SEE Media Observatory regionalna je partnerska mreža fokusirana na medijske slobode i pluralizam medija, s ciljem utjecanja na reforme medijskog zakonodavstva i medijskih sustava u Jugoistočnoj Europi. Poseban fokus organizacijskih nastojanja su medijski integritet, stanje novinarske profesije u regiji, medijsko vlasništvo i financiranje medija. Tijekom 2013. i 2014, SEEMO je u suradnji s organizacijama i pojedincima iz Albanije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Hrvatske objavio izvješća o medijskom integritetu u tim zemljama. U drugoj fazi projekta mreža je proširena partnerima iz Crne Gore, Kosova i Turske.

Finalna konferencija projekta održana je u Novom Sadu, okupila je više od 70 medijskih stručnjaka, a primarno je bila fokusirana na alternative korumpiranim medijskim sistemima, te se održala netom po trećem protestu zbog smjena četrnaest ključnih urednika i zaposlenika Radio-televizije Vojvodine (RTV). Tijekom šest panela razgovaralo se o važnosti emancipatornih medijskih politika i građanskog sudjelovanja, ulozi urednika u zaštiti novinarskog integriteta, prijenosu znanja i vještina između različitih generacija novinara, statusu neovisnih medijskih regulatora te alternativnim modelima financiranja medija koji služe javnom interesu.

Osnivanje javnog fonda za novinarstvo i medijski rad, fiksna naknada za financiranje javne radiotelevizije na osnovu individualnih prihoda, porezni propisi koji omogućuju manje individualne donacije neprofitnim medijima, neke su od preporuka za uspostavljanje stabilnijeg sistema financijske podrške medijima. Kako bi se takva podrška povećala, a javno financiranje novih medija postalo otporno na politiku štednje, potrebno je pronaći nove izvore financiranja i demokratizirati način raspodjele sredstava. 

Na primjer, nizozemske lokalne javne radiostanice financiraju se iz posebne male naknade, a francuski community radiji dobivaju sredstva iz posebnog poreza na oglašivačke prihode komercijalnih medija. Finski model naplate doprinosa po postotku individualnih prihoda rasteretio je ekonomski slabije građane i snizio troškove naplate. Među preporukama se spominju građanske donacije za novinarstvo i medijski rad te osiguravanje sredstava za podzastupljene sadržaje, nove i male medije, medijsko obrazovanje, medije u inozemstvu i medije na stranim jezicima. 

Konferencija je zaključena predlaganjem manifesta medijskog integriteta u Jugoistočnoj Europi. Izlaganja uključenih medijskih profesionalaca, među njima Brankice Petković, Ilde Londo, Dunje Mijatović, Milana Živkovića, Renea van Zantena, možete pronaći na istaknutoj poveznici.

Posljednji je dan konferencije Mediji protiv demokracije?, koju su organizirali Multimedijalni institut i udruge Kulturtreger i Kurziv, bio posvećen aktualnom stanju novinarske prakse u Hrvatskoj, a koja je oslikana izlaganjima novinara i urednika Ladislava Tomičića, Vesne Kesić, Nataše Škaričić, Drage Hedla, ali i moderatora panela Antonije Letinić i Borisa Pavelića. 

Na prvom panelu dana naziva Transformacije tradicionalnih medija Ladislav Tomičić iznio je nekoliko zanimljivih opaski, poput one da je ideja objektivnosti nanijela štetu novinarstvu u Hrvatskoj, odnosno da su pod krinkom neutralnosti i nepristranosti uništeni mnogi mediji i novinari. Domaću je novinarsku scenu okarakterizirao padom tiraže, manjkom solidarnosti među novinarima te ratovima na polju projektnog finaciranja (“ratujemo oko mrvica sa stola, a država otpisuje 500 milijuna kuna velikom izdavaču”). Za situaciju u kojoj se nalazi njegov matični medij Novi list izjavio je da je još uvijek “dobar list”, no da je problem kad zaposlenici “traže vlasnika”, a ne razmišljaju o alternativnim načinima organizacije.

Alternativu je ponudio Rüdiger Rossig predstavivši model upravljavljanja medijem kao što je Taz koji je organiziran kao kooperativa (zadruga) s više od 13 500 članova, izlazi u tiskanom i elektronskom formatu za više od 1 290 000 pretplatnika, a uvođenjem metoda plaćanja poput paywalla gdje sav sadržaj nije besplatan, pokušali su iznaći načine na koje bi osigurali održivost medija. Uredništvo čine članovi kooperative koji imaju posebna glasačka prava pogotovo što se tiče uređivačke politike, a vanjski su podržavatelji uobičajeni članovi zadruge. Taz je također osnovao fondaciju koja djeluje po principu štedionice za cijelu zadrugu, a iz koje su onda financirani razni projekti, dok je kooperativa operativni biznis. 

