Omladinski centar Crna kuća 13 (CK13) pokrenut je 2007. godine uslijed dramatičnog nedostatka alternativnih prostora za edukaciju i informiranje mladih u Novom Sadu. Sistemska nebriga vladajućih struktura za razvoj javnih i nezavisnih kulturnih i omladinskih prostora u Novom Sadu od 1980-ih godina dovela je najprije do devastacije ovih prostora, a zatim i do marginalizacije društvenog angažmana mladih generacija. 

Omladinski centar pokrenut je iz potrebe za autonomnim prostorom u okviru kojeg bi se slobodno razvijale različite društvene, kulturne, umjetničke i edukativne inicijative, kao i drugi oblici kritike institucionalnih politika. Kakva je situacija danas? “U Novom Sadu trenutno praktično ne postoji ovakav prostor, a slična je situacija i u svim ostalim gradovima u Srbiji, ako izuzmemo Beograd. Društveni centar se nedavno zatvorio nakon požara, ali su i pre toga imali puno problema sa prostorom. Od pre par godina funkcioniše studentski Dom B612 koji je nedavno po treći put promenio lokaciju i još uvek se suočavaju sa sličnim problemima”, objašnjava Đorđe Majstorović, autor i urednik književnog programa u CK13. “Mi smo u tom smislu jedino nekomercijalno mesto koje je nezavisno od gradskih i državnih struktura, a koje je postiglo kontiunitet od cele decenije. U tom smislu smatramo da prostora za delovanje mladih ljudi uvek ima, ali ne dovoljno, i isto tako uvek bi se trebalo boriti za još više prostora, jer to nam sigurno neće pasti s neba”. 

Zamišljen prvobitno kao platforma za istraživanje, razvoj i promociju alternativa hijerarhijskom modelu organiziranja i djelovanja, Omladinski centar pokrenulo je nekoliko novosadskih organizacija i inicijativa: kuda.org, Alternativna Kulturna Organizacija – AKO, Kružok, AFANS, LugoNS i Novosadska lezbejska organizacija – NLO, od kojih danas mnoge više ne postoje. “Entuzijazma je bilo na pretek i on je praćen uverenjem da zidovi i ljudi mogu da brinu jedni o drugima na način da održavanje zidova uspravnim može povratno uticati na uspravno držanje glave kada su ljudi u pitanju. Povratno takođe: gradeći svoj integritet, snagu da od mišljenja i zajedničkog rada ne odustaju, ljudi uvek iznova grade i drže zidove kuće uspravnima”, piše programska urednica kuda.org Branka Čurčić povodom deset godina CK13 te zaključuje: “Ovom uspravnom ne bi trebalo suprotstavljati horizontalno i suprotstavljanjem ukazivati na njegov manjak, jer ga integritet i snaga ljudi da se mišljenju i argumentovanju uvek vrate, uključuju. Uključuju, jer horizontalo ovde ima značenje jednakih ljudi koji jednako učestvuju u odlučivanju. Jedno bez drugoga nije moguće”.

CK13 je posebna priča u kontekstu prostora za rad i prezentaciju programa organizacija, inicijativa i pojedinaca u kulturi, naime, CK ne djeluje u iznajmljenom već privatnom prostoru. Crna kuća je stambena kuća kupljena u sklopu projekta koji je podržavala njemačka organizacija SHL, a koja i danas ima hipoteku nad kućom. “U vreme kada se u Novom Sadu udruženja građana i to u kulturi zatvaraju zbog nemogućnosti održavanja infrastrukture, čak i sa nagomilanim dugovima za iznajmljivanje prostora, CK13 se još jednom ukazuje kao presedan. I to presedan manje u smislu vlasništva nad prostorom koji druge organizacije nemaju, koliko u mogućnostima koje ono otvara kao mesto podrške drugim organizacijama i pojedincima”, piše Čurčić.

Iako je CK13 pokrenut kao Omladinski centar, tek je 2011. registriran kao udruženje građana. “Ono što je specifično za našu organizaciju jeste ta horizontalna struktura, tako da nemamo direktora ili bilo šta slično. U praksi se, naravno, suočavamo sa brojnim problemima, jer takav način rada nije nimalo lak, ali smo odlučni u tome da istrajemo na ovom ravnopravnom principu. CK13 je trenutno u fazi unutrašnje reorganizacije, prije svega zbog činjenice da je tim napustilo troje od šestoro ljudi koji su bili zaposleni u Centru. Neki novi ljudi su već uključeni u rad, a svakako će uskoro biti još prinova. Takođe, napomenuo bih i volonterski rad, jer su brojni ljudi angažovani na pojedinim programima upravo na toj bazi, a i mi koji smo zaposleni često radimo neke poslove za koje nismo plaćeni, već to radimo iz čistog entuzijazma i zbog toga što smatramo da je to nešto bitno”, ističe Majstorović.

Danas je Omladinski centar CK13 društveno-kulturni centar posvećen prvenstveno mladim generacijama, razvoju njihovog društvenog angažmana i kreativnog potencijala. Pored brojnih glazbenih, filmskih i debatnih programa, CK13 čini i Infoteka – alternativna biblioteka, otvoren prostor za čitanje, učenje, diskusije, razmjenu ideja, svjevrsni arhiv publikacija o alternativnom svjetskom znanju. CK13 ima arhivu svojih publikacija, kao i ogromnu audio-video arhivu zahvaljujući prije svega bogatom muzičkom programu: “Planiramo da u narednom periodu sve to sistematizujemo i digitalizujemo i tako učinimo dostupnijim široj javnosti”, kaže Majstorović. Tu je i Besplatna radnja na principu razmjene i dijeljenja stare odjeće, obuće, alata, igračaka, kao i program Otvorena kuhinja, gdje se pripremi obroka pristupa aktivistički, kroz princip dijeljenja i solidarnosti.

