. Nažalost, poruka koju želi poslati ostala je potpuno neprimijećena jer je njezin performans bio lišen naslova, pojašnjenja ili bilo kakve interakcije s u publikom. Na meta razini to može izgledati zanimljivo, ali nije bilo, i jedino što se moglo dogoditi bilo je kolektivno propitivanje diše li umjetnica u mlijeku i ako da, kako.

Drugi dan DOPUST-a donio nam je performans PlopEgg Milo Moiré, dorađenu reprizu performansa kojega je prvi puta izvela na festivalu ArtCologne 2014. godine. Ovaj performans do sada je doživio najnegativnije kritike te ga se smatralo ekshibicionizmom bez umjetničke vrijednosti. U prvoj izvedbi Milo je na platnu oblijepljenom kritikama tržišne umjetnosti slikala jajima punjenim bojom koje je izbacivala iz svoje vagine. Prema njezinim riječima, radilo se o propitivanju ženske sposobnosti rađanja i povezanosti tog jedinstvenog iskustva s “porađanjem” umjetničkog djela. Ovom prigodom je doskočila komentarima kako je performans ispražnjen društvene refleksije te je na platno koje je oslikavala polijepila slike globalnih političkih aktera. No, ta promjena nije dodatno osposobila čitanje ovog performansa kao društvene kritike. Golo tijelo u ovom slučaju ima funkciju koja nadilazi poruke o potrebi razbijanja osobnih problema i samosvijesti o vlastitom tijelu – ono je pokazatelj težine samog postupka. Nakon pola sata “rađanja” umjetnica je polako gubila kontrolu nad mišićima, sve više se nekontrolirano trzala i bila je potpuno oblivena znojem. Ne mogu ni zamisliti kolika je utreniranost potrebna da bi se izdržalo ulaženje i izlaženje dva paketa jaja iz tijela. Taj dio pronalaženja vlastitih granica, umjetničkih i tjelesnih, dobro je korespondirao s kontekstom Gotovčeve retrospektive. Ne zbog toga što je Gotovac koristio golotinju, već što je i on sam tražio granice društvene normiranosti i stida kojeg je i sam usvojio kao dijete.

Predzadnji performans u ciklusu bio je djelo austrijskog performera i dizajnera zvuka Karla Salzmanna. Njegov rad naslova Svi ljudi postaju braća (Alle Menschen werden Brüder) bio je jasno strukturiran i čitljiv. Ispred ulaza u novu zgradu MMSU-a Karl je gradio cigleni zid pored kojega su bile naslagane hrpe drva, koje su u kišnoj atmosferi sugerirale morske naplavine. Gradnju zida pratila je kompilacija eurovizijskih hitova i američkog popa koji su ukazivali na vrijednosti utkane u projekt Roberta Schumana – iz “vive la France!” polako prelazimo na “build that wall!”, uz povremeno pojavljivanje “stayin’ alive” – koncept ujedinjene Europe, u kojoj se različitosti cijene i poštuju jer nas kolektivno čine boljima i duhovno bogatijima, raspada se izgradnjom zidova koji odvajaju ne samo kužne izbjeglice, nego i one koji su navodno dio te Unije. Glazba staje, spasilačke plutače koje su visile na zidu eksplodiraju, a Karl se u nezaustavljivom bijesu zaleti u zid i probije ga maljem. Iako je ovim performansom izašao iz svojeg domaćeg terena zvuka, pokazao je kako može koncipirati multimedijalni performans koji je jasno strukturiran i zaokružen.

Performativni dio DOPUST-a zatvorili su irwinovci Miran Mohar i Andrej Savski koji su za 190 kuna izrađivali putovnice Države NSK, transnacionalne duhovne tvorevine, kolektivnog umjetničkog djela. Slovenski paviljon na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu predstavljao je upravo Državu NSK kao ispriku za monstruozno ponašanje zapadnih demokracija prema državama od Afganistana do zemalja Magreba, koje su u političkom i svakom drugom smislu razorene. Neovisno u kojem stupnju su prakticirale demokraciju te su države pružale okvir unutar kojega se u većoj ili manjoj mjeri moglo prakticirati prava i slobode. Lišeni države, našom krivicom, pripadnici tih društava slili su se u Europu tražeći sigurnost i odgovore. Dobili su smrt i zidove – stvarne i društvene.

