Ovom izložbom predstavlja se relacijska i angažirana umjetnička situacija u kojoj Branka Cvjetičanin sa svojim nećakom Makom Cvjetičaninom, otvara prostor neurodivergentnoj perspektivi u kontekstu umjetničkog rada i suradnje dvoje umjetnika.

Kako stoji u popratnom tekstu Petre Dolanjski Harni, “središnji vizualni segment izložbe čini serija printeva izloženih u galerijskim izlozima, ponajprije Makovih eksperimentalnih fotografskih nizova. Riječ je o sukcesivno nanizanim prizorima svakodnevice, često s izletničkih i šetačkih ruta, koji u ponavljanju i minimalnim varijacijama prizivaju filmsku sekvencu. Snimljeni kadrovi svjedoče o zajedničkom umjetničkom i življenom iskustvu, ali i o specifičnoj osjetljivosti percepcije koja izmiče normativnim obrascima gledanja”.

“Ovako uspostavljena umjetnička situacija uvodi temu neurodivergentnosti i kao odgovor na sam galerijsko-knjižnični izložbeni kontekst. Naime, naslov izložbe ispisan je kao računalni kod, referirajući se na klasifikacijsku oznaku 616.89, kojom se neurodivergentnost unutar knjižničnih sustava i dalje smješta u medicinsko-patologizirajući okvir. Kritičkim upisivanjem i povezivanjem oznaka koje se odnose na neurodivergentnost i umjetnost, izložba propituje neutralnost klasifikacijskih sustava te ukazuju na njihovu aktivnu ulogu u oblikovanju društvenih hijerarhija i granica prepoznatljivosti”, zaključuje Dolanjski Harni.

Više detalja pronađite ovdje.

Izložba Vidljive u Rijeku je stigla iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti gdje se od svibnja do listopada moglo razgledati radove ukupno 108 autorica različitih generacija i širokog raspona umjetničkih interesa i senzibiliteta. Projekt je potaknut podacima proizašlima iz istraživanja o zatupljenosti umjetnica u zbirkama, javnim prostorima i galerijama, te općenito na tržištu umjetnina gdje autorice uspijevaju doseći tek 10 % zastupljenosti. Izložba iza koje stoje ustanove iz Zagreba, Rijeke, Splita, Dubrovnika i Osijeka, za cilj je tako imala prikazati recentno stvaralaštvo umjetnica i osvijestiti nužnost za ravnopravnom vidljivošću i zastupljenošću autorica u muzejskim kolekcijama. Upitnika oko toga može li ovakav koncept ponuditi nešto više od promocije i prezentacije suvremene produkcije bilo je još za vrijeme trajanja zagrebačke izložbe, no s riječkom, reduciranom inačicom, ta su pitanja dobila i konkretnu artikulaciju.

O tome na koji način projekt adresira ulogu muzejskih institucija, koji su dometi institucionalne kritike i kako se institucije mogu mijenjati iznutra, govore kritičarka Miona Muštra te kustosice Ivana Meštrov i Ksenija Orelj.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana 31. prosinca 2023. na Radio Rojcu.

Tim povodom o samom modelu i njegovim uporištima, kao i potencijalima za demokratizaciju kulture i društva razgovaramo s Kristinom Leko, Mašom Štrbac i Sonjom Leboš.

Nastavno na dugogodišnje bavljenje temom participativne umjetnosti i umjetnosti u javnom prostoru, Otvoreni likovni pogon inicirao je pokretanje nacionalne platforme Novi naručitelji. Možete li ukratko pojasniti o kakvoj je platformi riječ i što su zapravo Novi naručitelji?