CK13 je i mjesto gdje se svakog ponedjeljka okuplja dvadesetak različitih organizacija udruženih u Inicijativu nezavisne kulturne scene Novog Sada, čiji je Omladinski centar član. Trenutni kontekst u kojem ove organizacije djeluju izrazito je nepovoljan, na što je Inicijativa upozorila krajem prošle godine. Unatoč sudjelovanju u izradi nedavno usvojene Strategije kulturnog razvoja Novog Sada i spremnosti da se uključe u rad na pripremi akcijskih planova, još uvijek je, smatraju, dominantan tek deklarativan stav o nužnosti promjena u funkcioniranju Gradske uprave za kulturu, a na to su ukazali i rezultati proteklog gradskog natječaja za javne potrebe u kulturi, pogotovo što se tiče transparentnih kriterija odlučivanja natječajne komisije. Ipak, unatoč malim i sporim koracima, Majstorović ističe da su uspjeli postići da jedan član komisije za 2017. godinu bude osoba koju će predložiti Inicijativa. Podsjetimo, radi se o gradu čiji je proračun za izvaninstitucionalnu kulturu donedavno gotovo u punom iznosu bio dodjeljivan festivalu Exit, a otkako je Novi Sad proglašen Europskom prijestolnicom kulture 2021, većina je budžeta podijeljena velikim gradskim manifestacijama.

U vezi s EPK 2021, ali i proglašenjem Novog Sada Omladinskom prijestolnicom Europe za 2019. godinu, upitali smo Majstorovića kakve prilike donose te dvije titule za novosadsku nezavisnu kulturnu scenu i autonomne prostore kulture. “Ogromna sredstva iz gradskog budžeta su uložena u same kandidature, a možemo samo da naslutimo šta će biti kada se krene sa realizacijom. Takva gradska politika svakako ne ide u prilog organizacijama poput naše, nevladinim organizacijama i samoorganizovanim kolektivima, jer smatramo da će, ako se nastavi u ovom smeru, sve što je nezavisno i alternativno u gradu još više biti marginalizovano”, zaključuje. No, da članak ne završi u pesimističnom tonu, uputite se na službenu stranicu CK13 gdje možete čitati tekstove iz pera pokretača, sudionika, volontera i aktivista koji su Crnu kuću “gradili” posljednjih deset godina, pa tako i tekst Petra Atanackovića koji o prvim godinama kaže: “Da me neko pita da li smo hteli revoluciju, rekao bih da je revolucija bila samo prva stavka na listi naših zahteva. Jer mi smo hteli mnogo više od toga!”.

Seminar Šta proizvode radnici u kulturi? dio je diskurzivnog programa Kulturnog centra REX koji se bavi pitanjima rada u kulturi, položaja radnika u kulturi i položaja kulture u društvu, otvaranim već u okviru projekta Raskršća istok-zapad i serije razgovora Malo verovatna misija. Jedan od ciljeva seminara je otvaranje pitanja ideologije u kulturi, produkcije ideologije kroz kulturnu produkciju i uopće pitanje kulture kao jednog od državnih-ideoloških aparata u kojima se (re)producira vladajuća ideologija.

Seminar polazi od kritičke analize odnosa između države, njenih institucija i mehanizama, i onoga što se označava ili smatra nezavisnom kulturom. O tome će govoriti Danilo Prnjat, umjetnik i kritičar, Olga Dimitrijević, dramska spisateljica i dramaturginja, te Nenad Glišić, pisac i član uredništva Studentskog kulturnog centra Kragujevac. Branka Ćurčić, članica kuda.org i Grupe za konceptualnu politiku iz Novog Sada i Zoran Gajić, član iste Grupe, otvorit će pitanja kulturne i umjetničke produkcije i kritički analizirati vlastiti rad. Dovođenjem u pitanje samog pojma “radnici u kulturi” pokušat će sagledati kulturu kao mogući prostor za osvjetljavanje i izražavanje društvenih tenzija i klasnih sukoba.

Tijekom diskusije otvorit će se pitanja o prirodi primarnih iskustava koja stječemo radom u kulturi i/ili nevladinom sektoru, o prepoznavanju i čitanju kontradikcija u kulturi i mehanizama kojima vladajuća klasa ostvaruje hegemoniju u kulturi, kako osvijetliti ideologiju u kulturi koja za sebe tvrdi da je neideološka i nepolitička, što je potrebno da radnici u kulturi naprave korak od “ja se ne bavim politikom” k “ja sam akter u reprodukciji ideologije” te zbog čega bi netko s ovakvom vrstom uvida izabrao ulagati svoj rad, pretežno ili u cjelosti, u kulturu, a ne u političku borbu.

Seminar u subotu, 20. lipnja, priprema i moderira Tadej Kurepa.

U sklopu projekta Refleks održat će se okrugli stol na temu Prostorne politike suvremenih umjetnosti, u Filodrammatici u srijedu, 12. ožujka, u 19 sati.

Na okruglom stolu sudjeluju Nikoleta Marković (BG), autorica projekta Elevator Art, Vesna Vuković (ZG), članica zagrebačkog kolektiva [BLOK] i urednica emisije Stvarnost prostora na Trećem programu Hrvatskog radija, Branka Ćurčić (NS), programska urednica Centra za nove medije Kuda.org u Novom Sadu, a moderator je Andrej Mirčev.