Izdvojeni iz konteksta Gotovčeve retrospektive i zajedničkog nastupa u sklopu DOPUST-a, ovi performansi imaju sasvim drugačije značenje, poigravaju se nekim drugim mjestima, drugim ranama i drugim tumačenjima. U Rijeci je Marko Marković odradio odličan kustoski zahvat koji je, unatoč Facebook komentarima koji se svode na “ja b’ to jebo!”, imao zajednički nazivnik – dekonstrukcija međuljudskih odnosa svedenih na duboke, nesvjesne, tamne (kako bi rekao Branko Cerovac) instinkte i nagone. Ne samo što su performansi bili hommage Gotovčevoj ostavštini, oni su svojim prostornim odrednicama – Korzo, zapušteno prizemlje stare tvornice, uređeni muzejski prostor ili ulaz u zgradu Muzeja – dobili odgovarajući sloj značenja.

U pripremi za ovu kritiku pregledao sam dosadašnje radove predstavljenih umjetnica i umjetnika i jasno je zašto je Milo Moiré tako laka meta kritičara u konsterniranoj, zadrtoj i patvoreno moralnoj malograđanštini. Ona predstavlja ekstremnu izvedenicu društvenog morala. Vrlo lako je reći “i ja bih to mogao napraviti; nije to nikakva umjetnost”. To što bi bilo tko od nas to mogao reći, ne znači kako bismo to mogli zaista i napraviti, niti bismo to trebali raditi. Ali bismo trebali iz ovakvih performansa pokušati steći uvid u vlastite demone, kako ih mi sami ili putem društvenih normi kontroliramo ili potiskujemo. Količina fizičkog i psihičkog treninga za izvođenje body art performansa daleko je veća od napora koje ulažu milijunski plaćeni nogometaši. Njihovu vještinu i trud cijenimo, pa zašto nam je onda toliko teško prepoznati vještinu, trud i umjetničko promišljanje ovakvih umjetnika? Zašto nam je prihvatljivo paradiranje sedamdesetpetogodišnjeg leša, a golo (žensko) tijelo koje prošeće skoro istom trasom izaziva želučani refluks? Očito nam treba mućkalica koja će nas približiti maslacu umjesto ove razvodnjene mliječne društvene lakrdije.

Izlažu Hrvoje Cokarić. Tajči Čekada, Tomislav Ćurković, Davor Dundara, Petar Đakulović, Alemka Đivoje, Krešo Kovačićek, Vanja Pagar, Vedran Perkov, Vilma Reljić, Nika Rukvina, Silvija Siminiati, Damir Stojnić, Boris Šitum i Marin Zorić. Autorski tim čine Hrvoje Cokarić, Vanja Pagar i Slaven Tolj, a konceptualnu razradu potpisuje Branko Cerovac.

Otvorenje izložbe je u petak, 4. prosinca u 19 sati u Malom salonu (MMSU), a izložba ostaje otvorena do 13. prosinca. 

Katalogizacija umjetnosti performansa u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti ostvarena je u preglednom smislu prema izvedbenim centrima (Zagreb, Split, Dubrovnik, Pula – Labin, Rijeka, Osijek, Varaždin), i to upravo zbog izvedbene energije tih urbo-toposa (knjigu tako i čine poglavlja-gradovi). Svaka cjelina popraćena je uvodnom znanstvenom studijom i intervjuima s umjetnicima, koji zajedno pružaju jedinstven ključ za čitanje performansa – umjetničke forme koja je često omalovažavana.