Kristina: Novi naručitelji su model umjetničke produkcije koji angažira građane/ke kao naručitelje umjetničkog rada za javni prostor u njihovoj zajednici. Model je osmislio i u tekstu Protokol definirao umjetnik François Hers 1990. u Francuskoj, s namjerom da potakne razvoj “umjetnosti demokracije”, dajući ovlasti svakom/oj građaninu/ki da “javno izrazi potrebu za umjetnošću, kao i da ocijeni ono što je proizvedeno u ime umjetnosti”. Prema tom modelu grupa građana tj. “naručitelja” obraća se “medijatoru/ici” (kustosu/ici, producentu/ici u kulturi), uz čiju pomoć formulira narudžbu te koji/a im potom predlaže umjetnika/cu za realizaciju. Kroz razgovore naručitelja/ica i umjetnika/ce razvija se umjetničko rješenje za koje se potom zajedničkim snagama traže sredstva.

Model je do danas, osim u Francuskoj gdje se uspješno i kontinuirano primjenjuje 30 godina, primijenjen u nizu drugih zemalja, ponajviše u zapadnim zemljama EU, s preko petsto na taj način realiziranih umjetničkih djela. U međunarodnoj se komunikaciji za model uvriježio engleski prijevod New Patrons, dok se u francuskom izvorniku model naziva Nouveaux Commanditaires. Nacionalna suradnička platforma Novi naručitelji HR okuplja 24 umjetničke organizacije, ustanove i udruge u kulturi iz različitih krajeva Hrvatske koje u svoje programe uključuju ili žele uključiti lokalnu zajednicu te su zainteresirane za primjenu ovog modela u svome radu.

Maša: Međunarodna mreža New Patrons okuplja radnike/ce u kulturi koji zagovaraju model Novih naručitelja kao oblik kulturne demokracije i u njemu sudjeluju kao medijatori/ce između građana/ki i umjetnika/ce. Njemačka podružnica, Neue Auftraggeber, na mrežnim stranicama ističe da naručitelji mogu biti svi, “od srednjoškolaca do sveučilišnih profesora, od poljoprivrednika do izbjeglica (…) bez obzira na obrazovanje, razinu prihoda ili nacionalno podrijetlo”. Može se reći da je “novost” modela Novih naručitelja upravo u toj radikalnoj otvorenosti prema svima kao potencijalnim naručiteljima/icama, koji su novi utoliko što uključuju i osobe koje uobičajeno nisu u poziciji da naručuju umjetnički rad. 

Pritom u Novim naručiteljima nije riječ o bilo kakvoj narudžbi, već o narudžbi za koju naručitelji/ce misle da je od interesa za njihovu zajednicu, da će doprinijeti kvaliteti života u njihovoj sredini, inicirati rješavanje nekog problema ili potaknuti pozitivnu promjenu. Narudžbom se ne definira medij i oblik umjetničkog rada već je ona formulirana široko, kao želja ili potreba (npr. “Želimo u svome mjestu urediti prostor za druženje”, “Želimo komemorirati ovaj događaj”, “Želimo afirmirati naše lokalno nasljeđe”…) a medij i oblik umjetničkog rada profiliraju se u procesu, kroz razgovore između umjetnika/ca i naručitelja/ica. Iako je trenutno najveći dio članica u našoj platformi iz područja vizualnih umjetnosti, narudžbe mogu uključivati i u inozemstvu uključuju podjednako i glazbu, ples…

Sonja: Kroz model Novih naručitelja se do sada u Europi realiziralo stotine najrazličitijih umjetničkih radova, a participativnost kojom se uključuje zajednica u umjetničke procese ponekad je uvelike promijenila okoliš, identitarne postavke zajednice, način komunikacije oko nekog pitanja ili problema koji se tiče svih članova zajednice ili većine. Model Novih naručitelja je kompleksan, ali koristan alat koji se upotrebljava u brojnim zemljama s velikim uspjehom i dobrim rezultatima.

Kako je dosad izgledao rad platforme, koje moguće modele demokratizacije umjetničke produkcije ste detektirali? 