Okrugli stol na temu Prostorne politike suvremenih umjetnosti zamišljen je kao dijalog o (ne)mogućim i ambivalentnim intervencijama u komodificirane urbane konfiguracije/odnose. Ispitujući relacije između umjetničke, prostorne i participacijske prakse trebao bi osigurati analitičko-diskurzivni okvir kojim bi se fokusirao iskorak umjetnosti iz autonomne (depolitizirane) zone i njezino konzekventno postajanje političkim govorom.

Drugim riječima, produkcija umjetnosti sagledat će se u dinamici oprostorujućih aktivnosti kojima se istodobno proizvodi i specifičan prostor političkog iskustva. Shvaćen i tretiran kao medij, odnosno događaj koji zrcali društvene i ekonomske tenzije, prostor nije tek neutralna i objektivna kategorija opažanja, već (posebice u kontekstu globalizacije) rezultat različitih relacija, praksi i protokola, uvjetovanih u prvome redu proizvodnim, ideološkim i rodnim antagonizmima.

“Polazeći, stoga, od pretpostavke da postojeći društveni poredak upravo ove antagonizme nastoji potisnuti, prikriti ili naturalizirati, htjeli bismo u okviru okruglog stola preispitati one vrste spacijalnih praksi čiji cilj nije puka estetizacija javne sfere, već kritičko demaskiranje političkih hegemonija i artikuliranje umjetničkog djelovanja utemeljenog na disenzusu i afirmiranju heterogenih pozicija”, najava je tribine.

Sylvain Lazarus (1943) francuski je sociolog, antropolog i teoretičar političkog, predavač na Sveučilištu Paris 8. U svojoj je knjizi Anthropologie du nom (1996) razradio teoriju društvene funkcije političkih kategorizacija, istražujući antropološko polje koje su u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, radeći na polju filozofije, lingvistike i psihoanalitičke teorije, načeli Alain Badiou i Jean-Claude Milner.

Knjigu je prevela Ana Moralić, predstavit će je izdavači Branka Ćurčić i Zoran Gajić, a razgovor moderira Ante Jerić.

U pogovoru knjige Grupa za konceptualnu politiku i centar za nove medije_kuda.org objašnjavaju potrebu izdavanja prijevoda Lazarusove knjige: “Na nju smo naišli čitanjem Badjuovih Metapolitika, ali ni on više nije u modi med mladim akademskim osobljem aparata – razume se, isključivo onog leve orijentacije. Prevrtljivost, pomodnost i marginalnost levice na ovim prostorima jeste element stanja situacije, ali nije i njena sudbina. Boravak u aparatima i pokretljivost kroz njih, kako nam je više puta rečeno i objašnjeno, garantuju postupnu ali uspešnu hegemoniju radničke ideologije i politike za koju deceniju. Do tada, izbor literature i na ‘levoj sceni’ mora biti pažljivo i taktički sačinjen, a obuka naroda sprovedena uz pomoć pomenutog osoblja. Međutim, Antropologija imena nije na vidiku ni u takvoj konstelaciji ili odnosu snaga, pa je naše čitanje, ukoliko je sami ne objavimo, odloženo do naše smrti ili ovladavanja francuskim jezikom”.

Razgovor u MaMi bit će održan u nedjelju, 2. veljače, u 18 sati.

mi2 / M.M. / kuda.org 

Vizualni kolegij Multimedijalnog instituta i kuda.org, u suradnji s Kulturom promjene Studentskog Centra u Zagrebu, organiziraju razgovor o Uvodu u prošlost, koji će se održati 3. veljače u 19 sati u MM centru (Savska 25). Razgovor s autorima moderiraju Branka Ćurčić (kuda.org) i Petar Milat.

U knjizi o njoj Buden navodi slijedeće: “Ova knjiga nije napisana nikakvim jezikom amaterizma, nego, naprotiv, svojevoljno odabranim amaterizmom jezika, kako u disciplinarnom tako i u lingvističkom smislu. Ne samo što nije napisana nikakvim jezikom historičara ili filmskih teoretičara, ona nije napisana ni hrvatskim jezikom. I u tome nije mogla naći boljeg uzora od redatelja Želimira Žilnika i njegovog filmskog opusa. Za njega, više no za bilo koga na ovim prostorima, vrijedi poučak koji bismo svi trebali upamtiti – Svi mi smo započeli kao amateri. Samo najbolji među nama to su i ostali.”

Program Vizualnog kolegija Multimedijalnog instituta podržavaju Hrvatski audiovizualni centar i Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Također, kuda.org bavi se pitanjima uloge prostora u suvremenim kulturnim i umjetničkim praksama i njegovom problematizacijom, kao i širim pitanjima planiranja suvremenog grada u kapitalističkim društvima i oblicima otpora istom, poput A(u)kcije, registra novosadskih prostora “između ličnih interesa i javnih potreba”. Uz problematiziranje pitanja što predstavlja infrastrukturu za suvremenu kulturnu i umjetničku produkciju, kuda.org sudjeluje u osiguranju uvjeta za odvijanje residency programa razmjene i boravka umjetnika u Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu i u kuda.org u Novom Sadu, u suradnji sa Zavodom za kulturu Vojvodine.