Vesna Kesić pitala se koji bi to transformativni modeli mogli na svoje čitatelje djelovati motivacijski, a koji bi zadržali neki tip integriteta i ostali nezavisni te hoće li to biti model koji će biti napravljen u aktualnom ministarstvu, izrazivši skepsu da bi država trebala financijski stimulirati medije, pa i neprofitne, jer je to zadržavanje na “državnoj sisi” dugoročno neodrživo i može biti produktivno do sljedeće promjene vlasti. Razgovaralo se još i o (de)profesionalizaciji novinarstva, nestanku određenih novinarskih formi, načinima procjene kompetencija uredništva i lektora, te korumpiranom hrvatskom medijskom prostoru. 

O budućnost rada u medijima govorile su Leopoldina Fortunati, Nataša Škaričić i Brankica Petković na tribini koju je moderirao Mario Kikaš. Fortunati je predstavila modele suvremenog medijskog rada, a Petković se nadovezala na podatke istraživanja o stanju novinarske struke u sklopu projekta South East European Media Observatory koje je prvog dana konferencije predstavila Helena Popović. Petković je naglasila da je sistem korumpiran od medijskih politika do samih novinara, a da je istraživačko novinarstvo suočeno s različitim formama pritisaka i cenzure unutar medija. Rezultat je toga prelazak na samozapošljavanje, povremena financijska potpora međunarodnih donatora i objavljivanje istraživačkih radova izvan najčitanijih medija. Petković također smatra da je situacija u hrvatskom novinarstvu puno bolja od one u ostalim zemljama Balkana, pogotovo što se tiče radnih uvjeta, mogućnosti naplaćivanja tekstova, radnog integriteta i organiziranja unutar struke. 

U kontekstu (ne)donošenja medijske strategije Ministarstva kulture, razgovaralo se i o problematici implementacije postojeće zakonske regulative te sprezi ekonomije i politike u medijskom kontekstu, pogotovo u svijetlu toga da Europska komisija već 20 godina ne želi prihvatiti uvođenje regulacije vlasništva medija braneći industriju tako što komercijalne medije proglašava gospodarstvenom granom koju država treba štititi, a moderator je istaknuo i činjenicu da su mogućnosti obrazovanja mladih generacija za novinarstvo u aktualnom trenutku posve promijenjene u odnosu na vrijeme kada su se obrazovali prisutni novinari i medijski teoretičari.

Sliku budućnosti istraživačkog novinarstva oslikali su, svaki na svom primjeru, Drago Hedl i Sebastian Mondial. Hedl je opisao tijek događanja i istraživanje koje je dovelo do objavljivanja publicističkog djela Glavaš, kronika jedne destrukcije, a Mondial o svom sudjelovanju u globalnoj istrazi o izbjegavanju poreza pod kodnim imenom Offshore Leaks gdje je svojim forenzičkim znanjima pri ispitivanju digitalnih podataka pomogao ICIJ-u (Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara). Tzv. data novinarstvo Mondial je opisao kao traženje igle u plastu sijena, uz stalno povećavanje informacija koje se provjeravaju, a s obzirom da se informacije više ne nalaze na papirima, cijeli je proces digitaliziran. Offshore Leaks nazvao je “pričom o hard disku, nepostojanju printera i regularnih softvera te individualnom stvaranju potrebnih alata”.

U kontekstu budućnosti istraživačkog novinarstva, Mondial smatra da novinari moraju početi opet učiti, a da novinarstvo treba inovaciju u pogledu obrazovanja i prakse, dok Hedl budućnost istraživačkog novinarstva ne vidi svijetlom jer tiskovine propadaju, a takvo je istraživanje skupo. Mondial je spomenuo iskustvo sudjelovanja u debati o budućnosti tiskanih medija gdje se došlo do zaključka da će to biti kvaliteta ili ništa, i upravo se tako profilirao medijski proizvod – s jedne su strane istraživački časopisi, s druge je strane žuti tisak.

Za kraj trodnevnih rasprava o hrvatskom medijskom prostoru, još neviđenoj medijskoj strategiji i budućnosti koja očekuje sve one koji istraživačko novinarstvo vide javnim interesom, pa onda i sve težem položaju novinara u pogledu (ne)radnih uvjeta i javne percepije njihova rada, Mondial je događanje zaključio idejom da je baviti se “ovim poslom mnogo lakše ako ga ne smatrate poslom, već pozivom, nečim što živite”. Možda pomalo sanjarski za kraj, ali s obzirom da prvo treba artikulirati snove da bismo tražili njihovo ispunjenje, primjeri iz inozemstva, iako su možda donekle paralizirali raspravu o domaćem kontekstu, nesumnjivo su mu dali i poticaj da se izbavi iz onoga u čemu više, kaže, ne želi participirati.