Maša: Platforma je s radom počela u siječnju ove godine, uz potporu Zaklade “Kultura nova”. Članice se sastaju online, zajedno promišljaju različite aspekte modela Novih naručitelja i mogućnosti za primjenu tog modela u sredinama u kojima djeluju.

Kristina: Na sastancima u prvom dijelu godine pojedina je članica prezentirala rad i sredinu u kojoj djeluje s obzirom na potencijal za razvoj projekata prema modelu Novih naručitelja, uz komentare ostalih. Svoje je osvrte uvijek dala  i povjesničarka umjetnosti Željka Miklošević, docentica na Filozofskom fakultetu, koja je od početka uključena u rad platforme kao promatračica-istraživačica, a čiji je znanstveni interes usmjeren različitim oblicima participacije u kulturi. Na temelju tih prezentacija i diskusije s ostalim članicama svaka je članica za sebe koncipirala projektni prijedlog, ideju ili strategiju za projekt prema modelu Novih naručitelja. “Problem” kod Novih naručitelja je da mi, ljudi iz struke, ne možemo početi projekt, narudžba treba doći od samoorganizirane skupine građana, a mi ih možemo potaknuti na samoorganiziranje. Jedan dio organizacija ima dugo iskustvo rada u javnom i socijalnom prostoru i imaju već neke zajednice oko sebe, i upravo tu leži potencijal za Nove naručitelje.

Sonja: Ove godine važan segment rada bilo je međusobno upoznavanje, te predstavljanje projektnih ideja. Intra-sektorske platforme, koje okupljaju raznorodne subjekte kulturnog sektora, od nezavisnih organizacija u kulturi do knjižnica, galerija i muzeja kojima su osnivači država ili gradovi, nisu potpuno rijetkost, ali ih nema dovoljno. Razmjena ekspertiza i znanja u kulturnom polju vodi ka multiplikaciji postojećeg i stvaranju novih znanja, što će biti jasnije nakon simpozija u listopadu 2023.

Pored opisanog modela Novih naručitelja kakav se razvija od 90-ih godina prije svega u zapadnim europskim zemljama, platforma se dotiče i vrijednog domaćeg kulturnog nasljeđa iz jugoslavenskog razdoblja. Možete li se osvrnuti na neke od primjera koje ste uzimali u obzir prilikom razmatranja razvoja modela u domaćem kontekstu?

Maša: Tijekom naših online sastanaka osvrnuli smo se na domaće nasljeđe i prepoznali vrijednost u kulturnoj infrastrukturi razvijenoj prije svega u vrijeme socijalizma (domovi kulture, pučka ili narodna učilišta). Model Novih naručitelja usporedili smo s konceptom samoupravnih interesnih zajednica – SIZ-ova u kulturi 1970-tih i 1980-tih koji su u novije vrijeme postali predmetom znanstvenih istraživanja (Anita Buhin). Može se reći da je u SIZ-ovima ondašnjim “radnicima samoupravljačima” bila dodijeljena uloga naručitelja kulturnih sadržaja, iako oni tu ulogu u praksi nisu uvijek niti u cijelosti ostvarili. Zanimljivo je bilo iz te perspektive i tih iskustava sagledati model Novih naručitelja koji je nastao unutar kapitalističkog sistema.

Tu su i društva “Naša djeca” koja su od 1950. osnivana diljem zemlje i danas su u Hrvatskoj okupljena u Savezu društava “Naša djeca” Hrvatske. Članica platforme Građanska organizacija za kulturu – GOKUL iz Zaboka upravo s Društvom “Naša djeca” Zabok radi projekte u kojima su djeca u ulozi naručitelja te su nam oni inspiracija za druge projekte koje bi prema modelu Novih naručitelja radili s djecom. Danas u centrima za kulturu i društveno-kulturnim centrima prepoznajemo organizacije čiji je rad kompatibilan s modelom Novih naručitelja te smo njihove predstavnike/ce pozvali na simpozij.