Pored organiziranja predavanja, konferencija i radionica, kuda.org koncipira i uređuje izložbe i izdavački projekt kuda.read i u tome surađuje s brojnim institucijama kulture i izdavačkim kućama. Do sada je u okviru ovog projekta objavljeno više prijevoda i dvojezičnih publikacija iz polja umjetnosti, teorije umjetnosti, novih medija i specifičnog tretmana kulturnog nasljeđa.

Bitan dio rada kuda.org je i analiza društvenog, kulturnog i intelektualnog nasljeđa bivše Jugoslavije, Vojvodine i Novog Sada u periodu od 1950-ih do 1980-ih godina, kroz projekte Trajni čas umetnosti (Novosadska neo-avangarda 1960-ih i 1970-ih), Medijska ontologija i Političke prakse (post-) jugoslovenske umetnosti, koji se realiziraju kroz suradnju s brojnim kolektivima iz regije.

U nedjelju, 9. lipnja, u 19 sati u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, u okviru prezentacije prakse kuda.org, publici će biti predstavljen višegodišnji rad ove organizacije, kroz pokušaj zajedničkog detektiranja i problematiziranja paradigmatičnih mjesta, politike i refleksije takve i sličnih praksi u okviru suvremene umjetničke i kulturne produkcije. U razgovoru će sudjelovati članovi kuda.org Branka Ćurčić, Zoran Pantelić i Borka Stojić, a moderator je Andrej Mirčev. Ulaz je slobodan.

Izvor: MMSU

Izvor: jugoLink

Sjećanje i suvremenost

Uvodna diskusija pod naslovom Sjećanje i suvremenost dala je priliku nekadašnjim akterima Korčulanske ljetne škole – Zagorki Golubović, Božidaru Jakšiću, Gaji Sekuliću, Nebojši Popovu i Linu Veljaku – da okupljenima približe okolnosti nastanka i nestanka filozofije prakse. Antropologinja i sociologinja Zagorka Golubović podsjetila je da je časopis Praxis nastao kao rezultat razvijajuće i intenzivne suradnje zaposlenika triju fakulteta nakon Bledske konferencije 1960. godine koja je u retrospektivi, barem za potrebe historizacije u narativnoj formi, prepoznata kao ishodište novog filozofskog projekta. Polemika oko teorije odraza rezultirala je podjelom na frakciju za koju je ona ostala neupitnom i frakciju koja je teoriju odraza, prema riječima Božidara Jakšića, smatrala “neadekvatnom i nedovoljnom osnovom za razumijevanje čovjekove spoznaje i stvaralačke aktivnosti“. Marxovi rani radovi pružili su književni korpus za filozofski zaokret prema heterodoksnom humanističkom marksizmu. Takvo pozicioniranje združilo je u mnogočemu različite filozofe na stvaranju zajedničke platforme koju je izložio Gajo Petrović u redakcijskom uvodniku prvog broja časopisa Praxis nazvanom Čemu Praxis: “Želimo filozofski časopis u onom smislu u kojem je filozofija misao revolucije: nepoštedna kritika svega potojećeg, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja”. Golubovićeva naglašava kako je takva misao temelj društva koje bi bilo alternativa birokratskom socijalizmu i vulgarnom kapitalizmu. Problem je što takvo poimanje filozofije implicitno dovodi u pitanje njenu autonomiju zbog čega intelektualni rad praxisovaca može djelovati kao scenski drugačije postavljeno, ali zapravo ponovljeno uprizorenje drame između Jugoslavije i Sovjetskog saveza koja je praizvedbu imala dvanaest godina ranije. Treba spomenuti izlaganje Nebojše Popova koji je dao ton cijeloj diskusiji naglašavajući kako Praxis nije samonikla pojava u jugoslavenskoj kulturi te da ga ne treba idolatrijski promatrati izdvojenog iz društvenog konteksta. Geneaologija bi njegove prethodnike našla u sukobu na književnoj ljevici, poslijeratnom otporu boljševizaciji zemlje i već spomenutoj Bledskoj konferenciji. Ako je oko interpretacije nastanka Praxisa i Korčulanske ljetne škole bilo nešto trenja, oko okolnosti njegova kraja nije bilo podijeljenih mišljenja. Dosljedno ustrajući na bespoštednoj kritici svega postojećeg postupno je postajao alternativa vladajućem režimu koji je sam bio svojevrsna alternativa ostalim zemljama socijalističkog lagera. U uskom idejnom polju ljevice nije bilo prostora za toliko nesvodljivih ideoloških koncepcija.