U knjizi su objavljena 149 razgovora što ih je autorica Suzana Marjanić vodila i objavljivala od 1999. u dvotjedniku Zarez, tako da razgovori imaju dokumentaristički karakter. Taj razgovorni, praktični dio knjige prati kronologiju, odnosno kronotop (u Bahtinovu određenju) hrvatskoga performansa, čime se i živom riječju njihovih aktera ocrtava taj izuzetno značajan žanr žive umjetnosti u našoj regiji.

O knjizi i riječkoj sceni umjetnosti performansa govorit će  autorica Suzana Marjanić, umjetnik performansa i voditelj MMC galerije OK Damir Čargonja, povjesničar umjetnosti i viši kustos Branko Cerovac i umjetnik Slaven Tolj, ravnatelj MMSU-a. Uz razgovor o knjizi u programu će se s novim izvedbama predstaviti riječki umjetnici peformansa Tajči Čekada i Krešo Kovačiček sa suradnicima.

Nakon predstavljanja knjige i izvedbe performansa program završavamo s druženjem i koncertom JMZM, glazbenim projektom ili bendom ili zvučnom instalacijom dvojice glazbenika Josipa Maršića i Zorana Medveda. 

Predstavljanje će biti održano u nedjelju, 1. veljače, u riječkom MMSU-u.

Damir Čargonja Čarli (Rijeka, 1968.) izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1995. izveo je više performansa, akcija, što samostalno što u suradnji s drugim umjetnicima. Jedan je od osnivača organizacije Otvoreni krug (osnovana 1992.), jedne od prvih udruga građana u Hrvatskoj. Surađivao je s mnogobrojnim ekološkim grupama na raznim projektima. Osnivač je i vlasnik tvrtke M.M.C. d.o.o. (poduzeće u kulturi) te osnivač Galerije O.K. u Rijeci. Pokrenuo je mnogobrojne kulturne i umjetničke projekte, kao što su Goli otok-Novi hrvatski turizam, Festival nove umjetnosti / Festival of New Art – FONA…  Nakon odlaska s mjesta voditelja kluba Palach (1998.-2008.) 2009. osniva K.U.N.S. (Klub umjetnika na Sušaku). Ovom izložbom autor slavi četrdeset pet godina života i dvadeset godina umjetničkog  rada i rada u kulturi.

Područje bavljenja Noela Šurana jeste interdisciplinarna zona križanja biologije, genetike, antropologije, etnologije, etnomuzikologije i vizualnih, plastičkih umjetnosti, onkraj podjela na slikarstvo, skulpturu, ready-made, fotografiju, tekst, višemedijsku instalaciju i dokumentaciju sveukupnog procesa povezanog s prividno jednostavnim bićem – objektom poznatim kao ovca / ovan. Šuranovo autorstvo nad uzorcima ovčje kože pretvorene u pergament počinje uzgojem ovaca – čime se zaista bavi, utječući postupcima selekcije, križanjem, genetskim inženjeringom (otud termin genetski crteži), te potonjim odabirom tako produciranih uzoraka na konačni oblik i teksturu eksponata koje formira i izlaže, zajedno s dokumentarnim materijalima o sveukupnom procesu geneze ovaca – i – izložaka. A izlaže cijelu ovcu, od runa i kože do rogatih ovnujskih lubanja, prepariranih, transmutiranih u artefakt. Time, naravno, baštini i prefigurira drevnu praksu, razvijanu i variranu od početaka praljudske eksploatacije životinja (prvo u lovačkoj, potom i u ratarskoj i stočarskoj, sjedilačkoj i nomadskoj fazi kultivacije odnosa čovjek – životinja).

Umjetnik se umiješao u božja / prirodna demijurška posla u artističko – gnostičke svrhe, a život i pogibija ovce / ovna sublimirani su i posvećeni na ljudskom oltaru kulture,umjetnosti, uljdbe, povijesti… Uostalom, Bog Otac je osobno poslao na Golgotu, u smrt, vlastitoga Sina – kao žrtvenoga Jaganjca Božjeg, e da bi se desili misteriji Uskrsnuća i Izbavljenja (Svijeta, Čovječanstva). Tako je figura janjeta, pored ribe, križa, postala još u kasnoantička, ranokršćanska vremena simbolom Isusa Krista.