Kristina: Nastavljajući se na razgovore i razmjenu mišljenja koje smo vodili tijekom dosadašnjih sastanaka, poželjeli smo promisliti svi zajedno – i to ćemo upravo raditi na simpoziju – u kolikoj mjeri, u kojim aspektima je socijalistička kultura doista bila kulturna demokracija, u kojoj je mjeri radništvo i stanovništvo uopće imalo agency, koji su to formati bili u kojima tzv. struka nije patronizirala kulturu. Naravno, nećemo naći sve odgovore, ali počet ćemo razmišljati o javnoj skulpturi u socijalizmu (predavanje Patricie Počanić) preko umjetničkih kolonija (predavanje Ljiljane Kolešnik), preko povijesti jednog konkretnog Centra za kulturu (KNAP), da bismo došli do promišljanja kako doista stvoriti uvjete da npr. naručivanje umjetničkih radova za javni prostor bude dio jedne šire agende kulturne demokracije. Novi naručitelji su jedna od mogućih strategija i mi bismo željeli svi zajedno, na osnovu lokalne tradicije, pronaći vlastitu situiranu metodologiju za Nove naručitelje. A naručivati se može sve, od stripa, preko arhitekture, urbanističkih intervencija, slikarstva, kazališnih komada… Ja osobno vidim veliki potencijal u području kulture sjećanja. 

Sonja: Komemorativna praksa, politika pamćenja i kultura sjećanja važan su segment promišljanja ideologizacije i upliva etičko-estetskih standarda u javni prostor. Socijalistička kultura Jugoslavije iznjedrila je mrežu antifašističkih spomenika jedinstvenu u svijetu. Valorizacija takvih praksi je također nešto o čemu smo dosta razgovarali, no potrebno je još rada da bi se konsolidirali neki stavovi i uputili nadležnima neki zahtjevi u svezi rada na kvaliteti javne plastike te višim standardima njene izvedbe. 

Neke od ovih tema zastupljene su i na Prvom simpoziju nacionalne platforme Novi naručitelji RH. Što će sve publika imati priliku vidjeti i čuti?

Kristina: Cilj je simpozija upoznati širu javnost s modelom Novih naručitelja te kroz niz diskusija i radionica razmotriti mogućnosti njegove primjene u Hrvatskoj. Predavanja će dati okvir za diskusiju i odnosit će se na povijest umjetnosti u javnom prostoru u Hrvatskoj, na suvremene projekte umjetnosti u zajednici u nas te na primjere projekata Novih naručitelja u inozemstvu.

Branka Cvjetičanin iznijeti će iskustva iz projekta 27 susjedstava – EPK Rijeka 2020, Gerrit Gohlke će predstaviti metode rada Novih naručitelja u ruralnim i deindustrijaliziranim regijama Njemačke, Patricia Počanić će dati pregled modela i naručivanja umjetničkih djela u javnom/društvenom prostoru u Hrvatskoj od 1945. do 1980-ih, Željka Miklošević će razlike između demokratizacije kulture i kulturne demokracije ilustrirati kroz nekoliko konkretnih, praktičnih primjera participacijskih praksi u području umjetnosti i kulturne baštine. Ljiljana Kolešnik će dati obrise povijesnog razvoja umjetničkih kolonija, naznačiti njihovu tipizaciju, metode i strukture te pokušati odgovoriti na pitanje intencija koje stoje iza različitih primjera tj. primjena modela kolonija. Ivana Meštrov će dati prikaz rada Galerije Događanja 1980-ih, čija je specifičnost bila zagovaranje proširenog pojma kulture koja se ostvaruje u snažnom dijalogu s radnim organizacijama i na javnim gradskim površinama. Anja Planinčić će predstaviti današnji rad Centra kulture na Peščenici – KNAP, a Željka Tonković će otvoriti pitanje komparativnih razlika i podudarnosti kulturnih centara i društveno-kulturnih centara unutar paradigmi demokratizacije kulture i kulturne demokracije. Ana Dana Beroš će govoriti o projektu uz bivše Dječje lječilište u Krvavici na kojem surađuje niz lokalnih i međunarodnih arhitekata/ica, umjetnika/ca i interdisciplinarnih kolektiva te kako izgleda suživot prošlih, sadašnjih i budućih zajednica u odnosu na arhitekturu. Judith Laister (Graz) u svom predavanju promišlja model Novih naručitelja i njegov potencijal za transformaciju i demokratizaciju društva i zajednice, nudeći koncept prijevoda tj. socijalnog prevođenja za razumijevanje procesa participacije i suradnje u javnom prostoru i prostoru zajednice. 