Kultura i umjetnost

Teoretsko-politička problematizacija međuovisnosti filozofije i novih umjetničkih tendencija s naglaskom na kinematografiju bila je okosnica izlaganja Krunoslava Stojakovića naslovljenog Praxis kao kognitivni okvir kulture. Umjetnost i filozofija prakse u kontekstu kasnih šezdesetih godina u Jugoslaviji pokazuju izvjesnu homologiju pretpostavljajući revolucionarnu djelatnost koja humanizira svijet svojim integralnim dijelom. Samooblikovanje umjetnika odvija se uz pomoć ideje o kritičkoj funkciji intelektualca. Petrović i Kuvačić intelektualca vide kao mislioca koji  svojom aktivnošću upućuje na temeljne probleme i mogućnosti njihova rješavanja u svom vremenu. Umjetnici i filozofi na različite načine tragaju za onim što još nije. Branka Ćurčić je u zanimljivom izlaganju Kultura pa meri čoveka? današnju konfiguraciju kulturnog polja promislila suprotstavljajući perspektivu humanističkog razumijevanja kulturnog stvaralaštva karakterističnu za jugoslavenske praxisovce i perspektivu društvene uvjetovanosti kulture kao oblika proizvodnje karakterističnu za talijanske operaiste. Kategorijalni aparat koji pružaju operaisti puno je pogodniji za analizu neoliberalne organizacije radnog procesa. Konačna ocjena autorice jest da su oni vjerniji marksističkoj tradiciji koja bi trebala tretirati kulturno stvaralaštvo kao ljudsku proizvodnju bez da je pritom svede na ekonomsku proizvodnju. Članak Jugoslavenska kultura Gaje Petrovića pogodan je da shvatimo doseg i ograničenje filozofije prakse u analizi kulture: “O proizvodnji kulturnih dobara možemo zapravo govoriti samo ako pod proizvodnjom mislimo stvaranje; o potrošnji kulturnih dobara možemo govoriti samo ako time mislimo su-doživljavanje. Proizvodnja i potrošnja kulturnih dobara nisu djelatnosti u kojima djelatnik može ostati bitno neizmijenjen. Time što stvara kulturna dobra i čuva ih živeći u njima i sa njima, čovjek stvara sama sebe kao kulturnog čovjeka”. Sam vokabular opire se kooptaciji od strane kapitalističke logike. Kultura je predstavljena nekonfliktnom, imaginativnom sferom unutar koje se mehanizmi podređivanja, iskorištavanja i kontrole ne mogu misliti. Praxisovsko poimanje kulture nije deskriptivno, nego – potpuno oksimoronski, ali ipak točno – neodređeno preskriptivno. Govori da bi stvari mogle biti drugačije, ali ništa više od toga. Izlaganje Gala Kirna pod naslovom Crni val kao umjetnički odraz Praxisa? nadovezalo se na pitanja otvorena u prethodnom dijelu panela. U diskusiji se došlo do zaključka da nije bilo direktne transpozicije ideja između filozofije prakse i jugoslavenskog novog filma, već da su određene sličnosti u vidu kritike usmjerene prema sistemu bile rezultat djelovanja unutar zajedničkog kognitivnog miljea. Kontekst obilježen izvjesnom liberalizacijom koja je uslijedila nakon Rankovićeva pada dopuštao je autonomiju određenih polja. Da bi se shvatila klasna borba u jugoslavenskom socijalističkom društvu treba proučavati materijalne uvjete kulturne proizvodnje čemu praxisovci nisu pridavali dovoljnu pozornost.

Filozofija

Panel o filozofskom nasljeđu Praxisa otvorila je Ankica Čakardić izlaganjem naslovljenim Određenje i kontekst ljevice u tržišno orijentiranim društvima. Artikulacija ključnih problema neoliberalnog društva koje pokušava na tržište preusmjeriti zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba istodobno prividno dokidajući političke prakse vodilo je prema pitanju formiranja univerzalnog subjekta promjene. Može li danas radnička klasa biti subjekt kojeg bi suvremena ljevica zastupala? Ozren Pupovac u izlaganju Tko je subjekt univerzalne prakse? pokušao je dati odgovor na pitanje što od filozofije prakse treba zaboraviti, a što je vrijedno pamćenja. Pupovac humanističku praxisovsku filozofiju koja računa s ljudskom biti koja je apstrahirana od društvenog razvoja, smatra svojevrsnim anakronizmom. U poimanju ljudske biti kao neprestane samoinvencije Kangrga i Petrović osciliraju između transcedentne i empirijske koncepcije. Subjekt revolucionarne prakse implicitno ostaje neodređen. Potencijal za promjenu je svugdje i nigdje. Dug prema filozofiji prakse Pupovac vidi u inzistiranju na pitanju jednakosti koja dovodi u pitanje svaki historijski i diskurzivni determinizam. To otvara mogućnost za shvaćanje jednakosti subjekta kao pretpostavke nadilaska postojećih nejednakosti na način Badioua ili Rancierea. Zaključno izlaganje nazvano Ontologija revolucije održao je Thomas Seibert koje je tražio sličnosti i razlike između praxisovske filozofije i nekih od najutjecajnijih imena na svjetskoj filozofskoj sceni poput Derride, Foucaulta, Badioua, Hardta i Negrija.