Biti pastirom znači baviti se, u neku ruku, božjim poslom. Koji, prirodno, uključuje i obredno klanje, kao i u judaizmu, te islamu. Pri tom se ne radi samo o zadovoljavanju iskonskih mesožderskih nagona, potreba i navada. Neee… To bi bila naivna, simplicistička redukcija sveukupnog, kompleksnog religijskog i metafizičkog misterija. A Artist je poput sekulariziranog, profanog šamana, svećenika ili alkemističkog Artifexa preuzeo na se slobodu, misiju, muku i odgovornost iskupljenja svijeta u sferi lijepih umijeća.

Naravno, baveći se ovcama bavimo se pitanjima čovjekova podrijetla, biti, svrhe, smisla, misije i prakse. Ovčje tijelo preobraženo je u zlatno runo, u sveto pismo na pergamentu, u Knjigu, ispisanu prirodno – umjetno generiranim znacima”, saznajemo iz teksta Branka Cerovca.

Noel Šuran će izložbom Knjiga mrtvih ovaca / Genetske slike i koncertom eksperimentalne glazbe 5. listopada otvoriti novu sezonu u riječkom K.U.N.S.- u. Izložba ostaje otvorena do 19. listopada. 

Predgovor izložbi napisao je povjesničar umjetnosti Branko Cerovac: “Riječki slikar Petar Đakulović, venecijanski đak, u poslijednje dvije godine predstavlja se riječkoj publici ironično “realističkim” slikama na kojima križa, spaja, prelama motive i znakove odabrane iz foto albuma stare Rijeke (Fiume / Sušak između prvog i drugog svjetskog rata, prije kapitulacije fašističke vlasti i stvaranja jedinstvene poratne Rijeke), ali i s fotografskih snimki, razglednica i ilustracija novijeg datuma, s vizurama kupališta, kupača, igrača picigina, urbanih šetačica i riječkih ulica s parkiranim ili pokrenutim automobilima (bilo novim bilo oldtajmerima). U tako impostiranu tematiku nerijetko ubaci neku pomalo uznemirujuću, začudnu vedutu, za koju nam treba trenutak zastoja i analize prizora da utvrdimo kako to nikako ne može biti neka riječka plaža (iako…) jer je preprostrana, „kalifornijska“, „brazilska“ ili tako nekako. U kontrastu s „kapitalističko – realističkim“ uljima ili akrilicima na platnu (pod utjecajem Pop – Art slikarstva i njemačkog Kapitalističkog Realizma iz 60-ih i 70-ih) u postav ove izložbe ubacili smo i nekoliko satiričnih „portreta“ itekako prepoznatljivih likova s domaće, hrvatske, političke scene (“Bandić – Pinokijo“,primjerice), koje neumitno srećemo svakodnevno u našem vizualnom okolišu, od gradskih ulica do kupališta, zajedno s ljepoticama s reklamnih plakata. Postupcima manirističke multiplikacije, simetričnog udvajanja u diptihe, komponiranja u formi igraćih karata, sa zrcalnim efektima, s izrezima u obliku djeteline s četiri lista, skraćenjima, rastezanjima,uvećanjima,  anamorfozom, degenerativnim anomalijama „realistički“ naslikanih figura, dijelova njihove anatomije, lica, izraza, boje tena, ova izložba Đakulovićevih slika u K.U.N.S.-ovoj Galeriji OK duhovito se nadovezuje na prethodnu Bilo jednom u Rijeci postavljenu 2010. u istom prostoru na Sušaku.”

Petar Đakulović (Rijeka, 1980.) Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji završio je 2009. godine. Izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama te je dobitnik nekoliko nagrada.

Izložba Once Upon a Time in Croatia bit će otvorena 18. studenog u 21 sat u riječkoj Galeriji O.K. Otvorenje će glazbeno popratiti kvartet obitelji Veljak.