Sonja: Između predavanja i radionica članice platforme će kratko predstaviti projekte koje su koncipirale ili razradile prema modelu Novih naručitelja tijekom 2023. godine, i koje planiraju pokrenuti u sljedećoj godini. Simpozij ćemo zaključiti u subotu, 14. listopada javnim čitanjem smjernica za primjenu modela Novih naručitelja RH, uz nastup zbora Ružmarinke.

Kakvi su daljnji planovi platforme? U kojem smjeru vidite njezin razvoj i koji su uvjeti za to potrebni?

Kristina: Okosnica rada platforme u 2024. bit će iniciranje i provedba projekata koje smo razrađivali u 2023., zatim razmjena iskustava na mjesečnim online sastancima te Drugi simpozij platforme u Sinju i Splitu u listopadu kojeg će domaćini biti članice Udruga Culture Hub Croatia i Gradska galerija Sikirica. Model Novih naručitelja ćemo s članicama platforme promovirati kroz kampanju u lokalnim zajednicama u Zagrebu i u gradovima članica. Očekujemo do kraja godine formiranje naručiteljskih grupa te iniciranje projekata prema modelu u Zagrebu, Požegi, Zaboku, Koprivnici, Vinkovcima, Kninu, Osijeku, Splitu i Sinju.

Sonja: Na simpoziju će se promišljati i uloga medijatora, osobe koja, pojednostavljeno rečeno, facilitira i moderira interakciju između naručitelja i umjetnika/ce. Važno je razmišljati o mogućnostima financiranja: njemačka platforma je izuzetno dobro financirana, radi se o milijunima eura, ali su i rezultati vrlo dobri. Kod nas još vlada zastarjelo vjerovanje da umjetnik mora biti gladan i siromašan, žrtvovati se za svoj rad, dok model Novih naručitelja radi na tome da se umjetnike/ce percipira kao vrijedne članove/ice zajednice čija je uloga bitna za kvalitetu života u toj zajednici.

Ideja projekta je studentsku, ali i širu populaciju upoznati s teorijama i akterima na sceni koji im mogu pomoći u kreiranju i produkciji vlastitih performansa, istraživanju i pisanju te objavljivanju tekstova.

Ad hocK tjedan je nastavak na neformalni studentski projekt organiziran u Zadru, a nastao je kao reakcija na nedostatak obrazovanja u polju umjetnosti performansa. Projektom se promovira umjetnost performansa putem edukacije u smjeru osnaživanja publike, poticanja na izvedbeno stvaralaštvo te pisanje o umjetnosti performansa. Ideja je dijeljenje teorijskih i praktičnih znanja iz područja umjetnosti performansa, i općenito performansa kao forme.

Ad hocK tjedan performansa nastaje kao refleksija želje za formiranjem mreže mladih umjetnica i umjetnika performansa te njihove inkluzije u već postojeći sustav. Na tragu te mreže, čiji je epicentar krenuo iz Zadra, pa preko Zagreba, projekt se nastavlja i u Rijeci.

Predavačice_i su: Tomislav Brajnović, Iris Vidmar Jovanović, Branka Cvjetičanin.

Umjetnice Tajči Čekada i Ivana Kalc u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo će predstaviti multimedijalnu izložbu i performans Radilište. Radilišta su umjetnički niz koji u svom fokusu ima kritiku ekonomije rada, čiju problematiku istražuju u medijima videa i performansa. 