Jednakost i sloboda 

Činjenica da zbog vremenske ekonomičnosti grupaciju divergentnih filozofa, časopis i njegov sadržaj nekritički jednako imenujemo došla je do izražaja na sljedećem panelu. Hrvoje Jurić u izlaganju Anarhizam i marksizam u perspektivi Praxis-filozofije akribično je ukazao na niz razlika u odnosu prema anarhističkoj misli između Predraga Vranickog, Milana Kangrge i Gaje Petrovića. U skladu s marginaliziranjem anarhizma kao jednog od akutnih oblika dječje bolesti ljevičarenja, Predrag Vranicki – autor Filozofije historije – ovom je odvjetku ljevice posvetio samo par redova u svojem trotomnom kapitalnom djelu. Milan Kangrga je bio blaži u infantiliziranju anarhizma naglašavajući kako se  marksizam i anarhizam zalažu za ukidanje države kao posrednika između čovjeka i njegove slobode, odnosno države kao prividne zajednice koja ideološki nadomješta ono što se naziva općost kao čovječnost čovjeka. Način na koji je to ukidanje moguće učiniti i osnovne zamisli o postdržavnoj organizaciji su, misli Kangrga, međusobno nesvodljivi, što je bilo indikativno već u burnom razlazu između Marxa i Bakunjina. Najsrdačniji odnos prema anarhizmu od svih praxisovaca imao je Gajo Petrović. Potaknut birokratskom kontrarevolucijom nakon šezdesetosmaških zbivanja unutar kojih su studenti bili optuživani za anarhizam, Petrović je naglasio istovjetnost anarhizma i marksizma u borbi koja želi srušiti teror države i otvoriti prostor za samoorganizaciju društva koja kreće odozdo. Michael Koltan u izlaganju Praxis-filozofija i antiautoritarni pokreti upozorio je na trenje između novih strujanja na ljevici u poslijeratnoj Europi koja je podignuta uz pomoć Marshallova plana. Organizacije okupljene u komunističke stranke na Zapadu koje su bile pod utjecajem Moskve nisu bile identične novoj ljevici u Zapadnoj Europi nastaloj konfrontacijom dvaju blokova formiranih u sumrak Drugog svjetskog rata koja opet nije bila identična šezdesetosmaškoj generaciji koja je iznijela revoluciju. Posljednja grupacija nije odvjetak radničke tradicije već socijalna posljedica nezapamćenog poslijeratnog gospodarskog rasta. Generacija koja nema iskustvo življenja u predratnom društvu i masakrom koji je uslijedio kulminacijom njegovih kontradikcija došla je u konflikt s generacijom koja je iznijela rat na svojim leđima i bila ponosna na obnovljeno društveno tkivo. Opasnost ovakve konceptualizacije promašuje bit šezdesetosme. Lijevi revizionizam koji reducira tadašnja društvena gibanja na generacijski sukob, a njegove aktere proglašava naturalističkim utopistima gubi iz vida važnu činjenicu; to je bio strahoviti seizmički drhtaj koji je temelje društvenog konsenzusa. Ljudi su na praktičnoj razini stekli djelatnu svijest o umjetnom i trenutnom karakteru institucija nakon čega je krenulo postavljanje pitanja o legitimnosti i podrijetlu vlasti što ni iznimno učinkovita kapitalistička kontrarevolucija nije mogla zatrti.

Kritika birokracije i nacionalizma

Praxisovska filozofija bila je intervenirajuća po svojoj biti pa je njen odnos prema nacionalnom pitanju od posebnog značaja. Luka Bogdanić i Ana Dević su u komplementarnim izlaganjima događaje s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća predstavili kao otvoreni sukob praxisovaca s aparatima vlasti uslijed kojeg je ugušena dotadašnja izdavačka i organizacijska aktivnost jugoslavenskih filozofa. Krajem zlatnog doba radničkog samoupravljanja i postupne orijentacije na tržišnu privredu 1965. godine, stvoren je hibridni sistem u kojem nije postojalo ni centralno planiranje ni slobodno tržište. Počelo je postupno socijalno raslojavanje među stanovištvom. Društvene nejednakosti energično su artikulirane u samo tri godine na dva potpuno oprečna načina. Prvo, nezadovoljstvo tektonskim društvenim poremećajima prvi put je ozbiljno iskazano u lipnju 1968. Nacionalistički damnatio memoriae u devedestima teško je oštetio taj dio zajedničke jugoslavenske prošlosti, ali nemoguće je potpuno izbrisati sjećanje na poglavito beogradske studenate koji su naglašavali da se ne bore za svoje materijalne interese i da su ogorčeni sve oštrijim društvenim i ekonomskim razlikama. Jezgra uredništva Praxisa dala im je podršku dovodeći pritom sebe u izravan sukob s centralnom vlasti. Drugo, zagrebačka gibanja imala su sasvim drukčiji karakter. Nezavisnost etatističkih republika s njihovima zasebnim nacionalnim privredama i s njima povezanim zasebnim interesima, dovela je do pojave nacionalizma artikuliranog od strane kulturnjaka povezanih s Maticom hrvatskom, studenata zagrebačkog sveučilišta i dijela rukovodstva SKH. Iako njihove akcije nisu bile koordinirane, zajednička osnovica za političko djelovanje im je bio mit o pljački Hrvatske. Praxisovci nisu samo osuđivali bujanje nacionalizma, već su minuciozno analizirali uzroke njegove pojave i upozoravali na moguće kataklizmičke posljedice za radnički pokret u zemlji. Uzorni primjer pruža Kangrgin rad Fenomenologija ideološko-političkog nastupanja jugoslovenske srednje klase. Jugoslavenska srednja klasa u nastajanju nacionalizam preuzima kao ideologiju potrebnu za preuzimanje vlast. Iako je vlast velikim dijelom kooptirala diskurs praxisovaca o nacionalizmu, oni nipošto nisu isti. Iz  pisanja praxisovaca jasno se vidi da nacionalizam može poslužiti kao artikulacijska osnova nove klase upravo zato što državna organizacija dijeli Savez komunista u šest dijelova od kojih svaki zastupa svoj birokratsko-financijski interes. To je možda istina, ali treba biti oprezan s interpretacijom tog zaključka što na konferenciji nije bio slučaj. Nizom jednačenja koji kaže da je jedan partija, jedna republika i jedna nacija poželjnija od više njih nismo apsolutno ništa rekli o proizvodnim i vlasničkim odnosima u društvu. Kad vas struja nosi prema separatističkoj Scili, jasno je da biste se radije kretali prema unitarističkoj Haribdi. Ali da je bilo obratno…