Epistemologija umjetnosti ukazuje na mijene shvaćanja kanona, pravila, lijepog – dobrog, te shodno tome i uobičajenih parova suprotnosti: dobro – zlo, lijepo – ružno, istinito – lažno, stvarno – nestvarno, autentično – neautentično kojima se na nerijetko ekstremno radikalan način bavi većina umjetnika predstavljenih na ovoj izložbi.

Teza ovoga projekta jest da se u izvanrednim okolnostima političkih i ideoloških prevrata, smjena vlasti, kakve su umjetnici od 1990. do danas proživjeli u nekoliko navrata do krajnosti zaoštravaju i paradoksi etičkog i estetičkog vrednovanja umjetničkih djela, pristupa, poetika, postupaka, a da je umjetnik dužan preispitivati na području plastičkog znaka i vizualnog mišljenja ethos vlastitog djelovanja, tima i naslijeđene metafizičke, estetičke i transestetičke pretpostavke ugrađene u same kategorije na koje se umjetnost, ne samo akademska, najčešće prešutno poziva. Postavlja se pitanje: Što se dešava s lijepim, dobrim te istinom u tim previranjima i smjenama? Koji je telos umjetničkog djelovanja? – u relaciji  i  interakciji s društvenim dešavanjima i zahtjevima trenutka?

Sudjeluju: Sandro Đukić, Danko & Friščići, Antun Božičević, Davor Mezak, Marko Marković, Rade Jarak, Igor Zlobec, Marijan Crtalić, Denis Krašković, Sven Klobučar, Dinko Domačinović, Ivan Marušić, Frane Rogić, Tanja Vujasinović, Domagoj Sušac, Vladimir Frelih, Dragan Matić, Igor Grubić i Sound system greenzone studio. Kustos je Branko Cerovac.

Darije Petković kao profesionalan fotograf suvereno vlada zanatom fotoreportera i urednika ekonomskih i političkih časopisa, pa nikad ne popušta bojama niti političkim strastima, služeći se, veoma promišljeno i koncepcijski osmišljeno, ali i precizno, eminentno estetskim metodama.

Boje, “dugine”, na vedrim kolor fotografijama sa Gay Pride-a, u nazivu su dobile simboličan status Boje Hrvatske, u kontrastu  prema ne-bojama, crnoj i bijeloj na fotografijama iz ciklusa Gospe moja.

U ciklusu Boje Hrvatske u prvi plan analize ne stupa neosporna ljepota i dopadljivost prizora i fotografskih uradaka već nešto sasvim drugo: politička, ideološka, marketinška pozadina svih nama predobro poznatih prelijepih prizora kojima se tobože neutralno, ilustrira društvena svakodnevica života u Hrvatskoj.

 

Ponešto drugačiji, a opet komplementaran i nadopunjujući pristup motivu, u ovom slučaju trgovanju figurom Djevice Marije, Madone, Gospe, kako li sve ne nazivamo Bogorodicu, Darije Petković primjenjuje u ciklusu Gospe moja. Estetske vrijednosti postaju opscenima, nekako neprimjereno erotiziranima, dopadljivima, kao da je riječ o nekoj pop ikoni ili o figuri jedne Barbike, ne o – Gospi. Otud predani uzdah Gospe moja dobiva prizvuk zgražanja, čuđenja, iznenađenja pred začudnim prizorima užasa trgovanja vjerskim drangulijama.

Otvorenje je u 22 sata nakon kojeg slijedi party, a obavezan je dress code u duginim bojama. Za glazbu se brine J-ZLO. Izložbu će otvoriti autor popratnog teksta izložbe, povjesničar umjetnosti Branko Cerovac.

Izložba je u isti mah i efektno upozorenje na užasne nusefekte koje pretjerana revolucionarno/represivna revnost proizvodi u društvu i koji su ozbiljna opasnost i za opstanak i razvoj civilnog društva te za brojne pojedince koji se hotimice ili nehotice nađu u žrvnju revolucije” – iz predgovora Branka Cerovca.

Otvorenje izložbe održat će se u petak, 25. ožujka u 21 sat i može se razgledati do 1. travnja.