“Model liberalnog kapitalizma i tlapnja o slobodama tržišta tek je eho prošlosti koji je tada nekada bio definiran izvozom roba, a koji se ionako osipao po rubovima udaljenim od tržišnih epicentara i koncentrata monopolističkog kapitala. Koncepti ekonomske misli u odnosu na zakone tržišne ekonomije kao u loop-u i s matematičkom preciznošću vrte isti model rasta, održavanja i propadanja. Na trenutak se čini da kompasa nema ili da je smjer neizvjestan te se zbog lakšeg shvaćanja sve prozvalo globalnim, tranzicijskim i sličnim. Ta istrošenost ideje ekonomskog modela dovodi još jedan ciklus kapitala svome kraju, a taj kao i svi predhodni, ponovo kulminira erupcijom”, stoji u popratnom tekstu Branke Cvjetičanin. 

Opisanu istrošenost prevladavajućeg ekonomskog modela Radilišta odgovaraju propitujući rad u različitim prostorno-vremenskim koordinatama, a pojedine intervencije su simbolički označene brojem. Pilot-izvedba Radilišta, označena brojem 101, dogodila se 2019. godine u sklopu događaja Goli otok – Novi hrvatski turizam, kada su umjetnice po prvi put koreografiranom repetitivnom sekvencom izvele performans o kažnjeničkom radu. Iduće godine, niz je nastavljen Radilištem 2020 koje su umjetnice izvele na dan otvorenja programa EPK u javnom prostoru Korza, podsjećajući prolaznike_ce na sudbine radnika brodogradilišta 3. maj, te zatim i performansom uprizorenim iste godine na dan predizborne šutnje. Uslijedio je niz Radilišta na različitim lokacijama kroz koje Kalc i Čekada, kako stoji u najavi, “zadržavaju osnovne elemente – dva tijela u refleksiji, fizičko opterećenje, sekvencioniranje pokreta kojeg potom fiksiraju u liturgijski niz stvarajući opus s tendencijom beskonačnog trajanja”. 

Zagrebačka varijacija Radilišta održava se u formi multimedijalne izložbe i performansa u organizaciji Galerije 90-60-90. Radilište će započeti izvedbom 15. ožujka u 19 sati, dok će se video-instalacija moći pogledati do 20. ožujka. 

Kao segment višegodišnjeg umjetničko istraživačkog projekta Branke Cvjetičanin Regrutni centar za umjetnike – Pozzo Franz, tematski i geografski lociranog u mjesto Krapan, nedaleko Raše, mjestu najstarijeg ulaska u jamu i prve nadzemne infrastrukture rudarskog kompleksa Labina i Raše, a danas zaboravljenog naselja, s adminstrativno pravno nereguliranim statusom, u kojemu živi dvanaest obitelji, Delegacija se dodatno fokusira na propalu Tvornicu alatnih strojeva “Prvomajska”. Odgovarajući na poziv Galerije Prozori smještene uz naselje Prvomajska, koje su gradili i u kojemu žive radnici bivše tvornice, čiji su se pogoni nalazili i u Raši, autorica organizira edukativno memorijalni izlet u Rašu, Krapan i Labin. Okuplja simbolično izaslanstvo sastavljeno od stanovnika zagrebačkog naselja, radnika tvornice te kulturnjaka i umjetnika koji odlaze u prijateljski posjet stanovnicima Krapna. Preuzimajući iz repertoara političkih retorika formu delegacije, s dozom ironije, propituje ulogu i dosege različitih političkih subjekata, upućujući na poziciju onih obezvrijeđenih i marginaliziranih ljudi koji, na rubovima i pukotinama velikih povijesnih narativa, grade paralelne naracije.