Praxis u Istočnoj Europi

Paneli zadnjeg dana konferencije bili su posvećeni recepciji Praxisa u Istočnoj i Zapadnoj Europi. Izlaganje Matthiasa Istvána Köhlera opisalo je kulturne transfere između Korčulanske i Budimpeštanske škole. Nakon 1956. može se u Mađarskoj dokumentirati postojanje intelektualnih mikroklima koje su dopuštale razvoj heterodoksne marksističke misli. U tom kontekstu treba promatrati razvoj Budimpeštanske škole čiji su prominentni čalonovi – Ágnes Heller, Ferenc Fehér, György Márkus  i Mihály Vajda – izašli ispod kabanice Györgya Lukácsa. Odnos mladih teoretičara i  marksističkog nestora bio je ambivalentan i nerijetko napet. Postavlja se pitanje na koji je način Korčulanska ljetna škola utjecala na intelektalnu formaciju ovih mislilaca. Köhler kaže da međudjelovanje njenih sudionika gotovo nimalo nije utjecalo na razvoj marksističke misli u Mađarskoj, ali da je Budimpeštanska škola na drugačiji način profitirala od korčulanskih susreta. Dalmatinski otok služio je kao relej za literaturu proskribiranu u Mađarskoj. Radovi Agnes Heller posvećeni subjektivnoj alijenaciji i njeno zalaganje za transformaciju svakodnevnog života, počevši od obitelji kao temeljne stanice društva, koja bi pomogla ukidanju reprodukcije nejednakosti na svakodnevnoj razini apostrofirani su kao vjerojatni rezultat primljenog refleksivnog kapitala. Tenzije između mađarske nove ljevice i režima zaoštrene su u petogodišnjem intervalu od sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj do početka sudskih procesa protiv filozofa. U tom razdoblju riječ Korčula služila je difamacijsko oruđe. Katarzyna Bielińska objasnila je veze  između filozofije prakse i poljskih marksista tijekom 1960-ih. U Poljskoj se pojavila originalna zanimljiva intepretacija Marxove misli u okviru analitičko-lingvističkog marksizma koja nije bila pretjerano kompatibilna s radovima praxističkih korifeja. Jedan od rijetkih linkova između poljske i jugoslavenske filozofije bio je Leszek Kolakowski kao član Uređivačkog vijeća Praxisa i sudionik Korčulanske ljetne škole. Thomas Flierl svoje je izlaganje posvetio pojmovima praxisa, alijenacije i modernog socijalizma u debatama u posljednjim godinama Njemačke Demokratske Republike. Na kraju panela opravdano je istaknuto žaljenje što na konferenciji nije izložen nijedan rad posvećen recepciji Praxisa u Čehoslovačkoj.

Praxis u Zapadnoj Europi

Neki od sudionika Korčulanske ljetne škole već su na uvodnom izlaganju izjavili da je smatraju izvjesnim nasljednikom Frankfurtske škole. Ako kao kriterije uzmemo inkluzivnost i intelektualnu otvorenost, onda takva opaska ima smisla. Proučavanju recepcije filozofije prakse u Saveznoj Republici Njemačkoj bio je posvećen referat Nenada Stojanova koji je pročitan u odsustvu autora. Neki od frankfurtovaca su objavljivali u časopisu Praxis i aktivno sudjelovali u radu Korčulanske ljetne škole. Zanimljiviji dio tog izlaganja ipak se ne tiče procjene simboličkog kapitala u posjedu praxisovaca. Njegova poticajnija teza jest da imaginariju njemačke ljevice praxisovci nisu bili bitni toliko zbog njihovog filozofskog rada, već kao metonimija samoupravljanja koje se doživljavalo kao teorijska i praktična alternativa postojećim modelima društvene organizacije. Vrlo selektivna percepcija koju zanima samo ono što je primjenjivo u političkim borbama na domaćem terenu zanimljiva je u kontekstu današnjice. Zaoštrimo li malo Stojanovljevu ponatu, pred nama se otvara kompleks problema vezanih za kolonizam mašte. Dušan Marković mapirao je polje francuske ljevice u razdoblju od 1958. do 1971. kad je ona bila gotovo izopćena iz političkog života. U ovom izlaganju bilo je također momenata nabrajanja znamenitih imena – poput Henrija Lefebvrea – koja su na ovaj ili onaj način bila povezana s praxisovcima. Interesantnije se ipak usredotočiti na samoupravljanje kao ključni koncept koji povezuje francusku i jugoslavensku intelektualnu povijest. Izgleda da je izvorno francuski pojam bio zaboravljen u kontekstu svog nastanka da bi ga povijesna kontingencija pretvorila u ključnu organizacijsku i legitimacijsku polugu jugoslavenskog društva zbog čega se ponovno aktivirao u francuskom leksiku. Možda bi bilo zanimljivije da se Marković posvetio kontinuitetima, promjenama i inovacijama koncepta samoupravljanja te njegovim dijeljenjem i umnožavanjem u političkim i društvenim jezicima.

Semantički kolorit završne diskusije bio je takav da bi svatko od sudionika izdvojio kao bitne sasvim različite stvari. Meni je u sjećanju ostala misao Petra Milata koji je podsjetio da se u isto vrijeme na Korčuli održava Praxis- europsko mjesto sjećanja, a u New Yorku  Communism, A New Beginning? u organizaciji jednog Jugoslavena. Njena ambivalentnost tjera na opetovano razmišljanje. Radi se o kolonizaciji vlastite prošlosti koja uklanja unutrašnji socijalistički rascjep odgovoran za difrencijaciju praxisovaca i režima, ali ujedno i o pozivu na upoznavanje vlastite intelektualne prošlosti upućenom iz budućnosti.

Na fotografiji: Ankica Čakardić, Gajo Sekulić i Nebojša Popov

Vraćajući se na centralne elemente Marxovih ranih radova, autori Praxisa formuliraju oštru kritiku “mehanicističkog determinizma” i teorije odraza “sovjetskog marksizma”. Nasuprot toj vladajućoj struji unutar “stare” i institucionalizirane ljevice, Praxisovci stavljaju fokus na kreativne potencijale pojedinca i problematiku otuđenja. Konferencija se bavi distinktivnim obilježjima “Praxis-filozofije” i pitanjem u kojem je odnosu ona bila s tadašnjim međunarodnim  diskusijama. Tim aspektom nasljeđa bave se izlaganja Ankice Čakardić, Thomasa Seiberta, Hrvoja Jurića, Michaela Koltana, Matthiasa Istvána Köhlera, Katarzyne Bielińske, Thomasa Flierla, Nenada Stefanova i Dušana Markovića.

Filozofija je interpretirana kao nužno “intervernirajuća znanost” koja aktivno i neposredno djeluje u društvu i društvenim zbivanjima. Nasuprot tome stajao je sistem koji je upravo “intervernirajuću znanost” tretirao kao državnog neprijatelja. Iz toga proizlazi pitanje kako se taj kontradiktorni odnos ispoljavao u jugoslavenskom slučaju i na temelju čega se predstavljao kao politički razorna snaga za vladajuću elitu? Zanimljiv i kompliciran odnos idejnog zajedništva jugoslavenske lijeve filozofije i službenih političkih proklamacija vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije osvijetlit će izlaganja Darka Suvina, Ane Dević, Luke Bogdanića i diskusija samih aktera Korčulanske ljetne škole koju će moderirati Petar Milat.

Na polju kulture i umjetnosti razdoblje šezdesetih godina jest burno i inovativno. Naročito kazalište i jugoslavenski film doživljavaju plodan i kreativan period djelovanja. U okviru konferencije postavlja se pitanje o međuovisnosti teorijsko-političkih problematizacijâ filozofije i novih umjetničkih koncepata što su se, primjerice, javljali u tzv. “crnom valu” jugoslavenskog filma. Način na koji filozofske debate ulaze u umjetnost, koje teme se obrađuju i kako se scenski predstavljaju analizirat će Krunoslav Stojaković, Branka Ćurčić, Gal Kirn, Sezgin Boynik i Želimir Žilnik.

Konferencija će se održati od 13. do 16. listopada u dvorani renoviranog korčulanskog Centra za kulturu u kojem je inače i zasjedala Korčulanska ljetna škola. Detaljan program skupa i  tekstove pojedinih sudionika konferencije možete pronaći ovdje.

Izvor: RL Stiftung / Na fotografiji: Herbert Marcuse na Korčuli

Vraćajući se na centralne elemente Marxovih ranih radova, autori Praxisa formuliraju oštru kritiku “mehanicističkog determinizma” i teorije odraza “sovjetskog marksizma”. Nasuprot toj vladajućoj struji unutar “stare” i institucionalizirane ljevice, Praxisovci stavljaju fokus na kreativne potencijale pojedinca i problematiku otuđenja. Konferencija se bavi distinktivnim obilježjima “Praxis-filozofije” i pitanjem u kojem je odnosu ona bila s tadašnjim međunarodnim  diskusijama. Tim aspektom nasljeđa bave se izlaganja Ankice Čakardić, Thomasa Seiberta, Hrvoja Jurića, Michaela Koltana, Matthiasa Istvána Köhlera, Katarzyne Bielińske, Thomasa Flierla, Nenada Stefanova i Dušana Markovića.

Filozofija je interpretirana kao nužno “intervernirajuća znanost” koja aktivno i neposredno djeluje u društvu i društvenim zbivanjima. Nasuprot tome stajao je sistem koji je upravo “intervernirajuću znanost” tretirao kao državnog neprijatelja. Iz toga proizlazi pitanje kako se taj kontradiktorni odnos ispoljavao u jugoslavenskom slučaju i na temelju čega se predstavljao kao politički razorna snaga za vladajuću elitu? Zanimljiv i kompliciran odnos idejnog zajedništva jugoslavenske lijeve filozofije i službenih političkih proklamacija vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije osvijetlit će izlaganja Darka Suvina, Ane Dević, Luke Bogdanića i diskusija samih aktera Korčulanske ljetne škole koju će moderirati Petar Milat.

Na polju kulture i umjetnosti razdoblje šezdesetih godina jest burno i inovativno. Naročito kazalište i jugoslavenski film doživljavaju plodan i kreativan period djelovanja. U okviru konferencije postavlja se pitanje o međuovisnosti teorijsko-političkih problematizacijâ filozofije i novih umjetničkih koncepata što su se, primjerice, javljali u tzv. “crnom valu” jugoslavenskog filma. Način na koji filozofske debate ulaze u umjetnost, koje teme se obrađuju i kako se scenski predstavljaju analizirat će Krunoslav Stojaković, Branka Ćurčić, Gal Kirn, Sezgin Boynik i Želimir Žilnik.

Konferencija će se održati od 13. do 16. listopada u dvorani renoviranog korčulanskog Centra za kulturu u kojem je inače i zasjedala Korčulanska ljetna škola. Detaljan program skupa i  tekstove pojedinih sudionika konferencije možete pronaći ovdje.

Izvor: RL Stiftung / Na fotografiji: Herbert Marcuse na Korčuli