U okviru izložbe, u petak, 16. lipnja organiziran je  obilazak Prvomajske na Žitnjaku (polazak autobusom u 18 sati ispred knjižnice) i razgovor s Brankom Milčićem, jednim od inženjera tvornice Prvomajska (u knjižnici u 19.15 sati).

Izložba se može razgledati do 23. lipnja. 

Branka Cvjetičanin ovim radom posvećuje pažnju ženama migranticama i zajedničkom ekonomsko-političkom kontekstu migracijskih politika, kao i utjecaju dominantnih povjesno-geografskih narativa kojima se stvaraju jednoobrazni identiteti u svrhu održavanja trauma i kriznih zona u recentnom kontekstu svjetske migrantske krize.

Izložba objedinjava nekoliko radova umjetnice u različitim medijima  video, instalacija, fotografija, koji su bili dijelom različitih međunarodnih aktivističkih platformi, kao što je Immigrant Movement International, dugogodišnji umjetničko-aktivistička platforma kubanske umjetnice Tanie Bruguere, New York, 2011.godine, uz koji će biti izložen i Manifest migranata. 

Branka Cvjetičanin, 1969. Zagreb, multimedijalna / intermedijalna umjetnica, educira se u području izvedbenih umjetnosti. Specijalizira site-specific kazališnu režiju i produkciju in situ (MAPA Amsterdam, staž Oerol Festival Terschelling). 2006 stječe PhD na Bauhaus Kollege Dessau. Predsjednica je Polygon OSa. Članica je HZSUa i ULUPUHa. 

Branka Cvjetičanin multimedijalna/intermedijalna umjetnica, uz samostalno umjetničko djelovanje na hrvatskoj i medjunarodnoj sceni, ostvaruje i niz umjetničkih suradnji, te povremeno producira radove kolega/ica umjetnika/ca i projekte/programe u sferi kulture. 

Medijski umjetnik Sandro Đukić, rođen je u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Kao predavač sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima. Dobitnik je više nagrada i rezidencija. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. 

U Studiju Golo Brdo ove je godine, 2. srpnja, već izlagala Tea Hatadi, a 13. kolovoza u Rovinjsko Selo dolazi Igor Kuduz.

Sedmo izdanje Dana otvorenog performansa ove godine održava se u različitim gradovima u suradnji s brojnim partnerima. Nakon održanog programa u Grazu u suradnji s Forum Stadtpark te IZK Institute for Contemporary Art pri Styria-Artist-In-Residence slijedi festivalsko izdanje u Beču.

Bečki festival održat će se od 29. lipnja do 3. srpnja u sklopu Galerije Michaela Stock koja je domaćin cjelokupnog programa. Uz austrijske, meksičke, nizozemske i američke umjetnike nastupit će i umjetnici iz Hrvatske.

Umjetnički program je podijeljen u tri cjeline: radionicu, dane performansa i izložbu. Pozvani su umjetnici i teoretičari različitih generacija iz različitih kulturnih i geografskih sredina koji će u galeriji ili u javnom gradskom prostoru izvesti performanse ili održati predavanja koja se bave temom muških ikona kroz happening, akcije, javne intervencije, body arta do videa, fotografije i glazbe. Projekcije će istaknuti dokumentaciju performansa na zadanu temu te će biti prikazane u podrumu galerije. Program će biti popraćen predavanjima i raspravama umjetnika i uglednih znanstvenika.

Kroz petodnevni program festivala predstavit će se renomirana imena hrvatske suvremene umjetnosti kao što su Marko Marković, koji je ujedno i umjetnički direktor festivala, Vlasta Delimar, Slaven Tolj, Neli Ružić, Siniša Labrović, Sandro Đukić, Branka Cvjetičanin i nova mlada snaga hrvatskog performansa Nina Kamenjarin. Nakon Beča program se planira ostvariti u Splitu i Mexico Cityju gdje će se fokusirati na performanse u trajanju.

Performans radionica PAS # 47 bavit će se temom ikone. Istraživat će se performativne umjetničke prakse i stvoriti eksperimentalno okruženje u kojem će se raditi na individualnom performansu koji će biti predstavljen u sklopu DOPUST-a Beč.

Na dvije izložbe Masculine Icons i La Reina Del Sur, koje će biti otvorene do 3. rujna, preispitat će se međusobni odnosi umjetničkih praksi kao što su performans, fotografija i video, kao i odnosi između suvremene teorije umjetnosti i znanosti.

Detaljan program festivala dostupan je ovdje. 

“Smještajući temu u kontekst konkretnih životnih iskustava, Branka Cvjetičanin, Goran Trbuljak i Ivan Posavec nude nam neposredan i živ pogled na sopstvo, navodeći nas na preispitivanje vlastitih stavova i novo sagledavanje teorijskih perspektiva. Topografijama sopstva označili smo u njihovim radovima mjesta na kojima se na svjesnoj ili nesvjesnoj razini konstruira i konstituira sopstvo. Premda zahvaćaju različite aspekta onoga što nazivamo sopstvo, njihovi radovi pokazuju da taj, u osnovi psihološki fenomen, uvijek proizlazi iz nekog društvenog konteksta te je kao takav rezultat specifičnog sustava označavanja. 

Priča Branke Cvjetičanin dekonstruira tradicionalne, patrijarhalnim sustavom uspostavljene identitete i sagledava ih u svjetlu maskulinizacije sopstva. Na tragu feminističkih kritika, autorica propituje identitete koji su nametnuti u procesu muške dominacije. Transformirajući muški povijesni narativ u ženski, Cvjetičanin polazi od ženskog naslijeđa i repozicionira svijest o sebi i vlastitom identitetu onkraj dominantnih, patrijarhalnim sustavom stvorenih društvenih vrijednosti koje generiraju neznanje, štetna gledišta i nasilje. Svjesno odabirući pozitivne modele i mjesta koja imaju životno konstruktivne potencijale,  ona kreira vlastito sopstvo prema novim, iz slobodne volje odabranim vrijednostima.  

Goran Trbuljak se poigrava svojim prezimenom čiju iskrivljenu inačicu torbuljak postavlja u semantički odnos sa svojom profesijom, gradeći svoj duhovit i ironičan narativ na pragmatičnim, tržišno uvjetovanim aspektima umjetničkog rada. Torbuljak tako postaje znak i mjesto na kojem se talože razni umjetnički događaji s istim predznakom, čime autor uspostavlja kontinuitet vlastita umjetničkog identiteta. Upravo taj kontinuitet omogućuje uspostavu mentalne strukture koja je subjektivno doživljena kao stalna u vremenu i kao “biti ja”, što je i svojevrsna psihološka studija karaktera. Osim toga, Trbuljakov narativ uspostavlja okvir za promišljanja sopstva kao konstrukcije u domeni jezika i diskursa, karakteristična za lingvističku struju u filozofiji 20. stoljeća. 

Ivan Posavec nam donosi drugačiji pogled na sopstvo. Kroz slike hrastovih stabala i Croatia baterija kao mjesta iz okoline s kojima je vlastito ja nekada živjelo u jedinstvu, a koje danas svjedoče o procesu njihova razjedinjavanja, Posavec razotkriva procjep između čovjekove ideje o trajnom, kontinuiranom ja, između naše potrebe za čvrstim i trajnim uporištima vlastita identiteta i prolaznosti svega onoga što čini to naše ja. U tom procjepu prepoznajemo činjenicu da se sopstvo ne konstruira samostalno unutar pojedinca, već ovisi o drugima, da je povezano s identitetima politika te da se, na tragu Michela Foucaulta (Les mot et les choses, 1964.), može razmatrati i u okvirima odnosa između diskursa moći”, zapisala je Anita Zlomislić, autorica izložbe, u uvodnom tekstu kataloga.

Izložba Topografije sopstva može se pogledati u Galeriji Kazamat do 24. siječnja.